Do prije dan se tvrdilo kako će nas izbjeglički val zaobići što je jako čudna izjava jer dovoljno je bilo pogledati kartu Europe da postane jasno da će po podizanju mađarske ograde i uvođenja izvanrednog stanja doći i do preusmjeravanja izbjeglica prema Hrvatskoj

Glavna tema na današnjoj sjednici Hrvatskog sabora bila je, očekivano, izbjeglička kriza koja je sada stigla i do Hrvatske. Jedan od zastupnika dobro je primijetio da se ova situacija može usporediti s vremenom dok je na vlasti bio Ivo Sanader koji je u vrijeme izbijanja velike financijske krize u Europi izjavio kako u Hrvatskoj “krize nema” jer će ona, navodno, Hrvatsku zaobići

Danas, kojih 6,7 godina kasnije, znamo da financijska kriza ne samo da Hrvatsku nije zaobišla već ju je bacila na koljena, a pritom ne treba gledati nikakve statistike, dovoljno je samo prošetati ulicama Zagreba, ne nužno strogog centra, pa će se pred našim očima sve manifestirati samo od sebe – od očajnih ljudi koji kopaju po kontejnerima za smeće do brojnih zatvorenih poslovnih prostora iza čijih vrata se često kriju gorke obiteljske tragedije malih poduzetnika.

Do prije svega nekoliko dana, kada su se postavljali zadnji metri bodljikave ograde na granici između Mađarske i Srbije, u Hrvatskoj je još uvijek vladao taj tipični “Sanaderizam”, iluzija da će ova velika kriza, prije svega humanitarna kriza, nas na neki način zaobići.

Danas je situacija već drugačija, u Hrvatsku je u manje od 24 sata ušlo preko 5,000 izbjeglica, no to je samo početak, po svemu sudeći. Ući ih u narednim danima može toliko da će se kompletan diskurs o izbjeglicama potpuno promijeniti. Štoviše, već se i mijenja – sinoć je glavna tema bila ljudskost i kako izbjeglice prelaze hrvatsku granicu bez problema dok ih Mađari napadaju sa suzavcem i vodenim topovima. No, jutros se čuju drugačiji glasovi, uključujući i one koji ističu kako se granice treba odmah, što čvršće, zatvoriti.

Zašto li je onda Hrvatska uopće i otvorila putove? Postoji razlog, mislili su kako će ova zemlja uistinu biti tranzit, prenoćište, kako ćemo ispasti svi zajedno humani i darežljivi ako ih u roku od kojih 24 ili 48 sati otpravimo dalje prema Sloveniji i njihovim željenim odredištima, odnosno Njemačkoj, Švedskoj itd.

No, stvari se brzo odvijaju, čim su prve izbjeglice počele prelaziti granicu počele su stizati vijesti da bi ovo mogla biti zadnja granica koju će preći. Naime, kako se zatvaraju vrata Europe, odnosno jačaju kontrole na granicama Austrije i Njemačke, postaje sve jasnije da bi izbjeglice, možda čak i stotine tisuća izbjeglica, mogle završiti u slijepoj ulici, a ta slijepa ulica mogla bi biti baš Hrvatska.

Izbjegličke ruteKada Slovenija shvati da ni ona neće biti tranzit, već potencijalno novi dom, zatvoriti će granicu s Hrvatskom. Već sada iz EU-a stižu žurni naputci hrvatskim vlastima u kojima se ističe da ne bi trebali ni pomišljati na to da, bez dopuštenja, počnu prevoziti izbjeglice dalje prema Europi.

Pretvaranje Hrvatske u rutu postati će zabranjeno, a onda može postati jedino “slijepa ulica” za izbjeglice. Danas stižu informacije kako su kapaciteti u prihvatnim centrima već popunjeni te kako se ljude smješta u šatore, na dvorišta. To će se eventualno moći podnijeti do vikenda, jer nas upravo grije toplotni val, ali što kada temperature kroz nekoliko dana osjetno padnu? Kako će djeca, trudnice, starci, uopće egzistirati u šatorima pod otvorenim nebom?

Stječe se dojam, izgleda točan, da odgovorni u ovoj zemlji jednostavno nemaju pojma što se događa niti s čime se suočavamo. Nadalje, sudeći prema pojedinim izjavama izgleda kako neki nisu otvorili kartu svijeta još od osnovne škole.

Jedna stvar je pomoći ljudima, a druga je stvar priznati da ova zemlja može uzeti određen broj ljudi i da nema kapaciteta za sve one koji i dalje kreću prema Europi. S druge strane, koliko god da ih dolazilo, kako reče jedan hrvatski zastupnik, “ne možemo dopustiti da majke rađaju djecu u kukuruzištima”.

Problem je Europske Unije koja je samu sebe srušila u manje od 10 dana. S izbjegličkom krizom se moglo izaći na kraj na način da se uvede stroga organizacija transporta i stroge kvote po zemljama članicama na temelju njihove populacije i BDP-a. No, od toga ništa, jer sada se vidi da u EU svako misli samo na sebe, a u takvom društvu se može jako loše proći ako izigravate glavnog humanitarca.

Njemački ministar unutarnjih poslova, Thomas de Maiziere, prije nekoliko dana je izjavio: “Trebaju nam ljudi. Trebaju nam mladi ljudi. Trebaju nam imigranti. Kao što i svi znate, imamo premalo djece”.

To je točno za Njemačku kao i za ostatak gotovo cijele Europe, ali Njemačka, za razliku od jedne Hrvatske, je ekonomska sila koja je u stanju sve te ljude i zaposliti ulažući pritom milijarde eura za njihovu doedukaciju i obuku. Što će Hrvatska učiniti? Tražiti EU sredstva da pokrene iste programe ovdje? Da, a dobiti će ih nikada.

Hrvatska je krajnje periferna članica jednog velikog interesnog i ekonomski izrabljujućeg projekta koji se naziva Europska Unija. Jedna od alternativa toj uniji je zatvaranje u nacionalne okvire, a to je potencijalno ubojita alternativa, takvom se pokazala. Jedina prava alternativa bila bi mijenjanje te iste EU iznutra koristeći se mehanizmima koje je ona sama ponudila na uporabu. Postojalo je par velikih prilika, odlučnih prilika, ali akteri jednostavno nisu bili na razini zadatka i njihovim porazom svi smo skupa izgubili.

Sve u svemu, Hrvatska itekako osjeća svoju perifernost od samog ulasku u EU, a ponajviše je osjeća na vlastitom životnom standardu. No, ta perifernost sada bi je mogla i puno teže pogoditi. Moćne sile Europe, one koje su bile istaknuti humanitarci jučer, a zatvaraju vrata danas, nemaju ništa protiv toga da baš Hrvatska postane slijepa ulica velike izbjegličke krize.

Jer što će izbjeglice učiniti kada jednom uđu u Hrvatsku, a vrata dalje prema Sloveniji i Mađarskoj ostanu čvrsto zatvorena? Hoće li se vratiti u Srbiju? Skrenuti u BiH? Neće, jer su razumni, žele ostati tamo gdje je životni standard ipak veći, a u Hrvatskoj je poprilično veći.Prema zadnjim izvješćima Svjetske Banke, BDP po glavi stanovnika u BiH iznosi 4,796 USD, u Srbiji 6,152 USD, Makedoniji 5,370 USD, dok je u Hrvatskoj 13,507 USD. Nije ovo ključan podatak, ali nije ni zanemariv.

Poanta je da izbjeglice nakon ulaska u Hrvatsku jednostavno više neće imati gdje dalje, a to znači da će biti ovdje dok se ili ne okončaju ratovi u njihovim zemljama ili dok Njemačka i druge “želimo-mlade-ljude-jer-svojih-nemamo-dosta” ne odluče na prihvat dodatnih pa će vjerojatno selektivno uzimati iz Hrvatske one koji im u datom trenutku najviše trebaju.

U medijima je ovih dana toliko patetika da se o ovoj situaciji uopće ne govori kroz ekonomski i interesni fokus, a interesi su vrlo jednostavni. Dobri sirijski radnici biti će dobrodošli u Njemačkoj, a neprilagođeni mogu komotno ostati na Balkanu. Time bi Hrvatska mogla postati i slijepa ulica i karantena i inkubator.

U tom slučaju gladni i opljačkani neće ipak vidjeti svoje orobitelje i to je nešto što mnoge u ovoj zemlji tišti. “Zašto bismo mi sada primali tolike izbjeglice kada mi nismo ništa krivi?”, pitaju se isti. Nismo, zaista? Pa i nismo, bar ne u tolikoj mjeri, ali da smo baš tako nevini kako se sada želimo prikazati uopće ne stoji. Krivi jesmo, moralno smo krivi.

Što hrvatski vojnik traži u napaćenoj nama dalekoj zemlji Afganistanu? Kakav je to izvor ponosa za hrvatske političke elite i pred kime? Nije on primarni okupator, dakako, ali je stigao da se ubroji među njih.

Nadalje, zar nije Hrvatska među prvima priznala islamističke militantne u Libiji kao jedine legitimne predstavnike tog naroda? Zar nije u Siriji učinila istu stvar tvrdeći kako ona to mora napraviti jer tako od nje “traži Zapad”? E pa sada taj isti Zapad traži i da postanemo prihvatilište za izbjeglice koje se njima više ne primaju.

I naposljetku, mržnja prema tim istim izbjeglicama je toliko primitivna i pogrešna da je se ne može nazvati drugačije nego fašističkom. To je ista ona mržnja koja je ranije ubijala druge narode u vrijeme ekonomskih i političkih kriza, najgori oblik mržnje. Mogao bi se uskoro desiti i pomahnitali progon tih ljudi, nešto što podsjeća na najmračnije i najodvratnije europske epizode iz 20. stoljeća.

S druge strane, ovi koji danas uzvikuju “dođite, dođite, koliko da vas ima” su ludi na jedan sasvim drugi način i podsjećaju na omražene salonske ljevičare koji vole iz toplih fotelja dirigirati proleterskim masama gdje i kako da napadaju neprijateljske kapitalističke ciljeve.

Čovjek nije nehumana zvijer ako konstatira da Hrvatska očito ima određene kapacitete koliko ljudi može primiti, to je samo realnost i ništa više. Ti izbjeglice mogu nam čak biti i ponekad draži od agresivne rulje koja bi im najradije pripremila linč već kod Tovarnika i tu istu rulju bismo možda istinski voljeli zamijeniti s normalnim narodom iz nekih drugih svjetova.

No, svjesni smo da se to neće dogoditi, realni smo. Isto tako smo svjesni da živimo u zemlji koja, koliko god se nju nastojalo prikazati modernom i progresivno, nije poznata po toleranciji, po prihvaćanju raznolikosti. Homogeno je ovdje još uvijek pretpostavka stabilnosti i opstanka, što ne čudi za jednu zemlju koja se u toliko navrata kroz povijest našla na direktnom prolazu interesa velikih sila. Ipak, trebamo biti svjesni gdje živimo. Nema smisla nositi ružičaste naočale, dovoljno je pogledati rezultate anketa, naših referenduma, komentare na internetu, plinske boce na glavnim zagrebačkim prometnicama.

Valja biti strogo realan u ovom trenutku i reći što se mora desiti prije nego ova situacija postane vrlo opasna: Prvo – rat u Siriji mora se zaustaviti, naprosto mora jer bez kraja tog rata nema ni kraja izbjegličkom valu, drugo – Europa mora snositi teret za krizu koja se nije desila sama od sebe, Europa je ta koja ju stvara već godinama, desetljećima, da ne kažemo i stoljećima. Teret te krize ne može snositi europska periferija koja nije nevina i koja jest moralno odgovorna samim time što je toj politici marionetski “držala svijeću”, ali nije ni blizu odgovorna u toj mjeri koliko recimo jedna Francuska i Britanija koje već petu godinu u nizu podgrijavaju rat u Siriji i koje su cijeli kaos započele potpuno nepotrebnim i kriminalnim napadom na Libiju.

Dakako, neki će reći, po toj logici, da teret ne trebaju toliko snositi ni Pariz ni London jer je postoji još i veći krivac od njih, glavni strateg destabilizacije Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, Washington. No, od toga ništa, iz SAD-a mogu samo gledati i smijati se Europi koja se utapa u svojoj vlastitoj disfunkciji. SAD je, naime, svoj problem s imigrantima, onim meksičkim, riješio na isti način kao i Budimpešta, podizanjem visokog zida dok se one koji se eventualno probiju iznad ili ispod lovi poput kakvih životinja.

Nadalje, Europa u krizi je nešto što SAD-u dobro dođe, takva Europa je podobnija i neće se previše baviti jačanjem vlastitog suvereniteta, a već je i izudarana velikom ekonomskom krizom koja je prije nekoliko godina jednostavno “otpuhnuta” preko Atlantika.

Hijerarhija, nego što – zna se vrlo dobro u ovom svijetu tko sjedi na kojoj stepenici, a to je upravo ono čega bi se Hrvatska danas trebala najviše bojati. Nismo ostavili dojam nekakve vrlo suverene zemlje, ostavili smo dojam zemlje koju bi se jednog dana moglo komotno pretvoriti u izbjegličku slijepu ulicu, po potrebi, da se ne bi stvarala prevelika gužva u onim zemljama koje sjede na višoj hijerarhijskoj stepenici od nas.

Problem je konkretan, problem je u tome da postoji opasnost da će sve zemlje EU-a oko nas zatvoriti granice i pretvoriti Hrvatsku u slijepu ulicu. Problem nije u prihvaćanju pet tisuća, deset tisuća ili možda čak i 100,000 izbjeglica, ali ako se izbjegličkom valu ne nazire kraj, što onda? Libanon je zemlja s otprilike istim brojem stanovnika kao i Hrvatska, ima nešto preko 4 milijuna ljudi. U Libanon je do sada ušlo oko 1,200,000 izbjeglica iz Sirije.

Do prije dan se tvrdilo kako će nas izbjeglički val zaobići što je jako čudna izjava jer dovoljno je bilo pogledati kartu Europe da postane jasno da će po podizanju mađarske ograde i uvođenja izvanrednog stanja doći i do preusmjeravanja izbjeglica prema Hrvatskoj. Jučer se pak tvrdilo kako će Hrvatska biti samo tranzit, a danas se granice oko nas zatvaraju. Sada će se pak tvrditi kako će u zemlju ući svega nekoliko tisuća izbjeglica, a sutra će postati jasno da su prognoze bile krive.

Hrvatska je u opasnosti da postane izbjeglička slijepa ulica, a slijepe ulice već postoje u glavama vladajućih. Rješenje nije da puštamo ljude da umiru po nekakvim slavonskim kukuruzištima ili minskim poljima, kao što ih je Europa godinama puštala da umiru u plavoj grobnici Mediterana, ali rješenje nije ni da postanemo Libanon. Stoga bi svaka razumna osoba, naročito ona koja istinski želi pomoći tim ljudima, trebala se zalagati za dvije stvari koje ovdje valja još jednom ponoviti: što hitnije zaustavljanje rata u Siriji i što hitnije otvaranje granica prema ostatku Europe.
 
(advance.hr/uredio:nsp)

Papa Francisco javno je istupio s upozorenjem da bi Rim mogao biti meta terorista Islamske države

U intervjuu portuglaskom katoličkom “Radio Renesansa” naglasio je da ta teroristička formacija može svoje pripadnike prošvercovati u Europu zajedno s migrantima s Bliskog Istoka:

“Sicilija ne samo 400 kilometara udaljena od teritorija pod kontrolom te krajnje surove terorističke grupacije. Zato postoji rizik da njeni pripadnici prodru iu Italiju. Prosto, stvari tako stoje”.

Franciscu je bilo postavljeno izravno pitanje – može li im biti meta terorista, a on je odgovorio:

“Da, mada još nitko nije rekao da je Rim u takvoj opasnosti. Zato treba poduzeti mjere opreza “.

Predsjednik Europske komisije, Jean-Claude Juncker, priopćio je da je u EU od početka 2015-te već ušlo 500.000 migranata i da su “glavni teret” podnijele Grčka (preko 200.000), Mađarska (oko 150.000) i Italija (120.000).

Do kraja godine očekuje se još – pola milijuna.

Papa istodobno upozorio da teroristi mogu doći s izbjeglicama.
 
(fakti.org,vestinet.rs/uredio:nsp)

Na dnu mora između Sicilije i Tunisa arheolozi su pronašli golemi, dvanaestmetarski monolit za koji se pretpostavlja da potječe iz razdoblja mezolitika, srednjeg kamenog doba, otprije devet tisuća godina

Monolit je prepolovljen na dva dijela, a po svemu sudeći bio je isklesan iz stijene koja se nalazila tristotinjak metara dalje, u vrijeme dok je današnji prostor Sredozemnog mora bazen. Monolit se sada nalazi na dubini od četrdeset metara.

Tko ga je prenio i podigao?

Studija objavljena u časopisu Journal of Archaeological Science kaže da je to područje bilo potopljeno prije nekih 9350 godina, kada je okončalo posljednje ledeno doba.

Vjeruje se da je do tada to područje bilo svojevrsni arhipelag s mnoštvom otočića na plitkom moru koji su povezivali prostor sadašnje Europe sa Sjevernom Afrikom.

“Odlomljen je i izdvojen kao zasebni kamen od grebena koji se nalazio tri stotine metara južnije, a zatim je prenešen ovdje i vjerojatno podignut. Prema veličini monolita možemo pretpostaviti da je težak oko 15 tona”, navodi se u spomenutoj studiji.

Vrijeme za preispitivanje

Znanstvenici kažu da nas samo postojanje monolita, koji ima neobične rupe izdubljene na dnu, tjera da preispitamo tehnološka znanja i sposobnosti ondašnjih primitivnih lovaca-sakupljača.

“Ovo otkriće pruža dokaze znakovitih aktivnosti ljudi iz mezolitika na području Sicilijanskog kanala”, stoji u studiji o ovom otkriću.

Glavni autori studije, Emanuele Lodolo i Zvi Ben-Abraham kažu kako na to da je kameni blok izradila čovjekova ruka, a ne djelovanje prirode, ukazuju njegov oblik i tri rupe podjednake veličine na njemu.

Otkriće koje širi poglede

Izrada, prijenos i podizanje monolita takve velične zahtijevalo je pažljiv rad, tehniku i prijevoz. Sve su to vještine kakve do sada nisu povezivane s ljudima koji su živjeli u to drevno doba.

“Ovo otkriće u Sicilijanskom kanalu može značajno proširiti naše saznanja o najranijim civilizacijama ovdje na Mediteranu i naše poglede na tehnološki razvoj kao i dostignuća ljudi iz mezolitika”, stoji u studiji.

Inače, obližnja Malta je otok na kojem je otkriven čitav niz tajanstvenih megalitskih spomenika, a čija je starost uvjetno datirana u vrijeme prije 5600 godina.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(net.hr,youtube/uredio:nsp)

U svojoj knjizi “Vukovi u magli – Kosovo i UN taoci mafije i Sjedinjenih Država”, koja je prevedena na njemački, dok se engleski prijevod ne može pronaći, autori Giuseppe Ciulla i Vittorio Romano opisuju sve ono što se u nas, a izgleda i u anglo-američkim medijima sustavno prešućuje

U prilogu Hrvatske radio-televizije o terorističkom napadu u Makedoniji je voditeljica stidljivo rekla “kako je naoružana skupina u Kumanovo došla iz jedne susjedne države”. Cijeli svijet zna da je teroristička skupina u Kumanovo došla s Kosova i da riječ je o ljudima koji su se 1999. borili u takozvanoj “Oslobodilačkoj vojsci Kosova”, a kasnije su sudjelovali u ratu 2001. u Makedoniji u redovima albanske “Oslobodilačke nacionalne armije”.

Među napadačima su bili Dene Shehu i Beg Rizaj, članovi osiguranja predsjednika makedonske Demokratske unije za integraciju Alija Ahmetija, ali su njihove veze puno jače s bivšim premijerom Kosova i predsjednikom kosovske stranke AAK, Ramushem Haradinajom. Među napadačima se ističe i ime jednog od bivših zapovjednika OVK, Fadila Fejzullahija, koji je imao prijatelje na visokim mjestima u američkoj diplomaciji.

Nevjerojatno je koliko se hrvatsko novinari boje spomenuti Kosovo u negativnom kontekstu, valjda iz razloga de se slučajno ne bi zamjerili Washingtonu i potvrdili očiglednu činjenicu da je Kosovo mafijaška država i američki protektorat, te da su upravo vladari koji iz sjene Kosovom upravljaju iza zidina Bondsteela najveći neprijatelji autohtonom albanskom stanovništvu, koje će zbog njihovih i kriminalnih i terorističkih aktivnosti svojih političara i bivših zapovjednika OVK, gospodara života i smrti na Kosovu, na kraju platiti najveću cijenu.

Zar je optužba protiv svih kosovskih Albanaca priznati da je skupina terorista od 50-80 ljudi, koliko ih je likvidirano i uhićeno u Kumanovu, došla s Kosova?

Nije i nikako ne može biti i to treba naglasiti jer je činjenica da ogroman dio kosovskog stanovništva ne želi rat, a još manje kriminalnu političku oligarhiju koja u sprezi s američkom vojskom zemlju drži u šah-mat poziciji. Srbija sa svojom vojskom od oko 26 000 ljudi, ne predstavlja nikakvu prijetnju Kosovu, a najveći neprijatelji kosovskih Albanaca su trenutno Hashim Thaçi, Ramush Haradinaj i svi znani i neznani bivši zapovjednici OVK koji sa svojim mentorima iz američke baze “Bondsteel” i američkog veleposlanstva u Prištini upravljaju životima skoro dva milijuna ljudi. Rezultati te “plodonosne suradnje” se vide u egzodusu kosovskih Albanaca i desetinama tisuća ljudi koji se na bilo koji način žele dokopati zapadnih zemalja i pobjeći iz “crne rupe” jugoistoka Europe.

Zbog teškog socijalnog stanja Kosovo je, prema izvješćima Europske unije, u posljednje vrijeme napustilo 50 tisuća ljudi. Nevladine udruge govore i o mnogo većem broju, a većina onih koji su otišli prodali su imovinu i ne misle se vraćati. Podaci su alarmantni – oko 17 posto građana živi s jednim dolarom na dan, a 45 posto aktivnog stanovništva je nezaposleno, a o tome sigurno nisu maštali kosovski Albanci kada su sanjali o vlastitoj državi.

Mnogi su istraživački novinari bili na Kosovu, ali se uvijek trebaju čekati rezultati rada zapadnih neovisnih novinara, naši jednostavno ne usuđuju dotaknuti gorućih problema, posebice kriminal u kojem sudjeluju američka vojska, kosovski političari i bivši zapovjednici OVK, tri skupine koje imaju “licencu” za nekažnjenu trgovinu heroinom i druge unosne kriminalne aktivnosti.

Veliku ulogu u svemu tome ima i enormno visoka proizvodnja opijuma u Afganistanu, koja se u toj zemlji provodi pod patronatom američkih snaga iz takozvane mirovne misije ISAF. No, Afganistan je jedna druga priča i zadržimo se na argumentima koji razotkrivaju kosovsku svakodnevicu.

U svojoj knjizi “Vukovi u magli – Kosovo i UN taoci mafije i Sjedinjenih Država”, koja je prevedena na njemački, dok se engleski prijevod ne može pronaći, autori Giuseppe Ciulla i Vittorio Romano opisuju sve ono što se u nas, a izgleda i u anglo-američkim medijima sustavno prešućuje. Talijanski neovisni novinari od početka prate situaciju na Kosovu i Albaniji, a za to imaju posebnog interesa, jer Italija imaju veliku albansku dijasporu i sve više istraga talijanske Posebne uprave za borbu protiv mafije i organiziranog kriminala (DIA) vodi od Sicilije, Napulja i Kalabrije, do Tirane i Prištine.

Kosovo? Narko-država u kojoj je bivša OVK, nastala kao vojska za oslobođenje od srpske dominacije, sada rodbinski povezana s ‘Ndranghetom u Kalabriji i središte je međunarodne kriminalne mreže pod prešutnom zaštitom Washingtona. Heroin dolazi iz Afganistana, a jednom u Prištini, ide dalje ka europskom tržištu. Heroin, ali ne samo. Mafija iz kosovske vlade u talijanskoj pokrajini Campaniji posluje s napuljskom Camorrom i u drugim opasnim poslovima kao što je trgovina oružjem, pa čak i organima.

Izuzetno je zanimljiv dio knjige jednog drugog istraživačkog novinara, Roberta Saviana, koji u svojoj knjizi “Gomorra” (referirajući se na napuljsku mafiju – Camorra) prema podacima talijanske tajne službe SISMI opisuje utjecaj napuljskog klana Casalesi na albanske narko-bossove, kasnije političke zapovjednike OVK i kosovske političare,kao i na njihove veze Camorre s likvidiranim srpskim kriminalcem i bivšim zapovjednikom srpskih paravojnih postrojbi Željkom Ražnatovićem “Arkanom”.

Naime, klan Casalesi, između ostalog, živi i od ilegalne prodaje oružja zemljama pod embargom diljem svijeta, a Ražnatović Arkan se prijateljima u Napulju obratio s molbom “da smire Albance na Kosovu, jer svojim aktivnostima štete unosnom poslu”, trgovini oružjem koju je prvi čovjek klana, Francesco Schiavone “Sandokan” s Arkanom vodio najmanje od 1994. godine, kada je SISMI iz Verone došao do dokaza o njihovoj suradnji.

Zbog obostranog interesa i “poslovog prijateljstva” su kosovski mafijaški čelnici tada poslušali napuljsku Camorru, ali je klan Casalesi kasnije prodao oružje i militantima iz OVK, “poklonivši tako Arkanu još jedan vrlo unosan rat”. Zauzvrat su talijanski “poduzetnici” povezani s napuljskim klanom “po povoljnoj cijeni” dobili brojne tvornice, tvrtke, trgovine, klaonice i farme diljem Srbije, piše Roberto Saviano, pozivajući se na izvješća talijanskih tajnih službi do kojih je mogao doći nakon uhićenja Francesca Schiavonea “Sandokana” 1998. godine. Ova epizoda slikovito dočarava kako stvari funkcioniraju na najvišoj razini svjetskog organiziranog kriminala u kojem napuljska Camorra zauzima posebno mjesto, ali i kako “prijatelji prijatelja” znaju izgladiti nesuglasice među “zakletim neprijateljima”, naravno, ako od toga imaju koristi sve tri strane.

Međutim, knjiga koju su objavili Giuseppe Ciulla i Vittorio Romano ne govori o likvidiranima ili osuđenima na kazne doživotnog zatvora, kao što je slučaj s Ražnatovićem Arkanom i “Sandokanom”. Naime, knjiga “Vukovi u magli – UN talac mafije i SAD-a” je prva knjiga objavljena u Italiji 10 godina nakon “oslobođenja” Kosova i osvjetljava šokantnu stvarnost koju vlade zapadnih zemalja ignoriraju ili se pretvaraju da ne je ne vide.

“Naše istraživanje se svodilo na činjenicu zašto je u deset godina uprava Ujedinjenih naroda na Kosovu proizvela samo bijedu i siromaštvo, legitimirala vladajuću klasu koja je čvrsto povezana s organiziranim kriminalom, što je vidljivo iz tajnih obavještajnih izvješća koja smo otkrili i odlučili objaviti”, rekli su istraživački novinari i suradnici kuće RAI, Giuseppe Ciulla i Vittorio Romano, koji su kopali ispod površine i otkrili neugodne istine.

“Mafija želi maglu, poput vukova”, rekao je jedan policajac u Mitrovici, a aktualna situacija se može opisati kao “magla” neodređenosti kojoj se kreću “vukovi”, novi gospodari Kosova. Oni su međunarodni kriminalci protiv kojih je UN nemoćan jer uživaju američki zaštitu.

Knjiga započinje 1999. godine i intervencijom NATO saveza koj je odlučio “osloboditi” južnu pokrajinu bivše Jugoslavije. Nakon povlačenja srpske vojske dolazi UN, koji vraća red, obnavlja ceste i uvodi vladavinu prava sa silom od 14 000 vojnika. Deset godina su Ujedinjeni narodi s funkcijama vojne policije pokušali, u teoriji, iskorijeniti najveću pošast Kosova – organizirani kriminal. Rezultat?

“Svi sadašnji čelnici Kosova su mafija i pripadaju klanu koji trguje heroinom, pa čak i organima”, kaže Vittorio Romano.

Prema obavještajnom izvješću, kojeg Giuseppe Ciulla citira u knjizi, bivši premijer Ramush Haradinaj je najveći trgovac heroinom u zemlji.

Iza uprave Ujedinjneih naroda na Kosovu je ostao dugi krvavi trag koji vodi ravno do političkog vrha u Prištini. Svi svjedoci u procesu protiv Ramusha Haradinaja, ali i protiv drugih članova klana, su mrtvi. Pokajnik Nazim Blaca, ranije zaposlen kao obavještajac u stranci premijera Hashima Thacija, priznao je da je sam počinio 17 političkih ubojstava – bombaških napada, zasjeda i ciljanih atentata – pred očima UN-a i NATO saveza.

Nakon godina “propale prinudne uprave”, UN na Kosovu kontrolu formalno ustupa misiji EULEX, sastavljenoj od 2 000 stručnjaka, uključujući suce i policiju, sa zadatkom da se iskorijene klanovi. Nakon dvije godine i s oskudnim proračunom je pokrenuta samo jedna istraga, protiv ministra prometa.

“Svatko tko je pokušao pokrenuti ozbiljniju istragu je blokiran od strane Ujedinjenih naroda”, kaže se u izvješću OESS-a koje osuđuje “težak pritisak koji dolazi iz samog vrha Ujedinjenih naroda”, ne samo protiv domaćih sudaca, nego i istih sudaca koje je postavio UN, koji su, teoretski poslani da istražuju upravo organizirani kriminal. Konkretno, bile su blokirane sve osjetljive istrage koje su vodile do najvažnijih političara Kosova, od premijera na niže. Primjer?

Sami Lushtaku, bivši borac OVK, a zatim gradonačelnik Skenderaja, naselje u području Mitrovice, prije 1999. godine je bio na američkoj “crnoj listi” terorista. No, kako su Washingtonu bili potrebni saveznici za kopnenu operaciju, oni su rehabilitirali OVK. Problem je što se kosovska OVK financirala prodajom heroina, oružja i organa, a ova je praksa nastavljena i nakon “oslobođenja” Kosova intervencijom NATO saveza. Dakle, bivši gradonačelnik Sami Lushtaku sada radi nekažnjeno, prijeti da će ubiti suce i nitko ga ne može zaustaviti”, kaže Giuseppe Ciulla.

Kada god bi se naredila pretraživanja, svaki put bi bila blokirana iz vrha uprave Ujedinjenih naroda. Za albansko stanovništva Kosova su bivši borci OVK i dalje heroji, barem tako kažu Albanci s kojima su talijanski novinari razgovarali na komemoraciji pred grobnicom u selu Meje, gdje su 27. travnja 1999., samo dan nakon što je OVK iz zasjede ubio pet srpskih policajaca,pripadnici srpske policije i paravojnih postrojbi u odmazdi ubili skoro tri stotine albanskih civila.

“Naša knjiga nije protiv Albanaca, nego protiv Zapada koji surađuje s najgorim zločincima na Kosovu”, kažu Ciulla i Romano.

Osnovno pitanje je zašto je 10 godina UN zatvarao oči pred organiziranim kriminalom na Kosovu i zašto je dozvoljeno da čelni ljudi kriminalnih klanova dođu na vlast?

Dva novinara kažu “kako nisu sigurni da imaju stopostotni odgovor na to pitanje”, ali se on nameće sam po sebi, jer je “broj dva” u vrhu Ujedinjenih naroda uvijek bio Amerikanac s ovlastima da blokira istrage.

“U knjizi objavljujemo elektroničku poštu koja je trebala ostati tajna, a koja otkriva pritiske “broja dva” Ujedinjenih naroda na Kosovu da se zaustave procesi. Tada je Kosovo odlučilo ugostiti jednu od najvećih baza američke vojske izvan granica Sjedinjenih Država. Mi ne znamo što se radi u toj bazi, jer joj je nemoguće pristupiti. No, jedno je sigurno: sklopljen je dogovor s najgorim dijelom mafijaških ubojica i krijumčara heroina i postavljeni su na vlast u zamjenu za nešto”, zaključuje Giuseppe Ciulla.

Danas su obični Albanci ti koji najviše ispaštaju zbog potpuno promašene politike Ujedinjenih naroda, kasnije Europske unije koja još uvijek zatvara oči pred nespornom činjenicom da su u vrhu vlasti u Prištini ljudi koji su istovremeno o čelni ljudi kosovskih kriminalnih klanova.

Zbog toga kosovsko gospodarstvo i jeste na koljenima, a Kosovo je samu u proteklih nekoliko mjeseci napustilo preko 50 tisuća ljudi.

Zbog kriminalnog vrha kojeg štiti Pentagon oko 17 posto građana Kosova živi s jednim dolarom na dan, a 45 posto aktivnog stanovništva je nezaposleno. Zar je moguće da se na na cijelom Zapadu ne može naći nekoliko ulagača koji će potaknuti na oporavak posrnulo gospodarstvo Kosova, zemlje sa stanovništvom od jedva dva milijuna ljudi? Naravno da nema ništa lakše od toga, pogotovo ako se u obzir uzmu prirodni resursi Kosova.

Međutim, Washingtonu odgovara ovakva situacija, jer ako se pokrenu istrage protiv vrha kosovske vlasti i svih bivših zapovjednika OVK, tko će im ostati za ovakve zadaće poput terorističkog upada u Makedoniju? I recimo konačno da to nisu bili naoružani napadači “iz jedne od susjednih zemalja”, nego su u Kumanovu napad izvršili bivši pripadnici OVK koji su došli iz Kosova, zemlje, kako kažu Giuseppe Ciulla i Vittorio Romano, “guste magle u kojoj gospodare albanski vukovi pod američkom zaštitom”.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(altermainstreaminfo.com.hr,youtube.com/uredio:nsp)