Navodi se točna površina tvornice pod oznakom ‘stroga tajna’, agenti CIA-e opisuju sve tipove vojnih i školskih zrakoplova, helikoptera…

Među stotinama tisuća deklasificiranih dokumenata koje je na svojoj službenoj internetskoj stranici objavila američka Središnja obavještajna agencija (CIA), velika pozornost posvećena je izgradnji tvornice SOKO u Mostaru.

“Top secret”

Pod oznakom “top secret” (“strogo čuvana tajna”) CIA-ini obavještajci su do detalja opisali početak, namjenu i vrste oružja, vojnih letjelica koje će se proizvoditi u tvornici SOKO u Mostaru. Godinama su pratili razvoj te namjenske industrije i o tome u tančine izvješćivali svoje pretpostavljene u Pentagonu.

U dokumentima koji datiraju još s početka 50-ih godina prošloga stoljeća detaljno se navodi tko će i kako te zbog čega stajati iza projekta izgradnje tvornice SOKO.

Spominju se imena tadašnjih jugoslavenskih vojnih dužnosnika koji će sudjelovati u cijeloj operaciji.

Točno se navodi površina tvornice na nekoliko desetaka stranica pod oznakom “stroga tajna” na kojima CIA-ini agenti opisuju sve tipove vojnih i školskih zrakoplova, helikoptera koji su se u tvornici SOKO proizvodili, zajedno s vrstom naoružanja, koje će letjelice sa sobom nositi.

Napravljene su i skice tih zrakoplova, kao i skica zemljišta na kojem će se tvornica graditi s pomoćnim uzletištem.

U tajnim CIA-inim arhivama spominje se i tada mala siromašna općina Široki Brijeg u kojoj se, prema njihovim obavještajnim informacijama, trebala graditi, kako piše u dokumentu, zračna luka.

U dokumentu, koji pod oznakom “top secret” datira iz 1950. godine, se, osim izgradnje zračne luke u blizini općine Široki Brijeg, negdje oko MZ Knešpolje, spominje i njezina namjena.

Zračna luka je, prema informacijama CIA-e, trebala služiti za letove zrakoplova, obuku budućih pilota kadeta iz vojno-zrakoplovne škole u Mostaru, koja se tek trebala uspostaviti.

Prednosti, skice, važnost…

Napravljena je i skica izgleda te zračne luke koja se trebala prostirati na Mostarskom blatu, između MZ Knešoplje i MZ Žvatić. Iznad skice je nacrtana MZ Uzarići, a dokument koji su CIA-ini agenti posjedovali i koji je sad deklasificiran nosi nadnevak iz ožujka 1951.

Među CIA-inim istraživanjima također se spominju danas opće poznate činjenica kako je početni impuls za izgradnju tvornice SOKO bilo premještanje dijela pogona iz Zemuna, nikla je još 1948. godine te da je pod vodstvom tadašnje Vlade FNRJ-a donesena odluku da se u Mostaru izgradi tvornica zrakoplova. Spominju imena političkih povjerenika Nikole Bračića, majora Jerkovića.

Opće poznat je danas i podatak kako je razlog za izgradnju tvornice bio što će se ona nalaziti na području glavnih izvora električne energije i materijala za proizvodnju, ali i činjenica da je Mostar bio na zadovoljavajućoj udaljenosti od istočnih granica Jugoslavije u vrijeme turbulentnih odnosa sa SSSR-om.

Kolika je važnost tvornice SOKO bila još na početku, govori kako je uvjetovala preseljenje u Mostar tvornice zrakoplova Ikarus iz Zemuna, kao i vojno-građevinskog poduzeća Majevica iz Novog Sada, koje je trebalo izgraditi postrojenja i stanove za radnike.

CIA-ini agenti u svojim izvješćima precizno izvješćuju o planovima gradnje, koliko će biti hangara, proizvodnih linija, stambenih jedinica u kojima će stanovati tadašnji visoki dužnosnici iz JNA.

Pozivaju se na neke tehničke podatke tvornica s kojima je SOKO imao ugovore, među kojima se u fusnotama navode Boeing, Douglas, British Aerospace, Airbus, Dassault Aviation…
 
(vecernji.hr)

Bruxelles je konačno reagirao na rastuće aktualne tenzije među zemljama nastalim iz SFRJ. Zasad je reakcija – retorička

Bruxelles je konačno reagirao na rastuće aktualne tenzije među zemljama nastalim iz SFRJ. Zasad je ta reakcija načelna i retorička, ali s napomenom da EU ne smije ostati samo na tome.

Odbor za vanjsku politiku Europskog parlamenta izrazio je u utorak zabrinutost zbog pojačane napetosti i ratobornih tonova u regiji zapadnog Balkana, tematizirajući u raspravi primarno odnose Srbije i Kosova. Ipak, spomenuta su i druga relativna žarišta: Crna Gora, Republika Srpska u Bosni i Hercegovini, Makedonija, te relacija Srbija-Hrvatska.

Rasprava je održana, inače, na dan za koji je u Bruxellesu zakazan nastavak susreta predstavnika Kosova i Srbije. Jedan od akcentiranih problema novijeg datuma bio je i već čuveni politički oslikan vlak s pruge Beograd-Kosovska Mitrovica koji je izazvao dosta nemira.

U raspravi su spomenuti i proslava neustavnog Dana RS-a u BiH, izborni ekscesi u Crnoj Gori, pa i nedavna militantna retorika Tomislava Nikolića, predsjednika Srbije, usmjerena prema RH.

Vanjskopolitički odbor nije donio zaključak o konkretnim mjerama za kojima će posegnuti da se tenzije ublaže, no stoga smo porazgovarali s dvojicom boljih poznavatelja dotičnih okolnosti. Pitanje je, dakle, što se može očekivati u nastavku međunacionalnih ogleda u tom dijelu Europe, i što bi se moglo te moralo poduzeti da sporenja ne prerastu u oružane sukobe?

Jozo Radoš, hrvatski europarlamentarac i član tog odbora, smatra da će Bruxelles morati čim prije ojačati svoju aktivnu te stalnu političku prisutnost na Kosovu, umjesto ispunjavanja birokratske forme kakva očito ne može valjano riješiti spor.

Mogućnost nekontrolirane eskalacije sukoba

„EU nije više dovoljno fokusiran na zapadni Balkan, što pak znači – na svoje neposredno susjedstvo u kojem zabrinjavajuće kuha. A prijeti se akcijama poput podjele Kosova i Makedonije ili odcjepljenja RS-a, pri čemu treba imati na umu da ništa od toga ne može biti izvedeno bez ratnog sukoba“, upozorava on.

Ovaj naš sugovornik, međutim, vjeruje da u skorije vrijeme neće doći do takve eskalacije, ispričavajući se potom zbog cinizma:

„Vjerujem u to jer se zna da nijedna od potencijalnih strana u nekom od tih ratova, dakle, danas nije oružano spremna za ratovanje. Iako, ne bih se sasvim oslanjao niti na racionalne procjene. Takvi sukobi često izbiju nekontrolirano, posve iracionalno.“

„Srbija je na ovaj ili onaj način uključena u svaku od tih pojedinačnih zategnutih relacija“, kaže Radoš, „i to je dosta logično – najveća je i svakako ima najrazvijenije veze u širem prostoru. Ali ona je zbog svog utjecaja i najodgovornija u ovoj priči.“

Hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu osvrnuo se zatim i na vlastitu zemlju, kritički primijetivši da bi RH trebala imati bolji odgovor na problematično ponašanje svojih ekstremnih sudionika u političkom polju, onih koji pridonose napetostima u regiji. Ali, on ističe da je važna razlika bar to što Hrvatska danas nema izrazitih ekstremista na vlasti.

Opća sklonost vlasti antagoniziranju javnosti

„Hrvatska nije u centru procesa o kojima je bilo riječi, ali je njima ipak donekle zahvaćena, i zato mora paziti na daljnji razvoj situacije, te se zalagati okretanju svog društva, kao i odnosa sa susjedima, prema sadašnjosti i budućnosti.

I nadajmo se da neće biti zlouporabe govora o prošlosti zbog prikrivanja nečije nesposobnosti da se riješe drugi aktualni problemi – ekonomski, imigracijski, ekološki, i tako dalje“, zaključak je Joze Radoša. A naš drugi sugovornik, zagrebački vanjskopolitički analitičar Tomislav Jakić, također procjenjuje da u sadašnjoj situaciji nema puno mogućnosti za otvorene ratne sukobe, mada ne isključuje šanse za eventualne manje oružane incidente, pa bi o svemu tome i EU morala više povesti računa.

„No takvo stanje će trajati sve dok na vlasti u državama regije imamo ekipe koje ne pokazuju volju da normaliziraju odnose, nego sklonost da žive od antagoniziranja javnosti između svoje i susjednih država. A činjenica je da među tim vlastima ima razlike u količini spomenute volje i da se ipak ne ponašaju svi jednako huškački“, rekao nam je Jakić.

S druge strane, on svima nalazi zajedničku boljku, dodajući kako je osnova problema to što vlasti ni u jednoj zemlji ove jugoistočno-europske regije nisu prvenstveno orijentirane pozitivno, i ničiji ulog u politici nije dominantno karakteriziran određenjem „za nešto“. Nego je u svojoj biti „protiv nečega i nekog“, po mišljenju Tomislava Jakića, a to „nešto“ je u pravilu – narod iz susjedne države.
 
(vecernji.hr)

Njemačka se kreće ka provođenju jednog od najradikalnijih društvenih eksperimenata u svojoj (i europskoj) povijesti

Njime će biti određeno hoće li veliki izbjeglički val, koji se već više od godinu dana kreće ka Europi, kontinentu biti od koristi ili će značiti katastrofu.

Prošlog tjedna, njemački parlament (Bundestag) započeo je raspravu o Zakonu o integraciji, prvom takve vrste u povijesti zemlje. Prema odredbama nacrta, tražitelji azila morat će pohađaju satove jezika, kulture i vrijednosti koje vrijede u Njemačkoj u zamjenu za brži pristup tržištu rada.

Vlada je obećala da će subvencionirati 100.000 novih “radnih mogućnosti”, od kojih su mnoge slabo plaćeni poslovi. Zakon o radu biće blaži kada je u pitanju zapošljavanje imigranata. Izbjeglice bez posla će morati ostati u područjima u kojima su se prvi put prijavile, a onima koji odbiju prihvatiti vladin program značajno će biti umanjena pomoć.

Njemački političari smatraju da ovakvim mjerama mogu spriječiti nastajanje “paralelnih društava”, tipičnih za Francusku i Belgiju, i geta, koja su u Njemačkoj i Švedskoj nastala početkom šezdesetih godina, kada su se stotine tisuća Turaka slile u te zemlje kao “gastarbajteri”.

U Njemačkoj toga doba nije bilo želje da se ti ljudi integriraju u društvo, a restriktivni zakon o državljanstvu, još iz vremena prije Prvog svjetskog rata, otežavao je dobivanje putovnice. Ljevica je takvo stanje nazivala multikulturalizmom; desnica je pak računala da će se gastarbajteri vratiti u matične zemlje po odlasku u mirovinu.

Međutim, mnogi Turci su ostali; procjene su da u Njemačkoj ima oko 1,5 milijun građana turskog podrijetla. Geta i otuđenje također i dalje postoje. Najbolja potvrda za to je procjena haškog Centra za borbu protiv terorizma, prema kojoj se na strani Daesu-a u Iraku i Siriji bori 700 njemačkih građana.

Ipak, Njemačka je puna političara, redatelja, glumaca, nogometaša i pisaca s turskim prezimenima. Zajedno sa značajnim priljevom ratnih izbjeglica bivše SFRJ, Židova i Nijemaca iz bivšeg SSSR-a, promijenili su lice Njemačke.

Njemačka, oštro podijeljena na katolike i protestante, koji se među sobom nisu miješali, odavno je prošlost. Oko 20 posto stanovnika su migranti ili njihovi potomci. Međutim, izazov pred kojim se Njemačka danas nalazi umnogome je drugačiji, ne samo zbog svoje veličine.

Izbjeglice iz ratnih zona, poput Sirije, Iraka ili Afganistana, duboko su traumatizirane i pitanje je kako će prihvatiti uvjete za stjecanje znanja koje će im omogućiti uklopiti se u njemački način života.

U prvim danima prošlogodišnjeg velikog izbjegličkog valova, njemački građani reagirali su učinkovitije od vlasti, koje su bile pretrpane, pomažući imigrantima. Međutim, novogodišnji kolnski incident sve je promijenio i ultradesničarska Alternativa za Njemačku ove godine kapitalizirati nezadovoljstvo građana dosadašnjom imigrantskom politikom.

Kancelarka Merkel jedno vrijeme uspješno je branila Ustavom zajamčeno pravo na azil, međutim u svom pragmatičnom maniru, ipak je prihvatila kontrolu njemačkih granica, sporazumjeli se s Turskom (milijarde eura u zamjenu za držanje izbjeglica daleko od Europe), dok su Balkanske države zatvorile svoje granice i tako relaksirale Njemačku.

Njemačko javno mnijenje vrlo je zainteresirano za raspravu o zakonu koji će izmijeniti lice njihove zemlje. Svi su svjesni da će, da bi eksperiment uspio, Nijemci morati ojačati kapacitete lokalnih vlasti kako bi integrirali tisuće novopridošlih ljudi drugačije kulture i traumatiziranih dugogodišnjim ratnim sukobima.

Novi zadaci postavljaju se i pred sigurnosne službe, koje će morati pojačati nadzor. Nedavno je njemačka policija uhitila trojicu osumnjičenih da pripadaju terorističkoj ćeliji. Sva trojica su bili registrirani kao izbjeglice iz Sirije.

Promjene će se morati očekivati i u njemačkoj vanjskoj politici prema Sjevernoj Africi i Bliskom istoku, a pitanje je kako će eksperiment uspjeti bez potpore njemačkih partnera iz EU.

Težak zadatak, čak i za tako moćne i bogate države kao što je Njemačka.
 
(sputniknews.com)

Jugoslavija je bila na putu da napravi nuklearnu bombu, ali je to onemogućilo predratno stanje siromaštva

Božidar Matić je bio jugoslavenski ministar znanosti, odnosno predsjednik Saveznog komiteta za znanost i tehnologiju u Vladi Branka Mikulića.

Dok se o prvom nuklearnom programu, koji je počeo poslije Drugoga svjetskog rata, ponešto zna, za program iz 1980-ih čuli su tek malobrojni pojedinci.

Kako piše Jutarnji list, u drugom jugoslavenskom nuklearnom programu, navodno kodnog imena “Sutjeska”, važnu ulogu igrao je sarajevski “Energoinvest”.

Karijera Božidara Matića bila je neraskidivo vezana za tu tvrtku na čijem je čelu bio od 1989. do 1993. godine.

“Kad je počeo nuklearni program u ‘Energoinvestu’, nisam u to bio upućen. Saznao sam to na čudan način kad sam se 1985. godine vratio u ‘Energoinvest’ nakon što sam četiri godine bio rektor Univerziteta u Sarajevu. Postavili su me tada za potpredsjednika za istraživanje i razvoj.

‘Energoinvest’ je imao 11 istraživačkih centara, od kojih je šest bilo, prema ondašnjoj kvalifikaciji, na razini instituta. Iako sam prije bio direktor jednog od tih instituta i surađivao s ostalima, odlučio sam da obiđem svaki od instituta kako bih se bliže upoznao s time što se radi”, priča Matić za Jutarnji list.

Kako je naveo, u jedan dio zgrade ITEN-a, Instituta za termotehniku ​​i nuklearnu tehniku, nisu ga pustili.

“Rekli su mi: ‘Ovdje se radi jedan projekt. Prema ugovoru, projekt ne može vidjeti nitko osim onih koji imaju dozvolu za to’”, kaža Matić.

Priznao je da nije dočekao da dobije pristup tajnom projektu u ITEN-u, jer ga je Branko Mikulić, tadašnji predsjednik Vlade Jugoslavije, pozvao u Beograd.

Ipak, kao savezni ministar znanosti vremenom je saznao o jugoslavenskom nuklearnom programu, ali, kako to kaže, iz “druge ruke”.

Jugoslavija je 1980-ih razvijala dva paralelna programa: program A bio je usmjeren prema nuklearnom oružju, a program B bio je usmjeren na civilnu upotrebu nuklearne energije. U svemu tome je važnu ulogu igrao “Energoinvest”.

“JNA je sve ugovarala s ‘Energoinvestom’, koji je zatim sklapao ugovore s ostalim institutima, uključujući ITEN. Sve je to bilo u najvećoj tajnosti”, pojasnio mi je Matić.

U Zagrebu je program A bio posebno usmjeren na razvoj neutronske komponente bombe. Grupa sastavljena od desetak fizičara, elektroinženjera i tehničara iz Instituta “Ruđer Bošković” (IRB) bila je izravno uključena u projekt. Samo su dvojica od njih znali pravu svrhu projekta na kojem rade.

U siječnju 1988. godine je njemački magazin “Der Spiegel” objavio kako je Ruđeru Boškoviću uz financijsku podršku sarajevskog “Energoinvesta” povjerena prerada nuklearnog otpada.

Iako je u tome članku pogrešno navedeno što se u sklopu tajnog projekta radilo u Zagrebu, točno je navedena važna uloga “Energoinvesta”.

“‘Energoinvest’ je bio odlična maska. U slučaju da nešto prodre u javnost, uvijek se moglo naći opravdanje da je riječ o istraživanjima za civilnu upotrebu nuklearne energije”, pojasnio je Matić.

Matić je Jutarnjem listu govorio o važnom sastanku u Vladi Jugoslavije 1988. godine.

“Sad počinje najčudnija stvar. Jednoga dana zove mene Branko Mikulić i kaže: ‘Daj, molim te, dođi na jedan delikatan sastanak, Ukinut ćemo nuklearni program. Znaš li što o tome?’. Kažem ja: ‘Nešto sam načuo’. Na to će meni Branko: ‘Ne može to Jugoslavija raditi, mi moramo ići u gospodarsku reformu, nuklearni program je fantazija iz nekih drugih vremena. A ja to moram reći i Generalštabu’”, prisjetio se Matić, dodavši da je otišao na famozni sastanak.

Kako kaže, kada je tamo došao iznenadilo ga je njihov civilizirani pristup kad im je Branko rekao da Jugoslavija odustaje od nuklearne bombe da bi se kasnije na sastanku raspravljalo o praktičnim problemima napuštanja tajnog nuklearnog programa.

“Gašenje nuklearnog programa imalo je pozitivan učinak na realizaciju Strategije tehnološkog razvoja Jugoslavije. Oko 1,5 posto tadašnjeg jugoslavenskog BDP-a je išlo u istraživanje i razvoj: 0,5 posto kroz SIZ-ove, 0,5 posto kroz poduzeća, a 0,5 posto kroz tzv. ‘Matićev fond’. To je i danas san niza europskih zemalja “, kaže Matić.

Na konstataciju kako mnogi misle da je jugoslavenski nuklearni program bio samo blef i da zemlja poput Jugoslavije nije mogla napraviti nuklearnu bombu Matić kaže:

“Kako se samo varaju! To je potpuno pogrešno. Nije to bio blef, nego ozbiljan program razvoja nuklearne bombe”, zaključuje on.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Eskalacija dugoročnog zaduženja SFRJ nastala je osobito između 1975. i 1980. godine, kada je s oko šest milijardi dug porastao oko 16 milijardi američkih dolara

No, tada se za razliku od sada domaćinski trošilo i pametno investiralo. Jugoslavija je, za razliku od mnogih dužnika, na vrijeme ispunjavala svoje vanjske obveze.

Cijela Jugoslavija dugovala tek 15 milijardi dolara

Prema podacima NBJ, vanjski dugovi Jugoslavije su na kraju 1987. iznosili 21,3 milijarde dolara. Ako se od tog iznosa odbiju potraživanja, uglavnom od zemalja u razvoju, od oko 3,8 milijardi dolara, prečiste klirinška potraživanja i dugovanja, jugoslavenski neto dug je tada iznosio 17,5 milijardi dolara.

Uoči secesije pojedinih republika i dezintegracije SFRJ, vanjski dug (glavnica bez kamata) prema konvertibilnom valutnom području iznosio je na kraju 1990. godine više od 15 milijardi dolara (od čega je Federacija bila jamac za oko 11 milijardi).

Raspored dugovanja je bio sljedeći (u milijardama USD): Slovenija 1,7, BiH 1,5, Crna Gora 0,6, Hrvatska 2,7, Makedonija 0,7, Srbija 4,8 i Federacija 3,1.

Međunarodnim financijskim institucijama dugovali smo oko tri milijarde dolara, komercijalnim bankama (Londonskom klubu) 4,4 i vladama zapadnih zemalja (članicama Pariškog kluba) oko 6,5 milijardi dolara.

Nekadašnje republike nakon stjecanja neovisnosti sada su zadužene 145 milijardi dolara

Države nastale nakon raspada SFRJ danas imaju ukupan vanjski dug od oko 145 milijardi američkih dolara (oko 133 milijarde eura), što je devet puta više nego krajem 1990.

Hrvatska, Slovenija i Srbija imaju danas pojedinačno veći vanjski dug, nego što je bio za cijelu SFRJ.

Raspadom Jugoslavije sve republike koje su bile u njenom sastavu izgubile su značajnu ekonomsku bazu, veliko tržište, kadrovski potencijal, a rat devedesetih godina mnogima je razorio privredu i oslabio ekonomsku moć.

Kao rezultat toga došlo je do nekontroliranog rasta uvoza, javne potrošnje, vanjskotrgovinskog deficita, a bez rasta proizvodnje i produktivnosti.

Ako se po kriterijima međunarodnih financijskih institucija, zemlja smatra visoko zaduženom kada je odnos njenog vanjskog dugovanja i BDP prešao 80 posto, onda su Crna Gora, Hrvatska, Slovenija i Srbija visoko zadužene zemlje.

Najzaduženija zemlja bivše Jugoslavije je Hrvatska, čiji je vanjski dug ove godine dostigao oko 49 milijardi eura, zatim slijede Slovenija sa 45 milijardi eura, Srbija s 27 milijardi eura, Makedonija sa šest milijardi, a na začelju liste su BiH sa pet milijardi i Crna Gora s oko dvije milijarde eura. Vanjski dug svih šest država u posljednjih pet-šest godina zabilježio je veliki rast.

Pozivajući se na izvješće britanske organizacije JDC, britanski “Guardian” piše da su pored Grčke, dužničkom krizom zahvaćene Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Cipar, Irska, Portugal, Španjolska i Ukrajina, dok je “Srbija u opasnosti od krize vanjskog duga, jer njen neto dug prema svijetu iznosi 98 posto BDP, a oko 9,6 posto proračunskih izdataka odlazi na otplatu dugova”.

BiH se od rata samo zaduživala

Od kraja rata do danas ekonomska politika BiH svodi se na zaduživanje kod međunarodnih financijskih institucija kako bi financirala administraciju i ostale proračunske potrebe, zatim se ponovo zadužuje kako bi pokrila prethodni dug i finasirala obveze i sve tako.

Logično pitanje u ovakvoj situaciji je gdje BiH vodi ekonomska politika zasnovana na zaduživanju?

Ekonomistica Svetlana Cenić odgovara: “Vodi u propast i vječito ropstvo. Namjerno neću reći dužničko, jer je ta riječ već postala izlizana. Zadužujemo se u neproduktivne svrhe, za kupovinu vremena i plaće za administraciju.

Nema zaduživanja za istraživanje i razvoj. Radit ćemo koliko moramo vratimo dugove, tući će nas bičem ko robove, umjesto da ulažemo u istraživanje i razvoj “.

Dovoljno je samo pogledati strukturu nezapsolenih i sve će nam biti jasno, dodaje Cenić. BiH je, prema njenim riječima, posljednja od broja visokoškolovanih ljudi, na biroima je sedam posto nezapsolenih s visokom školskom spremom, a najviše je nekvalificiranih osoba.

Za njih je namijenjena miješalica i beton, oni će raditi za tuđu slast i tuđu vlast.

“Sad nam uvaljuju priču o terorizmu, taman kad su ljudi malo počeli misliti glavom, a ovamo se ponovo zadužuju”, kaže Cenić i dodaje kako su bh. predtavnici u Washingtonu obećali svih MMF-u na neviđeno samo da dobiju novac.

“Zašto se prvo traže izmjene zakona o radu kada je višak zaposlenih u administraciji? Najavljuju da će to biti poslije izmjena zakona o radu, ali neće, sve će pasti na leđa nejakih radnika, oni će biti topovsko meso, a administracija će i dalje uživati ​​”..

Ovaj tip ekonomske politike bez ozbiljnih reformi i rezova, stalno produžavanje agonije, zaduživanje za vraćanje starih dugova, vodi u siromašenje građana i države, te na kraju, kada se više ne bude imalo kud, rasprodaju državnog bogatstva, smatra ekonomist Damir Miljević.

Najavljene reforme, prema njegovim riječima, samo su kozmetika, nitko se ne usuđuje povući prave poteze – napraviti rez u zapošljavanju u administraciji i krenuti u uspostavu vladavine prava.
 

 
(vestinet.rs,Global CIR Team,youtube.com/uredio:NSP)

Njemački ekonomski stručnjaci na više mjesta najavljuju da će Hrvatska završiti kao Grčka ako ne započne ozbiljne reforme, a kako stvari stoje sa novom Vladom, Grčkoj smo sve bliže, a Švicarskoj sve dalje

Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko govorio je uoči početka izborne kampanje o “dolini suza” kroz koju Hrvatska mora proći na putu u gospodarski oporavak, predsjednik SDP-a Zoran Milanović tu je “dolinu suza” koristio kako bi uplašio birače i primamio ih na drugu stranu, u “Hrvatsku (koja) raste”, no sudeći prema dugo očekivanom dokumentu uglednog njemačkog ekonomskog instituta IFO  ipak novu hrvatsku Vladu očekuje prolazak kroz jednu dolinu: Nijemci je nazivaju “dolinom političke smrti”.

“Strukturne reforme bit će bolne u kratkom roku, i vodit će u potencijalnu ‘dolinu političke smrti’”, piše u dokumentu Instituta IFO u koji je Večernji list imao detaljan uvid uoči njegove javne objave sljedećeg tjedna, ali Hrvatska treba “hrabro vodstvo s dovoljno sposobnosti državništva da se suoči s neizbježnom dolinom političke smrti”.

“Jedino tako”, nastavlja se u dokumentu Ifo-a, “zemlja će se konačno, nakon sedam iscrpljujućih godina, uzdići iz svoga pada”. Na ukupno 330-ak stranica, njemački ekonomski analitičari iz Instituta Ifo, od kojih je HDZ preko svoje Zaklade državnog zavjeta naručio izradu reformskog programa za Hrvatsku, razlažu reforme koje se mogu podijeliti u sedam grupa: od makroekonomskih reformi do reforme javne uprave.

IFO predlaže smanjenje plaća u javnoj upravi, suzbijanje sive ekonomije, aktiviranje radno neaktivnog stanovništva, lakše otpuštanje i zapošljavanje novih radnika… Siva ekonomija posebno je pogubna u situacijama kad, primjerice, osoba koja prima naknadu za nezaposlene ili je otišla u prijevremenu mirovinu istodobno radi na crno. Nijemci predlažu da se za takve ljude, primjerice, uvede radna obveza u kojoj će morati nekoliko sati dnevno ili tjedno sudjelovati u programu javnih radova.

Reformski program pun je detalja, no prva i najvažnija reforma koju zagovara Ifo je postupna, kontrolirana devalvacija kune za 7 posto realno, odnosno 13 posto nominalno tijekom sljedećih 7 do 13 godina. Hrvatska je nekonkurentna, što njemački ekonomski stručnjaci dočaravaju podatkom o tome da su ključni hrvatski izvozni proizvodi skuplji za prosječno 7 posto od istih takvih proizvoda iz Poljske, i devalvacija je “način na koji se može obnoviti konkurentnost”, piše u dokumentu. “Predlažemo li Hrvatskoj novi tečajni režim? Ne. Posljednjih godina, HNB je već prihvatila 0,5-postotnu godišnju devalvaciju kune prije interveniranja.

“Naša je preporuka samo blago povećanje brzine devalvacije na način da se smanji intenzitet HNB-ove intervencije”, piše u IFO-ovom reformskom programu za Hrvatsku, čiji su glavni autori Oliver Falck i Siegfried Schoenherr.

Devalvacija kune je osjetljivo pitanje i mnogi su u Hrvatskoj, uključujući i guvernera HNB-a Borisa Vujčića, ranije obrazlagali da bi to dovelo do toga da se razdoblja visoke devalvacije izmijenjuju s razdobljima s visoke inflacije (kao u SFRJ), no dokument iz Instituta IFO navodi: “Ne raditi ništa ili nedovoljno raditi po pitanju konkurentnosti jednostavno nije opcija. Grčka je vrlo plastičan primjer gdje završi zemlja koja ne uspije obnoviti konkurentnost…”.

Njemački ekonomski stručnjaci na više mjesta najavljuju da će Hrvatska završiti kao Grčka ako ne započne ozbiljne reforme. Još jedan argument protivnika devalvacije kune leži u tome što bi svi dužnici s kreditima u stranoj valuti bili na gubitku. IFO to ne skriva: “Istina je da bi vanjska devalvacija dovela do negativnih učinaka na platnu bilancu, posebno za hrvatsku vladu i za nefinancijske tvrtke.

Kućanstva bi u cjelini bolje prošla (jer kućanstva imaju depozite u eurima u većem ukupnom iznosu nego zajmove u eurima, op.a.), ali dobit i gubici kućanstava bili bi nejednako distribuirani između bogatijih i siromašnijih”, navodi se u analizi Instituta IFO.

Drugim riječima, devalvacija kune stvorila bi gubitke za sve osim za privatne bogataše koji imaju štednju u eurima. “Ali kad je devalvacija postupna, ti negativni učinci mogu biti izglađeni”, navodi Ifo. Inače, u prvoj rečenici Ifo naglašava da je reformski program, iako izrađen po narudžbi HDZ-a, “striktno neutralan, utemeljen na čvrstim ekonomskim principima i ni na koji način nije povezan s političkim programima stranaka”.

Prema poznatom hrvatskom sociologu i ekonomisti, Hrvatsku dno čeka tek 2020. godine na kraju HDZ-ovog mandata. Pogledajte video:
 

 
(vecernji.hr/uredio:NSP)

Lider stranke UKIP iz Velike Britanije Nigel Farage je poznat po svojim stavovima o Europskoj uniji i budućnosti zemalja zapadnog Balkana u njoj

Euroskeptik poznat po žestokim istupima protiv političkog vrha Unije.

“Tko ste vi? Ja nikada nisam čuo za vas. Nitko u Europi nikada nije čuo za vas. Nemam dvojbi da je vaša namjera biti tihi ubojica europske demokracije i europskih nacija”, rekao je jednom prilikom Farage predsjedniku Europskog vijeća Herman van Rompuyju.

On je u kolovozu istaknuo u Europskom parlamenti da je greška što ove države, među kojima je i Hrvatska, još uvijek vide svoju budućnost u EU, iako će Velika Britanija glasati da iz nje izađe.

“Samo pogledajte svoju povijest. Sjetite se kad smo prošli put u Europi odlučili da imamo nacionalnu državu, dali joj ime, zastavu, grb i himnu, policiju, vojsku i predsjednika. Kako smo je nazvali? Jugoslavija. Kako se završio taj projekt? Užasnim građanskim ratom u kome je stradalo 100.000 ljudi” – rekao je on.

On je istakao da je upravo tako propala “lažna” država kada su se ljudi borili da izađu iz nje, i da Europljani opet prave sličnu pogrešku.

Također, dodao je da je on protiv “ove Europe”, ali da je za neku drugu Europu koja “radi zajedno, djeluje, surađuje”.

Inače, Farage potiče iz zemlje koja je indirektno kriva i planiranje rata u Jugoslaviji.

Pogledajte video:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

Kada se na našim prostorima spomene Jugoslavija ili, bolje rečeno, državna zajednica naroda poznata kao Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, svatko od nas ima subjektivan pristup koji mnoge priječi da objektivno analiziraju povijesnu tvorevinu koja je obilježila dvadeseto stoljeće, čak i na globalnoj razini

Devedesete su bile godine kada se u nas povijest pisala iznova. Bez razlike, od Triglava pa sve do Đevđelije, a činjenice su zanemarivane do te mjere da je nova “historiografija” poprimila oblik groteske. Prije nekoliko dana je hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina rekao da je historiografija znanost koja ne poznaje apsolutnu istinu i da ona uvijek iznova interpretira i reinterpretira povijesno dokazive i dokazane činjenice kako bi se što bliže približila istini. U suprotnom historiografija ne bi bila znanost nego dogma.

Točno, ali da bi se koliko toliko približili istini o SFRJ, ili “drugoj Jugoslaviji”, kako su je znali zvati, mi kao da moramo čitati strane stručnjake, jer su naši još uvijek mamurni nakon nacionalističke terevenke koja je trajala više od deset godina. Prije nekoliko dana je profesor filozofije Marco Costa sa Sveučilišta u Genovi za Mediteranski centar za euroazijska studije (CESE) napisao članak o neprestanim povijesnim gibanjima na Balkanu i ekonomskoj originalnosti jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. Sadržaj njegovog uratka će starijim čitateljima biti poznat, djelomično ili u potpunosti, ali je za pretpostaviti da će mlađima neki dijelovi sigurno biti novost.

Marco Costa: Balkan – Povijest u pokretu, ali s kojim posljedicama po Europu?

I danas je još uvijek zanimljivo napomenuti specifičnosti jugoslavenskog socijalističkog modela koji je, čak i sada kada je dvadeset godina “u ropotarnici povijesti”, više od četiri desetljeća prošlog stoljeća karakterizirao gospodarstvo i geopolitički okvir važnog naroda na našim istočnim granicama.

U usporedbi s taborom socijalističkih zemalja dvadesetog stoljeća, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je zapravo držala rekord (dostojan ili nesretni, ovisno o različitim i legitimnim gledištima) jer se predstavila kao prva “hereza” u zemljama takozvanog “realnog socijalizma”.

Da biste razumjeli velike i česte transformacije jugoslavenskog ekonomskog sustava utemeljenog na samoupravljanju i otkrili njegove korijene, potrebno se vratiti u vrijeme prekida sa Sovjetskim Savezom. Ovo nije mjesto na kojem treba detaljno ispitati okolnosti koje su dovele do odluke koju je u lipnju 1948. donio Informbiro, međutim, moramo se ukratko osvrnuti na neke od uzroka sukoba koji je doveo do razilaženja dviju zemalja.

Ovi uzroci se sežu još u 1937. u vrijeme izgnanstva komunista Jugoslavije u Moskvi i razdoblja takozvanih staljinističkih “čistki”. Tada iz nekih govora Josipa Broza Tita sja jaka želja za autonomijom, već ukorijenjena u vodstvu KPJ u godinama prije Narodno-oslobodilačke borbe, koja se jest vodila u ime internacionalizma i koja je još uvijek priznavala vodstvo Sovjetskog Saveza “koji je, kao jedina socijalistička zemlja, sve učinio da taj internacionalizam obrani od napada imperijalizma”.

No, prvo pravo neslaganje se pojavilo tijekom oslobodilačkog rata, a naglašeno je tijekom ulaska Crvene armije na teritoriji Jugoslavije i neposredno nakon rata, tijekom organizacije tajne policije.

Onda je došla polemika oko federacije s Bugarskom, moguće balkanske socijalističke alternative centru u Moskvi, te zbog autentičnosti revolucije i jugoslavenskog modela socijalističke izgradnje.

U lipnju 1949. godine je Komunist, glasilo Komunističke partije Jugoslavije koji se bavio marksističkom teorijom i praksom, objavio članak Milentija Popovića, jednog od vodećih nositelja ideološkog smjera zemlje, pod naslovom “Gospodarski odnosi između socijalističkih zemalja”, koji nam možda omogućuje da saznamo razlog odlučujuće pauze između Jugoslavije i država Informbiroa ili Kominforma.

U članku se osuđuje ekonomska eksploatacija drugih zemalja istočne Europe od strane Sovjetskog Saveza kroz međunarodnu trgovinu na štetu Jugoslavije. Već u studenom 1948. u govoru u Ljubljani Tito je rekao da “se gospodarski odnosi između socijalističkih zemalja temelje na načelima kapitalističke razmjene roba”, područje na kojem Popović temelji svoju analizu, tvrdeći “da postoji prosječni svjetski profit koji u međunarodnoj razmjeni regulira raspodjelu dobiti pogodujući većini razvijenih zemalja koje posjeduju organski sastav kapitala već iznad svjetskog prosjeka”.

U zaostalim zemljama razina produktivnosti i intenzitet rada je niži od svjetskog prosjeka, koje su također, bez konkurentne industrije, prisiljene ući na međunarodno tržište poljoprivrednih proizvoda i rudarstva, te s robom iz sektora općenito manje produktivnim dodatno pogoršavaju svoje trgovačke uvjete. Jugoslavija, koja je prema podacima koje je iznosi Popović bila najmanje razvijena zemlja komunističkog bloka u gotovo svim sektorima proizvodnje, odbija prihvatiti predloženi model trgovine, cijene i nametnute zajedničke projekte, pozivajući se na načela solidarnosti i pomoć socijalističkog svijeta.

Međutim, odmah nakon prekida, Jugoslaveni su nastojali povratiti prijateljstvo socijalističke braće. Dok su isticali svoju neovisnost na Petom kongresu KPJ, održanom u listopadu 1948. godine, tvrdili su da su, unatoč nepravednim optužbama i neslaganjima, “da je vodstvo i članstvo KPJ u potpunosti ostalo vjerno načelima međunarodne proleterske solidarnosti i anti-imperijalističkog demokratskog jedinstva”. Oni su samo ponovili specifične uvjete u kojima se nalazi zemlja i da oni uvjetuju oblik izgradnje socijalizma.

Jedna od najkontroverznijih točaka polemike između sovjetskog komunističkog vrha i KPJ bio je problem seljaka. U poznatim pismima razmijenjenim između središnjih odbora dviju partija 1948. su jugoslavenski komunisti nazvani “strankom kulaka” i Boris Kidrič se branio protiv ovih optužbi rekavši: “Tijek naše revolucije ne samo da je dozvolio, nego je trebao i znao ostvariti trajni savez sa srednjim seljakom, unatoč njegovim različitim oklijevanjima, dok je u ruskoj revoluciji, tijekom borbe protiv građanske vlasti, većina srednjih seljaka oklijevala i protivila se revoluciji, pa je u to vrijeme bilo potrebno voditi politiku savezništva sa siromašnim seljakom, a srednjeg seljaka neutralizirati.”

Napetost sa Sovjetskim Savezom brzo je rasla, a kongres 1952. godine bio je kongres konačnog prekida. Zvučnici jugoslavenskog vodstva su na terenu prenosili vatrene govore protiv Staljina. Emotivni mediteranac Đilas je u nezaboravnom govoru opći duh trenutka protumačio kao “raspad iluzija”. Od polemike sa Sovjetskim Savezom se prešlo na stogu kritiku istog modela kojeg je usvojila Jugoslavija, zemlja koja je vodila takvu vanjsku politiku da je u svoj sustav morala uključiti uzroke takvog ponašanja kojeg je sama smatrala neoimperijalističkim. To je bio trenutak “herojskog” jugoslavenskog socijalizma, koji je pokušavao razbiti kalup u kojem se fosiliziralo socijalističko društvo.

U svjetlu reinterpretacije marksizma su Jugoslaveni napravili analizu sovjetskog sustava koji je definiran kao oblik državnog kapitalizma, te osudili državni oblik vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, eksproprijaciju od strane birokrata na štetu radničke klase i teški državni intervencionizam.

Glavne točke kritike starog modela i novog jugoslavenskog socijalističkog puta mogu se opisati u nekoliko točaka. Promjene u obliku vlasništva nad sredstvima za proizvodnju ne uključuju promjene materijalnih uvjeta proizvodnje i društvenih organizacija rada. Na temelju postojećih proizvodnih snaga, naslijeđenih od prethodnog kapitalističkog načina proizvodnje, stvorena je određena struktura društvene podjele rada koja dovodi do stvaranja velikog broja poduzeća koje obavljaju razne gospodarske aktivnosti.

Ova produktivna baza se ne može transformirati administrativnom odlukom. Zapravo, samo se mijenja uloga i mjesto proizvodnih jedinica. Poduzeća su postala relativno autonomne organizacije u tehničkom i proizvodnom smislu, te ulaze u odnos jedna s drugima putem prirodnih oblika gospodarskih veza.

Kroz ove proizvodne organizacije se sustav gura prema tipu razvoja kojem je cilj doseći tehnološki razvijene kapitalističke zemlje. Također se navodi da je upravni socijalizam prirodni oblik dolaska na vlast radničke klase, koji je potreban za uspostavu novog društva, ali to mora biti prijelazno razdoblje kratkog vijeka.

Alternativa se mora sastojati u pronalaženju rješenja koja će osigurati brz i uravnotežen gospodarski razvoj, ali u skladu sa sljedećim načelima:

1. Radnička klasa je temeljna društvena snaga koja gradi socijalizam.

2. Socijalistički odnosi se razvijaju kroz radničko samoupravljanje.

3. Država se postupno gasi.

Ekonomskoj reformi iz 1965. je prethodila neprekidna političko-ekonomska rasprava od. 1961 do. 1965. godine, tijekom koje su intervenirali profesionalni ekonomisti i profesionalni političari kao što je bio Vukmanović-Tempo, tada zadužen za sindikate i zagovornik reformi. Reforma se nije dogodila iznenada, nego su joj prethodile ranije nametnute mjere. Jedna od njih je bila ukidanje socijalnih investicijskih fondova 1963.godine, čija su sredstva prebačena u banke koje su tim novcem trebale upravljati držeći se kriterija ekonomičnosti.

Federacija je tada mogla upravljati samo specifičnim fondovima, kao što je bio onaj za pomoć manje razvijenim regijama koji je s radom započeo 1965. godine. Ukidanjem tih sredstava, uključujući i opći investicijski fond, planiranje se pretvorilo u jednostavnu adresu, dok su investicije realizirane samo u poduzećima i kroz bankarski sustav. Paralelno s ovim suzbijanjem investicijskih fondova su uvedene porezne olakšice i transformacija bankarskog sustava, a reforme su provedene u strogo ekonomskom smislu.

Ukinuti su ili smanjeni razni porezi nametnuti poduzećima, porez na poslovnu dobit tvrtki je potpuno ukinut, kao i porez na ukupan iznos prometa od proizvodnje do maloprodaje, te onaj na cijene usluga. Kamatna stopa na fiksne fondove poduzeća je pala sa 6 na 4 %; udio dodane vrijednosti, što je bila odgovornost tvrtki, napredovao je s prosjeka od 47%, koliko je iznosio na kraju razdoblja 1960. – 1963. godine, na 58% krajem šezdesetih godina.

Preobrazba uloge banaka bila je još značajnija. Do 1965. godine su banke bile institucije dizajnirane da upravljaju društvenim sredstvima pod kontrolom “društveno-političkih zajednica” i to u okviru općeg plana. Na radničkim vijećima su dominirali političari. Reformom su se razdijelile banke po poslovanju prema logici koja je učinjena u Francuskoj i Italiji šezdesetih godina. Dakle, na trgovačke banke za dugoročne investicije i na banke za potrošačke kredite. Banke su mogli osnivati poduzeća ili “društveno-političke zajednice”, ali u načelu nisu mogli posjedovati više od 20% kapitala. Zaposlenici nisu imali pravo kontrolirati kreditne politike svojih banaka, čak ni kroz svoja radnička vijeća.

Upravnim odborima banaka su trebale dominirati tvrtke, od kojih niti jedna nije imao udio veći od 10% kapitala. No, promatrači tog sustava se slažu da je došlo do naglašene osmoze ili gužve između direktora tvrtke, te banke i lokalne zajednice.

S druge strane, radom novog kreditnog fonda su osnivači banke mogli imati prihod od zarade banke koji se ravnao prema njihovom početnom doprinosu, a dividende su se mogle koristiti samo za prikupljanje sredstava investicijskog fonda društva. To je bio prvi zakon kojim se omogućilo da tvrtke imaju prihode od ulaganja u drugu tvrtku.

Reforma nije mogla ne utjecati na cijene i vanjsku trgovinu. Domaće cijene su retuširane uzimajući u obzir svjetske cijene, što je rezultiralo njihovim znatnim povećanjem (1970. godine je 2/3 cijena bilo slobodno). Sve to je popraćeno oštrom devalvacijom dinara (dolar je porastao sa 7,5 na 12,50 dinara). Između 1965. i 1971. godine su snižene carinske tarife i prosječna carina koja se izračunava prema ukupnom uvozu je pala sa 14 na 12%, dok je carina na opremu pala s 24 na 18%. Količinska ograničenja su izblijedjela i na kraju 1971. su se kvote i dozvole za uvoz odnosile na samo 1/5 uvoza i to opreme, da bi porasle na 37% uvoza, ali robe široke potrošnje. One su u teoretski bile dostupne samo tvrtkama koje su poslovale s profitom ili su mogle uzeti kredit.

Jedna od najznačajnijih inovacija je bila otvaranje granica stranom kapitalu. Godine 1967. je dozvoljeno pokretanje zajedničkih projekata koji će uključivati 51% jugoslavenskog kapitala. No, druga ograničenja, kao što su 33% poreza na dobit ili obveza reinvestiranja 20% dobiti na lokalnoj razini, ta ulaganja nisu činila atraktivnim za strani kapital.

Socioekonomske posljedice reforme su se osjetile vrlo brzo i već 1965. je došlo do usporavanja gospodarskog rasta i investicija, porasta nezaposlenosti i iseljavanja kojeg vlast nije ni pokušala spriječiti.

Po popisu iz 1971. godine je u SFRJ bilo preko 300 000 nezaposlenih (koliko trenutno ima Hrvatska) i 700 000 radnika migranata, uglavnom u Njemačkoj. Drugim riječima, možemo reći da je proizvodnost rada između 1961. i 1971. godine povećana za 80%.

Dvije druge očite posljedice su povećanje deficita i inflacija, dvije pojave koje su Jugoslaviji Josipa Broza Tita bile jedva poznate. Najpoznatiji jugoslavenski ekonomist, Branko Horvat, naveo je da je porast cijena na malo između 1955. i 1964. godine iznosila 5,5% godišnje, što je brojka koja bi tih godina bila previsoka i za europske zemlje, ali je još viša bila za zemlju planske privrede. Reforma je rezultirala daljnjim povećanjem cijena od 30% u 1965. i 14% u prosjeku na kraju šezdesetih. Povećanje deficita, što je tipično za bilo koje drugo nerazvijeno gospodarstvo, raste, dok su potrošnja i investicije bili vrlo slabi. Dug koji je uslijedio je doveo do duboke krize titoizma i ometao autonomiju politike Trećeg svijeta koju je Tito toliko imao na srcu.

Jugoslavenska inflacija je bila je predmetom brojnih analiza. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) je u brojnim godišnjim izvješćima kao izvor visoke inflacije u Jugoslaviji navela – samoupravljanje. Godišnje izvješće iz 1970. izričito tvrdi: “Institucionalni sustav koji radničkom vijeću u isto vrijeme omogućuje da utječe i na prodajne cijene proizvoda i na plaće osoblja tvrtke je strukturni element inflacije.”

S druge, utjecaj tvrtki na banke, koji se ogledao u uskraćivanju kreditiranja iz financijskih razloga, bilo je inflatoran do te mjere da je narušio bilo kakvu kreditnu recesivnu politiku. Čak i važnost potpore lokalnih političkih vlasti na banke je proizveo sličan učinak.

No, razdoblje 1965. – 1971. još je bilo takvo da su banke u Titovoj Jugoslaviji pratile ekonomski ispravno ponašanje na tržištu kapitala, iako je bilo naglašeno nepovjerenje prema privatnoj imovini proizašlo iz ideoloških temelja.

Izvješće Svjetske banke iz 1975. godine kaže “kako su, koristeći svoj utjecaj, društveno-političke zajednice dobivale kredite za financiranje svojih projekata, a zauzvrat su štitili banke od mogućih kazni zbog povreda pravila o likvidnosti i drugih aspekata kreditne politike koju nisu poštovale”. Porast broja štrajkova i postupno jačanje upravljačkih skupina otkrivaju sve proturječnosti društvene reforme. Jačanje upravljačkih skupina je omogućio amandman 15 na ustav SFRJ usvojen iz 1968. godine, koji je dopustio radničkom vijeću da osniva izvršne organe koji će odgovarati vijeću samom, te su radnička vijeća, ukratko, postala tijelo upravljanja i njihov udio u odlučivanju je između 1960. i 1970. iznosio od 76% do 67%.

Direktori sve više vjeruju da samoupravljanje više nije primjereno naprednom tržišnom socijalizmu, ali su radnička vijeća, iako se je njihova ekonomska funkcija “obuzdana” ili neutralizirana, zadržala pravo veta, posebno na mogućnost otpuštanja.

Kao što je Bakarić izjavio 1969. godine: “Nijedno radničko vijeće nikada neće pristati na otpuštanje viška radnika. “

Drugim riječima, ne mogu se uvoditi ili provoditi suvremene tehnologije, osim po cijenu značajnih novih investicija koje premašuju sredstva fondova zainteresiranih poduzeća.

U dodatku datiranom 16. studenog 1968. The Economist je govorio o Jugoslaviji kao zemlji “prikrivenog kapitalizma”. Autor je također naglasio mogućnost zaobilaženja sustava: “Jugoslavenska poduzeća se sada mogu povezivati u realizaciji projekata u kojima dijele odgovornost i prihode, ali je upitno mogu li radnici utjecati na njihovo poslovanje. Čak i najjednostavniji sporazum o ulaganju jednog poduzeća u drugo slabi radničku kontrolu više nego što se čini u ugovoru, te je ograničava. Ovaj sustav u kojem nema ulagača koji bi riskirali kapital očito ima slabosti.”

Drugim riječima, to je bio kapitalizam bez kapitalista kojem nedostaje racionalnost i primjereni socijalni motor.

Novi sustav je pogoršao antagonizam u čemu su prednjačili studenti ideološki nadahnuti novom ljevicom povezanom s heterodoksnim marksističkim časopisom Praxis. Tada su se pak ozakonile najviše pozicije vlasti kojih su se dokopali novi tehnokratski i birokratski slojevi društva.

Kao što je naglasio Duncan Wilson, na Devetom kongresu je došlo do obnove mnogih članova centralnih republičkih komiteta. Od 300 izabranih, 70% su bili novi članovi. Među njima je 60% bilo u dobi do 54 godine, a čak 15% je imalo manje od 30 godina. 90% delegata na republičkoj razini nikada prije nije vidjelo tako veliku konferenciju. Šezdesetih i sedamdesetih godina, koje čine povijesno sjećanje titoizma, ozbiljno se riskiralo da se izgubi kontrolu nad političkom situacijom u zemlji.

Iz tih proturječja i krize u Hrvatskoj 1971. godine su proistekle reforme 1974. – 1976. Ustavom od 21. veljače 1974. godine i Zakonom o udruženom radu, oba akta izuzetno dugačka u usporedbi s uobičajenom praksom zemlje, navodno se htjelo pobjeći od birokracije i utjecati na razvoj tržišnog gospodarstva, ali se nije htjelo vratiti na stari model upravnog gospodarstva. Sumnjalo se da je tehnokracija, koja se protivila samoupravnom socijalizmu, našla utočište u prekomjernoj moći banaka.

Kako bi se sve ispravilo, nastavilo se sa svojevrsnom re-nacionalizacijom bankarskog sustava. Modificirano je pravo glasa poduzeća koja su bili “članovi” banaka i svako poduzeće je dobilo pravo na jedan glas, bez obzira na obim uloženih sredstava. Nisu više dopušteni stalni depoziti i sredstva su se morala unaprijed predodrediti uzevši u obzir specifične ciljeve prema planu kojeg je donosila skupština tvrtki članica. Drugim riječima, autonomija banaka je dodatno smanjena u ime marksističkog industrijalizma.

U industrijskim poduzećima je volja da se osigura učinkovito samoupravljanjem je rezultirala stvaranjem “Osnovnih organizacija udruženog rada” (OOUR), odnosno laboratorija koji su trebali formirati novu osnovnu ćeliju socijalističkog samoupravljanja.

OOUR-i su slobodni mogli osnivati “Organizaciju udruženog rada” (OUR), odnosno poduzeće. Na razini OUR-a su poduzeti koraci za uvođenje zakona kojim bi se zabranila birokratizacija članova radničkih vijeća, kao što je bilo ograničenje mandata od dvije godine, nije moglo biti profesionalizacije članstva u vijeću ili reizbora. “Osnovna organizacija udruženog rada” je bila slobodna povezati se s drugim organizacijama, međutim, mogla se i razdružiti, ali pod uvjetom da ne prekine proizvodni proces.

Zakon iz 1976. je stvoren da bi onemogućio sve akcije usmjerene ka podržavljenju, grupnom vlasništvu i restauraciji kapitalizma. Kako bi se izbjegle ove opasnosti, iako je Kardelj prihvatio ideju uvođenja obveznica, zabranjene su dionice i tržište kapitala.

U teoriji je to bilo ponovno uvođenje planiranja, ali prema formuli “planskog samoupravljanja”. Planirane smjernice iz razdoblja 1965. -1974. su zamijenili ugovori sklopljeni između planirane samouprave, koji su potpisivani kad su postali obavezni. No, nepostojanje sankcija u nedostatku sporazuma ili centralizirano upravljanje fondovima bi ove mjere učinilo nedjelotvornima.

Više od svih prethodnih verzija samoupravljanja, reformom iz 1974. -1976. se pokušalo generalizirati samoupravljanje izvan komercijalnog sektora. Tijelo poznao kao “Samoupravna interesna zajednica” (SIZ) postalo je obvezno u području kolektivne potrošnje (socijalne usluge, školstvo, dječji vrtići, bolnice, kultura). Djelatnike tih sektora i korisnike tih usluga su u SIZ-ovima zastupali delegati koji su mogli biti opozvani, a zajedno su odlučivali o resursima potrebnim za njihovo upravljanje. Doprinosima iz komercijalnog sektora su se punili fondovi zajednice i teoretiziralo se da je slobodna razmjena rada zamijenila tržište. Ukupni interpretacija ovog sustava je još uvijek sporna.

Opravdanje za takve reforme, djelomično u suprotnosti s prethodnom iz 1965. godine, bilo je da je njihovim provođenjem autentično samoupravljanje izbjeglo tehnokratski udar i da se uspostavom nove društveno-ekonomske organizacije i politike spriječilo uskrsnuće nacionalizma. I dok je službeni cilj reformi bila borba protiv “liberalne tehnokracije”, generaliziran je sustav koji je izbrisao političku i društvenu zastupljenost.

Ono što se zapravo postiglo i što se bez sumnje tražilo je svrgavanje oligarhije koja je u međuvremenu nastala zbog tehničke i ekonomske opravdanosti. S druge strane, monopol Komunističke partije je imao čisto politički legitimitet.

Osim tehničke složenosti, što je čini teškom za protumačiti, reforma je favorizirala autonomiju osnovnih jedinica u ekonomskom i političkom smislu, ali je ta autonomija bila pod kontrolom Komunističke partije, a u slučaju krize i vojske. Njihova je zadaća “paralizirati pojavu elitnih autonomnih i drugostupanjskih tijela”.

Isto tako moramo priznati da su u to vrijeme i izazovi rastućeg nacionalizma, koji su prijetili opstanku savezne države, obeshrabrivali tada već osamdesetogodišnjeg maršala Tita i da je on bio svjestan autonomaških ustupaka separatističkim inicijativama.

Ovdje je nužno reći par završnih misli. Prije svega, vrijedno je podsjetiti koliko je Titov samostalni jugoslavenski model bio originalan s geopolitičkog stajališta. Etničke skupine, nacije i religije su, iako teško i problematično, neprekidno u jednoj federaciji živjele oko pola stoljeća i pokušale su ostvariti jedinstveni politički model kojeg je povijest na brzinu i nasilno uništila u nekoliko godina.

Drugo, s ekonomske točke gledišta neobičnoj i primitivnoj kombinacija – po formuli samoupravljanja – bilo je potrebno centralizirano socijalističko planiranje uz prve naznake privatnog i lokalnog sektora. Bilo bi zanimljivo, u tom smislu, dodatno istražiti i predložiti moguće kombinacije Titovog modela i drugih nacionalnih putova socijalizma, prije svega kineskog iskustva iz vremena Deng Xiaopinga.

Konačno, geopolitički gledano, od rata pa nadalje su se Jugoslavija i Balkan (sjetite se epizode propalih ambicija udruženja na cijelom području, propuštene prilike u svjetlu bugarskog odricanja pod direktivom Moskve) počeli ukopavati u duboke rovove, baš kao i druge zemlje u slavenskom svijetu, dok se godinama, unatoč politici pomirenja između Beograda i Moskve ostvarene još sedamdesetih u vrijeme Brežnjeva, odnos prema Moskvi temeljio isključivo na ideološkim i kulturološkim sklonostima, dok im se strateške koordinate rijetko podudaraju. Budući da je povijest Balkana u stalnom pokretu, nužno se zapitati po koje posljedice za Europu?

Marco Costa je doktor filozofije na Sveučilištu u Genovi, suradnik časopisa “Scenari Internazionali” i “Eurasia”. Objavio je brojne knjige i radove, među kojima “Duhovni tokovi u sovjetskoj i post-sovjetskoj Rusiji” (2011.), “Izgradnja socijalizma u Rumunjskoj” (2012.) , “Ideološka tvrđava – Enver Hoxha i albanski komunizam (2013.), “Etika, religija i korijeni socijalizma” (2014.), “Tibet – Na raskrižju između prošlosti i budućnosti” (2014.). Suautor je djela “Veliki zid – Politička misao, teorija i strategija Narodne Republike Kine (2012.) i “Put svile – Stare i nove globalne strategije Kine i Mediterana” (2014.).
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Kapitalizam je ideologija slobode, ali bez bratstva i jednakosti

* Kapitalizam je ideologija slobode, ali bez bratstva i jednakosti

* Kapitalizam se u usporedbi s totalitarnim sustavima nije održavao primarno silom, nego više i uspješnije manipulacijom, zbog čega je on suptilnije, a ne manje zlo od totalitarizma

* Nebitno je da li desničari nekoga žele linčovati, „lustrirati“ ili „humano preseliti“, bitno je da su javno zastrašivanje, proizvodnja neprijatelja i vježbanje opsadnog stanja karakteristike fašizma

* Papa Franjo je popravio papinski imidž, ponaša se kao običan čovjek i razlikuje se od Benedikta XVI koji liči na galaksijskog imperatora iz filmova Star Wars

Vlada li danas svijetom antiislamizam?

Da, djelomice zbog površnosti, neznanja i stereotipa o muslimanima na Zapadu, a djelomice je dirigiran od strane država i politika kojima je diskreditiranje muslimana u nacionalnom interesu. Naravno, odgovorni su i radikalni islamistički pokreti i korumpirani muslimanski režimi. Oni diskreditiraju cijelu islamsku civilizaciju danas, kao što su ranije režimi poput staljinizma, maoizma ili Crvenih Kmera učinili da antikomunizam demonizira cijeli svjetski socijalistički i radnički pokret.

Kako se prema Vašoj ocjeni Islamska zajednica BiH “držala” od 1990., do danas?

U usporedbi s dvije velike susjedne joj kršćanske crkve razlikuje se dosta jer do početka rata nije pokazivala netrpeljivost prema ideji višekonfesionalne države. Zatim, u ratu nije bila agresor na susjedne narode, branila je na svojoj zemlji svoj narod, dok su mu susjedi kršćani uz blagoslove svojih vladika i vojnih dušobrižnika rušili džamije. Također, islam ima po svojoj prirodi slabiji nacionalizam. Ipak, IZ bi htjela biti državna religija, ali to ne može biti u BiH takvoj kakva je.

Dakle, slabija je od crkava u komšiluku onoliko koliko je BiH slabija kao država, zatim onoliko koliko je u islamu slabiji nacionalizam i utoliko što BiH nije muslimanska država, nego se sastoji od tri etnokonfesionalne paradržave, s nekom vrstom tri državne religije.

S tim u vezi, uvijek me je kod poratne IZ BiH najviše zanimalo – ne ono što su mediji napuhavali, nekakve vehabijske, selafijske i druge ekstremne grupe – nego koliko je u IZ ulemi i među muslimanskim intelektualcima uticajna ideja da podjela BiH za muslimane može biti korisna i da se time na jednom manjem, ali homogenom muslimanskom teritoriju formira nekakav evropski mini-Pakistan, što naravno SAD i EU ne bi dopustili, pa se zato prave da im je stalo do jedinstvene BiH.

Ali, znatiželjan sam koliko najutjecajnijih ljudi u IZ možda tako misli, to Aliji Izetbegoviću nije bilo mrsko, naprotiv, mislim da je za baš takvu varijantu molio Boga. U odnosu na ideju državne religije, IZ u BiH ima takve tendencije i obilježja iako je, bez obzira na medijske priče o megalomanskim novim džamijama, u slabijem statusu od nacionalnog pravoslavlja u Srbiji i RS, te nacional-katolicizma u Hrvatskoj.

Na ovim prostorima najveću količinu vlasti, moći, državnih privilegija i društvenoga utjecaja prigrabila je Katolička crkva u Hrvatskoj. Mislim da joj Srpska pravoslavna crkva i bosanska IZ zavide. Kad se vladike ili muftije nađu na kavi, zacijelo se pitaju kako je to tim hrvatskim biskupima i kardinalima uspjelo, pa kažu: pogledaj im nove monumentalne crkve tamo gdje uopće nema vjernika, popovske vile, mercedese i ministarske plaće, šta to mi pobogu radimo krivo, braćo moja mila?

Jednom ste izjavili da je kapitalizam najveće zlo modernog vremena – je li?

Moderno je doba počelo pod geslom: sloboda, jednakost, bratstvo. Kapitalizam je ideologija slobode, ali bez bratstva i jednakosti.

On u usporedbi s totalitarnim sustavima nije se održavao primarno silom, nego više i uspješnije manipulacijom, zbog čega je on suptilnije a ne manje zlo od totalitarizma. Primjer: kad te s posla izbace na ulicu, to se fino zove downsizing ili outsourcing, skoro da čovjek poželi da ga te blagodati snađu. I sam naziv neoliberalni kapitalizam je marketinški trik.

To mu dođe kao nešto jako suptilno i progresivno. Ali pravo ime tom sistemu, ako ćemo govoriti istinu, moralo bi biti ekonomski ekstremizam, ekonomski fundamentalizam ili ekonomski terorizam. Neoliberalni kapitalizam je teror nad ljudima koji pokušavaju pošteno i ljudski živjeti od svog rada.

U njemu su prečesto gubitnici oni koji igraju po pravilima i vjeruju da se uspjeh postiže teškim radom, kako voli kazati Noam Chomsky. Taj sistem je dizajniran u korist jednog malog broja najbogatijih koji posjeduju ogroman dio svjetskog bogatstva i sve su bogatiji a svakim danom se povećavaju mase najsiromašnijih. Nedvojbeno je da taj sistem treba korjenito promijeniti, tu je ključno etičko pitanje koja su sredstva dozvoljena da ga se promjeni.

Je li papa Franjo drugačiji papa?

Da ništa nije napravio osim ove nove enciklike o zaštiti okoliša, dobar je. Osim toga, popravio je papinski imidž, ponaša se kao običan čovjek i dobrohotno se smješka čime se razlikuje od Benedikta XVI koji sliči na galaksijskog imperatora iz filmova Star Wars.

Općenito govoreći, institucija papinstva se svodi na ritual bez neke naročite duhovne suštine. Suvremeni katolicizam je svjetski show, a vjernici su površni ili u nekim zemljama poput Irske, Poljske i Hrvatske, katolici su primarno zbog toga što su nacionalisti, a Crkva je simbol nacije.

Međutim, papinska institucija je važna jer povezuje vrlo heterogen svjetski katolicizam, zadovoljava neke ljudske potrebe, jer čovjek 21. vijeka voli tradiciju, spektakle i ne želi biti izoliran nego imati osjećaj pripadnosti međunarodnoj zajednici. Konačno, papa ima određeni autoritet i utjecaj koji se ponekad koristi za promicanje ljudskih prava i diplomatsko posredovanje u međunarodnim krizama.

Od nedavnih ozbiljnijih izazova, recimo, papa Franjo još nije uspio utjecati na konzervativne katolike u SAD, a to su većina biskupa, da smekšaju rigidne stavove o abortusu i kontracepciji zbog povijesne šanse za pedeset milijuna američkih siromaha da dođu do zdravstvenog osiguranja.

Čini se da bi kršćanima trebalo, barem u teoriji, biti važnije što je Obamacare omogućio milijunima najsiromašnijih i radničkoj klasi da se prvi put u povijesti dokopaju opće zdravstvene zaštite nego održavanje najrigidnijih konzervativnih pristupa abortusu i kontracepciji. Zato će biti zanimljivo vidjeti rezultate predstojeće papine posjete SAD-u u rujnu.

Svojevremeno se Vaše ime našlo na spisku nepodobnih Hrvata u “Slobodnom tjedniku”, a nalazi se opet u zadnje vrijeme crnim listama domovinskih neprijatelja. Zašto ste nepodobni?

Koliko se sjećam, na početku rata sam bio naveden u tom tabloidu kao agent udbe, a po nekim nedavnim navodima na desničarskim portalima pripadam urotnicima protiv hrvatske države koji rade na obnovi SFRJ. Nebitno je da li ti desničari nekoga žele linčovati, „lustrirati“ ili „humano preseliti“ zbog ideologije, vjere nacije, ove ili one orjentacije, bitno je da su javno zastrašivanje, proizvodnja neprijatelja i vježbanje opsadnog stanja karakteristike fašizma.

Baš kao i marševi ratnih veterana i ratnih vojnih invalida, apoteoza rata, spaljivanje nepodobnih knjiga, pokušaji državnih udara, ulično nasilje nad političkim protivnicima, obožavanje kulta države, supstitucija zbilje mitovima, komemoracija žrtava iz vlastitog etnosa uz naslađivanje nad patnjama drugih, itd. To su scene iz suvremene hrvatske povijesti.

Podsjećaju na scene iz poznatog filma „Dvadeseti vijek“ (Novecento) Bernarda Bertoluccija koji daje slike uspona talijanskog fašizma dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Tu su crnokošuljaši koji mlate neuvjerljive patriote i političke protivnike, ratni veterani u invalidskim kolicima s odličjima i fašističkim insignijama predvode fašističke mimohode, a ovi vode nasilju na ulicama, državnim udarima i diktaturi.

Šta je tema Vaše nove knjige “Pax Americana na Jadranu i Balkanu: mirovne misije SAD-a prema međunarodnoj historiografiji, popularnoj kulturi i kulturi sjećanja, 1919. – 2014.”?

Da bi se razumjela uloga SAD na Balkanu 1990-ih treba američke intervencije sagledati u širem povijesnom kontekstu i kroz perspektivu dugog trajanja. SAD je bio vojno prisutan više od dvije godine na Jadranu u krizi oko zapadnih granica nove jugoslavenske države nastale poslije 1. svjetskog rata. Zatim u Trstu i oko njega devet godina opet oko jugoslavensko-talijanskog razgraničenja poslije Drugog svjetskog rata.

Zatim dolaze balkanske avanture Amerikanca devedesetih i njihova odluka da tu uspostave trajnu vojnu bazu. Kroz tih stotinu godina pratim ove američke intervencije koje su bile uglavnom mirovno-posredničkog karaktera. Međutim, diplomaciju i politiku stavio sam u sjenu onog što je, inače, sporedno kod takvih studija, a to je globalno širenje utjecaja američke popularne kulture i njen utjecaj na lokalne i nacionalne identitete, te kako su oni kroz te uvezene žanrove percipirali Ameriku i Amerikance.

Tako da je ova knjiga jedna kulturna povijest prije nego politička. To znači, važnije mi je od Wilsona, Clintona, Holbrooka i Kissingera, analizirati što ima o Amerikancima i medjunarodnom vježbanju mira po Balkanu kazati Tijardovićeva opereta, mjuzikl Jalta, Jalta, jugoslavenski rock, Bijelo Dugme, Azra i Laibach, postjugoslavenski film, Edo Maajka, Dubioza kolektiv, TBF i balkanski hip hop.
 
(bnn.ba/uredio:nsp)

Nedavno je ogromnu pažnju izazvala je knjiga “Titova kletva”, koja je tiskana kao drugi tom knjige “Teorija zavjere” kultnog pisca i istraživača Dejan Lučića, koji se, kako sam kaže, druži u svojoj usamljenosti samo sa “ekscentristima” koji se bave okultnim znanostima i naravno – špijunažom …

Koristeći naše staro prijateljstvo, pronalazim ga da bih mu postavila pitanje – zašto se knjiga zove “Titova kletva”?

Dejan Lučić, okružen gomilom dokumenata i video zapisa na kojima su ispovijesti obavještajaca, priznaje mi kako je došao do teksta kletve …

Prije izvjesnog vremena nestalo je dijete jedne moje rođake koja se bavi politikom i bliska je hijerarhijski predsjedniku Srbije. Puštena je priča da se dijete utopilo u Savi, ali čamac u kome je bio sa jednom odraslom osobom nije bio prevrnut, a motor je bio podignut … Potraga je bila dugotrajna i bezuspješna …

Sumnjao sam da je dijete oteto i da je živo. Krenuo sam u potragu. Kad je život u pitanju, čovjek je beskompromisan. Razgovarao sam sa vidovitima, prozorljivima, pa i nekim prevarantima.

Zanimljivo je da mi nitko od njih nije tražio novac. Došao sam i do jednog hodže, koji me je saslušao i samo rekao: “To je Titova kletva! Dijete je živo … U pitanju je politička ucjena, onih koji su bili iza Tita … “

Ozvučena soba

Pitao sam o čemu je riječ, a on mi je tiho, gotovo šapatom odgovorio da tko god imitira Tita, umire prije vremena ili mu djeca nestaju – kaže Lučić. Pogledajte sudbinu Tuđmana, Miloševića, Kire Gligorova, Alije Izetbegovića … To je i poruka Tomislavu Nikoliću da ne imitira Tita … Hodža mi je rekao da je Tito bacio dvije kletve – jednu kada je napuštao Užičku republiku, a drugu na samrtnoj postelji u bolnici u Ljubljani …

To što se dogodilo, djelo je neke opasne političke organizacije koja djeluje na Balkanu. Zatim je dodao, da ne smije više govoriti, da se boji … Tko treba saznati sadržaj kletve, dat će mu se …

Pokrenuo sam sve svoje veze među starim i mladim obavještajcima – nastavlja Lučić. – Rekli su mi da je to upozorenje Tomislavu Nikoliću, da nešto napravi ili ne bnapravi što je započeo Tito .. Kidnapirano dijete je – ucjena, da se to može dogoditi i samom predsjedniku … Da li je to kletva ili zavjera? Možda je kletva samo maska ​​za djelovanje neke tajne organizacije?

Dejan Lučić, zavaljen u fotelju, iznad koje stoje prekriženi mačevi i štit s grbom Sionskog priorata, pravi pauzu u svom kazivanju, da bi potencirao dramatičnost svog saznanja i onda dodaje:

Moj telefon nije tajna, ima ga na facebooku, svatko mi se može javiti … Jedne večeri nepoznati glas mi je priopćio: “Čujem da tražite tekst Titove kletve. Ona je na arhaičnom bečkom njemačkom jeziku. Ja sam to preveo i na neki način prepjevao. Želite li je zapisati? Tekst je glasio ovako:

“Po Jugoslaviji vam svako dobro bilo, od svakog iz svijeta novce dobivali, a cvijeće i vijence svojoj djeci nosili, dok od mene sva zla zaboravili! Vatreno kolo plesali. Cigane dobili, iz aviona vam poklone bacali, stranci vam naredbe izdavali, vojsku neimali, dok od mene sva zla zaboravili, a u zvijezde me kovali. Četrdeset godina se svi jadom napijali i mene – prizivali!”

Sve sam zapisao, rekao sam smireno i upitao može li mi se predstaviti …

Nije važno tko sam ja, već da je Titova bolnička soba bila ozvučena, snimalo se sve što je u bunilu pričao, očekivalo se da će odrediti nasljednika ….

Pokušajte saznati da li se kletva može skinuti, djeluje do 2020. godine … Balkan čeka još muka … Veza se prekinula … Bio sam u šoku, sve je djelovalo kao horor film …

Churchillove frustracije

Trebalo je saznati tko je stvarno bio Tito i koliko je magije bilo uopće u komunizmu – kaže Lučić.

Sjetio sam se komunističkih koračnica, kako one djeluju na ljude i potiču ih na djela i nedjela …

Sjećao sam se njihovih zakletvi, da će ubiti i rođenog oca u ime komunizma, što su neki i radili …

Oslobođenjem od Nijemaca, počela je okupacija, a ne sloboda …

Komunizam je magija koja se bazira na prolivenoj ljudskoj krvi …

Kletva je prizivanje demona da potpomognu Sotoni, kako bi se nešto dogodilo …

Najgora je kletva umirućeg čovjeka, a to je baš ta titova ….

Poslije njegove smrti, sve je krenulo nizbrdo u Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji, Bosni, Crnoj Gori …

Svaka državica je dobila repliku Tita ….

Ako analizirate, vidjet ćete da se sve dogodilo po kletvi i još će se događati …

Tito je bio obučeni mag od strane jezuita, koji su ga prihvatili, odgojili i podigli. Dokazano je da je on izvanbračni sin austrijskog cara Franje Josipa, rođen u Beču 16. lipnja 1892. godine.

Po krštenici pronađenoj u osmoj bečkoj općini Alferc, kao majka mu je upisana Marija, a otac je – nepoznat, stranica 606., redni broj u knjizi rođenja 195. Otac je nepoznat, jer je vrlo poznat (car) a majka je sobarica na dvoru Habsburga … Broz je vrlo dobro znao tko je!

Jezuiti su ga podigli, po nalogu oca, a zatim su ga predali na usavršavanje britanskoj službi. Ta služba kontrolira druge službe, koje su navodno suprotstavljene … Tito je bio više od agenta od utjecaja, bio je strateški agent, koga je preuzeo u određenom trenutku sam predsjednik vlade Britanije – Winston Churchill.

Po zamisli ovog dokazanog srbomrsca, Tito je trebao napraviti lažnu komunističku državu, koja bi bila Trojanski konj u Staljinovom taboru, koji se otrgao kontroli Londona, likvidirajući Lenjina i Trockog …

Churchillova dodatna frustracija bilo je saznanje da je za novac, s njegovom majkom spavao srpske kralj Milan Obrenović, a da im se pridružila i Churchillova tetka …

Mason visokog ranga

Broz je bio vatikansko-britanski agent, kao i Ante Pavelić, Miklós Horthy, Benito Mussolini koji su zatim nametnuti Nijemcima i Abvera – tvrdi Dejan Lučić

Tamo su ih opet prihvatili dvostruki agenti kao što su bili Canaris i Gelen, koji je bio zadužen za rad u Moskvi … Tita su usmjerili prema tom cilju i on je tamo imao podrsku Georgi Dimitrova i Berije, također agenata britanske krune …

Svoju lojalnost Moskvi, Tito je odglumio ubijanjem preko 800 komunista u Španjolskoj, zajedno s drugim dvostrukim agentima, kao što su bili Vlajko Begović, Ivan Krajačić, Josip Kopinič, Boris Krajger …

Tajni cilj operacije u Španjolskoj, bilo je ubijanje Staljinovih ljudi i stvaranje nove garniture komunista koji će biti odani Londonu i Berlinu. Svi zarobljeni španjolski borci su da bi ih pustili iz njemačkih zatvora potpisali ugovor o suradnji sa Abvera, to je jedna od tajni koju otkrivam u knjizi “Titova kletva”.

Tito je bio mason u više loža? Ima li dokaza?

Zna se da je bio član neregularne lože Libertas u Zagrebu od 1926 …

Zanimljivo je tko je u njoj sve bio! Dr. Mile Budak, koji je napravio onaj čuveni ugovor o suradnji ustaša i komunista, ali i general Bailey, dr Puk, Benak pukovnik Sabljak, potpukovnik Dušan Kralj, dr Tot, sve ustaške perjanice …

Kasnije je Tito primljen u Crvenu masoneriju tijekom susreta sa svojim političkim mentorom Winston Churchillom u Napulju 1944. godine …

Ono što mi je otkrio moj prijatelj Dragan Malešević je ime te lože, koja se zove Jaspers, koja okuplja vojnu elitu SAD. Simbol te lože je – majmun! Dan danas, za tu misterioznu ložu koja utječe čak i na ovaj rat u Ukrajni, Tito je veličina o kojoj se ne raspravlja …

Da li je Tapi ubijen u policiji za vrijeme pučista, financiranih i vođenih iz lože Jaspers, preko Soroša i MI-6, to ćemo uskoro saznati …

NEKADA O KOMUNIZMU, DANAS O EU

Dejan Lučić je istraživač koji se prihvatio skoro nemoguće misije – otkrivanja globalne zavjere.

Ni to se ne prašta! “Pred čitateljima je uzbudljivo ispričana povijest, u formi dokumentarnog trilera, koja otkriva veze između na prvi pogled nepovezanih aktera – papa, austrougarski car, britanska tajna služba, Winston Churchill, Staljin, šef sovjetske tajne službe Barryja, Aleksandar Ranković, Krcun, Dolanc, Tapi, Franjo Tuđman, šef “Obraza” Nebojša Krstić i naravno agenti smrti koji dolaze iz Europske unije. Tanka nit koja sve ovo povezuje je Josip Broz Tito …

Špijunaža ima samo jedan cilj: nametanje svoje vlasti drugima. Ovo je pravi vodič za diktatore, ali i za borbu protiv njih! “Titova kletva” ‘je knjiga o manipulaciji umom uz pomoć ideologije i terora koji za cilj imaju naše uništenje. Iz Titovog šinjela izlaze političari koji nastavljaju njegovu misiju. Samo su promijenjene fraze. Nekada je to bila mantra o komunizmu, sada je o demokraciji i o Europskoj uniji …

U svojoj knjizi “Titova kletva”, govorite i o magijskoj pozadini stvaranja nesvrstane politike …

Ne, o tome će biti više riječi u nastavku trilogije “Teorija zavjere”, koja će izaći na jesen pod nazivom “Škola za ubojice” …

Ali, magija je zaista korištena za stvaranje ovog ko’ Titovog sna. Riječ je naravno o zamisli gospode iz čuvenog Fabijanskog društva, koje daje direktive kako će se svijet lagano transformirati u “Globalni rajh”. Kada je riješeno da se ukine kolonijalni sustav pljačkanja Afrike i Azije i da se pređe na perfidniji – korištenjem agenata od utjecaja i financijskog pljačkanja, uz korištenje isceniranih ratova – bilo je potrebno nešto što će fascinirati narodne mase, da ne požele da iz ralja kapitalizma pobjegnu u zagrljaj – socijalizma!

Pozvali su već brendiranog Tita, koji se nametnuo kao borac protiv Staljinove diktature u London, gdje je on kraljevski doplovio luksuznom jahtom Galeb.Uz sve počasti primljen je kod kraljice Elizabete, koja je vrh Royal tribunala, koji uz nju čine Rothschildi i Rockefelleri …

Zadatak koji je dobio nije bio lak, trebao je sve lidere novooslobođenih kolonija, ne baš poslušne i pouzdane Afrikance i Azijate uvjeriti da krenu alternativnim, trećim putem, navodno ni na Istok, niti na Zapad, već samostalno – nesvrstano u “svjetliju” budućnost …

Ono što se ne zna, a to je da je britanska masonerija već pripremila teren, pa je sve te lidere primila u svoje članstvo, dovela više puta u Veliku ložu u Londonu, gdje su se oni susreli s vojvodama bliskim Kruni. Tito je tijekom posjeta Londonu dobio skupocjene masonske prstenove s dijamantima, naravno magijski programiranim, koje je trebao tijekom svog krstarenja i susreta podijeliti čelnicima koji će ga slijediti putem nesvrstane politike. To je i učinio …

Da li ozbiljno mislite to što tvrdite?

Zlato i dijamanti su najlakši za programiranje, Tito ih je predavao imajući na šakama bijele rukavice, a oni koji su ih dobivali su ih stavljali na prst …

Programiranje nakita je stara tehnika i koristi se od Babilona, ​​njom se postiže poslušnost. Sjetite se da se nakit uvijek daje kad car posjećuje cara ili kralja. Tko ima veštijeg maga, on pobjeđuje. Podsjećam vas da je Tito crveni Habsburg, sin cara Franje Josipa, a njihova imperija Austrougarska je nastala ne ratovima, već ženidbama i udajama, pri čemu su dijeljeni magijski isprogramirane burme. O tome ima dokaza.

Kakva je magija štitila Tita od Staljinovih atentatora i od onih koje su provodili pravi komunisti, informbirovci?

Najveća Titova magija bila je to što je uspio da natjera Srbe, kojima je najviše zla nanio, i pobio je svu intelektualnu elitu – da ga obožavaju, zatim da mu slijepo služe srpskim policajci, kao što je Ranković, a onda kad je napravio takav egregor božanstva , sve je teklo rutinski …

Britanska krtica u vrhu Staljinove tajne policije Laurent Barryja, koji je trebao organizirati atentate na Broza, sam je preko svojih veza obavještavao London, a ovi preko veleposlanstva Tita …

I, za kraj, Tita zovu Crveni Habsburg?

Da, znaju tko je on, država se nije htjela petljati po njegovom nasljeđu u Austriji, dobio je neku banku i hotel od oca …

Naravno, Tito nije sahranjen u Beogradu, nije čak ni u Vatikanu, kako sam mislio, već u Beču, na groblju, Habzburgovaca … I to će se sve razotkriti!

PLAMTEĆA ZVEZDA

Komunizam je sazdan po principima okultizma o kojima tek sada smije se govoriti.

Pogledajmo prvo, jedan od simbola – zvijezdu petokraku, pod kojom se ratovalo, ali i pod kojom su činjeni zločini protiv kršćana u Rusiji i Srbiji – tvrdi Lučić. – Petokraka je zapravo pentagram, magiski znak, koji se koristi, da bi se sudionik krvavog rituala zaštitio. Obratite pažnju da su komunisti imali crvenu zvijezdu, a Amerikanci imaju – bijelu!

Zvezda je simbol plemena Dan, koje obožava kao boginju zvijezdu Danicu. Pleme Dan se pogrešno svojatano od Židova, kao semitsko što je budalaština. Sinovi plemena Dan su jarko riđi, žestoki borci, ne mnogo mudri. Prepoznat ih možemo među Ircima ali i među Hazarima, gdje su neki tamo zalutali. Rusi, kada ne žele spomenu riječ Židov, upotrebljavaju kao sinonim pojam SINOVI PLEMENA DAN!

Ono što bih volio da zapamte naš čitatelji, crvena plamteća zvijezda je vrlo bitan simbol u masoneriji, ali je ona bila na šapku Titovih oficira, kada su na najbestijalniji način ubijali pravoslavne svećenike širom nekadašnje Jugoslavije.

Na kraju vas podsjetiti, da je komunizam smišljen u Londonu, od Fabijanskog društva, a ne u Moskvi.

Da je čuvena Oktobarska revolucija najveća operacija britanske tajne službe, odrađena preko strateških agenata Lenjina i Trockog i da je za cilj imala uništavanje ruske carevine, ali i fizičko uništavanje pravoslavnog naroda.

Rezultat žrtava komunizma je preko 20 milijuna, kad tome dodate i 27 milijuna poginulih u ratu protiv nacista i fašista dođete do cifre od gotovo 50 milijuna …

Užasavajuće je da su među ubojicama, kao i među ubijenima, bili čuveni umjetnici, pjesnici režiseri …

Da je komunizam britanski produkt, vidjet ćete po tome što su sinovi i kćeri partijaca dobivale stipendije za studije na Zapadu, a ne djeca iz nacionalističkih obitelj. Zatim, su ta djeca zapošljavana u diplomaciji i “Geneks”, “Ineks” i slana na Zapad.

Raspadom komunizma i SFRJ, oni su opljačkali ta poduzeća i vratili su se kao tajkuni, koji su pootkupljivali našgospodarstvo. Naravno, da su za tako nešto imali podršku onoga tko vlada financijama svijeta, a to je Rothschild i njegova desna ruka George Soros, zapravo Schwarz, nacistički suradnik!
 
(novosti.rs,youtube/uredio:nsp)