Iako su SF romani već u pedesetim godinama prošlog stoljeća predviđali potpunu manufakturnu zamjenu ljudi sa strojevima – tako što do danas ipak nismo vidjeli. Što ne znači da se isto neće dogoditi

Više poslovnih sektora u opasnosti

Nakon što je WEF (Svjetski ekonomski forum) objavio predviđanje kako će trenutna kretanja u socio-ekonomskim krugovima voditi do automatizacije proizvodnje i gubitka pet milijuna poslova u petnaest vodećih ekonomija svijeta do 2020., počele su različite analize.

Unatoč tomu što ovu brojku iz foruma smatraju ‘konzervativnom’, problem koji je pogodio brojne upravljačke strukture je što bi najveća brojka mogla otpasti na administraciju tvrtki.

Tako je taj segment postao meta broj jedan, s obzirom na moguću implementaciju softvera koji će olakšati birokraciju, administraciju, logistiku i računovodstvo, nauštrb uvriježene tehnološke revolucije u samoj proizvodnji – koja je već godinama u procesu.

Točnije, poslove bi mogli izgubiti prvenstveno ljudi iz računalnog, matematičkog i inženjerskog sektora, zbog razvoja umjetne inteligencije i logičkih postavki koje u njihovoj djelatnosti nadmašuju kreativnost.

Tehnološki ‘kvantni’ skok zakočen zbog ‘ljudskog faktora’

Ovakve turbulentne izjave dolaze pred ekonomski forum u Davosu i očito će biti jedna od stavki tamošnjeg sastanka. Kako nije riječ o isključivo ekonomskom već i o političkom pitanju bez premca – bit će zanimljivo osluškivati potencijalne zaključke.

Naime, ‘Četvrta industrijska revolucija’ pred vratima je već gotovo deset godina, no niti jedna globalna ekonomija nema petlje sprovesti je u potpunosti u praksu. Stručnjaci smatraju da se zbog svega koči tehnološki ‘kvantni skok’ – Amerikanci razvijaju umjetnu inteligenciju, Rusi idu na nanotehnologiju, Kinezi pak na industrijsku robotiku, a paralelno se razvija i 3D print, biotehnologija, te novi oblici energije.

Znanstvenici su i identificirali dva polja u kojima nas očekuju najveće promjene – analiza podataka i organizacija rada uz ljudske resurse. Prvo uključuje prikupljanje podataka, evaluaciju i odnos s klijentima, a drugo tehnike izrade proizvoda. Oboje ima visoku perspektivu automatiziranog, računalnog i robotiziranog rada.

Tako će zdravstvo, energetika, financijski i ulagački sektor doživjeti optimizaciju dok će dodatna radna mjesta iziskivati rastuće grane komunikologije, medija i zabavljačkog sektora. Hoće li doškolovanje kadra i preraspodjela posla pomoći? Kroz kraće vrijeme da, kroz duže teško jer će industrijsku revoluciju biti iznimno teško zaustaviti, naročito u korporatizmu.

Kiberdelija i transhumanizam kao ‘prirodna evolucija čovjeka’

Jedini spas čovjeka u takvom odnosu snaga sustav će predstaviti kao ‘tehnološku nadogradnju’ i približavanje automatskoj komponenti. Svijet transhumanizma baziran je na fizičkoj komponenti i poboljšavanju mentalnih i fizičkih mogućnosti, te borbi protiv bioloških manjkavosti.

Transhumanistički pokret osmislio je Julian Huxley 1957. godine, kao transcendenciju čovjeka i čovječanstva na višu razinu, te spoj znanosti, tehnologije i društvene utopije s eugeničkim pristupom. NIC (Nacionalno obavještajno vijeće SAD-a) već je predvidjelo taj prelazak, i to kroz narednih petnaestak godina. Ljudska augmentacija prema njima je samo prirodna evolucija i odgovor na jačanje robotske i umjetne svijesti.

Najbogatiji bi već u startu mogli ugraditi moždane umetke, napredno neuronsko sučelje, dodatnu brzinu procesuiranja podataka, očne implantate za noćni vid i sve spektre svjetlosti, brže i čistije razmišljanje (kao u filmu ‘Limitless’), a u daljnjim fazama razvoja i virtualne stvarnosti, te upravljanje avatarima koji bi korisniku prenosili sve osjete u realnom vremenu.

Iako sve zvuči kao film znanstvene fantastike, pojedine tehnologije se već uspješno implementiraju na životinjama diljem najpoznatijih svjetskih istraživačkih laboratorija. Možda je vremenski rok za ovakve promjene prekratak, no teško je ne vjerovati da će jednog dana tehnologija napredovati do ove razine.
 
(nexus-svjetlost.com/uredio:NSP)

Prema ovom izvoru, prvi službeni kontakt s vanzemaljcima bit će masovan, počevši s Plejađanima 2015. godine, dok će 2016. zetanski Sivi dati ispriku zbog toga što su na Zemlji oteli preko 26.000 ljudi

Zadnjih pet godina telepatski komuniciram s jednim članom moje skupine ili ‘klastera’ duša, koji živi na vodenom planetu u zvjezdanom sustavu Sirius B. Većina ljudi vjeruje u telepatiju, a čak i sveučilišta, poput Sveučilišta Duke, provode eksperimente s dvije grupe pojedinaca – u jednoj bi bili pošiljaoci, a u drugoj primaoci.

Ono što još nisu otkrili je to da kada bi i pošiljalac i primalac bili u laganom alfa, meditativnom stanju, rezultati bi bili mnogo bolji, uz samo malo prakse. A pošiljalac i primalac ne bi trebali biti u istoj prostoriji ili na kampusu, fakultetskom dobru. Mogli bi se nalaziti na različitim točkama na globusu, na drugom kraju svijeta. Osim toga, ne samo da bi mogli slati i primati vizualne utiske o tome je li neki oblik kvadrat, krug ili trokut, već bi mogli razmjenjivati i čitave rečenice.

Ustanovio sam da možete biti na drugom kraju svemira a da ipak trenutačno dobivate takozvane ‘pakete misli’ od nekog drugog bića. Naravno, nije zgorega da to biće bude blisko povezano s vama, kao što je to Antura, moj ‘brat s jednog dalekog planeta’.

Tijekom jedne od mojih ‘aktivnih meditacija’, kako ih ja nazivam, s mojim vlastitim anđelom čuvarom koga sam imenovao Theo, on mi je predstavio mog duševnog brata, Anturu. Otada sam mu postavio stotine pitanja; a on, kako je objasnio, postupa po istim pravilima kakve mi je dao i Theo. Odgovorit će na sva moja pitanja, ali ih ja moram postaviti. Na primjer, ne mogu samo reći: ‘Reci mi kako izgledaš’. Moram zaći u sitnije detalje: glede njegovih ruku, nogu, dlanova, stopala, škrga (da, on je vodozemac), njegovih očiju, boje kože i još mnogo toga.

Ako ste gledali filmove o Hellboyu, jedan od likova u njima je vodozemac po imenu Abe Sapien. Potražite li njegove slike na internetu, dobit ćete približnu sliku o tome kako Antura izgleda. Na početku mi je bilo rečeno samo to da ću se s njim moći susresti, i provozati se u pravom letećem tanjuru. To mi se učinilo fantastičnim. Kao što je objasnio mnogo kasnije, oni nas ne žele preplaviti informacijama. Žele ih davati, kako se izrazio, ‘u manjim dozama’.

Čini se da ću ja biti jedan od 12-ero ljudi iz puka s kojima će se on i njegov tim za ‘prvi javni kontakt s vanzemaljcima’ susresti kada 2017. doputuju na Zemlju na jednom od onih golemih matičnih brodova, s posadom od 850 odabranih bića. To će biti dvije godine nakon što Plejađani uspostave prvi ‘javni’ kontakt’ u Rusiji, 2015. godine. U sve to žele uključiti obične ljude, iz naroda, kako se ne bi doimali poput elitista kad se budu susretali s ljudima iz redova vlasti i znanosti.

Tek nakon što sam dovršio pisanje svoje knjige objasnio mi je da ću, s obzirom da sam zadnjih 30 godina u biznisu distribucije međunarodnih filmova i TV programa, snimati prvi dokumentarac o njihovom matičnom brodu, zajedno s članovima moje obitelji (moja kći je diplomirala na filmskoj akademiji). Vodit ćemo intervjue s humanoidima raznih veličina, s bićima nalik biljkama, pticama, insektima, a na brodu će biti čak i nekoliko reptoida (gmazova). Prema Anturi, svi su oni jedna velika sretna obitelj, iako se gmazovi ‘vole držati po strani’.

Ovo spominjem zato što su prije nekoliko milijuna godina doista vođeni Zvjezdani ratovi, kada su gmazovi iz jedne druge galaksije napali ovaj kvadrant naše galaksije, Mliječne staze, a rat je trajao tisuće svemirskih godina (jedna svemirska godina = 10 zemaljskih godina). Bile su to gadne bitke i poginule su milijarde bića. Antura je objasnio da je stvarni rat bio mnogo strašniji negoli je prikazano u našim znanstveno-fantastičnim filmovima.

Oni ne samo da bi razorili određeni planet već bi uništili i sunce, čime bi uništili sve planete u tom solarnom sustavu. No, ratova više nema i sve je mirno. Nakon tog rata udružilo se dvije stotine planeta iz tog kvadranta naše galaksije i oformilo Federaciju planeta za zaštitu, trgovinu i razmjenu znanja. U ovoj galaksiji postoji još šest federacija, i sve su prijateljski nastrojene, osim jedne. Ta jedna ne želi imati posla s drugima, pa ju puštaju na miru.

Prije negoli dođu Sirijanci, otprilike 2016., zetanski Sivi će se doći ispričati zbog toga što su oteli gotovo 26.000 ljudi diljem svijeta, kako bi iskoristili njihovu DNK da stvore jednu hibridnu rasu, jer njihova rasa izumire. To bi moglo biti zanimljivo.

No, prvo će doći Plejađani, jer izgledaju poput nas, uz neznatne razlike. Sama činjenica da u svemiru postoje druga bića koja izgledaju poput zemaljskih ljudi predstavljat će strahovito važnu vijest. I opet, Antura kaže da prilikom svog prvog putovanja, odnosno javnog dolaska ovamo, oni neće iznositi mnogo detalja, i da će nam pri svakom od narednih dolazaka na Zemlju davati „dodatne doze” informacija.

Pitao sam Anturu kako mogu prevaljivati takve ogromne udaljenosti, a najbolji opis koji sam dobio je to da oni ‘skaču kroz portale’. Antura kaže da nitko ne može ići s jedne strane makar i naše galaksije u jednom skoku, nego kroz niz portala. Usporedio je to s putovanjem od istočne na zapadnu obalu Sjedinjenih Država, leteći s, recimo, avio-prijevoznikom Southwest Airlines, uz međustanice na tom putu. Kada sam, čuvši takvu usporedbu, pokazao nemalo iznenađenje, on je rekao: ‘Tome, o vama znamo SVE. Proučavamo vas tisućama godina.’

Drugo iznenađenje sam doživio upitavši ga koliko portala ima Zemlja. Odgovorio je da imamo 60 portala, i da su svi vrlo blizu Zemlje. Mi smo poput Glavnog prometnog terminala. Jedan ili dva portala čak vode do sljedećeg univerzuma, kojeg čak možemo vidjeti na našem noćnom nebu. Mi mislimo da je to dio našeg univerzuma. On kaže da većina planeta imaju daleko manje portala – mnogi imaju samo jedan. Na temelju ovoga možete zaključiti koliko je naš ‘zemaljski eksperiment’ važan za ostatak svemira.
Da rezimiramo: u bliskoj budućnosti čekaju nas vrlo uzbudljiva vremena, jer saznat ćemo štošta o našoj pravoj povijesti.

O autoru:
Tom T. Moore je jedan od rukovodećih ljudi u zabavnoj industriji, predavač, čest gost u radijskim emisijama i autor knjiga FIRST CONTACT: Conversations With An ET, THE GENTLE WAY: A Self-Help Guide For Those Who Believe In Angels and THE GENTLE WAY II: The Story Continues, a piše i tjedne biltene i blog. Više informacija imate na adresi http://www.thegentlewaybook.com/.
 
(nexus-svjetlost.com/uredio:nsp)

Nedavno objavljena priča NASA-e o Novoj Zemlji privukla je pažnju svih medija, ne samo onih koji redovno prate znanstvenu problematiku. Novo otkriće je svakako važno, ali iskreno govoreći – nije baš senzacionalno

Međutim, ova tiskovna konferencija dobar je povod da ispričamo priču o jednom od najzanimljivijih poslova kojima se čovječanstvo bavi zadnjih 20-tak godina: istraživanjem ekstrasolarnih planeta, ili kako se na engleskom kaže – exoplaneta.

Znanstvena revolucija u zadnjih 20-tak godina

Ideja o svjetovima koji postoje izvan Sunčevog sustava postoji već stoljećima – no donedavno nije bilo mogućnosti provjeriti što se nalazi oko zvijezda koje nas okružuju. O Sunčevom sustavu, u kojemu živimo, znamo dosta – međutim do prije 20-tak godina postojanje planeta oko drugih svjetova bila je samo ideja.

Da li postoje drugi planeti oko bliskih i dalekih zvijezda, koliki su, kakve su im orbite – bila je stvar teorije i pisaca SF-a. Tehnološki, znanost na to nije mogla dati odgovore. Teleskopi su jednostavno bili preslabi da bi uhvatili svjetlo planeta čak i oko najbližih zvijezda.

Početak naše priče ide u 1952. godinu, kada je Otto Struve iznio ideju da planeti mogu biti puno bliži matičnoj zvijezdi nego što je to slučaj u Sunčevom sustavu, te da se mogu detektirati posredno, pomoću Doplerovog efekta i tranzitne metode, naravno ako su dovoljno veliki (takve velike planete nazivamo super-Jupiteri, makar opsegom ne moraju biti puno veći od našeg Jupitera, već samo bitno veće mase).

Prvo priznato otkriće planeta izvan Sunčevog sustava (neka istraživanja su bila i prije, ali nisu mogla biti znanstveno potvrđena) dogodilo se 1992. godine, kada su radio-astronomi otkrili dva planeta oko pulsara  PSR 1257+12.

Tri godine kasnije, 6. listopada 1995. godine, Michel Mayor i Didier Queloz, obojica sa Sveučilišta u Ženevi, objavili su prvo otkriće planeta oko neke zvijezde, to zvijezde 51 Pegasi, kako ime kaže – u sazviježđu Pegaza. Ova zvijezda, veličine Sunca, nalazi se 50,9 svjetlosnih godina od Zemlje. Planet koji je otkriven ima masu negdje pola Jupitera i orbita mu je blizu njegovoj zvijezdi – stoga je temperatura na površini 1200 stupnjeva.

Ovo otkriće (a i kasnija, kada je otkriveno više tih „vrućih Jupitera“) uzdrmalo je dotadašnje izračune po kojima se takvi veliki planeti ne bi trebali nalaziti blizu svojoj zvijezdi – izgleda da su se znanstvenici previše ograničili na izgled našeg Sunčevog sustava, gdje veliki planeti imaju udaljene orbite. Ovakva kombinacija koju mi imamo u našem Sustavu je prilično zgodna za nastajanje života, jer veliki vanjski planeti svojom masom štite unutarnje planete od velikog broja asteroida i kometa koji bi mogli ugroziti život.

Do danas je potvrđeno ukupno 1935 ekstrasolarnih planeta, u ukupno 1225 planetarnih sustava, dakle neki od njih se sastoje od više planeta. Otkriveni su i planeti u (u našoj Galaksiji čestim) binarnim zvjezdanim sustavima.

Nastanjivo područje

Tražiti ekstrasolarne planete sa Zemlje je iznimno teško, čak i uz najsuvremeniju tehnologiju. Treperenje atmosfere ometa promatranja. Ono što je n početku nađeno – uglavnom su plinoviti divovi tipa Jupitera ili čak veći. Znanstvenike je naravno zanimalo traženje manjih planeta, posebno onih sličnih Zemlji. Jer, općenito nemamo pojma koliko je takvih sustava i koliko su česti.

Nakon što se ustvrdilo da postoje planete i oko drugih zvijezda (ne zaboravite, do 1995. nismo znali ni to!) željelo se dobiti nove odgovore – kako izgledaju cijeli planetarni sustavi, ali i da li ima i koliko planeta sličnih Zemlji, na kojima bi možda mogao postojati život.

Pretpostavke u životu u Svemiru, preciznije njegovoj gustoći, razvijene cijelo prošlo stoljeće pokazale su se – pogrešnima. Života izvan Zemlje, čini se ima bitno manje nego što smo mislili, a posebno života koji je dosegao neku tehnološku razinu. Mi već preko 100 godina radijski odašiljemo signale u Svemir, usputno i slušamo i to sve osjetljivijim uređajima – no nema naznake nekog vanzemaljskog života u smislu tehnološke civilizacije. Sada se počelo pratiti i šire od radijskih frekvencija, jer razvijena civilizacija ne mora koristiti radio, već komunicirati primjerice laserskim bljeskovima (kao što se uostalom jaki radijski signali i u našoj civilizaciji koriste manje nego prije 50 godina).

Naravno, civilizacija može postojati i da nije tehnološka – čak i ako je vrlo razvijena. Dosta je pogledati delfine i kitove – neosporno su razvili inteligenciju, imaju složenu zajednicu, imaju jezik koji čak i rudimentalno razumijemo, ali ne grade tehnologiju. Nemaju ni rakete ni odašiljače, a jezik im služi zašto im u moru treba: „Iza ono rta ima/nema srdela!“ Ako negdje postoji takva civilizacija – slušanjem ne možemo znati za nju.

Zato se u istraživanju ekstrasolarnih planeta počelo posebnu pažnju predavati nečemu što je nazvano „habitable zone“, dakle nastanjivo područje, područje u kojemu mogu postojati planeti s atmosferom i koji podržavaju tekuću vodu – jer bez tekuće vode nema života, barem ne onoga kakvoga mi možemo predočiti.

Gdje je nastanjivo područje? Pa, ovisi o samoj zvijezdi. Ako govorimo o našem sustavu, to je naravno udaljenost bliska udaljenost Sunca od Zemlje. Ako je u pitanju sustav koji se vrti oko crvenog patuljka, zvijezde koja je manja i hladnija od našeg Sunca, to može biti i upola manja udaljenost. Ako govorimo o velikoj i vrućoj zvijezdi – nastanjivo područje može biti iza udaljenosti Marsa.

Kako tražiti ekstrasolarne planete?

Nekoliko je modela traženja ekstrasolarnih planeta – naime, osim samo iznimno i one najveće i najvruće, ne mogu se izravno vidjeti teleskopom. Na enormnim svemirskim udaljenostima ta točkica dalekog planeta je premala da bi je teleskopi mogli uhvatiti uz sjajnu zvijezdu ili čak više zvijezda nekog sustava. Planeti se zato u pravilu otkrivaju posredno.

Jedna metoda je metoda tranzita. Ukoliko planet prolazi ispred svoje zvijezde, onda će za to vrijeme prolaza svjetlost te zvijezde biti nešto slabija. Ako znamo veličinu zvijezde i postotak koliko je slabija, možemo izračunati dosta toga – metoda je neprecizna, no za početak dosta dobra. Naravno, štos vrijedi samo ako je planet u nekoj ravnini između svoje zvijezde i nas koji ga gledamo, inače ne vidimo prijelaz ispred njegove zvijezde.

Druga metoda je korištenje Doplerovog efekta (sjećamo se iz škole: zašto sirena vlaka koji dolazi ili odlazi ima drugačiju frekvenciju) – kako se planet okreće oko zvijezde, tako i sama zvijezda mijenja položaj oko centra mase cijelog sustava. Ove kretanja naprijed-natrag mogu se detektirati spektralnim linijama i izračunati da li postoji planet u tom sustavu.

Postoje i druge metode – primjerice varijacije u tranzitu mogu pokazati da postoji i drugi planet, koji se sam ne može vidjeti metodom tranzita način. Ponekad pomaže i gravitacijska leća – gravitacijsko polje jedne zvijezde služi kao leća koja pomaže da se vidi druga udalje zvijezda. Osim što potvrđuje Einsteinovu teoriju, pomaže u traženju ekstrasolarnih planeta, naravno ako imamo sreće da s sustavi „poklope“ i da možemo dovoljno dugo pratiti.

U svim tim promatranjima veliki problem je upravo ono što omogućuje život na Zemlji – naša atmosfera. Zemljina atmosfera titra i traženja ovako malih objekata je vrlo teško odraditi sa Zemlje. NASA je zato poslala specijaliziranu letjelicu u Svemir.

Kepler svemirski teleskop

Ako ne ide sa Zemlje – idemo lansirati teleskop! NASA 2009. godine lansira svemirski teleskop Kepler, dosta zanimljivu letjelicu koja među ostalim sadrži 42 CCD senzora rezolucije 2200×1024 piksela. Kepler je u vlastitoj orbiti oko Sunca, kreće se nešto sporije od Zemlje, pa mu godina traje 372 dana i postavljen je tako da se otvor teleskopa nikada ne usmjeri u Sunce – osjetljivi sustav bi od toga izgorio. Nadalje, Kepler promatra uvijek isto područje naše Galaksije. Zanimljivost: trebalo bi ih ukupno 400 da bi obuhvatili cijelo nebo.

Kepler se pokazao izvrsnim – broj pronađenih planeta gotovo eksponencijalno raste! Predviđeno je da misija traje negdje tri i pol godine – i baš 2013. NASA objavljuje kako ima sve veće probleme sa žiroskopima na Kepleru.

Kod ovakvih letjelica, veliki žiroskopi (sjetim se: žiroskop je rotirajući predmet, najčešće disk, obješen u jednom ili dva okvira koji se nalaze u posebnom nosaču, a rotacija diska proizvodi inerciju koja os rotacije diska u nedostatku nekih vanjskih smetnji zadržava usmjerenu u fiksnom pravcu u prostor) služe preciznom usmjeravanju same letjelice. Dakle, ne za navigaciju, već za stvarno usmjeravanje i stabilizaciju – raketni motori za fina podešavanja nisu praktični. A keplerovi diskovi su doživjeli boljku koju često imaju pokretni dijelovi u svemiru – vrlo teško je podmazivati osovine tamo gdje nema gravitacije.

Unatoč problemu, Kepler je, iznimnim zalaganjem inženjera, koristeći čak i usmjeravanje pomoću Sunčevog vjetra, nastavio svoju funkciju do danas, u nešto smanjenom obimu. Antenski sustavi na Zemlju i dalje šalju podatke njegovih promatranja.

Planet Kepler-452b

NASA je 23. srpnja objavila kako je napokon, na 20-tu godišnjicu pronalaska prvog ekstrasolarnog planeta, napokon pronađen planet veličine Zemlje u „nastanjivom području“. Planet se kreće oko zvijezde veličine našeg Sunca u sazviježđu Labuda, nekih 1400 svjetlosnih godina od Zemlje. Dobio je ime Kepler-452b, prema njegovom zvjezdanom sustavu – Kepler-452.

Ovaj planet je nekih 60% veći od Zemlje, nekih 5% je udaljeniji od svoje zvijezde nego što je Zemlja od Sunca i godina mu traje 385 dana. Velika je mogućnost da je u pitanju stjenoviti planet. Definitivno je u pitanju planet koji je na neki način najsličniji Zemlji od svih do sada otkrivenih. Kako je zvijezda oko kojega se nalazi slična našem Suncu, vjerojatno su mnogi već posložili u glavi oblike života slične zemaljskima – osim što bi bili nešto niži i zdepastiji – gravitacija je dvostruko veća od Zemljine.

Međutim, nije sve tako sanjalački. Planetarni sustav Kepler-452 je star. Ima 6 milijardi godina, dakle milijardu i pol je starije od našeg. Rekli smo kako je zvijezda Kepler-452 bliska našem Suncu, jednake temperature, ali je 20% svjetlija i 10% većeg promjera od našeg Sunca. U pitanju je star zvjezdani sustav, u kojemu zvijezda već emitira jače, a voda s planeta je vrlo vjerojatno već nestala. Prije možemo reći da je Kepler-452b nekada mogao podržavati život.

U najboljem slučaju – možda ima atmosferu tipa Venere i snažno izražen efekt staklenika. Naš poznati astronom i edukator, Korado Korlević kaže: “To nikako nije ‘nova Zemlja’. To je, u najboljem slučaju, nova Venera. Naime, tamo je temperatura toliko velika, najvjerojatnije nije ispod 450 stupnjeva Celzijevih, tako da, ako je nešto i postojalo, to je sve mrtvo. Mi ustvari, kada pričamo o toj Zemlji 2.0, gledamo u budućnost našeg planeta. Tako će Zemlja izgledati za milijardu godina, povećat će se drastično temperatura, izgubit ćemo oceane…“

Dakle, ovo je optimistično predviđanje o Kepler-452b, jer još uopće nismo sigurni da je u pitanju stjenovit planet! Koliko je teško ovakva predviđanja raditi – pa vidimo uostalom po drugom iznimno važnom istraživanju ovog ljeta – prvim snimkama planeta Plutona u visokoj rezoluciji. Ni u najluđim snovima astronomi nisu sanjali tako geološki zanimljiv svijet. A Pluton je udaljen 4 i pol svjetlosna sata. Ovdje govorimo o planetu udaljenom 1400 svjetlosnih godina, do kojega bi sadašnjim letjelicama trebalo brat-bratu 25 milijuna godina leta…

Odrađen je velik posao

Posao koji je odrađen i koji je doveo do otkrića Planeta Kepler-452b je ogroman. Do prije par desetaka godina nitko nije ni sanjao da će tako nešto biti moguće (ako imate kakvu stariju knjigu o astronomiji – provjerite). Ovo otkriće govori da postoje planete slične Zemlji u naseljivom području, govori da je moguće da takve planete imaju tekuću vodu i da se na njima možda i razvio život.

Buduća istraživanja će zasigurno ići u smjeru pronalaženja novih sličnih planeta, a onda i prema tome da se pokušaju detektirati plinovi koji bi mogli značiti postojanje života. Planet, na kojem postoje živi organizmi, trebao bi imati u svojoj atmosferi specifične plinove i omjere plinova.

U nekoj dalekoj budućnosti, prema ovim planetima, barem onim bližim, poletjeti će robotske sonde – pogonjene novim pogonskim sustavima koje će im omogućiti dolazak do drugih planetarnih sustava u roku od par stotina godina. A ako naša civilizacija ne uništi samu sebe – jednom će tamo krenuti i višegeneracijski brodovi. Ljudska civilizacija, ako bude dovoljno pametna, prvo će se širiti unutar Sunčevog sustava, a onda i dalje – jer kao i svako dijete, civilizacija da bi opstala mora napustiti kolijevku i krenuti prema novim svjetovima.

No, to je već područje kojim se bave SF-pisci. A mi se vratimo – čemu tako dramatična tiskovna konferencija NASA-e 23. srpnja.

Važni su novci – zato je tu zvučna tiskovna

Ako ste u Americi i još naslonjeni na državni budžet – ne možete kao u Hrvatskoj očekivati da će vam novci beskonačno dolaziti. Za svoje projekte se morate izboriti, firme to rade lobiranjem, a državne agencije tako da uvjere Amerikance kako je njihov rad vrijedan i koristan. Svemirski teleskop Kepler je pri kraju korištenja, cijeli ovaj pogon traženja novih planeta treba lijepe novce kako bi nastavio raditi – stoga je potrebno uvjeriti Amerikance kako se radi velik i važan posao, kako bi Amerikanci tražili od svojih političara da taj posao podrže.

Ukratko – da biste uspješno radili svemirska istraživanja danas je potrebno znati i marketing, a najaviti usred ljeta, doba kada baš i nema vijesti Zemlju 2.0 je odličan marketinški potez. Koji bi na jesen, kada Kongres bude razgovarao o novcu za državne agencije za narednu godinu mogao donijeti koji milijunčić za ovaj projekt. Koji će možda zaista naći potencijalnu Zemlju 2.0, oko nekog drugog sunca.

Ukratko – otkriće je važno, iznimno će pomoći budućim istraživanjima, pomoći će razumijevanju razvijanja planetarnih sustava, ali nije previše spektakularno.
 
 
(index.hr/uredio:nsp)

Znanost ide u krivom smjeru već 50 godina. Donosimo vam još jedan glupi izum ratne industrije koji će možda zaživjeti na američkim ratištima širom svijeta. Dobrodošli na “tamnu stranu”

Boeing je patentirao sustav zaštite koji inspiraciju uzima iz SF filmova i brojnih oblika elektromagnetskih štitova. Kad će ovo zaživjeti u stvarnosti, tek treba vidjeti

Boeing, svjetski poznata kompanija po proizvodnji zrakoplova koja proizvodi i sofisticirane obrambene,satelitske i oružane sustave patentirala je sustav zaštitnog polja koji će vozila i zgrade štititi od eksplozija, javlja The Next Web.

Neprijatelj vas napada i ispaljuje hitac i vaš brod od sigurnog uništenja spašava energetski štit. Scena je dobro poznata iz brojnih SF filmova, poput Ratova zvijezda, Zvjezdanih staza i drugih. Energetski štitovi u raznim oblicima štite letjelice, utvrde, ali i vojnike. I dok je to uglavnom u sferi znanstvene fantastike, Boeing je odlučio taj princip pretvoriti u stvarnost.

Njihov patent za metodu i sustav slabljenja udarnog vala uz pomoć elektromagnetskog luka koristi upravo energiju kako bi odbio potencijalnu štetu.

No, kako se opisuje, njihov sustav nije dizajniran kako bi spriječili direktni udarac od granate, već da se meta (zgrada ili vozilo) zaštiti od udarnog vala iz obližnje detonacije. Senzori bi na ovom sustavu detektirali eksploziju i smjer iz kojeg dolazi udarni val, a potom bi se ioniziralo određeno područje koje bi stvorilo polje plazme između mete i eksplozije i to uz pomoć lasera, električne energije i mikrovalova.

To polje plazme bi bilo različito od okoliša po temperaturi, gustoći i sastavu i formiralo bi sloj koji bi umanjio snagu udarnog vala eksplozije, piše CNET.

Naravno, ovo je samo patent koji su predali. Kad ćemo ovakav sustav zaštite vidjeti u stvarnosti, to je sasvim druga priča.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(veceernji,youtube.com/uredio:nsp)

Fabijansko društvo je britanska socijalistička organizacija koja je zadužena za bitan aspekt društva – društvenu procjenu, predviđanja i, najbitnije, inženjering.

Djelovala je u najjačem obimu od kasnijeg 19. stoljeća do I. Svjetskog rata. Današnja Laburistička stranka počiva na pojedinim temeljima društva, a najpoznatiji javni uspjeh je prijelaz s kolonijalnog na kapitalistički sustav, bez vidnog gubitka ovlasti i teritorija krune.

Djelovanje društva

Današnja praksa društva je think-tank grupacija (tzv. ‘trust mozgova’) unutar Laburističke stranke. Filijale djeluju i u Australiji, Kanadi (Douglas-Coldwell Fondacija) i Novom Zelandu, dijelovima Commonwealtha. Mnogi vjeruju kako je zapravo cijela današnja geopolitička situacija usko vezana uz njihove ideje u prošlosti.

Ukoliko uđemo dublje u literarni aspekt djelovanja, lako je vidljivo kako su najčešći članovi pisci, autori i pjesnici, koji su kroz svoj autorski opus vješto promovirali ideje koje zapravo imaju potpuno drugačiji prizvuk od javno objavljene ideje samog društva. Kako je dječji um najlakši za manipulaciju onda se na njega najviše i utjecalo, a princip je ponajbolje objašnjen u nekim od legendarnih utopijskih romana 20. stoljeća.

Slavna povijest

Fabijansko društvo je osnovano 1884. godine, a naziv su uzeli po rimskom vojskovođi iz trećeg stoljeća Kvintusu Fabijusu Maksimusu, koji se uspješno borio protiv Hanibala. Njegova strategija je bitna za shvaćanje uvida ideologije društva. Naime, on se ravnao s idejom da je izravan rat gubitak, naročito onaj na otvorenom vojnom polju, te je protivnika bitno pobijediti nizom bitaka i povlačenjem nakon svake pobjede.

Hanibal nije bio pobjediv u otvorenoj bitci zbog manjeg broja vojnika, pa je Maksimus mudro izbjegavao direktan okršaj. Fabijanisti su svoje redove oformili kratkim i brzim pobjedama protiv slobodnog poduzetništva i ideje koja stoji iza koncepta. Cilj je bio stvoriti današnji princip slobodne trgovine koji će ujediniti svijet preko ideje o globalizaciji, a iza svega će moći stajati snažni pojedinci.

Konspirativne namjere

Glasovita krilatica društva nakon osnivanja bila je ‘Fabijansko društvo kao cilj ima reorganizaciju društva putem oslobođenja zemljišnog i industrijskog kapitala iz ruku pojedinaca i klasa, a društvo, shodno tome, radi na ukidanju privatnog vlasništva nad zemljom’. Simbol im je bila kornjača, a kasnije su je preoblikovali u vuka u janjećoj koži po naputku legendarnog Nobelovca i člana Georgea Bernarda Shawa.

Društvo je za prvotni plan imalo ukidanje privatnog sektora, naročito nad zemljom i put ka marksizmu. H.G. Wells, poznati SF pisac i član, ideju je podijelio izjavom: ‘Mala grupa Engleza koja je osnovala društvo stvorit će treći idejni sustav za rastući socijalizam, koji bi preobratio revolucionarni socijalizam u administrativni. Socijalizam će prestati biti otvorena revolucija, i postat će zavjera’.

Koncept – Jedna svjetska britanska država

Prvotne ideje provedene u praksi definitivno nisu bile loše niti zlonamjerne – kroz legislativu su progurali koncept minimalca i općeg zdravstvenog sustava. Upravo u tom segmentu dolazi nama bitan dio – edukacija djece koja je ‘bitka za Carstvo unutar učionica’, posebice zbog mišljenja kako će tvrtke u budućnosti preuzeti svu novčanu moć. Dakle, već su početkom 20. stoljeća uvidjeli kako će ideje najlakše implementirati kroz obrazovni sustav.

A ideja? Ideja je bila vezana uz ‘zastarjelost liberalne ekonomije’ i postupno lobiranje za imperijalizam na svjetskoj razini, ali onaj skriveni – kroz manje ratove, civilne obrambene snage u budućnosti i nekretnine koje se neće moći kupiti već samo iznajmljivati od države. Poredak koji su ponajviše promovirali bio je tzv. ‘aristokratski socijalizam’ gdje bi vladali oni s ‘kapacitetom, dužnosti, mudrosti’. Takva bi po njihovom načelu trebala izgledati budućnost. Danas ih se povezuje s guranjem svojih članova na ključne pozicije britanske Vlade, naročito kada se priča o Tonyju Blairu i Gordonu Brownu.

Boljševizam kao put ka današnjem kapitalizmu

Usku suradnju pokreću 1905. s posudbom sredstava i logistike ruskim boljševicima, a idejni kreator i član društva John Maynard Keynes danas je poznat kao tvorac makroekonomije i koncepta uplitanja države na negativne efekte recesije. Želio je ukidanje kapitalizma prije eksplozije, a hvalili su ga odreda političari, diktatori i ekonomski stručnjaci.

Zanimljivo, mnogi upravo njegovu filozofiju krive za današnje ekonomske krize, tiskanje novca kod određenih interesnih skupina i bankarsku nadmoć nad svjetskom ekonomijom. Kapitalizam današnjeg kova također je jedna od nuspojava upravo njegovog rada i predviđanja u prošlom stoljeću. Jedino je pitanje je li on taj ishod poznavao od ranije ili je sve slučajna anomalija.

Pretvaranje djece u odrasle

No, bitno je ipak napraviti odmak od ekonomsko-gospodarsko-političke pozadine reda i društvenog inženjeringa. Poseban fokus imali su na obrazovnu indoktrinaciju. Mlade bi po teoriji što ranije uvodili u život odraslih, ponajviše zbog ‘mogućnosti služenja u civilnoj vojsci i ranije zrelosti’. Kritičari navode da je društvo pod krinkom ‘borbe za britanske interese i socijalizam’ svojim djelima i akcijama činilo upravo suprotno – promociju interesnih skupina i neoliberalizam.

Najpoznatiji članovi bili su, osim već nabrojanih, pjesnici Edward Carpenter i John Davidson, seksolog Havelock Ellis, pisac Edward R. Pease, a možemo dodati i legende poput Annie Besant, Grahama Wallasa, Huberta Blanda, Edith Nesbit, Sydney Oliviera, Olivera Lodgea, Leonarda Woolfa, Virginiu Woolf, Ramsaya MacDonalda, Emmeline Pankhurst i Bertranda Russella.

‘Vrli novi svijet’ totalitarizma

Svakako ipak vrijedi istaknuti dvojicu. Prvi je Aldous Huxley, sin Thomasa Henrya Huxleya – Darwinovog bulldoga i pobornika eugenike, koji u djelu ‘Vrli novi svijet’ opisuje društvo budućnosti, sazdano na naumu fabijanista. Kontroverzu danas ponajviše izaziva njegov govor na Sveučilištu Berkeley gdje je kao ‘alat stvaranja idealnog društva’ naveo ‘farmaceutiku radi pretvaranja ljudi u idealne radnike i bezbolno društvo nalik koncentracijskim kampovima’. Pranje mozga, propagandu i farmaceutsku kontrolu emocija nazvao je ‘metodom stvaranja užitka pri gubitku slobode’. Zanimljivo, brat mu je kasnije postao idejni vođa pokreta eugenike i prvi ravnatelj UNESCO-a (Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu).

Njegova antiutopija ‘Vrli novi svijet’ nastala po romanu ‘Mi’ Jevgenija Zamjatina (1921.) predviđa oblikovanje društva eugenikom i učenjem u nesvjesnom stanju. Oblikovani svijet bi se mogao smatrati i utopijom – ljudi su sretni, zdravi i tehnološki napredni. Društvo je hedonističko te teži postizanju sreće putem promiskuitetnog seksa i droge Some, a ostvarivanje sreće je potpomognuto eliminiranjem čestih izvora ljudskog nezadovoljstva – obitelji, umjetnosti, književnosti, religije i filozofije. Glavni lik djela je John the Savage, pojedinac rođen u primitivnom rezervatu Svjetske države, koji se spletom okolnosti sreće s modernom civilizacijom.

George Orwell prvi zviždač Novog svjetskog poretka

Drugi pojedinac kojeg treba navesti je njegov šegrt Eric Arthur Blair poznatiji kao George Orwell. On je kodirao prave naume Fabijanskog društva u knjigu pod imenom ’1984′ što je zapravo stota godišnjica od nastanka društva, a ne stvarna revolucionarna godina. Osim pojmova Veliki Brat, novogovora i spina, djelo je jako dobro poznato po određenim rečenicama. ‘Ako hoćete sliku budućnosti, zamislite čizmu kako gazi po ljudskom licu – zauvijek’ najlakše je pamtljiva fraza.

Čuli smo i za – ‘Mi znamo da nitko ne grabi vlast sa namjerom da je napusti. Moć nije sredstvo, ona je cilj. Ljudi ne uspostavljaju diktature da bi zaštitili revolucije, oni podižu revolucije da bi uspostavili diktature’. Tako je uz ‘životinjsku farmu’ i ‘jednakije od jednakih’ uspješno prikazao svijet današnjice. Nažalost, umro je svega koji mjesec nakon izdavanja najpoznatije knjige i nije dovršio svoj rad na način koji je želio.

Borba protiv zdravstvenog odgoja borba je protiv puča fabijanista

Iako je kod nas bitka protiv zdravstvenog odgoja apostrofirana kao sraz crkve i države, zapravo to i nije tako. Kao i uvijek, sporne su određene smjernice u sustavu koje su vješto ubačene, a skrivaju daleko perfidnije naume. Zdravstveni odgoj u EU definitivno šokira s pojedinim ispadima političara poput umotvorine da bi djeca trebala učiti o svojoj seksualnosti dok su dovoljno mladi i ne mogu zatrudnjeti.

Brazil se pak establishmentu dodvoravao jumbo plakatima s dva dječaka od sedam godina koja se strastveno ljube u klinču, čime su promicali pravo na homoseksualnost u prvom razredu osnovne škole. Daleko od toga da moral ne treba tražiti niti na jednoj od sukobljenih strana, no zaista je nužno podcrtati o čemu se zapravo radi jer će Hrvatska usvajanjem ovako fleksibilnog zakona postati poligon za društveni inženjering Novog svjetskog poretka.
 

 
 
(dnevno.hr, youtube.com/uredio: nsp)
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12365"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Jedna od popularnijih holivudskih zavjera, barem što se tiče skrivenih poruka u filmovima, jest ona o Kubricku i propagandi Iluminata i Masona. Teoretičari zavjera i/ili filmova vole kopati tri desetljeća Kubrickovih radova, tražeći trokute, piramide, Oko Providnosti i druge simbole masonerija. Nadalje, postoji i priča o tome da je NASA, impresionirana “Odisejom” uposlila Kubricka kako bi režirao lažno slijetanje na mjesec 1969. Da, čovjek nije sletio na Mjesec, a Kubrick je snimio “onu laž” sa Neilom Armstrongom i Buzzom Aldrinom.

Ipak, ako analizirate Odiseju, Paklenu Naranču, pa čak i Oči širom zatvorene, naći ćete piramide, trokute, treće oko; doduše, sve se to može objasniti znalačkim kadriranjem scena. Blizanke iz “The Shining” simboliziraju NASA-in projekt Gemini, a citat “All work and no play makes Jack a dull boy” navodno nosi skrivenu poruku “Appolo 11″, gdje “all” simbolizira A-11. Neki bi rekli “nategnuto”.

Predskazanje: Fox i 9/11

Fox je TV kuća koja nam je donijela izvrsne serije poput Bračnih voda, Simpsona i jednog od najvećih hitova devedesetih, Dosjee X. Upravo su Simpsoni i Dosjei X upleteni u jednu veoma popularnu teoriju, a to je, naravno, napad na World Trade Center 11. rujna 2001, iliti 9/11. “The Lone Gunmen” bila je spin-off serija Dosjea X, u kojoj su glavni likovi trojica šmokljanskih prijatelja Foxa Muldera. Iako znatno više humoristična od Dosjea X, serija The Lone Gunmen postala je jezovito realna i to zbog epizode emitirane šest mjeseci prije napada na WTC. Bila je to pilot epizoda u kojoj je organizirana otmica Boeinga 747 sa ciljem da se isti zabije u Twin Towerse. Ono što je jezovito jest prizor otetog aviona, kontroliranog preko kompjutera, kako se približava WTC-u.  Epilog: seriju su ukinuli nakon trinaest epizoda.

Fox tu ne staje, ako kopamo dublje, dolazimo do Simpsona i epizode iz 1997., u kojoj idu na izlet u New York. Ovdje nema nebodera koji padaju, ali tu je scena sa Lisom, koja drži vodič New Yorka, vodič koji košta devet (9) dolara, a do te velike brojke, u pozadini,  stoje Twin Towersi (11).

Čovjek koji misli da zna previše: Fox News i Bill O’Reilly

Dok je Fox zabavni kanal, Fox News je ozbiljniji. Donekle. Bill O’Reilly američki je novinar, politički komentator, voditelj emisije “The O’Reilly Factor” na Fox Newsu, i prema mišljenju mnogih – totalni paranoični luđak. U zemlji slobodnog govora i mišljenja, posve je u redu da O’Reilly ima vlastitu dnevnu emisiju, a budući da je on krcat teorijama zavjere vlastite proizvodnje, zaslužio je posebno mjesto.
 

 
Obama je socijalist, a socijalizam vodi do komunizma, Obama želi odvesti Ameriku u komunizam i tako uvesti vladavinu Kine nad Amerikom. Isti taj Obama nije Amerikanac, on je Kenijac, postavljen za predsjednika od strane komunističkih lobija. Evolucija je teorija, teorija nije nešto dokazano, stoga je i kreacionizam posve opravdan, što znači da je evolucija podjednako validno objašnjenje nastanka svijeta kao i čin Božji. Jedan od O’Reillyjevih najboljih bisera je njegov intervju sa predsjednikom Američkih Ateista, Daveom Silvermanom, kojeg ubija u pojam sa tvrdnjom kako je nemoguće objasniti oseku i plimu – to je očito Božje djelovanje.

Paket glazbenih zavjera: Michael Jackson kastrat, Elvis na zahodu, Rihanna i Sotona

Već je opće poznato da je Paul McCartney umro prije Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Cluba, a Kurt Cobain je živ i skriva se u podrumu Billa Gatesa, ali pogledajmo priče iz svijeta glazbe koje se tretiraju kao teorije zavjere. Jedna o zabavnijih je ona o kemijski kastriranom Michaelu Jacksonu. Na stranu optužbe za zlostavljanje djece, Jacko je bio bijel poput mramora, nosač perike, gubitnik mnogih noseva, vlasnik divovskog imanja po uzoru na Petra Pana, čovjek nježnog, visokog glasa. Upravo zbog ovog posljednjeg, mnogi su tvrdili da je bio kemijski kastriran. Alain Branchereau tvrdi da je Jacksonova kastracija posljedica tretmana akni za vrijeme adolescencije, kad je između ostalog uzimao hormon ciproteron. Iako uspješan protiv akni, ciproteron je sintetički hormon koji zaustavlja pubertet. Zaključak: terapija je kastrirala Jacksona, otuda visok glasić i sve ostale bizarnosti.

Uz Elvisa Presleya vezana je cijela kolekcija zavjera, ali ona o uzroku smrti čak zvuči uvjerljivo. Naime, pred smrt, Elvis je bio debeo, sklon prežderavanju, odrađivao je koncerte u Las Vegasu svake noći, po danu je spavao, a neuredan život u konačnici ga je doveo do konstipacije. Teorija je da je umro na WC školjci, prenaprežući se, dakle bolno i nimalo dostojno Kralja.

Među novijim teorijama, Jay-Z je čest gost, kao “reptil-iluminat-sotonist”. Njegova sljedbenica je Rihanna, za koju određeni paranormalni stručnjaci tvrde da je potomak samog Đavla, te da njene pjesme slave sotonizam. Postoji dokumentarac koji objašnjava kako Rihanna štuje sile zla i širi vražje učenje, svakim videospotom, svakim javnim nastupom.

Ekstremna znanstvena fantastika: Scijentologija

Usprkos činjenici da je scijentologija priznata samo u SAD-u i da postoji Crkva Scijentologije, scijentološko učenje moglo bi se klasificirati kao teorija zavjere, a sve je osmislio SF pisac i osnivač  Scijentologije, L. Ron Hubbard. Osim vjerovanja u besmrtnost ljudske duše, dobrotu ljudi i neograničene sposobnosti ljudskog duha, tu su još i znanstveno-fantastična uvjerenja. Prije 75 milijuna godina, svemirski vođa Xenu vladao je nad 75 planeta naše galaksije, osim nad 76. planetom, zvanim Teegeeack, ili ono što mi danas zovemo Zemlja. Svaki planet imao je u prosjeku 178 milijardi stanovnika, i svi su bili prenapučeni. Kako bi smanjio populaciju i uveo apsolutnu kontrolu, Xenu je sa svojim pristašama pohvatao višak stanovništva, ubrizgao im alkohol i glikol, paralizirao ih, te ih hrpimice natrpao u svemirske letjelice nalik DC8 putničkim avionima, samo sa raketnim pogonom umjesto propelera. Zatim je pobio te drevne vanzemaljce tako što ih je bacio u zemaljske vulkane, nakon čega je u vulkane bacio hidrogenske bombe.
 

 
Mislite da je to sve? Duše vanzemaljaca, ili thetani, otplutali su u nebo, a Xenu ih je pohvatao posebnim električnim napravama, nakon čega je duše otpremio u kina (da, u kina), da gledaju posebne 3D filmove za pranje mozga, gdje su duše naučile zemaljski (pogrešan) koncept života, dobra i zla, Boga i Vraga. Nakon što su puštene iz brojnih kina, duše su dalje plutale i grupirale se, jer su sve pogledale iste filmove pa su se lako međusobno pronašle, te su tražile nove domaćine. Domaćini su bili prvi ljudi, a sve loše što moderan čovjek nosi u sebi rezultat su thetana, dakle zaluđenih vanzemaljskih duša, čije tragove prenosimo sa generacije na generaciju. South Park je to najbolje objasnio.
 
preneseno sa index.hr
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=7865"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Malo ću vam pisati o svojoj knjizi “Sve piše u novinama…(a ponešto i ne)” čiju naslovnicu već par mjeseci vidite sa strane. Baš se jučer nekako dogodilo da sam je punih pet minuta predstavljao u emisiji ‘Hrvatska uživo’, što je bio početak moje velike propaganda kampanje, a ujedno i njezin kraj (kampanje, ne knjige).

Pa prije nego kampanja završi, evo par riječi o (a i iz) knjige.

Naime, malo ljudi se neće složiti s tvrdnjama da je život sve teži i neizvjesniji, hrana sve nekvalitetnija, svijet sve nesigurniji, centralizacija globalne vlasti i kontrole u porastu. Pitanje oko čijeg odgovora se neće svi složiti jest je li takav trend događaja posljedica neke namjere ili tek nekog unutrašnjeg, sustavu prirođenog mehanizma.

Moja razmišljanja već se par godina kreću se u smjeru ove prve mogućnosti. Gorivo za takva razmišljanja predstavlja barem desetak tisuća stranica knjiga koje se bave raznim temama, pa tekstova poput onih iz časopisa Nexus, pa informativnih i zanimljivih razgovora i dijeljenja mišljenja tijekom druženja s ljudima koji imaju slični pogled na stvari ili smo ga čak zajedno stvarali tijekom višegodišnjeg druženja.

Dakle, pričam o nekom dugoročnom totalitarističkom planu za sticanje apsolutne kontrole nad resursima i ljudima ovog planeta, nad njihovim životima i financijama, kao i nad njihovim mislima i uvjerenjima. Jer totalitarizam upravo to i jest, sustav u kojem se (pomoću programiranja i staha) potpuno vlada ljudskim životima i, po mogućnosti, ljudskim mislima. Svaki totalitaristički sustav tijekom povijesti bio je takav. Ili se barem trudio biti.

Misao da se upravo nešto takvo zbiva sada, i to na globalnoj razini, a da mi to i ne primjećujemo, zvuču fantastično, prefantastično štoviše. Ali postoje podaci da je upravo tako. Nećete ih spaziti ako ste tek prosječno informirani iz novina ili s televizije, pa čak niti ako ste obrazovaniji od prosjeka, ali nikad niste naučeno propitkivali iz samog korijena, koji se, kao i svaki, nalazi pod zemljom i nevidljiv je, ali ipak hrani cijelo stablo.

Taj plan nadilazi dnevnu politiku, pa i mjesečnu i godišnju. Iz te je perspektive poprilično nevidljiv, kako je i zamišljeno da bude. Njegove dvije glavne taktike odlično je sažeo David Icke. Prva je ‚problem-reakcija-rješenje’. Stvori neki problem, da uslijedi reakcija ljudi da se nešto mora učiniti po tom pitanju, i onda, na njihov zahtjev,  uvedi rješenje koje već otprije čeka u ladici, a koje ti daje veću moć, zbog čega ga nitko ne bi prihvatio u normalnim okolnostima. Druga taktika je ‚metoda malih koraka’. Ako želiš stići od točke A do točke B, zadrži to za sebe i neprekidno radi sićušne korake u tom smjeru. Svaki od tih malih koraka podrži nekim objašnjenjem koje zvuči logično i kao da je usmjereno u dobrobit ljudi. I tako stvori povijest po svom ukusu.

Kombinacija tih dviju taktika vrlo je moćna.

Kako bih mogao sam provjeriti te tvrdnje, neovisno o podacima koji su mi do tad predočeni? Nisam tajni agent pa da se šuljam do sefova s tajnim dokumentima, prelijen sam i s previše svakodnevnih obaveza da bih se bacio na višemjesečni terenski rad da bih razotkrio neku pojedinu temu, a osim toga, da bih  potvrdio ove teze, bilo bi potrebno razotkriti desetke tema i pronaći im međusobne veze. I još osim toga, to su razni autori već napravili. Neki su se bavili samo jednim područjem, a neki su povezivali više područja u novu sliku. Svima sma ih vrlo zahvalan zbog toga. Pa sam odlučio okrenuti se nečemu što mi je često pri ruci i što ne zahtijeva nikakav dodatni napor.

Novinama.

Nemojte misliti da sam postao redoviti čitatelj koji opsesivno traži nešto što je zamislio da će naći. Uopće ne. Novine zapravo uopće ne čitam, a još manje kupujem. No, svakih par dana, a ponekad bi prošao i cijeli tjedan ili više, listao bih ih u kafićima uz kavu. Zapravo, isprva ih nisam uzimao u ruke s nekom posebnom namjerom. Ali sam, i ne htijući, neke vijesti odjednom počeo vidjeti drugim očima. Sad sam u njima uočavao pozadinu događaja i što se njima želi, spin koji su mnoge vijesti sadržavale ukazivao mi se kristalnom bistrinom, a ono što je u njima bilo neizrečeno, što bi bacilo potpuno drugo svjetlo, zvonilo je glasnije o onoga što je bio rečeno. Potom bih izvadio svoj švicarski nož i kriomice od konobara u dva poteza izrezao tekst koji mi je privukao pažnju. Koliko je samo izrezanih novina ostalo iza mene u kafićima!   

Knjigu “Sve piše u novinama” možete shvatiti i kao mentalni eksperiment. Više od svega bih volio da zaista sve zaključeno predstavlja moju utvaru. Uostalom, neki koji čitaju ove retke već će sada zaključiti da je to baš tako, da je riječ samo o još jednoj paranoičnoj teoriji urote.

Neka i jest.

Ali ipak postoji postoji mogućnost da svi ti podaci i posljedični zaključci točni. Sve ovisi o tome koliko si dopustite duboko ući u materiju.

U tom slučaju, stvar postaje preozbiljna da bismo je odbacili bez razmatranja, samo zato jer se nekome čini glupa.

Samo zato jer netko neinformiran tako misli, netko tko govori napamet ili s pozicije autoriteta ili na temelju unaprijed stvorenih zaključaka i predrasuda, a ne na temelju upućenosti Takve misli doista ne vrijede ništa. Također, ako je priča točna, onda se ista grupacija potrudila zamaskirati svoje korake i napraviti da plan ne bude vidljiv na prvi pogled.

Smatram da bi svaki čovjek trebao biti upoznat sa svim tim informacijama i sam razmotriti što sve to znači. Ili neka se o toj temi povede javna rasprava (što je samo hipotetski prijedlog, u ovom svijetu dirigiranih medija i programiranih ili unovačenih ljudi) i tako dođe do zaključka.

Ako se sve te teorije o uroti pokažu netočnima, bit ću prvi koji će ih zgužvati i s veseljem šutnuti u najbliži kontejner.

Uostalom, malo drugačijeg razmišljanja o svijetu svakako ne može naškoditi.

Što se tiče knjiga koje otkrivaju globalnu urotu, u svojoj glavi sam ih podijelio na dvije vrste. U prvu sam stavio one koje se obično nazivaju ‘teorijama urote’, mada je to bezveze, to su jednostavno knjige koje iznose pozadinu nekih događaja, ukazujući na skrivenu ruku svjetske elite koja je upravljala događajima. Spomenuo bih autora i istraživača Williama Engdahla koji je u tri knjige obradio tri poluge moći globalne elite – naftu, GMO i novac. To su knjige Stoljeće rata, Sjeme uništenja i Bogovi novca . Daniel Estulin bavio se skupinom o kojoj je napisao knjigu pod naslovom Istinita priča o družbi Bilderberg. Vrlo kvalitetni autor je i Jim Marrs, koji je napisao kod nas neobjavljene knjige Rule by Secrecy i The Rise of Fourth Riech. Među ove knjige spada i po pitanju mnogih detalja vrlo informativna  knjiga Nevidljiva ruka Ralpha Eppersona. Pa onda fenomenalni Jeffrey Grupp s knjigom Korporatizam. Od svih tih autora, najdalje u istraživanju, a to znači najbliže istine, po mojoj je procjeni stigao David Icke, čijih je pet odličnih knjiga do sad objavljeno kod nas. Njega je  istraživanje odvelo i dalje od granica koje neki od gornjih autora nisu mogli preći pa tako niti suvislo odgovoriti na neka pitanja, sve do pitanja što je prava priroda stvarnosti, u čemu se po svemu sudeći krije ključ rješenja kako stati uroti na kraj.

Icke je predstavio skoro zastrašujuću gomilu podataka, koji se pred čitateljem povezuju sami od sebe, a nije ga bilo strah uhvatiti se u koštac čak i s onim naizgled fantastičnim. Sjećam se kad je jedan čovjek, koji se smatra vrlo racionalnim i inteligentim, na preporuku počeo čitati jednu Ickeovu knjigu i odustao u trenutku kad je pročitao da je ovaj, dokazujući neke svoje navode,  napisao da George Bush direktni potomak krvoločnog vladara Vlada Tepeša Drakule. U tom trenutku je taj čovjek odustao od daljnjeg čitanja, zgrožen nevjerojatnošću tog podatka. Icke je za njega bio potpuna budala.

No, nekom igrom sudbine, samo tjedan dana nakon njegova odustajanja, neki su naši portali prenijeli vijest-zanimljivost iz New York Timesa koja je govorila da je… Bush  potomak Vlada Tepeša Drakule! Koliko god to nevjerojatno zvučalo. Podatak je pribavljen iz službene institucije koja se bavi genealoških istraživanjima američkih predsjednika. Ne treba reći da to svejedno nije vratilo kredibilitet Davoda Ickea u očima onog nesuđenog čitatelja, no to zaista nije ni važno. Istina je koja je, bez obzira što bilo tko, uključujući i mene, vjerovao.

Knjigu sam napisao najviše inspiran upravo knjigama Davida Ickea, kao i njegovim kolumnama u časopisu Nexus. U kojem sam, usput rečeno, čitao i odlične tekstove puno autora o raznim temama, od mikročipiranja, nadzornih kamera i codexa alimentarius do tekstova o manipulacijama farmaceutske ili vojne industrije, koje su bacale dodatno svjetlo na mehanizme urote.

U drugu vrstu knjiga u svojoj mentalnoj podjeli stavljam one koje su detaljno razotkrile neki određeni segment, ponekad bez razmišljanja o širem kontekstu ili bez traganja za vrhom piramide. Te knjige se u općem poimanju ne svrstavaju u žanr ‘teorije urote’.  O manipulacijama GMO-om nezaobilaznu, vrlo detaljnu i informativnu knjigu napisao je Jeff Smith, pod naslovom Sjeme obmane, a isto su učinili i dr.sc. Marijan Jošt i Thomas S. Cox u knjizi Intelektualni izazov tehnologije samouništenja. Pod naslovom Velika obmana- tajna povijest Europske Unije britanski su novinari Christopher Booker i Richard North napisali zapanjujuće detaljan prikaz svih koraka koji su doveli do stvaranja Europske Unije i rasvijetlili uloge nekih ljude za koje jedva da ste i čuli, a koji su manipulirali tim procesom otpočetka s namjerom da bez znanja i dozvole ljudi navedu države da se odreknu suvereniteta u korist neizabrane europske birokratske diktature.  U knjizi Lijekovi ili priča o obmani zagrebačka je liječnica Lidija Gajski dala neoboriv prikaz laži i manipulacija farmaceutske industrije vezanih uz statistike, podmićivanje liječnika, insrumentaliziranje udruga pacijenata, reklamiranje lijekova i stvaranje novih ‘bolesti’ mijenjanjem kriterija i parametara toga što je zdravlje. Richard S. Hoagland i Mike Barra pokazali su pravo lice američke svemirske agencije, njenu obrambenu (a ne civilnu, kako se obično smatra, mada njen statut tvrdi drugačije) prirodu, način kako je nastala, kako je ustrojena, koje grupacije njome vladaju i njenu ulogu u zataškavanju mnogih otkrića u knjizi Tajna misija – skrivena povijest NASA-e.

Profesor Jeffrey Grupp, kojega sam već spomenuo kao autora odlične knjigu Korporatizam – tajna vlada Novog svjetskog poretka, u kojoj je napisao da će doći trenutak kad ćemo se svi morati ispričati istraživačima urote što ih se toliko dugo ismijavalo, a istaknuo je i istraživanje Davida Ickea.    

Sve se ove knjige (kao i one iz brojnih drugih područja, koje nisam sad spomenuo) i istraživanja napravljena neovisno jedna od drugih preklapaju i potvrđuju. U mojoj svijesti sve te knjige su tek jedna velika knjiga.  

Nakon što sam se za svoju knjigu inspirirao novinama, mogu savjetovati  slijedeće: nemojte čitati novine, ako ne možete iz njih iščitavati što se doista zbiva i što od nas žele ti reklamni bilteni zvani dnevni tisak. Nije zdravo. Samo ćete se dezinformirati i živcirati, a one će vam zarobiti misli i uvući vas tamo gdje uopće ne želite biti. Do točnijih zaključaka možda ćete doći intuicijom, jasnija slika neke situacije ukazat će vam se ispred očiju pogledom izdaleka, a ne izbliza.

Zapravo je ironija sudbine što sam napisao knjigu na temelju novina (i vijesti generalno). Još sam u srednjoj školi bio vlasnik slave sumnjive kvalitete, glasovit po tome što nisam čitao novine, nisam gledao Dnevnik, nisam slušao vijesti na radiju (uglavnom sam slušao ploče) pa nisam imao pojma ni o čemu što se zbiva. Sjećam se neke grozne nesreće u u nekom rudniku, još tamo krajem osamdesetih, o kojoj su tog dana baš svi pričali u autobusu do škole. Riječ je bila o tragediji i baš svi su suosjećali i bili upućeni. Osim mene. Ja nisam ni čuo za to, a bih bio izvrgnut i puno većem ruglu da moji prijatelji nisu već bili naučeni na stupanj moje medijske lobotomije. I kasnije sam, i za vrijeme faksa i poslije,  nebrojeno puta ispao vrlo neuk kad su se spominjala imena poznatih političara, sportaša, manifestacija, politike, uopće bilo kakvih događaja o kojima je informiran čovjek koji sluša radio u autu ili samo prolista novine ili jednim uhom čuje dnevnik iz druge sobe. Moj je ponor bio tako dubok da mi je, tamo negdje sredinom devedesetih, urednica na radiju na kojem sam radio zapovijedila da svaki dan izvolim pročitati novine, a ne da sramotim struku.

Pa sam ih počeo čitati i bilo je zabavno. Kad novine čitaš svaki dan,  postaje napeto, kao da čekaš novi nastavak nekog krimića. Uđeš u priču, poistovjećuješ se s likovima i uživljavaš u fabulu. Sad kad razmišljam, shvaćam da se događa i slijedeće: počneš živjeti tuđe misli i situacije. To znam jer se sjećam onog vremena kad nisam imao pojma što se zbiva po novinama, niti sam ikada osjetio ikakve posljedice toga u svom svakodnevnom životu, imajući neke svoje prioritete i interese.

A ovako, kad sam se svaki dan izlagao vijestima, one su na mene počele imati emocionalni učinak. Novinski naslovi bi me razljutili, razveselili, rastužili…najčešće bi me ipak ispunili nekim strahom ili nemoćnom ljutnjom, a bez ikakvog stvarnog razloga. A od svega toga ništa korisnoga za mene. Ako se i zbivalo išta vrijedno ikakvog pamćenja, zbivalo bi se i bez da sam se ja živcirao zbog toga. O onom nebitnom da i ne pričam.

Par godina kasnije vratio sam se u prvobitno stanje amebe i prestao pratiti vijesti. I opet mi se ništa nije dogodilo. Ponekad sam imao priliku uvidjeti očiglednu besmislenost uvučenosti u vijesti, kad bih u prolazu čuo umirovljenike na ulici kako raspravljaju o tezama koje mi nikako nisu zvučale njihove, već je bilo lako prepoznati otisak glavne novinske teze toga dana. Naravno, sve informacije koje su imali nisu nadilazile ono što je pisalo u vijesti, pa tako niti zaključci nisu bili drugačiji od onih koje su mediji plasirali.

A zaključci bi trebali biti drugačiji. Ali onda ste već na opasnom terenu, neusklađeni s okolinom. Primjerice, prije nekog vremena neki mi je prijatelj proslijedio kritiku nekog čovjeka na to što sam dao u par emisija dao prostora Davidu Ickeu, „bolesnom čovjeku koji vidi gmazolike izvanzemaljce”. Ne znam otkud mu to da je bolestan, jer ja sam Ickea sreo par puta i činio mi se potpuno normalan i vrlo pristojan čovjek. Ne znam ni otkud mu to da Icke “vidi gmazolike izvanzemaljce”, jer on nikada nije rekao da ih je vidio. No, više desetaka ljudi, neovisno jedni o drugima, opisivali su mu čudnu pojavu da se neki čovjek pred njihovim očima preobratio u gmaza i natrag u čovjeka, a Icke je prenio te priče i zaključio da tu nečeg mora biti, otkuda inače svim tim ljudima baš to iskustvo (u ono vrijeme kad još nitko nije ni čuo ni spominjao gmazove). Pa je njihove tragove pronašao i u prošlosti, i u predajama afričkih šamana itd.        

No, korisno je dati prostora Ickeu i drugim istraživačima urote. U proteklih par godina po novinama sam pratio što su o nekoj temi, recimo,  globalnom zatopljenju, pričale novine, a što Icke i drugi. Razvoj događaja je pokazao da je taj „bolestan čovjek“, a i drugi ‘bolesni’ ljudi, sve točno rekao, a da su novine i drugi mediji sustavno i strastveno prenosili njima servirane neistine. Pa sam onda čitao što je taj „bolestan čovjek“ pisao o lažnoj epidemiji gripe, a čitao sam i što se izjavljivalo po  novinama. Pa se opet pokazalo da je on govorio istinu, a one ne. I tako dalje, i tako dalje. Novinama je obično trebalo par godina da se tu i tamo pojavi neka vijest koja je govorila istinu, ali obično u vrijeme kad to više i nije bilo važno. U isto vrijeme, često sam u novinama viđao kako se netko, suočen s nezgodnim pitanjima o nekoj temi, izvlači da je to ‘teorija urote’.

Razmišljao sam i o tom pojmu, zapravo besmislenoj etiketi, pa sam i sam smislio jedna pojam, da bih stvari stavio na svoje mjesto. Već sam ga spominjao. Taj pojam je: ‘teorija spontanog razvoja događaja’.

Jer pozicija s koje se odbacuje teorija urote (pri tom mislim na točno određenu urotu jedne globalne elite koja za cilj ima uvođenje svjetske jednostranačke države, svjetske vlade, svjetske vojske, svjetske središnje banke i elektroničkog novca te mikročipiranje stanovništva) je isto samo teorija, temeljena na određenim interpretacijama jednog dijela podataka. Ta teorija (spontanog razvoja događaja) tvrdi da se stvari zbivaju kaotično i spontano, zbog neke svoje unutarnje logike te da nisu manipulirane, a pogotovo ne s tako dramatičnim krajnjim ciljem.

Ta druga teorija, teorija spontanog razvoja događaja, stalno se pravi da predstavlja realan i razuman prikaz stvari, dok teoriju urotu otpisuje kao tek psihološki fenomen. S obzirom da je većina nas  neinformirana o većini stvari, najčešće kao ‚normalno’ ili ‚istinito’ uzimamo ono što je dio općeg znanja, zapravo, ono što (naizgled) predstavlja koncenzus. U stvarnosti koncenzusa nikad nema, ali se stvari predstavljaju kao da on postoji oko puno pitanja. I zato svi znaju isto, i zato svi misle isto i zato istina o mnogim stvarima dobiva žig ‚teorije urote’. Općeprihvaćeni pogled na povijest i događaje oko nas, kao i prirodu svijeta u kojem živimo, isto je samo teorija. On nije stvarnost, već samo nečija stvarnost, možda i nametnuta stvarnost, koja ne predstavlja pravo stanje stvari, već samo predstavljeno stanje stvari.

Za one koji nisu upoznati sa sadržajem teze o uroti, evo ukratko opisa na temelju istraživanja Davida Ickea koja su trajala više od dvadeset godina, jer je on dao najcjelovitiju priču, koja zapravo sadrži sve ostale. Postoji mreža obitelji, krvnih loza, koje tisućljećima manipuliraju svijetom kroz mrežu tajnih društava, a cilj im je uvesti totalitarnu diktaturu. Ima ih vrlo malo pa to čine tajno. Oni uvijek stoje iza svih strana u sukobima i politici, kojima manipuliraju da bi se stigli do svog cilja. Prije su njihovi predstavnici bili kraljevi raznih monarhija, ali kad su se ljudi počeli buniti protiv tih vidljivih diktatura, stvorili su ‘demokraciju’ kako ljudi više ne bi bili očigledno svjesni diktature. Danas ta mreža obitelji stoje iza ‘demokratski’ izabranih vlasti, zahvaljujući raznim društvima i organizacijama kao što su Vijeće za vanjske odnose, družba Bilderberg, Trilateralna komisijca, Malteški vitezovi, Rimski klub, ali i UN, WHO, NATO…popis ide unedogled. Veliki događaji koji su bili prekretnice, kao i mnoge velike ideje tijekom povijesti, bili su aranžirani iz pozadine. No, čini se da urota ima i svoj metafizičku stranu (ako gledamo iz perspektive današnjeg redukcionističkog i mehanicističkog pogleda na svijet). Prema Ickeu, čini se da su neki od svjetskih manipulatora križanci s određenim gmazovima, koji se hrane ljudskim emocijama, poglavito strahom. Iza zemaljske piramide moći stoje gmazovski entiteti iz neke druge dimenzije (potpuno freaky,zar ne? Bar na temelju onog što smo o svijetu naučili kroz obrazovanje i na temelju toga kako mainstream suvremene znanstvene misli interpretira svijet), a s našim svijetom i ljudsko-gmazovskim hibridima povezuju se kroz razne sotonističke rituale i žrtvovanja. To je, dakle, ta urota na kojoj se radi već vrlo dugo, vjerojatno i tisućljećima, a posebno intenzivno u ovo današnje vrijeme, kad bi njihov veliki projekt trebao stići do kraja.

Radi slikovitosti, evo citata bivšeg CIA-inog operativca Victora Marchettija koji je i sam iskusio ono što Icke naziva svjetski sotonistički kult, kojega su, prema Ickeu,  stvorili gmazovski križanci i njihovi gospodari s drugih dimenzija, a koji djeluje kroz međusobno povezana tajna društva i skupine koje djeluju u svakoj zemlji, a odgovorne su samo jednom zapovjednom središtu. Prema Ickeu, na taj način koordiniraju djelovanja između raznih država, rasa, religija, političkih stranaka i korporacija. Marchetti je i sam sve to iskusio te dio toga iznio na vidjelo u svojoj knjizi objavljenoj 1973. godine pod naslovom CIA i kult obavještajne agencije te napisao ovo: „U našem današnjem svijetu postoji jedan moćan i opasan kult. Taj kult podupiru i štite najviši državni dužnosnici u svijetu. Njegovo se članstvo sastoji od osoba iz centara moći u strukturama vlasti, industriji, trgovini, financijama i radništvu. On manipulira pojedincima u važnim sferama javnog utjecaja, uključujući intelektualni svijet i masovne medije. Taj tajni kult je svjetsko bratstvo političke aristokracije čija je svrha ostvarivanje političkih namjera nepoznatih osoba ili organizacija. Djeluje nezakonito, u tajnosti.“   

U knjizi sam obradio i nezaobilazne teme kao što su subliminalne poruke, kronologiju razotkrivanja climategate, a posebnu količinu prostora dao sam chemtrailovima, od kojih do sada već imam stotine slika koje sam sam uslikao iznad raznih hrvatskig gradova, a najviše, naravno (jer tu živim), iznad Zagreba. Zaprepašćujuć je intenzitet zaprašivanja kojem smo izloženi. Mada najvidljivi dio djelovanja korporatista, to je ujedno i dio kojega je možda najteže prihvatiti kao realnog. Ali gledajte nebo i sami, imate oči.

Do sad ste već shvatili, ovu sam knjigu pisao kao razgovor s onima koji su već upoznati s podacima, principima i tezama o postojanju spomenute globane urote. Zapravo, kad sam je dovršio, ispalo je ona zapravo govori o programiranju i da sam u njoj predstavio vlastito uočavanje programiranja stvarnosti i koraka urote u novinama i generalno kroz vijesti, ali ne samo to, već i svoja razmišljanja, događaje i susrete koji su mi se za to vrijeme dogodili, na temelju kojih sam zaključio da je ključ igre sustavno programiranje umova. Mislite da je teško programirati umove ljudi? Ne baš toliko. Dapače, jednom kad se stroj zahukta, stvari idu same od sebe. Mediji u tome igraju jednu od ključnih uloga.

Putovanje kroz vijesti je okosnica, kičma knjige, od koje se živci granaju na razne strane. Možemo reći da knjiga predstavlja moje osobno putovanje kroz temu urote. No, pretpostavljam da može imati smisla i onima koji prvi put čuju za sve to, jer se u najvećoj mjeri bavi stvarima koje svakodnevno vidimo oko sebe, tu u Hrvatskoj, a ne u Americi ili Velikoj Britaniji ili Aziji, i koje se tiču našeg svakodnevnog života. Uostalom, i Europska Unija nam je sve bliža, a i mnogi segmenti društva već direktno ili indirektno počinju osjećati utjecaj uvođenja ‘pravne stečevine EU’.

Prije sam rekao da sam počeo testirati tu fantastičnu priču o uroti i promatrajući svijet oko sebe vidjeti zbiva li se doista. Što sam ustanovio?

Odgovor naslućujete.

Da je bio negativan, to bih vam javio SMS-om sadržaja ‘all clear’. Ovako, svoje sam dojmove nabacao u ovoj knjizi. Ona predstavlja tek djelić djelića slagalice, većim dijelom baš onaj koji se tiče nas u Hrvatskoj, ali sam se potrudio biti što informativniji. Jer, kao što pokazuje debljine Ickeovih knjiga, slaganje cjelovite slike o uroti je baš poput slaganja puzzlei. Na svakom djeliću slagalice nalazi se nacrtano nešto što jasno vidite. Ali u isto vrijeme svaki djelić puzzle je izrezan tako da pruža pipke u raznim smjerovima, pipke za koje postoje točno određeni djelić slagalice u koji savršeno liježu. Možete reći da djelići puzzli i sami predstavljaju sličice, jer na jednom djeliću je oko, na drugom se jasno vidi noga, na trećoj se bez svake sumnje nalazi oblak, a četvrta prikazuje kamenčić na tlu. Ali iz svakog pojedinačnog djelića ne možete saznati ništa o cijeloj slici. Tek kad ih sve ili bar veći dio spojite, počet ćete naslućivati što ona prikazuje. A tih puzzli ima taaako puno…  

Ja sam neke od njih potražio u novinama. Novine su zapravo odličan izvor informacija. Sve piše u njima, kad stavite prave naočale. Kupujte knjige

autor NSP.com, preneseno sa 4dportal.com