Netko može biti napadan ‘nevidljivim valovima’, a da ljudi u njegovoj blizini nisu svjesni tog napada. Taj koncept postaje više intuitivan kad shvatimo da je mozak ciljane osobe ‘podešen poput mobitela’. I ‘zvoni’ samo ‘telefon’ čiji je broj nazvan!

U prethodnom nastavku započeli smo temu elektromagnetske kontrole uma. Naivno bi bilo misliti da će se takva strateška područja istraživanja objavljivati u „peer review“ znanstvenim časopisima, jer svi uključeni znanstvenici u pravilu potpisuju ugovore o šutnji, ali neki odjeci tipova istraživanja uvijek se mogu naći. Primjerice, dr. Michael Persinger, istraživač kognitivne neuroznanosti i profesor na Sveučilištu Laurentian u Ontariju u Kanadi, napisao je da na mozak mogu utjecati „elektromagnetska polja povezana sa sviješću koja su vrlo, vrlo slaba”.

Neuralna oružja za stvaranje ‘sintetske stvarnosti’

Elektromagnetski obrasci mogu stvarati i umjetna “osjetilna” iskustva, kao što je u časopisu „US News & World Report“ napisao John Norseen, konstruktor neuralnog oružja za Lockheed Martin, objasnivši da se elektromagnetski pulsevi mogu koristiti za stvaranje onoga što je nazvao „sintetskom stvarnošću”.

Norseen je o tome opširnije pisao u nizu mailova upućenih umjetniku Duncanu Laurieu, objavljenih na Laurieovoj web stranici (Norseen je umro 2007.). U jednoj takvoj raspravi Norseen je govorio o tehnologiji za stvaranje halucinacija.

Ta se tema nametnula kad je Laurie spomenuo susret jednog meksičkog policajca s „letećom vješticom” koja ga je „pokušala zgrabiti rukama kroz vjetrobran automobila”. Premda je policajac vješticu doživio kao stvarno biće, Norseen je sugerirao da ta vještica nije bila živo biće nego tehnološki izazvana halucinacija koja je „prodrla u policajčev percepcijski mehanizam iz nutrine njegovih misaonih struktura”.

“Vještica” bi bila primjer je onoga što je Norseen zvao „semiotičkim elementom”, „neuralnom informacijom” kodiranom u „nosivim valovima” koju potom dekodira mozak pojedinca. Norseen je Laurieu objasnio da „kad biste mogli daljinski aktivirati taj dio mozga, putem određene transmisije, primatelj bi bio praktički nemoćan” zaustaviti svoj mozak da reagira na utvrđen, podražajno-reakcijski način na dani semiotički element.

Norseen je sugerirao Laurieu da bi jedan od načina prenošenja semiotičkog elementa bilo kodiranje zapovijedi koje bi mogle biti „zakopane unutar nevezanih vizualnih i auditivnih informacija, s namjerom da se pošalju općoj populaciji”.

Stvaranje seksualnog prijestupnika, serijskog ubojice, vjerskog fanatika…

Drugim riječima, semiotska poruka kodirana unutar, recimo, televizijskog ili internetskog sadržaja mogla bi biti prenesena izravno u čovjekovu podsvijest, programirajući određenu osobu za neko buduće djelovanje. „Norseen je nedvosmisleno sugerirao da su ove tehnike bile povezane s ubojstvima u Columbineu”, smatra Laurie.

Štoviše, kako je Norseen sugerirao u svom razmatranju satelitske veze koja emitira prikaz vještice, semiotika čak i ne treba biti kodirana unutar nekog senzornog medija kao što su televizijski program ili internetske transmisije, već se mogu prenositi izravno u mozak preko elektromagnetskog zračenja ili ultrazvuka. Kako se Norseen izrazio, ljudski mozak ima „iznimno oštru osjetljivost na unutarnje, ali i na vanjske signale, dobivene preko vida, zvuka, mirisa, dodira, sjećanja, ultrazvuka, elektromagnetske frekvencije itd.”, koji od „ljudskog mozga mogu načiniti, u biti, “pumpu” za seks, nasilje i vjerski fanatizam”:

„Moja baza podataka semiotike, znakova i simbola, kada je preko raznih medija prezentirana ljudskom mozgu, uzrokuje da strahovito snažni sklopovi pobude nucleus acumbens (seks), amigdalu (nasilje) i anteriorni cingulum/desnu sljepoočnu os (religija). (…)

Dakle, čak i ako osoba ne bi učinila nešto na temelju svoje osobnosti, dovoljno je da resetirate ili isključite njenu osobnost (slobodnu volju) i zatim opetovano ‘drilate’ njen mozak da nesmiljeno bude pobuđivan (…) do točke gdje u njega usađujete novu osobnost koja djeluje po impulsima što emaniraju iz sklopova seksa/nasilja/religije.

Na kraju ćete imati seksualnog prijestupnika, serijskog ubojicu, vjerskog fanatika, a jedna od opcija je i samoubojstvo (…) ili bilo koju kombinaciju sva tri poremećaja. (…) Negdje, nekako, rezultat kulture općenito, ili visokorafinirani i fokusirani kulturni inputi, proizvode upravo takve osobnosti. Postavlja se pitanje je li to prirodna posljedica interakcije pet milijardi ljudi na Zemlji s današnjim informacijama i elektromagnetskim signalima (…) ili je ipak moguće da se negdje, možda (…) neki ljudi služe tehničkim sredstvima vršeći psihološke operacije?“

Tehnologija za upravljanje mislima

“Semiotika” se može prenositi iz nekog vanjskog izvora ravno u ljudski mozak, vodeći ga i obučavajući da poprimi nova uvjerenja, nove motivacije, pa čak – moguće – i novu osobnost. Nadalje, taj proces uvjetovanja može se dogoditi ispod razine budne svjesnosti, vjerojatno dodatno povećavajući svoju vrijednost kao sredstvo za prihvatljivo-porecivo skrovito djelovanje.

Norseen je opisao tehnologiju koja doslovno može upravljati čovjekovim mislima. Kao što je objasnio u članku za US News & World Report, “moguće je čak manipulirati onime što netko misli (…) prije negoli on toga bude svjestan”.

Dr. Robert Duncan, znanstvenik koji je radio na projektima za ministarstvo obrane i CIA-u, uspoređuje ovu sposobnost „filtriranja misli i potiskivanja” s automatiziranom provjerom pravopisa u Microsoft Wordu, gdje se pravopisne pogreške ispravljaju već pri samom tipkanju. Po Duncanu, „mogu se potisnuti čak i nove misli” a može se postići i da sjećanja iščeznu ili da se izbrišu.

Analiza ‘moždanih otisaka’

Najinvazivniji oblik kontrole uma može zahtijevati analizu jedinstvenih karakteristika čovjekova elektromagnetskog outputa, onoga što je Norseen nazvao „moždanim otiscima”. Baš kao što se preko otiska prstiju može pronaći jednu osobu od njih milijun, tako se može pronaći jednu misao u milijun njih.

Čovjekovi „moždani otisci” cure u okoliš prema jedinstvenim „obrascima raspršivanja energije” koji bi, ako se „promatraju pomoću mješovitih elektromagnetskih senzora”, potencijalno mogli poslužiti za identifikaciju i praćenje određenog čovjeka. Štoviše, moždani otisci čak bi se mogli prenositi „natrag u mozak”, „nedirnuti ili preinačeni, danoj osobi ili nekome drugome”, gdje bi mozak reagirao na te informacije „kao da su to pravi signali iz okoline”.

Treba imati na umu da je mnogo toga što je Norseen rekao Duncanu Laurieu možda već bio “lanjski snijeg”. Norseen je imao pristup najpovjerljivijim podacima i potpisao je ugovore o neodavanju informacija tijekom „70 i više” godina. Objasnio je da premda ne može govoriti o novijim spoznajama, “barem” može “informirati” o nekim stvarima u razdoblju između 1995. i 2002.

Kopiranje i prijenos moždanih valova

Kopiranje moždanih valova jednog čovjeka na mozak drugog čovjeka tehnologija je koja se ponekad spominje pod nazivom „EEG kloniranje”.

Istraživač Tim Refat objašnjava da emocije i stanja kao što su ljutnja i agresivnost, ravnodušje, požuda, psihopatija, suicidalna depresija, manija, paranoja i psihoza imaju specifične frekvencije koje se mogu umetnuti u mozak „na daljinu preko difuzije ekstremno niskih frekvencija prenošenih pulsno moduliranim mikrovalnim zrakama”.

Ili, riječima fizičara dr. Alana Richarda Millera: „Pomoću računalom potpomognutih EEG-a znanstvenici mogu identificirati te izdvojiti moždane klastere distinktivnih značajki emocija” te ih mogu sintetizirati i pohraniti na neko drugo računalo. Drugim riječima, proučavanjem suptilnih karakterističnih obrazaca moždanih valova koji se pojavljuju kad subjekt doživljava određenu emociju znanstvenici su uspjeli identificirati prateći obrazac moždanih valova i sada ga mogu duplicirati.

Ovi pohranjeni „klasteri distinktivnih značajki emocija” potom se mogu usaditi u ljudska bića te pokrenuti željenu emociju. U pojedinca se mogu “klonirati” ne samo emocije nego i posve druga “osobnost”. Ovo „kloniranje cerebralnog korteksa” uspoređuje se sa stanjem u kojem „imate neprijatelja unutar vlastitog uma”. Ovdje treba napomenuti da je Tamerlan Tsarnaev, navodni bostonski bombaš (najvjerojatnije žrtveno janje), bio podvrgnut onom što sâm naziva „strahovitom kontrolom uma”, a svojoj je majci rekao da se osjeća kao da se unutar njega nalazi neka druga osoba, koja mu govori što da radi.

John Norseen kaže da bi se mozak, „biološko računalo”, mogao spojiti bežično (bez sučelja mozga-računala) na tehnološko računalo te pojašnjava da bi se čovjeku mogao dati „ping-signal” određenog „svjetlosnog niza ili ELF zračenja (ekstremno niskih frekvencija), čime bi „nešto bilo pokrenuto u njegovom mozgu”. Štoviše, kad bi na isti “sustav” bilo spojeno više mozgova isti moždani signali mogli bi se preusmjeriti (“klonirati”) na više mozgova. „Emitirane poruke” mogle bi se čak i slati, aktivirajući slične misli, osjećaje, ponašanja pa čak i vjerovanja u svim ljudima na toj mreži.

Organizirano maltretiranje grupa ljudi

Tako možemo zamisliti stanice kolektivnog uma ili čak veliki kolektivitet u kojem bi “sudionici” izmjenjivali neuralne informacije (moždane valove). U takvom scenariju kompleksna grupna ponašanja mogla bi možda biti koordinirana iz nekog vanjskog „kontrolnog centra”, što je situacija koja podsjeća na neke opise pojedinaca koji su tvrdili da su bili „organizirano maltretirani”.

„Hakiranje uma” je izraz Roberta Duncana za proces u kojem se mozak daljinski mapira i kroz koji postaje moguć određeni stupanj kontrole njegova rada. Hakiranjem uma uspostavlja se puni potencijal bežične interakcije između mozga i računala. Da bi se “hakirao” mozak moraju se dešifrirati moždani otisci ili sveukupni „moždani potpis” odnosne osobe, a to je mehanički, utvrđujući proces koji, da bi bio učinkovit, zahtijeva samo “vrijeme” i “koordinate” mete. Drugim riječima, uz dovoljno „vremena i koordinata” može se hakirati bilo čiji mozak:

„Trik je u preciznom tempiranju pulseva (…) Izbor trenutka pulseva mora se točno podudarati sa završetkom depolarizacije neurona (…) koja je za svakog pojedinca i njegove mikrosklopove specifična(…). Ova struja bitova djeluje poput šifrirane poruke koju može protumačiti samo jedan jedini ljudski mozak s točno takvim fizičkim obrascima. (…) Da bi se postiglo iole značajnije pojačanje tisuće neurona, ako ne i više, moraju biti točno pulsirani bez ijednog pogrešnog ravnanja prije negoli elektromagnetski signal stekne dovoljno utjecaja u mozgu da bi došlo do usklađivanja.

U drugim sklopovima ili mozgovima on samo pridodaje buku koja biva filtrirana. (…) Radarski pulsevi koji koriste ključ struje bitova šalju se ciljanom mozgu, i ako taj ključ pogodi kao što su to učinili i drugi, nekoliko mikrosekundi kasnije trebao bi se detektirati prizvani potencijal.

To ukazuje da je prihvaćen moždani ključ. (…) Ovi ključevi struje bitova kategoriziraju se i podkategoriziraju. Svaki od njih predstavlja ‘moždanu rezonanciju’ ili postignuto stanje. Oni su predlošci koji se mogu ‘presnimiti’ u ciljani um. Tijekom procesa mapiranja mozga druge struje bitova usklađuju se s čitavim kognitivnim modelom sve brže i brže, baš kao u slučaju kad smo pred samim kompletiranjem slagalice.“

Signal ‘skrojen’ prema jedinstvenim moždanim značajkama određenog čovjeka neće utjecati na mozgove izložene tom signalu. Ljudi koji stoje čak veoma blizu ciljanoj osobi neće primijetiti ništa neobično, osim možda ponašanja te osobe.

Prema Duncanu, činjenica da netko može biti napadan „nevidljivim valovima” (dok ljudi u njegovoj neposrednoj blizini ostaju nedirnuti i nesvjesni takvog napada) obično „zbunjuje prosječnog građanina koji tek treba iskusiti elektromagnetsku virtualnu stvarnost”. Međutim, taj koncept postaje više intuitivan kad shvatimo da živčani sustav ciljane osobe biva „podešen poput mobitela”. I, dakako, “zazvonit” će samo “telefon” čiji je broj nazvan.

Hakiranje uma dovodi do groteskne invazivnosti te čak omogućuje nekome da „sluša ušima subjekta i gleda očima subjekta”.

Ostaje pitanje bez odgovora: Koliko je vremena potrebno da bi se hakiranjem prodrlo u nečiji mozak? Nekoliko minuta? Dana? Tjedana? U svakom slučaju, koliko god vremena bilo potrebno za taj proces, slobodno možemo pretpostaviti da je, s vremenom, hakiranje uma postalo učinkovitije.

Najkompleksnija metoda prikupljanja obavještajnih podataka

Po Johnu Norseenu, mozgovi pojedinaca u danoj populaciji mogu se promatrati te se izdaleka mogu identificirati neuobičajene moždane značajke („moždani otisci”). Po svemu sudeći, ovo je jedan od aspekata MASINT-a (analize mjerenja moždanih aktivnosti i karakteristika), „najnovije, najobuhvatnije i tehnički najkompleksnije” metode prikupljanja obavještajnih podataka.

Norseen piše da „brojni senzori mogu detektirati i mjeriti ono što mislite” i da „hiperspektralna analiza elektromagnetskog spektra, unutar kojeg se odvija funkcioniranje mozga” može poslužiti za „uspoređivanje i točnije lociranje konkretnih područja mozga uključenih u mentalnu obradu ciljane aktivnosti”.

Nadalje, ove mogućnosti čitanja uma su „mnogo robusnije” od tradicionalnih dijagnostičkih tehnologija kao što su EEG ili fMRI, te „obuhvaćaju odjelitiju senzornu analizu pomoću tehnika interferometra”, i to tako da se „mogu prikupljati informacije o osnovnoj neuralnoj aktivnosti i stvarati prikazi trenutnih i očekivanih budućih bihevioralnih mentalnih obrazaca, normalnih, patoloških ili naučenih. (…) Na taj se način mogu razlučiti neuralni sklopovi koji odražavaju normalne, patološke ili naučene moždane obrasce.

Prema tome, (…) jedan kompleksni sustav internetski umreženih senzora hiperspektralne analize mozga, koji razmjenjuje pakete informacija iz baza podataka o reprezentativnim matematičkim jednadžbama i prostorima biofizičkih stanja, uspijevao bi pregledati određeno područje i utvrditi moždane aktivnosti sastavnih elemenata nadziranog područja. Osoba s normalnim moždanim obrascima imala bi karakteristične moždane otiske koji bi bili drukčiji od otisaka neke druge osobe koja pati od nekog patološkog ili naučenog obrasca ponašanja.“

Moglo bi se još dodati da bi se ‘neprilagođeni’ mozgovi (na pr. mozgovi sa stavovima nepokornosti prema autoritetima ili mozgovi skloni neortodoksnim vjerovanjima) također mogli identificirati te izdvojiti za dodatnu “istragu” ili “promatranje”.

Potrebno je suočiti se s činjenicom da u svijetu oko nas distopijska znanstvena fantastika ubrzano postaje stvarnost. Širom svijeta tisuće „ciljanih pojedinaca” tvrde da su imali iskustva podudarna onom što Robert Duncan naziva „hakiranjem uma”. Štoviše, budući da su to tek oni koji su sami sebe identificirali kao mete, stvarni broj ciljanih pojedinaca mogao bi biti prilično veći. Potpuno smo nesvjesni “znanstveno-fantastičnih” tehnologija uperenih protiv nas kao dio globalne svjetske operacije nadzora.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Iako posao liječnika i doktora podrazumijeva plemenitost i humanost, izgleda da nije uvijek tako

Na popisu liječnika koji su zagorčali živote drugim ljudima, nalaze se psihopate koje su se slučajno bavile medicinom.

Doktor koji je sazidao “Dvorac za ubijanje”

“Rodio sam se sa vragom u sebi. Nisam se mogao obuzdati, bio sam ubojica, kao što pjesnik ne može prestati pisati.

Rodio sam se Zlim koji je stajao pored kreveta na kojem sam došao na svijet i sve od tada je sa mnom “, rekao je jedan od najgorih masovnih u ubojica u američkoj povijesti. Herman Webster Mudgett, poznatiji kao HH Holmes, ubio je veliki broj ljudi u svom dvorcu.

Studij medicine plaćao je lažiranjem police životnog osiguranja, a u mrtvačnici fakulteta ostavljao je tijela koja je predstavljao kao dokaz smrti osobe za koju je on uplatio osiguranje.

Najveći broj žrtvi je privukao nudeći im posao, ali samo ako podignu životno osiguranje, a on bio korisnik. Svoje žrtve je mučio. Tijela i kosture prodavao je medicinskim školama i fakultetima.

Uhvaćen je nekoliko godina nakon što je otišao iz Chicaga. Policija nikada nije saznala broj ubijenih ljudi, a on je priznao 27 ubojstava. Stručnjaci smatraju da je taj broj mnogo veći.

Zgodne pacijentice drogirao i iskorištavao ih

Mladen Antolić imao je uspješnu kliniku za rehabilitaciju u Americi. Našao je način kako da još više zaradi, pa je mlade i zgodne pacijentice “navlačio” na lijekove, a pri tom nije napominjao rizike.

Kada bi postale ovisne, odvodio ih je u svoj ​​dom na orgije, a za lijekove tražio je seksualne usluge. Snimao je čin čime ih ucjenjivao.

Uhićen je 2010. godine, policija je našla velike količine opijata, lascivnih fotografija. Osuđen je na 10 godina zatvora.

Namjerno dijagnosticirao rak

Farid Fata je 550 pacijenata osudio na kemoterapiju i ostale agresivne tretmane kako bi podigao novac od osiguranja. Većina pacijenata je bila zdrava. Fata morao je vratiti 17,6 milijuna dolara. Osuđen je na 45 godina zatvora.

Liječnik serijski ubojica

Joseph Michael Svango je bio najbolji učenik u srednjoj školi. Dobio je brojne stipendije, a fakultet završio s desetkom. On je postao serijski ubojica koji je trovao pacijente i kolege.

Svango je uhvaćen kako pacijentu daje injekciju, a potom se stanje pacijenta pogoršalo. Kada je osoblje upozorilo upravu bolnice, rekli su da su paranoični. Dobio je 5 godina zatvora. Kada je izašao promijenio je ime u Daniel Adams i nastavio svoj bizaran hobi.

Policija ga je konačno uhvatila u Zimababveu u bolnici luteranskih misionara.

Ginekolog silovao pacijentice

Charles Moma optužen je za silovanje i nepotrebne operacije. Neke žene su potvrdile da bi se povremeno zamijenio s bratom Denisom koji je također liječnik i zlostavljao pacijentice.

Nakon više prijava osuđen je na 20 godina zatvora.
 
(b92.net/uredio:nsp)

Da li vaši geni, više nego odgoj, određuju da li ćete postati zločinac? Adrian Raine je tako vjerovao – i razbijanje tog tabua ga je postavilo u koliziju sa svijetom znanosti

Godine 1987, Adrian Raine, koji sebe opisuje kao neurokriminologist, je preselio iz Britanije u SAD-u. Njegova emigracija je bila potaknuta sa dvije stvari. Prvi je bio osjećaj lupanja glavom o zid. Raine, koji je odrastao u Darlingtonu, sada je profesor na Sveučilištu u Pennsylvaniji, bio je istraživač biološke osnove za kazneno ponašanje, sa odjecima nacističke eugenike, koja je možda bila najveći tabu svih akademskih disciplina.

U Velikoj Britaniji, uzroci kriminala su mogli biti isključivo socijalne i ekološke naravi, rezultat narušenog ili osiromašena odgoja, prije nego kobne i genetske prirode. Za sugeriranje drugačijeg, ako je Raine osjećao da je primoran, nakon što je studirao pod mentorstvom Richard Dawkinsa i bio uvjeren u “sveobuhvatni utjecaj evolucije na ponašanje”, njegovo istraživanje je bilo osuđeno na propast zbog nepostojanja financiranja. U Americi, se činilo da postoji više otvorenosti uma po tom pitanju pitanje i, kao rezultat toga, više novca kako bi to istražiti. Tu je još jedan dobar razlog zašto je Raine došao u Kaliforniju: bilo je više ubojica za istraživanje nego što ih je bilo kod kuće.

Kad Raine počeo raditi snimke mozga kod ubojica po američkim zatvorima, bio je među prvim znanstvenicima koji su primijenili razvoj znanosti skeniranja/slikanja nasilničkog kriminalnog mozga. Njegova najopsežnija studija u 1994. godini, bila je tek mali primjer istraživanja mozga ubojice. On je proveo PET [Pozitronsku emisijsku tomografiju] skeniranje mozga 41 osuđenih ubojica, te ih usporedio sa “normalnim” mozgom kontrolne skupine od 41 ljudi slične dobi i profila.

Međutim slike u boji, su pokazale metaboličke aktivnosti u različitim dijelovima mozga, i šokirala ga kada je usporedio slike. Konkretno, mozgovi ubojica su pokazali ono što se činilo značajnim – smanjenjem razvoja prefrontalnog korteksa “izvršne funkcije” mozga, u usporedbi sa kontrolnom skupinom normalnih ljudi.

Napredak razumijevanja neuroznanosti je sugerirao da bi takav nedostatak rezultirao povećanom vjerojatnošću broja ponašanja: manja kontrola nad limbičkim sustavom koji generira primarne emocije poput ljutnje i bijesa, veću ovisnost prema riziku, smanjenje samokontrole, i loša sposobnost rješavanja problema, sve osobine koje bi mogle biti preduvjet za nasilje.

Čak i prije dva desetljeća, to su bili nalazi koji su se teško objavljivali. Međutim kad je Raine predstavilo daleko manje kontroverzni rad iz 1994, pokazalo se da je kombinacija komplikacija pri rođenju i rano odbacivanje od strane majke kod beba imala značajnu korelaciju s pojedincima koji postaju nasilni prijestupnici 18 godina kasnije, i takvo istraživanje je bilo osuđeno kao “rasističko i ideološki motivirano”, prema časopisu Nature, bio je jednostavno snažan dokaz da se “da će se galama koja okružuje pronalaženje bioloških uzroka socijalnih problema …nastaviti”.

Isto tako, kada je, prije 15 godina, na nagovor svog prijatelja Jonathan Kellermana, dječjeg psihologa i pisca romana o zločinima, Raine je pokušao sastaviti prijedlog za knjigu o nekim svojim znanstvenim spoznajama, niti jedan izdavač ga nije htio objaviti. Ta knjiga, pod nazivom Anatomija nasilja, jasno govori, na temelju dokaza njegovog 35-godišnjeg istraživanja, se tek sada pojavila.

Razlog za to kašnjenje je čini se u oprečnom ideološkom animozitetu. Za sve Raine je čvrstina, njegova disciplina “neurokriminologija” i dalje je za neke povezana s 19. stoljeća Freneologijom, uvjerenja da kriminalno ponašanje proizlazi iz narurušene organizacije mozga što se vidi po obliku lubanje. Ideju je prvi put predložio neslavni Franz Joseph Gall, koji je tvrdio da su identificirali prerazvijen ili nerazvijen mozak je onaj koji izazva poseban karaktera: destruktivnost, pohlepa i tako dalje, koje su prepoznatljive od strane frenologa prema izraslinama na glavi. Frenologija bila je vrlo utjecajna u kaznenom zakonu Sjedinjenih Američkih Država i Europi sredinom 1800-ih, a često se koristila kako bi podržala surovu rasnu i klasnu borbu i stereotipe kriminalnog ponašanja.

Podjeljeno razmišljanje se dalje razvijalo i 1876. godine Cesare Lombroso, talijanski kirurg, nakon što je proveo obdukciju serijskog ubojice i silovatelja. Lombroso je otkrio šuplji dio mozga ubojice, gdje je trebao biti mali mozak, iz kojeg je predložio da su nasilni kriminalci manje razvijenija ljudska vrsta, opet prepoznatljivi prema majmunolikim fizičkim karakteristikama. Politička manipulacija takvim hipotezama u pokretu eugenike na kraju su viđeni u cijelosti izvan zakona i bili su diskreditirani.

Kao jedan rezultat, nakon drugog svjetskog rata, kriminal je postao povezan s gospodarskim i političkim čimbenicima, ili psihičkih poremećajima, ali ne i na biologiji.

Raine nipošto nije usamljen u tom argumentu, iako mu je vrlo čitljiva knjiga služila kao dragocjen premaz za obje znanosti i etičkih pitanja. Kako je polihistor David Eagleman, direktor neuroznanosti i prava na Baylor Sveučilištu u Teksasu, nedavno je istaknuo da je znanje u ovom području napredovalo do točke u kojoj je perverzno da bi se poricalo.

Što nam je činiti, Eagleman se upitao, s činjenicom da “ako ste nositelj jedne određene skupine gena, vjerojatnost da ćete počiniti nasilničko kazneno djelo je 4X veće ako vam nedostaju ti geni. Imate 3X veću vjerojatnost da ćete počiniti razbojništvo, 5X veću vjerojatnost da počinite napad, 8X vjerojatnije da će biti uhićen zbog ubojstva i 13X vjerojatnije da ćete biti uhićen zbog seksualnog djela. Velika većina zatvorenika nose te gene, 98,1% zatvorenika smrtne kazne ih posjeduje … Možemo li iskreno reći da nositelji tih gena imaju isti raspon izbora njihovog ponašanja kao i oni koji ih ne posjeduju. A ako oni to ne učine, oni bi trebao biti osuđen i kažnjen od strane istog standarda?”

Danas već pravni braniteljski timovi, osobito u SAD-u, koristite slike skeniranja mozga i neuroznanost kao olakotni dokaz na suđenjima nasilnim kriminalcima i seksualnim prijestupnici. U tom smislu, Raine smatra pravilnim da se javna rasprava o implikacijama njegove znanost trebala odavno desiti.

“Kad otkrijete mozak koji izgleda kao mozak serijskog ubojice, morate malo stati” kaže on. A tu su i drugi faktori: uvijek imaju izrazito nizak broj otkucaja srca (što su njegova istraživanja pokazala kao vjerniji pokazatel za nasilje nego, recimo, pušenje kao uzrok raka pluća).

Kad je Raine počeo istraživati ​​tu temu sve više, on je počeo gledati razlog zašto je postao istraživač nasilničkog kriminalnog ponašanja, a ne nasilni kriminalac. (Nedavne studije ukazuju da ga je njegova biologija jednako tjerala prema drugim karijerama – protueksplozivnog stručnjaka, korporativnog izvršitelja ili novinara – zanimanja koja privlače osobe s tim “psihopatskim osobinama”). Unatoč svojoj neobičnoj strukturi mozga, on nije imao nizak IQ koji je često uobičajan kod ubojica, ili bilo kakva kognitivna disfunkcija. Ipak, kako je on radio četiri godine intervjuiranja ljudi u zatvoru, puno vremena je razmišljao: što me zaustavilo da budem sa njihove strane rešetaka?

Ostaje pitanje, međutim, da ako ti “biomarkeri” postoje, i imaju utjecaja – i vi počinjete vidjeti dokaze kao neosporne – što onda učiniti s njima?

Možda smo trebali učiniti ništa, jednostavno ih ignorirati, pretpostavljamo, kada je riječ o kriminalu, da svaki pojedinac ima više manje isti mozak, isti kapacitet za donošenje moralnih odluka, kao što mi svi radimo sada. Kako Raine predlaže: “Sociolog bi rekao da ako se usredotočimo na ovim biološkim stvarima, ili ih čak priznamo, odmah skidamo pažnju sa uzroka kriminalnog ponašanja – siromaštva, lošeg susjedstva, slabe prehrane, nedostatak obrazovanja i tako dalje. Sve stvari koje treba promijeniti. I to je točno problem. To je razlog zašto su se društveni znanstvenici borili za ovu znanost toliko dugo”.

No, ako je neuronsko skeniranje postane rutina, i neuroznanost preciznija, neće li tada doći do točke u kojoj najviše nasilničkog ponašanja – npr. kod Bostonskog bombardera, recimo, ili ubojice iz Newtowna – tvrditi  na sudu kao bolest, a ne kazneno djelo ?

No, onda je dalje misao, da ukoliko ne budete mogli vidjeti kriminala kao biološka bolest, gdje se osjećaj osvetoljubive pravde postolje?

Ako neuroznanosti postavlja sve više pitanja kao što odgovara o krivnji nakon što je zločin počinnjen, što o svojoj ulozi u prevenciji kriminaliteta? Evo, pitanje na koje nitko ne može odgovoriti. “Ako znanost može predvidjeti sa 100% sigurnošću tko će počiniti nasilan zločin, da li bi bilo legitimno djelovati prije nego što je nteko počino taj zločin? Ja bih se reći da smo u liberalnom društvu ljudskih bića, a ne životinja, moj odgovor na vaše pitanje bio bi ‘ne’.”

Na kraju svoje knjige, Raine predlaže različite moguće Orwellianske budućnosti takve znanosti, etički “sklizak teren” intervencija koje u konačnici zamišlja društvo koji ocjenjuje biološki rizik od svih pojedinaca 

Možda je i ne previše neostvarivo zamisliti da će takvi skenovi jednog dana biti kao rutina uz program cijepljenja; no veće je pitanje što će biti i kako ćemo početi reagirati na te rezultate.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(guardian.co.uk, youtube.com/uredio: nsp)