Separatisti u Kataloniji pozivaju na “mobilizaciju” građana nakon što je španjolska policija privela 14 dužnosnika regionalne Vlade zbog planova da, unatoč odluci središnjih vlasti, provedu referendum o neovisnosti

“Zaustavite eskalaciju ovog radikalizma jednom zauvijek”, španjolski premijer Mariano Rajoy pozvao je prosvjednike i dužnosnike u Kataloniji. “Još nije kasno da se izbjegnu veći problemi.”

Dok je to govorio, u srijedu navečer sve do ranih jutarnjih sati u četvrtak stotine demonstranata blokirale su zgradu regionalnog potpredsedništva u Barceloni kako bi tamo zatočili policajce koji su vršili racije, piše Deutsche Welle.

14 službenika Katalonije uhićeno je nakon inzistiranja na regionalnim vlastima da održe referendum o neovisnosti 1. listopada unatoč protivljenju Madridu i odluke Ustavnog suda. Također je objavljeno da je policija zaplijenila nešto manje od deset milijuna glasačkih listića.

Vodeće novine El Pais i El Mundo procjenjuju da je Madrid dao veliki udarac organizaciji glasovanja. Među uhićenima su Josep Maria Hove, potpredsjednica regionalne katalonske vlade. Visoki sud u Kataloniji najavio je da su on i drugi visoki dužnosnici uhićeni na temelju istrage koja je započela u veljači.

Neimenovani izvor iz suda tvrdi da im se na teret stavlja da su ukrali i za potrebe separatista zloupotrebili poverljive podatke o španjolskim građanima.

Pregovori idu dalje

“Španjolska vlada je postala sramota za demokratiju“, rekao je Carles Puigdemont, šef katalonske vlade. „Nećemo se vraćati u mračna vremena.“ On je optužio Madrid da uvodi de fakto vanredno stanje kako bi sprečio održavanje referenduma.

Prema izveštajima medija, na protestima su se pojavile prve naznake nasilja nakon što su tjedne demonstracije bile masovne, ali mirne. Nepoznati počinitelji su ciglom oštetili vrata prostorija katalonskih Socijalista, koji su protiv odcjepljenja od Španjolske.

Prosvjeda za nezavisnost Katalonije bilo je u drugim gradovima u regiji, kao i u Madridu. „Ovde smo više zbog ponosa nego zbog nezavisnosti“, rekao je 23-godišnji Mark iz Barcelone. „Ako ne dobijemo nezavisnost danas, dobićemo sutra ili prekosutra.“

„Naravno, mogu se oduzeti izborni listići, mogu se zatočiti gradonačelnici koji učestvuju u referendumu, ali regionalna vlada neće odustati i poslije nekog vremena ponovo će planirati referendum“, komentira Günther Maihold, stručnjak za Španjolsku iz berlinske Fondacije za znanost i politiku.

On je za radio Detschlandfunk rekao da „Španjolska ulazi u konstelaciju u kojoj su rešenja pregovorima sve manje vjerojatna“ iako samo ona mogu pomoći.

Nacionalizam je sve jači

Maihold podseća da prema španjolskom Ustavu vlast u Madridu može obavezati regionalnu vlast da sprovode određene odluke i tako dokinuti svaku autonomiju. To su, ocenjuje Maihold, povoljni uvjeti za cvjetanje katalonskog nacionalizma.

„U katalonskoj vladi su spojene raznorodne radikalne snage koje pokušavaju politički prisvojiti i iskoristiti ovaj nacionalizam. Ponašanje španjolkog premijera Rahoja im ide u prilog jer on ne daje ni naznaku da želi pregovarati.

Na posljetku Katalonija ima određene argumente, recimo u pogledu financijskog uređenja gde je susjedna Baskija mnogo bolje tretirana.“

Ankete pokazuju da su Katalonci žestoko podjeljeni po pitanju nezavisnosti, ali da uvjerljiva većina želi da se referendum održi.

Prema anketi iz srpnja, 49,4 poosto Katalonaca je protiv nezavisnosti, a 41,1 za nezavisnost. Centralna vlast u Madridu ukazuju da Ustav ne predviđa mogućnost odcjepljenja i da samo centralna Vlada ima pravo raspisati referendume.
 
(DW.de)

Napadi u Makedoniji i Bosni i Hercegovini su akti “agenata kaosa” koje podržavaju Sjedinjene Države i čiji je prvenstveni cilj sprječavanje evroazijskih integracija, smatra sociolog i znanstveni istraživač pri kanadskom Centru za istraživanje globalizacija Mahdi Dariusz Nazemroaja

Mahdi Dariusz Nazemroaja, sociolog i znanstveni istraživač pri kanadskom Centru za istraživanje globalizacije, rodom iz Irana, specijalizirao se za geopolitička i strateška istraživanja Bliskog istoka i središnje Azije.

Izvještavao je iz Libije tijekom agresije NATO-a na tu afričku zemlju. Njegova knjiga “Globalizacija NATO-a” prati razvojni put i strategije kontroverznog Sjevernoatlantskog vojnog saveza, koji je izravno ili neizravno umiješan u sve velike konflikte u suvremenoj povijesti čovječanstva.

Kako vidite situaciju na Balkanu u svjetlu nedavnih oružanih napada i incidenata u Makedoniji i Bosni i Hercegovini?

Ti napadi su akti skupina koje Sjedinjene Države podupiru u širem regionu Euroazije. To su “agenti kaosa”, čiji je prvenstveni cilj sprječavanje euroazijskih integracija, a na Balkanu sada vidimo efekt njihovog prelijevanja.

Te snage su opasna kombinacija ultranacionalizma, militantizma, rasizma, terorizma, ksenofobije, ekstremizma i sektaštva i sve te osobine se prepliću. Takve grupe bile su upotrijebljene i za razbijanje Jugoslavije.

Moskva i Peking vjeruju da SAD i njihovi saveznici stoje iza tih snaga i nije slučajno da su formirali Shangajsku organizaciju za suradnju (SOS) sa ciljem da se bore protiv, kako su naveli, “tri sile zla – terorizma, separatizma i ekstremizma”.

Rusija je riješena da ne dozvoli gubitak utjecaja na Balkanu niti prekid partnerstva sa Balkanskim zemljama. NATO i EU žele staviti preostale države, poput Srbije i Moldavije recimo, pod svoje okrilje, dok Rusi ne žele biti izbačeni iz Europe i teže ponuditi alternativu kroz euroazijski put. Zapadni Balkan bi na kraju mogli postati mjesto sukoba, posebno s promjenom geopolitičke karte svijeta i kako zemlje BRIKS-a budu postajale jače.

Jedna od središnjih tema Vaše knjige “Globalizacija NATO-a” je da stabilnost i euroazijske integracije predstavljaju veliki izazov za globalnu poziciju SAD. Na što konkretno mislite?

SAD se protive evroazijskim integracijama jer se plaše da bi tako bio umanjen njihov globalni utjecaj. Washington ne želi da dopusti međusobnu integraciju europskih i azijskih država; naprotiv – želi kontrolirati Euroaziju tako što će europske i azijske države integrirati sa SAD u političkom, ekonomskom i vojnom smislu.

Zato, recimo, SAD agresivno guraju EU da potpiše Sporazum o transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu (TTIP), a istovremeno rade na tome da osiguraju Transpacifičko partnerstvo (TPP) u Aziji.

Mogu kategorički reći da strateški ciljevi oba ta trgovačka sporazuma jesu integrirati Europu i Aziju sa SAD, da Washington učine centrom političkog odlučivanja, a Wall Street nespornim centrom globalne ekonomije. Strategija SAD je da ekonomski iscrpiti svoje rivale, ali i vlastite saveznike, time što će ih dovesti do stadija u kojem će oni urušavati međusobne bilateralne odnose.

Kriza u Ukrajini služi interesima Washingtona da oslabi EU i Rusiju. SAD ne teži samo ka tome da prošire NATO i da okruže Rusiju, nego i da nanesu štetu vezama između EU i Rusije. U Latinskoj Americi i na Karibima rade potpuno istu stvar.

Istaknuti američki strateg Zbigniew Brzezinski upozoravao je da se ne smije dozvoliti formiranje koalicije između Rusije, Irana i Kine jer bi to, kako je rekao, ” moglo dovesti u pitanje američki primat ” . Da li je to partnerstvo realno?

Partnerstvo između Kine, Irana i Ruske Federacije postoji u određenoj formi već nekoliko godina, kako bi pariralo SAD i NATO-u. Izgradnja strateškog partnerstva između Pekinga i Moskve započela je 1999. godine, poslije NATO rata protiv Srbije i Crne Gore, kada su Kinezi i Rusi postali odlučni u tome da spriječe SAD da formiraju jednopolarni svijet.

Sudjelovanje Irana je relativno novo, zato što je Teheran bio čvrsto opredijeljen da ostane neovisan u tom pogledu. Teheran je počeo gravitirati ka Moskvi i Pekingu nakon anglo-američke invazije na Irak 2003.

SAD pokušava okrenuti Kinu, Iran i Rusiju jedne protiv drugih. Bilateralni razgovori Washingtona sa Teheranom bez ikakve sumnje uključuju i pokušaje SAD da Irance okrenu protiv Rusa, posebno sada kada je EU potreban dostavljač energije koji bi bio alternativa ruskom “Gazpromu”.

Kako vidite tvrdnju da se vanjska politika SAD zasniva na globalnoj prijetnji od terorizma?

“Američka definicija terorizma je nejasna i selektivno se primjenjuje kako bi se opravdala vanjska politika SAD.”

To je taktika demonizacije koja se koristi da bi se u negativnom kontekstu prikazali Arapi i muslimani. Ali, ako pogledamo empirijske statističke podatke o terorizmu, slika je umnogome drugačija.

Prema podacima iznijetim u Globalnom indeksu terorizma za 2014. koji je objavio Institut za ekonomiju i mir, gotovo sve države koje su pogođene terorizmom imaju jednu zajedničku karakteristiku – vojno i političko miješanje SAD u njihove unutarnje poslove.

Prema podacima Europola o terorizmu na teritoriju EU u razdoblju od 2007-2009. godine, 99,6 posto terorističkih napada počinili su ljudi koji nisu muslimanskog podrijetla.

Ne smijemo zaboraviti da su najveći državni sponzor terorizma zapravo same Sjedinjene Države. Washington je organizirao ekstremne grupe tijekom Hladnog rata da bi se borile protiv Sovjetskog Saveza. Te skupine nisu stvorene same od sebe, postoji čitav povijesni kontekst.

CIA je trenirala i podržavala Osamu bin Ladena u borbi protiv Sovjetskog Saveza i Al Kaida je kreatura Amerike.

Čak i skupine poput Džabhat al Nusra i Islamske države u Iraku i Siriji stvorene su kao rezultat vanjske politike SAD i potpore za promjenu režima u zemljama Bliskog istoka. Predsjednica Argentine Cristina Fernandez Kirchner to je izjavila na Vijeću sigurnosti UN prošle godine.

Predsjednik SAD Barak Obama promovira ” američku izuzetnost “. Kakve bismo lekcije iz povijesti mogli naučiti kada govorimo o tom fenomenu?

Izuzetnost je povezana s etnocentrizmom i rasističkim pogledima. Povezana je i sa novom fazom hladnog rata, kojom se demoniziraju drugi na temelju njihove kulture i navodnih civilizacijskih razlika, bilo da je riječ o islamskoj ili kršćanskoj pravoslavnoj civilizaciji. Izuzetnost dijeli svijet na “nas” i “njih”, ili na “druge”.

Aparthejd je zasnovan na izuzetnosti. Nacizam je zasnovan na izuzetnosti. A te ideologije su dovele do ugnjetavanja, do legitimiranja okrutnosti i do svjetskog rata.
 
 
(sputniknews.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21974"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Iako se još ne zna kakva organizacija želi postati SCO, koji zasad okuplja šest zemalja, suptilan je izazov današnjem svijetu koji vode Amerikanci

Već u samom imenu Šangajske organizacije za suradnju (Shangai Co-operation Organisation, SCO), koja je nazvana po jednom kineskom gradu, jasno je čije će interese uglavnom promicati.

Okuplja šest zemalja: Kina, Kazahstan, Kirgistan, Rusija, Tadžikistan i Uzbekistan, a iako pokušava postati dominantna sigurnosna institucija u regiji, njezino su podrijetlo i ciljevi uglavnom kineski. Zato, sa zapadnjačke točke gledano, zabrinjava što se zemljama članicama spremaju postati Indija, Pakistan i Iran. Uspon svojevrsnoga kineskog NATO pakta, u koji eto ulaze čak i američki prijatelji poput Indije i Pakistana, čini se prilično izvjesnim. Bez obzira na to što još nije potpuno jasno kakva organizacija želi postati SCO, koji je osnovan 1996. a do primitka Uzbekistana u članstvo 2001. nazivao se Šangajska petorka, suptilan je izazov današnjem svijetu koji vode Amerikanci.

Sredinom rujna SCO je u Dušanbeu, glavnom gradu Tadžikistana, održao svoj godišnji skup. Tamo je dogovorena i procedura širenja, isprva prema onim zemljama koje već imaju status promatrača. Indija i Pakistan mogli bi se pridružiti SCO-u već iduće godine, a Iranu je zasad zapriječeno pristupanje zbog sankcija UN-a. Jedan drugi promatrač, Mongolija, demokratska je zemlja i već dugo izražava nespremnost prema pridruživanju nečemu što izgleda kao klub zemalja s autoritativnim režimima. Afganistan, još jedan promatrač, trenutačno ima i važnijih prioriteta od povezivanja u međunarodne organizacije. Inače, status dijaloškoga partnera imaju Bjelorusija i Šri Lanka, a organizaciju podržavaju Vijetnam, Laos, Kuba, Sjeverna Koreja, Venezuela te dvije međunarodno nepriznate države, odmetnute od Gruzije – Abhazija i Južna Osetija.

Kako napominje britanski The Economist, summit u Dušanbeu održan je tjedan dana nakon sastanka zemalja članica NATO-a u Walesu, što je ruskim i kineskom kolumnistima dalo povoda da pišu o “mentalitetu 20. stoljeća”, odnosno “hladnog rata” i “konfrontacije koja nadahnjuje NATO” te da se pohvale po čemu se to SCO razlikuje od onog što je ruski ministar vanjskih poslova nazvao “reliktom prošlih vremena”. ‘Partneri, ne saveznici’

U kolovozu ove godine SCO je održao najveće zajedničke vojne vježbe dosad, antiterorističku vježbu u kineskoj pokrajini Unutarnja Mongolija u kojoj je sudjelovalo više od 7000 ljudi. Pobornici inzistiraju na tome da SCO nije savez poput NATO-a, nego “partnerstvo”, bez primisli o mogućem suparništvu s nekom drugom organizacijom. A to baš i nije potpuna istina. SCO je uvijek bio eksplicite usmjeren protiv onoga što su općenito nazvali “trima snagama zla”, a to su terorizam, separatizam i ekstremizam.

U Kini su problem turkofoni Ujguri iz zapadne pokrajine Xinjiang, u Rusiji Čečenija, a članice iz središnje Azije imaju svoje probleme u dolini Fergana i na granicama s Afganistanom. Svih šest članica SCO-a suočeno je s islamskim ekstremizmom. Otud pravdanje kineskoga predsjednika Xi Jinpinga u Dušanbeu kako se SCO “mora fokusirati na borbu s vjerskim ekstremizmom i internetskim terorizmom”.

Kineski problemi s nasilnim ekstremizmom muslimanskih Ujgura nedavno su eskalirali, ujgurski militanti izvršili su niz napada u Xinjiangu i drugim dijelovima Kine. Bore se i u raznim džihadističkim skupinama, u plemenskim područjima Afganistana, primjerice. Prema nekim izvješćima, Ujgura ima i među borcima ISIL-a u Iraku i Siriji. Nedavno su četvorica Ujgura, navodno poveznaih sa ISIL-om, pritvorena na indonezijskom otoku Sulawesiju.

Ti su ljudi napustili Kinu i otputovali u Jugoistočnu Aziju. Jedan od kineskih uspjeha u srednjoj Aziji posljednjih godina bio je osiguranje suradnje s lokalnim vlastima u deportiranju ilegalnih migranata, mahom Ujgura, pa oni sada izlaze iz zemlje većinom preko Laosa i Tajlanda. Taj je uspjeh, ipak, više rezultat snažnije prisutnosti Kine, njezina gospodarskog udara na regiju i sklapanja trgovinskih sporazuma, nego značaja samog SCO-a. “Zemlje članice nalaze se na novom putu svile”, napomenuo je u Dušanbeu kineski predsjednik. No, prema ostvarenju sna o ekonomskom prosperitetu vode bilateralni odnosi između pojedinih zemalja, a ne priopćenja sa summita SCO-a.

Benefiti članstva

Ne gledamo li ga kao regionalni sigurnosni blok, nego kao napor u borbi protiv međunarodnoga terorizma i uspostavu čvršćih veza između susjednih zemalja, SCO zvuči manje opasno. U tom slučaju i privlačnost te organizacije Indiji i Pakistanu zvuči jasnije jer se povlačenjem snaga NATO pakta iz Afganistana otvara mogućnost nastanka novog vala nesigurnosti u regiji. Članstvo u SCO-u, doduše, zahtijeva neke troškove, ali i donosi benefit. Indiji se, primjerice, udvaraju i Kina i SAD. Članstvo u SCO-u toj će zemlji biti korisno za šepurenje neovisnom vanjskom politikom i odbijanjem da bude uvučena u protukineski blok. Za Kinu, a pogotovo za Rusiju, učlanjenje Indije i Pakistana bila bi višestruka blagodat.

SCO će tada manje izgledati kao pomalo ograničen klub fokusiran samo na središnju Aziju i steći će globalni značaj. Ipak, kao i u slučaju ostalih regionalnih skupina, širenje organizacije neizbježno će se platiti nižim stupnjem kohezije između država članica. Indija, čak i pod vodstvom snažnog lidera kao što je sadašnji premijer Narendra Modi, neće se osobito udobno smjestiti u taj autoritarni klub. Širenjem bi SCO mogao postati i manje utjecajan nego što je to sada slučaj. Zapravo, Rusija i Kina nisu sigurne koliko bi važan SCO trebao biti.

Četiri od šest zemalja članica također su članice Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti, koju vodi Rusija. Usto, Rusija se nada širenju Euroazijskog gospodarskog saveza, osnovanom u svibnju ove godine, a zasad su mu pristupili Bjelorusija i Kazahstan. S druge strane, Kina je počela izdašno obasipati pažnjom jednu drugu organizaciju, pomalo nezgrapno nazvanu Konferencija za međudjelovanje i mjere povjerenja u Aziji (CICA).

Odbili promatrače

Pritom valja imati na umu kako bi potencijalni sukob između multilateralnih organizacija koje Kina zdušno promiče bio potpuni promašaj. Vodeća uloga Amerike u Aziji temelji se na brojnim bilateralnim sporazuma o sigurnosti i obilju pripadajućih multilateralnih institucija, a sve su one otvorene prema Kini kao potencijalnoj članici. Kina pak i sama stvara cijeli niz institucija (SCO, CICA, BRICS), Trilateralna komisija s Japanom i Južnom Korejom te Regionalno sveobuhvatno ekonomsko partnerstvo (RCEP), ugovor o slobodnoj trgovini sa zemljama jugoistočne Azije, Indijom, Japanom, Australijom.

Zajedničke karakteristike su im da u njima Kina ima veliku, ponekad i dominantnu ulogu, te da Sjedinjene Države nisu dobrodošle, pa je tako odbijeno i njihovo primanje u SCO čak i u rangu promatrača. Kina ne samo da izaziva postojeći svjetski poredak: polako i naoko bez jasnih ciljeva ona gradi jedan novi.
 

 
 
(poslovni, youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19324"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]