Građani komunističke utopije izgrađene na par kilometara kvadratnih žive koa “bubreg u loju”, no ne smiju razgovarati s medijima ni napustiti selo

Selo Huaxi u Kini predstavlja pravi misterij, ono je najbogatije mjesto u Kini i za većinu građana te zemlje ono je svojevrsni komunistički raj.

Najpoznatijem po užasno visokom životnom standardu, to se mjesto odvaja od ostatka Kine i iz 55 godina pretvorio se iz ruralnog zaseoka u pravi mali luksuz.

No, kako su se obogatili i kako troše novac nisu informacije do kojih je lako doći – budući da je stanovnicima Huaxia zabranjeno razgovarati s medijima, a čak im je zabranjeno i napuštati ga – odnosno time gube svoj povlašteni status.

Krajem 50-ih prošlog stoljeća Huaxi je imalo samo oko 600 stanovnika, a procvat je omogućio Wu Renbao, nekadašnji tajnik Komunističke partije koji je razvio plan obogaćivanja, osnovao preko 12 tvrtki, potaknuo rad sa sirovinama poput alumijem…
 

 
Huaxi koji se nalazi u provinciji Jiangsu poznato je i pod nazivom “Prvo selo pod nebom”, a danas ima oko 2000 registriranih stanovnika koji svi žive u identičnim vilama sagrađenim po uzoru na inozemne, ali i svi navodno imaju 250 tisuća dolara u banci.

Simbol sela

U selu se nalazi čuveni Svjetski park s repilikama svih slavnih građevina iz svijeta poput Kipa slobode, opere iz Sydneya, Kineskog zida., kao i nov neoboder od 328 metara visine i 60 katova. U neboderu je hotel s 826 soba, a u njegovom prizemlju nalazi se kip bika napravljen od čistog zlata.

Damo vam novac, ali ga ne smijete nositi van

Ipak, neki govore kako život u selu milijunaša nije sve tako bajno – moraju raditi sedam dana u tjednu, najčešće u industrijskom sektoru.

Osim toga, i brojka stanovnika je upitna – osim 2000 registriranih koji su potomci obitelji iz prošlog stoljeća, puno je “dotepenaca” koji ne uživaju u luksuznim automobilima, plaćama i vilama. Njih je navodno na desetke tisuća – na svega jednom kilometru kvadratnom.

Povlašteni stanovnici sela također ne mogu napustiti selo, odnosno ako to učine – izgubit će sve bogatsvo i novac ne mogu ponijeti sa sobom, pa je upitno koliko su zapravo osobno bogati, a što pripada gradu.

Kockanje kao i droga u selu su strogo zabranjeni, ne postoje klubovi, barovi…
 

 
(express.hr)

Djeca iz izoliranog “sela na litici” na vrhu planine u jugozapadnoj Kini moraju se penjati 800 metara strmim ljestvama da bi došli do škole

Selo Atuleer je dom za 72 obitelji kojima je jedini put prema vanjskom svijetu 17 vinskih ljestvi pričvršćenih na stranu 1300 metara visoke litice.

Petnaestoro djece redovito koriste planinske ljestve da bi prošli 800 metara litice na putu do i od škole svaka dva tjedna u autonomnoj prefekturi Liangshan Yi u pokrajini Sichuan.

Djeca, u dobi od 6 do 15 godina, pripadaju 72 obitelji u selu Atuler u županiju Zhaojue. Mještani odlaze jednom tjedno do najbliž tržnice nekoliko kilometara dalje jednom tjedno koristeći iste ljestve da bi kupili potrepštine i prodali poljoprivrednih proizvode, uglavnom papar i orahe.

Ljestve se sastoje od lanca 17 manjih ljestvi vezanih zajedno, od kojih su neke čak i poprečne i pričvršćene za stijenu čeličnim šipkama ili drvetom. Nema nikakvih mjera sigurnosti. Seljak u svojim 40-im godinama je nedavno pao s litice, i umro.

Chen Jigu, jedan od mještana, rekao je da su ljestve stare koliko i selo, možda stotine godina.

“Mi zamijenimo ljestve s novima kada pronađemo da je jedna od njih trula”, rekao je Chen.

Većina obitelji žive u kućama od blata, slame i drva. Mještani su rekli da su njihovi preci izabrali živjeti na ovom teško pristupačnom mjestu da bi se sakrili od rata i plemenskih sukoba.

No, to je dovelo do velikog problema u životu. Treba oko dva sata za djecu, na čelu s odraslom osobom, da se popnu na liticu, i gotovo 1 i pol sata da se spuste.

Kad je seljak previše bolestan da se penje uz planinu, osoba mora ga mora vezati na leđa i spusitit niz liticu uz pomoć druga dva mještana.

Svi seljani žive od svojih ruku sa manje od 1 $ dnevno.

“Naš glavni prihod su papar i orasi”, rekao je glava sela, Er Dijiang. “Kupci znaju da smo iz sela sa litice i da mi ne želimo nositi papar ili orahe natrag, tako da oni nude znatno nižu cijenu – a mi nemamo izbora.”

Api Jiti, šef stranke sela Atuler, je rekao: “Nemoguće je izgraditi školu na gori, jer prostor je premalen. Škola iza planine je bolja i ima pitke vode, a uvjeti života su puno bolje nego u selu.

Trošak školovanja djeteta je 300 juana (45,70 $) po semestru. Sama edukacija je besplatna. No, troškovi smještaja je još uvijek veliki izdatak za roditelje.

“Vlada i obitelji pokušavaju sve od sebe kako bi se osigurali da svako dijete može dobiti obrazovanje, jer svi znamo da im znanje može pomoći da žive bolji život”, rekao je Api.

Nakon što je Peking News opisao opasno putovanje djece do škole, Lin Shucheng, glavni partijski šef prefekture, obećao je da će izgraditi čelične ljestve u zamjenu za trule ljestve što je prije moguće kako bi se osigurala sigurnost mještana.

Vlada će kasnije pozvati stručnjake kako bi raspravljali o tome kako riješiti siromaštvo i transportni problem, rekao je Lin.
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

“Ako preplašite još jednu izbjeglicu, snosit ćete posljedice”

Militantna pro-izbjeglička ljevičarska mafija prijeti nasiljem u mafijaškom stilu napadajući stanovnike njemačkog sela u znak odmazde za prosvjed protiv dolaska skupine migranata.

Prošlog tjedna, Nijemci su u selu Clausnitz u Saskoj okružili autobus koji je prevozio tražitelje azila i pokušali spriječiti migrante da se iskrcaju, piše Infowars.

Stanovnici su uzvikivali “idite kući” i “mi smo također ljudi”, prije nego što je stigla policija i migrantima bilo dopušteno ući u obližnji izbjeglički centar.

“Antifa”, para-vojna ljevičarskia “antifašistička” grupa, odgovorila je na incident objavom otvorenog pisma u kojem prijeti da će ostaviti selo u “ruševinama” ako se još jednom negativni osjećaj i upute prema migrantima.

S napomenom da su već posjetili selo već po tom pitanju, grupa je zaprijetila da će pokrenuti niz različitih napada odmazde.

U pismu su naveli slijedeće:

“Stvari se mogu slomiti, traktori se mogu spontano zapaliti – to bi bilo šteta. Pa, neke od naših drugih opcija bi uzdrmale stanovništvo sela.”

“Ako uspaničarite još jednu izbjeglicu, biti će posljedica za vas. Mi vas gledamo. Još jedan napad na izbjeglice, još jedna “petarda” izvan vašeg dvorišta – i vaše selo će biti u ruševinama. Naplatit ćemo cijenu vaše neljudskosti, koliko je god to moguće. “

“Vaša mržnja i vaša uznemirenost neće ostati bez odgovora. Nećemo stojimo sa strane i gledati ćemo vas kako namećete svoj autoritarni karakter. Živite u svijetu u kojem ‘Biti nijemac’ vrijedi više od ljudskog bića. Nećemo tolerirati to.”, navodi se u pismu.

U pismu se također izravno prijeti policiji, optužujući ih da štite “rasističku sasku mafiju” (unatoč činjenici da je policija ta koja je rastjerala demonstrante u Clausnitzu).

“I vi ćete se osjećati posljedice za svoje neljudski čin”, navodi se u pismu.

Kao što smo istaknuli prošli mjesec, ljevičarski agitatori bili prisutni kada su migranti u Calaisu, Francuska žestoko napali stanovnike na vlastitom privatnom posjedu.

Nakon incidenta, a ljevičari pomogli kriminalcima “izbjeglicama” probiti se kroz policijske kordone i doći do gradske luke nakon što se 50 migranata ukrcalo u trajekt za Veliku Britaniju.
 
(preveo:NSP)

Tijekom godina hrana i prehrana mijenjaju trendove, dolaze i odlaze, ali jaja, uz mlijeko i kruh, se već dugo smatraju među osnovnim prehrambenim proizvodima

Većina kućanstava će uvijek imati pri ruci kutiju ili dvije, ovih krhkih namirnica.

Neki ljudi čak ulažu u piletinu i sagrade kokošinjac uz njihovo kućanstvo, ubirući i hraneći se jajima koje njihove kokoši snesu.

Nisu sva kokošja jaja jednaka i postoje dvije osnovne vrste koje su široko dostupne potrošačima: prirodna seoska i ona sa tvorničkih farmi.

Razlike između ove dvije vrste se jasno vide i pobliža inspekcija uočava razlike koje su očigledne.

Kada je u pitanju ove namirnice, jaja koja dolaze iz velikih tvornica nisu zdrava kao ona koja dolaze iz manjih seoskih farmi.

Pilići koji slobodno pasu, kljucaju uokolo i kreću se, naravno su zdraviji od onih smuljanih u prljavim kavezima ili boksevima.

Dio razloga je zbog toga što su kokoši svejedi i tradicionalno se njihova ishrana sastojala od puno više hrane nego samo jefting kukuruza za životinje kojim se hrane na tvorničkim farmama.

Kukuruz kao hrana nema stvarnih nutritivnih vrijednosti za piletinu i ne čini ih zdravima, on ih jednostavno deblja i proizvodi zlatnožutu boju jajeta. Za usporedbu, ishrana domaće kokoši nadopunjuje se vrstama hrane koju je kokoš našla u prirodi.

Oni jedu travu i žitarice zajedno sa svim vrstama kukaca i crva, uključujući kukace, skakavace, crva i ličinki. Ova raznolika, prirodna prehrana čini kokoši zdravijima zdravijima i to ima efekt da one nesu zdravije jaja.

Možete uočiti jaje domaće kokoške, jer je njezin žumanjak deblji, puniji i tamno narančast, ne žuti. Također, ljuska je deblja i teže puca.

Narančasto žumance je znak da pile koje je sneslo jaje nije jednostavno hranjeno samo kukuruznom hranom, i imalo je uravnotežeu, zdravu i hranjiu ishranu. Ova jaja imaju bolji okus. Ona nisu kao blaga i imaju puniji, prepoznatljiv okus.

Kokoši koje vode bolji način života i koji su mogu slobodno kretati daju puno zdravija i više hranjivija jaja, puna okusa.

Ako želite dobiti puno više nutrijenata iz hrane, najbolje kvalitete, kupujte jaja sa malih seoskih farmi, i ne brinite, ima dosta i za vas.

Molimo podijelite ovo s obitelji i prijateljima.
 
(preveo:mag.A.B./uredio:nsp)

Psihičko blagostanje majke koja vodi brigu o djetetu jeste najveći zadatak za oca. Tata je taj čija je obveza da rješava probleme s rodbinom i susjedima

Jevgenij Olegovič Komarovski jedan od najpoznatijih i najpriznatijih pedijatara na teritoriju bivšeg SSSR-a. Doktor je medicinskih znanosti, televizijski voditelj i autor 15 knjiga o njezi djeteta.

Na vrlo razumljiv način izlaže dragocjene informacije o zdravlju i odgoju djece, zbog čega uživa poštovanje mnogih roditelja.

Odabrali smo 14 citata pedijatra dr Komarovskog čiji su savjeti pomogli stotinama tisuća ljudi:

1. 100% odraslih stanovnika zna kako se prave djeca, ali 99,9 posto ne zna kako se stvaraju ljudi.

2. Psihičko blagostanje majke koja vodi brigu o djetetu jeste najveći zadatak za oca. Tata je taj čija je obveza da rješava probleme s rodbinom i komšijama.

3. Sretno dijete je prije svega dijete koje je zdravo, a tek potom dijete koje umije čitati i svirati violinu.

4. Sretno dijete je dijete koje ima i mamu i tatu, koji pak imaju vremena ne samo da vole dijete nego da vole jedno drugo.

5. Ni veliki broj ni dobar glas pedijatara neće riješiti zdravstvene probleme djeteta. To je nemoguće prije svega zato što njegovo zdravlje u daleko većoj mjeri ovisi od mame i tate nego od svih pedijatara zajedno.

6. Dijete nikom ništa nije dužno.

7. Osobno, kada mi dolaze roditelji boležljive djece, često savjetujem da nabave psa. Zato što je pas realan razlog da natjera roditelje da dva puta dnevno izvedu i dijete u šetnju.

8. Ako je vaše dijete cijele godine bilo boležljivo, ako nije trčalo, odlazak na selo (možda svega 30 km od grada raste šuma i teče rijeka), može imati bolji učinak na njegovo zdravlje nego ljetovanje na Sredozemnom moru, pa neka je i hotel s pet zvjezdica.

9. Dijete i treba baš takvo biti – mršavo i aktivno.

10. Siguran sam u to da se većina djece rađa zdrava, ali da im zdravlje narušavaju … roditelji i medicinski radnici.

11. Kada se rodi beba – čovječji mladunac – ona je biološko stvorenje isto kao vučić, mače, prasence … Zato je osnovni zadatak u prvoj etapi života držati se biologije da bismo kasnije prešli na razvoj sociologije.

12. Suština i ideologija jednokratnih pelena sastoji se u slijedećem: djetetu pelene nisu potrebne! Nego su potrebne majci!

13. Sreća i zdravlje obitelji su najvažnije. Obitelj se treba ponašati ne shodno interesima djeteta već shodno interesima obitelji. Ja ne mogu zamisliti da moje dijete dobije čokoladu i da je ne podijeli na četiri dijela.

14. Što je najvažnije: ti nisi centar svemira. Mi kao obitelj – to je centar svemira. Dobri ljudi uvijek, svuda i prema svima su dobri. Podijeli sve dobro: raspoloženje, hranu, stvari. Ne kukaj.
 
(vestinet.rs,detinjarije.com/uredio:nsp)

Zoofili-turisti dolaze u autobusima u Dansku, većinom iz Njemačke, Nizozemske, Švedske i Velike Britanije. Većinom se radi o muškarcima, ali ima i žena. Svi oni traže sreću u “životinjskim bordelima”.  Plan Novog svjetskog poretka se provodi prema zacrtanom…

Njemački ‘die Welt’, jedan od vodećih glavnih medija, objavio je članak o sodomiji u Danskoj i seks turistima-zoofilima koji dolaze u ’životinjske bordele’ tamo i plaćaju za  seks sa životinjama.

To su pojedina posebna imanja i štale sa stokom na selu, specijalizirana za takve turiste. Vlasnik imanja pokaže im štalu s konjima i dobiva od svakog turista-zoofila 1300 danskih kruna (oko 170 eura) za ‘usluge’. Neki zoofili dolaze s vlastitim kamerama i žele sve to još i snimiti, a za to moraju platiti još jednu dodatnu svotu novca vlasniku životinja.

Od kada je u Njemačkoj prošle godine sodomija zabranjena, sve više zoofila dolazi u Dansku i danski političari i društva za zaštitu životinja znaju za to. Osim imanja na selu, koji turistima-zoofilima nude ‘životinjske bordele’, i mnogi danski vlasnici pasa nude preko interneta svoje pse, za ‘posebne usluge’. Koliko ‘životinjskih bordela’ ima u Danskoj, vlasti ne znaju, jer pošto je sodomija (zoofilija) legalna, ne vode se statistike, ali pretpostavljaju da ih ima dosta.

Zoofili kontaktiraju većinom preko interneta i unutar scene nazivaju sami sebe ‘beasts’ (zvijeri). Danska narodna stranka (DF), treća stranka po jačini tamo, želi zabranu sodomije u Danskoj, i nekoliko puta je u parlamentu bila iznijela prijedlog zakona za zabranu, ali danske mainstream stranke (socijalisti,demokršćani, zeleni) ne žele podržati DF, jer DF važi kao desna stanka koja je protiv EU.

Iako se u anketama 75% građana Danske izjasnilo za zabranu sodomije, danski privatni kanal T2 je u svojim reportažama iznio šokirajuće činjenice o raširenosti sodomije i ‘životinjskih bordela” u Danskoj. Nakon što je predsjednik Danskog komiteta za etiku prema životinjama, prije 8 godina, objavio studiju, i u njoj tvrdio, da pojedine životinje navodno uživaju u zoofilnim odnosima s ljudima, glavni danski političari i stranke odustali su od promjene zakona i moguće zabrane.

Pojedini zakoni u Danskoj su ‘otkačeni’. Recimo, zabranjeno je držati psa pitbulla, ali nije zabranjen seksualni akt zoofilije sa psom ovčarom i snimanje tog akta kamerom. Ako se pri tomu životinju ne povrijedi, danski zakon dozvoljava sve. Mnogi političari ne žele mijenjati postojeći zakon i zabraniti sodomiju, jer oni misle kako je bolje da je to legalno, nego da zoofili ilegalno zlostavljaju životinje.

Ali stručnjaci i danski veterinari kažu da je svaki zoofilijski odnos zlostavljanje životinje i oko 20% danskih veterinara su izvjestili dansko ministarstvo pravosuđa da su imali slučajeva životinja, koje su im bile dovedene na liječenje, da su te životinje bile zlostavljane od strane zoofila.

Zakoni o zoofilima

U Njemačkoj su najveće kazne za zoofile samo novčane, 25.000 eura, ali policija ne smatra te prijestupe jako važnim, pa se zoofili rijetko kažnjavaju. To je potvrdio i predsjednik udruge zoofila, ‘Zeta’ i rekao da nijedan član te udruge još nije bio kažnjen.

Uslijed pritiska razno – raznih međunarodnih organizacija a koji u ovom trenutku masovno ljude potiču na mir, ljubav i toleranciju prema apsolutnom grijehu, grijeh se naravno toliko rasplamsao da je nemoguće to zaustaviti. Nakon što su se svi plaćeni znanstvenici, liječnici i psihijatri svijeta ujedinili kako bi uništili tradicionalnu kršćansku obitelj, prisiljavajući ljude da homoseksualnu, lezbijsku, biseksualnu, transeksualnu i onu izopačenu kvazi ljubav, smatraju normalnom i štoviše ponegdje i poželjnom, probudili su se tu mnogi izopačenici koji sada zahtjevaju svoja prava.

Ne, nisu pedofili kojima prava očito ne trebaju jer toliko je djece u organiziranim sirotištima da nema potrebe provoditi vrijeme paradirajući. Naime, na europskom tlu, znate onom, vrlo razvijenom naprednom, tolerantnom i kršćanskom sve je više ljudi koji zahtjevaju seks sa životinjama. I ne samo zahtjevaju već to i koriste jer ponude za zoofile u Europi naprosto ne manjka.

Njemački mediji tako izvještavaju o potpunoj navali na zoo bordele u Danskoj, iako i u samoj Njemačkoj do prošle godine potpuno legalno, a sada slobodno ilegalno funkcioniraju bordeli sa životinjama – psima, mačkama, ovcama, kravama…

Njemačkom se šire bordeli koji se slobodno reklamiraju na internetu, a kojima zakon ne može apsolutno ništa jer je tamo zabranjeno samo snimiti porno film sa životinjom, no odigrati ga je potpuno legalno.

“Vjerovali ili ne, kod nas postoje i erotski zoo-vrtovi, u kojima su monstrumima na raspolaganju životinje od lama do ovaca”, rekla je službenica za zaštitu stoke Madlen Martin u interviewu za Rrankfurter Rundschau.

Madlen je u javnost pustila i priču kako su brojni muškarci godinama maltretirali ovce iz stada jednog farmera, koji je primjetio da ga se neke životinje boje, postale su nasilne i nisu željeli jesti. Postavio je kamere da bi na koncu ostao šokiran snimkama manijaka koji se svake noći ušuljao na imanje i seksualno iskorištavao ovce. Neki farmeri to iskorištavaju pa tako zarađuju novac, nudeći svoje životinje za seksualne usluge.

Bordeli za zoofile u Norveškoj i u Danskoj, a seks sa životinjama košta od 70 do 150 eura

No, nakon što je Njemačka prošle godine nakon velike afere uspjela zakonom zabraniti sodomiju, njemački zoo bordeli i dalje djeluju u tajnosti, no velika je navala na Dansku i Norvešku gdje se organiziraju i turističaka putovanja po bordelima za takozvane seks turiste.

Njemački “die Welt”, jedan od vodećih njemačkih medija, objavio je članak o sodomiji koja je u Europi razvijenija no ikad. Zoofila je sve više, a bordeli i farme koji nude seks sa životinjama samo rastu.

Ti zoofili-turisti dolaze u autobusima u Dansku, većinom iz Njemačke, Nizozemske, Švedske i Velike Britanije. Većinom se radi o muškarcima, ali ima i žena. Oni traže “životinjke bordele”. To su pojedina posebna imanja i štale sa stokom na selu, specijalizirana za takve turiste navodi die Welt i navodi nas da se zapitamo, gdje smo to došli kršćanska Europo? Je li to produkt vaše tolerancije, ljubavi i mira? Je li to svijet prema kojem nas vodite, to svijetlo, luciferijanstvo o kojemu govorite?

Naime sodomija je najgori, najniži oblik oskvrnjenja ljudskog bića. Sodomija je stravično poniženje Božjeg stvorenja a upravo zbog tog jednostavno ogavnog grijeha u povijesti su uništena dva grada Sodoma i Gomora.

Ne možemo ne primjetiti da smo danas ponovno zakoračili u vrijeme apsolutnog razvrata i nepoimanja grijeha, još manje svetosti ljudskog bića, a sve to zbog masno plaćene globalne propagande koja društvo formira upravo na toleranciju i ljubav prema tom grijehu, jer razlike između homo i zoo ljubavi nema, u novom svijetu koji se stvara pred našim očima a kojemu je cilj dovesti čovječanstvo ne u stanje tolerancije i mira kako to jeftinim forama plasiraju već u stanje potpune pobune protiv Boga. Stanje potpunog razvrata i bolesti.

Ako dođe do kraja svijeta, ako dođe do Božjih opomena i kažnjavanja, čovjek će zaista biti sam kriv. Jer svi smo pozvani biti sveti, no samo rijetki su se odazvali.
 
(welt.de, nezavisni.hr/uredio: nsp)

Potrošači sve više paze odakle dolazi hrana koju jedu. U Njemačkoj skupina poljoprivrednika zato objavljuju snimke iz svojih štala, tako da svi mogu vidjeti kravu čije mlijeko upravo piju.

Uvijek iznova se stižu vijesti koje mogu svakome ogaditi ono što jede: o trulom mesu ili konjetini u lasagnama, o kravljem ludilu ili ptičjoj groznici, o pilićima i peradi natrpanima u kokošinjcima, deformiranih udova i bez dovoljno mjesta da se barem okrenu… Skandali u prehrambenoj industriji su praktično postali svakodnevnica pa zato sve više potrošača želi točno znati, što to jedu i odakle ta hrana dolazi.

U pokrajini Donjoj Saskoj na sjeveru Njemačke, skupina poljoprivrednika je zato pokrenula portal My KuhTube. Prijevod gotovo da nije potreban: to je aluzija na poznati video-portal YouTube, samo što umjesto raznih sadržaja posjetitelji mogu vidjeti – krave i život na selu.

Točnije, krave od kojih dolazi mlijeko koje korisnici upravo piju. Gotovo 20 poljoprivrednika kamerom snima zbivanja u svojim štalama i svi mogu vidjeti filmove, ne samo o četveronožnim ljepoticama, nego i o gazdama i gazdaricama koji ih paze i tetoše.

Jedan od poljoprivrednika koji sudjeluju u tom projektu je Dirk Böschen iz Grasberga, nedaleko od Bremena. Kad nam ovaj srdačan, robustan poljoprivrednik objašnjava što radi, nema ni traga uobraženosti, iako ima dobrih razloga za ponos. Jer, on je svoje imanje u Grasbergu pretvorio iz obiteljskog u poljoprivredni pogon koji zapošljava osamnaest ljudi.
Dirk Böschen sudjeluje u projektu i ima razloga biti ponosan na svoje krave

“Pravi” život na farmi

“Tu na farmi imamo tisuću krava muzara i muzemo ih tri puta na dan – to je dobro za krave, jer im čisti vimena.” Jedan proces mužnje i čišćenja čitavog stada traje šest sati. Deset zaposlenika se ne bavi ničim drugim nego mužnjom.

Böschen je na portal My KuhTube postavio više snimaka o životu i radu na farmi. Tu se vidi mužnja krava, ali i košnja trave za njihovu hranu, ili mogu vidjeti kako Böschen pomaže kravi da se oteli. Kada se zna odakle dolazi mlijeko, onda je i oznaka udruge jamstvo kvalitete.

“Nije svatko u prilici posjetiti ovakvo imanje”, objašnjava Böschen svoje sudjelovanje u video-projektu. “Ali ako nekoga zanima, odlično je da on može sve vidjeti na internetu.”

Ideja za projekt KuhTube je nastala koncem 2012. kad se Udruga mljekara Donje Saske pitala, što može učiniti, kako predočiti javnosti uvjete kako žive njihove životinje. “Shvatili smo da potrošače sve više zanima odakle dolazi hrana koju jedu”, kaže nam Christine Lichter, glasnogovornica Udruge. “Nakon svih tih skandala sa hranom, nesigurnost je postajala sve veća.”

“Ne trebaju nam glumci”

Kad su iz Udruge pisali svim članovima, i pitali ih žele li sudjelovati u projektu gdje će se na ekranu vidjeti, što i kako rade, od pedesetak članova je isprva pristalo njih šesnaest. Prošli su temeljni tečaj kako baratati kamerama kojim ih je opskrbila udruga i kako glasno i jasno govoriti pred kamerom. Ali tečaj je sadržavao stvarno samo najosnovnije. Kako nam objašnjava glasnogovornica, nitko nije trebao postati glumac koji će dobiti Oscara. “Željeli smo prikazati realnu sliku, direktno iz štala gdje su krave.”

Projekt se pokazao kao potpun uspjeh: od kada se ovog svibnja na svjetskoj mreži pojavilo prvih 40 videa na My KuhTube, stranicu je pogledalo više od 90 tisuća korisnika. Ne samo to: i oznaka kako je mlijeko proizvedeno upravo u toj Udruzi je među potrošačima postalo jamstvo za kvalitetu.

Uopće, internet se i u drugim zemljama sve češće koristi kao savjetnik za potrošače. Tako u Velikoj Britaniji potrošači mogu pogledati stranicu organizacije Which (Koji) i koja pažljivo provjerava, stiže li hrana, koja se reklamira da je proizvedena u nekoj određenoj regiji, doista od tamo.
Potrošači su, doslovno, siti skandala s hranom. Zato žele informacije i točno porijeklo onoga što će se naći na njihovom tanjuru.

Je li kokoš bila – sretna?

Meera Khanna iz te organizacije također tvrdi kako je sve više “etičnih kupaca” – ljudima je sve više stalo kupovati regionalne i proizvode bez kemijskih sastojaka. No, gospodarska kriza je pogodila i taj sektor: ljudi i dalje žele kupovati organske i prirodne proizvode, ali kad je kućna blagajna prazna, onda se više nema što birati: “Cijena opet postaje bitan faktor u izboru”, žali se Khanna.

Ipak, kamo odlazi ovo naše potrošačko, urbano društvo koje ipak čezne za “prirodnim”, odlično se vidi u skeču američke serije Portlandia. Tamo junaci, Peter i Nance odlaze u restoran u Portlandu u Oregonu. Nije im toliko važno, koliko novaca će potrošiti za piletinu koju će jesti – ali žele prije toga znati sve o njoj.

Dijalog počinje razmjerno normalno: može li im konobarica nešto reći o piletu kojeg bi mogli naručiti? Naravno da može: ptica je potomak starog naraštaja, odrasla u prirodnom okolišu bez kaveza i hranila se mješavinom ovčjeg mlijeka, soje i lješnjaka. Jesu li i lješnjaci bili iz lokalnog uzgoja? I koliko je prostora pilić imao za trčkaranje okolo – pitaju zabrinuti gosti restorana.

Gdje se tu vrti i ‘sretni’ Colin? Vjerojatno nigdje, jer je postupak proizvodnje hrane postao industrija. Ipak, ljudi su spremni platiti i više – za dobru kvalitetu.

Konobaricu niti to ne iznenađuje: vadi registar sa podacima o svim pilićima koji se poslužuju u tom restoranu. Ime ptice koja bi mogla doći na njihov tanjur je bio Colin i pokazuje im njegovu fotografiju. Gosti onda žele znati, je li Colin živio sretnim životom i je li imao mnogo prijatelja i prijateljica među kokošima. Na to pitanje konobarica ipak ne može odgovoriti, pa stoga par odlazi posjetiti tu farmu.

Doduše, to je komedija, ali pokazuje kako je ljudima uistinu sve važnije znati, odakle dolazi ono što stavljaju u usta. A internet je odlično sredstvo da bi to onda i provjerili.
 

 
(dw.de/uredio:nsp)