Svjetski poznati magazin The Economist u današnjem članku “Vapaj za partizanima – Gdje je politika ostala u 80-ima, ako ne i u 40-ima” analizira hrvatsku političku scenu

Nije ni čudo da se obje stranke bave ideološkim pitanjima jer ako bi se bavile ekonomskim dostignućima, obje bi imale jako velik problem – zaključuje The Economist koji ističe kako političku situaciju u mnogočemu ilustrira papagaj Koki.

“Papagaj koki je mudra stara ptica. Pripadao je maršalu Josipu Brozu Titu, dogogodišnjem komunističkom vođi Jugoslavije, koji je umro 1980. godine. Koki živi na Brijunima, gdje je Tito provodio šest mjeseci u godini i gdje su vile i dalje rezervirane za hrvatske političare. Ako imaju sreće, turisti mogu čuti Kokija kako psuje na njih i uzvikuje “Tito, Tito, Tito”, a da ima širi vokabular, sigurno bi uživao u otkrivanju najvećih državnih tajni, koji je zasigurno čuo”, piše The Economist te dodaje kako je u Hrvatskoj 16. kolovoza započela nova predizborna kampanja koja najbolje pokazuje koliko je politika u Hrvatskoj ostala zamrznuta.

“Ključna pitanja u kampanji vrte se oko razgovora koje je prije par desetljeća slušao Koki”, piše The Economist.

Kao primjer navode ubojstvo Stjepana Đurekovića i presudu Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču za njegovo ubojstvo.

SDP i HDZ – nema velike razlike

“Glavne hrvatske stranke, SDP i HDZ, žestoko se ne slažu oko toga što ova presuda znači. Zoran Milanović, šef SDP-a koji je do prošle godine bio premijer, žestoko se borio protiv izručenja dvojice sada osuđenih muškaraca, pa HDZ-ovi pristaše tvrde kako je štitio ljude koji su ubijali hrvatske nacionaliste. SDP-ovci uzvraćaju kako su ubojice bili tijesno povezani s Franjom Tuđmanom, prvim hrvatskim predsjednikom”, stoji u članku.

The Economist napominje kako se sadašnje platforme tih dvaju stranaka ne razlikuju toliko koliko se razlikuje njihova povijest.

“SDP se poziva na antifašizam Titovih komunističkih partizana koji su se borili protiv nacista. U kontrastu, mnogi u HDZ-u se dive ustašama, nacističkom kvislinškom pokretu. Presuda u Njemačkoj dala je samo novi sloj njihovim sukobima oko povijesti. Još jedna točka sukoba je posjet HDZ-ovog ministra otkrivanju spomenika hrvatskom nacionalistu čije je dostignuće ubojstvo jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj 1971.”, analizira The Economist.

“Sav taj folklor odvlači pozornost od važnih pitanja. Hrvatska politička scena mjesecima je u rasulu. Prošli izbori bili su u studenom no nastala koalicija predvođena HDZ-om pala je u lipnju zbog korupcijskog skandala oko nacionalne naftne kompanije. HDZ je tada smijenio svog vođu, koji je pustio ustašofilne elemente u središte stranke”, piše Economist.

Novog šefa HDZ-a Andreja Plenkovića nazivaju umjerenim europarlamentarcem.
“Stranku želi odvući u centar i kaže kako ne voli populizam koji se širi Europom. Kada su u pitanju povijesna pitanja, kaže da Hrvatska treba trezvenu debatu oko zločina i ustaša i komunista”.

Drže se prošlosti zbog groznih rezultata u sadašnjosti

“Jedan od razloga zbog kojeg se obje stranke drže prošlosti su njihovi poražavajući rezultati u sadašnjosti. SDP prate katastrofalni gospodarski rezultati dok su bili na vlasti, ekonomija se smanjivala četiri od pet godina. U godinama koje su prethodile, HDZ se proslavio korupcijom, a najnoviji skandal nije tu sliku nimalo popravio.

HDZ puzi za SDP-om i nijedna stranka neće osvojiti dovoljno mandata da samostalno formiraju većinu. Neki analitičari predviđaju veliku koaliciju iako Plenković ističe da ona nije opcija. Opsjednutost prošlošću možda objašnjava to što je u TV debati Milanović pokušao pridobiti HDZ-ove glasače ponosno otkrivajući da je njegov djed bio ustaša.

Takve taktike mnoge zgražaju. Boris Miletić je na čelu regionalne stranke koja vodi Istru, područja u kojem živi Koki. Turizam je glavna grana gospodarstva; za ovu godinu Miletić kaže kako je fantastična, možda i najbolja od rata. No tada se smrknuo. Govoreći o ustašama i prošlosti koja je uistinu sramotna, kaže: “Trebamo govoriti o budućnosti”, i nabraja reforme koje su HDZ i SDP obećavali godinama: decentralizacija, racionalizaciju regija.

Nažalost, u Hrvatskoj glavne političke stranke nesposobne su napraviti išta osim papagajski ponavljati jedne te iste parole”, zaključuje The Economist.
 
(index.hr)

Otkrivamo dramatične poteze Crkve, koja nikako nije htjela smjenu Oreškovića, a za to su bili spremni žrtvovati Tomislava Karamarka

Dio uglednih hrvatskih akademika, ali i vrh Katoličke crkve s Kaptola, intezivno je prije dva tjedna radio na spašavanju Oreškovićeve Vlade.

“Ako netko može pomiriti MOST i HDZ te Oreškovića i HDZ, to je isključivo Kaptol, a vjerujte mi kad je situacija došla do vrhunca krenula su lobiranja iz crkvenih krugova kako bi se spasila ova Vlada. S obzirom da su Orešković i Petrov pod velikim utjecajem Crkve, ali i neki utjecajni HDZ-ovci, najvjerojatniji scenarij je da Vlada neće pasti i da će Crkva, baš kao i prilikom pregovora nakon parlamentarnih izbora uspjeti u svom naumu– a to je blokirati SDP u povratku na vlast.”

To su riječi koje je za Express rekao utjecajni sugovornik iz vrha Crkve prije desetak dana, kada pad Oreškovića i njegove Vlade nije još bio na pomolu. No, i tada je prema scenariju s Kaptola Tomislav Karamarko mora odstupit s mjesta prvog potpredsjednika Vlade, s tim da nakon toga aktivira svoj saborski mandat.

Navodno se o ovome intenzivno razgovaralo između vrha MOST-a i vrha HDZ-a, Crkva je bila veza između te dvije strane, a u tome je imala i podršku dijela vrlo uglednih hrvatskih akademika.

“Crkvi je najvažnije da se spasi suradnja ili savez MOST-a i HDZ-a, ali i da se spasi premijer Tihomir Orešković”, rekao je prije desetak dana sugovornik Expressa.

Crkva je naime imala isti cilj kao i jedan dio HDZ-a kojemu je plan bio održati Oreškovićevu Vladu. Taj dio čini grupacija oko Milijana Brkića, zamjenika lidera HDZ-a, koja smatra da stranka definitivno ne bi postigla uspjeh na prijevremenim izborima te da bi nakon mogućeg debakla najvjerojatnije došlo do neviđenog nezadovoljstva među članovima.

HDZ bi tada, sasvim je sigurno, proživljavao možda najgore dane od osnutka države, a to nikome nije u interesu. Hoće li tako biti, mogli bismo vidjeti već u rujnu za kada se spekulira da bi mogli biti novi izbori.

Tomislav Karamarko apsolutno je ‘kamenčić’ koji je u posljednje vrijeme žuljao veliki dio svoje stranke, MOST, Oreškovića, ali i Kaptol. Rješenje koje se nametnulo navedenim akterima pa i dijelu akademika, ali je propalo bilo je – Oreškovića spasiti, Karamarka maknuti, a na čelo HDZ-a dovesti dr. Miroslava Tuđmana. Prva dva rješenja su propala, ali čeka se što će biti s idejom da HDZ preuzme Tuđman.

Upravo je on bio prvi od HDZ-ovaca koji nije htio potpisati zahtjev za opozivom premijera Tihomira Oreškovića, a potom je dan kasnije kazao kako ne zna hoće li u Saboru uopće doći do glasanja.

Naime, kako saznaje Express od izvora bliskog obitelji Tuđman, Miroslav Tuđman smatra da se rušenjem Oreškovića pogoduje SDP-u i Zoranu Milanoviću. Dakle, isto ono što misli Kaptol te sve veći dio HDZ-ovaca okupljenih oko Brkića.

“Miro je jedan razuman i realan čovjek. Jasno mu je da novi izbori HDZ-u nikako ne odgovaraju, baš kao što ne odgovaraju ni Kaptolu”, kaže nam čovjek iz njegova najbližeg kruga te dodaje da se u stranci, odnosno HDZ-u ponovno počelo spominjati njegovo ime kao mogućeg lidera stranke.

Doduše, paralelno s njegovim spominje se i Andrej Plenković, no da bi ili jedan ili drugi zasjeli na čelno mjesto HDZ-a (možda tek privremeno) prvo treba pasti Karamarko.

Taj se proces sasvim sigurno, ako do njega na kraju i dođe, nipošto neće odvijati brzo jer postoje procesi koji se trebaju poštivati prema statutu stranke. Ali, procesi su pokrenuti i teško ih se više može zaustaviti.

Naime, Karamarkovo rušenje može pokrenuti ili više od pedeset posto županijskih organizacija, ali i više od pedeset posto članova Predsjedništva nakon čega idu novi izbori za predsjednika, po načelu jedan čovjek- jedan glas.

“Što se tiče kandidature dr. Tuđmana, ako i dođe do spomenutih procesa u HDZ-u, on za sada smatra da nije lider poput oca, dr. Franje Tuđmana, već da je više znanstvenik i politički analitičar, ali dalo bi ga se nagovoriti. Upravo na tome i radi jedan dio hrvatskih akademika”, otkrio nam je naš sugovornik.

Jedan od njih je akademik i bivši saborski zastupnik Ivan Aralica. Priznao je za Express kako bi se jako radovao ako bi dr. Miroslav Tuđman prihvatio želju jednog dijela HDZ-a da se kandidira na izborima te da se na kraju stranka odluči za njega.

Smatra da je takav scenarij i moguć. Aralica je također bio među onima koji su kao rješenje krize Vlade vidjeli Oreškovićev ostanak te dolazak dr. Miroslava Tuđmana na čelo HDZ-a.

“Znate kako Osman počinje… Lako se dogodi zgoda iz koje se rodi povijesni događaj”,, znakovito parafrazira Gundulićev ep Aralica, koji ne želi javno reći je li se Tomislav Karamarko imao pravo uopće pozivati na Tuđmanizam, kao kad je prije dvije godine rekao da će pojam tuđmanizma uvesti u Ustav.

“Još je prerano govoriti o tome, no ta inicijativa je bila vrijedna pažnje. Kad se završi Karamarkov politički vijek onda će se moći prosuditi je li bio pozvan da to kaže”, kaže Aralica.

No obitelj Tuđman, kako saznajemo do sugovornika bliskog njima, smatra da Karamarko nije razumio ključ pojma ‘tuđmanizacije’ na koju se tako rado pozivao.

Jednostavno, to je pomirenje sinova ustaša i partizana i bez tog zajedništva nema hrvatskog prosperiteta. Karamarko je, po njima, uz Milanovića, najodgovorniji za veliku bipolarizaciju društva.

Zanimljivo je da Aralica rad Oreškovićeve Vlade ocjenjuje s odličnim jer, kaže, ‘nikada nije bilo vlade koja je pokretala toliko sadržaja kao ta vlada’.

Žalostilo bi ga kada bi Vlada otišla jer bi ti sadržaji ostali na početku. Aralica pri tome misli na ideološke sadržaje, ali još i više na ‘ono što ekonomski nikada nismo u Hrvatskoj imali’.

“Zamisao da se u okolnostima kad je pokrenut postupak za opozivom potpredsjednika vlade pokrene i postupak za opozivom premijera Oreškovića je u osnovi tupa i glupa. A iz tupih i glupih zamisli mogu proizaći neočekivanja rješenja”, kaže Aralica.

Smatra da premijer mora biti 70 posto dobar financijaš jer se u miru i financijama nalazi i politika te bi dr. Miro Tuđman bio najbolje rješenje za HDZ. I naš izvor iz crkvenih krugova smatra da bi dr. Miroslav Tuđman bio dobar šef HDZ-a, ali da to nije realno jer nema neku jaku podršku unutar stranke.

“Zapravo, ni SDP, ni HDZ, nemaju pravog čovjeka koji bi mogao voditi stranku”, kaže nam naš sugovornik iz vrha Crkve.

Napominje, pak, da Crkvi, ali ni jednoj stranci u zemlji, pa ni SDP-u, ne odgovaraju novi izbori jer time gubimo još godinu dana prilikom čega bi država sve dublje i dublje tonula.

“Međunarodna zajednica, baš kao i Crkva, žestoko je protiv novih izbora. Iako svi zazivaju nove izbore, kažem vam, nitko ih ne želi. Puštaju se spinovi, poput onog da bismo izgubili milijardu, dvije eura”, zaključuje naš sugovornik.

Veze premijera Oreškovića i Crkve već su poznate, kao i da je njegov savjetnik za vanjsku politiku Stjepo Bartulica član Opusa Dei.

Nagađa se i da je supruga premijera Sanja Dujmović Orešković supernumerarija, dakle članica zajednice za koju posvećenje obiteljskih potreba čini najvažniji dio njihova kršćanskog života.

Ova spekulacija nije potvrđena, makar se o njoj naveliko govori u određenim političkim i crkvenim krugovima. No, ono što je defitivno točno, a što nam je potvrdio i naš sugovornik s Kaptola, jest da je ona doista velika vjernica te da je svako jutro na misi kod franjevaca na Kaptolu te potom na kavi u ‘Kapucineru’.

Da je obitelj Orešković izuzetno religiozna dao je naslutiti još krajem prosinca premijer Orešković koji je tada u zagrebačkoj prvostolnici čekao red za ispovijed.

Iako taj događaj nije sam po sebi ništa posebno, kad je u pitanju premijer Hrvatske onda dobiva sasvim nove dimenzije.

Jer, niti jedan premijer do sada, uključujući i predsjednika Franju Tuđman (koji je u predsjedničkom sustavu imao sve ovlasti premijera), nije viđen jedne obične nedjelje na ispovijedi, misi i potom na pričesti.

Crkva, osobito Kaptol i HBK otpočetka nisu skrivali oduševljenje novim premijerom, a jedan dio tih krugova spreman je bio i priznati da je vrh Kaptola u finišu maratonskih pregovora o formiranju Vlade bio značajno uključen.

Jedna verzija neočekivanog raspleta pregovora – ona koja je krenula iz krugova bliskih MOST-u i Crkvi – govorila je tada da je i sam kardinal Josip Bozanić toliko bio okupiran pregovorima te da je zadnje parlamentarne izbore, a potom i pregovore, pratio budno kao ni jedne do sada.

Ne zaboravimo da je i predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka primio samo dan nakon izbora, očito htijući poslati poruku građanima, ali i izabranim zastupnicima MOST-a.

‘Ta verzija obrata koja se prepričava u crkvenim krugovima kaže da je vrh Kaptola kontaktirao preko posrednika Petrova i rekao mu da koaliraju s HDZ-om, a ne s SDP-om’.

“Tada je nekako u isto vrijeme i predsjednik HBK Vlado Košić poslao onu famoznu poruku da je razočaran MOST-om i da je Milanović Petrova odveo u komunističke ralje. Petrova je to jako pogodilo, a malo kasnije do njega je došla preporuka iz Crkve da koalira s HDZ-om”, rekao nam je prije nekoliko mjeseci sugovornik blizak Kaptolu, ali i HDZ-u.

Istaknuo je tada kako sam kardinal Bozanić nije Zoranu Milanoviću mogao oprostiti uvođenje modula četiri programa zdravstvenog odgoja kao ni onu rečenicu ‘Nije dobro da Kaptol dijeli savjete hrvatskoj Vladi. To je nepametno’.

Danas je upravo Kaptol taj koji je intezivno pokušavao spasiti saveza kojeg je navodno i stvorio (odnosno, ako ne stvorio onda barem pomogao da se sklopi). Oreškovića su definitivno i dalje htjeli kao predsjednika Vlade, ali i koaliciju MOST- HDZ. Ako treba i bez Tomislava Karamarka.

Iste te riječi, ponovili su nam hrvatski akademici koji, pak, spas za HDZ vide, kako smo već ranije rekli, u dr. Miroslavu Tuđmanu. Njihova vizija novog HDZ-a jest idealistička, čini se za sada posve nerealnom, ali oni kažu da nije nemoguća.

Novi HDZ bio bi moderni demokršćanski, a veliki značaj u njemu imali bi današnji europarlamentarci – Davor Stier, Andrej Plenković i Ivana Maletić. I s istinskom provedbom tuđmanizacizacije, odnosno pomirbe. Premda stalno nosi Tuđmanovu bistu, Karamarko je jednu za drugom u paramparčad razbio sve njegove ključne postavke.

Pomirbu je zamijenio lustracijom – od koje neće biti ništa, jer ju je zaboravio; integraciju triju struja, starčevićanaca, radićevaca i komunista u jednu stranku zamijenio je starčevićansko-frankovačkim koktelom, pozitivni, pa i idolopoklonički odnos Tuđmana prema Titu zamijenio je demonizacijom Josipa Broza.

Moglo bi se, radeći inventuru tuđmanizma pod Karamarkom, citirati naslov knjige Nenada Ivankovića – Predsjedniče, što je ostalo? Samo ime stranke, čini se. Karamarko se nije trudio sakriti činjenicu da razbija Tuđmanovo naslijeđe pozivajući se na njega.

‘Pomirba, općehrvatska pomirba, koja se nalazila u središtu Tuđmanova programa, bila je jedna velika dobronamjernost s njegove strane, a što su oni od te njegove dobronamjernosti napravili? Njima je to bio jedini način da prežive. A kad prežive, da krenu u napad protiv svih tih istinskih hrvatskih vrijednosti. I svaki put kad dođu na vlasti, oni pokažu svoje pravo lice… Njega ( Tuđmana) je dobronamjernost i političko-povijesni trenutak potaknuo da ide u pomirbu jer se spremao rat. Ali vidite i sami u što se sve to, s vremenom, izrodilo’, rekao je Karamarko, objašnjavajući svoj antikomunistički manifest, prošle godine:

‘Toj komunističkoj indoktrinaciji, tom pogrešnom i nakaradnom tumačenju novije povijesti i općih društvenih vrijednosti morat ćemo se suprostaviti kudikamo osmišljenije, na više razina ili fronti. Svjestan sam da će to biti vrlo teški, najteži procesi u našem društvu… To će biti cjelovita društvena reforma u kojoj bi svoj maksimalni udio trebali dati i naši vodeći intelektualci. Da sam ja bio na Tuđmanovu mjestu, 1990. i u godinama neposredno poslije, i ja bih vjerojatno postupio kao i on. Ali da je danas Tuđman na mome mjestu, on bi vjerojatno postupio jednako kao i ja’…
 
(express.hr)

Njemački ekonomski stručnjaci na više mjesta najavljuju da će Hrvatska završiti kao Grčka ako ne započne ozbiljne reforme, a kako stvari stoje sa novom Vladom, Grčkoj smo sve bliže, a Švicarskoj sve dalje

Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko govorio je uoči početka izborne kampanje o “dolini suza” kroz koju Hrvatska mora proći na putu u gospodarski oporavak, predsjednik SDP-a Zoran Milanović tu je “dolinu suza” koristio kako bi uplašio birače i primamio ih na drugu stranu, u “Hrvatsku (koja) raste”, no sudeći prema dugo očekivanom dokumentu uglednog njemačkog ekonomskog instituta IFO  ipak novu hrvatsku Vladu očekuje prolazak kroz jednu dolinu: Nijemci je nazivaju “dolinom političke smrti”.

“Strukturne reforme bit će bolne u kratkom roku, i vodit će u potencijalnu ‘dolinu političke smrti’”, piše u dokumentu Instituta IFO u koji je Večernji list imao detaljan uvid uoči njegove javne objave sljedećeg tjedna, ali Hrvatska treba “hrabro vodstvo s dovoljno sposobnosti državništva da se suoči s neizbježnom dolinom političke smrti”.

“Jedino tako”, nastavlja se u dokumentu Ifo-a, “zemlja će se konačno, nakon sedam iscrpljujućih godina, uzdići iz svoga pada”. Na ukupno 330-ak stranica, njemački ekonomski analitičari iz Instituta Ifo, od kojih je HDZ preko svoje Zaklade državnog zavjeta naručio izradu reformskog programa za Hrvatsku, razlažu reforme koje se mogu podijeliti u sedam grupa: od makroekonomskih reformi do reforme javne uprave.

IFO predlaže smanjenje plaća u javnoj upravi, suzbijanje sive ekonomije, aktiviranje radno neaktivnog stanovništva, lakše otpuštanje i zapošljavanje novih radnika… Siva ekonomija posebno je pogubna u situacijama kad, primjerice, osoba koja prima naknadu za nezaposlene ili je otišla u prijevremenu mirovinu istodobno radi na crno. Nijemci predlažu da se za takve ljude, primjerice, uvede radna obveza u kojoj će morati nekoliko sati dnevno ili tjedno sudjelovati u programu javnih radova.

Reformski program pun je detalja, no prva i najvažnija reforma koju zagovara Ifo je postupna, kontrolirana devalvacija kune za 7 posto realno, odnosno 13 posto nominalno tijekom sljedećih 7 do 13 godina. Hrvatska je nekonkurentna, što njemački ekonomski stručnjaci dočaravaju podatkom o tome da su ključni hrvatski izvozni proizvodi skuplji za prosječno 7 posto od istih takvih proizvoda iz Poljske, i devalvacija je “način na koji se može obnoviti konkurentnost”, piše u dokumentu. “Predlažemo li Hrvatskoj novi tečajni režim? Ne. Posljednjih godina, HNB je već prihvatila 0,5-postotnu godišnju devalvaciju kune prije interveniranja.

“Naša je preporuka samo blago povećanje brzine devalvacije na način da se smanji intenzitet HNB-ove intervencije”, piše u IFO-ovom reformskom programu za Hrvatsku, čiji su glavni autori Oliver Falck i Siegfried Schoenherr.

Devalvacija kune je osjetljivo pitanje i mnogi su u Hrvatskoj, uključujući i guvernera HNB-a Borisa Vujčića, ranije obrazlagali da bi to dovelo do toga da se razdoblja visoke devalvacije izmijenjuju s razdobljima s visoke inflacije (kao u SFRJ), no dokument iz Instituta IFO navodi: “Ne raditi ništa ili nedovoljno raditi po pitanju konkurentnosti jednostavno nije opcija. Grčka je vrlo plastičan primjer gdje završi zemlja koja ne uspije obnoviti konkurentnost…”.

Njemački ekonomski stručnjaci na više mjesta najavljuju da će Hrvatska završiti kao Grčka ako ne započne ozbiljne reforme. Još jedan argument protivnika devalvacije kune leži u tome što bi svi dužnici s kreditima u stranoj valuti bili na gubitku. IFO to ne skriva: “Istina je da bi vanjska devalvacija dovela do negativnih učinaka na platnu bilancu, posebno za hrvatsku vladu i za nefinancijske tvrtke.

Kućanstva bi u cjelini bolje prošla (jer kućanstva imaju depozite u eurima u većem ukupnom iznosu nego zajmove u eurima, op.a.), ali dobit i gubici kućanstava bili bi nejednako distribuirani između bogatijih i siromašnijih”, navodi se u analizi Instituta IFO.

Drugim riječima, devalvacija kune stvorila bi gubitke za sve osim za privatne bogataše koji imaju štednju u eurima. “Ali kad je devalvacija postupna, ti negativni učinci mogu biti izglađeni”, navodi Ifo. Inače, u prvoj rečenici Ifo naglašava da je reformski program, iako izrađen po narudžbi HDZ-a, “striktno neutralan, utemeljen na čvrstim ekonomskim principima i ni na koji način nije povezan s političkim programima stranaka”.

Prema poznatom hrvatskom sociologu i ekonomisti, Hrvatsku dno čeka tek 2020. godine na kraju HDZ-ovog mandata. Pogledajte video:
 

 
(vecernji.hr/uredio:NSP)

U Hrvatskoj se vodi žučna polemika oko imenovanja Tihomira Oreškovića za mandatara nove hrvatske Vlade i okolnostima pod kojima je došao na mjesto premijera

Tihomir Orešković je bio je financijski direktor Teva grupe za Europu, inače korporacije koja je preuzela Plivu. Na tu funkciju stigao je upravo iz Plive, gdje je bio čelni čovjek do 2014. Orešković je u Tevi od 2005. i radio je kao glavni financijski direktor Teve Kanada, a od 2009. kao glavni financijski direktor za Istočnu Europu. Na poziciji glavnog financijskog direktora za regiju EMIA (Istočna Europa, Mediteran, Izrael i Afrika) imenovan je 2010.

Za mandatara nove hrvatske Vlade, Tihomira Oreškovića, potvrdili su ga Božo Petrov i Tomislav Karamarko i to nakon sastanka čelnika Mosta i Domoljubne koalicije. Mandatara je predložio HDZ, a s izborom se složio Most.

Tomislav Karamarko, čelnik Hrvatske Demokratske Zajednice, prilično je iskusan u korištenju “sporednog kolosijeka” za ulazak u visoku politiku i preuzimanje važnih funkcija u državi. Ne treba zaboraviti da je na mjesto ministra unutarnjih poslova Vlade bivšeg premijera Ive Sanadera došao kao “nestranačka osoba” i da je po drugi put u životu člansku iskaznicu HDZ-a primio 2011. godine od tadašnje premijerke Jadranke Kosor.

Naime, Tomislav Karamarko 1993. napušta HDZ i tada je bio usko povezan s frakcijom Josipa Manolića, Franje Gregurića i Stjepana Mesića koji će mu kasnije kao predsjednik osigurati da postane savjetnikom predsjedničkog ureda RH za nacionalnu sigurnost. Od 2000. do 2002. bio je predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost, od 2004. do 2006. godine bio je bio ravnatelj Protuobavještajne agencije. Na mjesto ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) imenovan je u rujnu 2006. i tako sve do 2008.

Nakon ulaska u Vladu kao ministar unutarnjih poslova, Karamarko pristupa HDZ-u, gdje se pobrinuo da izbaci Jadranku Kosor, a na XV. saboru HDZ-a 20. svibnja 2012. u drugom krugu pobjeđuje Milana Kujundžića i postaje četvrti predsjednik te stranke.

Valjda je svima jasno da je mogućnost da čovjek koji je služio Stjepanu Mesiću i revno izvršavao zadaće povjerene mu od Haaškog suda nikada i ni u jednom scenariju nije mogao preuzeti HDZ, ali mu je to pošlo za rukom i cijeli je posao odradio maestralno.

Jednako tako je i s Tihomirom Oreškovićem, koji, da su ga ranije predstavili i da se kandidirao na izborima, u današnjoj Hrvatskoj ni na koji način ne bi mogao doći na mjesto premijera.

Tomislav Karamarko, iako mnogima antipatičan, čovjek je koji poznaje vještine preuzimanja vlasti i potrudio se pronaći način kako za premijera ustoličiti čovjeka koji predstavlja korporativnu elitu, a za kojeg nitko nije glasao. Čelnik Mosta, Božo Petrov, ako je istina da je Orešković kandidat Hrvatske Demokratske Zajednice za premijera, a čini se da jest, ovdje je odigrao ulogu obične marionete koja nije dorasla Karamarkovim obavještajnim spletkama.

Izgleda da je ovoj Vladi suđeno da ostane “upisana u povijesti” više no što će to biti gotovo desetljeće vladavine Franje Tuđmana ili cijeli period vlada, HDZ ili SDP, zajedno.

Ono što se dogodilo i što svi zaboravljamo jest da se ustoličenje korporativnog tehnokrate na mjesto premijera ne može nazvati nikako drugačije nego “državnim udarom” koji je odlučen u centrima moći izvan granica Hrvatske, a moguće i uz pomoć predsjednice republike Kolinde Grabar Kitarović i njenih prijatelja iz Atlantskog vijeća i Trilateralne komisije.

Naravno, ne radi se o klasičnom državnom udaru latinoameričkog tipa i ulaskom vojnika sa strojnicama u zgradu parlamenta.

Državni udar, između ostalog, ne znači uvijek nasilno preuzimanje vlasti, koliko “egzekucija koja prethodi presudi”, kako je to definirao francuski mislilac Gabriel Naudé još polovinom 17. stoljeća.

Što se dogodilo u Hrvatskoj ovih dana? Upravo ono što se nitko ne usudi javno izgovoriti. S političkim manevrima u predsjedničkom uredu i tijekom izbora parlamentarne većine smo dobili Vladu koja sa svojim čelnikom nikako ne može služiti interesu hrvatskoga naroda. To je valjda svima jasno, a oni koji gaje i najmanju nadu da će biti drugačije, uskoro će biti razočarani.

Osim toga, nema nikakve sumnje da je predsjednica republike kao “čuvarica Ustava” ozbiljno ugrozila opstojnost zemlje.

Prije toga se trebalo riješiti starog hadezeovskog kadra, Jadranke Kosor, Vladimira Šeksa i drugih, što je bila zadaća Tomislava Karamarka. Kako inače objasniti da je ovako olako odbio insistirati na tome da kao relativni izborni pobjednik ipak on bude premijer? To bi, na kraju, sigurno bilo poštenije, nego puč kojeg smo prisiljeni šutke promatrati.

Istina, HDZ i SDP su jednako doprinijeli disoluciji parlamentarizma i ekonomskom slomu zemlje. No, jednako tako su svi znali da “ulazak u teren” osobe poput Tihomira Oreškovića neće biti moguć bez gospodarskog sloma i teške ekonomske situacije u zemlji, što se na kraju i dogodilo. Na kraju, govoreći neprestano o “nužnosti provedbe strukturnih reformi”, za koje nitko ne zna što zapravo znače, je došlo do nevjerojatnog obrata u samo nekoliko sati i usuglašavanja oko imena novog mandatara bez ikakvog političkog legitimiteta. I eto, “državni udar” je uspio.

No, treba još samo spasiti privid demokracije i to poput najobičnijeg mafijaškog bossa koji naređuje : “Učinite to i to…, ali sve mora biti legalno!”, te se pronalazi način da se u Zagrebu ustoliči korporativna aristokracija.

Ovo je zaista jedinstven primjer u hrvatskoj povijesti, zemlje koja je često zbog vojne moći velikih carstava bila prisiljena popuštati, ali nikada ovako “dragovoljno” i na ovako lukav način.

Naravno, na kraju je trebalo srušiti i posljednju iluziju, te stvoriti privid neizbježnosti. Tu na scenu stupaju mediji i javne osobe koje tvrde “kako se drugačije jednostavno nije moglo poradi spasa zemlje, ljudi i ekonomije”.

No okolnosti za moderni državni udar ne moraju nužno biti političke ili socijalne prirode, jer u eri visoke tehnologije i sam državni udar je stvar čisto tehničke prirode.

U ovom slučaju “tehnički” ne znači samu taktiku i način izvedbe, nego da uspjeh državnog udara ovisi o tehničkoj koordinaciji odluka donesenih od strane moćnika, nedodirljivih, ali sveprisutnih, koji interveniraju i utječu na živote nacija kada i kako žele. U trenutku kad se politička moć izjednačava s korporativnom, “državni udar” postaje sve lakši u svojoj izvedbi i do te mjere lagan za realizaciju da to nitko i ne primjećuje.
 
(altermainstreaminfo.com.h/uredio:nsp)

Utjecaj rezultata pretraživanja dovoljno je jak da presudi američke izbore, ali uskoro i parlamentarne izbore u Hrvatskoj

Američki psiholog dr. Robert Epstein, bivši glavni urednik časopisa Psychology Today i voditelj istraživanja na Američkom institutu za bihevioralna istraživanja i tehnologiju, godinama radi na projektu kojim se želi utvrditi koliko Google zaista utječe na odluke i mišljenja svojih korisnika.

Na portalu Politico.com napisao je intrigantan članak o dosadašnjim otkrićima te studije. Dr. Epstein tvrdi da je Google ima toliki utjecaj na mišljenje ljudi, da bi mogao doslovno presuditi o pobjedniku na američkim predsjedničkim izborima 2016.

Na tim izborima, piše Epstein, TV reklame, govori i kampanje neće imati ni izbliza toliki utjecaj koliki će imati “Gogleove tajne odluke za koje nitko – osim možda mene i nekoliko opskurnih istraživača – ne zna kako funkcioniraju.”

1. Google je najutjecajnija tvrtka u povijesti

Višegodišnje istraživanje centra dr. Epsteina prati utjecaj Googlea na široki raspon mišljenja i uvjerenja korisnika. Te podatke uspoređuje s utjecajem najmoćnijih kompanijama u povijesti. Google je, tvrdi dr. Epstein, u zadnjih nekoliko godina eksponencijalno jačao i sada je najmoćnija kompanija ikad.

2. Može mijenjati preferencije neodlučnih birača

Njihovi algoritmi za pretraživanje s lakoćom mogu mijenjati preferencije neodlučnih birača. Google može promijeniti mišljenje 20 posto takvih neodlučnih birača, a u nekim demografskim skupinama i 80 posto, s tim da nitko od korisnika neće biti svjestan da netko manipulira njime. Eksperimente koji su to pokazali dr. Epstein je vodio s kolegom Ronaldom E. Robertsonom.

Ako se uzme u obzir da se većina izbora dobiva malom razlikom, Google teoretski već sada može utjecati na 25 posto izbora u svijetu. U Sjedinjenim Državama prosječna razlika u broju glasova je manja od 7,6 posto, a 2012. je bila 3,9, što je duboko u zoni u Googleova utjecaja.

3. Googleov utjecaj temelji se na tri stvari

Stručnjaci iz tima dr. Epsteina ustanovili su najmanje tri načina na koje Google, bez posebne namjere uprave kompanije, može oblikovati, a možda i odlučiti američke predsjedničke izbore iduće godine.

4. Promjenama algoritama za pretraživanje…

Zaposlenici Googlea koji stalno unapređuju algoritme za pretraživanje praktički manipuliraju korisnike svake minute. Prilagodbe koje čine na izvjestan način utječu na sliku svijeta koju posreduje internet i tako utječu na mišljenja. Testiranja su pokazala da je utjecaj na preferencije neopredijeljenih birača zamjetan. Znanstvenici su taj efekt nazvali SEME (Search Engine Manipulation Effect) i tvrde da je riječ o jednom od najvećih bihevioralnih učinaka koje su ikad otkrili.

…činjenici da je utjecaj nevidljiv…

Nove studija objavljena u publikaciji Proceedings of the National Academy of Sciences (PNAS), sadrži rezultate pet eksperimenata na 4500 ispitanika u dvije zemlje. Budući da je utjecaj tražilice gotovo nevidljiv kao oblik društvenog utjecaja, da je toliko velik i nema specifičnih zakona na svijetu kojima bi se Google spriječilo da koristi tu tehniku, dr. Epstein i njegovi suradnici tvrde da je SEME prijetnja demokratskom sustavu.

…i tajnosti procesa unapređivanja algoritama

Prema Google Trendsu, Donald Trump je prema aktivnosti na tražilicama pretekao ostale kandidate u 47 od 50 američkih saveznih država. Pitanje je može li ga ta aktivnosti pogurati naprijed i u regularnim anketama i u konačnici mu donijeti veću podršku birača. Mnogo će ovisti o tome kako Googleovi programeri budu podešavali numeričke vrijednosti u algoritmima tražilice, tvrdi dr. Epstein. Google tvrdi da algoritme prilagođava 600 puta godišnje ali proces je tajan tako da kandidati čak i kad bi htjeli vjerojatno ne bi mogli imati izravan utjecaj na to.

5. Google može povećati podršku i 63 posto

Tim dr. Epsteina u svojim je eksperimentima uspio putem pretraživanja povećati podršku svakom kandidatu u rasponu od 37 do 63 posto nakon samo jednog navrata pretraživanja. Utjecaj učestalog pregledavanja pristranih rezultata pretraživanja u nekoliko tjedana ili mjeseci, nesumnjivo bi bio i veći, tvrde.

6. Već rangiranje rezultata utječe na mišljenje

U osnovnom eksperimetnu, sudionici su nasumce svrstavani u jednu od tri skupine u kojoj su rezultati pretraživanja bili u korist kandidata A, kandidata B ili nijednog kandidata. Sudionici su dobili kratki prikaz svakog kandidata a zatim su ih pitali koliko im se kandidati sviđaju i vjeruju li im, te za kojega bi glasali.

Zatim su ih pustili da 15 minuta sami guglaju kandidate, ali je tražilica bila manipulirana. Svaka skupina mogla je vidjeti istih 30 rezultata pretraživanja, svi su bili linkovi na stvarne web stranice kandidata s prošlih izbora. Od grupe do grupe razlikovao se samo poredak rezultata istraživanja. Ljudi su mogli kliknuti na koji god rezultat žele i pregledavati stranice isto kao na Googleovoj tražilici. Kad su ispitanici završili pretraživanje, ponovno su ih pitali za koga bi glasali i odgovori su bili drugačiji nego na početku. Mijenjali su se i povjerenje i simpatije i odluke o glasanju.

7. Teze studije potvrdile su se na izborima u Indiji

Dr. Epstein piše da je još zanimljiviji dio istraživanja proveden na više od 2000 neopredijeljenih birača u Indiji, tijekom parlamentarnih izbora 2014, najmasovnijih demokratskih izbora u povijesti na koje je izišlo 480 milijuna ljudi. Cilj eksperimenta bio je testiranje teorije u stvarnom životu. Biračima su kandidati bili dobro poznati i svakodnevno su ih bombardirali predizbornom retorikom, ali i tu je poredak rezultata pretraživanja na Googleu promijenio mišljenje više od 20 posto neopredijeljenih birača, a u nekim skupinama i više od 60 posto. Googleovi dnevni podaci pokazali su da su korisnici Googleova pretraživača 25 dana uzastopno najviše pretraživali Narendru Modi, koji je na kraju pobijedio na izborima. Korelacija nije dokazana.

Što Google kaže na sve?

Prema odgovoru koji citira dr. Epstein, Google je takozvani SEME efekt svoje tražilice komentirao na slijedeći način: “S obzirom da su relevantni odgovori od samoga početka temelj Googleova pristupa pretraživanju, svaka promjena smjera umanjila bi povjerenje korisnika u naše rezultate i kompaniju.”
 
(telegram.hr/uredio:nsp)

DAN KADA ćemo postati Grčka je sve bliže! Javni dug raste kao blesav, BDP raste mizerno tako da ne može pratiti ni rast kamata, radna snaga se iseljava… Ako ste mislili da ipak ima šanse da to izbjegnemo, loše ste mislili! Samo 8% umirovljenika ima puni radni staž…

Lansiranje natuknica gospodarskih programa obje glavne stranke u Hrvata – SDP-a i HDZ-a govori da pravih reformi nema, niti će ih biti. Gospodarske ideje obje stranke su se toliko približile da ih možemo zvati jednom kraticom, recimo: SKH.

SKH – ne diramo državne uhljebe ni pod koju cijenu

Jasno je – cijeli politički sustav u Hrvata se drži na svemoćnom državom aparatu, kao što je nekada Savez Komunista Hrvatske (neću napisati kraticu) uz pomoć Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske (SSRNH) obuhvaćao gotovo sve aspekte javnog života. Jer, ništa se nije promijenilo, model vladanja je isti! Oni koji govore o nekom neoliberalizmu u Hrvatskoj u potpunosti griješe – ovo je neosocijalizam, državno upravljanje svime, u cilju namirivanja države i njenih proračunskih sisalica.
Država je, kao prava socijalistička država, i otac i majka. Država je ta koja daje dozvole, dozvole za dozvole, kojoj se klanja ispred šaltera i koja u potpunosti pazi na vas. Toliko pazi na vas da ukoliko želite otvoriti posao kod kuće – kazniti će vas ukoliko niste stavili naljepnice gdje vam je izlaz iz stana.

SKH sustav vladanja temelji na aktivistima razasutim na cijelom području i svim razinama države – općinama, gradovima, županijama, državi; zato je svaka ideja racionalizacije uprave bogohulna. Posebno to vidite na primjeru županija – u ovakvim granicama i odnosima su besmislene i služe ničemu. No, ni lijevi ni desni SKH ih ni po cijenu života ne želi mijenjati i pretvarati u regije (naći će tome 100 objašnjenja), te otpustiti pola ljudi i smanjiti broj u predstavničkim tijelima.

Zašto ih ne žele mijenjati i racionalizirati? Jednostavno je. Zamislite da imate stranačkog aktivistu. Čovjek lijepi plakate, kaže vam da ste divni i krasni, trčkara svaki puta kada ga nazove središnjica ili centrala (lijevi i desni SKH imaju malo različitu terminologiju radi naivaca), vabi glasače, stoji na štandovima – i treba ga nečim nagraditi. Međutim, čovjek kao takav nema pojma o ničemu. Ne možete mu dati neki odgovorni posao čak ni u komunalnoj firmi – jer ga ne zna obavljati.

Često i nema neke škole. Što mu pokloniti – pa mjesto gdje ne može napraviti nikakve štete: županijski vijećnik! Čovjeka koji nema pojma o ničemu, staviti ćete u organizacijsku jedinicu koja ne služi ničemu. Štoviše, dodatna je korist, 20-tak takvih koji nemaju pojma o ničemu ušutkati će nikakvom raspravom one koji su došli tamo (da ima ih takvih) i nešto napraviti.

Nitko ne govori o otkazima u javnom sektoru – to je zadnja linija obrane, otkazi u javnom sektoru stvaraju nesigurnost upravo onih na kojima SKH počiva. Štoviše, SKH će uredno pustiti liječnike da odu iz Hrvatske; liječnici su ionako previše nepouzdani, previše dobro plaćeni da bi šutjeli, a štoviše ne može ih se pokupiti mjestom županijskog vijećnika, pa ni ucijeniti – odu raditi iz Hrvatske ili kod privatnika.

Uostalom, za svakog liječnika koji ode, radi visine njegove plaće, može se zaposliti 3-5 uhljeba, što znači barem 20 glasova na izborima! Tako SKH rezonira.

Ekonomija se neće sama obnoviti

Glupost je deset puta pokušavati isto te i dalje misliti da će to dovesti do drugog rezultata. Hrvatska ekonomija se guši suludim prenormiranjem, svemoćnim inspektorima koji mogu “iz rukava” nabiti ogromne kazne, prevelikim porezima za ono što država daje – i naravno da se ekonomija guši, nestaje i odlazi. Pošteno recite – kojem prijatelju biste iskreno savjetovali da danas otvori firmu u Hrvatskoj, umjesto u Sloveniji, Češkoj ili Ujedinjenom Kraljevstvu? Možete li uz naše bjesomučne izmjene propisa uopće planirati neku investiciju u narednih desetak godina? Ne možete? Pa tko će onda biti lud ovdje ulagati?

Umjesto da se brzim koracima doslovno reže loša normizacija, da se bilo koga tko želi ovdje raditi i privređivati i uložiti i stvoriti radno mjesto čeka uz osmjeh, da se hitno smanje porezi na sve oblike rada – administracija uništava. Ova država se ponaša kao da svijet postoji radi nas i kao da ljudi imaju obvezu raditi ovdje. Nemaju. I radnici i kapital odlaze tamo gdje im je dobro.

Mnogi, u područjima gdje se to može prebacili su sjedišta firmu u druge zemlje – i ljudi kažu da su se preporodili. SKH jednostavno ne želi shvatiti da smo sada u EU i da je prebaciti firmu u Sloveniju ili neku drugu članicu posao od nekoliko dana. Jer, SKH, premrežen ljudima koji su u realnom sektoru radili zadnji puta kada su bili na praksi u srednjoj – jednostavno ne razumije kako funkcionira ekonomija i svijet danas. Oni lebde u nekom drugom svijetu, svijetu stalnih plaća, redovnih primanja i neke magične vreće odakle izlaze novci.

Krediti – pa dokle ide

Imamo dakle SDP koji se plaši reformi, ali i HDZ koji isto ne bi ništa reformirao (samo bi smanjili poreze, ali ne pričaju odakle napuniti rupu!), koje dakle zbog sličnosti ekonomskih politika ovdje zovemo SKH. I posljedica je jedna – trošimo više nego što zarađujemo. Debelo više. Zadužujemo se, ali ne za razvoj, nego za dnevnu potrošnju.

Državni proračun je sličan kućnom. Nije problem ako se zadužite za nešto pametno – da bi platili školovanje ili sagradili apartman za turiste, no ako se zadužujete da bi svaki dan jeli pršut i Paški sir umjesto mortadele, onda imate problem. A Hrvatska, neprovođenjem reformi u biti dobro jede i pije na račun kredita.

I kao u svakoj obitelji – ako zarađujete 8, a trošite 10, doći će dan kada ćete dignuti sve kredite, ispeglati sve kartice, potrošiti svu gotovinu – i kada će sve stati. Nitko vam više neće htjeti dati kredit.

Štoviše, kako nismo u eurozoni kao Grčka, naša blokada onima vani neće predstavljati ni 10% grčkog problema, pa se nitko neće previše opterećivati. Tog dana, koji nije daleko – Hrvatska će proglasiti da privremeno ne može financirati vanjski dug. Da smo laički – bankrotirali. Jer, država ne može stvarno bankrotirati – državni dug se uvijek prebaci na buduće generacije. Djeca koju vidite na igralištu – plaćati će bjesomučno trošenje ove generacije.

Kada više ne budemo mogli servisirati vanjski dug, ljudi će ove krizne godine prepričavati kao doba kada je bilo super, kada je bilo svega i kada su plaće barem javnom sektoru dolazile na vrijeme. I standard će pasti. Debelo! Jer kao što ona obitelj koja je zarađivala 8, a trošila 10, kada sve presahne mora ne samo živjeti od 8, nego i plaćati kamate – onda to mora i država. Priče: “Plaće su male!”, “Kako ovako mizerne penzije mogu niže?”, “Nemamo ni sada!” – zaboravite. Kada love nema, onda se ne može ni podijeliti. Osim štampanja, ali onda dobijete sam praznu kartušinu.

Strah od “bolnih rezova” je samo kupovanje vremena

Jeste li kada porazmislili zašto se nekada države uglavnom nisu zaduživale? Pa, jedan od razloga je – bile su mahom monarhije. Kraljevi, carevi prinčevi – znali su da dug kad-tad dolazi na naplatu. A željeli su vladati dugo, i željeli su da ih naslijede njihova djeca – te da i oni vladaju dugo, a ne da im jednog dana država zapne u dugovima i da se pred vratima dvorca pojavi narod u onom živopisnom izdanju, oboružan vilama, motikama, lopatama i buzdovanima, kako narod nezahvalan već zna biti…

U današnje vrijeme, kada se vlast bira svake četiri godine – čini se da je političarima poziv da neučinkovitost svoje vlasti poprave zaduživanjem – nešto kao poziv sirena pomorcima Odiseji. Nešto neodoljivo. Uistinu, zar ima nešto bolje nego svoju vlast i svoju neučinkovitost “popraviti” kreditićem, pa onda se pokazati čovjekom “široke ruke”:

Evo za državnu firmu, neka se nađe za plaće!

Evo za penzijicu 10 godina prije roka, i ne zaboravite tko vam je omogućio!

Evo “besplatni” udžbenici za sve!

Evo nove fontane!

Evo pomoć za socijalno ugrožene, “ja” ću vam dati!

Tako su političari mili i dragi – dijeleći tuđe novce. Posuđene novce. I nakon 4, ili najviše 8 godina oni odlaze – s izvršne vlasti u Sabor ili na dobro plaćena savjetnička mjesta. Oni naime nisu ta garnitura koja će kredite morati vratiti – to rade neki novi političari i neke nove generacije građana. A za ove koji su se neodgovorno zaduživali, narod će reći: “Joj, što se za onoga dobro živjelo!”

I onda kada imate neodgovornu politiku i neodgovoran narod, onda će čak i velika većina podržati ono: “Nema bolnih rezova!” Bolnih rezova se većina straši: i oni u javnom sektoru, i oni u većini državnih firmi i oni u manjim komunalnim firmama, i oni u mirovinama koje objektivno nisu odrađene uz 40 godina staža i mnogi drugi – i zato ih se straše i političari. Rezovi plaše birače.

Oni jadnici koji sve to plaćaju – realni sektor, ionako su manjina u Hrvatskoj. Ne možete pobijediti na izborima ako se oslanjate na one koji proračun pune. I zato se ide kako se ide. Zaduživanje, koliko može, pa i preko toga.

S druge strane – prodavači magle

U Hrvatskoj, u krizi u kojoj jesmo, naravno da se množe razni prodavači magle, pa onda i političke. Imamo ih i na ovom području, to su oni koji kažu da su protiv “politike štednje”. Kao, “politika štednje” je uništila Grčku. Ali, Grčka uopće nema politiku štednje! Kako? Jednostavno je.

Ako zarađujete 8, a trošite 10, ideja da zarađujete 9 a trošite 10, uopće nije “politika štednje”, već politika “dođimo do granice zaduženja malo dulje”. Politika štednje je da imate poseban državni fond gdje stavljate viškove, kao što ima Norveška (jedan od najvećih državnih fondova u svijetu, za doba kada ne bude nafte)! Sve dok trošite više nego što zaradite, ne može se govoriti o nikakvoj “politici štednje”. Oni s takvim izjavama, gdje javna potrošnja dovodi do rasta – ne govore odakle novci za to. Od novih kredita? A zašto bi vas vječno kreditirali?

Malo je strateški važnih država kojima će oprostiti zaduženje jer su važne iz političkih razloga. Neki će zazivati Jugu (da par puta su joj oprostili dugove), ali će zaboraviti da je to bilo prije pada Berlinskog zida, kada je “zemlja između” bila važna. Ovi prostori to više nisu. Ako ćete primjer strateški važne zemlje danas – to je Island. U ovo doba zahlađenja odnosa između Amerike i Rusije, Amerima je neizmjerno važan kao mjesto nadzora Atlantika. Mi to nismo.

Uravnoteženi budžet – jedina realna politika

Ako niste Sjedinjene Američke Države koje vraćaju dug u valuti u kojoj imaju štampariju, ili u nekoj izvanrednoj situaciji tipa rata koja traži zaduživanje države da bi opstala – razvoj koji neće dugovima opterećivati naredne generacija se može postići samo uravnoteženim proračunom. Upravom onakvim kakvog ove godine ima Savezna Republika Njemačka.

Koliko se zaradi, toliko se potroši. Zar nema nešto jednostavnije? Upravo koliko se uprihoduje – toliko ima za državne plaće, umirovljenike i druge javne potrebe. Ako nema dovoljno – onda se stisne dok se ili ne smanje troškovi (npr. smanjenjem broja službenika), ili se stvore takvi uvjeti da privreda krene u razvoj, pa evo novca od poreza.

Ono što mi imamo u Hrvatskoj je monstruozno – realni sektor koji se preopterećen porezima gasi, gomile inspektora koji samo gledaju kako isti što više orobiti i uza sve to – bjesomučno zaduživanje dokle ide pa ide. Sve samo da bi se kupio još jedan mandat bez reformi, da bi SKH mogao dobiti glasove na račun toga da se ništa, osim nešto kozmetike ne mijenja.

A hrvatski dug raste. Bjesomučno raste svaki mjesec, sve dok kreditori ne kažu dosta! A onda će tek nastupiti raspad – kašnjenje državnih plaća, kašnjenje mirovina, bolnice koje nemaju ni osnovno… Nemojte misliti da će nas EU spašavati kao Grčku – jer nismo u eurozoni. Biti će opako. Država će očajnički dignuti PDV, slati će horde inspektora da još više stisnu privredu, a privrede više biti neće.
Ako se ovakva politika arčenja u Hrvatskoj nastavi, biti ćete sretni ako imate komad polja, brodicu za ulovit ribe, par apartmana za iznajmit ili rodbinu u Njemačkoj koja će vam pomoći. Ovakvom stopom zaduživanja današnji standard ćete samo sanjati. Kako je bilo dobro, bogato i rastrošno.

Da li bi Hrvati prihvatili realnu politiku?

Zanimljivo je pitanje – da li bi Hrvati prihvatili realnu politiku? Da li bi dali glas onome tko bi rekao: “Proračun 2016. će biti realni proračun, bez dodatnog zaduživanja, država će trošiti upravo koliko se uprihoduje!” I onda za sve javne potrebe – od plaća do mirovina – točno onoliko koliko se ima. Ako neki mjesec fali 20%, manje sve 20%, ali ako se napokon stvore uvjeti za rast i privreda krene – neka bude sve i 20% više nego danas! Jer sve drugo je samozavaravanje – uzimanje kredita koje netko u budućnosti mora otplatiti.

Postoji li u Hrvatskoj dovoljno odgovornih ljudi koji će reći dosta bančenju na račun budućih generacija, na račun djece kojoj će dugovi doći na naplatu? Ili, alternativno, na račun toga da u budućnosti praktično neće biti mirovina, jer će djeca uredno otići vani, ne želeći plaćati tuđe dugove?

Može li uopće Hrvatska prestati s glupostima i izmišljanjima nekih novih modela i krenuti putem kojim se jedino može krenuti – putem razvoja poput jedne Njemačke, Češke ili Slovačke? Rad, nove tehnologije i nove vrijednosti? Cijeniti one koji stvaraju, umjesto se uvlačiti onima koji troše, da bi se dobio koji novčić od feudalca u liku današnjih političara.

Ili nismo to u stanju? Pa ćemo za koju godinu dotjerati cara do duvara – i “resetirati” se kao zemlja s prosječnim mirovinama od 200 i prosječnim plaćama od 400 eura? Možemo i tako, očajnički držati sve kako jest i nastaviti istim putem kojim nas vodi SKH i dalje – no ne zaboravite: neće nitko u Hrvatskoj, kada ovaj kurbin pir bjesomučnog zaduživanja za 2-3-5 godina dođe kraju, moći reći: “Nisam znao!”

Putem kojim idemo, neminovno i brzo dolazi dan kada ćemo biti Grčka. Ne zaboravite to. I plašite se toga, neće to biti ugodan dan.
 
 
(index.hr/uredio:nsp)

banka, banke, krediti, kamata, zajam, otkup zlata, osiguranje, software

Koliko bila daleko ili blizu, Rumunjska politička i ekonomska scena se može usporediti sa republikama bivše Jugoslavije u svojem postkomunističkom djelovanju. Gdje leži budućnost politike u postkomunističkim zemljama Balkana?

Rumunjska je 22. prosinca proslavila 25-godišnjicu revolucije 1989. i inauguracuju novog predsjednika, Klaus Verner Johannisa. On je Nijemac iz Transilvanije, potomak saksonskih pa njemačkih kolonizatora koji naseljavaju Rumunjsku od XII stoljeća.

Što znači izbor marginalnog luteranca za predsjednika pretežno pravoslavne zemlje? Da li je to u današnjoj Europi, u kojoj su prevladali populizam, povratak nacionalizmu i ksenofobija, znak tolerancije ili još jednog glasovanja protiv?

Ono što znamo je da je pobjeda Johanisovog desnog centra strateški poraz rumunjske ljevice.

Victor Ponta, 42-godišnji rumunjski premijer i lider lijeve Socijaldemokratske partije (PSD, ali označavat ćemo je sa SDP radi boljeg razumijevanja) – SDP, personificira mladu generaciju rumunjskih političara, koji stupaju na scenu nakon deset godina vladavine aktualnog predsjednika Rumunjske, kontroverznog Traiana Basescua, i slabljenja rumunjske desnice.

Victor Ponta je u prvom krugu ovih predsjedničkih izbora osvojio 40%, a Johannis 30% glasova. Dva tjedna kasnije, Klaus Johannis je pobijedio sa 55%, naspram Pontinih 45%.

Što se dogodilo? Da li je u drugom krugu izbora ovaj priljev glasova Johannisa donio otpor prema Viktoru Ponti ili prema cijelom SDP-u? Zašto SDP već treći put za redom gubi mjesto predsjednika?

Što se događa s ljevicom u Rumunjskoj

Što se događa s ljevicom u Rumunjskoj, jedinoj zemlji srednje i istočne Europe u kojoj su socijaldemokrati uvjerljivo najjača politička snaga?

Osvrnimo se na izbornu kampanju Vikor Ponte, jednu od najprljavijih u četvrt stoljeća dugoj povijesti demokratskih izbora u Rumunjskoj. Žrtvujući fundamentalne vrijednosti ljevice, Ponta je odlučio da svog protivnika napadne sredstvima Čaušeskuove propagandne mašinerije.

Napao je njegovo njemačko porijeklo, vjeroispovijest, njegove roditelje (koje je maltretirala TV postaja Pontinog suradnika iz gradića u Njemačkoj, u kojem oni žive). Išao je dotle da je Johannisa optužio za trgovinu djecom i organima tijekom devedesetih, kada je Johannis bio samo lokalni školski inspektor.

I javna podrška Viktoru Ponti od krajnjeg desničara Korneliua Vadima Tudora (4% u prvom krugu) navela je mađarsku manjinu u Rumunjskoj (s dva kandidata u prvom krugu) da masovno (85%) glasa za Johannisa, unatoč tome što je mađarska stranka UDMR koalicijski partner SDP-a u aktualnoj vladi.

Ali najgori potez u ovoj kampanji bila je loša (po nekima namjerno loša) organizacija izbora za ogromnu rumunjsku dijasporu u Europi. U prvom krugu, na desetke tisuća Rumunja postrojenih u duge redove ispred veleposlanstava i konzulata, nije uspjelo glasati. Pontina vlada ni u drugom krugu glasovanja, 16. studenog, nije učinila ništa da rumunjskoj dijaspori (broj glasača se u drugom krugu udvostručio) omogući normalne uvjete glasovanja.

Dugački redovi i sati čekanja građana iz dijaspore izazvali su nezadovoljstvo diljem Rumunjske, koja je tijesno povezana s oko 2,5 milijuna svojih sunarodnjaka zaposlenih u Europskoj uniji. Došlo je do sukoba gnjevnih rumunjskih glasača s policijom na ulicama Milana, Torina i Pariza, a onda su po Rumunjskoj izbile masovne demonstracije protiv Victora Ponte i njegove vlade. Prosvjede je mudro podržala PNL, partija desnog centra bliska Johannisa. U tijeku je kaznena istraga o opstrukciji glasačkog prava rumunjske dijaspore.

Ali da li je sramotna kampanja Ponte i njegovog tima jedini razlog za njegov poraz? Partidul-stat ili partijska država, jedna je od uobičajenih optužbi na račun SDP-a. Autokratske tendencije Victora Ponte kao lidera stranke samo su pojačale ovu zabrinutost. Tome nisu pomogle optužbe predsjednika Basescua da je Victor Ponta radio za tajne službe dok je bio tužitelj od 1997. do 2001. Za mnoge u zemlji i izvan nje mađarsko-rumunjski duet moćnika Viktora i Viktora bio bi neprihvatljiv.

Jedna od velikih tema kampanje bila je i korupcija. Uz pomoć dužnosnika SDP-a, Ponta je uspio nametnuti izmjene zakona ili da odugovlači s oduzimanjem zastupničkog imuniteta određenom broju istaknutih zastupnika (iz svih stranaka). Rutinski odbacuju optužnice protiv zastupnika kao lov na vještice u režiji Basescuovih lojalista, Ponta je samo potvrdio staru sliku SDP-a kao organizacije koja štiti korumpirane političare.

Kaotično i nekompetentno vođenje vlade otvorilo je još jednu liniju napada. Privilegovani status na tenderima uskog kruga poslovnih ljudi i medijskih magnata bliskih premijeru Ponte, široko su kritizirani u zemlji kojoj su prijeko potrebne investicije i nova radna mjesta.

Možda lijevi SDP ne može dobiti predsjedničke izbore pri velikoj izlaznosti glasača. Optužbe za komunističku prošlost, aroganciju i korupciju gomilaju se 25 godina. Priča o upadu rudara u Bukurešt i nasilju koje je 1990-91. uslijedilo pod Iliescuom, osnivačem i počasnim predsjednikom PSD-a, prenosi se s koljena na koljeno.

Pod parolom Trećeg puta (Tony Blair je Pontin službeni savjetnik), vlade koje je formirao SDP sve više su klizile prema centru – neki kažu i desno – s ciljem (koji su rezultati izbora oštro opovrgli) da se osvoje glasovi liberala. To je izazvalo ideološku konfuziju i odbilo mlade, urbane i obrazovanije građane, dijasporu da ne spominjemo, ostavivši za sobom glasačku bazu sačinjenu uglavnom od starijeg, ruralnog i manje obrazovanog dijela stanovništva, ovisnog o mreži gradonačelnika i načelnika županije (takozvanih “lokalnih baruna”) .

Učinkovitost i kredibiltet ove kohorte partijskih kadrova često je dovođena u pitanje mnoštvom optužbi i sumnjičenja za korupciju i sukob interesa. Uz lokalne i parlamentarne izbore koji nas čekaju 2016., a sa njima i novim predsjednikom koji se u ispitivanjima javnog mnijenja visoko kotira, lijevom SDP-u se ne piše dobro.

Kako to da u zemlji koja je u dramatičnom socijalnom i ekonomskom stanju, ljevica ne može postati vodeća politička snaga? Obratimo najprije pažnju na nepravednu etiketu “bivši komunisti” koja krasi čela svih socijalističkih i socijaldemokratskih partija srednje i istočne Europe.

Unatoč sve većem broju nostalgičnih građana koji čeznu za sigurnijim vremenima prethodnog režima, ogromna većina stanovništva kategorično je protiv bilo kakve veze, ma koliko labave – s komunističkom prošlošću.

Osim toga, smatra se da je lijevi SDP najviše pridonio formiranju ekstremno nepravednog oblika “koktel” kapitalizma, koji se u Rumunjskoj izgradio tijekom posljednjih dvadeset pet godina, i da su socijaldemokrati morali odoliti neoliberalnoj dogmi prekomjerne deregulacije, privatizacije i državnog rasula. Mnogi tehnokratski orijentirani članovi uzastopnih Pontinih kabineta javno su se u posljednje tri godine hvalili svojim ultra-liberalnim sklonostima. Ono što je u vrijeme izbora djelovalo kao potreba da se napusti tradicionalna osnova partije, u redovima “najposlovnije rumunjske vlade” dovelo je do udaljavanja od osnova društvene pravde.

Najzad, sama partija se sve više udaljavala od velikih promjena u društvu, uključujući osnovne uzroke i posljedice migracije milijuna Rumunja tijekom posljednje dekade. Sadašnja stopa nezaposlenosti od 7% iznosila bi 30%, da ulaskom u EU nije bila omogućena ekonomska migracija radno sposobnog stanovništva.

Dijaspora u nacionalnu ekonomiju ulijeva oko šest milijardi eura godišnje. Sa brojem radnih mjesta i javnih službi dovoljnim da ljudi ostanu ili da se vrate, godišnji doprinos bruto društvenom proizvodu bio bi oko 50 milijardi eura veći (na sadašnjih 150 milijardi eura BDP).

Dugotrajna kriza izazvala je dodatne promjene u javnoj sferi, koje se ogledaju u aktivnijem djelovanju civilnog i društvenog sektora. Kada je riječ o novim tehnikama izbornih kampanja, lijevi SDP djeluje staromodno i ofucano, unatoč svojoj zastrašujućoj mašineriji.

Ovo nije prvi put da se nakon izbornog poraza SDP nađe u nezavidnom položaju. Ali izgleda da su stari i novi lomovi i stereotipi koji prate ovu partiju i njenog kandidata, među građanima stvorili istinski otpor prema njima. Građani su ugledali sukobe i uzajamne optužbe u SDP-u, otežane izostajanjem analize i pronalaženja dubljih uzroka situacije u kojoj smo se našli.

Gluh na prosvjede javnosti, Victor Ponta ostaje na čelu stranke, koja je postala taoc njegovog političkog opstanka. I oboje bi mogli stradati.

Što bi moglo učiniti? Puka promjena imidža ili vodstva stranke ovoga puta neće biti dovoljna. Nužno je duboko i iskreno preispitivanje, i povratak našim temeljnim uvjerenjima o jednakim mogućnostima i socijalnoj pravdi u 21. stoljeću. Neophodna je i obnova ljudskih resursa, uz jasni otklon od korumpiranih ljudi i loših navika. Činjenica da i desni dio političkog spektra ima slične probleme, to nas ne treba tješiti.

Kompetentnost, integritet i intelektualna hrabrost da se u europskom i svjetskom kontekstu stvori manje ovisna ekonomija i pristojno društvo, trebaju postati standardi rumunjskih socijaldemokrata. Da li lijeva SDP može se promijeniti i postati istinski progresivna snaga? Da li može privući intelektualce ljevičare koji se ne prepoznaju u njenom staromodnom političkom diskursu? Ili će nove političke i građanske snage dovesti u pitanje monopol političke predstave o ljevici koji je držao SDP? Porota još uvijek zasjeda. Odluke koje će ta porota javnosti donijeti, dat će nam nagovještaj u kom pravcu se kreću stvari.

Dvadeset pet godina nakon pada komunizma i pogubljenja Ceausescuovih 22. prosinca 1989, Rumunjska započinje novi politički, povijesni i strateški ciklus. Bijeg iz europske periferije i siromaštva, korupcije i loše vlasti je moguće. Progresivne snage bi trebale biti predvodnice ove nove Rumunjske.
 
Rumunjska je 22. prosinca proslavila 25-godišnjicu revolucije 1989. i inauguracuju novog predsjednika, Klausa Vernera Johannisa.

 
 
(pescanik.net,youtube.com/uredio i preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19640"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]