Britanski nogometni savez ima dugu tradiciju slavljeničkog šampanjca nakon finala kupa

Međutim, nakon internih rasprava, Britanski nogometni savez će zabraniti legendarni šampanjac prilikom slavlja kako se ne bi uvrijedili igrači čija vjerska uvjerenja zabranjuju korištenje alkohola, piše Dailymail.

Umjesto toga, zamjenski šampanjac bez alkohola bit će dodijeljen pobjedniku nogometnog kupa tako da se igrači i dalje međusobno mogu špricati sadržajem boca.

Nogometni klub Watford se suočava s Manchester Cityjem u ovogodišnjem finalu kupa 18. svibnja na stadionu Wembley. Watfordova zvijezda Abdoulaye Doucoure, zajedno sa ostalim zvijezdama Manchester Cityja Riyad Mahrezom, Benjamin Mendyem i Ilkay Gundoganom slijede islam, koji zabranjuje konzumiranje alkohola.

Državno nogometno prvenstvo Velika Britanije je godišnje natjecanje u muškom domaćem nogometu i otvoren je za sve kvalifikacijske klubove do razine deset engleskog nogometnog saveza.

Šefovi Britanskog nogometnog saveza razmišljali su o provedbi promjene šampanjaca prije, ali su bili zabrinuti da će biti označeni kao “oni koji će pokvariti svu zabavu na proslavi”.

Upravno tijelo kontinuirano se bavi problemima multikulturalnosti i različitih vjera koji su postali prevladavajući u nogometu posljednjih godina.

Napadač Manchester Citya i Engleske, Raheem Sterling, već je govorio o rasizmu u nogometu – nakon što je verbalno bio napadnut više puta na terenu.

On sada poziva nogometne klubove da se suoče sa strožim kaznama ako njihovi navijači rasno zlostavljaju druge igrače.

U 2012. godini Premier Liga je prestala davati alkoholni šampanjac igračima na dodjeli nagrada nakon što su muslimanski igrači odbili prihvatiti boce.

Francuz Franck Ribery, koji je 2002. godine prešao na islam, navodno je bio vrlo ljut na suigrača iz Bayerna zbog proljevanja alkoholne pive po njemu nakon što su osvojili njemačku nogometnu ligu – Bundesligu – 2013. godine.

Novi-Svjetski-Poredak.com

24. ožujka se slavi kao Međunarodni dan vode. To nije samo briga mnogih ljudi trećeg svijeta, nego i građani Europe su prisiljeni braniti svoju vodoopskrbu od pohlepe “investitora” i privatizacije kakvu želi EK.

Je li voda roba, poput cipela ili automobila? Zapravo, pitka voda se u gospodarskom očištu jedva razlikuje od prodaje šljunka ili kakvog rudnog bogatstva. I u jednom i u drugom slučaju su potrebne investicije da bi se došlo do blaga pod zemljom i da bi se ono isporučilo do onih kojima je potrebno.

Zato je i Europska komisija, u općoj pošasti mjera štednje, koncem prošle godine predložila “smjernice za dodjeljivanje koncesija uslužnih djelatnosti” komuna i općina gdje se lokalna uprava zapravo tjera na “otvaranje tržišta” – drugim riječima, na privatizaciju. A to znači i na privatizaciju gradskih vodovoda.

Teško je reći da birokrati u Bruxellesu, još uvijek opčinjeni neoliberalističkim gospodarskim načelima, ne znaju dokazanu činjenicu: privatizacija vodovoda još nikada – i tu jednostavno ne postoje iznimke i zato se može ponoviti: nikada nije dovela do jeftinije i bolje vode za građane.

Voda poskupjela – četiri puta!

Privatizacija vodovoda Londona je završila – potpunim fjaskom

To će rado potvrditi i Humberto Brito iz portugalskoga gradića Pasos de Fereire. I ta komuna je “otvorila tržište” svoje vodoopskrbe i privatizirala svoj vodovod. Rezultat je, svjedoči Brito, prava katastrofa: voda je u kratko vrijeme poskupjela za 400% – i sve veći račun stiže svake godine!

I Velika Britanija je, u svojedobnoj poplavi privatizacije za vrijeme konzervativnih vlada, privatizirala i vodoopskrbu. Najveći sustav vodovoda, Thames Water koji opskrbljuje i metropolu Londona, dopao je šaka njemačkom energetskom koncernu RWE. To mu baš ne služi na čast, jer je i voda u Londonu poskupjela za gotovo 150% – i čitava priča je završila da je vodovod vraćen u javno vlasništvo. Jer makar je RWE izvlačio milijune dobiti, sustav vodovoda je postao toliko dotrajao da je već bila ugrožena i sama vodoopskrba.

Zašto onda Bruxelles ustraje na planovima privatizacije? Nema sumnje, pod maskom mjera štednje se tu provode i sasvim jasni interesi međunarodnih koncerna koji tu vide sjajnu priliku za sigurnu zaradu. Tako se i u jednom Nestle-u zalažu za privatizaciju vodovoda kako bi “građani uvidjeli vrijednost vode koju piju”.

U sustave pročišćavanja i isporuke čiste vode su plaćale generacije poreznih platiša. Tko onda ima uopće pravo prodati tu zajedničku imovinu?

Monopol ostaje monopol

Treba podsjetiti kako takvi koncerni raspolažu sredstvima koja su veća i od proračuna nekih zemalja Europske unije (RWE 53 milijarde eura prometa, Nestle 68 milijardi, Veolia 34 milijarde…) i kako je već i na razini temeljnih ekonomskih pravila takva privatizacija čista glupost i tek pohlepa pojedinih interesnih skupina. Točno je, doduše, da svaki monopol nema razloga spuštati svoje cijene, ali voda je bila i ostaje monopol, čak i kad se privatizira.

Jer, nemate u kući dvije slavine pa da birate iz koje ćete puštati vodu jer je jeftinija. Privatizacijom se ne postiže tržišno natjecanje, nego se tek jedan monopol – države ili komune, zamjenjuje drugim – nekoga koncerna ili financijskog investitora. A dok država ili komuna, već iz pristojnosti i iz straha od nezadovoljstva građana, eventualnu dobit opet ulaže u sam sustav vodoopskrbe, koncerni i privatnici dobit, već po prirodi same stvari – trpaju u svoje džepove!

Ali, i Nestle mora shvatiti kako voda nije čokolada, nego temeljna potreba – možda čak i pravo svakog čovjeka, poput zraka ili sunčevog svjetla. Zato je ova inicijativa Europske komisije izazvala pravu poplavu negodovanja i po prvi put u povijesti se dogodilo da je već ispunjena kvota peticije građana Europske unije koji su se udružili protiv privatizacije vodovoda.

Right 2 Water

Prijestolonasljednik Nizozemske je među najglasnijim protivnicima privatizacije vodovoda.

To je zapravo prilično teško: u Europi za uspjeh peticije treba sakupiti milijun potpisa iz barem sedam zemalja – ali inicijativa Right 2 Water je u samo nekoliko mjeseci sakupila gotovo milijun i tristo tisuća potpisa iz gotovo svih zemalja Europske unije! Zahtjevi ove građanske inicijative su veoma jednostavni: uvjereni su da je voda temeljno ljudsko pravo i traži se od Europske unije da svi građani uživaju u blagodatima čiste vode. Zahtijeva se da voda i vodoopskrba ne postanu predmet trgovine i tržišta i da to bude isključeno iz liberalizacije.

Takve zahtjeve ne podržava samo stotine tisuća građana, nego i brojni pripadnici javnog života, estrade – pa i europskog plemstva, poput nizozemskog prijestolonasljednika Willema-Alexandera koji je među najglasnijim zagovornicima temeljnog prava na vodu. Takva bura nezadovoljstva ipak je dospjela i do ušiju birokrata u Bruxellesu, pa je tako i povjerenik za financijska tržišta Michael Barnier objavio kako je prijedlog promijenjen. Tako bi od privatizacije “mogle biti” izuzete vodoopskrbe koje 80% svojih voda nude samo jednom gradu i 20% njegovoj okolici.

Mogla bi doći vremena kad ćemo biti prisiljeni na neka jeftinija rješenja nego kadu napuniti dragocjenom vodom.

Bruxelles jednostavno – laže!

Problem jest – kako otkriva njemački televizijski magazin Monitor – taj ustupak Bruxellesa je tek bacanje prašine u oči građana Europe. Tako i zastupnica Europskog parlamenta, Heide Rühle upozorava kako se i ta “promjena” u osnovi uopće ne razlikuje od smjernica kojima se teži i Europska komisija i dalje uporno zagovara privatizaciju usluga opskrbe vodom.

Čini se zato itekako potrebnim podržati građansku inicijativu Right 2 Water koja do konca roka, ovog rujna, želi sakupiti dva milijuna potpisa. Građani Hrvatske to još ne mogu učiniti – skupljaju se potpisi samo građana Europske unije.

Ali, nakon 1. srpnja, oni koji ne žele skuplju i lošiju vodu, možda bi mogli nova prava i obveze kao građana Europske unije proslaviti i posjetom web-stranici te inicijative za vodu koja se neće tretirati kao da je šampanjac.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(dw.de,youtube.com/uredio:nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata