Egipatske snage sigurnosti spriječile su bombaša samoubojicu dok se pokušavao pozicionirati među pripadnicima crkvene zajednice noseći pojas sa eksplozivom tijekom vjerske proslave u jako dobro čuvanoj kršćanskoj crkvi

Bombaš samoubojica je pokušavao ući u crkvu Djevice Marije Mostorod u gradu Shubra Al-Khaim, kada su ga sigurnosne službe spriječile da se približi mnoštvu koptskih kršćana.

Abdel Maseeh Basset, pastor Crkve, rekao je lokalnim medijima da je bomba eksplodirala prije nego što je ubojica došao u crkvu.

Bombaš je ubijen na obližnjem mostu u Sjevernom Kairu, kada mu je pojas sa eksplozivom eksplodirao, izvijestila je egipatska novina al-Youm al-Saba.

Bombaš, za kojeg se vjeruje da je 29-godišnji muškarac, bio je jedina osoba koja je poginula kada se detonirao eksploziv. Dvije osobe također su ranjene u eksploziji.

Sigurnost tijekom kršćanskog festivala sv. Marije bila je povećana, uslijed povećanja napada u posljednjih nekoliko godina od strane Islamske države (ISIS) na egipatsku manjinsku kršćansku populaciju.

Godine 2016. najmanje 25 osoba ubijeno je u samoubilačkim napadima na kršćanske crkve. U travnju 2017. dva suicidna bombaška napada na dvije koptske crkve ubila su najmanje 47 osoba.

Mjesec dana kasnije, još 28 ljudi je ubijeno nakon što su teroristi ciljali autobus koji je prevozio koptske kršćane. Islamska država je potvrdila da stoji iza svih napada.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Rat protiv terorizma se nastavlja bez kraja na vidiku, pumpajući milijarde dolara u vojno-industrijski kompleks i dajući ogromne ovlasti domaćim i nadzornim federalnim agencijama

Neodređen i nevidljivi terorist je najveći bauk u povijesti čovječanstva stvorien od strane profitera smrti i uništenja.

Doista je stvoren, kao što je pokazao izvještaju Ben Swana koja pokazao da je terorizam na Bliskom istoku bio je gotovo nepostojeći prije američkog rata protiv terorizma, piše Thefreethoughtproject.

Ove zapanjujuće brojke potiču na pitanje kako netko može opravdati nastavak takve neuspjele strategije.

“Prema izvještajima iz naše vlastite američke vlade SAD-a, izvješća o smrti od terorizma na Bliskom istoku između 2002. i 2014. godine poraslia su 4.500 posto.

No, idemo malo dublje. Uzmimo za primjer samo zemlju Irak. Prije američke invazije 2003., znate li koliko je napada samoubojica bilo u Iraku? Niti jedan.

U povijesti ove zemlje, do tada nikada nije bio niti jedan teroristički napad samoubojica. No, od američke invazije na Irak 2003. godine, desilo ih se 1.892.

A što je s Afganistanom? Samo prošle godine, pobunjenici su ubili 2,643 civila što je najveći broj otkada je UN počeo voditi evidenciju.

Kako je u Pakistanu? 14 godina prije 11. rujna 2001. godine postojao je jedan napad samoubojica na pakistanske tlu. U 14 godina od tada, bilo je 486 samoubilačkih napada.

Isto vrijedi i za proteklih 14 godina u Somaliji (88), Jemenu (85), Libiji (29), Nigeriji (91) i Siriji (165) “.

U nedostatku logičnog opravdanja za kampanju smrti i uništenja poznatoj kao “rat protiv terorizma”, što bi spriječilo da on traje vječno? SAD i druge zemlje su se obvezale proširiti korištenje bomba i metaka kako se ISIS sve više širi.

Odgovor možda leži u 6.000.000.000.000 dolara $ koji su potrošeni na ratove u Iraku i Afganistanu, potičući ratno gospodarstvo u Americi kroz industrija smrti i nadzora.

“Da bi dobili perspektivu u sve to, to znači da smo potrošili 75.000 $ po američkom kućanstvu, a većina je tog novca posuđeno.”

Da nahrani svoj trbuh, vojno-industrijska zvijer je pobila 7.000 vojnika, a više tisuća je ozlijeđeno, a 22 američka veterana počine samoubojstvo svakoga dana.

Vlada i mainstream mediji su majstori u Hegelovoj dijalektici – stvoranja problema, zaustaviti reakcije, i pružiti rješenje. Potičući bijes usmjeren na nebulozni bauk koji im omogućuje beskrajni rat.

Dok većina mainstream mediji rado nose transparent rata kroz dezinformacije, Ben Swann dokazuje da se “rat protiv terorizma” zapravo prijevara koja potiče još više terorizma.

Swann je izvješće dolazi za petama druge razorne analize Instituta za ekonomiju i mir. Otkrili su da je “broj ljudi ubijenih u svijetu od terorističkih akata povećan sa 3.329 u 2000. na 32,658 u 2014.”

Terorizam smrti je skočio za 80% u 2014. godini, najveći porast od 2000. godine i više nego je narodikad doživio.

Većina od njih su, naravno, na Bliskom istoku, gdje SAD i njezini saveznici koncentriraju svoj rat protiv terorizma. Irak, Afganistan, Pakistan, Sirija, zajedno s Nigerijom, iznosio je 78% rata protiv terorizma u 2014. godini.

Sumorni izvještaj Ben Swanna je ohrabrujući znak da možemo dosegnuti vrhunac u razotkrivanju tragičnog i lažnog rata protiv terorizma. Kroz širenje informacija, možemo skupiti dovoljno snage i slomiti stisak propagande i beskonačnog rata.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)

Brahim Ouanda, ime je muslimana koji je nakon pariškog napada osvanuo na svim naslovnicama svijeta kao – bombaš samoubojica. Međutim nakon par dana on je pozirao  s novinama koje su na naslovnici objavile njegovu fotografiju s naslovima da se ubio!

Ovu šokantnu prijevaru koja pod veliki upitnik stavlja cijeli ‘pariški napad’ prešutjeli su svi masovni mediji koji su ovog čovjeka proglasili teroristom iako čovjek nema veze s terorizmom.

Podsjetimo, velik broj ljudi i stručnjaka, pa i hrvatski geostrateg admiral Domazet Lošo rekli su kako je pariški napad potpuno lažan, odnosno da on nema veze s terorizmom već da je pomno isceniran od strane zapadnih tajnih službi, a sve u službi sijanja straha koji služi kao ‘krinka’ za uvođenje aposlutne kontrole nad svijetom!

Sada se klupko potpuno odmotova i javljaju se muslimani koji tvrde da ih vrbuje Britanska tajna služba.

Naime, pet radnika muslimanske zajednice optužuju Britansku službu sigurnosti MI5 za ucjenjivanje i uznemiravanje u pokušaju da ih uvjere da postanu doušnici, prenosi britanski list Indipendent. Muškarci tvrde da su im iz MI5 rekli da nemaju mnogo izbora – ili da rade za Službu sigurnosti ili ih čeka zatvor, a ako pobjegnu iz zemlje služba će ih pronaći. Oni su podnijeli i službenu tužbu policiju, i tijelu koje nadgleda rad Službe sigurnosti, kao i njihovom lokalnom poslaniku Franku Dobsonu. 

Trojica od ovih muškaraca kažu da su, bez ikakve osnove, zatočeni na stranim aerodromima po nalogu MI5 tokom odlaska na godišnji odmor. Nakon što su vraćeni u Veliku Britaniju, pozvani su na razgovor u prostorije MI5, gde su ih službenici lažno optužili za povezanost sa Islamskom državom, ali su, navodno, ponudili da im skinu zabranu sa putovanja u inozemstvo u zamjenu za njihovu suradnju. 

Druga dva muškarca kažu da su im agenti MI5 dolazili na kućne adrese prerušeni u poštare. Svih pet muškaraca tvrde da im je rečeno da će, ukoliko ne pristanu raditi kao doušnici, biti osumnjičeni za terorizam, baš kao što se dogodilo gore navedenom muslimanu koji nije osumnjićen već prozvan teroristom. Nakon što su jedan od muškaraca (25-godišnji radnik u kinu u sjevernom Londonu) i njegova trudna supruga, rekli liječnicima da ne žele znati spol djeteta, MI5 ih je nazvao telefonom da im kaže da čekaju devojčicu, kako bi im dali do znanja da ne postoji ništa što Služba sigurnosti ne može saznati.

Potom su rekli: “Ako ne želite da se nešto dogodi vašoj obitelji vi ćete surađivati.” Nitko od ovih muškaraca, koji rade u humanitarnoj organizaciji (KTCO),

nikada nije uhićen i osumnjićen zbog terorizma ili djela u vezi sa terorizmom. Na svojoj službenoj stranici, MI5 je objavio da je neistina da Služba sigurnosti uznemirava muslimane, prenosi Globalcir.com
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Dron je sofisticirana, tehnički dobro opremljena letjelica koju navodi tehnika, on razumije putanju kojom se treba kretati i zna kad treba stati.. Ljudi ih izrađuju od kineskih dijelova za 2000 kuna. Neki ih gotove naručuju iz inozemstva

Slika prva. Kroz prozor zgrade u kojoj je predsjednički ured ulazi dron. Njime nitko ne upravlja, unaprijed je programiran i automatiziran. Kroz tri hodnika i dvije sobe ulijeće u sobu u kojoj sjedi predsjednik države. Na svom cilju ispušta smrtonosni teret, eksploziv ili otrov.

Slika druga. Na bespilotnu letjelicu u selu u BiH, desetak kilometara od granice s Hrvatskom, montirana je plastična vrećica s pola kilograma kokaina visoke čistoće. Ruta joj je unaprijed isprogramirana pa slijeće u dvorište kuće s druge strane granice. Od plastike je, radaru nevidljiva, vrlo tiha, i za moguću graničnu patrolu nečujna. Svoj teret na cilj doprema za dvadesetak minuta.

Iako izmaštane, ovakve scene više nisu samo filmske, one bi u bliskoj budućnosti mogle biti naša svakodnevica

Ustvari, iako u Hrvatskoj dosad nisu zabilježeni ozbiljniji incidenti, u razvijenijim zemljama kriminal izveden dronovima sve češće dopire u tv-vijesti i na stranice crne kronike. Prije mjesec dana zabilježen je slučaj “napada” na japanskog premijera Shinzo Abea, kojemu je na krov ureda sletio dron s oznakom radioaktivnosti.

Na poprište su se sjatile interventne službe, a nakon višesatnog očevida utvrđeno je da dron uistinu sadrži određenu dozu radioaktivnosti, ipak beznačajnu da našteti čovjeku. Panika je posijana, a incident je označen kao prvi pokušaj terorističkog napada dronom.

Pitanje je koliko nas vremena dijeli od dronova bombaša samoubojica

vandalizam Kriminalne skupine na američkom kontinentu mnogo su pragmatičnije. Komplicirani sistemi podzemnih tunela i glomazne te golom oku lako vidljive letjelice bile su donedavno uobičajeni način transporta droge preko američko-meksičke granice. Sve do pojave dronova.

Krajem siječnja, odmah nakon prelaska granice na meksičkom teritoriju, srušio se dron koji je bio preopterećen methom, snažnom sintetskom drogom. Prenosio ga je iz Kalifornije. U Južnoj Karolini, polovicom prošle godine, dron je dospio u zatvor, odnosno barem do njegove ograde, kako bi najstrože čuvanim zatvorenicima dostavio – mobitele, cigarete i marihuanu.

Tinejdžere zabavlja upotreba bespilotnih letjelica kao sredstva za vandalizam, pa ih “treniraju” da prskaju jumbo-plakate ili razbijaju prozore. Američki mediji takvu su jednu akciju poznatog grafitera KATSU-a u New Yorku nazvali zorom dronovskog vandalizma (crvenim sprejem letjelica je pošarala jedan od najvećih plakata u gradu s licem modela i tv-zvijezde Kendall Jenner). Budućnost je stigla i u Irsku gdje je jedan pastir svoju letjelicu uspio “istrenirati” da čuva ovce, koje zgranuto bježe od zvuka drona, baš kao da na njih laje pas ovčar.

Za to vrijeme kod nas su dronovi neistraženo područje o kojemu se vrlo malo zna, ali će brzo, kao i na cijelom planetu, okupirati našu svakodnevicu

Do prije desetak godina bile su to samo dječje igračke na daljinsko upravljanje koje bi dobivale imena ovisno o broju elektromotora, odnosno elisa – tricopter, quadrocopter, hexacopter, itd., no ubrzanim razvojem elektronike ovi strojevi postali su sve samo ne igračke. U pogrešnim rukama šteta koju mogu izazvati je nesaglediva. Toga su svjesni, čini se, samo oni koji se njima bave, jer do neki dan nijedan hrvatski zakon nije regulirao njihovu upotrebu.

Evo nekoliko primjera iz našeg neposrednog okruženja

U veljači je inauguracija predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović snimljena iz zraka, bez ičije dozvole, bez znanja protokola i policije. Bila je to samo snimka i očito da nije bilo zle namjere pilota drona.

Ali, što da jest?

Mogao je bez problema uletjeti među uzvanike ili čak na samu binu na kojoj je Kolinda Grabar-Kitarović upravo prisezala. Prošle godine dron s kamerom jedne televizije srušio se na automobil koji je bio predmet istrage policije na obali Save, a nedavno je netko nepoznat dronom pokušao prevesti suzavac i prekinuti utakmicu Dinama i Hajduka. U tome su ga, srećom, omele krošnje stabala u Maksimiru.

S druge strane dronovi se u našoj zemlji već upotrebljavaju. Koristi ih Hrvatska gorska služba spašavanja za pregled nepristupačnih terena, vatrogasci su se dronovima služili kad su snimali štete od poplava u Gunji, a pirotehničari su snimali stanje vegetacije na terenu koji su planirali razminirati.

Pojava prvih multirotora seže u stogodišnju prošlost, u vrijeme kad je čovjek, logično, smatrao da bi se u zrak mogao vinuti pomoću više pravilno raspoređenih elisa, a jedan od pionora bio je Francuz Étienne Edmond Oehmichen. Na njegovu žalost, elektronika koja bi takvu letjelicu učinila posve stabilnom pojavit će se na tržištu 90 godina kasnije, tek u 21. stoljeću. Tad su pogonski dijelovi postali dovoljno mali, a što su se više smanjivali, to su postajali naprednijima i moćnijima.

Pogonjeni motorima bez četkica i napajani polimer-baterijama postali su pravi izazov aviomodelarima, kojih se veliki broj prebacio s klasičnog modelarstva na izradu multirotora. Povećan interes modelara pratili su proizvođači elekroničkih dijelova, a neki od njih počeli su i sami nuditi gotove proizvode po principu ključ u ruke. Phantom je jedan od onih kojim mogu upravljati i osobe bez ikakva predznanja, a ova letjelica s četiri motora teška samo 1200 grama javnosti je postala poznata kad ju je navijač Albanije upilotirao na beogradsku Marakanu s albanskom zastavom i prekinuo susret svoje momčadi i nogometaša Srbije.

Posao pilotiranja u tom slučaju odrađuje tehnika, gyro senzor, akcelerometar, magnetometar, sonar, GPS modul. Tehnika je toliko sofisticirana da uz pomoć optičkih senzora dronovi mogu snimiti tlo, odrediti svoje kretanje te izbjeći prepreke.

Mladen Loborec, Karlovčanin koji je do mirovine konstruirao prototipove strojeva za automatiku, aviomodelarstvom se počeo baviti prije 60 godina, tad je bio desetogodišnji dječak.

Dijelove smo nabavljali u Aviotehnici u Bogovićevoj, pa pravili modele kojima se još nije moglo upravljati radiostanicom, jer tada nisu potojale. Držali smo ih na dvije tanke čelične žice, a oni bi sa svojim jakim dizelskim motorima na eter i naftu kružili u zraku oko nas. Na multirotorske letjelice prebacio sam se prije šest godina. Pogrešno ih je sve zvati dronovima.

Dron je sofisticirana, tehnički dobro opremljena letjelica koju navodi tehnika, on razumije putanju kojom se treba kretati i zna kad treba stati. Ostalo su multikopteri, a oni ne mogu letjeti bez ljudskog nadzora. Ja sam zaljubljenik u takve letjelice, izrađujem ih sam i prilikom upravljanja se oslanjam na vlastite sposobnosti. Doduše, imam kontroler koji se ravna prema GPS-u, primjerice, kad učim nekoga letjeti. Tada ga isprogramiram da leti kao u nekom kavezu, zadam mu gabarite unutar sto metara udaljenosti – priča Mladen Loborec.

Dijelove za ovakve male letjelice najbolje je, kaže, nabavljati iz Kine, odnosno podružnice koju kineski proizvođači odnedavno imaju na području EU. Najjeftiniji motori stoje oko 20 dolara po komadu, a tako i regleri, dok kontroler stoji oko 100 dolara. Za kvalitetne propelere valja izdvojiti između 10 i 20 dolara. U kućnoj radionici takve se letjelice mogu složiti za približno 2000 kuna, a u trošak je uračunata i radiostanica od kojih pedesetak dolara. Baterije, ovisno o kapacitetu, ali i drugim uvjetima letenja, letjelicu će u zraku prosječno držati od 10 do 30 minuta.

Gotovi modeli mogu se putem interneta kupiti za oko 4500 tisuće kuna (Phantom model), a kod modelara i za 2500 kuna ‘na crno’

No, što se s njima ustvari smije raditi?

kategorije Nitko osim Narodnih novina dosad nije objavio Pravilnik o sustavima bespilotnih letjelica, kojim se kod nas prvi put propisuju opći, tehnički i operativni uvjeti za sigurnu upotrebu bespilotnih letjelica do 150 kilograma.

U prilično rigorozan pravilnik uključeni su i dronovi. Bespilotne letjelice podijeljene su u tri kategorije: do 5 kg, do 25 kg te do 150 kg, a u odnosu na izgrađenost, naseljenost i prisutnost ljudi na području letenja dijele se na četiri klase: područja u kojima nema izdignutih građevina niti ljudi, područja u kojima ima građevina, ali nema ljudi, osim prolaznika, područja u kojima postoje građevine namjenjene za stanovanje, te područje uskih urbanih zona poput središta gradova.

Operator će za svoju letjelicu morati ishoditi policu osiguranja kao i odobrenje za korištenje radiofrekvencijskog spektra. Osim toga, svaka će letjelica morati imati svoju registracijsku oznaku na kojoj će morati biti upisani, osim broja letjelice, i osobni podaci te podaci za kontakt vlasnika.

Svaki operater morat će letjeti po važećim propisima za korištenje zračnog prostora Republike Hrvatske, a prije leta morat će provjeriti sve relevantne podatke za let, baš kao pravi pilot, od vremenskih uvjeta, do opreme i tereta. Tijekom leta ne smije prići na manje od 30 metara ljudima, životinjama, drugim zrakoplovima, barem 150 metara od skupine ljudi, te 3000 metara od aerodroma. Osim toga, ne smije letjeti 500 metara dalje od rukovatelja.

Sustav FPV, za prikaz pogleda iz zrakoplova, moći će se izvoditi samo zrakoplovnim modelom i u pratnji pridruženog promatrača.

Ovo su samo neki propisi kojih će se morati držati ljubitelji dronova prilikom svojih letova, a ako požele fotografirati iz zraka, život im se komplicira još više. U tom slučaju morat će se rukovoditi još jednim propisom, Uredbom za snimanje iz zraka koju je potpisao premijer Zoran Milanović.

Ona kaže da snimati iz zraka mogu samo fizičke i pravne osobe nakon odobrenja pribavljenog u Državnoj geodetskoj upravi. U zahtjevu koji moraju podnijeti moraju napisati podatke o naručitelju snimanja, snimatelju, operatoru snimanja, zrakoplovu, vremenu snimanja, razvijatelju snimaka, svrsi snimanja, planu snimanja na karti u mjerilu 1:100.000, podatke o vrsti snimanja te čak navesti i mjesto gdje će čuvati snimke. Ako želi snimiti nacionalne parkove ili druge zaštićene dijelove, morat će pribaviti i njihove suglasnosti.

Nakon snimanja na temelju odobrenja, osobe koje su ga obavile dužne su zračne snimke i dokumentaciju prije upotrebe dostaviti na pregled Državnoj geodetskoj upravi odmah nakon snimanja odnosno najkasnije osam dana od snimanja. Nakon toga će MORH i DGU osnovati Povjerenstvo koje će pregledati dostavljene snimke, te u roku od 15 dana odlučiti koje se od njih smiju koristiti, te će, u skladu sa zaključkom, DGU izdati odobrenje za upotrebu zračnih snimaka.

Podaci do kojih je došao Globus pokazuju da zaljubljenici u bespilotne letjelice odnosno dronove nisu dosad iskazivali previše interesa da svoje aktivnosti prijave geodetima. Prema službenim podacima Državne geodetske uprave, 2010. godine došao je 91 zahtjev za fotografiranje iz zraka, od čega su se samo dva odnosila na bespilotne letjelice.

Broj zahtjeva za odobravanje fotografiranja iz zraka u stabilnom je padu proteklih pet godina. Pa iako su tijekom 2011. i 2012. primljeni zahtjevi za fotografiranje iz zraka pomoću bespilotnih letjelica, protekle tri godine, uključujući i dosadašnji dio ove godine, nije primljen ni jedan takav zahtjev. S obzirom na to da bespilotne letjelice doživljavaju procvat i koriste se više no ikad prije, to je jasan znak kako su svi koji su ih koristili to činili nezakonito. No, to i ne treba čuditi kad sve donedavno nije postojala regulativa koja bi to uredila.

U Hrvatskoj nema službenih proizvođača multirotorskih letjelica, no to ne znači da se one ovdje ne izrađuju

Globus je stupio u kontakt s čovjekom koji je unatrag deset godina rekorder u slaganju ovih vrsta letjelica. Dosad je izradio cijelu flotu – šesto primjeraka. Koriste se u cijelom svijetu, od SAD-a, preko Rusije do Novog Zelanda. Naručitelji su do našeg sugovornika dolazili preko interneta.

Nije želio da otkrijemo njegov identitet, kako ne bi imao problema u slučaju da netko na neki način zlorabi neki od njegovih multirotora.

Imao sam priličan broj nemoralnih ponuda, ali sve ih odbijam. Nekoliko puta godišnje javljaju mi se ljudi sa sumnjivim namjerama. Primjerice, žele letjelicu s kojom mogu ući i snimati stadion. Nikome normalnom to ne bi tek tako palo na pamet, pa odmah posumnjam da nešto tamo zapravo želi isporučiti. Ili, što reći kad mi stigne narudžba za dron koji leti 20 kilometara i nosi kilogram nečega. Osim policiji ili za vojne potrebe, tako nešto može poslužiti jedino međunarodnom dileru droge. Naša suradnja u tom slučaju prekida se i prije nego što je započela. Kod nas nije zabilježen ovakav slučaj krijumčarenja droge, ali to ne znači da se doista ne događa – kaže taj konstruktor dronova iz Zagreba.

Njegov pokojni brat bavio se modelarstvom. Nakon iznenadne smrti iza njega je ostala oprema. Roditelji su mu radili u Njemačkoj i redovito ga opskrbljivali igračkama na daljinsko upravljanje.

Morate shvatiti da ja zapravo ne komuniciram s ljudima kao proizvođač, nego kao modelar, a razlika je velika. Dakle, nije mi cilj uvaliti te proizvode bilo kome, nego ljudima koji imaju predznanje. Osim toga, pravim zaljubljenicima ne padaju na pamet ludorije, koje su sve češće jer su ove letjelice naprednije, a istovremno i dostupnije nego ikad – kaže naš sugovornik i procjenjuje da ih samo u Zagrebu trenutačno ima oko 4000 komada.

Prođite bilo kojim zagrebačkim parkom ili otiđite na neki gradsku manifestaciju i prošarajte po 32-kanalnom spektru i ubacit ćete se u nečiji kanal. Imat ćete sliku Zagreba iz zraka koju baš u tom trenutku netko snima. To je postalo neizbježno. No, oni koji njima upravljaju najčešće su ljudi koji nemaju pojma o letenju, i zato vrlo često letjelice padaju.

Najčešće upravo Phantomi, ne zato što bi bili loši, nego zato što njima upravljaju neznalice. Ona se vrlo lako naruči, dolazi u Hrvatsku bez carinske i bilo kakve druge provjere, može je imati bilo tko, pa tako i netko s lošim namjerama. Radi se o plastičnim modelima koji su nevidljivi radarima, izuzetno tihi, tko hoće, može švercati drogu njome, kada poželi – kaže.

Incidenti se događaju svakodnevno, a tragičnih dosad nije bilo, samo pukom srećom

opasnost – Potpuno mi je neshvatljivo da netko može otići na Gornji grad, dignuti dron u zrak i snimati Trg bana Jelačića, letjeti ljudima iznad glava, a da nije nikoga išta pitao. To nisu male letjelice, to su strojevi od 10 do 12 kilograma, propelera u promjeru do 50 cm, a gore ih je osam karbonskih komada, velikom brzinom vrte ih motori od 600, 700 wata, rade na 50 volti. Da takav padne na grupu ljudi, iskasapi ih desetero bez problema. Zamislite da se netko automobilom koji ima pogon na sva četiri kotača, ali na kotačima ima noževe od 50 cm, zaleti u masu ljudi. Strah me i pomisliti što bi se dogodilo, a nimalo drukčije posljedice ne bi bile od drona. Tako nešto će se dogoditi, to je pitanje vremena, a onda će nam se to svima obiti o glavu, najviše nama modelarima, govori.

Prepričava nam situaciju u kojoj se nedavno našao.

Čovjeku se srušila letjelica od 20.000 eura. Kupio ju je da može fotografirati iz zraka, a nije imao pojma o upravljanju. Zamolio me da je osposobim. Donio ju je, zajedno s radiostanicom, a kad sam je bolje pogledao, ostao sam u šoku. Na nju je imao zalijepljen šalabahter na kojemu je ispisao koji mu gumb služi za koju komandu, primjerice, gdje je pali, gdje skreće udesno itd. Zamislite to, kad si u zraku, imaš manje od jedne sekunde za reakciju, a on bi listao blokić i proučavao komande, govori.

Ljudi iz tog svijeta kažu nam da su trenutačno traženi ultramaleni modeli, od 250 mm po dijagonali od motora do motora, teški 300 do 400 grama, s malim propelerima, da nose kameru, a da sve skupa stane u torbu. Koriste se isključivo za ”zujanje”, a kamera koju nose nije za snimanje, nego za pogled iz prve perspektive, uživo.

No pravila se moraju znati

Modelari pozdravljaju prvi zakon o takvim letjelicama. Kažu da nije savršen, ali kao početak bolje regulacije je dobar.

Osnovna zamjerka je u tome što je dovoljno registrirati letjelicu, a i dalje te nitko ne pita znaš li njome upravljati. Puštaju u promet auto, a ne postoji autoškola u kojoj će se osposobljavati vozači koji će njima upravljati – objašnjava nam sugovornik.

Marko Butraković i Robert Godrijan zagrebački su zaljubljenici u fotografiju koji se godinama bave dronovima. Godrijan je jedan od pionira tog posla u Hrvatskoj.

Prvi doticaj s besposadnim letjelicama imao sam prije deset godina. Namjerno koristim termin “besposadna” letjelica, a ne bespilotna, jer svaka ona ima pilota, samo što on nije u letjelici. Uglavnom, želja da i ja letim takvim helikopterima bila je toliko velika da sam se s 32 godine života upustio u avanturu. Počeci su bili bolni, ali i skupi, no ustrajnost se isplatila. S nekoliko godina iskustva i stotinjak sati leta odlučio sam s prijateljem Davorom Crnogorcem osnovati tvrtku koja bi se bavila snimanjem pomoću besposadnih letjelica. Prije pet godina u tim smo dobili još jednog čovjeka, snimatelja Marka Butrakovića, koji je svojom snimateljskom profesijom pomogao da zaokružimo cjelinu, govori Robert. Danas se u tvrtki svatko bavi svoji dijelom posla – Marko videoprodukcijom, Davor logistikom, a Robert “šarafi” dronove.

Kad je počeo raditi, letjelice su bile velike, teške i nezgrapne, a kvaliteta slike vrlo loša. Naime, zbog nerazvijenih elisa, letjelica bi se snažno tresla, što se vidjelo na snimci.

Pojavom multirotora stvar se promijenila. Snimke su sve stabilnije. S pojavom takozvanih brushless gimbala kvaliteta snimke dostiže zavidni nivo. Pojavljuju se komponente koje omogućavaju slaganje letjelice i do 20 kilograma težine, a koja može nositi pet kilograma tešku kameru – objašnjava.

Suočen s problemom nabavke letjelica, Robert i njegov tim sami slažu svoje strojeve. Prate trendove i kupuju provjerenu elektroniku i komponente. Klijenti se javljaju sve više. Angažiraju ih domaće i strane produkcijske kuće, žele kadrove s njihovih dronova u svojim reklamama, serijama i filmovima.

Osim što snimamo, dosad smo prodali desetak gotovih sistema, a jedan od naših korisnika koji je fantastično savladao letačke vještine je poznati hrvatski fotograf Davor Rostuhar koji je s dronom napravio spektakularne fotografije iz zraka – kaže Robert.

Čini mu se da je budućnost ovakvih letjelica neizvjesna. Već sad se, dodaje, mogu vidjeti kako “letuckaju” posvuda, svako malo i na raznoraznim mjestima. Internet, pristupačnost komponenti i njihova relativno niska cijena uz kvalitetu i pouzdanost razlog su zbog kojeg se sve više ljudi uključuje u ovu hobističku priču. Uostalom, postoje već i tako maleni te savitljivi dronovi da su veličine šake i daju se sklopiti, zbog čega ih nazivaju origami dronovima, po japanskom umijeću savijanja papira u oblike.

Nekad se znalo gdje modelari lete i ondje se letjelo. Ako ste došli na modelarsku stazu, prihvaćali ste rizik da se nešto može dogoditi, odnosno da vas letjelica može pogoditi ili ozlijediti. Ako letite iznad ulica, dječjih parkova i trgova punih ljudi, naravno da ste potencijalna pretnja njihovoj sigurnosti.

Naš moto je: ”Sve što leti može i pasti” i toga se držimo. Postoje primjeri neodgovornog ponašanja pojedinaca koji su doslovno letjeli iznad putničkih aerodroma. Takve stvari su nedopustive i zbog takvih pojedinaca mogla bi nastupiti opća zabrana.

U Hrvatskoj zakon postoji od početka svibnja i vjerujem da će se stvari kristalizirati o tome gdje se može letjeti, vrsti letjelica, njihovoj težini, osposobljenosti pilota i slično – zaključuje pasionirani dronist.

No, u svijetu dronovi već postaju više od igračke ili alata u rukama profesionalaca. Oni postaju mainsteram proizvod, sezonski hit koji svi žele vidjeti u akciji. Zbog toga uporaba drona u svijetu seže od nevjerojatno zabavnih do pomalo bizarnih.

Nedavno je snimljen prvi pornografski film Drone Boning sniman isključivo iz zraka, bespilotnom letjelicom. Kako je riječ o relativno velikoj visini, stekao se dojam 2D tla, zbog čega glumci u “zanosu” izgledaju poprilično bizarno, poput dvije dvodimenzionalne fleke na livadi. No, komentari korisnika su pozitivni. Smatraju kako je napravljena revolucija, jer je ovo sasvim posebna grana estetike, tvrde, u kojoj erotici nema mjesta. Bitno je samo – što je snimano multirotorom.

Ovih su dana dronovi opsjeli i američku Silicijsku dolinu, poznatu po središtima najmoćnijih svjetskih IT korproacija poput Facebooka. Tako je ondje 12. svibnja održana prva modna revija u kojoj su dizajnerske krpice nosili – dronovi, što, ruku na srce, i nije tako loše izgledalo u usporedbi s anoreksičnim modelima.

A da dronovi nisu bezopasni, naučio je i pop pjevač Enrique Iglesias, koji je na posljednjem nastupu u Tijuani u želji da dohvati leteću kameru na propeler rasjekao nekoliko prstiju i prilično ozbiljno ozlijedio desnu ruku.

Htio sam ga okrenuti da fanovi bolje vide pozornicu, rekao je Iglesias koji je sličan trik ponovio nekoliko puta.

Sada ga više neće ponavljati.

Kao što na Sumatri više neće ponavljati kazneno djelo izbjegavanja poreza. Bloomberg izvještava kako indonezijska Vlada dronovima hvata vlasnike koji eksploatiraju rude i minerale, a državi lažno prijavljuju površinu plantaža ili rudnika. Dronovi svakih pet sekundi snime fotografiju koja se uspoređuje sa starim kartama koje posjeduje Vlada. Nemoguće ih je nadmudriti.

Veličina se odmah uspoređuje s iznosom poreza koji vlasnik plaća.

Sakriti se nemaju gdje.

JEDAN OD NAJBOLJIH PRIMJERA KORISNE UPOTREBE DRONOVA MOŽETE POGLEDATI U OVOM VIDEU:
 

 
 
(jutarnji.hr,youtube/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21675"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Svakih 80 minuta jedan ratni veteran oduzme si život, a američki psiholozi već govore o epidemiji samoubojstava

Samoubojstva su najveći protivnik s kojim se suočavam u 37 godina vojne karijere – tvrdi general Lloyd J. Austin, zamjenik načelnika glavnog stožera američke vojske. Američki vojnik umire u vojnim operacijama svaki dan, a život si svakih 80 minuta oduzme vojni veteran. Ovi šokantni podaci iznenadili su i uznemirili Ameriku, a još više činjenica da broj veterana samoubojica, ali i aktivnih vojnika raste iz godine u godinu brzinom koju nitko u Pentagonu nije mogao zamisliti, a kamoli predvidjeti.

Vojska sada grčevito pokušava sve moguće, pa je odobreno i tri milijuna dolara za istraživanja na sveučilištu u Indiani. Profesor neurobiologije Michael Kubik nastoji doći do spreja za nos koji bi sprečavao vojnike da počine samoubojstva. Sprej nade trebao bi tako djelovati na procese u mozgu da se zaustave procesi koji dovode do suicidnih ideja, depresija i bipolarnog ponašanja. Tek će daljnja istraživanja pokazati može li sprej spasiti brojne ljudske živote, ali i znanstvenici su svjesni da to ne može biti jedino rješenje. Ideja je svakako sjajna i vjerujemo u sprej koji bi mogao zamijeniti klasične antidepresive, poručuju znanstvenici dok američku vojsku zapljuskuje novi val samoubojstava.

Tajni dopis

Američki ministar obrane Leon Panetta nedavno je poslao interni dopis vojnim i civilnim liderima zemlje u kojima zaključuje da su samoubojstva jedan od najsloženijih problema s kojima se susreće ministarstvo obrane.

Godišnje 6500 veterana počini samoubojstvo, što je više od ukupnog broja poginulih američkih vojnika u Iraku i Afganistanu. Polja smrti nezaustavljivo se sele iz ratnog vihora, gdje su bili angažirani američki vojnici, u samu Ameriku, a psiholozi kažu da je riječ o pravoj i neobjašnjivoj “epidemiji” samoubojstava.

Stravične brojke

I dok se o patnjama veterana nakon rata u Vijetnamu puno pisalo, snimali su se brojni filmovi, skladale pjesme, danas kao da nije tako. Kraj života američkog veterana rijetko zabilježe i novine. Sve dok alarmantni podaci nisu procurili u javnost, o toj se temi prije nekoliko godina jedva i govorilo na stručnim skupovima.

Ali onda su podaci zgrozili prvo stručnjake pa zatim javnost, a objavljeno je i da znatno raste broj samoubojstava aktivnih vojnika. Vojska je tajila alarmantne brojke, ali sada je i Pentagon priznao da su samoubojstva jedan od najvećih problema s kojima se vojska suočava.

Napad na Ameriku bio je povod mnogim mladićima da se odluče za vojsku i da odu u Irak i Afganistan. Cheryl DeBoy imala je dvojicu sinova, Michaela i Ryana, koji su jedan za drugim otišli u rat protiv al Qa’ide i terorizma. Michael se vratio, a prvi dojam na dočeku bio je strašan.

“Njegovo se tijelo treslo, izgledao je kao prazna ljuska”, zaprepašteno je ispričala majka. Ubrzo se počeo drogirati, a stalno je sa sobom nosio pištolj kakav je imao u Iraku. Onda se vratio i Ryan, deprimiran, stalno spominjući samoubojstvo, a i on je posegnuo za drogom. Htjeli su se liječiti, ali dugo je trebalo da dođu na red. Pritisak veterana na medicinske centre ogroman je i obično prođe šest mjeseci prije nego što počne terapija.

Ryan to nije dočekao. Uzeo je preveliku količinu droge, namjerno. Michael je bio u teškom stanju, ali polako se počeo oporavljati. Psiholozi kažu da se baš kod te populacije rizik od samoubojstava učetverostručuje. “Moj dom postala je noćna mora”, zaključuje Cheryl DeBoy uz suze.

Nezaposlenost, nemogućnost da se liječe, sklonost drogiranju, pojačana agresivnost, samo je dio onog što muči veterane, a američko društvo danas kao da nema strpljenja za bivše vojnike. U vrijeme rata u Vijetnamu, te poslije njega, približno je bila ista stopa samoubojstava među civilnim stanovništvom i vojnicima, ali se taj trend naglo počeo mijenjati nakon intervencija u Iraku i Afganistanu. I psiholozi u američkoj vojsci bili su iznenađeni.

Masovna potreba

Već 2004. statistika je pokazivala veliki porast samoubojstava vojnika i veterana. A četiri godine poslije stanje je postalo naprosto alarmantno. Od aktivnih vojnika najčešće su si uzimali život mladići u dobi od 18 do 24 godine, a dvojica od trojice samoubojica bili su u Iraku ili Afganistanu. Mnogi od njih imali su psihičke probleme, poput depresije ili tjeskobe.
Emocionalni i psihološki ožiljci muče još brojne američke vojnike. Tek ove godine vojska je shvatila da je riječ o ozbiljnoj epidemiji koja se širi i da treba nešto poduzeti, pa je naručeno opširno istraživanje. Poruka je da se više ne smije stavljati glava u pijesak pred gorućim problemom. Brojne povjerljive telefonske linije, nazvane “veteranske”, sve su češće u Americi, a računa se da je pomoć zatražilo 400.000 ljudi. Marinci sada imaju posebnu savjetodavnu službu, a za pomoć se svi mogu obratiti anonimno.
 

 
(jutarnji.hr, infowars.com/uredio:NSP)