Koliko se god uspješni ljudi razlikovali jedni od drugih, svi oni imaju jedno zajedničko obilježje: ludi su k’o šibe!

Sigurno ste već čuli kako za uspjeh morate biti malo ludi i sigurno ste tada, kao što to i sada činite, okrenuli očima i pomislili ‘oh, kako duboko, nazovimo bolje od sebe luđacima’, ali to je zaista tako. Ludost i uspjeh su sinonimi, piše Elite Daily.

Kao dokaz toj tezi, vratimo se malo u prošlost. Nisu li tijekom povijesti sve osobe koje su otkrile ili napravile nešto novo u nekom trenutku prozvane ludima? Ernest Hemingway, Steve Jobs, Angelina Jolie, Oscar Wilde, Salvador Dali, Andy Warhol i Karl Lagerfeld – svi su oni ‘drugačiji od drugih’.

Bilo da je u pitanju ljubav, karijera, umjetnost, veze, aktivizam ili poezija, svi od navedenih ‘luđaka’ pomaknuli su granice i to ih je učinilo slavnima i uspješnima.

Ljudi moraju razmišljati drugačije i neuobičajeno kako bi mogli učiniti nešto novo, a evo što ‘lude’ ljude čini tako uspješnima.

1. “Luđake” baš briga što drugi ljudi misle

Ludi ljudi odavno su shvatili ono što neki od nas nikako ne mogu upamtiti: što vam prije prestane biti stalo što drugi misle, to ćete prije napredovati i biti sretni.

Kada vas ne guše očekivanja mase po pitanju što je ‘normalno’, postat ćete slobodniji i kreativniji.

2. Ludi ljudi ne razmišljaju konvencionalno

Većina ljudi razmišlja na način koji im je zadalo društvo. No, neki ljudi ne razmišljaju tako, nego imaju šire vidike i ne zamaraju s time što je normalno i općeprihvaćeno. To su ludi ljudi.

3. Ludi ljudi nisu upoznati s pravilima – ili ih jednostavno nije briga za njih

Pravila su stvorili ljudi kojima manjka mašte kako bi kontrolirali briljantne, kreativne umove.

Kako možete uživati u spontanosti nove ljubavi ako se čitavo vrijeme sputavate vremenom, protokolima, a to ne odgovoara ni vama ni vašem partneru? Kako možete stvarati kada čitavo vrijeme slijedite tuđe upute i bojite se razmišljati iznad onoga što već postoji?

4. Kada kažete ‘ne’, luda osoba čuje ‘izazivam te’

Pokušajte ludoj osobi reći ‘ne’ i ona će to prihvatiti kao izazov da vam dokaže kako niste u pravu.

Nije li vječna želja za preživljavanjem, odbijanje odustajanja, pronalaženje drugog načina i samopouzdanje da stanete na noge nakon što ste pali upravo ono što je potrebno kako biste postali uspješni?

5. Luđaci su dovoljno ludi da vjeruju u sebe

Suvremeni svijet prepun je talenata pa je život postao jedno veliko natjecanje.

Kada shvatimo koliko je svijet ogroman i koliko se ljudi bori za isti posao, istu osobu, isti dom iz snova, poželimo dići ruke i odustati.

Ipak, postoji nekolicina ljudi koji će uspjeti i ostvariti svoje snove. Ne radi se o tome da su ti ljudi talentiraniji, pametniji ili bolji od vas – radi se samo o tome da oni vjeruju kako su dovoljno jaki i posebni da dobiju što žele.

6. Lude ljude ne ‘koči’ strah od neuspjeha

Konstantni strah od neuspjeha najčešće je glavna ‘kočnica’ koja nam ne dozvoljava da riskiramo i napredujemo. Kada na je slomljeno srce, ne vidimo kako bismo se ikad mogli oporaviti pa se od straha od ponovnog sloma radije zaštitimo od nove ljubavi.

Ludi ljudi ne boje se pasti. Oni nesmotreno uronjavaju pod površinu na kojoj mi samo plutamo u strahu da će nas ono što je ispod povrijediti. Možda se tako štitimo od lošeg, no, nažalost, štitimo se i od dobrog.

7. Luđaci ne traže dozvolu

Ludi ljudi nikada ne pitaju za dozvolu. Njihov je životni moto: “Radije bih molio za oprost nego pitao za dozvolu”.

Oni to jednostavno učine. Možda će završiti u zatvoru, možda će dobiti Oscara. U svakom slučaju, strah da će upasti u nevolju ne sprečava ih da učine nešto revolucionarno.

8. Ludi ljudi svjetlucave su osobe posute zvjezdanom prašinom

Djeca često pokušavaju shvatiti što je to što filmske zvijezde čini ‘zvijezdama’, povezujući to sa zvijezdama na nebu i njihovim sjajem.

Kada odrastu, shvate da je to što ih čini tako uspješnima i poznatima njihova osobnost. Njihov uspjeh izravni je rezultat činjenice da se ne uklapaju.

9. Ludi ljudi imaju integritet

Svaki vođa neke društvene revolucije prozvan je ‘luđakom’. Lude ljude nemoguće je ušutkati kada je u pitanju istina.

10. Luđake vodi strast, a ne novac

Kada je novac krajnji cilj, osoba ne može daleko stići. Možda ćete ostvariti financijski uspjeh, no izgorjet ćete. Novac nije dovoljan da vas održi.

Strast će vas dovesti do većeg i boljeg usjeha nego što će želja za novcem to ikada moći.

11. Ludi ljudi dovoljno su ludi da vjeruju samima sebi

Luđaci vjeruju svom šestom čulu, srcu, instinktu… Svi imamo taj unutarnji ‘osjećaj’, ali rijetki od nas ga slijede.

To činimo pogrešno. Ludi ljudi vjeruju samima sebi, slijede taj osjećaj i zato su uspješni.
 
 
(net.hr/uredio:nsp)

Zapamtite, postoje dva načina da farmaceutske tvrtke zarade novac: moraju izmisliti nove lijekove, a onda moraju izmisliti i novu bolest kako bi te lijekove prodavali. ADHD - Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje - je jedna od najružnijih prevara čiji je cilj učiniti djecu ovisnima.

Ako poznajete nekoga tko ima dijete s dijagnozom poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD), velike su šanse da je to dijete zapravo sasvim u redu. Barem je tako pred smrt tvrdio pokojni psihijatar i pionir autizma, ali i otac ADHD-a, Leon Eisenberg. Ukoliko je to bilo rasterećenje duše i iskrenost pred odlazak na onaj svijet, to bi značilo da su milijuni djece ovisni o jakim lijekovima – bespotrebno, piše Natural News.

Zašto je tome tako, objasnio je dr. Jay Parkinson:

Zapamtite, postoje dva načina da farmaceutske tvrtke zarade novac: moraju izmisliti nove lijekove, a onda moraju izmisliti i novu bolest kako bi te lijekove prodavali. ADHD je jedna od najružnijih prevara čiji je cilj učiniti djecu ovisnima.

“ADHD je prevara koja je smišljena da se milioni djece širom svijeta navuku na lijekove”, rekao je dr. Edward C.Hamlyn.

Oko 20 miliona Američke djece trenutno uzima opasne ali vrlo skupe lijekove. “Sjetite se da postoje dva načina da proizvođači lijekova profitiraju, proizvedu nove lijekove ili izmisle nove bolesti za koje bi se određeni lijekovi koristili”, piše Dr. Jay Perkinson o lažnoj pozadini priče o ovoj bolesti.

Internacionalna komisija za ljudska prava donijela je sljedeći zaključak:

‘Psihijatrijsko – farmaceutska industrija troši milijarde dolara godišnje kako bi uvjerila javnost, zakonodavce i medije da su psihijatrijski poremećaji kao što su bipolarni poremećaj, depresija, poremećaj deficita pažnje (ADD / ADHD), posttraumatski stres itd., medicinske bolesti u rangu s provjerljivim medicinskih stanjima poput raka, dijabetesa i bolesti srca. Ipak, za razliku od stvarnih medicinskih bolesti, ne postoje znanstveni testovi za provjeru liječničkog postojanje bilo kakvog psihičkog poremećaja.’

Poznati američki psihijatri Peter Breggin i Sami Timimi na ove zaključke i analize nadovezali su se izjavivši kako će se ‘obojica boriti protiv patologiziranja simptoma ADHD-a za koji tvrde da je više društveni fenomen nego što je uistinu poremećaj’.

“Otac ADHD-a” svojom izjavom šokirao službenu medicinu

Izjava dr. Eisenberga, kojeg smatraju “ocem ADHD-a”, posebno je šokantna za službenu medicinu, jer je on, ranije u svojoj karijeri, bio najveći zagovornik propisivanja lijekova za ADHD.

Eisenberg, koji je preminuo 2009. u dobi od 87 godina, slovi za oca ADHD-a, jer je tijekom pedesetih i šezdesetih uvelike pridonio definiciji ovog poremećaja i određivanju terapije za njega.

Prvi je proveo biološki utemeljena istraživanja o teškoćama u razvoju djece i kliničke pokuse djelovanja psihijatrijskih lijekova na djecu.

Njegovu je kritiku prenio njemački magazin Der Spiegel, kojemu je umirovljeni liječnik rekao da nikad ne bi pomislio da će njegovo otkriće ADHD-a  “postati toliko popularno.” “Genetska predispozicija za ADHD je jako preuveličana. Dječji bi psihijatri trebali temeljito utvrditi psihosocijalne uzroke koji su doveli do problematičnog ponašanja”, iznio je.

Pravilno dijagnosticiranje zahtijeva puno vremena. A tableta se može propisati vrlo brzo”, dodao je, uzdišući.

Nedostatak pažnje nije bolest

Ovaj je psihijatar i autor brojnih istraživanja o ADHD-u pretkraj života izjavio da liječnici olako dijagnosticiraju ovaj kontroverzni poremećaj te da nepotrebno propisuju djeci lijekove. Istina je da neka djeca teško održavaju koncentraciju i da se brzo zasite svega što rade. Međutim ovo ne mora značiti da su ta djeca bolesna.

U medicinskoj zajednici i izvan nje ima mnogo kritičara ADHD-a i načina na koji medicina pristupa djeci koja se teško koncentriraju i održavaju pažnju. U SAD-u čak deset posto desetogodišnjaka svakodnevno uzima lijekove protiv ADHD-a. Po mišljenju oponenata ADHD-a, to ne odražava stvarnu rasprostranjenost ovog poremećaja. Neki pak misle da je ta bolest izmišljena.

Manipulacija dijagnozama i lijekovima

U šezdesetima, mentalni su poremećaji među djecom bili skoro nepoznati. Danas službeni izvori tvrde da je svako osmo dijete u SAD-u mentalno bolesno, a da 5,4 milijuna američke djece ima simptome ADHD-a. Ti su podaci potakli američkog psihologa dr. Jeromea Kagana da  prošlog ljeta optuži liječnike i farmaceute za manipulaciju dijagnozama i lijekovima. Po njegovom saznanju, lijekovi kao što su Ritalin propisuju se mnogo češće nego što bi trebali, a ADHD je “izmišljotina”.

“I prije pedeset godina bilo je sedmogodišnjaka kojima je u školi bilo dosadno te su ometali nastavu. U to vrijeme, takvo smo dijete zvali lijenčinom. Danas se kaže da trpi od ADHD-a. Zato je broj djece sa psihijatrijskom dijagnozom narastao”, primijetio je Kagan.

“Svako dijete kojemu ne ide dobro u školi šalju pedijatru, a pedijatar kaže, ‘to je ADHD, evo vam Ritalin.’

Zapravo, 90 posto te djece nema nikakav poremećaj. Problem je u sljedećem: ako je liječnicima dostupan lijek, oni će postaviti odgovarajuću dijagnozu.

Sve za profit farmaceuta

Neki su kritičari ADHD-a još oštriji od dr. Kagana. Dr. Jay Parkinson vjeruje da većina djece kojima je dijagnosticiran ADHD nemaju nikakvih zdravstvenih smetnji. Po njemu, problem je u društvu, a osobito obrazovnom sustavu, koji je neprilagođen djeci drukčijoj od prosjeka. Portal Natural News piše da moderna psihijatrija i farmaceutska industrija profitiraju tako što djeci propisuju nepotrebna stimulativna sredstva poput Ritalina i Adderalla.

Teorija o dopaminu

Službena je medicina razvila nekoliko teorija o uzroku ADHD-a, a najzastupljenija je ona o neurotransmiterima dopamina. Dopamin je prirodna tvar koju stvaraju neuroni. Dopamin između ostalog pomaže ljudima da se zainteresiraju, motiviraju i koncentriraju na vanjski podražaj – primjerice, na neki zadatak. Nekim ljudima, međutim, neuroni luče manje dopamina. Medicina tvrdi da oni zbog toga brzo gube zanimanje za određeni zadatak pa im pažnja luta u potrazi za novim podražajima.

Što rade lijekovi

Zanimljivo je da stimulativna sredstva ne čine djecu fizički aktivnijom, nego im aktiviraju mozak. Pod utjecajem tih sredstava, dijete se uspijeva duže usredotočiti na isti predmet, umjesto da traži vanjske poticaje.  Međutim, velik dio nepažljive i pretjerano aktivne djece mogao bi i bez lijekova naučiti da obrati pažnju na zadatak i da se disciplinirano zadrži na njemu. No, kao što je rekao dr. Eisenberg u trenutku iskrenosti, liječnicima je mnogo lakše propisati lijek nego se pozabaviti s djetetom i njegovim problematičnim okruženjem.

Što kaže WIKIPEDIJA?

Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje/ poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (engl. Attention Deficit and Hyperactivity Disorder – ADHD) je stanje za koje je karakterističan vrlo visok stupanj motoričke aktivnosti kao manifestacija vrlo visoke aktivnosti uma. Iako se ADHD uglavnom smatra poremećajem, on to nije. Ljudi s ADHD-om najčešće su vrlo inteligentni i izrazito maštoviti. Neuklapanje u običajena pravila i odredbe društva oko njih ih čini na neki način nepogodnima, te se medicina bavi time u cilju “izlječenja” hiperaktivnosti.

U SAD-u postoje lijekovi koji mogu “smiriti” hiperaktivne ljude. Ti lijekovi djeluju na mozak ostalih ljudi kao stimulansi. Jedan primjer lijeka za ADHD je Ritalin. Primjena Ritalina u SAD-u je vrlo raširena. Razlog tomu je taj što većina ljudi kroz svoj razvojni period prolazi kroz razdoblje hiperaktivnosti kojemu je cilj istraživanje okoline, a roditelji to vide kao “nenormalno”.

ADHD najčešće nestaje poslije puberteta, no kod nekih ljudi ostaje cijeli život. Za njih se može reći da su “pravi” hiperaktivni ljudi.

Vrlo veliki broj poznatih znanstvenika, umjetnika i glumaca imao je ADHD. Albert Einstein, Thomas Edison, Bill Gates, Wolfgang Amadeus Mozart, Leonardo da Vinci, Vincent Van Gogh, Salvador Dali, Alfred Hitchcock, Steven Spielberg, Tom Cruise, Jim Carrey, Henry Rollins i Will Smith samo su neki od njih.

Iz svega navedenog proizlazi činjenica da su mnogi hiperaktivni ljudi korisni članovi zajednice, te da njihovo stanje nije poremećaj koji zahtjeva psihijatrijsku dijagnostiku, te posljedično liječenje i terapiju.

Većina ljudi u Hrvatskoj koji imaju ADHD nisu niti svjesni toga što im je, odnosno zašto drugačije funkcioniraju od većine. Tom Cruise, ovako je objasnio svoje osjećaje: “Pitao sam se jesam li normalna osoba ili idiot, pokušavao bih se koncentrirati (na stvari koje me ne zanimaju) ali nisam uspijevao. Osjećao sam nelagodu, frustraciju i dosadu”. Thomas Edison ovako se pak izrazio o svojoj inovativnosti: “Da bi nešto izumio moraš imati dobru imaginaciju”.
 
Pogledajte što na svjetskom kongresu kažu psihijatri, koliko su ljudi izliječili:
 

 
 
(naturalnews.com,dnevno.hr,alternativa-za-vas.com, hr.wikipedia.org/uredio: nsp)