Oskudica i glad (svakog dana umre više od 50.000 djece), jačanje kriminala, preprodaja droge koja uništava živote milijunima ljudi, terorizam, nezaposlenost, korumpirani svjetske vođe, neprekidni ratovi… sve to ide u prilog primisli s kojom se mnogo ljudi slaže: Čovječanstvu treba novi svijet! Pitanje je samo – kakav?!

Herbert George Wells je 1928. u knjizi “Otvorena urota: koncepti svjetske revolucije” razmatrao kako postići Novi svjetski poredak (što je naslov njegova romana iz 1940.), tobože radi svjetskog mira i ljudskog razvoja. Wells je objasnio da ono što otvorenu urotu čini otvorenom nije razotkrivanje popisa članova nekog užeg kruga bogatih i moćnih, već je otvorenom čini razumijevanje kako ideje, filozofije i kulture oblikuju povijest, sklop ideja koje utjelovljuju pojam o tome što znači biti čovjek i zamisao o čovjekovoj ulozi u sveopćoj povijesti.

Danas, skoro devet desetljeća kasnije, možemo reći da doista živimo u vremenu koje više nego ijedno ranije obilježavaju spoznaje o uroti protiv čovječanstva kao cjeline u izvedbi neke nadnacionalne interesne skupine koja čak niti nema ime (uostalom, najbolji način za skrivanje nečeg jest izbjegavanje imenovanja, pa će se činiti da i ne postoji). Zato za tu grupaciju postoje razne popularne inačice naziva: korporatisti, globalisti, elita, iluminati itd. Potpuno je nebitno kako ih se naziva. Bitno je prepoznati skrivenu bit zbivanja oko nas.

A zapravo ta zbivanja i odvijanje određenog plana nisu uopće skriveni. Odvijaju se ispred naših očiju, ali ga ne vidimo jer smo naučeni razmišljati drukčije. Naučeni smo zbivanja oko nas interpretirati na određeni način, u skladu s onim što je Wells napisao. Nije nam nikakav problem vjerovati u spontanost događaja uslijed nekih njima prirođenih mehanizama. Ratovi su tek rezultat inercije, produžetak politike, nikako rezultat nekog većeg plana ili namjere, a isto vrijedi i za ekonomske krize koje je, s druge strane, toliko jednostavno stvoriti jednom kad se centralizira dovoljno financijske moći u privatnim rukama.

A ona postoji već dosta dugo, to nije nikakva tajna u suvremenom globaliziranom i korporatiziranom svijetu. Kriza se stvara povlačenjem novca iz opticaja, a puštanjem novca u opticaj stvara se razvoj i blagostanje. Doista, upravo je tako jednostavno, koliko god naši umovi, uvijek spremni za kompliciranje, ne mogu prihvatiti toliko jednostavnu i provjerljivu te nadasve logičnu činjenicu. I onda – mislite li možda da će onaj tko ima takvu moć propustiti koristiti je? To je već naivni pogled na svijet.

Mediji u službi “stvaranja pristanka”, a ne informiranja

Danas se sve koji ukazuju na skrivena i nevidljiva zbivanja često optužuju da se bave “teorijom urote”. No, mislite li itko doista da će u novinama i televiziji čuti išta o pravim zbivanjima, odlukama i ljudima, kad su svi mediji također dio istih korporativne vlasničke piramide? Nikad nije bilo ni zamišljeno da ih se koristi za “informiranje” već za kultiviranje ljudskih umova i ono što je Edward Bernays, otac suvremenih odnosa s javnošću i spina, nazvao “stvaranjem pristanka”.

Pojam “teorija urote” tek je etiketa, jedna od mnogih kakve se, kroz razne vidove psihološkog fašizma, ugrađuju u naše umove kao neku vrst zabrane kretanja u bilo kojem smjeru koji nije u skladu s političkom korektnošću. A “politička korektnost” je pak blagi naziv za suptilnu, ali učinkovitu kontrolu ljudskih misli i stavova. Kamen temeljac čitave urote i jest okupacija ljudskih stavova i uvjerenja jer sve oko nas zbiva se uz našu suglasnost, izrečenu, prešutnu ili implicitnu.

To je jedini način kako mala grupa može voditi svijet u željenom smjeru, prema svjetskoj centraliziranoj elektronički nadziranoj svjetskoj državi s osiromašenim i mikročipiranim stanovništvom koje će nadzirati svjetska vojska i svjetska policija. Da, zvuči kao scenarij nekog SF-filma, ali pogledajte malo bolje oko sebe pa onda donesite prosudbu. Uostalom, i sami SF-filmovi jedno su od glavnih sredstava tzv. prediktivnog programiranja. Kroz njih se ubacuju određene vizije budućnosti, a onda kad se ta budućnost počne odvijati oko nas nekako nam se čini poznatom i čak neizbježnom pa je lako prihvaćamo čak i kad nam se ne sviđa.

Tajna vlada operira iza kulisa svjetske politike

Metodu problem-reakcija-rješenje danas se na svjetskoj razini orkestrira pomoću vojne i financijske moći SAD-a, pa je zanimljivo čuti nekoliko izjava iz vremena dok je SAD još bio daleko od postajanja svjetskom silom. S početka 20. stoljeća stiže izjava iz govora kojeg je u sklopu svoje predizborne kampanje 1912. održao Woodrow Wilson:

“Gotovo da danas i nema vlade u svijetu s kojom se više upravlja, nad kojom se više dominira i koju se u većoj mjeri kontrolira od naše. Više nismo vlada slobodnog mišljenja, više nismo vlada koja je nastala iz uvjerenja i glasova većine, nego vlada u kojoj prevladava mišljenje male skupine dominantnih ljudi i koja radi pod njihovim pritiskom.”

Slične je riječi upotrijebio i Theodore Roosevelt tijekom svoje izborne kampanje 1912. godine:

“Iza vidljive na prijestolju se nalazi nevidljiva vlada, koja ne duguje ljudima odanost i ne priznaje nikakvu odgovornost.”

U sklopu predavanja u hotelu Waldorf-Astoria u New Yorku, 27. travnja 1961. godine, John F. Kennedy je također progovorio o tajnoj vladi koja operira iza kulisa svjetske politike:

“Svuda u svijetu nam se suprotstavlja monolitička, nemilosrdna urota.”

Priča o gradnji Novog svjetskog poretka nije neka tamo daleka, čudna i mistična priča. To je priča koja se tiče naših života i kojoj se mogu pripisati deseci milijuna mrtvih tijekom zadnjeg stoljeća. U njoj nema pobjednika i pobijeđenih iz naše povijesti, niti dobrih i loših (ta mi još danas vjerujemo kako su u Drugom svjetskom ratu pobijedili “dobri dečki”, a to bi trebali biti Staljinov okrutni SSSR, genocidno Britansko carstvo i korporatistička država SAD). Ne, postoje samo manipulatori i manipulirani. A najbolji lijek protiv zakulisnih manipulacija jest njihovo rasvjetljavanje kao i prepoznavanje načina kako se ljudske emocije i težnje prema pravdi zloupotrebljavaju da bi se plan “progurao”.

Dobra je vijest da živimo u vrijeme kad su ta zbivanja, koja nikako nisu novijeg datuma, sve vidljivija. O tome svjedoče stotine tisuća internetskih mjesta, časopisa, filmova, knjiga, a pri tom treba imati na umu da će nas istina, doduše, osloboditi, ali će nas prije toga najvjerojatnije jako razljutiti.

Svijet u trajnom stanju uznemirenosti i straha

Nakon sloma komunizma u Europi i kraja hladnog rata mnogi su pomislili da svjetski mir nikada nije bio bliži. Bila je to isprazna nada. Svjetske krize nisu nestale. Nikada prije u svijetu nije bilo toliko sukoba, izbjeglica i prognanika. Prema dobro osmišljenim planovima došlo je do novih revolucija, ratova, financijskih kriza i političkih krahova. Može se slobodno reći da se čovječanstvo drži u trajnom stanju uznemirenosti, nestabilnosti i straha.

Strah i depresija sastavni su dio svakodnevnog života, svagdje se ljudi osjećaju obeshrabreno i potišteno zbog socijalnih, duhovnih, fizičkih i emocionalnih problema, društvo je svakim danom sve surovije i bešćutnije, djeca sve agresivnija i bez poštovanja prema odraslima. Oskudica i glad (svaki dan umre više od 50.000 djece), pojačane kriminalne aktivnosti, ilegalna preprodaja droge koja uništava živote milijunima ljudi, terorizam, nezaposlenost, korumpirani svjetske vođe, neprekidni ratovi i širenje bolesti AIDS-a i ptičje gripe, sve to ide u prilog primisli s kojom se mnogo ljudi slaže:

Čovječanstvu treba novi svijet. Pitanje je samo – kakav? I hoće li njegovo oblikovanje biti pokretano strahom ili međuljudskim povjerenjem? I neće li iste strukture koje s razlogom stvaraju kaos, njega iskoristiti kao argument da ljudi jednostavno nisu u stanju razumno upravljati svijetom te će to za njih morati napraviti “prosvijećena elita”?

Nema posljedice bez uzroka. Naravno da postoji mnogo egocentričnih i neosjetljivih ljudi, ali oni nisu glavni prijestupnici. Tradicionalno smo odgojeni da vjerujemo našim vladama i uvjereni smo da im je stalo do nas. To je, ipak, velika pogreška. Ispod površine službene politike odvija se složen socijalni i intelektualni proces. Poznati viktorijanski državnik Benjamin Disraeli jednom je prilikom izjavio: “Svijetom upravljaju posve druge osobe od onih koje zamišljaju ljudi koji nisu upoznati sa zakulisnim zbivanjima.” Neke od takvih citata o zakulisnim središtima moći skupili su Robin de Ruiter i Fritz Springneieer u knjizi “Svjetsko zlo i patnja – nasljeđe 13 loza iluminata” (AGM, Zagreb, 2014.)

Edward Bernays u knjizi “Propaganda”, u kojoj je dao i naputke kako stvarati “javno mnijenje”, napisao je danas već glasovite rečenice:

“Nama se upravlja. Naši umovi su ukalupljeni, naši ukusi formirani, naše ideje sugeriraju uglavnom ljudi za koje nismo nikada čuli. U gotovo svakom činu naših svakodnevnih života, bilo u sferi politike ili poslovanja, u našem ponašanju u društvu ili našem etičkom rasuđivanju, nad nama dominira relativno mali broj osoba.”

Njemački političar Walter Rathenau, čovjek koji je za života bio vrlo utjecajan, u izjavi za list Neuen Wiener Presse od dalekog 24. prosinca 1912. otišao je još dalje:

“Tristotinjak ljudi koji se međusobno poznaju i osobno imenuju svoje nasljednike određuju sudbinu ovoga svijeta. Njihova moć postoji u apsolutnoj tajnosti.”

R. Buckminister Fuller je pak ustvrdio:

“Velike nacije su naprosto fronte na kojima se odvijaju zakulisne igre neizmjerno ambicioznih pojedinaca koji su postali toliko moćni zbog svoje sposobnosti da ostanu nevidljivi dok djeluju iza nacionalnih kulisa.”

Kako biste odgovorili kad bi vas netko upitao jesu li svjetski vođe koje poznajemo samo lutke kojima upravlja nevidljiva zakulisna sila? Postoje li nevidljive ruke koje upravljaju svijetom? Postoji li uopće “urota”? Tko su urotnici?

Evo odgovora koji je tijekom sastanka dobitnika Nobelove nagrade u Lindauu (1978.) dao utjecajni židovski biokemičar George Wald, umirovljeni profesor na Harvardu i jedan od dobitnika Nobelove nagrade za medicinu 1967. godine:

“Ne vjerujem da na Zapadu vlade doista upravljaju svojim zemljama. Tvrdim da su suučesnici najsnažnijih financijskih i industrijskih sila ti koji vladaju. Postoji bezbroj multinacionalnih kompanija koje su, poput globalnih divova, prikupile moć i neizmjerno bogatstvo. One nisu samo kompanije, nego svjetske sile. Imaju li one vojnu silu? Naravno da imaju. Mogu li kontrolirati i provoditi silu? Naravno, one upravljaju našim vladama.”

Arthur Jensen, umirovljeni profesor na Kalifornijskom sveučilištu (Berkeley) sročio je to još slikovitije:

“Nema nacija. Nema naroda. Nema Rusa. Nema Arapa. Nema zemalja Trećeg svijeta. Nema Zapada. Nema Amerike. Nema demokracije. Postoje samo IBM, ITT, AT&T, DuPont, Dow, Union Carbide i Exxon. To su danas svjetske nacije. Mi više ne živimo u svijetu nacija i ideologija.”

Uspon nove geopolitičke nadnacionalne svjetske sile

Čileanski predsjednik Salvador Allende izjavio je još 1972. na sjednici UN-a:

“Moć tih koncerna prelazi sve granice. Svjedoci smo eksplicitne bitke između multinacionalnih kompanija i suverenih država; najvažnije političke, ekonomske i vojne odluke tih država potkopavaju globalne organizacije koje niti jedna vlada ili politička organizacija za to ne drži odgovornima, niti njima na bilo koji način upravlja. Narušena je cjelokupna politička struktura svijeta.”

Ruski general Leonid Ivašov slično je ustvrdio u jednom intervjuu:

“Imamo posla s usponom nove geopolitičke nadnacionalne sile na svjetskoj sceni. Ovu geopolitičku silu čine najbogatije obitelji koje žive na ovom planetu. Zajedno s najmoćnijim multinacionalnim kompanijama one vladaju i upravljaju svim zemljama i svim koalicijama. Pravi cilj ove elitne skupine je potpuna kontrola nad planetom Zemljom.”

Svjetski institut za razvojnu ekonomiju također je utvrdi da se najveći dio svjetskog bogatstva nalazi u rukama nekolicine obitelji.

Ove “vladajuće sile” o kojima govore George Wald, Arthur Jensen, Salvador Allende i Leonid Ivašov čine male elitne skupine koje su osnovale najutjecajnije i najmoćnije, anonimne, vrlo ekskluzivne obiteljske dinastije koje žive raspršene po čitavom svijetu. Članovi tih obitelji čuvaju svoju moć i novac sklapajući brakove jedni s drugima te zakulisno djeluju u sjeni najvažnijih poduzeća, medijskih i financijskih institucija, ali i političkih stranaka. Putem veza, novca i nasilja ove moćne obitelji uvukle su se u sve pore društva s jednim krajnjim ciljem, a to je uspostavljanje jedinstvene svjetske diktature.

Njihov je cilj silom nametnuti tzv. “novi svjetski poredak” čitavom čovječanstvu, a ekonomski su toliko moćne da su kupile veći dio svijeta i sada njime upravljaju. Potpomognute svojim nezamislivim financijskim rezervama trenutno raspolažu globalnim financijskim sustavom kontrole te mogu kontrolirati čitavu svjetsku ekonomiju i politički sustav. One su te koje određuju što trebaju činiti vladajući svjetski političari i tko će oni uopće biti, nemojte niti jedne sekunde pomisliti da se izbori šefova država prepuštaju slučaju ili volji glasača. Možda tek onda kad se “volja glasača” događajima i emocionalno traumatičnim situacijama oblikuje u željenom smjeru.

Znanost premrežena moćnim “zakladama” – podložna manipulaciji

S vremenom, ove utjecajne obitelji proširile su djelokrug svoje moći na čitav svijet pa njihova mreža doseže u svaki kutak svijeta i u sve aspekte ljudskog postojanja. Njihov utjecaj je nezamisliv i dopire do svih vodećih institucija i organizacija u polju politike, obrazovanja, religije, financija i masovnih medija. Znanost su infiltrirale svojim “zakladama” pa je postala financijski ovisna o njima i stoga podložna manipulacijama. Najbolji primjer je nezamislivo veliko i duboko nametanje “Velike trojke” zaklada (Rockefellerova, Carnegijeva i Fordova) u polju potpora znanstvenom istraživanju.

Gotovo svi ljudi spremni su odreći se svojih prava, čak i prava na slobodno mišljenje, ako će im to zajamčiti sigurnost i zaštitu. Iz tog razloga čovječanstvo se “omekšava” i manipulira kroz sukobe, mržnju, zavist, oskudicu, glad i ostale nedaće, dok im na kraju naizgled neće preostati drugi izbor nego se predati moći nevidljive elite.

Većina gore spomenutih problema izazvana je namjerno. Brigadir Mandell House, desna ruka predsjednika Wilsona, napisao je u svojoj knjizi “Povjerljivi spisi” (Intimate Papers):

“Stvorite probleme na međunarodnoj razini i potom ponudite rješenje koje najbolje odgovara cilju kojem težite.”

Što više zbrke, klasne borbe, diskriminacije, ratova i političkih tenzija u svijetu, tim prije će doći dan kada će čitavo čovječanstvo prihvatiti Svjetsku vladu koja će zauvijek vladati čvrste ruke, svjetsku diktaturu u kojoj će vladati računalno upravljani društveni red i u kojoj će pojedinac biti čitavo vrijeme pod kontrolom. Ta će vlada biti autoritativna, s nekom vrsti Svjetskog vijeća koje će upravljati nacionalnim i regionalnim vijećima.

U ekstremno desničarskim, revizionističkim i antisemitskim krugovima govori se da su neke od vladajućih obitelji židovskog podrijetla pa stoga govore o židovskoj uroti. To je besmislica, jer je među vladajućom elitom moguće naći katolike, protestante, muslimane, budiste, ateiste, scijentiste i mnoge druge. Oni su posvećeni cilju svjetske dominacije neovisno o rasi, nacionalnosti i političkim nazorima, a nama je ostavljeno da se koljemo zbog tih pitanja forme.

Oni u međusobne sukobe eventualno ulaze zbog međusobnih neslaganja vezanih uz distribuciju moći među njima samima. Naravno, ako se u pitanje dovede njihova zajednička agenda, tada nastupaju jedinstveno.

Planirani “novi svjetski poredak” može se vrlo precizno prevesti kao svjetska diktatura. Konzervativci će ga nazivati socijalizmom ili komunizmom, liberali će ga nazivati fašizmom, ali etiketa ne čini razliku; ideja je stvoriti “arhipelag gulag” na svjetskoj osnovi.
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Jedan 90-godišnji “ratni zločinac” sudjeluje u formuliranju vanjske politike Obamine administracije. To je možda pomalo neobično. Naravno, dok ne shvatite da je taj starac Henry Kissinger, i savjetuje Bijelu kuću po pitanju koje dobro poznaje – Rusima.

Činjenica da su Amerikanci aktivno surađivali s Putinom u sirijskoj krizi i uništavanju Assadova kemijskog naoružanja predstavlja iznenađenje i dobrodošao preokret, a Kissinger je kako saznajemo bio vodeći strateg iza kulisa.

Kada su ga nedavno upitali da li Amerika može postići novi detant sa Rusijom poput onog koji je on isposlovao početkom 70-ih, Kissinger je odgovorio da će to biti “izuzetno teško, ali ako bude uspjelo, svi će imati koristi. Rusija će steći ugled, pokazati će se da je Obama bio u pravu, a Assad će biti uklonjen, što bi bio najbolji mogući ishod”. Znači, oštar kao i uvijek.

Iako ova dešavanja nisu ni približno značajna kao Kissinger-ovi pregovori o ograničenju naoružanja i sporazumi između SAD i Sovjetskog Saveza prije četrdeset godina – prvo hladnoratovsko zatopljavanje i prva značajna ograničenja nuklearne utrke – ovakav razvoj događaja daje nadu.

Pri tome se nagovještava da dvije velesile ponovno shvaćaju značaj doktrine s kojom se Kissinger povezuje – “realpolitika”, to jest shvaćanja da je tamo gdje se goli nacionalni interesi spoje kroz diplomaciju, rezultat je trajna dobit.

Kulminacija ove doktrine je Pariški mirovni sporazum iz 1973. Njime je formalno okončan rat u Vijetnamu, za koji su predsjednik Nixon i Kissinger zaključili da se ne može dobiti. Kissinger je za taj uspjeh dobio zajedničku Nobelovu nagradu. Njegov vijetnamski kolega Le Duc Tho odbio je nagradu, rekavši da sporazum ne predstavlja pravi mir – što je bilo točno.

Američki humorist Tom Lerer rekao je da Kissinger-ova nagrada predstavlja “smrt satire”. Ali ona je omogućila Americi da se počne izvlačiti iz agonije .

Upravo je Kissinger pripremio teren za Nixonovu posjetu Kini 1972. Amerika je od dolaska komunista na vlast 1949. Peking tretirala kao pariju; Nixon je otvorio diplomatske kanale i postavio temelje da se Kina ponovno priključi svjetskoj zajednici, a rezultate toga vidimo svuda oko sebe danas.

Međutim, za Kissinger-ove kritičare, njegova realpolitika predstavlja čisto zlo. Christopher Hitchens je 2001. tvrdio da je prikupio dovoljno dokaza za pokretanje suđenja za “ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i druge primjere kršenja običajnog ili međunarodnog prava, uključujući zavjeru za ubojstvo, otmicu i torturu”. Ovo je više od hiperbole: zbog iskustva generala Pinocheta, putovanja dr. Kissingera su sada bila malo rizičnija .

Optužnica je prilično obimna, imajući u vidu osam burnih godina kada je Kissinger vodio američku vanjsku politiku: on i CIA su sudjelovali u organiziranju puča protiv izabranog predsjednika Čilea, Salvador Allende-a, i njegovog ubojstva 1973; on i Nixon su naredili invaziju na neutralnu Kambodžu 1970; nasumično su bombardirali civile tijekom ovog dugog rata; pomagali su indonežansku brutalnu represiju u Istočnom Timoru; prepustili su Kurde njihovoj sudbini u rukama Sadam Huseina još 1972.; popis se nastavlja… “Ratni zločinac” i dobitnik Nobelove nagrade za mir; jedinstvena genijalnost Henry Kissinger-a.

U američkom političkom establišmentu, nema sumnje, on uživa strahopoštovanje

Početkom godine, proslava njegovog 90-og rođendana bila je glamurozan događaj, a nazočili su mu Bill i Hillary Clinton, John Kerry, James Baker, John McCai, Condoleezza Rice, George Schultz, Susan Rice, Donald Rumsfeld, Michael Bloomberg, bivši predsjednik Francuske Valery Giscard d’Estaing, David Petraeus, Barbara Walters, Vendi Deng, kao i Tina Brown i Harold Evans.

Senator McCain je to ovako prokomentirao: “Njegova ostavština je upravljanje našom zemljom u najteže vrijeme i njegov važan glas u pitanjima naše nacionalne sigurnosti. On je čovjek na jedinstvenom položaju u svijetu. Ne znam nijednog čovjeka koji je više uvažavan u svijetu od Henry Kissinger-a.”

Kissinger je neka vrsta talismana, ne vanjske politike kakvu bi Amerika voljela voditi, što ponekad pokušava – u smislu idealizma jednog Woodrow Wilsona ili Jimmy Cartera – nego onakve kakvu Amerikanci smatraju da moraju voditi, tvrdoglavu i realističnu.

Kissinger-ov doktorat – “Mir, legitimitet i ravnoteža” – bavio se politikom Meternih i Kaslrija. Ova dvojica su prakticirali politiku velikih sila kakvu će Kissinger oponašati – odnos s velikim silama toga doba u cilju dobivanja stabilne ravnoteže moći. Tada u Europi; u Henryjevo vrijeme u svijetu. Kissinger je to radio vrhunski; njegovi nasljednici s manje uspjeha.

Kissinger uživa popularnost i zato što predstavlja ostvarenje američkog sna.

Ne toliko unatoč svom njemačko-židovskom podrijetlu, nego baš zbog njega. Rođen je kao Heinz Alfred Kissinger u Bavarskoj 1923., oko 160 kilometara od mjesta gdje je Adolf Hitler pokušao izvesti “Pivnički puč”.

Prema odredbama američkog ustava, Henry nikada nije mogao postati predsjednik, ali mogao je sve drugo. Njegova obitelj je pobjegla od nacističkog progona 1938 – kao dijete u New York-u je prelazio na drugu stranu ulice čim bi vidio da se približava skupina djece, jer je u svojoj zemlji toliko puta bio pretučen.

Obitelj se doselila u New York i on je počeo živjeti američki san.

“Kada razmišljam o svom životu, tko je mogao zamisliti da ću završiti kao državni tajnik najbolje zemlje na svijetu?”, Rekao je jednom prilikom, “Mislim, nisam mogao pohađati njemačku školu … Kad pomislim da sam bio kurir u New York-u”. Onaj oštri njemački naglasak podsjetnik je na taj san. Jedini trag njegovih bavarskih korijena, osim naglaska, jeste navijanje za nogometni tim iz Firta, njegovog rodnog grada .

Mladi Henry – izbrisao je “Heinz” – ubrzo se počeo akademski isticati: njegov napredak ka Harvardu prekinulo je služenje vojnog roka: proveo je 1945. loveći pripadnike Gestapo-a. Krajem pedesetih, počeo je dugi pohod ka gornjim ešalonima akademskog svijet .

Iako je prepoznatljiv po dugogodišnjoj suradnji s Richard Nixon-om, Kissinger je zapravo bio konzultant Nacionalnog savjeta za sigurnost pod predsjednikom Kennedy, ali nije se dugo zadržao na tom položaju. Rekao je: “Ne bih prepoznao problem sa Beludžistanom ni kada bi me pogodio posred čela”, tijekom službenog posjeta Pakistanu. (Neobično za takvog diplomata, Kissinger često ne umije da se suzdrži; Bangladeš je opisao kao “ludnicu” i rekao je “šteta što ne mogu i jedni i drugi izgubiti “rekao je za iransko-irački rat ) .

Henry i Dick su se upoznali 1967. godine na glamuroznoj zabavi u New Yorku kod Claire But Lus, dramske spisateljice, političarke i bivše američke amasadorke u Italiji, u njenom stanu na Petoj aveniji. Nixona je impresionirala Kissinger-ova knjiga o politici velikih sila, “Nuclear Weapons and Foreign Policy”, što mu je i rekao.

Kissinger nije bio toliko impresioniran Nixonom: “Nije dobar predsjednički materijal”. Međutim, Kissinger je izabran da vodi Nixonovu vanjsku politiku i tako je počelo zanimljivo partnerstvo, koje se okončalo Nixonovom ostavkom 1974. U noći prije nego što je Nixon podnio ostavku, Kissinger mu se pridružio u uplakanoj molitvi. “Henry”, rekao je on, “ti nisi naročito pobožan Židov, a ja nisam pobožan kveker, ali trebamo se pomoliti.”

Pored reputacije zavodnika, Kissinger se dvaput ženio. Njegov prvi brak sa Ann Fleischer bio je buran i završio razvodom nakon 15 godina, 1964. Njegovo dvoje djece su iz tog braka. Deset godina kasnije, afrodizijak je upalio kod naočite Nancy, s kojom je još uvijek u braku. U međuvremenu je navodno bilo mnogo djevojaka.

Kako neki tvrde , njegov “zavodnički” imidž je rezultat svjesnog truda da se on humanizira i da mu se osigura mjesto u estradnm tisku. Rekao je: “Vlast je najjači afrodizijak … To su žene koje privlači isključivo moja vlast. Ali što se događa kad vlasti više ne bude? Sigurno neće sjediti sa mnom i igrati šah”. Nekim čudom, još uvijek su tu, a on je još uvijek igrač u velikoj igri.

Život u kratkim crtama

Heinz Alfred Kisinger, rođen 21. svibnja 1923, Firth , Bavarska , Njemačka. Sin učitelja i domacice, ima mlađeg brata Waltera. Prva žena Ann Fleischer, razveli su se 1964 imaju dvoje djece, Elizabeth i Davida. Trenutno je u braku s Nancy Magines.

Obrazovanje: City College u New Yorku i Harvard (magistratura i doktorat).

Karijera: Po povratku u SAD iz Drugog dolaska svjetskog rata, upisuje studij na sveučilištu Harvard, planira postati profesor. Postaje učitelj na Odjelu za državnu upravu, izabran u zvanje redovnog profesora 1959.

Njegova knjiga iz 1957. “Nuklearno oružje i vanjska politika” postala je važan udžbenik. Postaje savjetnik za nacionalnu sigurnost u Nixonovoj administraciji.

Godine 1973. dobiva Nobelovu nagradu za mir, za sporazum o prekidu vatre u Vijetnamskom ratu; nagradu dijeli s Le Duc Thoom. Imenovan za predsjednika Nacionalnog dvostranačkog odbora za Centralnu Ameriku, a zatim za šefa predsjedničkog vanjskopolitičkog odbora pod Reagan-om i Bush-om.

Njegovi memoari su visoko ocijenjeni, a prva knjiga iz trilogije, “Godine u Bijeloj kući”, dobiva Nacionalnu književnu nagradu za povijest 1980.

Napisao je 13 knjiga o vanjskoj politici. Rekao je: “Mi ne možemo biti svjetski policajac, ali možemo biti posljednja šansa svijeta”. Rekao je o njemu (Robert Kaplan, The Atlantic): “On je najveći 19.-stoljetni političar 20. stoljeća.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(pescanik/uredio: nsp)