Čitajući dokumente na stranicama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo čovjek se ne može oteti dijagnozi  da  se radi prvenstveno o dokumentima pravno-političke prirode, a tek sekundarno (znanstveno) medicinske prirode; počevši od pravnih definicija bolesti, do načina liječenja i prevencije bolesti; držanje slova zakona i pravilnika primarna je briga svakog liječnika primarno-zdravstvene (pravne) zaštite, dok je samo zdravlje – jednako tako – pravna definicija.

Kako pravo vrijedi jednako za sve, tako su i medicinski postupci standardizirani, sve što je potrebno jest pronaći ispravnu medicinsko-pravnu kategoriju u koju se pacijenta može smjestiti, te tako zadovoljiti uvjete za propisani postupak liječenja i prevencije.

Ovaj “proces” može ili ne mora odgovarati pojedinom pacijentu, no tko god je imao “sreću” susresti sa sa zdravstvenom mašinerijom u svoj njenoj slavi i veličanstvenosti, zna o čemu govorim. Kako je jedan kolega, neurolog, odgovarajući na pitanje o najboljem načinu liječenja određenih bolesti, primijetio: “najbolje ti je da nam nikad ne dođeš u ruke”. S ovom izjavom složit će se većina dobronamjernih doktora, kao i većina pacijenata kojima još nije pronađen nekakav pravno-zdravstveni defekt. Problem se nažalost sastoji u tome da se medicinska “znanost” kao cjelina – NE SLAŽE sa ovim pogledom.

U objavljenom križarskom ratu protiv svih bolesti, i svega što bi možda moglo proizvesti bolest, oslanjajući se na proizvoljne x-xx%-ne korelacije i navodne vjerojatnosti, suvremena medicina danas na svako stanje gleda kao na, u najmanju ruku, rizični faktor za neku od mnogobrojnih bolesti. Bolest koju treba istrijebiti. Čovjek kao pojedinac nema nikakav značaj u zdravstvenom sustavu, niti je posebno važno osjeća li se on zdravo, niti je posebno važno osjeća li se bolesno dok ga “liječe”.

Postotci se broje. Uspjeh zdravstvene zaštite mjeri se postotcima i ispunjenjem normi u suzbijanju onih faktora koji su, u većem ili manjem postotku, korelirani sa nekim stanjem koje se definira kao bolest uzrokovana tim faktorom. Statistika caruje. Problem sa statistikom jest da ona mjeri samo ono što mi želimo da mjeri, i nema nužno veze sa uzročno-posljedičnim vezama ili, u našem slučaju, uzrocima bolesti. Još je veći problem da su statističke kategorije i pripadajuće korelacije u zdravstvu podložne političkom utjecaju.  Štoviše, direktno su definirane od političkih tijela poput UN-a, WHO-a, i EU.

Logika zdravlja i bolesti danas može se jednostavno sažeti:

Karikirano (iako ne odveć), ova logika glasi: 100% oboljelih od ……  su- ljudi. Prema tome, faktor rizika za bolest je čovjek. Iz čega slijedi da sustav primarno-zdravstvene zaštite mora svoje napore usmjeriti u pojačani nadzor, kontrolu i suzbijanje tog i takvog faktora rizika. Prema tome, pravilnikom …… je propisano …… Ako pak broj oboljelih i dalje raste ili se bitno ne mijenja, to nije toliko važno kao uspjeh napora u ispunjavanju dane norme suzbijanja određenog faktora (u korelaciji sa) bolesti. To samo znači da napore u tom smjeru treba pojačati i definirati nove smjerove i akcijske planove.

Uzročno-posljedični niz igra sve manju ulogu u usporedbi sa politikom. Pacijent ne igra nikakvu ulogu, osim kao broj u nekoj svobuhvatnoj statistici. Kako se iz nepoznatih razloga pojavljuju nove bolesti ili stare postaju učestalije,  traže se nove korelacije i tako unedogled. “Bolest” je odvojena od “pacijenta” čime je postala apstraktna kategorija odvojena od bilo kakvih nedefiniranih (kompliciranih) uzročno-posljedičnih veza.

Postoji samo “bolest”, akcijski planovi zdravlja i “težnja” 100%-nom zdravlju. Bolest je, odvojena od pacijenta, postala odvojena i od “liječenja bolesti”. Ako je sve izvedeno prema pravilniku, pacijent po definiciji ne obolijeva od posljedica prevencije/liječenja koji su po (pravnoj) definiciji dobri. Pacijent, ako ne ozdravi, ne odgovara dobro na liječenje/prevenciju, što malo kada znači da liječenje nije primjereno ili je loše.

Pacijent, jednako tako, po definiciji, gotovo nikako ne može ozdraviti od bolesti ako nije liječen po propisima. Ovo u pravilu znači da isti u stvari nije niti bio bolestan, imao je nevjerojatnu sreću ili ,još bolje, da je još uvijek bolestan, samo njegova bolest sporije napreduje a on sam se izlaže velikom riziku. Ako mu je pak ustanovljena “bolest” ili rizični faktor za “bolest”, te je propisno i manje ili više uspješno tretiran, ovo odlazi u statistiku kao još jedna velika pobjeda medicinske znanosti. Moderna medicina redefinira čovjeka: Čovjekovo prirodno stanje je bolest, čovjek je uzrok bolesti.  Čovjek je (manje-više) zdrav i može biti zdrav samo unutar sustava zdravstvene zaštite.

Stoga medicina sve više odbacuje koncept “nečinjenja štete” i liječenja bolesti kao neefikasne (jer mnogo toga ne može izliječiti) te se umjesto toga preorijentirala na “prevenciju” bolesti. U toj prevenciji, ona se ne vodi logikom “očuvanja zdravlja” u užem smislu riječi, nego logikom “prevencije bolesti”. Očuvanje zdravlja u užem smislu riječi ne zahtijeva nužno stalni medicinski nadzor i aktivnu “prevenciju” bolesti. Prevencija bolesti zahtijeva. I ta prevencija vodi se prvenstveno politikom, dok sa zdravljem ima više anegdotalne veze.

Čemu ovako dugačak uvod? Iz jednostavnog razloga da čitatelju približim logiku kojom se vode WHO-vi mnogobrojni programi; pa tako i naš HZJZ. Od teorije cijepljenja, preko ranog otkrivanja raka, do vaganja u naporima da se ustanovi pretilost ili pothranjenost, ta je logika jednostavno neprobojna, ogledni primjer prilagođavanja svake činjenice postojećoj teoriji i cirkularne argumentacije.

Za početak ćemo se pozabaviti  svetim gralom cijepljenja u Hrvatskoj. Kako moderna medicina, izuzevši mehanička oštećenja i bakterijske infekcije, parazite isl., gotovo ništa ne može izlječiti (iako često može ublažiti simptome), a cijepljenje je sveti gral prevencije, postoje indicije da ćemo se u ne tako dalekoj budućnosti trebati cijepiti ne samo potiv svih karakteriziranih patogena nego i protiv nezaraznih bolesti.. raka, oboljenja srca i krnih žila itd.

Logika cijepljenja je sljedeća: Uzrok bolesti je x (ako se x nekako može dovesti u vezu s bolesti), cijepljenjem protiv x istrebljujemo bolest x, cijepljenje nema nikakvih negativnih nuspojava (osim povremenih konvulzija, meningitisa isl.), a ako i ima one su mnogo manje od koristi koje cjepivo donosi. Ako je bolest x u padu, to je isključivo zavaljujući cjepivu. Ako bolest x nije u padu, treba uložiti veće napore u cijepljenje. Prije ili kasnije mora pasti. Ako neka bolest postoji uvijek bi moglo doći do epidemije, prema tome protiv nje se treba cijepiti. manje od 20-ak oboljelih godišnje je, kako ćemo vidjeti, dovoljan razlog za cijepljenje milionskih populacija. Deklarirani cilj je “eradikacija bolesti”.

Vrijedi ponoviti: Cijepljenje nema nikakvih negativnih nuspojava i  može se primiti gotovo neograničen broj cjepiva. Ovo nema nikakve negativne posljedice.

Teorija krda

Zanimljiva pojava kod cijepljenja jest  da ono ne proizvodi imunitet kod svih cijepljenih pacijenata, tzv. “nereaktora”. Prosječna uspješnost imunizacije kreće se, ovisno o rasporedu cijepljenja, pojedinoj vakcini i vremenu od zadnje imunizacije- između 50 i 90%. Neke vakcine uz određeni raspored dosežu i 99% unutar definiranog vremenskog razoblja. Za malo koju vakcinu, ako, se može tvrditi da daje doživotni imunitet.

Također, gotovo nikad se ne cijepi 100% populacije (ne zato jer to naši vakcinatori ne bi htjeli, nego zato što je to (zasad) praktično neizvedivo). Pa ipak, tvrdnja glasi da je eradikacija neke zarazne bolesti (gotovo) isključivo rezultat cijepljenja. Kako bi se ova tvrdnja opravdala,  izmišljen je pojam “herd immunity“, imuniteta krda. Da, “krda”. 

Teorija “kolektivnog imuniteta” (naši su to malo uljepšali) navodno objašnjava zašto se određena bolest, u manjem opsegu, ne širi među “nereaktorima”, necijepljenima, i onima kojima je imunost “istekla”, iako je inače sveprisutna i zarazna te zahtijeva cijepljenjem (zanimljivo kako se ta ista “kolektivna imunost” ne stječe, primjerice, kad se bolest prirodno preboli?). Teorija krda se nažalost spotiče u određenim slučajevima kad su cijepljenjem (gotovo) “eradicirane” nezarazne (iako ih HZJZ klasificira kao takve), ali infektivne bolesti poput npr. tetanusa i Hib meningitisa.

U ovim slučajevima, pretpostavljamo, učinkovitost cjepiva je takva da teorija krda nije potrebna. No što u slučaju npr. tuberkuloze, koja se i danas, nakon 60 godina cijepljenja, pojavljuje u oko 1000 slučajeva godišnje i gdje ovaj fenomen prkosi teoriji krda, iako je imunizacija ocijenjena uspješnom i cjepivo korisnim? Također, i dan danas, primjerice, nisu “eradicirani” parotitis i pertusis. Neki će reći, ali su u padu! Kao i svrab, trihineloza, dizenterija, hepatitis A. Hepatitis A čak je zabilježio brži pad učestalosti od 1999. do 2010. godine nego hepatitis B, koji se nalazi u obaveznom programu cijepljenja.

Za službeno objašnjenje ovih fenomena možemo se obratiti Iri Gjenero-Margan, u jednoj od njenih najlucidnijih izjava za javnost :

Iskustva više desetljeća sustavnog cijepljenja populacije dokazala su da je masovno cijepljenje najučinkovitija medicinska mjera protiv zaraznih bolesti. Najbolji je dokaz tome, kažu epidemiolozi, činjenica da je iskorijenjenost određene bolesti na nekom području u izravnoj korelaciji s obuhvatom cijepljenja. Drugim riječima, što je više ljudi cijepljeno protiv neke bolesti, to su veće šanse da se bolest potpuno iskorijeni. Upravo zahvaljujući masovnom cijepljenju, s lica Zemlje potpuno su iskorijenjene velike boginje, što je jedan od najvećih uspjeha medicine, ističe Ira Gjenero-Margan, voditeljica Epidemiološke službe u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Stvar je u tome da se, tumači ona, masovnim cijepljenjem podiže razina kolektivnog imuniteta, virus ne može pronaći neimuni organizam i nestaje.

– Zahvaljujući cjepivu, iz Europe potpuno eliminiran i poliomijelitis ili dječja paraliza, jedna od najstrašnijih dječjih bolesti, koja se ničim drugim ne može suzbiti. Jedino cjepivu možemo zahvaliti i činjenicu da uopće nemamo difterije, koja nije nestala sama od sebe – ističe Gjenero-Margan. Za primjer navodi Rusiju, gdje je nakon raspada bivšeg SSSR-a prekinut dotad dobar program cijepljenja, a izravna posljedica bila je ogromna epidemija difterije.   

Hrvatska se, kao i veći dio Europe, cijepljenjem riješila tetanusa kod djece, te niza dječjih bolesti poput ospica ili rubeole. Te su dječje bolesti kod nas reducirane za 99 posto, što znači da godišnje od tih bolesti obole najviše jedno ili dva djeteta. U zapadnoj Europi, gdje ne postoji tako široki obuhvat cijepljenja, povremeno se i dalje događaju epidemije ovih bolesti, ističe naša sugovornica. U svega osam godina sustavnog cijepljenja protiv Haemophilus influenzae tipa B, iz dječje je populacije potpuno eliminiran meningitis izazvan tim virusom, ističu u HZJZ-u. Medicina i dalje istražuje cjepiva kao jedno od najmoćnijih oružja protiv bolesti. Radi se na pronalasku cjepiva protiv HIV-a, hepatitisa C, pa i malignih bolesti kod kojih se utvrdilo da MOGU nastati zarazom (HPV).

Nekim bolestima, poput tuberkuloze ili malarije, nije se uspjelo doskočiti cjepivom. Ipak, epidemiolozi ne priznaju poraz. »Cjepivom protiv tuberkuloze eliminirali smo teške oblike tuberkuloznog meningitisa i milijarnu tuberkulozu kod djece, pa danas nemamo niti jedan slučaj. Zbog raznih tipova imuniteta, bolest se nije mogla kompletno eliminirati«, objašnjava Gjenero Margan, epidemiologinja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. (LJ. B. M.)

Kad bi željeli kvalificirati ovu izjavu, prvo bi primijetili da tetanus, meningitis uzrokovan Haemophilusom tipa B, i tuberkulozu ne uzrokuju virusi. Također, tetanus i meningitis uzrokovan haemophilusom tipa B nisu zarazne bolesti u užem smislu riječi. Uzrokuju ih bakterije koje se prirodno nalaze u okolišu, a u slučaju haemophilusa tipa B, i u ljudskom tijelu. Iako je cijepljenje protiv tuberkuloze polučilo “zadovoljavajući uspjeh”, skoro polovica bolesti protiv kojih se danas cijepi (difterija, tetanus, poliomijelitis) je u vrijeme kad se protiv njih počelo cijepiti, imala manju incidenciju nego tuberkuloza danas.  Po teoriji cijepljenja i “kolektivnog imuniteta” već se trebala postići eradikacija te bolesti, pa opet, nije. To je, kako saznajemo, zbog “raznih tipova imuniteta”. No unatoč “raznim tipovima imuniteta”, cijepljenje je- uspješno i smanjena incidencija tuberkuloze je dokaz uspješnog cijepljenja i ispravnosti teorije krda.. Bolji životni uvjeti, prehrana, karantena zaraznih bolesnika i aktivno liječenje oboljelih se ne spominju.

Kao što vidimo, mnogo toga je tu nejasno i promjenjivo, iako je zaključak/premisa jasan. Teorija cijepljenja stoji na vrlo jednostavnim i vrlo čvrstim temeljima: učinkovitosti cijepljenja/cjepiva, po potrebi teoriji krda, a kad zatreba i drugim fakorima.

U toj teoriji- učinkovitost i potreba cijepljenja (bilo kojim cjepivom) je premisa i konstanta, i sve su bolesti jednake, samo se rezultati, iz ovog ili onog razloga razlikuju.

U cijelosti pročitajte čitav dokument o cjepljnju OVDJE

 
 
(zonasumraka.wordpress.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10700"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Samo u posljednjih desetak dana imali smo prilike čuti čak oko pet, šest teških iskustava bliskih nam osoba čija su netom cijepljena djeca oboljela od dijabetesa, dječje paralize i težih oblika neurodermitisa…

Nakon 30 godina intenzivnog istraživanja mnogo smo naučili o tome kako funkcioniraju stanice mozga i što je pošlo ukrivo kada se javi bolest. Jedna od velikih zagonetki bila je veza između cijepljenja i određenih moždanih poremećaja poput:

Autizma
Poremećaja pažnje (ADD)
Poremećaja pažnje s hiperaktivnošću (ADHD)
Sindroma Zaljevskog rata
Čestih neurodegenerativnih bolesti (Parkinsonova bolest, Alzheimerova demencija i ALS)

Kako smo prikupljali sve više informacija o tome kako bi moždane stanice trebale raditi otkrili smo da često normalni procesi poput metabolizma mogu dovoditi do nakupljanja snažnih kemijskih nusprodukata zvanih slobodni radikali, koji imaju sposobnost uništavanja tih stanica.

Slobodni radikali su, u biti, vrlo reaktivne čestice koje poskakuju po stanici, oštećujući sve što dodirnu. Većina njih nastaje tijekom procesa metabolizma, ali također mogu nastati zbog izlaganja otrovima, zračenju i otrovnim metalima. Budući da su tako razorni, stanice imaju mrežu obrana namijenjenih njihovoj neutralizaciji. Ta mreža antioksidanata sastoji se od brojnih komponenata koje uključuju vitamine, minerale i posebne kemikalije zvane tioli (glutation i alfa lipoična kiselina).

ŠTO UZROKUJE SLOBODNE RADIKALE

Pretpostavka da slobodni radikali igraju važnu ulogu u svim gore navedenim stanjima sada je dokazana. Pravo pitanje glasi: zašto se stvara tako mnogo slobodnih radikala? U slučaju autizma, ADD-a i ADHD-a mnogobrojni su zagovornici tumačenja da je živa podrijetlom iz cjepiva izvor slobodnih radikala. Otprije je poznato da živa može izazvati stvaranje velikih količina slobodnih radikala unutar mozga. Dokazi koji povezuju živu s poremećajima autističnog spektra, neurodegeneracijom i sindromom Zaljevskog rata su jaki ali ne i isključivi. Zanimljivo, sve te bolesti imaju još jednu zajedničku karakteristiku: prejaku aktivaciju jednog dijela imunološkog sustava.

Važno je razumjeti da je samo određen dio imunološkog sustava pretjerano aktivan jer su drugi dijelovi, poput staničnog imuniteta, zapravo oslabljeni. U nekim slučajevima, kao kod poremećaja u djetinjstvu, problem je urođen, dok se kod drugih razvije kao rezultat brojnih faktora kao što su starenje, izlaganje toksinima, loša prehrana i pretjerano cijepljenje. Živa također može oslabiti imunološku funkciju.

KAKO SE IZRAĐUJU CJEPIVA

U osnovi, cjepiva sadrže ili ubijene viruse i bakterije, komponente klica i toksične ekstrakte, ili žive organizme kojima je smanjena virulencija kroz proces koji se zove atenuacija. Kako bi se potaknula pojačana reakcija imunološkog sustava protiv tih organizama proizvođači dodaju jake imunostimulacijske tvari poput skvalena, aluminija, lipopolisaharida itd. One se zovu imunološki adjuvanti.

Proces cijepljenja obično je zahtijevao višestruke injekcije cjepiva tijekom određenog vremenskog razdoblja. Kombinacija adjuvanata i namjerno unesenog organizma izaziva imunološku reakciju tijela, sličnu onoj koja se događa kod prirodnih infekcija, uz jednu veliku razliku. Gotovo nijedna od tih bolesti ne ulazi u tijelo putem injekcija. Većina ulazi preko sluznice nosa, usta, plućnih kanala ili probavnog trakta. Na primjer, poznato je da poliomijelitis ulazi putem probavnog trakta. Membrane koje prekrivaju te kanale sadrže različit imunološki sustav od onoga koji se aktivira izravnim ubrizgavanjem. Taj sustav zove se IgA imunološki sustav.

Budući da se pojavljuje sve više izvještaja u kojima se navodi nedjelotvornost cjepiva, odgovor proizvođača je da proizvode jača cjepiva. To rade tako što koriste jače imunološke adjuvante ili ih dodaju u većim količinama.

On je prva linija obrane i pomaže smanjiti potrebu za intenzivnom aktivacijom imunološkog sustava tijela. IgA sustav često može potpuno odbiti napad. Poanta je u tome da je ubrizgavanje organizama radi stvaranja imuniteta abnormalno.

Budući da se pojavljuje sve više izvještaja u kojima se navodi nedjelotvornost cjepiva, odgovor proizvođača je da proizvode jača cjepiva. To rade tako što koriste jače imunološke adjuvante ili ih dodaju u većim količinama. Problem kod tog pristupa u tome je što kod vrlo mladih, neishranjenih i starijih osoba prejaka stimulacija imunološkog sustava može imati suprotan učinak – može paralizirati imunološki sustav.

Posebno je to čest slučaj kod neishranjenosti.

Jedan rani pokušaj cijepljenja Afrikanaca završio je katastrofom kad je otkriveno da su poslije cijepljenja mnogi umrli. Utvrđeno je da je problem bio u raširenom nedostatku vitamina A među plemenima. Jednom kad je neishranjenost ispravljena stope smrtnosti drastično su pale.

Drugi problem koji uočavamo kod modernih cjepiva je to što imunostimulacija traje kroz dugo vremensko razdoblje.

Razlog tome su imunološki adjuvanti. Oni se zadržavaju u tkivima, neprekidno stimulirajući imuno- aktivacijske stanice. Kod većine prirodnih infekcija imunoaktivacija se javlja brzo, a nakon što je infekcija stavljena pod kontrolu naglo i prestaje. Kao što ćemo vidjeti, to se događa kako bi se spriječila suvišna šteta na normalnim stanicama u tijelu.

ŠTO SE DOGAĐA S MOZGOM PRILIKOM CIJEPLJENJA?

Dojam je da se mozak u pravilu zanemaruje kada farmakolozi proučavaju nuspojave raznih lijekova. Isto vrijedi za cjepiva. Dugo nitko nije uzimao u obzir učinak opetovanih cijepljenja na mozak.

Takav stav temeljio se na pogrešnom zaključku da je mozak zaštićen od imunološke aktivacije svojom posebnom zaštitnom pregradom koja se zove krvno-moždana barijera. Novije studije pokazale su da imunološke stanice mogu izravno ući u mozak i, što je još važnije, cijepljenje može aktivirati vlastiti imunološki sustav mozga.

Mozak, naime, ima poseban imunološki sustav koji djeluje kroz jedinstven tip stanica koje se zovu mikroglije.

Te sićušne stanice raštrkane su širom mozga i leže uspavane čekajući na aktivaciju. U stvari, brojni su podražaji koji ih prilično lako aktiviraju. Za potrebe ovog teksta, aktivacija imunološkog sustava tijela cijepljenjem najvažniji je podražaj za aktivaciju moždanih mikroglija.

Brojne studije pokazale su da kad se aktivira imunološki sustav tijela, imunološke stanice mozga slično se aktiviraju. To se događa na nekoliko načina koji na ovom mjestu nisu važni. Što je imunološki sustav tijela jače stimuliran, intenzivnija je reakcija mozga. Produžena aktivacija imunološkog sustava tijela također izaziva produženu aktivaciju imunološkog sustava mozga.

U tome leži opasnost naše trenutne politike cijepljenja.

Američka akademija za pedijatriju i Američka akademija za opću praksu podržavaju rastući popis cjepiva za djecu, čak i novorođenčad, kao i godišnja cijepljenja protiv gripe za djecu i odrasle. Prije polaska u školu djeca prime čak 22 injekcije.

ŠTO SE DOGAĐA KAD JE IMUNOLOŠKI SUSTAV MOZGA AKTIVIRAN?

Stanice imunološkog sustava mozga, nakon što se aktiviraju, počnu se kretati po živčanom sustavu, lučeći brojne imunološke spojeve (zvane citokini i kemokini) i izbacujući ogromne količine slobodnih radikala u pokušaju da ubiju napadačke organizme. Problem leži u tome što napadačkih organizama nema. Cjepivo ih je prevarilo tako da misle da ih ima.

Za razliku od imunološkog sustava tijela mikroglije luče još dva spoja koji su vrlo destruktivni za stanice mozga i njihov proces povezivanja. Ti spojevi – glutamat i kinolinska kiselina – zovu se ekscitotoksini. I oni dramatično povećavaju stvaranje slobodnih radikala u mozgu. Studije na pacijentima pokazale su da količine tih dvaju ekscitotoksina u mozgu mogu porasti do vrlo opasnih razina nakon virusnih i bakterijskih infekcija mozga. Smatra se da su visoke razine kinolinske kiseline u mozgu uzrok demencije koja se javlja kod zaraze HIV-om.

Problem s našom trenutnom politikom cijepljenja leži u tome što se brojna cjepiva primjenjuju vrlo blizu jedno drugom i kroz dugo razdoblje, pa je imunološki sustav mozga konstantno aktiviran. Eksperimentalno je to potvrđeno u brojnim studijama. To znači da će tijekom istog razdoblja mozak biti izložen velikim količinama ekscitotoksina, kao i imunološkim citokinima.

Studije o svim tim poremećajima, čak i o autizmu, pokazale su prisutnost visokih razina imunoloških citokina i ekscitotoksina u živčanom sustavu. Te razorne kemikalije, kao i slobodni radikali koje stvaraju, šire se po živčanom sustavu nanoseći štetu, u procesu koji se zove kolateralne žrtve. To je nešto kao bacanje bombe među gomilu ljudi.

Ne samo što će neke izravno ubiti eksplozija, nego će i oni daleko od eksplozije poginuti od gelera.

U normalnim okolnostima imunološki sustav mozga, poput imunološkog sustava tijela, aktivira se brzo, a zatim se odmah isključuje kako bi kolateralne žrtve bile svedene na minimum. Cijepljenje ne dopušta mikroglijama da se isključe. U mozgu koji se razvija to može dovesti do problema s govorom, bihevioralne disfunkcije, pa čak i do demencije.

… odrasle osobe koje se svake godine cijepe protiv gripe pet godina za redom imaju 10 puta veći rizik za Alzheimerovu bolest.

Kod odraslih može izazvati sindrom Zaljevskog rata ili neke od češćih neurodegenerativnih bolesti, kao što su Parkinsonova bolest, Alzheimerova demencija ili bolest Loua Gehriga (ALS).

Jedna nedavna studija svjetski poznatog imunologa dr. H. Hugha Fudenberga utvrdila je da odrasle osobe koje se svake godine cijepe protiv gripe pet godina za redom imaju 10 puta veći rizik za Alzheimerovu bolest. On to pripisuje živi i aluminiju iz cjepiva. Zanimljivo, za oba ta metala dokazano je da aktiviraju mikroglije i povećavaju ekscitotoksičnost u mozgu.

IZRAVAN UČINAK CITOKINA

Razni citokini koristili su se za liječenje pacijenata oboljelih od raka i drugih čestih bolesti. Studije o učincima tih citokina na funkciju mozga otkrivaju neke vrlo bliske paralele s bolestima o kojima ovdje govorimo. Za detaljnije informacije o tim učincima predlažem da pročitate moj članak objavljen u časopisu Journal of the American Nutriceutical Association (sv. 6 [jesen], broj 4, 2003., str 21-35) i u Journal of the American Association of Physicians and Surgeons iz ljeta 2004.

Mogu se opaziti:

Konfuzija
Problemi s govorom
Dezorijentiranost
Epileptički napadaji
Problemi s pamćenjem
Sanjivost
Blago povišena temperatura
Razdražljivost
Promjene raspoloženja
Ratobornost
Problemi s koncentracijom
Brojni drugi problemi s ponašanjem

Dokazano je da je kod djeteta pretjerana aktivacija imunološkog sustava mozga posebno štetna za amigdalu i druge limbičke strukture mozga. To može dovesti do neobičnih sindroma poput gubitka “teorije o umu” i “sindroma Alise u Zemlji čudesa”. Također je dokazano da oštećuje izvršne funkcije frontalnih režnjeva.

Drugim riječima, gubi se upravo ono što nas čini društvenim ljudskim bićima, sposobnima da funkcioniramo u složenom svijetu ideja i interakcija.

Nekoliko studija zaista je pokazalo povišene razine citokina kod autistične djece. Također je zanimljivo primijetiti da ti citokini, posebno interleukin-1ß i faktor nekroze tumora alfa (TNF-a) dramatično povećavaju štetu koju izazivaju ekscitotoksini. Na taj se način pokrene začarani krug imunološke aktivacije, ekscitotoksina i lučenja citokina te stvaranja slobodnih radikala. Potonje iznova pokreće ciklus.

ULOGA AUTOIMUNOSTI I ZADRŽAVANJA VIRUSA

Studije na autističnoj djeci pokazale su da postoji stanje imunološkog napada na mozak. Slična otkrića možemo vidjeti kod neurodegenerativnih bolesti i sindroma Zaljevskog rata. Treba razumjeti da je ta autoimunost bila potaknuta cjepivima i organizmima kojima su cjepiva zagađena. Jednom kad započne imunološka reakcija ne može se zaustaviti, i tako pokreće sve destruktivne reakcije o kojima je ovdje bilo riječi.

Dr. Garth Nicolson pokazao je izravnu vezu između zagađenosti cjepiva mikoplazmama i povećanja učestalosti ALS-a od 200 posto među veteranima Zaljevskog rata. Taj poremećaj posljedica je istog, gore opisanog mehanizma.

Nedavna obdukcijska studija provedena na starijim osobama utvrdila je da je 20% mozgova sadržavalo žive viruse ospica te 45% drugih organa također je sadržavalo žive viruse ospica. Slična otkrića opisana su kod autistične djece, a virus ospica genetski je identičan onome koji se koristi u cjepivu.

Drugi i još češći problem upotreba je živih virusa u cjepivima. Živi se virusi mogu koristiti zahvaljujući tome što su bili oslabljeni propuštanjem kroz niz kultura stanica, u procesu koji se zove atenuacija. Ti atenuirani virusi, koji ne izazivaju bolest, zatim se ubrizgavaju u nadi da će stimulirati tijelo da pokrene imunološki napad.

Kod ovog pristupa javljaju se dva problema.

Prvo, danas nam je poznato da u daleko prevelikom broju slučajeva ti virusi pobjegnu imunološkom sustavu i nastane se u tijelu za cijeli život. Nedavna obdukcijska studija provedena na starijim osobama utvrdila je da je 20% mozgova sadržavalo žive viruse ospica te 45% drugih organa također je sadržavalo žive viruse ospica. Slična otkrića opisana su kod autistične djece, a virus ospica genetski je identičan onome koji se koristi u cjepivu.

Drugi je problem što je za većinu tih virusa utvrđeno da su u velikoj mjeri mutirali. Štoviše, različite mutacije pronađene su među virusima u različitim organima iste osobe.

To je tajna koja se čuva od javnosti.

Ti atenuirani virusi prolaze kroz mutacije izazvane prisutnošću slobodnih radikala u tkivima i organima te mogu mutirati u virulentne organizme sposobne izazvati bolest. Nedavne studije potvrdile su to zastrašujuće otkriće. U stvari, velik postotak pacijenata s Alzheimerovom bolesti, u usporedbi sa zdravim osobama, u svom mozgu ima žive viruse.

Jednom kad se ti živi virusi ubrizgaju nije ih više moguće ukloniti. Budući da virusi ostaju u tijelu bit će trajno izloženi slobodnim radikalima, što se može povećati u vrijeme stresa, bolesti, vježbanja i sa starenjem. Slobodni radikali su ono što uzrokuje mutiranje virusa.

Dakle, virusi mogu postojati u mozgu, ili bilo kojem organu, bilo tiho i polako izazivajući razaranje mozga i leđne moždine, ili tako da izazivaju iznenadnu bolest kada virus mutira u vrlo smrtonosan oblik.

ZAKLJUČCI

Vidimo da je politika davanja brojnih cjepiva osobama, posebno dojenčadi i maloj djeci, čisti idiotizam.

Značajan broj studija nedvojbeno je utvrdio da takva praksa može dovesti do ozbiljnog oštećivanja mozga putem brojnih mehanizama. Budući da dječji mozak prolazi kroz razdoblje brzog rasta od trećeg tromjesečja trudnoće do dobi od 2 godine, njihov je mozak ozbiljno ugrožen tom suludom politikom.

Zaključili smo i da cjepiva sa živim virusima i zagađena cjepiva nose poseban rizik utoliko što se virusi često zadržavaju u velikom broju osoba, a slobodni radikali mogu potaknuti preobrazbu latentnih virusa genetskom mutacijom u organizme uzročnike bolesti kasnije u životu.

Od vitalne je važnosti da svatko tko se planira cijepiti slijedi raspored koji dopušta najviše jedno cijepljenje svakih šest mjeseci, kako bi se imunološki sustav imao vremena oporaviti.

Cjepiva sa živim virusima treba izbjegavati.

To je nedavno ilustrirao prijelaz sa živih polio cjepiva na ubijeni virus. Svi slučajevi dječje paralize nakon uvođenja cjepiva u razvijenom svijetu potjecali su od samog cjepiva. Što je bilo poznato od početka.

I konačno, od vitalne je važnosti da svatko tko prima cjepiva započne s dopunjavanjem prehrane hranjivim tvarima i pridržava se zdrave prehrane prije samog cijepljenja. Komplikacije povezane s cijepljenjem daleko su rjeđe kod osoba koje se kvalitetno hrane.

INFORMIRAJTE SE DOK NIJE PREKASNO!

Nažalost, svi mi smo bili svjedoci nevjerovatnih priča o posljedicama cijepljenja koji su bili objavljivani u medijima – poput djece oboljele od ADD-a i zaušnjaka pa sve do autizma i na kraju fatalnog SIDS-a (upravo smo jutros pročitali jedan napis o SIDS-u u Bjelovaru u Jutarnjem listu). Liječnici se, naravno, ograđuju od odgovornosti kako bi to mogla biti nuspojava cjepiva…

Nitko od liječnika, koji se tako uporno zaklinju u važnost čak 45 dječjih cijepljenja, vam neće potpisati da će biti i odgovoran u slučaju vrlo čestih nuspojava… Dokazati sve je vrlo teško, nikad dovoljno istražena cjepiva, često uz neposredan, imaju i  prolongirani učinak… Razlozi svih tih oboljenja, inače do tada najčešće zdrave djece, su za njih kažu- nepoznati… Slaba utjeha očajnim roditeljima!

Žalosno je da se jedna trudnica mora boriti i natezati u rodilištu kako bi ostvarila svoje osnovno pravo na prirodan porod bez npr. rutinskog dripa, rezanja međice i prerano presječene pupčane vrpce, a to je sve tek uvod u agoniju s dječjim cjepivima gdje će roditelji koji odbiju cijepiti dijete, za razliku od onih u zemljama zapadne Europe gdje cijepljenje nije obavezno,  biti zastrašivani i vrijeđani kao loši i neodgovorni roditelj, nesolidarni s vojskom cijepljenih (koji su ionako tim cijepljenjem zaštićeni, zar ne?!), neobrazovani fanatici i alternativci pa čak to ide i do prijavljivanja sanitarnoj i plaćanja novčane kazne. Kasnije idu problemi s upisom u vrtić i školu i kad sve to zbroje, zastrašeni roditelji se predaju apatičnoj masi i nadaju se da neće baš njihovo dijete biti to koje će stradati. Kako se to ono zove – ruski rulet?!

No, na svu sreću postoje i moralno osviješteni ljudi od struke koji su odlučili progovoriti i dati drugu stranu priče usprkos (najčešće ostvarenim) prijetnjama otkazom i diskreditiranjem od strane okoštalog i samodopadnog medicinskog establišmenta koji živi u savršenoj simbiozi sa farmaceutskom industrijom. U Hrvatskoj su to svijetli primjeri poput dr Sladoljeva i dr Gajski, a pozdravljamo i osnivanje udruge Cijepljenje ili život koja je kao prva hrvatska udruga u ovoj domeni preuzela na sebe odgovornost informiranja javnosti o štetnosti cjepiva, odnosno cijepljenja a tu svoju misiju proširuje zalaganjem za promjenu zakonske regulative koja uvjetuje obavezno cijepljenje u Hrvatskoj (što nije slučaj u mnogim zemljama razvijene Europe, no eto netko izgleda mora potrošiti stare zalihe cjepiva koje ostali ne žele!).

Ovi liječnici i sama udruga, kao ni mi na ovom portalu ne zagovaramo tezu da su sva cjepiva loša i nekorisna već želimo da se njihov stvarni efekt i nuspojave bolje, dugoročnije i nepristrasnije istraže (znači ne-financirano od strane farmaceutske industrije koja cjepivo želi prodati) te da se stvori jedan objektivni koncenzus treba li, koliko, kako i koga cjepiti i postoje li bolji načini razvijanja imuniteta na dotične bolesti. Druga stvar koju svi želimo je dati ljudima pravo na izbor kojeg imaju u mnogim zemaljama Europe, pravo da bez stigmatiziranja odlučimo cijepiti ili ne…

Stvar koja zabrinjava je da se želi uvesti još više cjepiva u ionako pretrpani obavezni kalendar cijepljenja koji broji već oko 45 susreta s misterioznom špricom, a sve to se lomi upravo na najvunerabilnijoj skupini od svih – na našoj djeci…
 
 
(atma.hr, cijepljenje-ili-život.hr/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10565"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]