Kad sam prije par dana usput gledao na (američkim) vijestima kako je Obama govorio da je spreman poslati do četiri tisuće nacionalgardista u Liberiju radi sprječavanja širenja ebole, to me više nego začudilo, jer nije rekao četiri tisuće medicinskog osoblja, nego četiri tisuće vojnika, i to nacionalnu gardu koja je stvorena za unutardržavne (ne)prilike, a ne vanjske

On je to tako objasnio, kako ebola u Liberiji (!) predstavlja veliku opasnost za Ameriku i odmah je autorizirao ‘ukaz’ da može bez daljnjega i po potrebi poslati američke vojnike u Liberiju i uopće u zapadnu Afriku. Rudolf Steiner je uvijek na svojim predavanjima upozoravo da čovjek ne smije ‘spavati’, te kako mora sve budno pratiti što se oko njega događa, jer će suprotnom će biti ‘zarobljen’ od tamnih sila.

Ja za sebe mislim da ne spavam, ali ne mogu toliko ni probaviti koliko bilježim sve te više manje suptilne informacije koje gotovo podsvijesno ulaze u glavu, ali je baš važno da ih se svijesno registrira. Može se reći kako danas imamo na vijestima, osim dakako standardnih laži, najmanje pedeset posto pomno smišljenih podvala, što se niti ne raszumije, a kamoli njihova duboka smisao. Ja kod mnogo stvari odmah kužim što nije u redu, ali većinom mi jednostavno nedostaje kontekst za prepoznat bit.

Sjećam se da sam na početku ukrajinske krize gledao slovačku televiziju i kad je slovački premijer Robert Fico izjavio javno na televiziji, kako se suprostavlja sankcijama protiv Rusije, a to je objasnio otprilike ovako: “To je sve američka geostrateška politika, ja sam stari zec u politici da to ne bi znao. Mi ćemo se držati van tog konflikta”. Takve stvari pređu non-stop negdje preko ekrana, ali se ‘spavajući’ prelazi preko toga, političari se prisile ili ucjenuju, i drugi dan je opet ‘sve u redu’ i takve riječi nestanu kao nikad izrečene. Dakako da to je to dio opće okultne makinacije, da takve nepredvidive ‘greške’ nezapaženo ipak maknu iz naše svijesti.

Pošto sam odavno usmjerio percepciju na ‘takve vijesti’, meni to ipak ostane svjesno u glavi dok mi doslovce ne ‘nalete’ odgovarajući konteksti. Tako sam baš nedavno, surfajući ‘bez veze’, opet naletio na “Obamu, Liberiju i ebolu”, i to na jednom američkom portalu, pokušavajući dokučiti zašto Obama hoće ebolu u Liberiji sa svojom soldateskom napasti i tako zaštiti Ameriku. Za mene je to komedija a ne politika, jer koliko god to apsurdno zvučalo, ta najava je prije par dana ‘spavajući popušena’, bez da je itko postavio uputnik iza te izjave.

Tako sam pronašao na njemačkom portalu ‘Kopp-Online’ jedan članak od 20. listopada 2012. godine (danas točno dvije godine) sljedeće: “George Soros, Rothschildi, AFRICOM i zlato Liberije“. Inače, ‘Kopp Verlag’ je poznata njemačka izdavačka kuća specijalizirana od establišmenta tabuizirane teme ‘Novog svjetskog poretka’.

Već u samom uvodu tog članka stoji kako je Predsjednica Liberije, Ellen Johnson Sirlaf, nudila Amerikancima u Liberiji glavnu vojnu bazu za njihov afrički reginalni komando, AFRICOM, očito ne da bi čuvali ljudska prava u Liberiji nego rudnike zlata Georga Sorosa i Nathaniela Rothschilda. Već kad sam taj uvod pročitao mi je postalo jasno zašto je zbilja Obama sam sebi autorizirao odobrenje da moža po potrebi bez daljnje rasprave poslati četiri tisuće nacionalgardista u Liberiju, ‘gajnc ziher’ ne radi ebole.

Kad (tada) prvi pokušaj stacioniranja američke vojske u Liberiji nije prošao radi odbijanja troška od pet milijardi dolara (!!!) od američke javnosti, ali i protivljenju liberijske oporbe, očito je u međuvremenu izrađen plan B, jer Sorosove – Rothschildove rudnike zlata se mora čuvati pred nadolazećim svakojakim ‘elementarnim’ nepogodama. S te pozicije je i epidemija ebole u Liberiji taman ‘dobrodošla’ kako bi se poslala američka vojska da obrani zemlju, bez prigovora i bilo kakve kritike, naprotiv.

Vratimo se se na navedeni članak, gdje se navodi da je Predsjednica Sirleaf (i njezina naknadna prijateljica Gbowee) 2011. godine dobila Nobelovu nagradu za mir, kako bi (sa)čuvala Sorosove i Rothschildove rudnike zlata i osigurala im cijelo zlato zemlje; “malo zlata (Nobelova nagrada) za sve zlato”. Sirleaf je, isto kao (bivši) Josipovićev savjetnik Dejan Jović, stipendistica Sorosevog otvorenog društva i Sorosova osobna prijateljica.

Očigledno je da Soros sve ono što naziva stipendijom razumije kao ‘investiciju’ u ljude koje gura na pozicije da mu cijele zemlje ‘poklanjaju’, može i uz pomoć predsjednika koji se rado s njim slikaju. Na kraju članka još se navodi kako Soros i njegov partner Rothschild očekivaju slom svih valuta i zato diljem svijeta kupuju sve rudnike zlata koje mogu. Zapravo je već poznato da Soros nije Rothschildov partner nego njegov torbar, i da je Rothschild taj koji je opsjednut zlatom dok Soros torbari za njega, a lutka Obama im stoji na raspolaganju s američkom administracijom i vojskom.

Sad je jasno zašto Obama šalje Rothschildu i Sorosu soldatesku u Liberiju, jer ako dođe do sloma općeg monetarnog sustava treba čuvati rudnike zlata od ‘rulje’. A da je i slom sve izvjesniji, ukazuje to kako su 13. listopada ove godine Amerikanci i Britanci simulirali sveopći bankovni i gospodarski slom što je općenito ostalo nezabilježeno osim na našem portalu.

Tako, kad spojimo sve činjenice, ne samo one iz Kopp-ovog članka, ukazuje nam se sljedeći scenarij:

Nathaniel Rothschild, kao šef ‘obitelji’ i njegov prvi ‘frontman’ Soros, već cijelo zadnje desetljeće kupuje ne samo svo zlato koje mogu nego i rudnike zlata diljem svijeta. Zlato ima ogromni okultni značaj, ali to sad nije tema.

- Sorosova ‘stipendistica’ sa Harwarda, točnije njegova ‘investicija’, Ellen Johnson Sirlaf, je već bila vicedirektorica različitih anglosaksonskih banaka od Sorosevih takozvanih pratnera, što su zapravo Rothschildove banke, prije nego što je nastupila u jeseni 2005. kao kandidatkinja za Predsjednicu Liberije. Najprije je dobila u prvom krugu ispod 20% glasova iza poznatog nogometaša George Weaha, da bi drugi krug iznenađujuće dobila s gotovo 60% glasova. Iako je bila obećala kako se neće drugi put kandidirati, nastupa ipak za drugi mandat, s vrlo lošim izgledima. Početkom listopada 2011., par dana prije prvog kruga biranja, obznanjuje javno da ‘dobiva’ Nobelovu nagradu za mir, kao i druga Liberijka, feministica Leymah Gbowee, koja u istom trenutku od protivnice postaje poduperiteljica i prijateljica. Bespomoćna oporba prema takvim izbornim inženjeringom Sorosa i Rothschilda, bojkotirala je drugi krug izbora i Sirlaf postaje nanovo predsjednica Liberije, s preko 90% ukupnog broja glasova.

- Već početkom ovog stoljeća, američke oligarhije radile su na tome da Amerika osnuje vojni korpus za Afriku jer u zapadnom dijelu Afrike, oko Gvinejske vale, leže goleme naftne rezerve, ali i drugi različiti prirodni resursi. Onda je 2007. osnovan ‘United States Africa Command’ (AFRICOM), osnovan i statcioniran u Stuttgartu. Sa Sorosovom-Rothschildovom lutkom Siraf, došao je trenutak da se trupe stacioniraju u Liberiji, ne samo radi rudnika zlata, nego i zato jer Soros sa svojim različitim organizacijama za ljudska prva rovari u svim zemljama zapadne Afrike i pomoću francuske masonsko-lutkarske vlade diskreditira i narušava sve vlade te regije. Pošto se trošak vojnog stacioniranja u Liberiji od pet milijardi dolara nije moglo zamagliti Amerikancima, ali je i Liberijanska javnost bila strogo protiv šuljajuće američke okupacije cijelog zapadnog dijela afričkog kontinekta, morao se izraditi plan da se bilo kakvom silom logike prihvati neprimjećeno okupacija i, recimo prirodno, zaštite rudnici zlata.

- Već najmanje posljednja dva destljeća pokušava dvojac Rothschild – Soros ne samo pokupovati zlato i sve zlatne rudnike, nego i uništiti sve valute, pa i burze. To se radi špekulacijama, manipulacijama, lažinarim prognozama i inim, nama nepoznatim, mehanizmima. Izgleda da su ‘Oni’ svom cilju sve bliže, možda čak i neposredno ispred samog cilja, čime bi sa svojim realnim’ zlatom postali i najmoćniji gospodari planete.

- Epidamija ebole nije došla k’o ‘naručena’, nego je očito baš naručena da pred zazvanim predstojećim svjetskim kaosom čuva zlatne rudnike Rothschilda – Sorosa u Liberiji od neprijatelja izvana. Ni jedna vojska neće upast u, od ebole, epidemiološki zaraženu zemlju. Iako je do sada ebola uvijek redovito izbijala u središnjoj Africi (Kongo i Uganda), ovaj puta izbila je u zapadnoj Africi u susjedstvu Liberije u Gvineji, i tri mjeseca nije bila identificirana!

‘Pacijent nula’ je bio jedan dječak, to je rekonstruirano.

No, niti u Gvineji nije došlo do takve epidemije kao u Liberiji, gdje su zaraženi mrtvi ostajalli na cesti i nitko ih nije kupio, što je moralo dovesti do neviđene epidemije. Iako se do sada ebola uvijek uspijela ograničiti, ovaj put u Liberiji je doslovce eksplodirala. Slučajno? Sigurno ne. Osim što ebola ‘čuva’ Liberiju od napada izvana, ebola je Obami, zapravo njegovim lutkarima Sorosu i Rothdchildu, sjela kao 9/11 (napad na WTC).

Kao nekad kada je Bush krenuo u rat protiv ‘terorista’, tako sada kreće Obama u rat protiv ‘ebole’ i šalje konačno od Sorosa i Rothschilda tražene američke vojnike u Liberiju da se bore protiv ebole, pardon, da obrane rudnike zlata. Jer ako zbilja dođe do velikog projektiranog ‘crasha’, ebola je tek prva linija obrane kako nebi neki vanjski ‘neprijatelj’ umarširao u Liberiju, ali trebat će zlatne rudnike i čuvati od samih Liberijanaca. Zato Obama sprema Nacionalnu gardu, a ne regularnu vojsku, jer nacionalna garda je baš obučavana za ‘unutrašnje’ neprijatelje, a ne za konvencionalne ratove. Ako garda padne u neprilke, može se još uvijek poslati afrički korpus AFRICOM koji čeka u Stuttgartu, a onda je to to.

Ebola je kao 9/11, poligon za širenje kriza i ratova anglosaksonskih oligarhija, i nije se nikako slučajno dogodila.
 
 
(nezavisni, youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19199"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Ne ide se za tim da se ispriča jedna prohodna priča, nego da se do sada pronađu prikriveni, nepoznati i naoko nevažni detalji i poveznice i da se, koliko je moguće, povežu s vidljivom povijesti i po potrebi isprave dosadašnje konstatacije.

Polako dolazimo do težišta ovog dijela, koje je do sada u svim preispitivanjima bilo gotovo nezapaženo ili, bolje rečeno, u ovim kombinacijama nije bilo prepoznato. Ne radi se o konvencionalnom pisanju povijesti, jer bi završili tamo gdje više-manje svi završavaju, kod braće Grimm i njihovih bajki. Ne ide se za tim da se ispriča jedna prohodna priča, nego da se do sada pronađu prikriveni, nepoznanti i naoko nevažni detalji i poveznice i da se, koliko je moguće, povežu s vidljivom povijesti i po potrebi isprave dosadašnje konstatacije.

Konkretno se radi o podzemnoj politici, da je tako definiramo. Na jednoj strani o britansko-imperijalnoj podzemnoj politici, a na drugoj strani o okultnoj podzemnoj politici koja ima svoje polazište u Engleskoj, kao i u inim podzemnim strujanjima unutar i između ove dvije struje. Te struje su međusobno isprepletene i upredene i ne zna se tko s kim manipulira, ili je sve samo naizmjenično promjenjiva igra. Ono na što se može ukazati je malo, ali ipak dovoljno puno.

Najprije, kako su stajale zemlje u momentu atentata u Sarajevu? Srbija, Austro-Ugarska, Njemačka, Rusija, Francuska, Velika Britanija, Osmansko carstvo? Ako se pođe od toga da je Gavrilo Pricip putem lančanih urota na atentat usmjeren izvana, onda treba tražiti ne samo onaj krug koji ga je usmjerio nego i onaj iskonski izvor koji takve krugove stvara i inicira i koji je usmjeren na daleko dublje i opširnije ciljeve. Taj iskonski izvor najizglednije je potražiti u Londonu.

Politički šah

Pripreme za novu kartu Europe, kakvu imamo nakon Prvog Svjetskog rata 1918., odigravale su se davno prije atentata u Sarajevu. Neposredno vrijeme prije atentata nije potpuno informativno i pokriva realnost pravih operacija koje su se odigravale daleko prije i učinile rat nezibježnim. Ovdje je najbolje dati primjer jedne zbilja kraljevske igre, šaha, pa se strateška politička igra kakva je igrana prije rata može puno bolje razumijeti.

Kad dva igrača igraju šah i recimo bijeli igra vrlo dobro, a crni samo dobro, onda će bijeli pobijediti tamo negdje u 45. potezu ne igrajući upadljivo agresivno, a od samog početka će crnom priuštiti osjećaj da igra bolje ili barem ravnopravno, jer ga ipak mora najprije navući i onda držati na daski, da bi do pobjede došlo i da pobjeda bude što uvjerljivija. Bijeli pobjeđuje u 45. potezu ne zato što njegova zadnja tri poteza realno vode do mata crnoga, nego zato što je prvih pet poteza na početku igre povukao strateški tako moćno, da protivnik nije ni primijetio da su ti potezi neminovno vodili do pobjede.

Crni do kraja igre nije mogao nadoknaditi lošu poziciju u koju od početka upao, a nije je kao lošu poziciju od samog početka ni prepozano. Bijeli nije znao kako će zadati mat, nije znao ni kako će doći do takve pozicije da matira crnog, ali je znao da će kroz stratešku nadmoć svojih postavljenih figura nastati više prilika da ga matira. Koja će se prilika za šah-mat na kraju pružiti ovisi većim djelom od crnog koji se u sve bezizglednijoj situaciji koprca i odigra zadnje jedino moguće poteze, i izgubi. Jer bijeli nakon strateški genijalnog otvaranja treba samo igrati dalje tehnički čisto i s malo pritiska.

Naime, jasna pobjednička pozicija na početku vodi do pobjedničke pozicije na kraju, ako se ne rade pogreške i ako protivnik nije genijalan. Ako je bijeli zločest može još crnom dokazati kako su njegova zadnja tri poteza bila loša, kako je sam kriv za sve i odgovoran za poraz i još mu mora platiti sve bijele figure koje mu je pojeo. Crni zna da to nije baš tako, ali ne može dokučiti zašto, kada i gdje je krenulo naopako.

Pogotovu mu nedostaje uvid da je protivnik pametniji i lukaviji i da tu ima još nekih snaga koje su njemu skrivene i koje ni ne spadaju u pravila igre. Baš takvi su bili i odnosi u igri Prvi Svjetski rat. Okultni krugovi u Engleskoj relevantne su strateške pozicije po Europi pokrili daleko prije nego što se rodila generacija koja će ići u taj rat. A u ložama oklutnih bratstava u Engleskoj vrtile su se različite nove karte Europe prije nego što su imperijalni monarsi Europe uopće i pomišljali na rat. U konkretnom slučaju je okultna Engleska moćno povukla prve poteze, a carska Njemačka iskoprcala zadnje, i bila je kriva, ponižena i morala je sve platiti.

U svakom slučaju isplati se pozabaviti se s nekoliko vremenskih perioda prije Prvog svjetskog rata. Što se tiče konkretnih informacija o britanskoj konspirativnoj politici 19. stoljeća i pretežno masonskih tajnih organizacija s kojima je ta politika (bila) isprepletena, one su gotovo nepoznate. Ali isprepletenost i umreženost različitih struja ipak se donekle može raspoznati. Britanci koji se baš hvale svojim otvorenim i liberalnim društvom, sakrili su upravo odlučujuće informacije o svojoj povijesti. Dobro, barem se ne hvale da su iskreni. Tek se u devedesetim godinama 20. stoljeća u okružju američkog LaRouche pokreta počela istraživati prljava britanska politika i objavljivati rezultati istraživanja. A na tom području ima još puno posla.

Bilješke:

Takvu šah-igru možemo bez problema usporediti s današnjom. Početni, za financijske oligarhe pobjednički, a za čovječanstvo pogubni, potezi današnje krize povučeni su najkasnije već u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Nesposobnim političarima, koji su k tome postavljeni od onih financijskih kabalista koji su povukli prve poteze krize, ostaje samo da povuku zadnja tri neizbježna poteza i potpišu ropstvo čovječanstva. I tu se ništa ne može poduzeti legalno osim jedne prave protuzakonite revolucije. Naime, postoje zakoni o ljudskim pravima koji ljudima zabranjuju da se brane, da uđu u okultne lože i da sav taj sotonski ološ najure van na svjetlo sunca.

Lyndon LaRouche, 8. rujna 1922. Rocheseter, New Hampshire, USA, američki političar i oštar kritičar suvremenog gospodarskog sustava. Kao Bushev protivnik on je 1988. u jednom prividno sudskom postupku, zapravo u političkom procesu, osuđen na višegodišnji zatvor. Oko njegova LaRouche pokreta okuplja se još nekoliko sličnih udruga kao Schiller-Institut i Solidarität. Njegov sin izdaje magazin Execitive Intellegence Review – EIR. Pokret redovito održava kongrese o politički nekorektnim zbivanjima, a zločinačka britanska politika već je nekoliko puta bila tema tih skupova.

Okultne pozadine

Informacije druge vrste pruža nam utemeljitelj antropozofije, austrijski filozof Rudolf Steiner, koji je bio jedan od najvećih ezoterika i istražitelj okultnog. Steiner prije svega zatvara povijesnu prazninu o okultnim makinacijama koje su potekle iz Engleske. To je nevjerojatan, ali najinteresantniji dio okultne povijesti u kontekstu Prvog svjetskog rata. Budući da Rudolf Steiner gotovo i nije poznat u javnosti, treba najprije dati jedan mali uvod o njemu da se vidi o kome je tu riječ. Kako se već u jednom od njegovih predavanja u prvom poglavlju vidjelo, Steiner ponajprije ukazuje na masonsko-okultne radnje u pozadini, koje su dovele do Prvog Svjetskog rata. Steiner naziva masone isključivo okultna bratstva, kao i sva slična okultna društva koja prikriveno djeluju magijski-okultno.

Ali Steinera se zbilja mora poznavati vrlo dobro da bi se sve informacije pročistile i vidjele u pravom kontekstu, jer postoji nevjerojatna količina unakrsnih poveznica njegovih izjava. Pogotovo su problematične čisto okultne izjave, koje se mogu razumjeti pod uvjetom vrlo dobrog poznavanja antropozofskog svjetonazora i ezoterijske sfere. Nakon više od 30 godina bavljenja ezoterijskim djelom Rudolfa Steinera, to jest njegovin okultnim istraživanjem, i to na originalnom, njemačkom jeziku, autor ovog teksta može sigurno baratati sa Steinerovim učenjem i razlikovati sve finese pa i spojiti odgovarajuće poveznice u kontekstu njegovog djela.

Rudolf Steiner je inače poznatiji po Waldorfskoj pedagogiji, biologijsko-dinamičnoj poljoprivredi, umjetničkom stvaranju i inim popularnim djelovanjima, ali se samo manji broj antropozofa bavi njegovim vrlo kompliciranim čisto ezoterijsko-okultnim djelom koje je manje popularno. Rudolf Steiner je i sam neko vrijeme bio sudionik jednog okultnog kruga koji je proizašao iz anglosaksonskih okultnih gnijezda.

On je u početku svog javnog djelovanja najprije držao predavanja ezoterijsko-okultnog sadržaja unutar Teozofskog društva; popularna Waldorfska pedagogija i slične teme u antropozofiji su izrasle tek poslije Prvog svjetskog rata. A kako ni Steiner u svojim predavanjima nije bio nepogrješiv, to je subjektivna prosudba, neophodno je da se i njegovo djelo kritički razmotri. Ipak, on je sve u svemu načelno vjerodostojan izvor.

U Steinerovom životu je u jednom trenutku došlo vrijeme da se je morao odvojiti od anglosaksonskih okultnih krugova jer njihove intencije nije mogao slijediti čiste savjesti. Ali on nije povukao oštru crtu rastanka, tako bar misli autor ovog teksta. U njegovim iskazima često se može naići na grube proturječnosti koje se nikako ne mogu posložiti, čak i kad se uzme u obzir da je okultizam sam po sebi pun proturječnosti. On je odbio nekoliko upitnih nauka tih krugova, ali nekoliko upitnih nauka i tvrdnja ipak nije htio ili nije mogo odbaciti, jer očito je u njih duboko uronio.

To je bar autorov dojam. Interesantno je i to da se je Steiner od jednog filozofa koji živi društveni i noćni život Berlina transformirao u ezoteričnog kršćanina, čije se učenje ipak razlikuje od onog crkvenog. On u svojim predavanjima i spisma naglašava spasiteljski čin Krista na Golgoti kao vrhunac i smisao razvoja čovječanstva uopće, što i dan danas dovodi do kontroverznih diskusija na antropozofskoj sceni. Je li pravi Steiner onaj mladi filozof ili onaj stari ezoterični kršćanin? U Steinerovom životu svakako ima dosta kontroverznosti.

24 predavanja u Švicarskoj

Rudolf Steiner je napisao 30 knjiga i održao nevjerojatnih skoro 6000 različitih predavanja. Ali do danas su najdvojbenija i oštro kritizirana, pogotovo od engleskih i američkih antropozofa, baš ona 24 predavanja o okultnoj pozadini Prvog svjetskog rata, održana u Dornachu od 4. prosinca 1916. do 30. siječnja 1917. Naime, u njima Steiner bez rukavica, direktno okrivljuje anglosaksonsku masoneriju i srodna okultna bratstva da su incirali Prvi svjetski rat, i to u korist angloameričkog establišmenta, a na štetu Srednje Europe. Ukazao je na njihove okultne tehnike kao i na posljedice i rezultate. Iako je to tada izgovoreno u jednom zatvorenom, ne javnom okviru, bilo je to prvi put da se masonerija okrivljuje da je sustavno, dugorčnim planiranjima i spletkama izazvala rat. Prvi glasovi da iza atentata stoje masoni došli su iz katoličkog okružja oko Isusovca patera Antona Puntigama koji je i sam bio prisutan na suđenju atentatorima.

Ali tu nije bilo govora o dalekosežnim palnovima, nego samo o zbivanjima koja se neposredno odnose na atentat u Sarajevu. Međutim, u Švicarskoj u prosincu 1916. i siječnju 1917. masonerija i okultni krugovi optuženi su kao inicijatori Prvog svjetskog rata, i to od jednog istraživača okultizma, koji je k tome, kao i svi okultisti, ustrojen ekstremo antijezuitski i sigurno nije prijateljski sklon katolištvu.

Steiner se gotovo i nije osvrtao direktno na atentat, nego više na način okultnog djelovanja koje je imalo za cilj neibježno pokretanje rata kao poželjnog i dugo planiranog događaja, da bi se postigli sasvim konkretni ciljevi okultnih bratstva. Ta 24 Steinerova predavanja u Dornachu tek su prije kratkog vremena nanovo temeljito proučena i dodatno dokumentirana. Treba napomenuti da je Steiner u ratno doba i kasnije održao otprilike 100-150 predavanja koja se direktno i indirektno tiču oklutnog djelovanja oko Prvog svjestkog rata i sva su ta predavanja relavatna za suvremenu povijest.

Kasno objavljivanje predavanja

Pri čitanju predavanja osjeća se da ih iznosi čovjek koji se na neki način osjeća prevaren od nekada svoga anglosaksonskog okultnog okružja pa sada govori što zna. Njegova duboka pogođenost se povlači kroz cijeli ciklus predavanja. Rudolf Steiner je neko vrijeme ipak na neki način pripadao tom krugu, ali su mu kao Nijemcu neke stvari očito bile zatajane. Taj ciklus predavanja držao je samo članovima Antropozofskog društva u Prvom Goetheanumu u Dornachu kod Basela u Švicarskoj. Nekoliko je puta izrijekom zatražio da se njegova predavanje ne stenografiraju, što je ipak učinjeno. Kad stenografiranje nije mogao spriječiti, onda je zabranio da se ti spisi ikada objave.

Steinerova udovica Marie Steiner tek se je kratko prije svoje smrti 1948., nakon mnogih upita i pritisaka, ipak odlučala objaviti ta predavanja. Do objavljivanja predavanja došlo je tek šezdesetih godina, kad su svi stenografski zapisci bili prikupljeni, složeni i redigirani. Kad je poslije objavljen i engleski prijevod, došlo je do pobune anglosaksonskih antroposofa koji su Steineru jednostvano porekli objektivnost i cijelo djelo proglasili njemačko-nacionalističkim, što je posve pretjerano, čak besmisleno i uopće irelevanto za cijeli kontekst predavanja.

Nakon puno natezanja ipak je odlučeno da se sva 24 predavanja još detaljnije provjere s obzirom na izvore koje je Steiner mogao imati na raspolaganju. Jedan tim povjesničara radio je skoro dest godina na proučavanju i prikupljanju izvora za to djelo. A nađeno je i obrađeno nevjrojatno puno izvora i ta su predavanja napokon potvrđena kao vjerodostojna. Fusnote se uglavnom odnose na to izdanje. Svakako, čisto okultne izjave moraju se ostaviti onakve kakve jesu, iako i tu ima dosta mogućnosti za provjeru izvan konteksta tih 24 predavanja.

Osim toga autor ovog teksta uzeo je u obzir i Steinerove konstatacije iz drugih ciklusa predavanja s okulltnom pozadinom i, dakako, brojne dodatne okultne izvore, što tek zajedno čini kompletnu sliku. Ovako kako su sada stvari posložene bilo bi dobro da se čovjek čvrsto sveže prije nego što počne čitati. Odrasli se ljudi bave svačim, a čitatelj, dakako, nije obvezan sve povjerovati, ali neke su stvari jednostavno…

Detalji

Antropozofsko društvo , 1913. od Rudolfa Steinera kao Antropozofsko društvo osnovano i 1923./1924. kao Opće antropozofsko društvo konstitutirano. Antropozofija znači ljudska mudrost i predstavlja jedan eklektistički spiritualni svjetonazor, počevši od njemačkog idealizma preko hindusitičkih, budističkih, kršćanskih, manihejskih, i gnostičkih sadržaja, drevnih misterija i ezoterijskih učenja i školovanja.

Antropozofija sama sebe razumije kao Duhovna znanost – Geisteswissenschaft i tako je naziva i Steiner. Za vrijeme Steinerovih poslednjih godina antropozofija se javno predstavlja kao neka vrsta elitističkog društvenog pokreta na bazi kršćanstva i gnosticizma s nedovršenom ezoterično-misterijskom školom. Unutar Antropzofije postoje različite pa i oprečne tendencije, ali to do sada nije dovelo do rascjepa nego samo do laganog opadanja članstva.

Goetheanum je središnja zgrada Općeg antropozofskog društva u Dornachu kod Basela u Švicarskoj, nazvana po Johannu Wolfgangu von Goetheu. Prvi Goetehanum je sagrađen 1913. i izgorio od Stare 1922. na Novu godinu 1923. Naknadno su neki upučeni antropozofi digli tužbu protiv određenih krugova iz Thule-društva – Thule Gesellschaft, jednog masonolikog društva iz čijeg je nukleusa izrasla Hitlerove Nazi-partija. Antropzofija je navodno ugrožavala uspon nacionalsocijalista, kako misle neki antopozofi. Sadašnji Drugi Goetheanum je ubrzo nakon spaljivanja prvog oblikovao i izgradio Steiner.
 
(dnevno.hr/uredio i preveo:nsp)