Senat Sjedinjenih Država je izglasao Zakon o svemiru 2015. godine, koji uključuje niz zakonodavnih promjena namijenjenih jačanju američke svemirske industrije

Za nekoliko tjedana navršit će se jedna godina otkako je Luksemburg postao druga zemlja na svijetu koja je u svom parlamentu donijela zakon kojim se pravno regulira komercijalno iskorištavanje svemira.

Drugim riječima, kojim se odlučuje tko i kako ima pravo, primjerice, rudariti po asteroidima.

Prethodno je to 2015. učinio SAD i popis zemalja s takvom zakonskom regulativom sigurno neće ostati samo na ove dvije. A onda se nameće pitanje – tko zapravo što posjeduje ili smije posjedovati u svemiru?

Naša zemlja je među rijetkima u svijetu, SAD i Luksemburg već imaju zakone o rudarenju asteroida, a čiji je zapravo svemir?

Pitanje je zabavno, budi maštu na tragu SF-a, ali već godinama više nije trivijalno, posebno otkako je letjelica Europske svemirske agencije (ESA) Rosetta 2014. uspjela lansirati svoju sondu Philae na komet 67P/Churyumov–Gerasimenko, otkako se po Marsu razmiljelo mnoštvo rovera s pravim laboratorijima po sebi, da se ne govori o projektima za komercijalne letove u svemir, svemirski turizam, gradnju baza po Mjesecu, Marsu…

Kada je američki Kongres 2015. odobrio SPACE Act, direktor tvrtke Planetary Resources usporedio je to s donošenjem zakona Homestead Act iz 1862. kojim je određeno da se svakom naseljeniku na američki zapad poklanja 65 hektara. I potpuno je pogriješio.

Njegova tvrtka doista u svom opisu ima izraz “rudarenje asteroida”, industrijske sile doista imaju planove o iskorištavanju vrijednih metala, minerala i vode sa svemirskih tijela, ali unatoč zakonima koje su donijeli Luksemburg i SAD, niti jedna zemlja svijeta nema pravo suvereniteta na bilo što u svemiru.

O tome da su naseljavanje bijelaca po Sjevernoj Americi indijanski narodi doživjeli kao bjelačku invaziju i genocid, da se ne govori.

Svemir je zajedničko vlasništvo, de facto ne pripada nikome. Što se čovječanstva tiče, tako stoji u Sporazumu o vanjskom svemiru koji je donesen u UN-u još 1967. Do danas je ovaj sporazum potpisalo i potvrdilo 107 država svijeta, uključujući sve industrijske sile.

Još 23 države sporazum su potpisale, ali ga nisu potvrdile u svojim parlamentima.

Ako koga zanima, sporazum nije niti potpisala niti potvrdila niti jedna bivša jugoslavenska republika ili pokrajina, pa tako ni Hrvatska kao ni Albanija, ali zato jest ogromna većina država od SAD-a do Rusije i Kine, uključujući i većinu afričkih zemalja, pa primjerice Afganistan, DR Kongo, Laos… Sporazum se počeo “kuhati” još 1957. kada je SSSR lansirao svoj Sputnik, prvi umjetni satelit.

Kako su u SAD-u bili nemoćni da učine bilo što osim da promatraju to malo komunističko čudo kako im prolazi visoko iznad glava i slušaju njegovo “bip-bip”, dok su nekoliko godina poslije u SSSR-u morali priznati da su Amerikanci žestoko krenuli u svemirsku utrku, a sve to usred nuklearne hladnoratovske paranoje, do 1967. i jedni i drugi plus cijeli ostatak svijeta bili su dovoljno zreli za priznati si nužnost takvog mirovnog sporazuma. Dokument je uvelike svjedok svoga vremena.

Tako se u njemu prvenstveno navodi da nitko ne smije u svemir slati oružje za masovno uništenje, da nitko ne smije graditi vojne baze, da se eksploatiranje svemira, odnosno svemirskih tijela, smije provoditi samo u korist cijelog čovječanstva, “bez obzira na stupanj nečijeg tehnološkog ili znanstvenog razvoja”, da nitko ne smije uskratiti bilo čijim astronautima ili drugom svemirskom osoblju ili službenicima pomoć u nevolji.

Tri su osnovna problema takvog sporazuma danas. Tada je glavna namjera autorima bila spriječiti vojni sukob u svemiru, pa se i sporazum najviše odnosi na takve situacije i izrazito se obraća nacijama.

U vremenu kad se razmatra kako bi se kao raketno gorivo mogla koristiti nalazišta vode na Mjesecu i asteroidima te instalacija pogona za preradu kako se gorivo ne bi moralo dopremati sa Zemlje, jasno je da sporazum ne pokriva privatne tvrtke. Sporazum je apsolutno izdržao ispit vremena.

Kada je 2007. Kina raznijela svoj meteorološki satelit u orbiti svojim balističkim projektilom, mnogi su se pobunili, prvenstveno Japan, da je time prekršila sporazum. Ispalo je da ipak nije, zato što je satelit bio njeno vlasništvo, a projektil nije bio oružje za masovno uništenje.

Sasvim je druga priča to što je Kina tim potezom užasno pridonijela povećanju broja krhotina i svemirskog smeća u orbitama oko Zemlje. Drugi problem tog sporazuma iz 1967. je što ne uključuje nikakve kaznene sankcije za eventualnog prekršitelja.

Treći je to što ne predviđa nikakvo svjetsko tijelo koje bi dozvoljavalo, kontroliralo i reguliralo koncesije za svemirsko eksploatiranje, kao što je slučaj s bušenjem nafte i plina u međunarodnim morima.

O tome da se po ovom pitanju učini nešto kao s Antarktikom, gdje je na pola stoljeća zabranjeno bilo kakvo eksploatiranje, nema govora.

Prema postojećoj UN-ovoj regulativi načelno svatko ima pravo eksploatirati svemir tako dugo dok time ne ugrožava nikoga, dok pritom ne uništava nikakav život, jasno je da je riječ o vanzemaljskom životu, dok se ne zafrkava s oružjem i dok ne tvrdi da posjeduje bilo koji dio bilo kakvog svemirskog tijela po bilo kojoj osnovi.

Sporazum se prvi put aktivirao 1976. kada je osam zemalja kroz koje se proteže ekvator, pokušalo nacionalizirati orbite oko Zemlje iznad svojih teritorija.

Bili su to: Kolumbija, Ekvador, Kongo, Indonezija, Kenija, Uganda, tadašnji Zair i Brazil kao promatrač. Tvrdili su da geostacionarne orbite nisu vanjski svemir i da one imaju pravo biti suverene na tim područjima.

No, to im nije prošlo. Sadašnji pokušaji SAD-a i Luksemburga nešto su drugačije, ove zemlje misle ozbiljno. Mali Luksemburg zacrtao si je prošle godine da će u tvrtke za “svemirsko rudarenje” investirati 200 milijuna eura, što je odmah i počeo raditi, a tih tvrtki ima sve više; jedna je Deep Space Industries.

Na naznake SAD-a da namjerava donijeti svoj zakon, odmah se pobunila Rusija, a skrštenih ruku nisu ostale niti mnoge druge industrijske sile koje iz ovih ili onih pobuda narednih desetljeća namjeravaju krenuti u pohod po Sunčevom sustavu.

No, ispostavilo se da i luksemburški i američki zakon nisu mogli pokrivati bilo što više od tvrtki koje su registrirane u tim državama.

Znači, Luksemburg je sa svojim zakonom, a općenito ga se hvali kao naprednijeg od američkog, nadležan samo za luksemburške tvrtke, dok je američki nadležan samo za američke tvrtke.

Nekakva japanska, kineska, ruska ili bilo kakva druga tvrtka, kamoli neka svjetska vlada, ne bi bila ni na koji način obavezna prema zakonima Luksemburga odnosno SAD-a.

Tako da je svemir dandanas slobodan prostor koji ne pripada nikome osim sam sebi, a u velikoj mjeri je još uvijek i zaštićen od Zemljana sporazumom UN-a iz 1967.
 
(express.hr)

Problem elektroničkog otpada (e-otpada) postao je tako velik u mnogim dijelovima svijeta da su znanstvenici stalno u potrazi za boljim načinima njihovog odlaganja

E-otpad, koji uključuje stvari poput starih i odbačenih mobilnih telefona, računala i televizora, trenutno se smatra jednim od najbrže rastućih kategorija otpada u cijelom svijetu.

Sada je tim istraživača došao do učinkovite metode zbrinjavanja e-otpada koja nije samo održiv, već i isplativ.

Skupina istraživača iz Kine – koji su imali financijsku potporu Nacionalne zaklade za prirodne znanosti Kine i Nacionalnog fonda za društvene znanosti Kine – otkrili su kako je daleko jeftinije ozimati elektronički otpad i reciklirati bakar, zlato, i druge metale iz njih, u usporedbi sa dobivanjem metala izravno iz rudnika.

Istraživači su podijelili svoja otkrića u studiji pod nazivom “Urbano rudarstvo e-otpada postaje ekonomičnije od radarstva”, što je nedavno objavljeno u časopisu Environmental Science & Technology.

Oko 50 milijuna tona e-otpada će se odbacivati diljem svijeta 2018. godine. To se temelji na podacima iz izvješća Ujedinjenih naroda o globalnom elektroničkom otpadu, koji je objavljen u 2017. godini.

Tipično, elektronički otpad sadrži određene količine metala. Na primjer, katodne cijevi konvencionalnih televizora navodi da sadrže gotovo pola kilograma bakra i više od pola kilograma aluminija.

U njemu se nalazi i zlato, vjerovali ili ne, ali u vrlo malim količinama. Samo oko 0.5 grama.

Zbog tih razloga i više, istraživači su se okupili kako bi prikupili podatke od ukupno osam tvrtki za recikliranje u Kini kako bi se izračunali stvarne troškove koji nastaju u pokušaju izdvojanja vrijednig metala iz e-otpada.

Kod urbanih rudnika, istraživači su utvrdili da su troškovi uključivali određene troškove za stvari poput skupljanja otpada, energije, rada, materijala i prijevoza.

Uključeni su i kapitalni troškovi za opremu i zgrade u vlasništvu tvrtke za recikliranje, iako nisu uključeni, osim ako se posebno ne napomene. Osim toga, troškovi se obično nadoknađuju kroz državne subvencije, kao i kroz prihod od prodaje bilo recikliranih materijala.

Ono što su istraživači pronašli bilo je da je potrebno čak 13 puta više novca za dobivanje metala iz rudarenja nego iz urbanog rudarstva (recikliranja elektroničkog otpada).

Dakle, čini se da urbano rudarstvo može biti ekološki prihvatljivo, ali isto tako može biti i ekonomski održivo.

Prema izvješću Global E-Waste Monitora, gotovo 50 milijuna metričkih tona e-otpada bi moglo biti proizvedeno samo 2018. godine. To je povećanje od gotovo 20 posto od prije dvije godine, a iznos bi mogao postati još veći u nadolazećim godinama.

Imajući to na umu, bilo bi dobro započeti gradsko rudarstvo kako bi se vratili vrijedni resursi od materijala koji se inače smatraju nevažnim i krenuti na brižnije zbrinjavanje otpada.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Sljedeća industrija vrijedna bilijune dolara bit će u sektoru rudarstva, a prvi bilijunaš će stvoriti svoje bogatstvo rudarstvom u svemiru, tvrdi Goldman Sachs

Predviđanje je izrekao glasoviti astrofizičar Neil deGrasse Tyson, koji kaže: “Prvi bilijunaš će biti osoba koja će iskorištavati prirodne resurse asteroida”.

“Postoji ovaj ogromni svemir bezgranične energije i neograničenih resursa. Gledam ratove koji se vode za pristup resursima. To bi moglo biti stvar prošlosti, kada svemir postane naše dvorište”, rekao je Tyson.

Više od 12.000 asteroida, koji su unutar 45 milijuna kilometara od našeg planeta, već su identificirani od strane NASA-e.

Geolozi vjeruju da su oni dobar izvor željezne rude, nikla i plemenitih metala u mnogo većim koncentracijama od onih na Zemlji.

Goldman Sachs jednim okom prati poboljšanja tehnologije rudarstva i trendove sve nižih troškova proizvodnje svemirskih letjelica.

“Dok je psihološka prepreka prema rudarstvu na asteroidima visoka, stvarne financijske i tehnološke prepreke daleko su manje. Rudarske sonde vjerojatno će izgraditi za desetke milijuna dolara svaka, a tehnološki institut Caltech je predložio da bi svemirski brod za “hvatanje asteroida” mogao koštati 2,6 milijarde dolara” – navodi se u izvješću.

Rudarenje asteroida uglavnom je vođeno interesima privatnog sektora, ali postoji i Luksemburg koji vidi velike mogućnosti i nada se da će postati kozmički rudarski centar. Prije dvije godine, malena europska zemlja, koja je dom nekolicine komunikacijskih satelitskih tvrtki, uspostavila je “Inicijativu za svemirske resurse”.

Planira osigurati 223 milijuna dolara svoga državnog proračuna za financiranje kompanija koje rade na svemirskom rudarstvu.

Vlada Luksemburga blisko surađuje sa dvije vodeće tvrtke u sektoru – Deep Space Industries i Planetary Resources. Obje tvrtke, koje djeluju već nekoliko godina, planiraju profitirati od rudarenja asteroida.

Luksemburg je pridonio neotkrivenim iznosom sredstava za istraživanje i razvoj kompanije Deep Space Industries i dogovorio ugovor sa tvrtkom “Planetary Resources” još 2016. godine za ulaganje 28 milijuna dolara u zamjenu za neobjavljeni kapital u tvrtki.

“Naš cilj je postaviti cjelovit okvir za istraživanje i komercijalnu upotrebu resursa ‘nebeskih tijela’ poput asteroida ili Mjeseca” – izjavio je Etienne Schneider, zamjenik premijera i ministar gospodarstva Luksemburga.

Pitanje je samo, tko će određivati vlasništvo nad svemirom?
 
NoviSvjetskiPoredak.com