Rudarenje kriptovaluta zahtijeva do tri puta više energije od iskapanja zlata na vrijednost od jednog dolara, prema novoj međunarodnoj studiji

Decentralizirane kriptovalute proglašene su revolucionarnim gospodarskim faktorima koji ometaju ekonomije raznih zemalja.

Svakodnevno u potragu kreće nepoznat broj poslužiteljskih farmi koje posjeduju nepoznat broj kripto-rudarskih kompjutera koji rade oko 24 sata kako bi se proizvelo što više kriptovlauta.

Utjecaj takvih ogromnih zahtjeva za energijom na okoliš tek treba u potpunosti se pokazati, međutim, globalno rudarenje za bitcoinom nadmašilo je potrošnju energije cijelih zemalja u posljednjih godina.

“Sada imamo posve novu industriju koja troši više energije godišnje od mnogih zemalja” – rekao je Max Krause, istraživač u Institutu za znanost i obrazovanje Oak Ridge i voditelj nove studije u časopisu Nature Sustainability.

100 najjačih kriptovaluta na svijetu imaju kombiniranu tržišnu vrijednost od otprilike 200 milijardi dolara (175 milijardi eura).

Prema studiji iz 2015. godine, Danska je potrošila 31,4 milijardi kilovat sati električne energije; ali od 1. srpnja 2018, rudarenje bitcoina diljem svijeta već je potrošilo otprilike 30,1 milijardu kilovat sati u samo šest mjeseci.

Jedna procjena iz 2017. godine o potrošnji energije na rudarenje bitcoina širom svijeta usporedila je svjetsku potrošnju otprilike jednakoj potrošnji Republike Irske.

“Željeli smo proširiti svijest o potencijalnim troškovima rudarenja kriptovluta na okoliš” – dodao je Krause. “Samo zato što stvarate digitalni proizvod, to ne znači da se ne troši velika količina energije da bi ga stvorili.”

Rudarenje kriptovaluta može se obavljati uz pomoć pojedinačnih uređaja, no češće se radi na farmama koje obuhvaćaju stotine, ako ne i tisuće kompjutera, koji obavljanju neizmjerne izračune brojeva u potrazi za digitalnim blagom.

To je sustav u kojem najviše zarađuje onaj koji je došao prvi do kriptovalute, pri čemu su “rudari” nagrađeni prilično dobro (ili loše, ovisno o volatilnosti na tržištima kriptovaluta).

Krause i njegov kolega Thabet Tolaymat, inženjer zaštite okoliša sa sjedištem u Cincinnati u državi Ohio, izračunali su osnovni trošak energije (izmjeren u megajoulima ili MJ) kako bi proizveli četiri dolara kriptovalute – bitcoin (17MJ), etereum (7MJ), litecoin (7MJ) i monero (24MJ) – u razdoblju od 30 mjeseci do lipnja 2018. godine.

Ove brojke iznose gotovo tri puta više energije potrebne za iskopavanje vrijednosti zlata (5MJ), platine (7MJ) ili bakra (4MJ). Samo aluminij (122MJ) je energetski bi zahtjevan.

“Usporedba je napravljena kako bi kvantificirala i kontekstualizirala decentraliziranu energetsku potražnju koju zahtijeva rudarenje kriptovaluta” – pišu autori, te su potaknula raspravu o tome jesu li ti zahtjevi za energijom održivi i primjereni s obzirom na proizvod koji proizlazi iz relativno slične energetske potrošnje (kada je normaliziran tržišnom cijenom).”

Osim toga, istraživači su zabilježili varijacije vezane za okoliš ovisno o tome gdje su valute rudarene; velika većina rudarenja kriptovluta odvija se u Kini, na primjer.

“Svaka kriptovaluta rudarena u Kini generirala bi četiri puta veću količinu CO2 u usporedbi s količinom proizvedenom u Kanadi” – napisali su istraživači.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Senat Sjedinjenih Država je izglasao Zakon o svemiru 2015. godine, koji uključuje niz zakonodavnih promjena namijenjenih jačanju američke svemirske industrije

Za nekoliko tjedana navršit će se jedna godina otkako je Luksemburg postao druga zemlja na svijetu koja je u svom parlamentu donijela zakon kojim se pravno regulira komercijalno iskorištavanje svemira.

Drugim riječima, kojim se odlučuje tko i kako ima pravo, primjerice, rudariti po asteroidima.

Prethodno je to 2015. učinio SAD i popis zemalja s takvom zakonskom regulativom sigurno neće ostati samo na ove dvije. A onda se nameće pitanje – tko zapravo što posjeduje ili smije posjedovati u svemiru?

Naša zemlja je među rijetkima u svijetu, SAD i Luksemburg već imaju zakone o rudarenju asteroida, a čiji je zapravo svemir?

Pitanje je zabavno, budi maštu na tragu SF-a, ali već godinama više nije trivijalno, posebno otkako je letjelica Europske svemirske agencije (ESA) Rosetta 2014. uspjela lansirati svoju sondu Philae na komet 67P/Churyumov–Gerasimenko, otkako se po Marsu razmiljelo mnoštvo rovera s pravim laboratorijima po sebi, da se ne govori o projektima za komercijalne letove u svemir, svemirski turizam, gradnju baza po Mjesecu, Marsu…

Kada je američki Kongres 2015. odobrio SPACE Act, direktor tvrtke Planetary Resources usporedio je to s donošenjem zakona Homestead Act iz 1862. kojim je određeno da se svakom naseljeniku na američki zapad poklanja 65 hektara. I potpuno je pogriješio.

Njegova tvrtka doista u svom opisu ima izraz “rudarenje asteroida”, industrijske sile doista imaju planove o iskorištavanju vrijednih metala, minerala i vode sa svemirskih tijela, ali unatoč zakonima koje su donijeli Luksemburg i SAD, niti jedna zemlja svijeta nema pravo suvereniteta na bilo što u svemiru.

O tome da su naseljavanje bijelaca po Sjevernoj Americi indijanski narodi doživjeli kao bjelačku invaziju i genocid, da se ne govori.

Svemir je zajedničko vlasništvo, de facto ne pripada nikome. Što se čovječanstva tiče, tako stoji u Sporazumu o vanjskom svemiru koji je donesen u UN-u još 1967. Do danas je ovaj sporazum potpisalo i potvrdilo 107 država svijeta, uključujući sve industrijske sile.

Još 23 države sporazum su potpisale, ali ga nisu potvrdile u svojim parlamentima.

Ako koga zanima, sporazum nije niti potpisala niti potvrdila niti jedna bivša jugoslavenska republika ili pokrajina, pa tako ni Hrvatska kao ni Albanija, ali zato jest ogromna većina država od SAD-a do Rusije i Kine, uključujući i većinu afričkih zemalja, pa primjerice Afganistan, DR Kongo, Laos… Sporazum se počeo “kuhati” još 1957. kada je SSSR lansirao svoj Sputnik, prvi umjetni satelit.

Kako su u SAD-u bili nemoćni da učine bilo što osim da promatraju to malo komunističko čudo kako im prolazi visoko iznad glava i slušaju njegovo “bip-bip”, dok su nekoliko godina poslije u SSSR-u morali priznati da su Amerikanci žestoko krenuli u svemirsku utrku, a sve to usred nuklearne hladnoratovske paranoje, do 1967. i jedni i drugi plus cijeli ostatak svijeta bili su dovoljno zreli za priznati si nužnost takvog mirovnog sporazuma. Dokument je uvelike svjedok svoga vremena.

Tako se u njemu prvenstveno navodi da nitko ne smije u svemir slati oružje za masovno uništenje, da nitko ne smije graditi vojne baze, da se eksploatiranje svemira, odnosno svemirskih tijela, smije provoditi samo u korist cijelog čovječanstva, “bez obzira na stupanj nečijeg tehnološkog ili znanstvenog razvoja”, da nitko ne smije uskratiti bilo čijim astronautima ili drugom svemirskom osoblju ili službenicima pomoć u nevolji.

Tri su osnovna problema takvog sporazuma danas. Tada je glavna namjera autorima bila spriječiti vojni sukob u svemiru, pa se i sporazum najviše odnosi na takve situacije i izrazito se obraća nacijama.

U vremenu kad se razmatra kako bi se kao raketno gorivo mogla koristiti nalazišta vode na Mjesecu i asteroidima te instalacija pogona za preradu kako se gorivo ne bi moralo dopremati sa Zemlje, jasno je da sporazum ne pokriva privatne tvrtke. Sporazum je apsolutno izdržao ispit vremena.

Kada je 2007. Kina raznijela svoj meteorološki satelit u orbiti svojim balističkim projektilom, mnogi su se pobunili, prvenstveno Japan, da je time prekršila sporazum. Ispalo je da ipak nije, zato što je satelit bio njeno vlasništvo, a projektil nije bio oružje za masovno uništenje.

Sasvim je druga priča to što je Kina tim potezom užasno pridonijela povećanju broja krhotina i svemirskog smeća u orbitama oko Zemlje. Drugi problem tog sporazuma iz 1967. je što ne uključuje nikakve kaznene sankcije za eventualnog prekršitelja.

Treći je to što ne predviđa nikakvo svjetsko tijelo koje bi dozvoljavalo, kontroliralo i reguliralo koncesije za svemirsko eksploatiranje, kao što je slučaj s bušenjem nafte i plina u međunarodnim morima.

O tome da se po ovom pitanju učini nešto kao s Antarktikom, gdje je na pola stoljeća zabranjeno bilo kakvo eksploatiranje, nema govora.

Prema postojećoj UN-ovoj regulativi načelno svatko ima pravo eksploatirati svemir tako dugo dok time ne ugrožava nikoga, dok pritom ne uništava nikakav život, jasno je da je riječ o vanzemaljskom životu, dok se ne zafrkava s oružjem i dok ne tvrdi da posjeduje bilo koji dio bilo kakvog svemirskog tijela po bilo kojoj osnovi.

Sporazum se prvi put aktivirao 1976. kada je osam zemalja kroz koje se proteže ekvator, pokušalo nacionalizirati orbite oko Zemlje iznad svojih teritorija.

Bili su to: Kolumbija, Ekvador, Kongo, Indonezija, Kenija, Uganda, tadašnji Zair i Brazil kao promatrač. Tvrdili su da geostacionarne orbite nisu vanjski svemir i da one imaju pravo biti suverene na tim područjima.

No, to im nije prošlo. Sadašnji pokušaji SAD-a i Luksemburga nešto su drugačije, ove zemlje misle ozbiljno. Mali Luksemburg zacrtao si je prošle godine da će u tvrtke za “svemirsko rudarenje” investirati 200 milijuna eura, što je odmah i počeo raditi, a tih tvrtki ima sve više; jedna je Deep Space Industries.

Na naznake SAD-a da namjerava donijeti svoj zakon, odmah se pobunila Rusija, a skrštenih ruku nisu ostale niti mnoge druge industrijske sile koje iz ovih ili onih pobuda narednih desetljeća namjeravaju krenuti u pohod po Sunčevom sustavu.

No, ispostavilo se da i luksemburški i američki zakon nisu mogli pokrivati bilo što više od tvrtki koje su registrirane u tim državama.

Znači, Luksemburg je sa svojim zakonom, a općenito ga se hvali kao naprednijeg od američkog, nadležan samo za luksemburške tvrtke, dok je američki nadležan samo za američke tvrtke.

Nekakva japanska, kineska, ruska ili bilo kakva druga tvrtka, kamoli neka svjetska vlada, ne bi bila ni na koji način obavezna prema zakonima Luksemburga odnosno SAD-a.

Tako da je svemir dandanas slobodan prostor koji ne pripada nikome osim sam sebi, a u velikoj mjeri je još uvijek i zaštićen od Zemljana sporazumom UN-a iz 1967.
 
(express.hr)

Snažno superračunalo koje se nalazi u ruskom istraživačkom nuklearnom objektu u ruskom gradu Sarovu je navodno bilo na meti par inženjera koji su ga željeli koristiti za rudarenje kriptovaluta

„Došlo je pokušaja nesankcionirane uporabe računalnih kapaciteta na radnom mjestu za osobnu korist, uključujući i za tzv. rudarenje”, rekla je press služba centra za nuklearna istraživanja u Sarovu za Interfax.

U izjavi se navodi da su uključeni zaposlenici uhićeni i suočit će se sa kaznenim prijavama.

Izjave na društvenim medijima koje nisu navele dodatne pojedinosti o slučaju, došle su kao odgovor na izvješća u četvrtak govoreći da je ruska Federalna služba sigurnosti (FSB) uhitila dva nuklearna inženjera.

Inženjeri su navodno pokušavali uspostaviti internetsku vezu na tajnom superračunalu u Sarovu, te ga koristiti za rudarenje kriptovaluta.

Objekt u Sarovu, koji se obično naziva Federalni nuklearni centar je ruski kolega američkom laboratoriju Los Alamos National Laboratory.

To je povijesni ruski centar za razvoj nuklearnog oružja koji se koristi za održavanje ruskog nuklearnog arsenala.

Superračunalo u tom centru je instalirano 2011. godine i postalo je najmoćnije računalo u zemlji u to vrijeme sa brzinom od 1 PFLOPS (10 na 15-tu operacija s pomičnim zarezom u sekundi).

Država je imala plan poboljšati brzinu za četiri reda veličine do 2020. godine, ali nije jasno koliki je napredak postignut na tom području.

Otmica računalnog uređaja i korištenja u svrhe rudarenja kriptovaluta na trošak vlasnika je posao koji se smatra kriminalnim djelom u Rusiji.

Sve vrste uređaja, uključujući i mikroprocesore iz kućnih aparata, mogu biti hakirani da odrađuju taj posao.

Drugi popularan izbor je umetnuti zlonamjerni koda u web stranice i preglednike korisničkih računala.

Međutim, sve takve sheme zahtijevaju internetsku vezu za povezivanje sa drugim čvorovima u infrastrukturi za rudarenje kriptovaluta.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Rast interesa za virtualnom valutom Bitcoin je izazvalo ne samo ogroman rast cijena i beskrajne rasprave o tome je li to balon, već i ogroman porast potrošnje električne energije u cijelom svijetu

Prema indexu potrošnje Bitcoin Energy Index koju je izradio Digiconomist, kao i procijeni trenutne godišnje potrošnje električne energije 20. studenog, potraga ili “rudarenje” za Bitcoin-om troši 29,05 milijardi kilovat sati (kWh).

Brojka predstavlja 0,13 posto globalne potrošnje električne energije ili na listi zemalja 159. pozicija po potrošnji električne energije.

Ako stavimo sve “rudare” Bitcoina u jednu zemlju, ona bi bila rangirana na 61. mjestu u svijetu na osnovi potrošnje električne energije, i može se usporediti sa državama poput Maroka i Slovačke.

„Ako bude i dalje raslo ovim tempom, “rudarenje” Bitcoina će potrošiti svu električnu energiju u svijetu do veljače 2020.”, izvještava Pover Compare.

Na web stranici se također uspoređuju globalni prihodi “rudarenja”, koji trenutno stoje na 7,2 milijarde dolara, a procjenjuje se da su globalni troškovi “rudarenja” oko 1,5 milijardi dolara. Brojke pokazuju da broj jedan svjetsku digitalnu valutu još uvijek vrijedi “rudariti.

Stranica je također napravila usporedbu i procjenu da “rudarenje” Bitcoina troši električnu energiju koju može upotrebljavati 2,4 milijuna Amerikanaca i 6.1 milijuna Britanaca.

„Rudarenje troši više električne energije od pojedinih 12 američkih saveznih država: Aljaska, Havaji, Idaho, Maine, Montana, New Hampshire, New Mexico, Sjeverna Dakota, Rhode Island, South Carolina, Vermont i Wyomingu” – tvrde analitičari.

Prema mapi, Irska trenutno troši procijenjenih 25 milijardi kilovat sati (kWh) električne energije godišnje, tako da globalna potrošnja “rudarenja” Bitcoina je čak 16 posto veća nego što ta zemlja troši. Potrošnja električne energije u Britaniji se procjenjuje na oko 309 milijardi kWh električne energije godišnje, pa je globalna potrošnja “rudarenja” Bitcoina ekvivalent samo 9,4 posto ukupne potrošnje u Velikoj Britaniji.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Bitcoin, najpoznatija virtualna valuta, našla se u središtu pozornosti nakon što je krajem studenog vrijednost jednog bitcoina premašila 1000 američkih dolara. Nekoliko dana nakon proboja te granice, njena vrijednost dosegnula je povijesno najvišu razinu od 1.242 dolara i približila se cijeni unce zlata, koja je oko 1.250 dolara.

Snažan rast bitcoina, koji je u siječnju vrijedio samo 13 dolara, potaknut je špekulacijama da bi ova virtualna valuta u budućnosti mogla postati globalno sredstvo plaćanja.

Cijenu je preko tisuću dolara lansirala snažna potražnja za ovom valutom u Kini, nakon što je vodeća kineska tražilica Baidu prihvatila bitcoin kao sredstvo plaćanja za pojedine usluge.

Povijest

I prije pojave Bitcoina javljalo se više ideja i pokušaja stvaranja virtualne valute, ali niti jedna nije u toj mjeri zaživjela. U studenom 2008. godine objavljen je rad pod nazivom “Bitcoin: Peer-to-Peer elektronski gotovinski sustav“ (.pdf) kojeg potpisuje Satoshi Nakamoto. U siječnju 2009. Bitcoin sustav je zaživio te je stvorena prva platforma za stvaranje Bitcoina. Nakon toga Satoshi Nakamoto stvara prvi blok od 50 jedinica nove valute i tako kreće cijela priča.

Tko ili što je Satoshi Nakamoto nikada nije otkriveno. Službena verzija je da se radi o skupini programera ali anonimnost na kojoj su inzistirali dobra je podloga za razne teorije zavjere. Naime, Satoshi se pojavio niotkuda 2008. godine, objavljujući rad o Bitcoinu, te je tada tvrdio da je na njegovom razvoju radio dvije godine, što je s obzirom na kompleksnost projekta zahtijevalo vrlo veliki angažman.

U početku, Satoshi je bio aktivan na forumu o bitcoinu, te je odgovarao na mailove. Iako se radi o open source projektu, u kojem svi programeri, koji to žele, mogu sudjelovati i dati svoj doprinos, u prvog godini većinu modifikacija Satoshi je napravio sam.

S obzirom da je do kraja 2009. godine stvoreno preko milijun i pol bitcoina, te da je samo četvrtina njih te godine promijenila vlasnika, procjenjuje se da bi Satoshi mogao posjedovati oko milijun bitcoina.

Satoshi je sredinom 2010. godine prestao raditi na projektu. U travnju 2011. Satoshi je u komunikaciji s jednim programerom navodno izjavio da se povukao sa projekta jer „radi na drugim stvarima“, te je u to vrijeme prestao odgovarati na mailove i potpuno nestao.

Popularnost bitcoina s vremenom raste, te se širi mreža organizacija i kompanija koje ovu digitalnu valutu prihvaćaju kao sredstvo plaćanja.

Kako do bitcoina?

Prvo što je potrebno za posjedovanje bitcoina je bitcoin novčanik. Ako želimo da bitcoin novčanik ima više funkcija od samog spremanja, te imamo računalo koje je stalno u pogonu, možemo instalirati bitcoin klijent program. Putem njega možemo, osim izvršavanja osobnih transakcija, doprinositi mreži provjeravanjem transakcija.

Osim toga, postoje i softverski novčanici za računala sa manjim mogućnostima ali koji nam također omogućuju potpunu kontrolu nad novcem. Također, postoje i mobilni novčanici, koji se instaliraju na mobilne uređaje te putem njih možemo vršiti plaćanja i putem QR koda, na fizičkim prodajnim mjestima koja prihvaćaju bitcoine. Četvrta opcija su internet novčanici gdje svoje bitcoine povjeravate na čuvanje trećoj strani. U ovom slučaju treba biti oprezan kod odabira mjesta na koje pohranjujete svoje bitcoine, jer ako treća strana iz nekog razloga izgubi podatke, nitko vam neće nadoknaditi štetu.

Do bitcoina može se doći na više načina: rudarenjem, kupnjom na tržištu i razmjenom dobara ili usluga u zamjenu za Bitcoine.

Rudarenje (bitcoin mining) je zapravo korištenje posebnog softvera kojim se vrše provjere postojećih transakcija te se kao nagrada za izvršenu uslugu dobiva određeni broj bitcoina. Proces rudarenja se u kratko vrijeme drastično promijenio. Iako je u početku za rudarenje bilo dovoljno imati obično računalo, te se za obradu podataka koristio običan procesor, uskoro to više nije bilo dovoljno. Kako se opseg posla povećavao a konkurencija rasla, za obradu podataka počele su se koristiti jake grafičke kartice. Na kraju je i ta opcija postala preslaba te su stvoreni posebni uređaji za rudarenje bitcoina, čije cijene se, ovisno o brzini kreću od nekoliko stotina do nekoliko tisuća dolara. Jasno je da će se zbog skupog hardvera samo manji dio ljudi odlučiti na ovu opciju.

Uređaj za “rudarenje” bitcoina

Druga opcija je kupnja bitcoina. Bitcoine možemo kupiti direktno od neke osobe u našoj blizini (lokalna kupnja) ili putem burze bitcoina. Lokalna kupnja može se izvršiti putem stranice Localbitcoins, koja funkcionira poput bilo kojeg oglasnika. Iako u Hrvatskoj za sada ne postoji veći broj prodavatelja, nekolicina njih ipak nudi bitcoine na prodaju po cijeni sličnoj burzovnoj.

Kupnja putem burze bitcoina funkcionira kao i svaka druga burzovna trgovina. Na internet stranici burze bitcoina (ima ih nekoliko desetaka, a najpoznatija je MtGox), možete vidjeti odnos kupovne i prodajne cijene, te po želji zadajete nalog za kupnju. Ukoliko zadate nalog koji je veći ili jednak trenutačnoj prodajnoj cijeni on se izvršava i postajete vlasnik bitcoina. Ako ste zadali nalog ispod prodajne cijene, tada će vaš nalog biti izložen, i čekati podudarnu prodajnu cijenu.

Ukoliko prodajtete svoje proizvode i usluge te želite omogućiti bitcoin kao sredstvo plaćanja također, kao i u prethodnim slučajevima, morate otvoriti bitcoin „novčanik“,  te se registrirati na nekoj od internet stranica kao prodajno mjesto koje prihvaća bitcoin. Jedna od stranica koja nudi takvu uslugu je Acceptbit.

Trenutno oko 1700 tvrtki diljem svijeta, iz različitih branši za svoju robu ili usluge prima bitcoin kao sredstvo plaćanja. U Kanadi je nedavno otvoren prvi bankomat na kojem se bitcoini mogu pretvoriti u gotovinu i obrnuto.

Mjesta gdje prihvaćaju bitcoin za plaćanje Izvor: http://coinmap.org/

Rizici

Bitcoin je u posljednje vrijeme izuzetno volatilan te se njegova vrijednost kolebala od oko 300 do 1200 dolara, što je nekima donijelo brzu zaradu ali mnogima i gubitak. Čak se oglasila i Europska bankarska agencija i upozorila na rizike pri korištenju virtualne valute, odnosno volatilnost, mogućnost hakiranja digitalnih novčanika te nedostatnu pravnu zaštitu.

Kakva je budućnost bitcoina i ostalih virtualnih valuta, koje su došle u središte pozornosti, za sada je neizvjesno. Bitcoin ne priznaje većina centralnih banaka, a čak se javljaju zahtjevi za zabranom ovakvih valuta, zbog mogućnosti pranja novca i financiranja nelegalnih aktivnosti.
 

 
 
prenio: index.hr, youtube.com/uredio: nsp
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16212"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]