Trgovina ljudima gotovo uvijek završi u nekom obliku ropstva, bilo to seksualno ropstvo, prisilni rad ili otplata dugova

Ropstvo je, barem onakvo kakvim ga mi zamišljamo, relikt prošlosti. Godine 1965. ropstvo je ukinuto u SAD-u 13. amandmanom, a 1981. prisilni je rad zabranila i Mauritanija, posljednja država na svijetu koja je ropstvo i formalno učinila nezakonitim.

No, ropstvo nije izumrlo, kao što pokazuju priče poput onih o tržnicama robova u Libiji, ili CNN-ova snimka aukcije 12 migranata iz Nigerije. Ropstvo možda više nije institucionalizirano kao nekad no i više je nego prisutno, a često, piše Economist, posredno ‘hrani’ naše zapadnjačke navike, ekonomiju i tržište.

Današnje je ropstvo u obliku prisilnog rada, a kazna za nerad je fizičko iživljavanje, prijetnje smrću i oduzimanje hrane, zdravstvene zaštite ili članova obitelji. Neki se u toj poziciji nađu radi neplaćenih dugova.

Članovi kasta “nedodirljivih” u Indiji u slučaju medicinske nužde posuđuju novac od bogatih farmera kojima su onda dužni generacijama, a vlast i sudstvo se u te odnose ne žele uplitati.

Trgovina ljudima gotovo uvijek završi u nekom obliku ropstva, bilo to seksualno ropstvo, prisilni rad ili otplata dugova (migranti svojim ‘spasiocima’ ili trgovcima ljudima). Mnogi u moderno ropstvo ubrajaju i dječji rad te brakove (dogovorene ili ne) u kojima je ženik ili najčešće mlada dijete ili maloljetnik.

Moderno se ropstvo, piše Economist, često pripisuje isključivo najsiromašnijim državama. No, prisilni rad u državama u razvoju ‘hrani’ lanac nabave koji se proteže na zapad. The Walk Free fondacija objavila je svoj izvještaj za 2018. godinu o lancima nabave država G20 skupine s ciljem da istraže koje države imaju kakve zakone protiv eksploatacije.

Samo sedam članica skupine koja pokriva tri četvrtine globalne trgovine ima zakone čiji je cilj smanjiti rizik da su dobra i usluge proizašle iz prisilnog rada. Bio je to dugotrajan i sveobuhvatan posao tijekom kojeg su autori provjeravali američku listu proizvoda koja (najčešće) ima veze s prisilnim radom.

U to su ukomponirali podatke nevladinih organizacija koje se tome bave, vladinih agencija i druge izvještaje. Najrizičniji proizvodi su mobiteli, odjeća, računala, kakao i šećer (od trske). Neki su scenariji iskorištavanja ropskog rada jasni da jasniji ne mogu biti.

Kina godišnje uvozi ugljen u vrijednosti milijardu dolara iz Sjeverne Koreje kojeg su iskopali rudari koji su u, de facto, robovskom radnom odnosu s državom.

Economist piše kako je i industrija pamuka središnje Azije temeljena na migrantima koju postaju radnici u ropskom odnosu. U Turkmenistanu deseci tisuća ljudi prisiljeni su raditi dok ne padnu od iscrpljenosti kako bi dosegli državne kvote.

Industrija cigle u indijskoj državi Andra Pradesh temelji se na čitavim obiteljima u ropskim odnosima. Najviše je u sprječavanju priljeva takvih dobara napravio SAD, dok države poput Brazila imaju “crnu listu” na kojoj navode kompanije, proizvođače i uvoznike kojih se treba kloniti.

EU pak promovira društveno odgovornu javnu nabavu i potiče države članice da uvijek uzmu u obzir uvjete na “izvoru”. No, to je sve, čini se, nedovoljno, i previše je načina kako zamutiti vodu i zaobići regule.

Istraživanje također pokazuje da, primjerice, u Velikoj Britaniji samo 6 posto menadžera sa sigurnošću zna da njihovi lanci nabave nemaju veze sa ropstvom.
 
(express.hr)

Izvještaji da se crni Afrikanci prodaju na tržnicama robova u „oslobođenoj” Libiji, za ni više ni manje nego 400 dolara, je pokrenula strašne kritike protiv takozvane „humanitarne intervencije” koju je proveo NATO s ciljem rušenja vlade Muamer Gadafija u 2011. godini

U ožujku 2011. krijeposni zapadni „liberalni” hipsteri su se udružili sa tvrdokornim neokonzervativnim ratnim huškačima i zahtijevali akciju kako bi “spasili” libijski narod od “tiranskog” vođe koji je vladao zemljom od kasnih 1960-ih.

“Nešto se mora učiniti!” povikaše u jedan glas.

Nešto se dogodilo. Libija je pretvorena uz pomoć NATO saveza – iz zemlje sa najvećim Društvenim indeksom razvoja u cijeloj Africi u 2009. godini – u paklenu rupu u kojoj vlada bezakonje, sa suparničkim vladama, gospodarima rata i teroristickim skupinama u borbi za kontrolu nad zemljom.

Pod Gadafijem, Libijci su uživali besplatnu zdravstvenu skrb i obrazovanje. Stopa pismenosti je porasla sa oko 25 posto na gotovo 90 posto.

Bilo je jasno da, iako su i dalje postojala problematična područja u zemlji, Libija je i dalje napredovala na mnogim poljima.

U listu Daily Telegraph, mediju kojeg bi se teško moglo optužiti da je ideološki pobornik Libijske Arapske Džamahirije – u to vrijeme je Libiju hvalio kao jednu od šest najboljih egzotičnih turističkih destinacija u lipnju 2010. godine.

Brodovi za turistička krstarenja danas više nemaju Libiju na svojim rutama. Jer je previše opasna.
 

Libya before and after US & UK given "freedom" pic.twitter.com/dpiZ8Qy8JV

— Ian56 (@Ian56789) September 14, 2016

 
Jedino što čudi u povratku trgovine robovima (i to je vrijedno istaknuti prije nego su CNN i agencije UN-a takoder izvijestili o njezinom postojanju u Libiji ranije ove godine) je da svatko treba biti iznenađen time.

#Ljudska prava i socijalni napredak obično se vraćaju nekoliko stotina godina unazad, kad god NATO provede svoju “humanitarnu intervenciju”. I to nije slučajno.

Pod „intervencijom” se podrazumijeva namjerno provođenje akcija teškog bombardiranja infrastrukture u zemlji i naknadna demontaža državnog aparata s ciljem preokreta desetljeća društvenog napretka.

“Neušpješan plan” je zapravo najvažniji dio plana, kao što to Edger Dan Glazebrook govori u svojoj knjizi “Divide and Destroy – Zapadna imperijalna strategija u doba krize”.

Libija je ciljana, kao i Jugoslavije i Irak prije njih, ali ne zbog istinske zabrinutosti da će se dogoditi „druga Srebrenica” (imajte na umu da Dom za vanjske poslove u izvješcu iz rujna 2016. nije imao dokaze da je “Muammar Gaddafi naredio pokolj civila u Bengaziju”), već zato što je zemlja bogata resursima sa neovisnom vladom punom istomišljenika koja je djelovala socijalistički i imala gospodarstvo pretežno u državnom vlasništvu u strateški važnom dijelu svijeta.

Ni Libija, Irak ili Jugoslavija nisu primale zapovijedi Zapada, zbog čega su bile namijenjene za uništavanje. Kaos koji rutinski prati NATO-ove promjene režima je grozno iskustvo za gradane tih država, koji tada doživljavaju strmoglavi pad njihovog životnog standarda i uvelike bi se povećao njihov rizik od nasilne smrti u terorističkim napadima, dok u isto vrijeme gramzive zapadne korporacije potom masovno kreću u na “oslobođenu” zemlju, iskorištavajući nedostatka jake središnje vlasti.

Naravno, to se nikada ne spominje u prijateljskim masovnim medijima NATO-a. Ulogu zapadnih elita u preokretanju prethodno dobro uhodanih socijalnih država u propale države ne prenose većina mainstream medija u kojima se govori da su oni donijeli “oslobođenje i demokraciju”.

Francuska vlada je igrala vodeću ulogu u uništavanju Libije u 2011. godini, a danas “progresivni” francuski predsjednik Emmanuel Macron krivi „Afrikance” za problem ropstva u zemlji. „Tko su ti krijumčari? Pitajte se kao africka mladež, to pitanje. Vi ste nevjerojatni. Tko su ti krijumčari? Oni su Afrikanci, dragi prijatelji. Oni su Afrikanci.”

Macron, kao i drugi zapadni lideri, želi vidjeti problem ropstva u krupnom planu, a ne u drugom kadru. Jer ako tako gledamo i NATO dolazi u tu sliku.

Šest i pol godina kasnije, zanimljivo je ako se osvrnemo na one navijače „humanitarne intervencije” u Libiji što su govorili početkom 2011. godine, a što se zapravo dogodilo kao posljedica 26.500 NATO-ovih letova.

„Cijena nedjelovanja je previsoka”, bio je naslov jednog clanka David Aaronovitcha u listu The Timesu, od 18. ožujka 2011. „Ako mi ne bombardiramo Gadafijeve tenkove, Europa će se vjerojatno suočiti sa valom izbjeglica i novom generacijom džihadista„ ukratko je rečeno u članku.

Pogodite što? Zapadni vojni savez je bombardirao Gadafijeve tenkove (i puno više od toga) i dobili smo „val izbjeglica” biblijskih razmjera i „novu generaciju džihadista”, uključujući i bezbroj terorističkih napada u Europi.

Libija je bio još gori zločin od invazije na Irak jer je došla poslije.

No u međuvremenu, „osloboditelji” Libije su se preselili na druge važnije stvari u 2017. godini, sa trenutnom opsesijom koja se zove rusofobija. Sve je to zapravo da nas odvrate od katastrofalnih posljedica svojih postupaka. (Neil Clark,RT)
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Izvještaji da se crni Afrikanci prodaju na tržnicama robova u „oslobođenoj” Libiji, za ni više ni manje nego 400 dolara, je pokrenula strašne tužbe protiv takozvane „humanitarne intervencije” koju je proveo NATO s ciljem rušenja vlade Muamer Gadafija u 2011.

U ožujku 2011. krijeposni zapadni „liberalni” hipsteri su se udružili sa tvrdokornim neokonzervativnim ratnim huškačima i zahtijevali su akciju da bi “spasili” libijski narod od “tiranskog” vođe koji je vladao zemljom od kasnih 1960-ih.

“Nešto se mora učiniti!” povikaše u jedan glas.

Nešto se dogodilo. Libija je pretvorena uz pomoć NATO saveza – iz zemlje sa najvećom Društvenim indeksom razvoja u cijeloj Africi u 2009. godini – u paklenu rupu u kojoj vlada bezakonje, sa suparničkim vladama, gospodarima rata i terorističkim skupinama u borbi za kontrolu nad zemljom.

Pod Gadafijem, Libijci su uživali besplatnu zdravstvenu skrb i obrazovanje. Stopa pismenosti je porasla sa oko 25 posto na gotovo 90 posto.

Bilo je jasno da, iako su i dalje postojala problematična područja u zemlji, Libija je i dalje napredovala na mnogim poljima.

U listu Daily Telegraph, mediju koji bi se teško mogao optužiti kao ideološki pobornik Libijske Arapske Džamahirija – u to vrijeme je Libiju hvalio kao jednu od šest najboljih egzotičnih turističkih destinacija u lipnju 2010. godine.

Brodovi za turistička krstarenja danad više nemaju Libiju na svojim rutama putovanja. Jer je previše opasna.
 

Libya before and after US & UK given "freedom" pic.twitter.com/dpiZ8Qy8JV

— Ian56 (@Ian56789) September 14, 2016

 
Jedino što čudi u povratku trgovine robovima (i to je vrijedno istaknuti prije nego su CNN, agencije UN-a, IOM također izvijestili o njezinom postojanju u Libiji ranije ove godine) je da svatko treba biti iznenađen time.

Ljudska prava i socijalni napredak obično se vraćaju nekoliko stotina godina unazad, kad god NATO provede svoju “humanitarnu intervenciju”. I to nije slučajno.

Pod „intervencijom” se podrazumijeva namjerno provođenje akcija teškog bombardiranja infrastrukture u zemlji i naknadna demontaža državnog aparata s ciljem preokreta desetljeća društvenog napretka.

“Neuspješan plan” je zapravo najvažniji dio plana, kao što to moj OpEdger Dan Glazebrook govori u svojoj knjizi “Divide and Destroy – Zapadna imperijalna strategija u doba krize”.

Libija je ciljana, kao i Jugoslavije i Irak prije njih, ali ne zbog istinske zabrinutosti da će se dogoditi „druga Srebrenica” (imajte na umu da je Dom za vanjske poslove u izvješću iz rujna 2016. nije imao dokaze da je “Muammar Gaddafi naredio pokolj civila u Bengaziju”), već zato što je zemlja bogata resursima sa neovisnom vladom punom istomišljenika koja je djelovala socijalistički i imala gospodarstvo pretežno u državnom vlasništvu u strateški važnom dijelu svijeta.

Ni Libija, Irak ili Jugoslavija nisu primale zapovijedi Zapada, zbog čega su bile namijenjene za uništavanje. Kaos koji rutinski prati NATO-ove promjene režima je grozno iskustvo za građane tih država, koji tada doživljavaju strmoglavi pad njihovog životnog standarda i da se uvelike povećao njihov rizik od nasilne smrti u terorističkim napadima, dok u isto vrijeme gramzive zapadne korporacije potom masovno kreću u na “oslobođenu” zemlju, iskorištavajući nedostatka jake središnje vlasti.

Naravno, to se nikada ne spominje u prijateljskim masovnim medijima NATO-a. Uloga zapadnih elita u preokretanju prethodno dobro uhodanih socijalnih država u propale države nedostaje u većini mainstream medija u kojima se govori samo kako su oni donijeli “oslobođenje i demokraciju”.

Francuska vlada je igrala vodeću ulogu u uništavanju Libije u 2011. godini, a danas “progresivni” francuski predsjednik Emmanuel Macron krivi „Afrikance” za problem ropstva u zemlji. „Tko su ti krijumčari? Pitajte se – kao afrička mladež – to pitanje. Vi ste nevjerojatni. Tko su ti krijumčari? Oni su Afrikanci, dragi prijatelji. Oni su Afrikanci.”

Macron, kao i drugi zapadni lideri, želi vidjeti problem ropstva u krupnom planu, a ne u dugom kadru. Jer ako tako gledamo i NATO dolazi u tu sliku.

Šest i pol godina kasnije, zanimljivo je ako se osvrnemo na one navijače „humanitarne intervencije” u Libiji što su govorili početkom 2011. godine, a što se zapravo dogodilo kao posljedica 26.500 NATO-ovih letova.

„Cijena nedjelovanja je previsoka”, bio je naslov jednog članka David Aaronovitcha u listu The Timesu, od 18. ožujka 2011. „Ako mi ne bombardiramo Gadafijeve tenkove, Europa će se vjerojatno suočiti sa valom izbjeglica i novom generacijom džihadista„ ukratko je rečeno u članku.

Pogodite što? Zapadni vojni savez je bombardirao Gadafijeve tenkove (i puno više od toga) i dobili smo „val izbjeglica” biblijskih razmjera i „novu generaciju džihadista”, uključujući i bezbroj terorističkih napada u Europi.

Libija je bio još gori zločina od invazije na Irak jer je došla poslije.

No u međuvremenu, „oslobodioci” Libije su se preselili na druge važnije stvari u 2017. godini, sa trenutnom opsesijom koja se zove rusofobija. Sve je to zapravo da nas odvrate od katastrofalnih posljedica svojih postupaka. (Neil Clark,RT)
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Mnoge slobode koje uživaju građani SAD-a se brzo nagrizaju od strane vlade, a država se pretvara iz “Zemlje slobodnih” u zemlju ropstva

Ali što ćemo vam podijeliti uzima danak na ljudsku slobodu i vodi na potpuno novu razinu.

Vi možda niste svjesni, ali mnoge američke države, uključujući Utah, Washington i Colorado, odavno su zabranile pojedincima prikupljanje kišnice na svojim posjedima, jer prema riječima dužnosnika, kiša pripada nekome drugome.

Kao što to bizarno zvuči, zakoni zabranjuju vlasnicima posjeda “skretanje” vode koja pada na njihove domove i zemlju, piše NaturalNews.

Tek nedavno, suša je potaknula obnovljeni interes metoda očuvanja vode, te su pojedinci i poduzetnici započeli rat sa policijom zbog prakse prikupljanja kišnice za osobnu uporabu.

Nakon što je Mark Miller izgradio veliki sustav za prikupljanja kišnice na svojem novom salonu automobila koji će se koristiti za pranje novih automobila, Miller je saznao da je taj projekt zapravo “protuzakonito skretanje oborinskih voda.”

Iako se čini logično prikupljati kišnice za ovu vrstu uporabe, jer kiša je rijetka u Utahu, to se još uvijek smatra povredom vodenih prava koja očito pripadaju isključivo raznim državnim tijelima države Utah.

“Utah je druga najsušja država u Americi. Naši zakoni vjerojatno trebaju uhvatiti korak s tim”, objasnio je Miller kao odgovor na smiješne državne zakone za prikupljanje kišnice.

Zabranjeno skupljanje kišnice i u drugim državama

Utah nije jedina država sa zabranom prikupljanja kišnice. Colorado i Washington također imaju ograničenja za skupljanje kišnice koja ograničavaju besplatno korištenje kišnice, ali ta ograničenja variraju među različitim dijelovima države i zakonodavci su odobrili neke zakone kako bi se olakšala ta ograničenja.

U Coloradu, dva nova zakona su nedavno prošla kojima su izuzeti od ograničanja određeni manji sustavi za prikupljanje kišnice, oni koji ljudi mogu instalirati na svoje domove.

Radi se zapravo o kontroli

Dokle god su ljudi nesvjesni i neinformirani o važnim pitanjima, Vlada će nastaviti uskraćivati slobodu koju uživamo.

Jedini razlog zbog kojeg su se ta ograničenja konačno počela mijenjati na bolje, je jer su ljudi počeli primjećivati takve stvari i oni rade sve da preokrenu zakon.

Iako su ovi zakoni koji ograničavaju prikupljanje vode u zakonskim knjigama već više od 100 godina u nekim slučajeva, oni se polako ukidaju zahvaljujući naporima građana koji su odlučili da je dosta.

Jer ako ne možemo ni slobodno skupljati kišu koja pada oko nas, što onda točno možemo slobodno činiti? Pitanje vezano za kišnicu ističe ozbiljni cjelokupni problem u Americi danas: smanjenje sloboda i povećanje vladine kontrola.

Danas smo u osnovi reprogramirati da mislimo da trebamo dozvolu od vlade da ostvarimo svoja neotuđiva prava, dok bi u stvari vlada trebala to pitati nas.

No, sve više, naša vlastita vlada ograničava ljude u njihovim pravima da sudjeluju u temeljnim aktivnostima zdravog razuma kao što su prikupljanje kišnice ili kupovina sirovog mlijeka od poljoprivrednika iz susjedstva.

Danas živimo u vladi koja je polako ispumpava našu slobodu, samo povremeno darujući nam nekoliko ograničenih zakona i usluga pod izgovorom da nam oni rade dobronamjernu uslugu.

Borba protiv ropstva

Dokle god ljudi vjeruju da njihova prava proizlaze iz vlade (a ne obrnuto), oni će uvijek biti robovi. I koja god prava i slobode mislimo da još uvijek imamo ona će brzo biti ugrožena od strane birokratskog sustava koji traži samo da proširi svoju kontrolu.

Isti argument koji se sada koriste za ograničavanje prikupljanja kišnice mogu se naravno koristiti i za zakone koji bi onemogućili pravo na zrak koji udišeš. Uostalom, vlade mogu izjaviti da je zrak nečije vlasništvo, i onda bi mogli mogli naplatiti “porez na zrak” i tražiti od vas da platite za svaki dah koji vas drži na životu.

Misliš da se to ne može dogoditi? Samo im dajte malo vremena. Vlada već tvrdi da posjeduje vašu zemlju i kuću, i to vrlo učinkovito. Ako stvarno mislite da posjedujete svoj dom, samo prestanite plaćati porez na imovinu i vidjeti ćete koliko ćete dugo još posjedovati “vlastiti” dom.

Vaš županija ili grad će vam oduzeti imovinu, a zatim ju prodati da naplate svoja potraživanja “poreznog duga.” To dokazuje tko je zapravo vlasnik svega … a to niste vi!

Tko je vlasnik vašeg tijela? Prema Američkom Uredu za patente i žigove, američkih korporacije i sveučilišta već posjeduju 20% vašeg genetskog koda. Vaše tijelo, kako tvrde, djelomično je u vlasništvo nekog drugog.

Dakle, ako oni posjeduju vašu zemlju, vodu i vaše tijelo, koliko će proći vremena prije nego što oni počnu tvrditi da posjeduju vaš zrak, vaš um, pa čak i vašu dušu?

Ako ne ustanete protiv ove tiranije, to će se uvući među nas, iz dana u dan, sve dok se ne nađemo potpuno zarobljeni u svijetu korporativne vlade gdje sve što je vrijedno je u vlasništvu moćnih korporacija.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

“U jednom trenutku u budućnosti, ne tako dalekom i mjerenom stoljećima, rasa civiliziranih ljudi će gotovo sigurno istrijebiti i zamijeniti divlje rase diljem svijeta”, napisao je Charles Darwin

On je inače civiliziranim ljudima smatrao bijelce, a ostale rase ljudske vrste je rangirao redom naniže do najzaostalijih. Zagovornici učenja djece “samo činjenicama” zacijelo ne žele da djeca doznaju neke činjenice o onom što je Darwin stvarno pisao. A ja pak smatram da djeci treba dati objektivan uvid u Darwinov rad, ne samo u selektivne činjenice koje se ne kose s današnjim politički korektnim uvjerenjima.

A na Darwina se vole pozivati ljudi poput intelektualne i znanstvene veličine Jelene Veljače, koja je jednom u svojoj kolumni ispalila kak su oni bili strašno napredni jer su nakon škole raspravljali o Darwinovoj teoriji evolucije. Mi poslije škole nismo raspravljali o Darwinu, jer je malo bedasto raspravljati o knjigama koje niste pročitali, a nekako ne vjerujem da su u razredu Jelene Veljače čitali “Porijeklo vrsta”.

Da jesu, znali bi da se u tom djelu ljudska vrsta ionako ama baš nigdje ne spominje. Doduše, kasnije je Darwin napisao još jednu knjigu, posvećenu porijeklu upravo naše vrste, kao odgovor autoru teorije prirodnog odabira, Wallaceu: “Podrijetlo čovjeka i spolni odabir”. No što u njoj zapravo piše?

Pa, kad bi naši ateisti uzeli Darwina u ruke, vjerojatno bi se za početak zgrozili time što je Darwin jasno rangirao rase unutar ljudske vrste, s bijelcima na vrhu.

“Kod divljaka, slabi u tijelu ili umu skoro bivaju eliminirani; a oni koji prežive u pravilu su izvrsnoga zdravlja. U drugu ruku mi, civilizirani ljudi, radimo sve što možemo da bismo zaustavili proces eliminacije; gradimo azile za umobolne, invalide, bolesne; donosimo zakone koji štite siromašne; a naši liječnici ulažu sve svoje znanje da bi spasili život svakome, do zadnjeg trenutka.

Imamo razloga vjerovati da je cijepljenje spasilo tisuće ljudi, koji bi inače zbog slabe konstitucije podlegli boginjama. Tako slabi primjerci ljudskog roda propagiraju svoju vrstu. (…) “Nitko tko je ikad vidio kako se uzgajaju domaće životinje ne gaji sumnje da to mora biti vrlo štetno za razvoj ljudske vrste. Iznenađujuće je kako brzo želja za brigom, ili pogrešno usmjerena briga, vodi do degeneracije domaćih životinja; ali s izuzetkom ljudske vrste, malo tko je takav ignorant da bi dopustio najgorim primjercima svojih životinja da se razmnože.”

Niže rase, slabi i bolesni se ne bi trebali razmnožavati

No znači li to sve da je Darwin podržavao Darviznizam? Ne, Darvinov moral nije bio moral Adolfa Hitlera, koji je namjeravao malo “pripomoći” prirodnoj selekciji. Darvin je, u moralnom pogledu, ipak bio – kršćanin. “Pomoć koju osjećamo da smo dužni dati bespomoćnima je uglavnom slučajna posljedica instinktivne simpatije, koja je izvorno dio socijalnih instinkta, ali naknadno oblikovana, na način prethodno naznačen, u nešto puno difuznije, šire.

Nemoguće bi bilo razumom potvrditi naše sentimente, bez da narušimo najplemenitiji dio naše prirode. Kirurg može otvrdnuti dok vrši operaciju jer zna da djeluje u najboljem interesu svojeg pacijenta; no kad bismo namjerno zanemarili slabe i bolesne, iz toga bi moglo biti tek uvjetne ili slučajne koristi u budućnosti, uz sigurno i veliko zlo u sadašnjosti”, napisao je Darwin.

No ipak, Darwin nije baš smatrao da bi manje kvalitetnim genetskim primjercima ljudske vrste trebalo baš dati da se neograničeno razmnožavaju U nastavku gornje rečenice, Darwin kaže, “Stoga moramo bez prigovora trpjeti svakako loše učinke preživljavanja i razmnožavanja slabih primjeraka svoje vrste; ali čini se da postoji barem jedna kontrola koja stalno djeluje, a to je da se slabiji i inferiorni članovi i članice društva ne žene tako slobodno kao zdravi; i to je kontrola koja se može pojačati, iako je više za nadati se nego za očekivati, da će se inferiorni umom ili tijelom suzdržavati od braka.

”Darwin tu očito griješi, jer na globalnoj razini, ali i na mikrorazini u razvijenim zemljama, se “inferiorni” razmnožavaju kudikamo brže: obitelji sa socijale, neškolovani, primitivni ljudi često imaju cijeli čopor djece, a visokoobrazovani i inteligentni u Europi jedno ili dvoje, često niti to.

Takvo razmišljanje Darwina je na tragu jedne druge ikone današnjih “liberala”, Margaret Sanger, osnivačice “Američke lige za kontrolu rađanja”, danas poznate kao “Planirano roditeljstvo”; velike pobornice pobačaja kao sredstva istrijebljenja nižih rasa, naročito crnaca. O njoj Hillary Clinton danas govori kao o vrlo hrabroj ženi. No ona je također bila pobornica znanosti izrasle na temeljima Darwinove teorije, eugenike, te je držala predavanja pred Ku Klux Klanom čija je bila miljenica. Ta teorija je bila iznimno popularna u intelektualnim i znanstvenim krugovima pred stotinjak godina, naročito onim lijevim i ateizmu sklonim, a njena popularnost je pala tek kad je eugenika postala temeljem zločinačkog Hitlerovog projekta.

Više i niže rase kod Darwina

Ali još zanimljivije je sedmo poglavlje, “Rase ljudi”, u kom Darwin jasno klasificira ljudske rase od najrazvijenije bijele na niže, i eksplicitno objašnjava razlike između njih. Zašto ljudi koji se danas pozivaju na Darwina i dobivaju napadaje bjesnila kad netko spomene Boga, tumačeći nam kako je neprihvaćanje Darwinove teorije o postanku ljudske vrste znak potpune zaostalosti i zatucanosti, istovremeno odbacuju sve ono što je Darwin rekao o postanku bijele rase i njenoj superiornosti nad ostalim rasama? Neke njegove riječi se čak mogu protumačiti tako, da je smatrao da su crnci u Africi evolucijski bliži gorilama u džungli nego bijelim ljudima!

Darwin tvrdi da se svaka ljudska rasa “specifično razlikuje” i kako ih treba klasificirati kao i ostale vrste životinja (izdanje iz 1874., strana 167). On je također želio odrediti jesu li crnci, indijanci i žuti ljudi samo podvrsta iste vrste, ljudske, ili kompletno druge “životinjske” vrste (strana 180). Jedan od testova je bio mogu li se vrste uspješno međusobno pariti (1874, str. 172).

On tu na strani 167 prezentira neke argumente oko toga da su ljudske rase zapravo kompletno različite vrste! Po njemu, među rasama “postoje brojne razlike u strukturi i konstituciji tijela, pri čemu su neke značajne” i te razlike “su ostale gotovo jednake kroz vrlo dug vremenski period (str. 173). Darwin citira dokaze koji sugeriraju da između raznih rasa ljudi “nema savršenog fertiliteta”, a čak ide toliko daleko da tvrdi kako, ako ga i ima, “to nas apsolutno ne sprječava da bismo ih svrstali u drugu vrstu” (strana 172.)

Darwin nadalje prezenitra dokaze druge strane, da sve rase ljudi pripadaju istoj vrsti, ističući kako u Južnoj Americi ima puno ljudi koji su “vrlo kompleksna ukrštavanja između crnaca, Indijaca, i Europljana” (strana 173). Stranicu dalje zaključuje da postoji vrlo široka mogućnost klasificiranja ljudi u razne rase i vrste. On osobno je smatrao da su ljudske rase – crni, bijeli, Indijci – podvrste iste vrste (strane 176 i 608). No dodaje da je to toliko arbitarno da je praktički svejedno hoće li rase ljudi biti proglašene podvrstama iste vrste, ili novim vrstama. (180).

Pozabavio se i izumiranjem ljudskih rasa. Naglasio je kako su mnoge rase i podrase ljudi izumrle, i kako je to proizašlo iz “natjecanja između plemena i plemena, i rase i rase” (1874, str. 182). Darwin je zaključio da su vizualne razlike među rasama jednostavno rezultat seksualne selekcije – drukčijih standarda parenja među različitim rasama. Kasnije su antropolozi seksualnom selekcijom objasnili zašto neke rase generalno imaju dulje spolovilo, a neke generalno veću inteligenciju – povezano je s tim koji su narodi prvi prihvatili poljoprivredu i razvili civilizaciju i sjedilački način života, te time i monogamiju – ali to nije predmet ovog teksta.

O ljudima, crncima, i gorilama

No ono što je do danas ostalo sporno u njegovoj teoriji je velika rupa u organskom lancu, koju je nemoguće premostiti i jednom izumrlom ili danas živom vrstom. Tzv. “karika koja nedostaje”. Često se to ističe kao “dokaz” da je Darwinova teorija šuplja u pogledu nastanka čovjeka, iako to zapravo ne dovodi u pitanje generalne principe teorije evolucije.

Takvi “prekidi” postoje i drugdje, kod nekih drugih vrsta. No Darwin tu piše, što je najspornije od svega što je napisao, “Ali svi ti prekidi ovise tek o broju pridruženih oblika koji su u međuvremenu izumrli. U jednom trenutku u budućnosti, ne tako dalekom i mjerenom stoljećima, rasa civiliziranih ljudi će gotovo sigurno istrijebiti divlje rase diljem svijeta i zauzeti njihovo mjesto.

Istovremeno će čovjekoliki majmuni, kako je profesor Schaaffhausen napomenuo, nedvojbeno biti istrijebljeni. Tako će se prekid u lancu dodatno proširiti, i prostirati će se između čovjeka u još civiliziranijem obliku, nadajmo se, od današnjeg bijelca, i nekog majmuna na stupnju poput babuna, umjesto današnjeg prekida koji ide od crnca ili Australca do gorile”; kaže Darwin.

Ukratko; po Darwinu, današnji bijelci će evoluirati u superiornu rasu, a crnci će, kao zaostali, izumrijeti zajedno s čovjekolikim majmunima. Tu on, dakle, crnce i gorile nedvojbeno stavlja u istu evolucijsku košaru za genetske otpatke. Kad Darwin spominje “civilizirane rase” (“civilised races”) on gotovo uvijek opisuje europske kulture, i zapravo ne povlači nikakvu jasnu razliku između pripadnosti biološkoj bijeloj rasi i pripadnosti europskoj kulturi. Zapravo, tada razlike tog tipa nitko nije ni radio, osim spomenutog Wallacea – nije se smatralo poželjnim niti da se crnci krste, a ponajmanje da se miješaju s civiliziranim ljudima na bilo koji način. Darwin je rangirao sve životinje po nečem što je nazvao “organska skala”, a na vrhu su joj ljudi. Na isti način je rangirao i rase unutar ljudske vrste, s bijelcima na vrhu, a s tzv. “rasama divljaka” na dnu (strane 64, 156, 619).

Darwin kao rasist?

Jel li Darwin bio, dakle, rasist? Ne, samo znanstvenik: on je bio veliki protivnik ropstva, što se u njegovo doba smatralo vrlo progresivnim, i, kako sam naveo, bio je protivnik toga da mi malo “poguramo” evoluciju, iako je bio uvjeren da će niže vrste izumrijeti. On sam je tu pogriješio, jasno: to što je neka vrsta “naprednija” joj ne jamči opstanak, kamoli njena intelektualna superironost.

Bar ne s aspekta evolucije same: ona nagrađuje tek prilagodbu, plemeniti specijalisti izumiru, vrste poput štakora, pauka, žohara, krokodila i morskih pasa opstaju eonima i bit će tu i kad ljudi više ne bude. Inteligencija je prednost samo ako je u službi bolje prilagodbe, golog oportunizma. No sluti li tu Darwin, iako nenamjerno, inteligentni dizajn? Namjeru Stvoritelja? Cilj i svrhu? A da toga i sam nije svjestan. Jer, evolucija ne govori ništa o ljudskoj duši.

Vratimo se samom Darwinu, koji kaže, “Iako se postojeće rase ljudi razlikuju u brojnim pogledima, poput boje, kose, oblika lubanje, proporcija tijela, i tako dalje (…) brojne su beznačajne ili pojedinačne prirode (…) Isto važi jednako ili čak i više za mentalne sličnosti između najrazličitijih rasa ljudi. Američki urođenici, crnci, i Europljani se razlikuju po svom umu (“in mind”) jedni od drugih kao bilo koje tri rase koje možete imenovati; svejedno, bio sam iznenađen, dok sam živio s ljudima iz vatrene zemlje na Beagleu, brojnim malim osobinama karaktera koje su pokazivale koliko su naši umovi ipak slični; pa je tako bilo i s jednim punokrvnim crncem s kojim sam jednom bio intiman”, navodi Darwin (intiman ovdje ne znači ništa seksualno, da ne bude zabune, tiče se konverzacije).

Brojni su autori i znanstvenici tvrdili – poput Richarda Webstera – kako je “Porijeklo čovjeka” napisano pod utjecajem rasističkih predrasuda, i kako je Darwin težio istrebljenju divljaka i nižih rasa. To, naravno, nije točno – Darwin je smatrao da je istrebljenje neumitno slijedom evolucije, a ne nasilja, ali je bio jasan kad je rekao da ne smijemo prepustiti slabe i nemoćne njihovoj sudbini. Možda se zato nikad i nije odrekao Boga, te je još 1879 jasno napisao da ne negira Boga, već sebe smatra agnostikom, koji ne pripada niti jednoj religiji.

Dežurni eugeničari

No problem je što su brojni “eugeničari” njegove teorije koristili za pravdanje masovna ubojstva. Činjenica je da su neke rase evolucijski i civilizacijski bile kudikamo uspješnije od drugih, to je očito. U trenutku kad je bijeli čovjek došao u dodir s crncima iz subsaharske Afrike – negdje u Darwinovo doba – oni su zaostajali dvadesetak tisuća godina, nisu poznavali pismo, kotač, tkalački stroj, praktički niti obradu zemlje, gradnju trajnih nastambi, ništa. Pod “kontakt” ne smatram to što su berberski trgovci robljem od antike lovili crnce i dopremali ih u Rim i kasnije Ameriku, te ih držali za svoje robove.

To se ne može objasniti nikakvim “kolonijalizmom i rasizmom”, isto kao što se rasizmom bijelog čovjeka ne može objasniti to što žuti ljudi u Americi imaju veća primanja. Kad bismo prihvatili tumačenja moralnih higijeničara kako su Romi u Europi ili crnci u Americi lošije školovani i plaćeni od bijelih ljudi, morali bismo rasizmu žutih ljudi pripisati to što su oni više plaćeni od bijelih, i osjetno zastupljeniji u visokotehnološkim kompanijama. Indijci, iako spadaju među zaostalije rase generalno, imaju velik broj čudesno nadarenih matematičara, primjerice, pa tako gotovo da drže monopol među vrhunskim atomskim fizičarima.

Ako znamo da se pojedinci razlikuju po intelektualnim ili tjelesnim kapacitetima i predispozicijama, onda je logično pretpostaviti da se razlikuju i nacije, i rase, pa i obiteljski klanovi u cjelini, što naravno ne znači da Rom ne može imati kapacite za Nobelovu nagradu, ili da Židov ne može biti na socijali i prositi na cesti. No gledano holistički, razlikuje se kapacitet grupe kao cjeline, pa su takvi slučajevi ekstremno rijetki praktički nepostojeći: vjerojatno na svijetu ima više Židova Nobelovaca nego Roma s fakultetom, bilo kojim.

Znači li to da ljudi ne vrijede jednako? Ako stvari  gledate striktno znanstveno, ne. Ako gledate kršćanski, svaki život je svet i svačije ljudsko dostojanstvo nepovredivo, što opet ne znači da svatko jednako vrijedi u svakom pogledu. Problem s Hitlerom nije bio što nije smatrao da sve rase vrijede jednako, nego što je smatrao da temeljem toga što nemaju svi jednake kapacitete za ovo ili ono nekima treba oduzeti zakonska prava ili ih čak i istrijebiti.

Realan i znanstveni pristup Darwinu je dati svima jednake mogućnosti, a ne očekivati jednake rezultate i tvrditi da smo svi isti, iako za to nema nikakve znanstvene podloge. No u marksizmu, “sekularnom” humanizmu, imamo izvrnutu eugeniku: bolesni i slabi nastoje istrijebiti zdrave i snažne, iz vlastitog očaja, zavisti, ogorčenosti. Njihov bijes je uvijek okrenut prema onima koji su govorili glasom razuma, jer je stvarnost oprečna njihovim zabludama i utopijskim idejama.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Ovih dana guverner Teksasa Greg Ebbott potpisao je naredbu o formiranju skladišta zlata i srebra na svojoj teritoriji, u koje vlada namjerava smjestiti zalihe dragocjenih metala u iznosu od 2 milijarde dolara, a koje se sada nalaze u prostorijama Sustava Federalnih rezervi SAD-a

Teksas je uvijek bio i ostao poseban po tome, kako novinari podsjećaju, što u njemu nikada nije umirala ideja o izlasku iz sastava Sjedinjenih Država.

Po njihovom mišljenju, guverner Teksasa “odlučio je postići veću financijsku samostalnost i sigurnost”. U skladu s američkim zakonodavstvom, zlato se može skladištiti najdalje 150 milja od Federalnih rezervi, a udaljenost do Teksasa premašuje tu cifru više nego deset puta.

U svakom slučaju, odluka teksaškog guvernera predstavlja presedan.

Odmah poslije ponovnog izbora Baracka Obame, njemački list Der Welt ukazao je da su u svakoj od pedeset američkih država formirane grupe građana koje traže izlazak svoje države iz sastava SAD.

List dalje navodi da “prema njihovom osjećanju – država ih drži u ropstvu i oni žele otići, samo bez građanskog rata. Na tom popisu Teksas vodi, a to nije slučajno”.

U stvari, peticija Teksasa o izlasku iz sastava SAD-a, koja navodi da su ekonomski problemi SAD-a rezultat nesposobnosti federalne vlade da reformira proračunsku politiku, prikupila je 100.000 potpisa umjesto minimalno potrebnih 25 tisuća.

Teksas danas nije samo baština, blago rečeno, onih koji nedovoljno vole “crnog” predsjednika i konzervativno raspoložene republikance, nego i država dva jezika u kojoj je usporedo s engleskim i španjolski službeni državni jezik.

Teksas je također jedina država Amerike koja ima pravo provesti referendum o pitanju odvajanja, kao i pravo da podiže svoju teksašku zastavu na istu razinu s državnom.

Druga država po teritoriju u današnjim Sjedinjenim državama, postala je samostalna država – Republika Teksas – poslije višemjesečnog rata za neovisnost s Meksikom. Ta država imala je suverenitet od 1836. do 1845.

Ipak, konfrontacija s južnim susjedom odnosila je suviše snage i zato su vlasti Teksasa, unatoč volji većine građana republike, zatražile od Washingtona pokroviteljstvo, istina, pod važnim uvjetom: da Teksas u svakom trenutku ima pravo izaći iz sastava SAD-a.

Danas pristaše neovisnosti Teksasa, uključujući i pokret “Republika Teksas” koji postoji od 1950-ih, tvrde da je odluka o ulasku u savez bila podmetnuta i da je država bila anektirana, tj. da je od tada pod okupacijom.

U Teksasu ima dosta odlučnih ljudi koji rade na približavanju dana neovisnosti ne samo na riječima i preko peticija. Neki od njih s oružjem u rukama ratuju u Donbasu protiv ukrajinskih marioneta Washingtona.

U samom Teksasu od 1984. postoji takozvana Teksaška laka pješadija. U studenom 1944. osnovana je i Teksaška ustavna milicija. Ukupan broj tih paravojnih formacija, prema raznim procjenama, sada iznosi od 150 do 250 tisuća boraca.

Aktivisti milicije Republike Teksas konstantno vode kampanju “birokratskog terorizma” ometajući djelatnost federalnih organa i sudova države tako što ih obasipaju fiktivnim tužbama i čekovima bez pokrića.

Teksaški milicioneri se ne ograničavaju radom “s papirima”. Oni povremeno izvode terorističke napade i izravno se sukobljavaju sa vlastima. Mediji nastoje prešutjeti takve vijesti. Kao takav primjer može se navesti opkoljavanje boraca milicije Republike Teksas od strane federalnih formacija u Fort Davisu u proljeće 1997.

“Nama je potrebna neovisnost zato što smo drugačiji. Mi se apsolutno ne slažemo s politikom federalne vlade SAD “, izjavio je u proljeće 2015. u intervjuu ruskim medijima Nathan Smith, rukovoditelj stožera nacionalističkog pokreta Teksasa, najveće američke organizacije koja se zalažu za neovisnost države. “Ako se pogleda i izračuna koliko mi dajemo federalnoj vladi, onda sve postaje jasno”.

Uvjereni da oni hrane, opskrbljuju i naoružavaju preostalu Ameriku, Teksašani su pokazali spremnost da se odreknu dolara iz federalnog proračuna čak u najakutnijem trenutku financijske krize u travnju 2009. Tadašnji guverner države James Perry, sudjelujući tih dana u prosvjedima protiv povećanja poreza, otvoreno je priopćio o mogućnosti izlaska Teksasa iz sastava SAD: “Mi imamo mnogo scenarija …

Ako Washington nastavi gurati nos u poslove Amerikanaca, onda vrag zna do čega to može dovesti. Teksas je jedinstveno mjesto i po duhu veoma neovisno … Kad smo se pripojili SAD-u, učinili smo to pod uvjetom da će nam biti dozvoljeno da se odvojimo, ako to poželimo … “

Dolar je danas u suštini jedina karika koja povezuje ljude vrlo različite u pogledu etničke i vjerske pripadnosti. Svaki cent sve većeg nacionalnog duga SAD sve više razotkriva tu okolnost. Još prije dva desetljeća SAD su se iz najvećeg kreditora u svijetu pretvorile u najvećeg dužnika u svijetu.

Državni dug je već premašio astronomsku cifru od 18 bilijuna i dalje raste brzinom većom od 10 tisuća dolara u sekundi. Drugim riječima, neovisnost Teksasa približava se brzinom većom od 600 tisuća dolara na sat.

Danas se oko 25% građana Teksasa zalaže za momentalno proglašavanje nezavisnosti svoje države, 35% smatra da njihova država ima pravo na odvajanje.

“Država usamljene zvijezde” vrlo je bogata naftom i u SAD je ne samo druga po teritoriju, nego i po broju stanovništva (više od 23 milijuna ljudi) i po ekonomskom blagostanju (tijekom 2010-ih otvoreno je više od 40% novih radnih mjesta od ukupnog broja mjesta koja su se u to vrijeme pojavila u Americi).

Zato je u pisanoj molbi o izlasku iz sastava SAD-a navedeno: “Uzimajući u obzir da država Teksas ima uravnotežen proračun i da je na 15-om mjestu među najvećim gospodarstvima svijeta, njen izlazak iz sastava saveznih država se praktično može realizirati”.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21746"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Jedna stvar je sigurna: čovječanstvo nije dizajnirano da živi u lažnoj vladinoj paradigmi ropstva i etatizma. Oni koji žive za vlast i državu žive s potpuno drugačijim razmišljanjem od onih koji žive za prirodu i čovječanstvo

Slijedi 10 događaja i priča koje ukazuju da od novog svjetskog poretka neće biti ništa. Ovih 10 priča su samo vrh ledenog brijega. Ljudi zaista počinju shvaćati da su bogate elite i vlasti srž problema. Ljudi shvaćaju njihovu korupciju i namjeru da nas porobe. Mnogi ljudi počinju shvaćati što se doista događa.

1. Optuženi policajci iz Baltimorea

Nije puno vremena prošlo od višestrukih slučajeva u kojima je policija upucala nenaoružane civile. Od Michaela Browna do Erika Garnera, mjesecima se uočava nepravda u kojoj policija ne biva kažnjena zbog hladnokrvnih ubojstava.

Međutim, sada je nekoliko policajaca predstavljeno Americi u obliku običnih kriminalaca. Konačno Amerikanci bivaju ohrabreni da se suoče s policijom. Konačno uspijevaju vidjeti pravu osobu, bez da joj značka daje određeni autoritet za laganje i ubijanje.

Paradigma promjene osude policije zbog njenog djelovanja postupno ide u smjeru pravih normi. Dug je put, ali je barem smjer dobar.

2. Montana odobrila zakon po kojem se poništava militarizacija policije

Guverner Steve Bullock iz Montane, potpisao je zakon kojim se država Montana štiti od militarizacije. Nacrt 330 štiti neovisnost policije Montane. Ovo je direktan rezultat ustajanja čovječanstva pred policijskom državom.

Ovakav zakon se nikad ne bi razmatrao da se policijska država ne širi sve više i više i sve primjetnije. Amerikanci sada svuda uočavaju nasilnu policijsku državu koja napada s imunitetom. Ljudi su umorni od snimaka i slika policije u vojnoj opremi, tenkovima i sa nepotrebnim oružjem.

3. Vježbe Jade Helm otkazane u dijelovima Colorada i Teksasa zbog snažnog protivljenja

Loša vijest je da su vježbe Jade Helm zakazane za srpanj mjesec u SAD. Dobra vijest je da je ta vojna operacija za kratko vrijeme dobila toliku pozornost da je već otkazana u određenim dijelovima Teksasa i Kolorada.

4. Nema dovoljno glasova u Kongresu da se ponovo odobriti Patriotski akt

Da li je kraj Patriotskom aktu? Čak i ako nije, mnogi ljudi su postali svjesni da je on bespotreban. Ukoliko se Patriotski akt ukine, biti će to veliki udarac na planove za novi svjetski poredak. Zbog toga možemo očekivati ​​jako protivljenje zbog neodobravanja ovog akta.

5. Ankete pokazuju da su mladi Amerikanci skeptični oko globalnog zagrijavanja

Čini se da mlađe generacije nisu pale na ideju o “klimatskim promjenama” koju je skovala globalna elita. Ljudi razmišljaju razumno i svjesni su da postoji bar 150 patenata za sprječavanje globalnog zagrijavanja. To je dobar znak za ljudsku svijest, a loš za novi svjetski poredak.

6. Meksički restorani Chipotle su postali prvi restorani brze hrane koji ne koriste genetski modificiranu hranu

Ovo je očigledan udarac na novi svjetski poredak i Monsanto, tvrtku koja se nalazi u sržu genetskog inženjeringa hrane. Nadajmo se da će i drugi restorani ispratiti primjer ovog meksičkog restorana. Ljudi postaju svjesni istraživanja koja su pokazale da GMO hrana izaziva rak. Uskoro Monsanto više neće moći kontrolirati čovječanstvo.

7. 30.000 liječnika iz Argentine zahtjeva zabranu glifosata

Liječnici iz Argentine pokušavaju suzbiti Monsantoov glifosat, što je još jedan udarac na GMO i novi svjetski poredak. Nadajmo se da će i ostale države ispratiti primjer Argentine.

8. Raste protivljenje TTIP-u, Obama je prilično iznerviran

Obamin tajni sporazum Transpacifičkog partnerstva nije baš na stabilnim nogama. Ljudi nisu glupi i znaju da tajno nije dobro.

Niti jedan dobar plan se ne čuva u tajnosti i ništa dobro ne može doći od plana koji potčinjava individualni suverenitet na globalnoj razini. Možemo samo očekivati ​​pojačano protivljenje TTIP-u, koji je ključan za planove novog svjetskog poretka.

9. Obamin rođeni brat je izjavio da je Barak nemilosrdni i hladni manipulator

Bari Soetoro, ili Barack Obama, bio je izložen kritici još prije 2008. godine kada su isplivale mnoge stvari iz njegove prošlosti. Je li ovo doista znak da novi svjetski poredak propada? Pa, povijest je pokazala da braća predsjednika ne izlaze često pred svijet i govore kako im je brat okrutni manipulator.

10. CIA / CNN izvještavaju o operaciji ISIS-a, ali nikoga nije briga

Evan Perez je objavio izvješće s mnoštvom netočnih izvještaja o ISIS-u. Međutim, nitko nije dovoljno zabrinut zbog ISIS-a i njihovog šoua, što ne ide u prilog planovima za novi svjetski poredak. Bez straha, neće biti ni mogućnosti uvođenja novog svjetskog poretka.

Vidi se samo da se CIA trudi održati ISIS u životu.

Paradigma promjene i pozdravljanje s novim svjetskim poretkom

Novi svjetski poredak zaista izumire, ali polako. Više je nas nego što je njih. Ljudima je dosta. Ovo globalno ostvarenje jeste dio paradigme kroz koju svi prolazimo.

Bernie Suarez (activistpost)
 
(webtribune.rs/uredio i preveo:nsp)

Da li je Zapad raspadom Jugoslavije htio nametnuti neoliberalizam, i kako žive današnje bivše republike? Samostalnost država plaćena neoliberalnim ropstvom! Isti scenario viđen već bezbroj puta – Doktrina šoka!

Nakon isključenja SFR Jugoslavije iz tabora socijalističkih zemalja, odnosno Informbiroa, ona je postala vrlo popularna na Zapadu, a posebno u SAD. Zbog toga ona je dugo dobivala znatnu materijalnu i nematerijalnu pomoć. Preko Fordove, Fulbright i drugih institucija vrlo veliki broj intelektualaca je odlazio na usavršavanje u razvijene zemlje Zapada, a posebno u SAD [1] i nakon povratka u zemlju su ta nova znanja primjenjivana u proizvodnji i drugim djelatnostima, što se u izvjesnoj mjeri povoljno odražavalo na ukupne gospodarske performanse.

Zbog originalnog društvenog i gospodarskog sustava i vrlo dinamičnog rasta gospodarstva, SFRJ je stekla velike simpatije u ogromnom broju zemalja u razvoju, pa je, zahvaljujući tome, postala jedan od lidera Pokreta nesvrstanih zemalja. Međutim, kada je taj pokret ojačao i kada je svojim djelovanjem u Ujedinjenim narodima i drugim međunarodnim institucijama i forumima se počeo suprotstavljati razvijenim zemljama, a prije svega SAD-u, simpatije u tim zemljama prema SFRJ su znatno smanjene, a u nekima od njih (prije svih u SAD) počinju se stvarati strategije kojima bi se stvorila ekonomska ili financijska kriza i tako smanjio njen ugled i veliki utjecaj u Pokretu nesvrtanih zemalja.

ZАDUŽIVАNјЕ ZА „ОМЕKŠАVАNJЕ“

Kao ilustraciju, navedimo da je na XI svjetskom kongresu sociologa tada vrlo utjecajni savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski poručio “da treba ohrabriti zemlje Europske zajednice povećati odobravanje kredita Jugoslaviji, jer će povećanje njene vanjske zaduženosti u određenom trenutku poslužiti kao sredstvo gospodarskog i političkog pritiska, što je samo kratkoročno gledano štetno za zajmodavce, a dugoročno korisno za opću stvar i politiku “omekšavanja” Jugoslavije “. [2]

Ima osnova da se vjeruje da je ta preporuke prihvaćena i da je, pored ostalog, i to pridonijelo da je vanjski dug SFRJ povećan sa 5,356 (1974) na čak 20,265 milijardi dolara (1982), pa je ona u 1983. godini zapala u dužničku krizu.

Od sredine 80-tih godina ekonomska kriza u Jugoslaviji dobiva vrlo ozbiljne razmjere, a posebno se ubrzavala inflacija. I to je, pored ostalog, doprinijelo jačanju političke krize i raspadu SFRJ što je, po svemu sudeći, bilo u intersu nekih razvijenih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Navedimo, samo neke dokaze u prilog ove tvrdnje.

Nakon sve izraženije destabilizacije i sve jače inflacije, do čega je došlo dokom 1989. godine, neočekivano se krajem te godine, na sva zvona, a posebno preko teatralnog nastupa premijera savezne vlade Ante Markovića objavljuje “Program stabilizacije”, koji je koncipiran uz angažiranje tada mega zvijezde Jeffrey Sachsa, koji je svojim angažiranjem prije toga suzbio inflaciju u Boliviji.

Ostala je misterija kako, na čiju inicijativu i uz čiju financijsku potporu je angažiran tadašnji “čudotvorac” Sachs. Dva dana nakon objave tog Programa, na savjetovanju ekonomista u Opatiji desetak sudionika, a među njima su posebno bili zapaženi Davor Kračun, Žarko Papić, Branislav Šoškić, Žarko Mrkušić, Slobodan Komazec, Davor Savin, Miodrag Zec, Bogomir Kovač i Mlađen Kovačević, [3] uputili su niz vrlo ozbiljnih kritika na račun nekih elemenata tog Programa.

EKONOMSKA REFORMA IZAZVALA KRIZU

Kritike ovih i niza drugih ekonomista, pa i moje, koja su nakon usvajanja tog Programa uslijedile, pokazale su se potpuno opravdane. Naime, izvoz je sve više malaksao, uvozna roba je preplavila domaće tržište, pa je BDP u 1990. bio smanjen za 7,5 posto, u 1991. za novih 15 posto, za godinu i po industrijska proizvodnja je bila smanjena za čak 25 posto, stopa nezaposlenosti dosegla rekordnu razinu od 18 posto, a devizne rezerve su smanjene s 9,1 na samo 2,8 milijardi dolara (detaljnije u Dušanić, J. 2013; 84). I to je pridonijelo dramatičnom pogoršanju društvene i političke krize, pa je i to doprinijelo raspadu zemlje. I Jože Mencinger je potpuno u pravu kada zaključuje da je Sloveniji najveći ekonomski problem stvorila ekonomska reforma za vrijeme Ante Markovića [4].

Međutim, pobornici neoliberalizma SAD, MMF i druge međunarodne financijske institucije, a naravno i Jeffrey Sachs su tada i kasnije isticali da taj Program bio dobar, ali da je propao zbog političkih kriza.

S druge strane, niz vrlo ozbiljnih ekonomista dokazuje da su SAD i međunarodne financijske institucije, prije svih Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka (koje su bile pod ogromnim utjecajem te najmoćnije zemlje), poduzele sve što je bilo u njihovoj moći da dođe do što veće ekonomske i društvene krize u SFRJ i da se ona i preko toga rasturi, pogotovu da se što prije s političke i ekonomske scene ukloni specifičan, po mnogima uspješan jugoslavenski samoupravni socijalizam jer je on, po mišljenju američke administracije, predstavljao opasan virus koji bi mogao zahvatiti i druge zemlje koje su napuštale socijalizam.

Podsjetimo da je Mihail Gorbačov, prilikom dobivanja Nobelove nagrade najavio da će SSSR izgrađivati ​​društveno-ekonomski sustav sličan socijaldemokratskom sustavu skandinavskih zemalja, a sustav koji je bio primjenjivan u SFRJ bio je znatno bliži tom sustavu nego neoliberalnom kapitalizmu, koji su SAD, Velika Britanija i međunarodne financijske institucije, po pravilu vojnom silom, nametale zemljama Južne i Srednje Amerike i nekim zemaljama Afrike, i koji su željele, zbog vlastitih ekonomskih pohlepnih interesa, nametnuti i zemljama Istočne Europe, pa i SFRJ. O tome vrlo uvjerljivo piše poznati istraživač – ekonomist iz područja geopolitike [5] (William F. Engdahl) u svojoj knjizi A Century of War: Anglo-American Oil Politics and the New World Order, koja je u prethodnih deset godina prevedena na desetak jezika.

On u toj knjizi ističe da je SFRJ postala predmet vrlo ozbiljne pažnje američke administracije. I od tada ona sve izraženije izržava interes da se uništi jugosloveski ekonomski model. U tom cilju 1988.godine, uz dobru financijsku naknadu, šalje u Jugoslaviju tzv. “Savjetnike” iz Nacionalnog fonda za demokraciju (National Endowment for Democracy – NED). Nakon toga ova organizacija, po sugestiji “savjetnika”, troši znatna financijska sredstva, financirajući po svim dijelovima Jugoslavije razne oporbene skupine, nevladine organizacije, pa čak i neke profašističke i ekstremno nacionalističke organizacije, kao i one ekonomiste koji su podržavali mjere MMF (detaljnije u : Dušanić 2013; 88-89). Potpuno je bila ista funkcija Fonda za otvoreno društvo George Sorosa. Vrlo je vjerojatno da je po toj osnovu i Jeffrey Sachs postao savjetnik Ante Markovića.

ZАHТJЕV SАD ZА ОDCJЕPLJЕNJЕ ЈUGОSLОVЕNSKIH RЕPUBLIKА

Ima osnova za tvrdnju ovog istraživača da je sredinom 1989. godine MMF zahtijevao od premijera Markovića da što prije poduzme radikalne ekonomske mjere, do čega je došlo na samom kraju 1989. Ovaj autor dalje ističe da je nakon toga MMF diktirao vladi A. Makovića, što smije, a što ne smije činiti. U studenom 1990. Kongres SAD je usvojio Zakon po kome se obustavlja financijska podrška bilo kojem dijelu Jugoslavije koji ne proglasi neovisnost (u roku od narednih šest mjeseci). Ovim zakonom je bilo predviđeno da se svaka pomoć SAD upućuje izravno republikama, a ne saveznim institucijama. U tim godinama SAD je forsirao financijsku potporu izrazito nacionalističkim, pa i profašističkim organizacijama i to je, uz sve ostalo, dovelo do razbijanja SFRJ. (“Ukrajinski scenario”)

Kada je stvorena SR Jugoslavija, SAD je u Ujedinjenim narodima isforsirao ekonomski embargo, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice, a među njima se ističu drastičan pad BDP, izvoza robe i usluga i dramatičan pad životnog standarda. Nekoliko dana nakon uvođenja sankcija, na savjetovanju koje su u Bečićima organizirali Znanstveno društvo ekonomista i Savez ekonomista Jugoslavije u zaključcima je istaknuto da su te sankcije bile uvedene bez ikakve osnove [6].

U jednom javnom istupanju tadašnji predsjednik Bill Clinton je “izjavio da je Kosovo za SAD vrlo važno strateško područje”, i to je tada izgledalo smiješno, ali je tek formiranjem moćne vojne baze SAD u Bondsteelu postalo jasno da je sve ono tragično što se dešavalo na području bivše SFRJ, osim Slovenije, bilo režirano iz SAD, a da su MMF, Svjetska banka i druge zemlje i institucije samo bili izvršioci naloga i želja te moćne ali ekstremno pohlepne zemlje i njenih ekstremno pohlepnih transnacionalnih kompanija.

U političkim krugovima Hrvatske i BiH zna se da je krajem kolovoza 1994. Alija Izetbegović donio Franji Tuđmanu “poruku” iz Washingtona da Hrvatska i BiH moraju stvoriti savez protiv Srba, u kojoj se ističe da su oni ruski saveznici (Dušanić 2013: 139). I naravno da su one prihvatile tu “preporuku”.

U 1995. godini iz tiska se pojavila knjiga profesora Susan Woodward (Susanna Woodward) Balkanska tragedija (Balcan Tragedy), u kojoj je ustanovila da je jedan od glavnih krivaca raspada SFR Jugoslavije i početak građanskog rata – Međunarodni monetarni fond (MMF). Ma da je ona potcenjivana, naročito u SAD, kasniji događaji i nalazi su potvrdili potpunu opravdanost tih njenih nalaza.

Prema pouzdanom američkom izvoru, samo u aktiviste i aktivnosti kontroverzne organizacije Otpor Zapad je uložio preko 70 milijuna dolara. Ako se tim sredstvima dodaju ona koje je uložio Soros, ukupna suma uložena za “demokratsko” rušenje gospodarskog i društvenog sustava SR Jugoslavije je vrlo vjerojatno prešlo 100 milijuna.

NAMETANJE KONCEPTA EKONOMSKIH REFORMI

Ako se sve prethodno navedeno ima u vidu, s pravom se postavlja pitanje da li su, osim u Sloveniji (u razdoblju 1991-2004), političari i dužnosnici u vladama, resornim ministarstvima i raznim agencijama u bilo kojoj od pet zemalja nastalih na području bivše SFRJ imali ikakvu ozbiljnu ulogu pri koncipiranju strategije i najvažnijih mjera tranzicije i ekonomske politike ili su bili “izvršitelji radova” u realizaciji dobivenih zapovijedi iz inozemstva, prije svega iz najmoćnijih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Da je to pitanje opravdano, postaje jasnije ako se, pored ranije istaknutog, zna sljedeće:

► Kada je u Argentini došlo do vojnog puča, dolaskom na vlast vojne hunte, relativno brzo se pojavio program ekonomskih reformi – na čak 1.400 stranica (!!!) koji su, kako se tada isticalo, učinili argentinski ekonomisti na čelu s čuvenim Domingom Kavalom [10]. Tek nakon četvrt stoljeća, nepobitno je utvrđeno da doslovno ni jedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već stručnjaci dvije američke banke (koje su imale svoje podružnice u Argentini) i naravno da realizacija te strategije nije bila u interesu naroda Argentine, već stranih, prije svega američkih transnacionalnih kompanija i banaka;

► Imajući u vidu tvrdnju nobelovca Stiglica, iznesenu u knjizi protuvrijednosti globalizacije , da su međunarodne financijske institucije, a prije svega Svjetska banka, “ohrabrivale” Argentinu održavati fiksni valutni tečaj, nameće se zaključak da je fiksiranje valutnog tečaja u svim novonastalim državama, osim Slovenije, na području SFRJ, a ta politika je imala katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice – nametnuta od strane MMF i Svjetske banke;

► Ako su se u Hrvatskoj u državnim ustanovama našli strani “stručnjaci” [11], ako su se u nizu ustanova, a posebno u Narodnoj banci SRJ našli strani savjetnici iz međunarodnih financijskih institucija (prije svega iz MMF), vrlo je vjerojatno da je tako bilo i u drugim (osim Slovenije) novonastalim državama, a oni su, vrlo vjerojatno, nametali rješenja sukladno Washingtonskim sporazumom, odnosno neoliberalizmom;

► Ako najugledniji ekonomista SFRJ prof. dr Branko Horvat pri koncipiranju gospodarskih reformi u Hrvatskoj bio potpuno eliminiran, a njegovi radovi u Hrvatskoj u 90-tim godinama bili čak i zabranjivani, može se pretpostaviti da su i ugledni ekonomisti iz Hrvatske, Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije također bili potpuno marginalizirani, dok su međunarodne financijske institucije i najmoćnije zemlje Zapada iz “naftalina” izvlačile uglavnom anonimce ili tzv. “Segedinske kursadžije”, koji su postali “izvršioci dobivenih sugestija”, često su te “strategije” i mjere ekonomske politike proglašavali svojim “vizijama” i djelima, kojima se još uvijek se službeno – ponose;

► Ako Hrvatskoj, po brojnim dokazima prof. dr Branka Horvata, od strane MMF, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije nametnut koncept što brže stabilizacije, privatizacije, liberalizacije vanjske trgovine (posebno uvoza, liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija i stranog kapitala, čak i špekulativnog) i uravnoteženje proračunske bilance (Horvat, 2002), možemo biti uvjereni da se to, osim Slovenije, dogodilo i sa Makedonijom, odnosno Srbijom i Crnom Gorom;

► Ako glavni kreator ekonomskih reformi u Sloveniji prof. dr Jože Mencinger kaže da su im strani stručnjaci, predstavnici međunarodnih financijskih institucija sugerirali da fiksiraju vrijednost slovenskog tolara (a oni su to odbili), vrlo je vjerojatno da su iste “sugestije” uputile i drugim državama nastalim na području SFRJ i one su ih silom prilika, zbog nužnosti dobivanja kredita, ili iz uvjerenja, prihvatili i do današnjeg dana vode politiku precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice;

► Ako se ima u vidu tvrdnja prof. dr Horvata koja glasi “strani konzultanti sjede u našim državnim ustanovama kao što su 1945. godine sjedili sovjetski stručnjaci. Očito se radi o srozavanju zemlje na kolonijalnu razinu “(Horvat, 2002, str. 5) i ako se zna da su u prostorijama Narodne banke SR Jugoslavije i nekim drugim državnim ustanovama bili locirali strani” stručnjaci “, kao i” stručnjaci “porijeklom iz SFRJ koji su desetljećima bili na radu u inozemstvu, prije svega u MMF i Svjetskoj banci, a neki od njih su čak postali ministri ili guverneri, vrlo je vjerojatno da je tako bilo iu Makedoniji, a posebno u Bosni i Hercegovini (koja je bila i još uvijek je pod nekom vrstom protektorata). Moguće je da je među njima bilo i patriota i da su oni iz vlastitog uvjerenja forsirali mjere koje su bile u ingerenciji ustanova u kojima su bili postavljeni. Ali je vjerojatnije da su oni, prije svega, ispunjavali “sugestije” i “preporuke” međunarodnih financijskih institucija i razvijenih zemalja iz kojih su došli;

Konkretnije govoreći, koncept spržene zemlje, prije svega spržene industrije, ispoljio se preko više ili manje precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, nagle i pretjerane liberalizacije uvoza, brzoplete, pljačkaške privatizacije, nagle i pretjerane liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija, visokih kamatnih stopa na uzete kredite itd., o čemu sam od 2001. godine detaljno kritički pisao u brojnim radovima, pa o tome ovdje neću ponovo pisati. Poznato je da je također vrlo kritički o tome u slučaju Hrvatske pisao prof. dr Branko Horvat, a posebno u knjizi Kakvu državu imamo a kakvu državu trebamo (Prometej, Zagreb, 2002).

SILОМ UVEDEN NЕОLIBЕRАLIZАМ

Bivša Jugoslavija, bivša SR Jugoslavija nije jedina i prva zemlja gdje se pod ogromnim utjecajem stranih faktora stvara teška ekonomska i društvena kriza s ciljem da se nametne neoliberalizam.

Trebalo bi imati u vidu da su gurui neoliberalizma Milton Friedman i tzv. “Čikaški dečki” već početkom 70-tih godina prošlog stoljeća prihvatili njegovu “teoriju krize”, po kojoj se ta ideologija može uvesti i primijeniti samo u zemljama zahvaćenih teškim društvenim i ekonomskim krizama, pa su, zajedno s vojnim osobama, nekim domaćim političarima i domaćim ekonomistima školovanim na Čikaškoj ekonomskoj školi ili su se eksponirali kao pobornici neoliberalizma, činili sve što je bilo u njihovoj moći da u nekoj zemlji dođe do što jače krize, pa i do vojnih pučeva kako bi se odmah nakon toga taj sustav, bolje reći religija, silom nametnuo. I do toga je prvo došlo u Čileu (1973) a zatim Argentini (1976) i nizu drugih zemalja.

Vojnim pučem u Čileu, uz ubojstvo preko 3.000 ljudi, ali uz znatnu pomoć američke administracije, američkih transnacionalnih kompanija i banaka i čuvene Čikaške ekonomske škole na čelu s tada čuvenim rodonačelnikom neoliberalizma, nobelovcem Milton Friedman, uveden je neoliberalizam uz primjenu tzv. “Šok-terapije”.

Prilikom posjeta Čileu i generalu Pinocheta, guru novog ekonomskog poretka, budući dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Fridman je tom zločincu i “čileanskim čikaškim momcima” – koji su bili na svim najvažnijim funkcijama koje su se odnosile na gospodarstvo, financije i vanjsku trgovinu – više puta ponovio da je “nužno odmah primijeniti ‘šok terapiju’, jer je ona jedini lijek – apsolutno. Ne postoji drugi. Ne postoji drugo dugoročno rješenje “(navedeno prema I. Klajn, s; 95, a originalni izvor: Juan Gabriel Valdes (1995), The Chicago School in Chile, Combridge University Press ).

I nakon primijenjene “šok terapije” i neoliberalizma, tj. od 1973. pa zaključno sa 1988. godinom, rasta BDP-a praktički nije bilo, veći dio resursa je otišao u ruke stranaca, nezaposlenost i pad životnog standarda ogromnog dijela stanovništva dostigli su enormne razmjere. I Čile je doživio pozitivan preokret kada je napustio neoliberalnu ideologiju i počeo prakticira neku varijantu socijaldemokracije. I američke priče o nekakvom “čileanskom gospodarskom čudu” u razdoblju 1973-1989. bile su krajnje nemoralne i bile su političko-propagandnog karaktera kako bi bile primijenjene i u drugim zemljama koje su odmah ili nešto kasnije došle na dnevni red.

U 1976. godini i u Argentini je, uz vojni puč i ubojstvo oko 30.000 ljudi, također uz maksimalnu “pomoć” američkih institucija, stranih kompanija, banaka i Čikaške ekonomske škole, silom uveden neoliberalizam, i on je, pored dužničke krize, donio katastrofalne ekonomske i socijalne posljedice. Argentina je, na primjer, odmah zapala u tešku dužničku krizu, a per capita dohodak (u stalnim cijenama) je u 1989. godini je bio za 18 posto niži nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 93). S druge strane, zemlje koje su u to vrijeme stvarno ostvarivale svoja prava gospodarska čuda forsirale su ekonomske reforme i mjere ekonomske politike koje su bile u potpunoj suprotnosti s religijom neoliberalizma.

Kao ilustraciju navedimo da je realna razina BDP-a J. Koreje u 1989. bio čak 2,75 a Tajvana 2,58 puta veći nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 95). Ili, u 1973. godini Argentina je imala za preko 51 posto veći per capita dohodak od J. Koreje i za oko 44 posto veći nego Tajvan, a u 1989. situacija je bila potpuno obrnuta: Argentina je imala per capita dohodak koji je iznosio samo 62 posto dohotka j. Koreje, odnosno samo 56 posto per capita dohotka Tajvana ( A. Maddison, Ibidem ). I zaista je bio čistI cinizam da je sve do kraja prošlog stoljeća na Zapadu, posebno u SAD, pisano o nekakvom “argentinskom gospodarskom čudu”.

Od kraja 70-tih godina prošlog stoljeća u MMF i Svjetskoj banci, pod ogromnim utjecajem SAD i Velike Britanije, na svim važnijim funkcijama našli su se stručnjaci neoliberalne orijentacije, i oni u ime tih institucija svim zemljama u razvoju koje su zapale u teške devizne probleme i koje su bile prinuđene da se za “pomoć” obrate tim institucijama – nametali brutalne neoliberalne mjere i obećavali su svijetle perspektive svim onim koji su bespogovorno primjenjivali te “recepte”, odnosno “deset božjih zapovijedi” danih u Washingtonskom sporazumu.

POVIJESNO ОKUPLJАNJЕ NЕОLIBЕRАLNOG PLЕМЕNА

Kada je postalo jasno da je socijalistički sustav zemalja Istočne Europe doživio kolaps, a zbog interesa razvijenih zemalja i njihovih transnacionalnih kompanija i banaka, ponovno se aktualizira teza da je korisno da dođe do što jače ekonomske i društvene krize u nekim, za Zapad važnijim i zanimljivijim zemaljama s tog područja kako bi se njima nametnuo surovi neoliberalizam.

Kao ilustraciju navodimo da je početkom siječnja 1993. godine u Washingtonu održan skup, koji je osmislio tada moćan ekonomist John Williamson ( John Williamson ), koji je četiri godine prije toga bitno utjecao na formulaciji i koji je bio kum pojma “Vašingtonski sporazum”. On je često oblikovao misije Banke i Fonda, a ovaj skup je tretirao kao “povijesno okupljanje neoliberalističkog plemena” (N. Klein: s. 286). Osim poznatog ekonomiste Dany Rodricka, koji je u svojim radovima dokazivao da su sve zemlje koje su primjenjivale šok terapiju u katastrofalnom stanju, svi ostali sudionici su bili akteri i zagovornici neoliberalizma. Williamson je želio da ovaj skup testira i prihvati, kako je on nazvao “hipotezu krize”.

Za razliku od Jeffrey Sachsa, koji je u to vrijeme bio savjetnik Jeljcina i koji sa svojim timom primjenjivao šok terapiju u Rusiji, koja je, prije svega zbog toga, bila zahvaćena užasnom krizom, pa se on na tom skupu zalagao za financijsku pomoć Zapada toj zemlji, Williamson je dokazivao da postoje nepobitni dokazi da zemlje pristaju primiti “šok terapiju” tek kada se nađu u užasnoj, kataklizmičkoj situaciji, pa je zaključio da se samo u tako strašnim vremenima pruža najbolja prilika onima koji razumiju potrebu i korist poduzimanja fundamentalnih ekonomskih reformi.

S obzirom na činjenicu da su na ovom skupu bili uglavnom ostrašćeni neoliberali i zagovornici šok terapije, normalno je što je Sachs, iako je tada bio megazvijezda među ekonomistima, ostao usamljen, tj. nitko nije podržao njegov prijedlog da se Rusija financijski pomogne iako se ona nalazila u užasnoj deviznoj krizi. Samo se ekonomist John Toye sa Sveučilišta Sussex ogradio od te Williamsonove “mudrosti”.

Njemačka je, čak i bez zajedničkog stava EU, jednostrano donijela odluku da prizna neovisnost Hrvatske, što je razumljivo ako se zna da su te dvije zemlje u oba svjetska rata bile na istoj (gubitničkoj) strani. To priznanje je pojačalo političku i društvenu, a potom i ekonomsku krizu u samoj Hrvatskoj, ali i u BiH i SR Jugoslaviji.

NЕОLIBЕRАLIZАМ NАЈVЕĆА МUDRОSТ

Tada se u SAD i međunarodnim financijskim institucijama vjerovalo da će neoliberalizam, koji je u to vrijeme bio glavna ideologija, bolje reći religija, i koji je bio u interesu razvijenih zemalja, njihovih kompanija i banaka, biti moguće nametnuti i zemljama nastalim na području bivše SFRJ samo ako u njima kriza dobije enormne razmjere. Navedimo nekoliko dokaza.

Postoji i niz drugih ilustracija i dokaza da međunarodne financijske institucije nisu samo kroz medije stvarale privid krize nego da su poduzimale skup konkretnih mjera kako bi proizvele ozbiljne krize u nizu zemalja i tako njima nametnule neoliberalnu ideologiju.

Navedimo da je glavni ekonomist u sektoru posvećenom gospodarskom razvoju u Svjetskoj banci Michael Bruno u uvodnom izlaganju na Međunarodnom gospodarskom udruženju ( International Economic Association ) 1995. godine, na kome je bilo prisutno oko 500 ekonomista iz 68 zemalja, istaknuo da je prisutan rastući konsenzus “da velika kriza može trgnuti inače neodlučne kreatore politike i natjerati ih da uvedu reforme koje će potaknuti produktivnost”. I, što je apsurdno i tragikomično, on je naveo zemlje Latinske Amerike kao “vrhunski primjer očito korisne duboke krize” (navedeno prema N. Klein, s.292).

I, kao “najilustrativniji primjer” te konstatacije, naveo je, vjerovali ili ne -  Argentinu, u kojoj, kako on kaže, njezin predsjednik Carlos Menem i ministar financija Domingo kava “odlično koriste atmosferu izvanrednih okolnosti, pa nameću masovnu privatizaciju” (sličnost. poznata Hrvatska privtizacija). I našao je za shodno da kaže: “Naglašavam – politička ekonomija dubokih kriza sklona je da urodi radikalnim reformama s pozitivnim ishodima” (isto). Sukladno tome, on je naglasio da “međunarodne agencije moraju činiti i više osim da naprosto iskorištavaju postojeće ekonomske krize da bi nametnule Washingtonski konsenzus – potrebno je da unaprijed uskrate pomoć kako bi se dodatno kriza pojačala … Ideja da se situacija mora pogoršati prije no što se poboljša javlja se sasvim prirodno … Štoviše, produbljivanjem krize vlada bi se mogla postupno ugušiti “(citirano prema N. Klein, str. 293).

Sukladno tome, međunarodne financijske organizacije, a posebno MMF (pogotovo kad je na njegovom čelu bio ostrašćeni neoliberal Michelle Kemdesi) svojim mjerama i akcijama su dovodile mnoge zemlje Afrike i Latinske Amerike u dramatične krize. To je osobito došlo do izražaja kada je u MMF bila zaposlena masa tzv. “Čikaških momaka”, a to se dogodilo tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća, tj. u vrijeme Ronald Reagana i Margaret Thatcher, kada se sve više ispoljilo vjerovanje da je neoliberalizam najveća mudrost koju je svijet izmislio i kada je Fukujamino djelo Kraj povijesti (u kojoj je neoliberalizam bio vrlo važan sastavni dio) bio pravi hit, ekstremno veličan u razvijenim zemljama , a posebno u SAD.

O tome kako je MMF utjecao na pospješivanja, pa i izmišlja kriza u nekim zemljama u razvoju u pismu upućenom Kemdesiju vrlo uvjerljivo je pisao bivši činovnik MMF Davidson Budhau ( Davidson L. Budhoo ). U tom pismu [12] on dokazuje da su službenici Fonda često zloupotrebljavali podatke, odnosno bez osnove “dokazivali” da je ekonomsko, financijsko i devizno stanje nekih, sa stanovišta transnacionalnih kompanija, važnih zemalja, mnogo težim nego što je ono stvarno bilo i na taj način su pojačali krizu u njima i tako ih prisiljavali da uvedu “šok terapiju”, tj. brzu privatizaciju, liberalizaciju i deregulaciju, što ih je dovelo do statusa kolonije ili “banana države”.

O uzrocima teške ekonomske krize u Meksiku (do koje je došlo sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća), a posebno krize u zemljama Azije (do čega je došlo 1997. i 1998. godine) i doprinosu međunarodnih financijskih organizacija i SAD tim krizama, detaljno su pisali J. Stiglitz u dijelu Protivrečnosti globalizacije i Naomi Klein u knjizi Doktrina šoka , pa o tome ovdje neću pisati.

PОHVАLЕ „АRGЕNТINSKОМ GOSPODARSKOM ČUDU“

Ono što bi trebalo istaknuti je činjenica da razvijene zemlje, prije svega SAD i Velika Britanija, moćne transnacionalne tvrtke i transnacionalne banke, ne biraju sredstva da bi se u nekoj zemlji, pogotovu zemljama bogatim prirodnim resursima, nametnuo neoliberalizam, preko koga one postaju vlasnici najvrednije imovine u tim zemljama.

Podsjećam da se nakon vojnog puča u Argentini (1976) pojavio program ekonomskih reformi na čak 1.400 stranica, koji su navodno učinili argentinski ekonomisti na čelu s Domingom Kavalom koji je, po nekom američkom časopisu svrstan među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u drugoj polovici prošlog stoljeća. Četvrt stoljeća nakon toga utvrđeno je da nijedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već činovnici dvije američke banke koje su imale podružnice u Argentini. I, naravno, da je brzo postalo jasno da američke priče o “argentinskom gospodarskom čudu” nemaju nikakvu realnu osnovu.

Po beskrupuloznosti u pohvalama na račun gospodarskih performansi Argentine posebno se isticao tadašnji predsjednik MMF Kemdesi, kada je na godišnjoj skupštini te institucije 2000. godine izjavio da slučaj Argentine treba ući u sve makroekonomske udžbenike kao ilustrativan primjer kako se gospodarstvo jedne zemlje uspješno razvija kada primjenjuje recepte MMF (a oni su bili u punom skladu s ideologijama neoliberalizma i sukladno geslom: stabilizacija, privatizacija i deregulacija). Na njegovu – ali prije svega, na žalost argentinskog naroda – ta država je iduće godine doživjela gospodarski, financijski i devizni kolaps.

____________________

Uputnice i napomene:

[1] I sam sam bio korisnik Fordove stipendije, i po tom osnovu sam proveo jednu akademsku godinu na Harvardu.

[2] Citirano prema prof. dr Predrag Jovanović-Gavrilović “Teret vanjske zaduženosti Srbije”, Ekonomski anali, tematski broj, svibanj 2005, s. 19.

[3] Detaljnije u časopisu Economist, 1-2 (1990, ss.37-95).

[4] On je to napisao u odgovorima dr Arseniju J. Dušaniću, a to je objavljeno u vrlo solidnoj knjizi Vlasnička struktura banaka, izdanje Bankarska akademija, Beograd, 2011.

[5] On je rođen u Minisoti, završio visoko obrazovanje na Princetonu, živio i radio u Stockholmu, a nakon toga u Frankfurtu na Majni.

[6] Detaljnije u Ekonomist 1-2 / 1992,

[7] Detaljnije u Jovan D. Dušanić 2013, U zagrljaju neoliberalne hobotnice, Beograd, 2013.

[8] Izvodi iz impozantne knjige Wolfganga Efenberga i Vilija Vinera (Povratak hazardera ( Wiederkehr Hasardere ) a preuzeto iz Pečata, 343/2014, str.12-13.

[9] Ibid., Str.13.

[10] On je kasnije postao profesor na nekom Američkom sveučilištu i uvršten je među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u prošlom stoljeću.

[11] B. Horvat (2002: 5).

[12] To njegovo pismo je 1990. god. objavljeno pod naslovom Enough is Enough: Dear Mr. Camdessus – Open Letter of Resignation to the Mananaging Director of International Monetary Fund “New York: New Horizons Press 1990, op. 2-27.

____________________

* Pod naslovom “Doprinos eksternih faktora krizi u državama nastalim na području SFRJ”, ovo je dio referata dr Mlađena Kovačevića “Dimenzije i uzroci teške ekonomske krize u državama s područja bivše SFR Jugoslavije”, Zbornik, Ekonomija i kriza, Ekonomski fakultet, Andrićgrad, Pale , 2014.
 

 
(Balkanmagazin,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Ovo je priča o našem ropstvu, kako smo postali robovi i kako ćemo se konačno osloboditi

Kao i sve životinje, ljudska bića žele dominirati resursima koji ih okružuju i da ih eksploatiraju. U početku smo uglavnom lovili i pecali, ali onda se u našim umovima desilo nešto magično i užasno.

Počeli smo, kao i životinje, plašiti smrti i gubitaka. To je bio početak velike tragedije i još većih mogućnosti …

Vidite, kada smo se počeli plašiti smrti, ozljeđivanja i zarobljeništva, postali smo skloni kontroliranju, što je postalo vrednije od bilo kojeg resursa.

Najveći resurs za neko ljudsko biće nije kontrola prirodnih resursa, alata, životinja ili zemlje, već kontrola nad drugim ljudskim bićima.

Možete uplašiti životinju bolom, ali ne možete ih uplašiti uskraćivanjem slobode, niti mučenjem jer one nemaju osjećaj za sutra.

Ne možete prijetiti kravi mučenjem niti ovci da ćete je ubiti. Ne možete mlatiti mačem pored drveta i vikati na njega da bi stvorili više voća niti zahtijevati od zemlje više pšenice. Ne možete dobiti više jaja tako što ćete zaprijetiti kokoši, ali možete dobiti još jaja tako što ćete zaprijetiti čovjeku koji posjeduje kokoš.

Uzgajanje ljudi je postalo najprofitabilnije i najdestruktivnije zanimanje kroz povijest i sada je dostiglo svoj vrhunac.

Ljudsko društvo se ne može racionalno razumjeti dok se ne vidi kao ono što jeste: niz farmi gdje ljudi uzgajaju ljudsku stoku.

Neki ljudi se lako daju zbuniti time što vlasti pružaju zdravstveno osiguranje, vodu, obrazovanje i puteve, ali oni zapravo samo održavaju svoju stoku.

Neki se daju zbuniti time što su nam dopuštene izvjesne slobode, ali farmeri samo osiguravaju prostor za stoku koja će tako dati više mesa ili mlijeka.

Farmu poreza u vašoj državi ne zanima stoka i njihova sloboda, već povećani profit.

Počinjete li uviđati prirodu kaveza u kojem ste rođeni?

Postoje četiri glavne faze uzgajanja ljudi:
PRVA FAZA: Izravno i brutalno ropstvo u drevnom Egiptu

Prva faza, ropstvo u drevnom Egiptu predstavlja izravnu i brutalnu prinudu.

Ljudska tijela su kontrolirana, ali kreativna produktivnost ljudskog uma je ostala izvan dometa biča i okova. Robovi su bili nevjerojatno neproduktivni i zahtijevali su mnogo resursa za održavanje.

DRUGA FAZA: Rimskim robovima je dozvoljeno pokazati dozu genijalnosti

Druga faza je bio rimski model, gdje je robovima dopušten izvjestan kapacitet slobode, genijalnost i krativnosti, koji su podigli produktivnost robova.

Time se povećalo bogatstvo Rima, a samim tim i prihodi od poreza za rimsku vlast.

Sa tim dodatnim bogatstvom, Rim je postao carstvo, uništavajući ekonomske slobode koje su hranile njegovu moć, što je dovelo do njegovog propadanja.

Podsjeća li vas to na nešto?

TREĆA FAZA: Feudalizam

Nakon pada Rima, model feudalizma je također uveo koncept vlasništva nad stokom i oporezivanja. Umjesto da budu pod izravnim vlasništvom, seljaci i kmetovi su obrađivali svoju zemlju dok god su mogli isplatiti svoje lokalne vlasteline.

Ovaj model je propao zbog kontinuirane podjele produktivnih farmi i uništen je tijekom pokreta Ograđivanja, pri čemu je zemlja ujedinjena i na stotine ili tisuće kmetova je izbačeno sa zemlje njihovih predaka, zato što su nove tehnike omogućile veće i produktivnije farme s manje ljudi.

Povećana produktivnost u srednjem vijeku stvorila je višak hrane koji je bio potreban za proširenje gradova, čime je nastao moderni demokratski model vlasništva nad ljudima.

Pošto su raseljeni seljaci i kmetovi pohrlili u gradove, velike zalihe jeftinog ljudskog kapitala postale su dostupne industrijalistima u razvoju, a vladajuća klasa ljudskih farmera je shvatila da mogu više zaraditi ako dopuste svojoj stoci da odaberu svoje zanimanje.

ČETVRTA FAZA: Demokratski model

Pod demokratskim modelom, izravno vlasništvo robova zamijenio je model Mafije. Mafija je rijetko posjedovala biznis izravno, već je umjesto toga slala svoje nasilnike jednom mjesečno kako bi krala od “vlasnika”.

Sada vam je dozvoljeno odabrati zanimanje, zbog čega je vaša produktivnost veća, pa samim tim i porez koji plaćate svojim gospodarima.

Vaše malobrojne slobode se sada održavaju jer donose profit vašim vlasnicima.

Veliki izazov za demokratski model je što povećanje bogatstva i slobode prijeti poreznicima. Vladajuće klase prvobitno profitiraju od relativno slobodnog tržišta kapitala i rada, ali kako ljudska stoka postaje naviknuta na svoju slobodu i rastuće bogatstvo, ona se počinje pitati što će joj uopće vladar?

Nitko nikad nije rekao da će uzgajanje ljudi biti lako.

UPRAVLJANJE LJUDSKOM STOKOM

Održavanje ljudske stoke na sigurnom je proces u tri faze.

Faza 1.: Indoktrinacija – indoktriniranje mladih kroz “obrazovanje”. Kako je bogatstvo demokratskih država raslo, morale su biti uvedene škole kako bi se kontrolirale misli i duše stoke.

Faza 2.: Podjela – u drugoj fazi, građani se okreću jedni protiv drugih kroz kreiranje ovisne stoke. Teško je vladati nad ljudskim bićima izravno silom, a čak i tamo gdje se to primjenjuje, produktivnost ostaje vrlo mala, kao npr. u Sjevernoj Koreji. Ljudska bića se ne razmnožavaju efektivno u izravnom zatočeništvu. Ako ljudska bića vjeruju da su slobodna, onda će proizvoditi mnogo više za svoje farmere.

Najbolji način da se održi ova iluzija slobode je da se stoka stavi na platni spisak farmera.

One krave koje postanu ovisne o postojećoj hijerarhiji će zatim napasti bilo koje druge krave koje ukažu na nasilje, hipokriziju i nemoralnost ljudske vlasti.

Sloboda je ropstvo i ropstvo je sloboda.

Ako možete natjerate krave da se napadnu međusobno svaki put kad neka od njih spomene realnost svoje situacije, onda ne morate trošiti ni blizu onoliko koliko biste trošili da ih izravno kontrolirate.

One krave koje postanu ovisne o ukradenoj darežljivosti farmera će se nasilno protiviti bilo kakvom preispitivanju čednosti ljudske vlasti.

Ljudska stoka ostaje zatvorena uz prebacivanje moralne odgovornosti za destruktivnost nasilnog sustava ropstva na one koji zahtijevaju pravu slobodu.

Faza 3.: Strah – treća faza treba izmisliti kontinuiranu vanjsku prijetnju, tako da uplašena ljudska stoka postati ovisna o “zaštite” ljudskih farmera.

Ovaj sustav ljudskog uzgajanja se sada bliži kraju.

Kada god je stoka postala eksponencijalno produktivna, porastao je broj farmera i njihovih ovisnika.

Rast države je uvijek proporcionalan prethodećim ekonomskim slobodama.

Ekonomska sloboda stvara bogatstvo, a bogatstvo privlači više lopova i političkih parazita čija pohlepa zatim uništava ekonomsku slobodu.

Drugim riječima, sloboda je metastaza raka države.

Vlast koja počinje od najmanje će uvijek na kraju završiti kao najveća.

Upravo zato ne postoji održiva alternativa pravog slobodnog i mirnodopskog društva … društva bez političkih vladara, bez vlasništva nad ljudima, bez nasilja i poreza …

Biti zaista slobodan je istovremeno jako lako i jako teško.

Mi izbjegavamo užas našeg ropstva zato što je suviše bolno da ga promatramo izravno.

Vidjeti farmu znači napustiti je.

Ipak, mogu nas samo držati u kavezima koje odbijamo da vidimo. Probudite se …
 
(webtribune.rs/uredio i preveo: nsp)

Skandinavski socijalisti su po definiciji ekonomski analfabeti. Da nisu, ne bi bili socijalisti, no njihovo socijalističko uređenje je najbolje u svijetu. Zašto?

Prema tome, u argumentacijama svojih političkih stajališta, socijalisti se nikada neće oslanjati na neke ekonomske argumente, već se njihovi argumenti skoro pa uvijek svode na jeftinu populističku demagogiju, recitiranje par nepovezanih parola iz neke od opjevanih revolucija, demoniziranje neistomišljenika, napadanje strawmana i pozivanje na emocije, uz što više spominjanja fašizma, ropstva i eksploatacije gdje tim pojmovima nije mjesto.

Međutim, povremeno socijalisti u raspravama znaju izbaciti nekakav sumnjivi primjer iz povijesti ili teško provjerljivi statistički podatak koji, navodno, govori u korist nekih njihovih teza.

Jedan od vrlo čestih takvih primjera jest mit o uspjesima skandinavskog socijalizma, odnosno rastrošne socijalne države i visokih poreza u skandinavskim zemljama. Ako znamo da je životni standard stanovnika skandinavskih zemalja jedan od najviših u svijetu (iako ponekad malo precijenjen, ali dobro), zar to ne dokazuje uspjehe socijalne države?

Kratak odgovor je: ne. Zapravo, upravo je suprotno, a u tekstu ću pobliže objasniti i zašto.

Korelacijsko-kauzacijska konfuzija

Prije svega, ono što je potrebno znati, jest da korelacija ne znači kauzalnost. Ako dvije pojave koreliraju, to ne znači da jedna uzrokuje drugu. To što su Šveđani bogati, a imaju raširenu socijalnu državu i visoke poreze ne znači nužno da su Šveđani bogati zbog socijalnih politika i visokih poreza.

Naprotiv, istina je da su Šveđani bogati usprkos socijalnim politikama i visokim porezima, a postali su bogati tako što su kroz povijest dugo vremena imali relativno slobodno tržište s minimalnim državnim uplitanjem i niskim porezima.

Povijest

Do prije nekih 150 godina Skandinavci su bili prilično siromašni. Za današnje standarde, živjeli su užasnim uvjetima. Peteročlane obitelji su živjele u jednosobnim kolibama, redovito su ostajali gladni zbog čestih nestašica hrane uzrokovanih nepovoljnom klimom, smrtnost novorođenčadi je bila preko 20%, imali su i veliki problem s emigracijom, itd. Krajem 17. stoljeća u jednoj epizodi masovne gladi umrlo je 10% norveškog stanovništva. Do sredine 19. stoljeća, Švedska je bila jedna od najsiromašnijih europskih zemalja.

Međutim, u otprilike 100 godina, mnogo toga se promijenilo. Prosječni švedski dohodak je porastao osmerostruko, dok se istovremeno broj stanovnika udvostručio. Stopa smrtnosti novorođenčadi je pala s 15% na 2%, a očekivani životni vijek je porastao za 28 godina. Slično se dogodilo i u ostalim skandinavskim zemljama.

Mnogi misle da su uzrok tome mudre skandinavske socijal-demokratske vlasti koje su nekako uspjele pronaći savršen “treći put”, ukomponirati visoke poreze, redistribuciju bogastva i regulacije tako da ne ugrožavaju rast produktivnosti. I tako su skandinavske države postale izvor inspiracije ljudima diljem svijeta koju vjeruju u državni intervencionizam i blagodati socijalne države.

Ipak, oni koji zazivaju skandinavski model danas u cilju povećanja blagostanja i gospodarskog rasta prave pogrešku kada se orijentiraju na ono što skandinavske države čine danas. Ako želimo dostići skandinavski standard, onda bismo trebali pogledati što su Skandinavci radili da bi postigli današnji standard, tj. čime su oni uspjeli postići takav prosperitet da si danas mogu priuštiti takve destruktivne politike?

Anders Chydenius, finski svećenik (u to vrijeme Finska je bila dio Švedske) i otac skandinavskog liberalizma napisao je 1763. esej u raspravi oko razloga zašto sve više Šveđana napušta domovinu.

U svom eseju se obrušio na represivni državni aparat, na poreze i regulacije koje uništavaju poslovne mogućnosti, kritizirao je protekcionizam, licenciranje i državne privilegije, koje su samo štitile povlaštenu elitu blisku s državnom vlasti. Zalagao se za minimalnu vladu čija će jedina funkcija biti zaštita života i imovine građana, te za drastično smanjenje poreza i slobodno tržište, predavanje zemlje seljacima u potpuno vlasništvo, a protivio se svim državnim subvencijama određenim industrijama. Zalagao se također i za slobodu tiska, slobodu govora i slobodu vjeroispovijesti.

Chydenius je 1765. izabran u parlament i ubrzo dolazi i do nekih promjena, do liberalizacije, smanjenja poreza, ukidanja cenzure i smanjenja državnih intervencija u tržište. Ovdje se nalazi engleski prijevod Chydeniusovog teksta iz 1765. u kojem on zapravo objašnjava mehanizam nevidljive ruke 11 godina prije Adama Smitha!

Uglavnom, Chydenius je ubrzo nakon toga bio izbačen iz parlamenta, a nešto kasnije se švedski kralj ponovo vratio represivnim politikama i konfliktima s Rusijom i Francuskom. Međutim, u prvoj polovici 19. stoljeća, pod utjecajem Chydeniusovih ideja ali i širenja liberalnih ideja po Europi, dolazi ponovo do reformi. Seljaci dobivaju puno vlasništvo nad zemljom. Jedan od najvažniji predvodnika tog vala liberalizma u Švedskoj bio je Lars Johan Hierta, uspješni biznismen koji je pokrenuo Aftonbladet, prve moderne novine u Švedskoj koje izlaze i danas, a u to vrijeme su bile laissez-faire glasilo.

Da ne idem u dugo u povijest, malo po malo, sredinom 19. stoljeća, dolazi do znatnih političkih promjena, švedski parlament usvaja mnoge liberalne reforme. Seljaci dobijaju zemljište u vlasništvo, ukidaju se barijere u trgovini i brojne regulacije koje su onemogućavale poslovanje, ukida se sustav gildi, dozvoljava se svakome da bez ikakvih posebnih dozvola od države pokrene posao, omogućeno je ženama da budu vlasnice imovine, uvažava se sloboda govora i tiska, ukidaju se regulacije kamatnih stopa, omogućuje se otvaranje dioničkih društava, drastično se smanjuju carine, itd. Jedan od najzaslužnijih političara za te reforme bio je ministar Johan August Gripenstedt.

U 50 godina, između 1860. i 1910. realni dohodak industrijskih radnika rastao je po stopi od 25% svako desetljeće, a očekivana životna dob se u tih 50 godina povećala za 12 godina. Ukupan realni dohodak se povećao za 170%, a sve to vrijeme razina državnog intervencionizma je bila minimalna. Na prijelazu stoljeća, udio državne potrošnje u švedskom  BDP-u je bio oko 6%. Liberalizam je u tih pedeset godina potpuno transformirao Švedsku (u to vrijeme Švedska je još u uniji s Norveškom).

Od vrlo regulirane i kontrolirane polu-feudalne ekonomije postali su otvoreno tržišno gospodarstvo s minimalnim regulacijama i državnim intervencionizmom. Ukidanje sustava gildi je dovelo do značajnog poboljšanja u proizvodnim procesima, kvaliteti, kreativnosti obrtnika i snižavanja cijena. Ubrzo stanovništvo u gradovima dobija uličnu rasvjetu, vodovod i kanalizaciju, i u to vrijeme nastaju neke poznate kompanije koje posluju i danas kao npr. Ericsson, AGA i Electrolux.

Kako to obično biva, s vremenom se pojavljuju i socijalistički oportunisti na političkoj sceni, dolazi do sve većih pritisaka raznih interesnih skupina za povećanjem državnih intervencija, liberali djelomično gube podršku u javnosti, međutim, sve do sredine 20. stoljeća Švedska ima još relativno ograničenu državnu potrošnju i uplitanje u gospodarstvo, te relativno niske poreze.

Primjerice, na ovoj tablici možemo vidjeti da je udio državne potrošnje u BDP-u 1938. u Švedskoj i Norveškoj bio oko 20%, u Danskoj ispod 17%. Za Finsku nema podataka, ali 1950. je iznosio 25%, dok danas sve te države osim Norveške imaju udio državne potrošnje u BDP-u preko 50%

Već 1950. godine Švedska je bila jedna od najbogatijih zemalja svijeta, a ukupno porezno opterećenje je bilo vrlo nisko, oko 19% BDP-a, i sve do 1965. nije bilo više od 30%. U to vrijeme dolazi do značajnog rasta državnog aparata, ali i dalje Švedska ima relativno deregulirano tržište, vrlo niske carine i omogućava mnoge porezne olakšice.

Do najvećeg rasta državne potrošnje dolazi između 1960. i 1980., kada se udio državne potrošnje u BDP-u udvostručio, s 31% na 60%, što je bilo popraćeno povećanjem poreza, najviše za vrijeme socijalista Olofa Palmea. Između 1970. i 1982. državna potrošnja raste po prosječnoj stopi od 6% godišnje, a udio zaposlenih u državnom sektoru raste s 20% na 33%.

Ubrzo dolazi do pada gospodarskog rasta osamdesetih, dolazi do devalvacija valute, pada zaposlenosti, i švedske krize 1990-ih u kojoj stopa nezaposlenosti prelazi 10% u najgorim godinama. Između 1950. i 1990. nije uopće došlo do neto povećanja zaposlenosti u privatnom sektoru za niti jedno mjesto, dok se broj zaposlenih u državnom sektoru znatno povećao, a između 1975. i 1985. udio javnog duga u BDP se učetverostručio, i u 1985. je samo plaćanje kamata na nacionalni dug iznosilo 29% BDP-a. 1993. godine javni dug je prelazio 70% BDP-a, dok je proračunski deficit bio 13% BDP-a. Krajem osamdesetih dolazi do kreditne ekspanzije i do inflacije (službene brojke su 5-10% godišnje u tom periodu), volumen odobrenih kredita se povećava za preko 100% između 1985. i 1989. (odakle je taj novac došao?)

Na grafikonu ispod prikazan je trend stvaranja novih poslova od 1981. do 2003. Kao što vidimo, u Švedskoj i Finskoj zaposlenost je na istom nivou, u Danskoj je došlo do malog povećanja (uglavnom zbog fleksibilnijeg zakona o radu i restrikcijama u socijalnim davanjima), a u “neoliberalnoj” Irskoj imamo povećanje od preko 50%.

U tom periodu najviše su oštećena mala i srednja poduzeća. Visoki porezi i regulacije su otežavali otvaranje novih poslova i inovacije, dok su velike korporacije s velikim ekonomijama opsega lakše prevaljive te prepreke. U 2000. godini, od 50 najvećih švedskih kompanija, samo je jedna bila osnovana nakon 1970., odnosno gotovo sve su bile još iz vremena liberalnog perioda švedske ekonomije.

Između 1975. i 2000. BDP po glavi stanovnika u SAD je porastao 72%, u zapadnoj Europi 64%, dok u Švedskoj svega 43%. Da je švedska imala rast BDP-a po istoj stopi kao prosjek OECD-a od 1970., u 2002. bi svako kućanstvo bilo bogatije za 2 700 dolara mjesečno.

Na gornjem grafikonu prikazane su prosječne stope gospodarskog rasta OECD zemalja između 1960. i 1996. s obzirom na razinu državne potrošnje. Iz grafikona je vrlo jasna korelacija između gospodarskog rasta i veličine državnog aparata.

Na donjem grafikonu (izvor) prikazano je kretanje švedskog BDP-a po stanovniku usklađenog za kupovnu moć, u odnosu na prosjek OECD-a od 1950. do 2004., a može se jasno uočiti znatan pad od početka šezdesetih godina, i blagi rast nakon djelomične liberalizacije devedesetih.

U tablici ispod prikazane su prosječne godišnje stope rasta odabranih zemalja ukupno i per capita u određenim periodima. Vidimo da je Švedska krajem 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća bilježila čak jači gospodarski rast od Velike Britanije i Njemačke, te neznatno slabiji od SAD-a, da bi između 1950. i 1977. došlo do značajnog usporavanja rasta švedskog gospodarstva, upravo u ono vrijeme kada dolazi po velikog povećanja državne potrošnje i poreznog opterećenja.

Šveđani su se od te krize devedesetih donekle oporavili upravo liberalizacijom tržišta i smanjenjem državnog aparata. Došlo je do porezne reforme, mnogi porezi su smanjeni (najviša marginalna stopa poreza na prihod je do 1990. bila ogromnih 90%, dok je do danas spuštena na 56,5%), a neki ukinuti (kao npr. porezi na nasljedstvo i darove), ukinute su sve subvencije u poljoprivredi, većina javnih poduzeća je privatizirana (čak djelomično i školstvo, zdravstvo, te mirovinsko osiguranje), industrije su deregulirane, a državna potrošnja je smanjena, kao i socijalna davanja. Od 1993. godine, udio državne potrošnje u švedskom BDP je smanjen sa 67% na 49% u 2013. U isto vrijeme su i ostale skandinavske zemlje provele rezove u državnoj potrošnji (najmanje je državnu potrošnju smanjila Danska, za 10 postotnih poena).

Na donjem grafikonu prikazan je švedski BDP po stanovniku u odnosu na američki prije i nakon tržišnih reformi početkom devedesetih:

Ukratko, Švedska (a ni ostale skandinavske zemlje) se nije obogatila zbog socijalističkih politika, nego usprkos njima. Švedska se obogatila jer je jedan dugi period kroz povijest, oko sto godina, imala prilično liberalne ekonomske politike, bila je tržišno orijentirana, imala mali ograničeni državni aparat, slobodnu trgovinu s inozemstvom, niske poreze i regulacije, i u tom periodu Šveđani proživljavaju nezapamćen gospodarski rast, dolazi do ogromnog rasta životnog standarda i realnog dohotka stanovništva, te Švedska postaje jedna od najbogatijih zemalja svijeta.

Upravo zbog takvih tržišno liberalnih politika koje su Šveđanima omogućile zavidan prosperitet, švedska država si je mogla priuštiti takvu rastrošnost u socijal-demokratskoj fazi, međutim, to ih je brzo koštalo, i koštat će ih opet, ako nastave s takvim politikama. Povećanje državne potrošnje, poreznog opterećenja i državnog intervencionizma u drugoj polovici 20. stoljeća uzrokovalo je značajan pad standarda u skandinavskim zemljama, smanjenje zaposlenosti, te visoku inflaciju i krizu devedesetih koja je prisilila državne vlasti da malo popuste u svojim apetitima, te je došlo do rezova u državnoj potrošnji i porezima, i do liberalizacije nekih industrija, što je omogućilo i izlazak iz krize.

Švedski ekonomist Assar Lindbeck je tako podijelio povijest švedske ekonomije u tri epohe: faza slobodnog tržišta (1870.-1970.), faza intervencionizma (1970.-1990.), te faza djelomične liberalizacije (1990. do danas).

Također, valja napomenuti kako je Švedska bila neutralna u oba svjetska rata u 20. stoljeću, te je tako bila pošteđena štetnih posljedica ratnih razaranja i njena infrastruktura je ostala netaknuta. Doduše, Danska i Norveška su bile tijekom Drugog svjetska rata pod nacističkom okupacijom, a Finci su vodili iscrpljujući obrambeni rat protiv Sovjeta. Međutim, jedna Zapadna Njemačka je u dva svjetska rata bila gotovo potpuno uništena i nakon 1945. krenula praktički od nule, a u svega par desetljeća je dostignula švedski standard, i to pod vodstvom “neoliberala” Adenauera i Erharda. Neki neupućeni socijalisti će njemački boom pripisivati Marshallovom planu što je prilično smiješno s obzirom da je Jugoslavija po glavi stanovnika primila oko 11 puta veći iznos za reparacije nakon rata, pa je svejedno jugoslavenski standard bio drastično lošiji od zapadno-njemačkog.

Za detaljnije o ekonomskoj povijesti Švedske, ali i još mnogo više, preporučam odličan esej Johana Norberga How Laissez-Faire Made Sweden Rich, dostupan ovdje, i rad Assara Lindbecka Three Swedish Models, dostupan ovdje.

Ekonomska sloboda

Razina socijalizma i intervencionizma u skandinavskim ekonomijama je često pomalo preuveličana u usporedbi s ostatkom svijeta.

Da, skandinavske države imaju mnoge karakteristike socijalističkih politika, poput visokog progresivnog oporezivanja, politika redistribucije dohotka, velike državne potrošnje i sl. Međutim, koliko je to u usporedbi s ostalim državama?

Hmm, pa i ne baš toliko loše. Pogledamo li malo bolje, skandinavske ekonomije su ekonomski relativno slobodne, usprkos visokim porezima i socijalnim programima. Složenost birokracije, regulacije, barijere u pokretanju i obavljanju biznisa, te protekcionizam su na vrlo niskim razinama.

Da se razumijemo, skandinavske države u apsolutnom smislu jesu vrlo intervencionističke, provode vrlo destruktivne socijalističke politike i izrazito su neslobodne ekonomije. Ali, u relativnom smislu, u odnosu na ostatak svijeta, su čak među slobodnijima, tj. manje represivnim, što ustvari najviše govori o tome kako se cijela paradigma na svjetskoj razini pomaknula u krivom smjeru.

U Švedskoj je PDV, ovisno o vrsti proizvoda 25, 12 ili 6%. U Norveškoj slično tako, iznosi 25, 15 ili 8%. U Finskoj je 24% (na hranu 14%, a na smještaj i kulturu 10%), a u Danskoj 25%. Znači, praktički jednako kao i u Hrvatskoj, među najvišim stopama u svijetu.

Također, sve skandinavske zemlje imaju i vrlo progresivno oporezivanje dohotka, kao i velik udio države potrošnje u BDP-u (u Danskoj, Finskoj i Švedskoj prelazi 50%).

No, unatoč svemu tome, ako pogledamo Heritageov indeks ekonomskih sloboda za 2014., sve skandinavske zemlje su među tridesetak najslobodnijih u svijetu: Danska je na visokom 10. mjestu, Finska na 19. mjestu, Švedska na 20., a Norveška na 32. Usporedbe radi, Hrvatska je 87. mjestu, Srbija na 95., a SAD na 12. mjestu.

Dakle, jedna Danska s ogromnim udjelom državne potrošnje u BDP-u, te izrazito visokim PDV-om i porezom na dohodak, je među 10 najslobodnijih ekonomija svijeta (čak je ocijenjena bolje nego SAD u 2014.), a to puno više govori o tome kako je ekonomska sloboda u cijelom svijetu na tragično niskim razinama.

Po komponenti business freedom u tom indeksu, na skali od 1 do 100, sve skandinavske zemlje su pri vrhu: Danska je na 98.1 (2. na listi), Finska na 93.6 (7. mjesto), Švedska na 91.1 (11 .mjesto), Norveška na 90.9 (12. mjesto), dok je Hrvatska na 61.4, a, primjerice, SAD na 89.2 (da, “socijalistički” Skandinavci su bolje ocijenjeni po slobodi biznisa od “kapitalističke” Amerike).

Pogledamo li indeks jednostavnosti obavljanja biznisa (ease of doing business) Svjetske Banke koji uključuje elemente poput volumena birokracije, troškova i vremena za pokretanje i registraciju biznisa, visine poreza, zaštite vlasničkih prava, uvoznih i izvoznih barijera i sl., vidimo da su i tu skandinavske zemlje među najpovoljnijima: Danska je na 5. mjestu, Norveška na 9., Finska na 12., a Švedska na 14. Usporedbe radi, Hrvatska je 89. mjestu.

Danska, primjerice, ima najliberalnije tržište rada u Europi i jedan od najfleksibilnijih zakona o radu koji omogućava vrlo lako zapošljavanje i otpuštanje, vrlo fleksibilno radno vrijeme, nema restrikcija za noćni rad niti rad nedjeljom.

Također, niti jedna od skandinavskih zemalja nema zakonski određenu minimalnu plaću.

Sve u svemu, skandinavske države svakako imaju ogromne poreze i destruktivnu redistribucijsku politiku, ali su u nekim drugim segmentima regulacija poslovanja i zapošljavanja puno ekonomski liberalniji u odnosu na druge, stoga je neutemeljeno njihov uspjeh pripisivati socijalističkim politikama. Naprotiv, one su uspjele usprkos socijalističkim politikama, a zahvaljujući onim tržišno liberalnim.

Posljedice socijalne države

Ono što mnogi simpatizeri skandinavskog modela također zanemaruju jest dugoročni utjecaj welfare politika na produktivnost stanovništva i druge neželjene posljedice. Općenito, svako državno financiranje nezaposlenih umanjuje kod pojedinaca motivaciju za radom. Svaki dio dohotka koji se oduzme realnom sektoru da bi se dao nezaposlenima, povećava trošak proizvodnje i smanjuje trošak nerada. Što je taj dio veći, jasno, manji je pritisak na nezaposleni dio stanovništva da se aktivira u produktivnom sektoru. Zašto raditi za 4000 kuna, ako se može ne raditi za 2000? Na taj način, politika redistribucije potiče letargiju i nezaposlenost, a destimulira radišnost i produktivnost. U dugom roku vodi potpunoj dekadenciji društva, a tih destruktivnih učinaka nisu pošteđeni ni Skandinavci.

Kako nam Per Bylund objašnjava ovdje, nekad su indvidualizam i samostalnost bile ključne značajke skandinavskog mentaliteta. Biti Šveđanin značilo je voditi brigu o sebi, zarađivati za sebe, ne ovisiti o drugima i ne biti nikome na grbači. I upravo takav mentalitet im je omogućio da od jedne od najsiromašnijih europskih zemalja postanu jedna od najbogatijih u manje od sto godina. Biti u mogućnosti brinuti se za sebe i svoju obitelj je bila stvar ponosa, dok je traženje pomoći od drugih bilo sramota, no to ne znači da nisu bili voljni pomagati jedni drugima kada je bilo potrebno. Puno prije razvoja socijalne države, postojale su lokalne privatne organizacije za financijsko pomaganje i zdravstvenu zaštitu onima koji su u nevolji.

Međutim, stvari su se s vremenom promijenile. Institucionaliziranjem sustava socijalne skrbi, centralna država je postala primarni organ pružatelja socijalne pomoći nezaposlenima i time preuzela ulogu dobrovoljnih humanitarnih organizacija i vjerskih institucija.

Širenje socijalnih politika (i općenito državne potrošnje) u skandinavskim zemljama uzrokovalo je i promjene u samom mentalitetu stanovništva. Pojedinci su počeli plodove nečijeg tuđeg rada pomalo shvaćati zdravo za gotovo, kao neko neotuđivo pravo. Naravno, u tom procesu svakako da je imala značajnog utjecaja i državna propaganda kroz obavezno (i uglavnom državno) školstvo, a to je u konačnici rezultiralo još većim pritiscima za što više progresivnijih politika i stvaranjem generacija i generacija ljudi koji su se navukli na ovisnost o državnom aparatu.

Došlo je potpune promjene paradigme u društvenom mentalitetu, u osjećaju za odgovornost, a time i u političkoj sferi.  Sve više birača počelo je zahtjevati još više socijalnih benefita, još više državnih programa, što je i dovelo do rastućih poreza i ogromnog povećanja državne potrošnje u drugoj polovici 20. stoljeća za vrijeme socijal-demokratske vlasti.

Bylund nam lijepo sažima “logiku” iza tih principa politika socijalne države:

The “welfare logic” vindicating such preposterous demands goes something like this. The premise is that every individual has a right to a good life. It can be concluded that a good life is made through not having to worry about material wealth, and thus having welfare benefits and gaining financial “independence” is essential. Financial independence, in turn, requires a high-status, high-salary, and not-too-demanding job; a good job is thus an inferred human right. The people who currently have the jobs literally occupy the positions and are therefore in the way — each and every one of them violates my right to that job. This makes anyone who has a good job a rights-violator and therefore criminal.

Zdravi razum je zamijenilo dogmatsko vjerovanje u Državu Dadilju od kolijevke do groba. Osjećaj za osobnu odgovornost je zamijenila ideologija prirodnih prava na ovisnost o drugima. Načelo slobode od prisile je zamijenjeno konceptom slobode od odgovornosti.

Čak nam i danska socijal-demokratska političarka Karen Haekkerup priča:

In the past, people never asked for help unless they needed it. My grandmother was offered a pension and she was offended. She did not need it. But now people do not have that mentality. They think of these benefits as their rights.

Nadalje, državno preuzimanje skrbi za socijalne slučajeve, te starije i nemoćne, dovelo je do potpune deformacije osjećaja za solidarnost kod pojedinaca. Mlađe generacije sve manje osjećaju ikakvu odgovornost za brigu o starijima, dok sve više pripadnika starije generacije provodi starost usamljeno i u depresiji.

Danas ljudi očekuju da će država voditi brigu o tome. Istovremeno, roditelji koji imaju problema s odgojem djece očekuju da ih se oslobodi njihove odgovornost, a da brigu za djecu preuzme država sa svojim odgojno-obrazovnih aparatom. I sve su to logične implikacije širenja programa socijalne države. Socijalna država uništava osjećaj za odgovornost i solidarnost, smanjuje motivaciju za radom i kreativnošću, a potiče lijenost i nerad, te stvara generacije neodgovornih, nezrelih, razmaženih i ovisnih pojedinaca.

Vjerojatno arhitekti socijalne države nisu imali u planu moguće promjene u mentalitetu i društvenom moralo do kojih će dovesti socijalne politike. Možda su stvarno samo htjeli svima omogućiti socijalnu sigurnost, nekakav sustav u kojem će i oni koji su nesposobni za samostalan rad biti u mogućnosti živjeti dostojnim životom. Ipak, eksperiment je bio promašaj, doživio je bumerang. Ljudi ipak nisu protoni, nego svjesna bića koja djeluju s ciljem, i ne mogu biti podložni socijalnom eksperimentiranju koje pretpostavlja ceteris paribus uvjete. U stvarnosti, ceteris paribus uvjeti ne postoje, a ljudsko djelovanje se prilagođava promjenama u vanjskim poticajima (incentives).

Ovaj popularni članak iz New York Timesa od prošle godine je prenio priče dva socijalna slučaja iz Danske koji više od desetljeća uživaju benefite socijalne države. Prvi je slučaj samohrane 36-godišnje majke koja od šesnaeste godine živi na socijalnim plaćanjima u iznosu od 2700 dolara, što je tri puta više od prosječne hrvatske neto plaće. Drugi je slučaj izvjesnog Roberta Nielsena, 45-godišnjaka koji se hvali kako je od 2001. na socijali i da nema namjeru tražiti posao, jer mu je i ovako sasvim dobro. Čak je i vlasnik svog stana u kojem živi.

Da bude jasno, takve posljedice socijalnih politika ni slučajno nisu endemične za skandinavske zemlje. One su prisutne svugdje gdje se provode, one su nužna posljedica državnog poticanja nerada.

Još jedan zanimljiv pokazatelj pogrešnih podražaja koje šalju socijalne politike jest trend povećanja stope invaliditeta. U 2007. godini Švedska je imala najvišu stopu invaliditeta u svijetu. U 2008. godini, među četiri OECD zemlje s najvišom stopom primatelja socijalnih benefita na temelju invalidnine su čak tri skandinavske (Švedska na drugom mjestu, Norveška na trećem, Finska na četvrtom) sa stopom od oko 10%, dok je OECD prosjek bio 5,7%.

Danska je također bila iznad prosjeka, na sedmom mjestu. Naravno, nisu Skandinavci u stvarnosti nadprosječno invalidi, dapače, čovjek bi očekivao od kršnih i otpornih Vikinga zapravo iznadprosječnu radnu sposobnost. Vjerojatniji razlog visokom broju prijavljenih invalida su relativno visoka državna davanja za invaliditet, što je poticaj i onima fizički sposobnima da se predstavljaju kao invalidi i tako zloupotrebljavaju državne benefite. Državna potrošnja na bolovanja i invalidninu u Švedskoj iznose oko 3,6% BDP-a, dok je OECD prosjek na oko 1,9% BDP-a.

U 2007. godini, primjerice, Šveđani su prema podacima WHO-a bili među najzdravijim narodom na svijetu, a 13% ih je primalo neki oblik državne naknade za invaliditet, radnu nesposobnost ili bolovanja, što je tada bila najviša stopa na svijetu. Mnogi ekonomisti i liječnici za to krive upravo vrlo labave socijalne politike, niske kriterije za uključivanje u programe pomoći, te vrlo slabo kontroliranje individualnih slučajeva. Tijekom nogometnog svjetskog prvenstva 2006. broj bolovanja među muškarcima u Švedskoj je porastao za čak 55%.

Također, velikodušne socijalne politike u Skandinaviju privlače velik broj imigranata iz siromašnijih zemalja i to često iz onih kultura koje nisu baš kompatibilne sa zapadnom civilizacijom (pa su tako ti imigranti i najčešći počinitelji kriminalnih djela). Dobar dio tih imigranata, ako ne većina, se nikad ne zaposli, već živi od socijalnih primanja, koristi usluge socijalne države poput zdravstva i školstva za djecu, a kada dobiju državljanstvo, u pravilu glasaju za političare koje im nude još više politika redistribucije i benefita socijalne države. U 2011. godini u Švedskoj, čak 60% socijalnih davanja je otpalo na imigrante, koji čine oko 14% stanovništva.

Na kraju se postavlja pitanje …  da li je ipak kapitalizam bolji?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(index, youtube.com/uredio: nsp)