AFRIČKI MORAL: “LOŠE JE KAD DRUGI NAS PLJAČKAJU I SILUJU NAŠE ŽENE, A DOBRO – KAD MI TO URADIMO NJIMA”

Što to moralna idiotija? Ona se ne svodi na cinizam, pošto je cinizam – stav koji je u kontrastu s nekom normom, koju cinik bravurozno pobija, ali pri tom priznaje samu normu.

Ona se čak ne svodi na “hotentotski moral”, pošto Hotentoti (pleme na jugu Afrike) nije bila potrebna propaganda ispravnosti vlastitog stava. ( Loše je kad susjedno pleme nas opljačka i siluje naše žene, a dobro je kad mi to uradimo njima ).

To je najbolje pojasniti na dva primjera – američkom i ukrajinskom.

“Sjedinjene Države su izuzetna nacija. Smatram da smo mi, kako je govorio Lincoln, još uvijek posljednja, najbolja nada Zemlje” – naglasila je Hillary Clinton.

Ona je također navela riječi bivšeg predsjednika Ronald Reagana, koji je usporedio Sjedinjene Države sa “sjajnim gradom na gori”, kao i brata Johna Kennedyja, Roberta, koji je nazvao SAD “velikom, nesebičnom, milosrdnom zemljom”.

Nesebična i milosrdna zemlja … Zadnja nada Zemlje …

Znate, hajde da ni ja, ni vi ne trošimo suvišne riječi na dugo i dosadno demantiranje tih pompoznih budalaština – jer je potpuno jasno da su to budalaštine. Ali, sama anatomija tih budalaština – megalomanija koja ignorira činjenice, koja opravdava zločine, koja nemeće ekspanziju – to i jeste ilustracija moralne idiotije. Dobrovoljne, što je zanimljivo.

Gospodine, pa “skandal majstor” Trump pored Clintonove djeluje kao model kurtoazne pristojnosti: “Predstavnica demokrata (na predsjedničkim izborima) je dodala da ne dijeli mišljenje svog suparnika, kandidata Republikanske stranke Donalda Trumpa, koji smatra da izjave o moći Sjedinjenih Država mogu uvrede druge zemlje“.

To jest, ako kažeš naglas da je kvocijent inteligencije crnih Amerikanaca za par bodova niži- nagrabusio si, a ako kažeš cijelom svijetu – svi ste vi tupavci, a mi smo “sjajni grad na gori” i “posljednja nada Zemlje” – to je super , normalno. I reći ćemo, i ponovićemo, i drugima ćemo zapušimo usta, tim beznadnim plebejcima. A tko se ne slaže – doletece i pokazati što i kako kod nas sija.

I, što je najvažnije, ni na pamet im ne pada da, kao u poznatom vicu, “zbog toga nas i ne vole”.

To je američki primjer. Ali, hajde da se mi vratimo našoj realnosti, u Ukrajinu, koja se iz sve snage uči moralnoj idiotija od “sjajnog grada na gori”.

U noći na 1. rujna, kada je trebao stupiti na snagu novo primirje između Ukrajine i narodnih republika Donbas, u Lugansku je dignut u zrak spomenik palim ustanicima. Eksplozivna naprava je oštetila donji dio skulpture “Oni su obranili Domovinu”. Na sreću, oštećenja nisu kritična.

Koliko je to nisko: na dan primirja izvoditi teroristički napad! Očito, logika je bila sljedeća: dobro, dogovorili smo se da prekinemo vatru, a o diverzijama i terorističkim napadima nije bilo govora. I tko je u toj situaciji terorista – Luganska i Donjecka Narodna Republika, koje nisu digle u zrak nijedan objekt u “kontinentalnom dijelu” Ukrajine, ili “osviješteni”, koji se redovito hvale svojim akcijama u “pozadini neprijatelja”?

Odgovor je očigledan.

Kao što je očigledna i moralna idiotija. Jer, Ukrajina sebe također smatra “sjajnim gradom”, a svoje oponente (uzgred, bivše građane) i susjede – “Orcima” i “Mordor”.

U retorici bataljona “Azov” stalno se čuje refren da je Ukrajina nada bijele rase, koju ona treba ujediniti i povesti za sobom. Klint i Bilecki iz “Azova” su tipološki ista sorta.

Svojevremeno je engleski pisac-katolik Chesterton, igrajući se pravilima formalne logike pretpostavio da, ako je Francisco Asiški ličio na Krista, onda je i Krist ličio na Francisca Asiškog.

To ne znam, osobno nisam imao priliku pričati ni s jednim, ni s Drugim, ali kada su u pitanju Ukrajina i SAD, ta logika djeluje bez pogreške.

Ukrajina se svojski trudi da kopira moralni idiotizam SAD, a SAD, pak, klize ka dnu, u društvo s Ukrajinom, kod njenih nacista i terorista.
 
(fakti.org)

Novo-otkriveni dokumenti otkrili su da je bivši američki državni tajnik Henry Kissinger podržavao masovna ubojstva disidenata od strane argentinske vojne diktature 1976-83. godine

Odmah nakon vojnog udara u Argentini 24. ožujka 1976., Henry Kissinger poslao je poruku podrške argentinskim generalima, obećavši im pomoć SAD-a po hitnom postupku.

Dva mjeseca kasnije, na sastanku s argentinskim ministrom vanjskih poslova, Kissinger je izrazio razumijevanje za poteškoće na koje nailazi mlada vojna hunta.

“Svjesni smo da ste u teškom razdoblju. Ovo je iznimno vrijeme, gdje se miješaju političke, kriminalne i terorističke aktivnosti bez vidljive razlike. Mi razumijemo da morate uspostaviti vlast… ako se neke stvari moraju napraviti, napravite to brzo”, poručio je američki državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost tadašnjeg američkog predsjednika Geralda Forda. Istu funkciju ministra vanjskih poslova Kissinger je imao i u prethodnom mandatu Richarda Nixona.

Prljavi rat

To što se “moralo napraviti”, argentinski generali su i napravili: u prljavom ratu koji je uslijedio, u brutalnom obračunu s neistomišljenicima, većinom ljevičarima i sindikalistima, u idućih sedam godina “nestalo” je oko 15.000 ljudi. Procjene idu i do 30.000 ljudi. Nepoćudni su većinom zatvoreni na nekoj od tajnih lokacija i ubijeni.

Ovih je dana američki predsjednik Barack Obama ispunio obećanje koje je dao u ožujku tijekom posjeta Argentini, objavio je prvu tranšu novog paketa dosad tajnih dokumenata, koji dodatno rasvjetljavaju američku politiku prema argentinskoj vojnoj hunti koja je pod izlikom čišćenja zemlje od neprijateljskih elemenata organizirala masovan zločin.

Prošlog je tjedna objavljeno više od 1000 dokumenata o američkim odnosima s Argentinom nakon vojnog udara 1976. Povjerljivi izvještaji Bijele kuće i State Departmenta pokazuju kako se Amerikanci ne mogu pravdati da nisu znali što se događa.

Dva dana nakon vojnog udara, pomoćnik glavnog tajnika William Rogers brifirao je Henryja Kissingera da dolazak generala na vlast u nemirnoj Argentini vjerojatno znači masovne zločine. “Mislim da u Argentini ubrzo trebamo očekivati znatnu količinu represije, vjerojatno s dosta krvi”, upozorio je Rogers Kissingera.

Rekao je da vjeruje da će se hunta snažno obračunati s protivnicima, ali ne samo s militantima, odnosno “teroristima”, nego i sindikalistima i njihovim strankama. Svejedno, Kissinger mu je odgovorio da on planira argentinske generale podržati, ohrabriti, kako ne bi ostavili dojam da SAD na njih pravi pritisak.

Ukratko, znao je, i svjesno je to podržao. “Ako se neke stvari moraju napraviti, napravite to brzo”, poručio je Kissinger Argentincima dva mjeseca kasnije.

To su godine hladnog rata kad je SAD podržavao i najcrnje diktature, ako je uklanjao opasnost od dolaska na vlast ljevičara koji bi zemlju mogli okrenuti prema suradnji sa Sovjetskim Savezom. Pritom im nije bilo teško čvrsto zažmiriti na stotine, u argentinskom slučaju i tisuće ubijenih.

Hladni Henry

Američki dužnosnici bili su vrlo svjesni krvave prirode argentinske vojne vlasti, i neki od njih bili su zgroženi onim što se događalo u Argentini, prenosi New Yorker. Drugi, poput Henryja Kissingera, bili su hladni kao špricer.

Godinu dana nakon vojnog udara, na izborima u SAD-u pobjeđuje demokrat Jimmy Carter. On u fokus američke vanjske politike stavlja politiku ljudskih prava, pa odmah zamrzava odnose s Argentinom. Međutim, Kissinger mu radi iza leđa, i 1978. tijekom Svjetskog kupa dolazi u Argentinu na osobni poziv šefa vojne hunte, prenosi britanski Guardian.

Tadašnji američki veleposlanik Raul Castro (nema veze s bratom Fidela Castra) izvještava o Kissingerovu susretu s generalom Jorgeom Rafaelom Videlom, i izražava zabrinutost da bi “Kissingerove ponovljene pohvale argentinskom obračunu s kriminalom” mogle negativno utjecati na njegove argentinske sugovornike.

“Postoji opasnost da bi Argentinci mogli iskoristiti Kissingerove pohvale kao opravdanje za tvrđi stav prema ljudskim pravima”, napisao je ambasador Castro.

“Njegove pohvale argentinskoj vladi za njihovu borbu protiv terorizma bile su muzika kakvu je argentinska vlada htjela čuti”, piše u friško objelodanjenim dokumentima.

Posljednje otvaranje arhivskih dokumenata predstavlja Henryja Kissingera kao bezobzirnog navijača, ako već ne i aktivnog zavjerenika vojnih režima Latinske Amerike ogrezlih u krv i zločine, piše New Yorker.

Bio je svega svjestan

I u dokumentima deklasificiranim u vrijeme Clintonove administracije pokazalo se da Kissinger nije samo bio svjestan što radi vojna hunta u Argentini, nego je to sve svesrdno odobravao.

U “procesu nacionalne reorganizacije”, kako su to generali nazvali, u žestokom obračunu s ljevičarima stradale su tisuće ljudi. Odmah nakon puča američki je Kongres – uz snažno Kissingerovo zalaganje – doznačio 50 milijuna dolara za “sigurnosnu podršku” vojnoj hunti, plus još 30 milijuna dolara prije kraja te godine. Tome treba pribrojiti pomoć u vojnoj obuci i prodaju vojnih aviona u vrijednosti stotina milijuna dolara.

Tek 1978., nakon dvije godine masovnih progona, administracija demokrata Jimmyja Cartera obustavit će pomoć Argentini, promovirajući novu vanjsku politiku SAD-a sa snažnim naglaskom na poštivanju ljudskih prava. No, kad su se republikanci vratili 1981. na vlast s Ronald Reaganom, obnovljena je pomoć prijateljskim argentinskim generalima.

Zato nije čudno da su ovog proljeća Baracka Obamu prilikom posjeta Argentini dočekale velike antiameričke demonstracije. Prosvjednici su zahtijevali ispriku za američku politiku i podršku zločinima.

“Demokracije trebaju imati hrabrost da priznaju kad ne žive u skladu s idealima za koje se zalažu. Bili smo spori u zalaganju za ljudska prava, to je ovdje bio slučaj”, rekao je Obama u Buenos Airesu na obilježavanju 40. godišnjice vojnog udara.

Ne samo nestali

Novoobjavljeni dokumenti ne odnose se samo na nestale, kako su to Argentinci tražili od Obame, komentirao je za Buenos Aires Herald bivši američki diplomat Allen Tex Harris koji je službovao u Argentini tijekom vojne hunte.

Obitelji preživjelih traže detalje o zločinima, no američki dokumenti nisu tako precizni, ali ukupno bacaju bolje svjetlo na jedan dramatičan segment svjetske povijesti i američke politike, kad je u strahu od komunističke prijetnje Washington bio u stanju žmiriti na oba oka i pred masovnim grobnicama.
 

 
(jutarnji.hr)

“Američka izuzetnost” i mesijanizam su postali opravdanje za ekspanzionizam

“Dobri su američki putevi, ali kuda vode?”
V. Zorin

Dvadeseto stoljeće, kako se danas mnogim čini, proteklo je u znaku dominacije Sjedinjenih Američkih Država.

Vodeća uloga SAD u svjetskoj ekonomiji, u međunarodnim odnosima, u vojno-tehničkoj i vojno-strateškoj sferi prilično je očigledna. Mnogo je teže odrediti se kakve su pozicije na svjetskoj sceni i postignuća američkog društva u duhovnoj sferi, koliko je značajna dubinska, ontološka metafizika tog društva koja se odražava u globalnom povijesno-društvenom napretku, ukratko – u kome pravcu se zaista pomaknulo čovječanstvo uslijed američkih humanitarnih, i, u užem smislu, ideoloških napora.

“Ako je Rim dao svijetu pravo, Engleska – parlament, a Francuska – kulturu i nacionalnu republiku, moderne Sjedinjene Države dale su svijetu znanstveno-tehnički napredak i masovnu kulturu” – pisao je američki politikolog Zbigniew Brzezinski.

Naravno, Brzezinski je kao socijalni filozof isuviše odiozna figura, a njegova intelektualna dostinguća na tom području su prilično upitna, ali nama je interesantan njegov izbor “suhog ostatka” “američkog stoljeća” koji se može svrstati u neprolazne vrijednosti.

Reći ćemo odmah Brzezinski otvoreno vara, dajući Americi povijesni primat u pokretanju znanstveno-tehničkog napretka. Taj proces ima svoje univerzalne zakone, a točka njegove bifurkacije je, razumije se, vezana za realizaciju projekta “moderna”.

Teško da Brzezinski to ne zna. Očito, iskusni politikolog zna da je u SAD, kao ni u jednoj drugoj zemlji, znanstveno-tehnički napredak bio komercijaliziran, da nije stavljen u službu “postizanja sreće cijelog čovječanstva (pobjeda nad bolestima, glađu, povećanja ukupnih resursa zahvaljujući istraživanju i čak promjeni prirode , itd.), već je iskorišten za “postizanje sreće pojedinca”.

Iz SAD je došlo previše (riječ “suviše” je ovdje na mjestu) tehnički i tehnološki naprednih proizvoda za masovnu upotrebu – od sigurnog brijača, do pristupačnog automobila, a zatim i osobnog računala.

Dok je masovna kultura, koju je spomenuo Brzezinski, po našem mišljenju, sasvim na mjestu. Upravo je u SAD pokrenuta masovna proizvodnja ideoloških proizvoda s dobrom potražnjom (glazbe, filmova, brendova, moderne odjeće i još mnogo toga) i uspješno je organiziran njihov izvoz u druge zemlje.

Upravo tu se krije važan razlog potpunog zamagljivanja uzroka uspjeha. Zašto se to zamagljivanje dogodilo – ta tema može biti predmet posebnog istraživanja, ali je njegova suština u sljedećem: korištenje učinkovitih marketinških tehnologija (u širem smislu te riječi) bilo je prikriveno ideološkim faktorima.

Aktivno se eksploatirala teza da su sva postignuća i “duhovno vodstvo” SAD rezultat isključivo postojanja univerzalne i čvrste nacionalne ideje. Upravo je ona pomogla da se ujedini narod, štoviše, ona je pomogla da se umjetno stvori nova nacija i, kao posljedica toga, da se postigne povijesni uspjeh. I da se tvrdi da je mogući sumrak SAD daleko iza vidljivog horizonta.

Danas je uobičajeno da se na nacionalnu ideju SAD gleda kroz prizmu jačanja modela sekularnog društva i kroz kult potrošnje. Međutim, fenomen američke nacionalne ideje imao je eshatološke korijene.

Prvi doseljenici, konkretno – engleski protestanti, koji su stigli u Novi svijet 1620. godine, nisu maštali o bogatstvu, oni su maštali o izgradnji Kraljevstva Božjega na zemlji. Oni su htjeli da žive i rade u ime Gospodina. A rad su shvaćali kao služenje Bogu, bogatstvo i uspjeh – kao znak Božje ljubavi, ali sva bogatstva, smatrali su oni, treba da pripadaju samo Gospodinu.

Stvaranje bogatstva samo za sebe smatralo se grijehom. “Mi moramo pamtiti da ćemo biti kao grad na vrhu brda, i pogledi svih ljudi biće upereni u nas – zato, ako u poslu kojeg smo se prihvatili ne budemo postupali po pravdi Božjoj, i On nas zbog toga liši svoje pomoći, koju nam sada pruža, svi ljudi u cijelom svijetu o tome će znati i pričati “- pisao je John Vintrop, prvi guverner kolonije Massacusetskog zaljeva, na brodu “Arabella”, ploveći ka obalama Amerike.

Upravo u toj propovijedi “Obrazac kršćanskog milosrđa” sadržane su osnovne dogme i obrazloženje izuzetnosti prvih kolonista, a zatim i novoformirane američke nacije. “Takva je bila svijeta i premudra Promisao Gospodina Svemogućeg u opredeljivanju ljudskog života, da u svim vremenima jedni budu bogati, drugi siromašni, jedni da vladaju i uzdižu se, drugi da budu u ništavilu i podčinjavaju se”.

Te riječi nas upućuju na same korijene američkog mesijanizma, o kojem su kasnije govorili svi istaknuti političari SAD.

Kako je pisao Friedrich Engels – “Amerika je stvarala svoju tradiciju sama, polazeći od konkretnih okolnosti, a te okolnosti su formirale potrebne nove oblike odnosa …”. I zaista, ispostavilo se da je američka ideologija nevjerojatno vitalna, zahvaljujući svojoj univerzalnosti. Demokracija, sloboda, jednakost, napredak, mogućnost da se radi i razvija, da se stekne ostvari uspjeh i stekne bogatstvo. To je ono čemu teži cijeli svijet.

Međutim, danas “američki san” gubi svoju popularnost. Tvrtka 24/7 Wall St. analizirala je rezultate anketa i sastavila listu od deset zemalja s najnegativnijim stavom prema SAD i međunarodnoj politici koju provode. Na 10. mjestu nalazi se Slovenija, gdje je postotak građana koji ne odobravaju djelovanje SAD – nešto ispod 54 posto. Na 9. mjestu je Tadžikistan, 54 posto. 8. Austrija – 55 posto. 7. Egipat- 58 posto. 6. Iran – 61 posto. 5. Pakistan – 65 posto. 4. Libanon – 66 posto. 3. Bjelorusija – 69 posto. 2. Palestina – 72 posto. 1. Rusija – 82 posto.

Da bi se otkrili uzroci krize “američkog sna”, potrebno je upoznati se s transformacijom nacionalne ideje SAD i dinamikom njenog razvoja.

Ideje ujedinjenja i prosperiteta američkog društva, jamčenje slobode govora, vjeroispovijesti, tiska i mitinga, ideje o zemlji koja će predstavljati primjer cijelom svijetu, danas se transformiraju i umnogome su se pretvorile u ideju o “američkoj izuzetnosti”.

Postoje različiti argumenti koji idu u korist ovakvog zaključka. Početkom XX stoljeća pojam “američka izuzetnost” počeli su naširoko koristiti sociolozi u pokušaju da objasne uzroke slabe zastupljenosti radikalnih ideja među pripadnicima američke radničke klase.

Znanstvena zajednica aktivno je tražila odgovor na pitanje: zašto su Sjedinjene Države jedina industrijski razvijena zemlja u kojoj nije bilo značajnijeg socijalističkog pokreta? Taj problem je zanimao mnoge, pošto po Marksu “razvijenija zemlja pokazuje manje razvijenim sliku njihove budućnosti”. Polazeći od te logike, SAD je trebalo da bude prva socijalistička zemlja.

Na samom početku prošlog stoljeća njemački socijalista, sociolog Werner Zombart, izdao je knjigu pod nazivom “Zašto nema socijalizma u Sjedinjenim Državama?” Godine 1927. Jay Lavston, generalni sekretar Komunističke partije SAD (a kasnije – ljuti antikomunista i agent CIA ), definirao je “američku izuzetnost” kao samo njegovoj zemlji svojstven postepeni rast čvrstoće i stabilnosti američkog kapitalizma, koji je, kako je rekao, spriječio socijalističku revoluciju u Americi.

Josif Staljin je 1929. godine, negirajući tvrdnju da je Amerika otporna na društvene revolucije, okarakterizirao Lavstonove ideje kao “herezu američke izuzetnosti”

Pristaše američke izuzetnosti tvrde da su Sjedinjene Države “poseban slučaj”, jer su one jedine u svom državnom uređenju bile zasnovane na republikanskim idealima, a ne na zajedničkom povijesno-kulturnom nasljeđu, etničkoj homogenosti ili konsolidiranoj vladajućoj eliti.

Politiku SAD od momenta njihovog formiranja karakterizira sustav kočnica i ravnoteža, koji je zamišljen tako da spriječi prekomjerno jačanje pojedinih osoba ili političkih partija.

Uslijed toga, u SAD je sačuvana slobodna republikanska demokracija, i građani žive na teritoriju čiji zakoni odražavaju građanske vrijednosti. Još jedan argument u korist “Američke izuzetnosti” je društvena mobilnost. Sjedinjene Države su poznate kao “zemlja mogućnosti”, i time se ponose, a vlada zemlje navodno uvijek pomaže da se stvori “početna platforma” da bi svaka ličnost uvijek mogla popeti na društvenoj ljestvici.

Treba istaknuti da se tijekom dva mandata Georgea Busha mlađeg u znanstvenoj praksi i političkoj publicistici termin malo udaljio od svog povijesnog konteksta.

Pristaše i protivnici “američke izuzetnosti” počeli su koristiti taj pojam u kontekstu diskusije o tome mogu li SAD da budu “iznad zakona” ili “izuzete iz zakona” kada je u pitanju bilo koje međunarodno pravo. To je dovelo do terminoloških zabuna, pošto je prilikom korištenja termina dolazilo do pomicanja smisaonog akcenta i udaljavanja od povijesnog konteksta.

Mnogi pobornici ideje “tradicionalne američke izuzetnosti”, koja kaže da je Amerika izuzetna nacija u usporedbi s drugima, jer je kvalitativno različita od ostatka svijeta, slažu se s tim da Sjedinjene Države moraju u potpunosti da se podčinjavaju međunarodnom javnom pravu i da djeluju samo u njegovim okvirima. Međutim, zbog navedenih razloga, danas se “američka izuzetnost” i mesijanska uloga SAD smatraju opravdanjem za američki ekspanzionizam.

Za današnje kritičare SAD upravo su američka “svjetska” ekspanzija i agresivna vanjska politika glavni kontraargument u diskursu o jedinstvenosti američke ideje. Primjerice, poznati američki intelektualac Hauard Zin u knjizi “Narodna povijest Sjedinjenih Država” tvrdio je da u američkoj povijesti postoje takvi užasavajući primjeri “nemorala”, da on ni na koji način ne može biti primjer vrline.

Američki teolog Reynhold Niburu tvrdi da će vjera Amerikanaca u to da su nositelji samo dobra na kraju dovesti do moralnog raspada društva.

S tim je nemoguće ne složiti se. Sa povijesnog aspekta, SAD su jedna od najekspanzionističkih država današnjice.

“Ekspanzija” je počela odmah po ujedinjenju 13 kolonijica na istočnoj obali Sjeverne Amerike. Osvojeni su Teksas, Arizona, Novi Meksiko i Kalifornija od Meksika 1846. godine. Do sredine 19. stoljeća Washington je istisnuo Veliku Britaniju s niza teritorija u sjeverozapadnom dijelu Pacific priobalja i uspostavio hegemoniju u zapadnoj hemisferi.

Podsjetimo da je 1823. godine, u pismu kongresu, James Monroe, peti predsjednik SAD, proglasio takozvanu Monroovu doktrinu. U njoj se govorilo da su zemlje na američkom kontinentu zona isključivog utjecaja SAD i da će se svaki pokušaj miješanja europskih država u poslove zemalja tog kontinenta smatrati agresijom prema SAD. Štoviše, SAD su davale sebi za pravo da izvedu preventivni napad na svaku državu koja ugrožava njihove nacionalne interese.

Noam Chomsky, američki politički aktivist i profesor na Harvardskom sveučilištu, izložio je suštinu Monroe doktrine na sljedeći način: “sloboda da se pljačkaju i eksploatiraju zemlje u zapadnoj hemisferi”.

Američki politolog Kenneth Kolman povezuje Monroovu doktrinu političkom mitologijom i ideologijom imperijalizma: “Politički mit Monroe doktrine nastajao je paralelno s nastankom američke imperije … Hegemonija, kao i imperija, zahtijeva stvaranje legitimizujuće mitologije … U procesu osvajanja novih prostranstava, imperijalna mitologija tvrdi: “mi vladamo tobom, pošto je naša vladavina u tvom interesu”.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata dogodilo se zemljopisno proširenje primjene Monroe doktrine. Prema geopolitičkoj koncepciji Makindera, unutarnji prostor Euroazije, koji je on u početku nazivao osovinskim regijom svjetske politike i povijesti, a kasnije Hartlendom, i koji se uglavnom poklapao s teritorijem Sovjetskog Saveza, ima ključnu ulogu za vladavinu svijetom.

Naširoko su poznate geopolitičke maksime Makindera: “Tko upravlja Istočnom Europom, taj vlada Hartlendom; Tko upravlja Hartlendom, taj vlada Svjetskim otokom, tko upravlja Svjetskim otokom, vlada svijetom”.

Već pominjani Zbigniew Brzezinski najbolje je izrazio i obrazložio politiku novog američkog ekspanzionizma.

Koncepcija Brzezinskog o povećanju granica američke hegemonije sastoji se u stalnom proširenju obima Monroe doktrine.

Danas SAD djeluju djeluju u potpunosti u skladu s tim doktrinama: uspostavu kontrole nad Istočnom Europom putem gutanja Poljske, Češke i Mađarske u obliku njihovog članstva u NATO, komadanje, uništavanje i okupiranje Jugoslavije i uspostavu američke hegemonije na Balkanskom poluotoku, a sada i uspostavu kontrole nad Ukrajinom.

Lako je dokazati da se upravo na ideji “američke izuzetnosti” zasniva kako Monroe doktrina, tako i sva današnja vanjska politika SAD i da upravo ta ideja opravdava sve što radi američko rukovodstvo. To dokazuje i činjenica da su tijekom cijele američke povijesti istaknuti državnici u svojim javnom nastupima govorili o “američkoj izuzetnosti”.

Ronald Reagan je 1982. godine govorio: “Uvijek sam smatrao da je ova blagoslovljena zemlja na neobičan način bila odvojena od drugih, da je Božja promisao stavila ovaj kontinent između oceana kako bi ga otkrili ljudi sa svih krajeva Zemlje s posebnom ljubavlju prema vjeri i slobodi”.

U naše vrijeme određeni krugovi američkih konzervativaca smatraju smatraju da će ideja izuzetnosti raditi upravo u njihovom interesu. Prema rezultatima istraživanja Gallupa (2010.), to je zaista tako.

Većina Amerikanaca (80 posto) slaže se s tvrdnjom da su SAD jedinstvena država zahvaljujući svojoj povijesti i Ustavu, koji je razlikuju od drugih naroda, kao najveću naciju na svijetu.

Zvezda u usponu Republikanske stranke senator Marko Rubio, jedan od kandidata na predsjedničkim izborima, učinio je “američku izuzetnost” središnjem temom svoje kampanje za izbore za senat 2012. godine u državi Florida. U svom govoru nakon pobjede on je opisivao Ameriku kao “mjesto kojem nema ravnih u povijesti cijelog čovječanstva”.

Ta tema je bila glavna i u vanjskopolitičkim parolama Mitt Romneya (kandidat Republikanske stranke na izborima za predsjednika SAD 2012. godine): “Amerika treba biti svjetski lider. Smatram da smo izuzetna zemlja s jedinstvenom sudbinom i jedinstvenom ulogom u svijetu. Ovaj momenat pripada Americi. Nikada se neću ispričavati zbog Amerike”.

Polazeći od svega navedenog, može se zaključiti da američka ideja prije osigurava rad gigantskog imperijalnog stroja nego što predstavlja ideal svakog čovjeka na našoj planeti. Naročito treba naglasiti da ta ideja nije toliko univerzalna.

Ovdje treba primijetiti da se sami Amerikanci suzdržavaju od korištenja pojma “nacionalna ideja”. Ekvivalent ideologije u SAD je više takva smisaona konstrukcija kao što je “američki san”, koju je uveo poznati američki povjesničar James Adams u njegovom povijesnom traktatu “Epos Amerike” (1931).

Sam po sebi traktat je imao prilično prozirnu ideološku funkciju, pošto je trebalo podići optimizam i vjeru u budućnost građana zemlje tijekom “velike depresije”. To je također u određenoj mjeri pokazatelji amerikocentričnosti ideologije vladajuće klase SAD.

Međutim, iako Amerikanci tvrde da svatko može ostvariti američki san, u stvarnosti to nije tako.

U SAD je razvijen kult sile zato što u toj zemlju vodeću ulogu imaju postavke socijalnog darvinizma.

Socijal-darvinistički “borba za život” između rasa je, primjerice, po mišljenju američkih političara, nepromjenjivi biološki temelj međunarodnih odnosa. Ideolozi, geopolitičara i politički lideri Sjedinjenih Država odlično razumiju da osobna potrošnja, koja faktički i određuje okvire nacionalnog ideala, ima čvrste “granice rasta”: na Zemlji nema dovoljno resursa da svatko ostvari “američki san”.

Zato je za američke ideologe najvažnije da se u društvenoj svijesti stvori model države u kojem građani sve što učine Kongres i predsjednik (čak i ako je to praćeno ubijanjem i nasiljem) doživljavaju kao jedino ispravno rješenje u konkretnoj situaciji – da narod podržava čak i najokrutnije odluke vezane za bilo koju drugu naciju. Tako da je sve oprošteno i opravdano, pošto se u tom slučaju (i samo u tom) osigurava sretan život Amerikanaca, kako u svojoj zemlji, tako i u inozemstvu.

To se može potkrijepiti citatom jednog od rodonačelnika geopolitike Mehena: “Još uvijek veći dio svijeta regiji divljacima ili državama koje su nerazvijene u ekonomskom ili političkom smislu, i zbog toga nisu u stanju da u potpunosti koriste potencijal teritorija kojima upravljaju. S druge strane, u visoko civiliziranim državama gomilaju se viškovi energije. Ta energije u vrlo bliskoj budućnosti treba biti usmjerene na osvajanje novih prostora”.

Narodi koji nisu dovoljno kvalitetni u rasnom smislu, koji nemaju političku i ekonomsku tradiciju, nemaju pravo upravljati prostorima. A Anglosaksonci su politički i ekonomski najrazvijenija rasa. Zbog toga Anglosaksonci imaju pravo na svaki prostor.

Tako je američka ideologija – ideologija izabranih.

Većina drugih zemalja odbacuje zapadni kulturni kod. Ali, s tim u vezi, ne može se pravilno shvatiti budućnost američkih ideologema bez prizivanja faktora povijesne dinamike.

Filozofija Moderne, kao što je poznato, glavnu pozornost posvećuje napretku, a napredak se u toj paradigmi predstavlja kao jedno linijsko “uzlazno stubište vremena”.

Prostorne, civilizacijske, državne, kontinentalne razlike nemaju nikakvog značaja. Međutim, u XXI stoljeću, u eri globalizacije, svijet postaje sve zatvoreniji i uzajamno povezaniji.

Prostor se smanjuje, neki narodi, koji su ranije bili u kulturnoj, političkoj i ideološkoj izolaciji, priključuju se zajedničkom informativnom prostoru i to se ne može ignorirati. Zato se danas pojavljuju takve geopolitičke koncepcije (koje su već postale banalne) kao “sukobi civilizacija”, etnokulturna barijera, sukob Sjever – Jug, konflikt Istoka i Zapada i dr.

U takvim današnjim uvjetima važno je shvatiti da Amerikanci u principu ne mogu uspostaviti “novi svjetski poredak” – Pax Americana. Ljudi će uvijek težiti univerzalnijim i fundamentalnije koncepcijama, primjerice, kao što je religija.

Iako su i budizam, i kršćanstvo, i islam različiti, raznoliki i imaju mnogo tokova i sekti koje se razlikuju po mnogim osnovnim odredbama, svim tim religijama je svojstven fundamentalizam. Danas većina stručnjaka smatra da je religija univerzalnija ideologija za sve slojeve stanovništva, za sve nacije i narode. Dok je kult sile – ideologija uskog, elitnog sloja stanovništva, koji ima mogućnost da bude na vrhu društvene piramide.

Štoviše, sami Amerikanci prestaju vjerovati u “američki san”.

Richard Esko, stariji znanstveni suradnik “Kampanje za budućnost Amerike”, u svom članku “Sedam činjenica koje pokazuju da je američki san mrtav” piše o tome da je daleko od toga da danas svaki Amerikanac može ostvariti “američki san”.

Robert Putnam, politolog i profesor ekonomije i državne politike na Harvardskom sveučilištu, u svojoj knjizi “Naša djeca” piše: “Mi vjerujemo da je Amerika zemlja mogućnosti, gdje sve ovisi od vaših sposobnosti i napora. Međutim, u posljednjih 25 godina svjedoci smo velikog jaza između mogućnosti ljudi iz različitih klasa.

Amerikanci su uvijek vjerovali u jednakost mogućnosti, ideja, da sva djeca, bez obzira na status obitelji, trebaju imati mogućnost da poboljšaju svoj ​​život. Danas taj Središnji princip američkog sna više nije toliko ostvariv, u svakom slučaju je mnogo manje ostvariv nego ranije”.

Može se zaključiti da je američki kult potrošnje, zbog ograničenosti resursnog potencijala Zemlje, slabost američke ideologije. “Američki san” bi trebalo sadržavati univerzalnije dogme, da bi ostao aktualan i primjenjiv. Možda je “američki san” koji se temelji samo na materijalnog bogatstvu neodrživ.

Da li je smanjenje kvalitete života zaista toliko loše? Nezaposlenost je oslobodila mnoge od posla koji su mrzili. Manje kredita znači da ćemo se manje oslanjati na banke, a više jedni na druge”- navodi su članku američkog ekonomskog stručnjaka Kimberly Amadeo.

Američki stručnjaci zvone na uzbunu: potrebno je pronaći nove ideologeme na kojima će se zasnivati ​​”američki san”, inače će izvoz američke ideologije doživjeti neuspjeh. Danas postoji mnogo ideja koje mogu je zamjene, bilo to rusko pravoslavlje, kineski komunizam, učenja i dogme islama.

Štoviše, treba primijetiti da će se uvijek naći zemlje koje imaju iste karakteristike kao Amerika. Zemlje i narodi koji također smatraju sebe izuzetnima.

Povijesni jedinstvena sudbina Sjedinjenih Država je više rezultat kombinacije mnogih faktora i ne tiče se konkretnih aspekata nacionalnog karaktera. Nacionalni znak je kombinacija svih njegovih komponenti, i zato je svaki narod na Zemlji jedinstven. Iz toga proizlazi da promoviranje principa jedinstvenosti određene nacije ili zemlje i ne može biti aktualna ili unikalna ideja. I to je najveća greška američkih ideologa.
 
(fakti.org)

Od posljedica turbokonzervativne indoktrinacije preko teorija zavjere do neobrazovanosti katatrofalni rezultati bilježe se kod jedne trećine građana SAD-a

Podatak da 30 posto Amerikanaca riječ “meme” čita kao “me-me”, potaknuo je uredništvo Dailydota da to poveže s podatkom od trećine Amerikanaca koji nemaju pristup širokopojasnom internetu. Krenuli su istraživati i pronašli su 11 iznimno glupih stvari u koje vjeruje isti postotak građana SAD-a.

1. Gay osobe mogu odlučiti postati heteroseksualne

Pew poll je 2012 utvrdio da 35 posto Amerikanaca seksualnost smatra životnim stilom koji je podložan izboru. Sličnom eskapadom poslužio se prije nekoliko dana i teksaški guverner Rick Perry u javnom nastupu.

2. Napad 11. rujna 2001. nije se dogodio

Već 2006. Washington post je istražio i otkrio da čak 35 posto Amerikanaca nema pojma koje godine se dogodio teroristički napad avionima na New York i Pentagon.

3. Poslovi ih opisuju kao osobe

Otprilike 30 posto Amerikanaca za svoje poslovne karijere običavaju reći da su “oženjeni njima”.

4. U Bibliji su zapisane doslovne riječi Boga

Dok otprilike polovice stanovništva SAD-a smatra da je Biblija inspirirana riječju Božjom, Gallup je svojedobno utvrdio da 30 posto Amerikanaca smatra da je Bog na neki način diktirao knjigu svojim službenicima, odnosno prorocima.

5. Ljudi su proizvod evolucije

Pew research je utvrdio i to da onih koji nerijetko viču “Ja nisam nastao od majmuna” u SAD-u ima čak 33 posto.

6. Medicinska skrb je preskupa da bi ju se moglo zahtijevati

Zdravstvena skrb u SAD-u, to je činjenica, nezamislivo je preskupa. Zdravstvena reforma Baracka Obame trebala je to promijeniti u bitnijoj mjeri. No, i dalje je 30 posto građana odlučilo radije ne plaćati osiguranje i, ako se baš mora, plaćati liječenje iz vlastitog džepa odmah.

7. Došlo je vrijeme za oružanu revoluciju

Fairleigh Dickinson University prošle je godine proveo anketu iz koje se ispostavilo da čak 29 posto Amerikanaca smatra da oružana borba protiv vlade nije samo bliska, nego čak nužna. Takvi se u pravilu intenzivno naoružavaju dugim cijevima.

8. Klimatske promjene posljedica su prirodnih procesa

Drugim riječima, 30% ljudi misli da je klimatske promjene iz nekog razloga priroda odlučila proizvesti sama od sebe i tako se samouništiti.

9. Sve vijesti možeš doznati na Facebooku

Ispalo je da ih 30 posto smatra da su informativni i dezinformativni sadržaji koje pronalaze na ovoj društvenoj mreži sasvi dovoljni za cjelovitu sliku svijeta oko njih.

10. Tihi ocean ne postoji na karti svijeta

Razočaravajućih 71 posto Amerikanaca u stanju je pronaći Pacifik na karti svijeta. Svi ostali to nisu u stanju.

11. Još jedan rat u Iraku je dobra ideja

Riječ je u stvari o sukobljenim anketama. Prema onoj Rasmussen reportsa iz 2014. 46 posto Amerikanaca smatralo je da SAD treba krenuti u još jedan pohod na Irak jer smatraju da neke organizacije otamo planiraju napasti SAD. Mnoštvo drugih, međutim, ukazuje na to da je bila riječ o manipulaciji trik pitanjima, pa ispada da je stvaran postotak nešto manje od trećine. U svakom slučaju, posljednji predsjednik koji nije bombardirao Irak bio je Ronald Reagan.
 
(express.hr/uredio:NSP)

Islamska država je počela koncentrirati snage na sjeveru sirijske provincije Raka jer sprema veliku ofenzivu na pozicije kurdskih snaga samoobrane.

ID je na tom frontu uspjela izbaciti Kurde iz naselja Az-Zajbakija i namjerava napredovati dalje.

Amerikanci dozirano podržavaju sirijske Kurde, ali Islamska država protiv njih ratuje u dobroj mjeri – američkim oružjem. Zato su se u Washingtonu pojavila podozrenja da su sirijski Kurdi “suštinski već preorijentirali na Rusiju”.

Međutim, “kurdsko pitanje” je samo dio sirijskog i bliskoistočnog rebusa koji sa primirjem jedva da je postao išto zamršeniji i neizvjesniji.

Predstavnik oporbenog Vrhovnog komiteta za pregovore – general Slobodne sirijske vojske Assad al-Zubi – popodne je priopćio da ta grupacija, koju Amerikanci uporno proglašavaju za “umjerenu”, istupa iz “režima prekida vatre”.

Objasnio je da se “primirje raspalo prije nego što je i počelo”. Krivnju je, naravno, svalio na “vladine snage”.

Svoju igru, naravno, igra i sirijska Al Kaida – Džebhat an-Nusra. Jedna od njezinih vođa – koji sebe naziva Abu Musab al-Siri – rekao je njemačkom listu Die Welt da želi isprovocirati Rusiju da prekrši primirje koje je nazvao “glupim”.

Pohvalio se njemačkom listu da Nusra ima 10.000 ljudi pod oružjem i naglasio: “Nama je potreban fijasko prekida vatre. Naša strategija za to je utvrđena: provocirati Ruse”.

Otkrio je čak: da će izvesti udar na rusku bazu kod Latakije – da bi ruski avioni počeli bombardirati “nusrovce” s kojima su izmiješane snage “umjerene oporbe”, a čim se te snage nađu pod ruskim bombama – od primirja neće ostati ništa.

Svjetski poznati američki ekonomist i politički i ekonomski komentator – Paul Craig Roberts koji je bio pomoćnik ministra financija u administraciji Ronald Reagana – danas je upozorio da protiv primirja djeluje i Turska.

Ankara, po njegovoj procjeni, samo čeka odobrenje Washingtona zaratiti s Rusijom u Siriji.

Istovremeno se sprema ponovno potpaliti armensko-azerbajdžanski konflikt – da bi i na tom novom frontu “zaposlila Rusiju”.

Roberts posebno upozorava: “Demonizacija Vladimira Putina je dio plana za destabilizaciju situacije u samoj Rusiji. Moskva je glavna prepreka planetarnoj dominaciji SAD”.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

VRATILA IM MILO ZA DRAGO ZA OPTUŽBE POVODOM UKRAJINE I PRISVAJANJE LEGALNO IZBORENOG KRIMA

Rusija je u Vijeću sigurnosti UN predstavila “ekspres pregled” najflagrantnijih slučajeva kršenja međunarodnog prava od strane SAD i Velike Britanije.

Popis koji obuhvaća događaje od sredine XX stoljeća do naših dana, pročitao je prvi zamjenik stalnog predstavnika Ruske Federacije u svjetskoj organizaciji Petr Iljičev kao odgovor na optužbe na račun Moskve koje se tiču ​​događaja u Ukrajini i prisjedinjenju Krima Rusiji.

“Neke izaslanstva su govorila o kršenju načela Povelje UN, neosnovano optužujući za to Rusiju. Da te fantazije ne bi stvarale netočan dojam, dozvolite mi da napravim jedan “ekspres pregled” najflagrantnijih slučajeva kršenja međunarodnog prava, uključujući ciljeve i načela Povelje UN posljednjih desetljeća, tim prije što se na njih, očito, malo zaboravilo”- kazao je ruski diplomat na debati posvećenoj održavanju međunarodnog mira i sigurnosti.

Između ostalog, on se osvrnuo na britansko bombardiranje jemenskog grada Haribo 1946. godine, istaknuvši da je UN osudio te poteze rezolucijom 188 “naglasivši da su represalije nespojive s ciljevima i načelima Povelje UN”.

“Godine 1983. SAD vrše invaziju na Grenadu. Opća skupština u rezoluciji 37/8 naziva dejstva SAD “grubim kršenjem međunarodnog prava”. Mnogi vjerojatno znaju za reakciju na taj dokument tadašnjeg predsjednika SAD (Ronald Reagana), da mu ta vijest nimalo nije pokvarila apetit za doručkom”- podsjetio je Iljičev.

Iljičev je podsjetio i da su SAD 1986. godine izvršile napad na Libiju, a 1989. uvele vojsku u Panamu. U oba slučaja te zločine je osudila Opća skupština UN, koja ih je okvalificirala kao kršenje međunarodnog prava.

Ruski diplomat je istaknuo da je kršenje Povelje UN konstatirao i Međunarodni sud pravde.

“Na primjer, u svom prvom procesu u povijesti u slučaju, Krfski kanal ’1946. godine sud je utvrdio da je Velika Britanija povrijedila suverenitet Albanije. Dobro je poznata i presuda u slučaju, Nikaragva protiv SAD ’1986. godine. U njoj je sud izravno ukazao da su SAD povrijedile suverenitet Nikaragve i norme o nemešanju u unutarnje stvari i nekorišćenju sile “- naglasio je Iljičev.

Kako je rekao zamjenik ruskog veleposlanika u UN, “neodgovoran odnos” SAD i njihovih saveznika prema Povelji UN nastavio se i izrodio u bombardiranje Jugoslavije 1999. godine, kao i u invaziju na Irak 2003. Uslijedila je Libija, u kojoj je “uz naizgled altruistična pomoć izvana buknuo požar, uništivši državu i ostavivši na njenom mjestu zgarište i kaos”, istaknuo je diplomat.

Po njegovim riječima, “upravo je takva nelegalna intervencija u vidu nezakonitih zračnih napada ili isporuka oružja nevladinim oružanim formacijama” dovela do porasta ekstremizma u Siriji, što se na kraju “izrodilo u pojavu i jačanje takvih strašnih pojava” kao što je teroristička organizacija Islamska država.

“Posljedice intervencije u Libiji i Siriji zapanjuju svojim razmjerima. To su i užasno stradanje civilnog stanovništva, i uništavanje kulturnog nasljeđa čovječanstva, i migrantska kriza bez presedana” – kazao je Iljičev.

On je istaknuo da 70 godina nakon okončanja Drugog svjetskog rata glavna načela koja čine osnovu sustava međunarodnih odnosa “postaju za neke neugodna smetnja i, kao posljedica toga, podvrgnuta su različitim interpretacijama ili se jednostavno zaobilaze”.

“Očito je da prezumpcija vlastite izuzetnosti daje za pravo nekim državama da odavno stavljaju sebe iznad ciljeva i načela Povelje UN” – zaključio je ruski diplomat, aludirajući na žalosnu izjavu američkog predsjednika Barack Obame o “izvrsnosti” američke nacije.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Svaki predsjednički izbori u Sjedinjenim Američkim Državama imaju svoju romantičnu stranu

Novi početak, nada u bolje sutra i oživljavanje nacije koja je, kao po pravilu, pred smjenu u Ovalnom kabinetu nekako istrošena i umorna od razdoblja pod komandom odlazećeg predsjednika.

Pogled na svijet kroz ružičaste naočale u izbornoj godini nekako je postala tradicija Amerikanaca, koji svake četiri godine ispunjeni optimizmom i njihovim čuvenim, u holivudskim filmovima najbolje oličenim nacionalnim ponosom.

Povijest pokazuje da su se velike promjene na čelu SAD-a dešavale u poslijeratnim razdobljima. Tako je 1960 pobijedio možda i jedan od najboljih američkih predsjednika John Kennedy, koji je zemlju istrgao iz vojničkog stiska Dwight Eisenhowera i uveo je u novu, svjetliju budućnost.

Osamdesetih godina na čelo dolazi Ronald Reagan, koji svojom holivudskom karizmom briše sramnu Nixonovu ostavštinu u vidu besmislenog vijetnamskog rata i afere “Watergate”.

Kada je došla ta, za SAD povijesna 2008. godina, a sa njom i prvi crni predsjednik Barack Obama, Amerikanci su vjerovali u novu, ljepšu i čistiju stranicu života nakon rušenja nebodera blizanaca i sumanutog i profiterskog rata na Bliskom Istoku pod dirigentskom palicom George Busha.

Strah prije nade

Ipak, svi ti novi izbori pored već spomenute nade i optimizma, u pozadini su donosili pravu poruku – strah.

Jer, sjetimo se da je Kennedy maksimalno iskoristio hladnoratovsku tenziju i fobiju od SSSR-a, a predizborna kampanja obilovala mu je propagandom koja je ukazivala da “SAD već zaostaju za Sovjetima, i da je zato Americi potrebna promjena”.

Poseban efekt imala je sada već čuvena izmišljotina o “raketnom jazu” između SSSR-a i SAD-a.

Reagan je, s druge strane, kampanju bazirao na ljudskim pravima i prije svega izjednačavanju prava bijelaca i Afroamerikanaca.

I na kraju, Obama je svoju pobjedničku kampanju bazirao na ruševinama koje je ostavila svjetska ekonomska kriza, i pričom o “potpunom urušavanju gospodarstva koje prijeti SAD”.

Sva trojica gore spomenutih predsjednika prifitirala su na onome što je politički teoretičar Richard Hofstadter sredinom šezdesetih upečatljivo opisao kao “paranoični stil u američkoj politici”.

“Američka politika nerijetko je bila arena ljutitih umova”, pisao je Hofstadter još 1964. godine, a ta njegova mudra zabilješka potpuno se može primijeniti i danas.

Danas, kao i tada, američke izbore dobiva onaj tko bolje zaplaši stanovništvo. Kako se predsjednički izbori približavaju, neizbježno rastu strah i nervoza.

Jer, SAD su sve, samo ne u onoj idiličnoj situaciji kao nekada. Brojni vanjskopolitički promašaji, nekoliko ratova započetih nepostojećim, odnosno lažnim argumentima, kao i jalova borba protiv ISIS-a poprilično su narušile reputaciju “svjetskog policajca”, kako kritičari vole nazivati Ameriku.

Pored toga, tu je i ono najbolnije: Rusija je praktično preuzela dirigentsku palicu na Bliskom Istoku, a Vladimir Putin djeluje moćnije u odnosu na Barack Obamu.

Srednja klasa sve manja

SAD su status “zemlje snova” stekle jer je svatko imao priliku napredovati i zaradi za pristojan život. Međutim, danas situacija ne izgleda sjajno. Srednja klasa, glavni temelj američkog društva, poslije mnogo godina više ne čini većinu. Najnovije istraživanje Instituta “Pew” to i dokazuje.

Dok je 1971. godine srednja klasa činila čak 61 postotak američkog stanovništva, danas blagu većinu imaju niža srednja klasa i najsiromašniji, dok je postotak milijardera porastao.

Jaz između bogatih i siromašnih postaje sve veći, a to je sve samo ne dobro za jednu državu. Srednja klasa polahko klizi prema dolje, u skupinu siromašnih. Svaki peti čovjek u Americi danas živi na granici egzistencije, u usporedbi s 16 posto 1970. godine.

Crna bilanca masovnih ubojstava u SAD-u premašio brojku od 12.000

Strah na kojem je najviše profitirala administracija George Busha postaje sve veći kako godine prolaze. Pored ISIS-a, tu su i pucnjava u kalifornijskom San Bernandinu, dva masakra u Parizu, kao i brojne prijetnje širom Europe.

Ugledni “New York Times” pravio je istraživanje koje je pokazalo neugodne rezultate: Amerikanci se danas više plaše terorizma nego 11. rujna. Čak 44 posto Amerikanaca reklo da je “očekuje teroristički napad na tlu svoje zemlje u narednih nekoliko mjeseci”.

Kontrola oružja je također jedno od gorućih pitanja, s obzirom da je broj masovnih ubojstava u 2014. premašio brojku od 350 incidenata.

U tim napadima ubijene su čak 12.223 osobe, a ranjeno 24.722. Zabrinjava činjenica da su se čak 62 incidenta dogodila u školama, kao i da je stradao veliki broj Afroamerikanaca.

Povjerenje u institucije je na rekordnom minimumu.

Institut “Galup” napravio je sveobuhvatno istraživanje administrativnog aparata SAD i povjerenja koje građani u njega imaju. Rezultati su poražavajući:

- Kongres: 4%

- Bijela kuća: 16%

- Vrhovni sud: 14%

- Državne škole: 12%

- Banke: 12%

- Sindikati: 12%

- Pravosudni sustav: 9%

- Tisak: 10%

- Televizija: 10%

Populizam cvjeta

Jedno ime: Donald Trump. Čovjek koji poziva na otimanje nafte od drugih država, zabranu ulaska muslimana u SAD kao i deportaciju “silovatelja Meksikanaca” slobodno se kandidira za predsjednika i što je najgore, ima veliku podršku.

Činjenica je da je je autsajder ukoliko se nađe u konkurenciji s Hillary Clinton, ali sama činjenica da je prvi favorit republikanaca, čiji je bivši predsjednik (Bush) razorio pola Bliskog Istoka, djeluje alarmantno.

Tko god da pobijedi, sve su prilike da će i ova predsjednička kampanja u SAD obilovati onim hofstadterovim “paranoičnim stilom” i propagandom straha.
 
(vestinet.rs/uredio:NSP)

“Iako američka vojska ne traži novi Hladni rat, odlučno će se suprotstaviti globalnim silama u nastajanju poput Rusije i Kine kako bi zaštitila “međunarodni poredak” kojim dominiraju Sjedinjene Države”, poručio je američki ministar obrane Ashton Carter

Jučer je u “Predsjedničkoj knjižnici Ronald Reagan” Carter izravno i iskreno optužio Rusiju što se usudila “zveckati nuklearnim sabljama” i što je “prekršila suverenitet američkih saveznika”.

Američki vojni dužnosnik je Rusiju i Kinu stavio u isti rang s “Islamskom državom”, a sve ih vidi kao prijetnju “američkim vrijednostima”.

“Teroristički elementi poput Islamske države, naravno, ugrožavaju naše vrijednosti. No, drugi izazovi su složeniji, a s obzirom na njihovu veličinu i kapacitet su potencijalno još štetniji”, rekao Carter uspoređujući Rusiju i Kinu s američkim monstruoznim proizvodom na Bliskom istoku – “Islamskom državom”.

“Čini se da su neki akteri odlučili eliminirati načela i potkopati međunarodnog poretka koji im izlazi u susret. Naravno, niti Rusija, niti Kina taj poredak ne mogu potkopati, ali ga izazivaju“, rekao je Carter.

Agencija AP, citirajući Cartera, izvijestila je da Rusija i Kina izazivaju tzv. “svjetski poredak” kojim upravlja Washington. U tom kontekstu, Carter je rekao da se njihove “provokativne aktivnosti” mogu vidjeti na svim mogućim razinama, bilo na moru, u zraku, u svemiru ili čak u “cyberprostoru”.

“Najviše uznemiruje zveckanje nuklearnim sabljama Moskve”, koja po mišljenju američkog ministra obrane “dovodi u pitanje predanosti ruskih lidera za kompromis oko strateške stabilnosti i poštivanja pravila protiv uporabe nuklearnog oružja”.

U kontekstu ove očigledne histerije Pentagona, vrijedno je podsjetiti na nedavnu reakciju iz Moskve oko novih planova Sjedinjenih Država o postavljanju naprednih nuklearnih bombi Büchel u zračnoj bazi u Njemačkoj. Raspoređivanje ovog oružja u Njemačkoj je najnoviji potez planiranog programa nuklearne razmjene unutar NATO saveza.

O proturaketnom štitu NATO saveza i njegovom postavljanju u Europi ne vrijedi ni trošiti riječi, iako nije naodmet spomenuti kako je sjedište NATO saveza u Bruxellesu Moskvu godinama uvjeravalo “kako se sve to radi zbog iranske prijetnje”. Nakon nedavnog dogovora s Teheranom, Pentagon nije htio odgovoriti na pitanje koji su sad ciljevi američkog proturaketnog štita, zbog kojeg je došlo do prestanka svih vrsta vojne suradnje, čak i one minimalne, između Moskve i NATO saveza.

“Razvoj novog nuklearnog oružja u Njemačkoj će razbiti stratešku ravnotežu snaga u Europi i samo stvoriti nove napetosti”, komentirajući raspoređivanje naprednih nuklearnih projektila u Njemačkoj je rekao glasnogovornik Kremlja, Dmitrij Peskov.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Samo stvaranje genetički modificiranih usjeva, rezultat je projekta kojeg je prije nekoliko desetljeća u SAD-u pokrenula Rockefellerova zaklada u New Yorku

Ona je integrirala ideje privatne dobrotvorne organizacije Američko eugeničko društvo, koje je bilo naročito zabrinuto zbog broja svjetskog stanovništva.

Ideja o tome što je svijet i kako funkcionira jest upravo to – samo ideja u nečijoj glavi. Ovisno o razini ili širine percepcije, različiti pojmovi imat će posve drukčija značenja, često čak i suprotstavljena.

Percepcija o načinu kako svijet funkcira, s jedne strane svakako jest pitanje infomiranosti, ali to je zapravo manje važno. Puno je važnija razina vezanosti ili nevezanosti uz vlastite (jesu li uopće vlastite ili usađene dugotrajnim procesima i filterima obrazovanja i kroz medije?) ideje o svijetu, jer se bezbroj puta pokazalo da informacija ne znači ništa, ako ne postoji netko tko bi je percipirao, integrirao u sebe i dao joj priliku da utječe na njegov stav o raznim pojmovima. Zato sveopća prisutnost informacija, koje su prije bile negdje zakopane, kod nekih ljudi nužno mijenja zaključke, ali kod nekih niti malo.

Dapače, kad se nađu u stanju tzv. kognitivne disonance (a to znači da je pred njima informacija koju ne mogu ugraditi u svoju sliku), izbora su samo dva – odbaciti sliku svijeta i početi ju preslagivati ispočetka ili odbaciti informaciju i dovesti se u neko dobrovoljno stanje sljepila. Zbog unutarnjeg duševnog komfora. Jer, novi pogled na stvari zahtijeva temeljito preispitivanje vlastitih postupaka u tom svjetlu. Stoga je lakše držati se ustaljenih obrazaca.

Mit o objektivnoj znanosti

Zbog toga je u našoj percepciji svijet segmentiran, i to vodoravno i okomito. Okomiti stupac bavi se granicom onog što netko prihvaća kao stvarno ili nestvarno. Primjerice, na nižoj stepenici okomitog stupca netko će smatrati da naftne tvrtke samo rade svoj posao proizvodnje nafte i da im trebamo biti zahvalni. Na višoj stepenici, netko drugi će smatrati da one iz pozadine pokreću mnoge ratove radi nafte.

Na nekoj još višoj stepenici, netko će uočiti da nisu to samo ratovi radi nafte, nego se naftni interesi koriste za opravdavanje šire geostrategije. Na nekoj još višoj stepenici ljestvice, netko će zaključiti da se ne radi ni o nafti ni o geostrategiji, nego da su sve te operacije dio šireg tkanja totalitarističke svjetske države i da zapravo upućuju na skrivenu moć iza trona.

Većina ljudi, čak i onih koji su se uspješno uspeli prvim trima stepenicama, zastati će prije te zadnje stepenice, spriječeni nevidljivom ogradom podsvjesnih uvjerenja o tome što je svijet, utkanoj duboko u njihovu podsvijest. Na kušnji će biti pitanje same stvarnosti, odnosno onoga što percipiraju kao stvarnost, ali problem i nastaje baš onda kad se te dvije stvari ne razlikuju.

Što se tiče vodoravne segmentacije, ona se tiče uočavanja ili neuočavanja povezanosti naizgled nepovezanih tema. Postoji li zajednički nazivnik ratova za naftu, ideje o globalnom zatopljenju, ideja o povijesti, ideja o biologiji i genetici, ideja o ledenim dobima?

Na prvi pogled svaka od tih tema je zasebna, ali ako se dovoljno dugo uspinjemo onim okomitim smjerom, na višim stepenicama imat ćemo perspektivu iz koje će postati jasno vidljivo da su sve ove raznorodne teme zapravo segmenti iste šire priče. Priče o upravljanju ljudskom percepcijom s ciljem pribavljanja pristanka.

Primijenit ćemo sad ovaj model okomite i horizontalne segmentacije na temu GMO-a. Po tom pitanju, jaz suprotstavljenih stavova nikad nije bio veći, te će se i dalje povećavati. S jedne strane postoje scijentisti, neka vrst mitomana, ljudi uvjereni da njihova mitologija o svijetu zorno predstavlja kako stvari zaista stoje.

Na okomitoj ljestvici, ta mitologija se nalazi dosta nisko, a uključuje mitove poput toga da je znanost objektivna, da ima mehanizme nadzora točnosti podataka koji (usprkos nekim propustima) ipak funkcioniraju unatoč filterima financiranja, da je svijet materijalan, a svijest tek posljedica funkcioniranja mozga, a dio tog svjetonazora jest i ideja da tehnologija ima primarnu zadaću poboljšavati kvalitetu ljudskog života, pa to vrijedi i za biotehnologiju.

Politička priroda veze GMO-a i nafte

Na točne podatke koje bi im iznio netko s više stepenice okomitog stupca, reagiraju agresivno ili, ako se i suzdržavaju, tada u sebi s visoka patroniziraju sve koji ne uviđaju prednosti GMO-a, smatrajući ih pomalo tupima, neobrazovanima ili fanaticima.

Ne uviđajući da se u nekom smislu isti opis može i bolje primijeniti i na njih same (ako ne govorimo o onima koji znaju kako stoje stvari, ali namjerno ne mare jer imaju financijski interes. No, sustavu bi bilo preskupo sve potplaćivati pa je radije odlučio koristiti sredstva masovnog programiranja i tako si pribaviti besplatne ‘borce za istinu’).

Što se tiče vodoravne podjele, u segmentiranom pogledu GMO je na njoj tema za sebe, čiju vezu s nekim drugim temama često ne uviđaju ni mnogi aktivisti protiv GMO-a. I dok će neki od njih ipak prihvatiti ideju da je GMO način kontrole nad stjecanjem profita ili čak neka vrsta strateškog oružja, još uvijek neće biti skloni idejama o tome da GMO može imati veze s depopulacijskim (zapravo starim eugeničkim) idejama, koje su i danas prisutne.

Ali ne i priznate u općoj slici o tome kako svijet funkcionira. Naravno, jer bi priznavanje tih ideja dovelo do domino-učinka pitanja poput: „Tko to provodi? Kako? Zašto? Što je u pozadini? Kako svijet, zapravo, funkcionira?“. Time bi se još više detalja našlo izloženo otvorenom svjetlu pozornice.

Priča koja slijedi u dva nastavka, predstavlja podatke koji zorno prikazuju čvrste veze između GMO-a, depopulacijske politike, geostrategije i nafte, dakle barem četiri pojma koji se, uglavnom, ne doživljavaju kao povezani. Ona neće dotaknuti nepovoljne zdravstvene učinke GMO-a, jer ta tema ne bi stala niti na puno veći prostor od ovoga.

No, sve što će biti spomenuto, detaljno je prikazano i potkrijepljeno dokumentima u mnogo knjiga. No, iz gore navedenog opisa strukture percepcije svijeta, nema nikakve sumnje da te informacije nikada neće privući ni najmanje pažnje onih tijela i pojedinaca koji neprekidno zagovaraju uvođenje GMO-a u Hrvatsku. Niti će ih htjeti saznati, niti uzeti u obzir, a jedino što sve te točne informacioje mogu dobiti – jest etiketa, u ovom slučaju najvjerojatnije oznaka „teorije urota“.

Ipak, ispričajmo tu priču onima koje možda zanima, a zatvorenike ostavimo u njihovim kavezima, sa svim njihovim idejama o vlastitoj racionalnoj superiornosti. Pa što bude.

Politička priroda veze GMO-a i nafte nije privukla puno pozornosti i uglavnom se slabo obraća pažnja da je svijetom tijekom ’70-ih istodobno vladala naftna kriza i kriza zaliha sjemenja. U roku od godinu dana, cijena nafte porasla je i do 400 posto, a cijena pšenice i do 300 posto.

I baš je u tom razdoblju – 1973. i 1974. godine – tadašnji američki ministar vanjskih poslova, Henry Kissinger izjavio: “Ako kontroliraš naftu, kontrolirat ćeš neku zemlju. Ako kontroliraš hranu, kontrolirat ćeš ljude.”

Pitanje GMO-a – geopolitičko pitanje

No, bila je to tek predigra priče u kojoj će se naftni lobi neprekidno isprepletati s kasnijom politikom nametanja GMO-a. Primjerice, kad je u svibnju 2003. tadašnji američki predsjednik George W. Bush održao konferenciju za novinare, tek koji tjedan nakon završetka rata u Iraku, u vrijeme kada je pao Bagdad, nije svijetu držao govor o važnosti međunarodne suradnje pri obnovi Iraka, nego je izjavio je da je jedan od najvažnijih zadataka predsjednikovog ureda – vršenje pritiska na Europsku uniju kako bi ukinula osmogodišnju zabranu GMO-a. To je jasan znak da je pitanje GMO-a također geopolitičko pitanje, isto kao i vojno kontroliranje naftnih polja na Bliskom istoku.

Za početak intenzivne kampanje promicanja GMO-a, moramo se vratiti u 1992. godinu, kada je naftaški predsjednik George Herbert Walker Bush, otac maloprije spomenutog predsjednika, kroz predsjedničku komisiju o biotehnologiji donio odluku da su sve genetički modificirane biljke (patentirane biljke i sjemenje poput soje i drugih biljnih vrsta, genetički modificirana soja, paradajz, kukuruz ili riža) „gotovo poput normalnog“ kukuruza, riže, paradajza ili soje.

Na temelju te (na mnogo načina netočne) tvrdnje, predsjednik Bush je donio odluku da će se te biljke jednako tretirati kao i genetički nemodificirane. To je značilo da se neće na njima raditi nikakvi posebni testovi koji bi mogli dokazati da GMO-kukuruz nije štetan za zdravlje ili da GMO-soja nije štetna za stoku.

Ta je odluka početkom ’90-ih pokrenula lavinu i omogućila komercijalizaciju GMO-a u Americi. Privatne tvrtke, poput Monsanta, koji je poznatiji po proizvodnji kemijskog sredstva “Agent Orange” koje je korišteno za vrijeme rata u Vijetnamu, zatim tvrtke Dow Chemical i DuPont, mogle su na američkom poljoprivrednom tržištu razviti tržište patentiranog sjemenja bez ikakve Vladine kontrole, bez testiranja sigurnosti od strane Administracije za hranu i lijekove i bez procjena američkog Ministarstva poljoprivrede. Štoviše, taj je predsjednički dekret kasnije uključen u poljoprivredna pravila Svjetske trgovinske organizacije.

Ako neka zemlja izrazi zabrinutost za zdravlje i sigurnost svojih stanovnika zbog netestirane tehnologije i učinaka GMO-a i zbog toga želi zabraniti GMO, barem dok ona i njezini znanstvenici ne budu potpuno uvjereni da GMO nije štetan za životinje i ljude, ako kaže da želi čekati jer nije sigurna, WTO takvo ponašanje, a na temelju Bushove odluke, smatra – nepravednom trgovinskom praksom. Takva je moć divovskih multinacionalnih kompanija poput Monsanta, Dow Chemicala i DuPonta, koje nastoje monopolizirati sjeme svih biljaka.

Odluke privatnih multinacionalnih korporacija

S druge strane oceana, gdje uvijek stoluju parnjaci američkim predsjednicama, premijer Tony Blair je žestoko zagovorao biotehnološku industriju i nasilno potiskivao istraživanja koja su pokazivala zdravstvene rizike (recimo, slučaj dr. Arpada Pusztaija, ali o tome nekom drugom prilikom). Zbog čega bi britanski premijer toliko odlučno i agresivno branio interese američke industrije?

Američka i britanska vrhuška, zajedno s vrhuškom Europske komisije, dio su istog plesa i frontmeni istih interesnih grupacija, te je Blair kao zadatak dobio promicanje biotehnologije iz posve drugih razloga, koji su dio šireg plana koji se upravo provodi oko nas na mnogo načina, a interesi profita su tek niža razina.

Uostalom, s obzirom da su svi američki predsjednici, od Ronald Reagana nadalje, omogućili velik odljev vrlo kvalitetne visoke tehnologije u Aziju i druge zemlje, jasno je da im nije na srcu stvaranje nove industrije i novih radnih mjesta u Americi. Razlog podržavanju GMO-a leži upravo u tvrdnji Henryja Kissingera: “Ako kontroliraš hranu, kontrolirat ćeš ljude”.

Prvi put u ljudskoj povijesti, tri do pet privatnih multinacionalnih korporacija (od kojih tri imaju dugogodišnje veze s Pentagonom, proizvođačima oružja, vojnim i industrijskim kompleksom u SAD-u i koje usko surađuju s vrhom američke Vlade), divovskim koracima grabe prema situaciji u kojoj će moći odlučivati – hoće li neka zemlja moći sljedeće godine uzgajati hranu ili ne, hoće li biti sjetve ili ne. One će odlučivati o tim pitanjima, jer će na svjetskom tržištu imati patentirano sjeme koje će se svake sezone morati ponovno kupovati (od Monsanta ili neke druge tvrtke).

Korijen genetičke revolucije treba tražiti u nekim idejama koje su nastale početkom 20. stoljeća, a koje su se, pod utjecajem zabrinutosti Rockefellerove zaklade zbog porasta broja svjetskog stanovništva, bavile eugenikom. GMO-revolucija tek je zadnje poglavlje te priče. Zapravo, i samo stvaranje genetički modificiranih usjeva, rezultat je projekta kojeg je prije nekoliko desetljeća u SAD-u pokrenula privatna zaklada – Rockefellerova zaklada u New Yorku

Ona je pak u sebi integrirala ideje jedne privatne dobrotvorne organizacije zvane Američka eugenička udruga ili Američko eugeničko društvo, koje je utemeljeno tijekom ’20-ih godina. Skupinu ljudi oko Američkog eugeničkog društva utemeljio je još krajem 19. i početkom 20. stoljeća, John D. Rockefeller I., bogataš koji se obogatio na nafti.

Jedan od utemeljitelja bio je i nasljednik bogatstva Kellog’s Cornflakes, koji je već tada smatrao da na svijetu ima previše ljudi, a pridružili su im se i ljudi poput magnata Andrewa Carnegija koji se bavio čelikom. Ta ista prezimena neprekidno iskaču i svaki put predstavljaju jasan indikator u vezi toga koja je djelatnost dio šireg plana. A u njihovom slučaju to je zapravo svaka.

Eugenika za superiorne ljude

Ime te udruge nekoliko se puta mijenjalo, ali bila je posvećena ideji da na svijetu postoje superiorni i inferiorni ljudi. Superiornim bi se ljudima trebala dopustiti reprodukcija, dok bi se inferiorni ljudi, ljudi s nižim kvocijentom inteligencije i ljudi koji su rođeni s laganim mentalnim ili tjelesnim oštećenjima, trebali istrijebiti unutar populacije. Tijekom ’20-ih i ’30-ih, zbog utjecaja Američkog eugeničkog društva, oko 26 država diljem SAD-a donijele su zakon o prisilnoj sterilizaciji žena koje su smatrane nepodobnima da postanu majke. Odluku o tome donosio je sud, a ne obitelj.

Eugenika je bio projekt britansko-američkih bogatih obitelji koje su željele kontrolirati rast stanovništva, prvo u SAD-u i u Engleskoj, ’20-ih godina, a poznata je postala ’30-ih. Ideja-vodilja bila je stvaranje „znanosti o rasi“, tj. eugenike. Profesori s Harvarda i Princetona, govorili su o teoriji rase i tumačili kako veličina lubanje može reći, je li netko mentalno defektan ili ne. Naravno, svoju teoriju rasa razvijali su na štetu crnaca i žena iz siromašnih zemalja, pa su još ’20-ih i 1’30-ih počeli sterilizirati puno žena.

Tijekom ’20-ih, Rockefellerova je zaklada odlučila pokrenuti istraživanje u Njemačkoj. Institutu Kaiser Wilhelm u Berlinu je 1926. dala za to vrijeme ogromnu svotu novca (stotine tisuća dolara, što bi u današnje vrijeme odgovaralo svoti od nekoliko desetaka milijuna dolara), kako bi njemački znanstvenici napravili istraživanje o eugenici, a istraživanja je financirala sve do kraja 1939. godine.

Tek u vrijeme kada je Hitler osvojio Poljsku, odlučili su biti malo diskretniji. No, direktori Rockefellerove fondacije su nakon posjeta Hitlerovoj Njemačku, bili puni toplih komplimenata za Njemačku. Kao što je jedan direktor Rockefellerove fondacije rekao: “Hitler i Nijemci čine s eugenikom ono o čemu mi samo razgovaramo. Trebali bismo biti dosljedniji.”

Ista zaklada je 70-ih financirala stvaranje GMO-a, genetski modificirane hrane…
 

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

Nizozemcima je dan unaprijed napisan izvještaj o toj katastrofi, da ga nauče napamet

• Washington od samog početka šuti o motivima “separatista”: zbog čega je njima uopće bilo potrebno da obore malezijski avion? Jer, oni za to nisu imali nikakav razlog, a rukovodstvo Rusije im nikada ne bi dalo odobrenje za takvu avanturu, a krivce bi – povješali!

• A kakve motive je mogao imati Washington? Mogao ih je imati mnogo. Za demoniziranje Rusije sva sredstva su bila dobra. Trebalo je pokazati europskim vladama da se ne trebaju protiviti ekonomskim sankcijama protiv Rusije. Samu politiku sankcija Washington prvenstveno koristi za kidanje ekonomskih veza između Europe i Rusije

• Samo idiot može povjerovati u verziju SAD o obaranju malezijskog Boeinga. Ne očekujem od zapadnih medija da priznaju da sam u pravu. Ljudi koji u njima rade za život zarađuju laganjem. Jedan od razloga zbog čega Zapad nema budućnost je to što nema tisak i druge medije, što ima samo propagandu svojih vlada, lobističke interese korporacija i apologete njihovih zajedničkih zločina

Piše: Paul Craig Roberts

Pročitao sam u svoje vrijeme da će izvješće o uzrocima pada malezijskog Boeinga iznad Ukrajine Nizozemcima biti dano da ga nauče napamet. Već tada sam znao da nikakve istrage neće biti i da nitko neće obraćati pažnju na činjenice. Tako je i bilo.

Nisam namjeravao pisati o tom izvješću zato što je washingtonska propaganda već pobijedila jer na Zapadu krivnju svaljuju na Rusiju. Ali, to kako su zapadni mediji istumbali čak i ono što se nalazi u samom izvještaju – zaista je nevjerojatno.

Na primjer, čuo sam kako moskovski dopisnik National Public Radio – Corey Flintoff – govori da su raketu lansirali ukrajinski separatisti koji nisu imali dovoljno pameti i znanja da rukuju takvom tehnikom. A ovo znači da su je faktički lansirali Rusi. Međutim, u nizozemskom izvješću ništa ne navodi na takav zaključak.

Ovo može značiti samo jedno: ili je novinar krajnje nekompetentan, ili svjesno laže

Jedino o čemu se u izvješću doista govori jest to da je raketa bila ruske proizvodnje. Međutim, u samom izvješću nema ni riječi o tome tko je tu raketu lansirao. Naprotiv, iz izvješća se jasno vidi da se krivnja ne pripisuje Rusiji već Ukrajini koja nije zatvorila svoj zračni prostor za letove zrakoplova iznad područja u kojoj su vođene borbe.

Zato su pravnici već počeli raditi na podnošenju tužbi protiv Ukrajine u ime obitelji koje su poginule. Razumije se, o ovome u zapadnim medijima nema ni riječi.

Kao što sam pisao u srpnju prošle godine, čim se pojavila vijest da se srušio Boeing na istoku Ukrajine – zapadni mediji su lansirali već pripremljenu priču: “To su učinili Rusi”.

Washington je oduvijek šutio samo o motivima “separatista”: zbog čega je njima uopće bilo potrebno da ruše malezijski avion? Jer, oni za to nisu imali nikakav razlog.

Uostalom, rukovodstvo Rusije im nikada ne bi dalo odobrenje za takvu avanturu, a krivce bi – povješali!

Zato sam govorio, ai sada govorim: verzija Washingtona ne može izdržati nikakvu kritiku, u nju može povjerovati samo idiot.

A kakve motive je mogao imati Washington?

Mogao ih je imati mnogo. Za demoniziranje Rusije sva sredstva su bila dobra. Trebalo je pokazati europskim vladama da se trebaju protiviti ekonomskim sankcijama protiv Rusije.

Samu politiku sankcija Washington prvenstveno koristi za kidanje ekonomskih veza između Europe i Rusije.

Ruski proizvođači raketa “Buk” dokazali su: da je zrakoplov bio oboren njihovom raketom, ali da raketa nije proizvedena jučer i da je može u naoružanju imati samo Ukrajina. Jer, Rusija danas koristi samo modernizirane verzije koje se po tehničkim i taktičkim karakteristikama razlikuju od tih koje koristi Ukrajina. Ukazala je također da su oštećenja malezijskog aviona takva da se ne mogu dovoditi u vezu s razornom snagom ruskog moderniziranog “Buka”.

Ovo znači da su Nizozemcima izvješće uručili, a da se nisu potrudili da mu osiguraju da koliko toliko liči na istinu …

U izvještaju nizozemskog Vijeća sigurnosti čak se uopće ne razmatra verzija s ukrajinskim lovcem.

Nizozemski izvješće ima istu vrijednost kakvu ima izvješće o uzrocima katastrofe od 11. rujna 2001. godine (rušenje njujorških kula – bliznakinja – WTC).

Ne očekujem od zapadnih medija da priznaju da sam u pravu. Ljudi koji u njima rade za život zarađuju laganjem.

Jedan od razloga zbog čega Zapad nema budućnost je to što Zapad nema tisak i druge medije, što ima samo propagandu svojih vlada, lobističke interese korporacija i apologete njihovih zajedničkih zločina.

Zapadni mediji odavno nisu ni nezavisni. Urednik najvećeg njemačkog lista napisao je i izdao knjigu, koja je postala bestselere, u kojoj otvoreno priznaje da je radio za CIA i da je svaki novinar europskih mainstream listova – samo sluga washingtonskih laži. Razumije se da ova knjiga nije bila prevedena i tiskana u SAD …

Kao čovjeku koji je radio u Reaganovoj ekipi i da doprinos okončanju Hladnog rata – odvratno mi je gledati kako zapadni mediji tu opasnost oživljavaju. Pred našim očima.
 
(fakti.org/uredio:nsp)