Najpoznatiji distopijski roman ’1984.’ opisao je svijet čak i boljim od onog u kojem danas živimo

Idući mjesec proslavit će se 70 godina otkako je George Orwell napisao svoj čuveni distopijski roman ’1984′. Gledajući unatrag na njegova predviđanja, u mnogočemu je doista imao pravo. Ispostavilo se da su Orwellova predviđanja bila zastrašujuće točna, podsjetio je magazin Forbes.

U njegovoj ’1984′ država je odredila o čemu se može pričati ili pisati. I doista, danas nekoliko privatnih tvrtku u Silicijskoj dolini ima apsolutnu moć odrediti što se može pročitati ili vidjeti na internetu.

U ’1984.’ bilo je samo nekoliko zemalja kojima je pripadala većina svjetske populacije.

Godine 2019. postoji samo nekoliko imperija koje imaju društvene medije koje koristi većina svjetske populacije.

U 1984. država je provodila nadzor i cenzurirala govor.

Godine 2019., kompanije koje nadziru najveće društvene mreže imaju zaposlenu vojsku ljudi i algoritme koji nadziru svoje korisnike 24 sata na dan sedam dana u tjednu, te označavaju one koji počine prekršaj mislima i riječima, pa ih brišu. Oni koji imaju previše takvih prekršaja, iste te tvrtke daju im oznaku ‘nepostojećeg’ bez ikakve mogućnosti na žalbu

U ’1984.’ oni koji su počinili osobito teški prekršaj neprihvaljivim razmišljanjem ili su takve prekršaje ponavljali, nestaju.

Društvene mreže u 2019. godini mogu zabraniti bilo koga u bilo koje vrijeme iz bilo kojeg razloga. Oni koji su prognani iz društvenih mreža izbrisani su zauvijek i njihov ni jedan post više ne postoji, svaki trag o njihovom postojanju je nestao.

U ’1984′ vlada neprestano mijenja i briše, pa ponovno piše povijest ako ona postane neugodan svjedok.

Godine 2019. vlade neprimjetno preuređuju press izvještaje da bi uklonile stajališta koja su se pokazala pogrešnima ili kako bi dodali izjave u prilog njihovim trenutačnim tvrdnjama. U međuvremenu EU je uvela ‘Pravo na zaborav’, kojim građani mogu zatražiti da se obrišu informacije i tekstovi koji su o njima nekoć napisani i objavljeni na internetu, što im daje mogućnost da se ‘ponovno rode’ bez tereta prošlosti i podsjetnika na njihove eventualne prijestupe.

U ’1984.’ sveprisutni “ekrani” služe i za prijenos informacija i kao nadzorni uređaji koji kontroliraju i privatne i javne prostore s kamerama i mikrofonima koje nadzire vlada.

U 2019. godini, pametni telefoni preuzimaju ovu ulogu, djelujući i kao naš prozor u digitalni svijet i sredstva kroz koja bezbroj privatnih tvrtki nadziru svaki naš pokret ili odluku. Ipak, naš svijet daleko nadilazi onaj koji je opisao Orwell, jer je sad moguće i naše satove, hladnjake, kućne termostate povezati s internetom i strimati naš svakodnevni život u stvarnom vremenu direktno u ta privatna informatička carstva.

U ’1984.’ država je iskoristila svoju moć nadzora da bi održala red.

Godine 2019. privane tvrtke stvaraju carstvo informacija o našim navikama, a ta arhiva je neprocjenjivo vrijedna i služi za manipulaciju.

U ’1984.’ vlada koristi državni nadzor da bi svakog člana potaknula da se ponaša onako kako ona to želi.

Godine 2019. privatne tvrtke čine isto, stvarajući široke profile ponašanja i interesa za svakog pojedinog korisnika, a na temelju toga potiču ih na ponašanje koje se može unovčiti.

U ’1984.’ vlada je uložila veliki novac u opremu i osoblje potrebno za održavanje stalnog nadzora nad svojim građanima.

U 2019. godini ljudi sami financiraju veliko nadzorno carstvo koje ih prati i njima manipulira. Građani kupuju najnovije digitalne uređaje, redovito ih nadograđuju i održavaju, plaćaju električne i internetske usluge potrebne za njihovo povezivanje i daju privatnicima neograničeni pristup najintimnijim informacijama.

U ’1984.’ krajnji cilj moćnog nadzornog carstva je održati i učvrstiti moć države. Godine 2019. krajnji cilj snažnog nadzora je održati i učvrstiti moć društvenih medija.

Danas, 70 godina nakon objavljivanja ’1984.’ izgleda da su se ostvarila sva Orwellova predviđanja i da je stvarni život i gori nego što je on to opisao u svom romanu.

Na kraju, dok jurimo prema orvelovskom svijetu nadzora i cenzure, možda bismo svi mogli uzeti vremena da ponovo pročitamo ’1984.’ kako bismo bolje razumjeli svijet u kojem živimo.

(express.hr)

Razgovor koji je 1980. godine sa Milanom Kunderom vodio Philip Roth. Ovaj tekst se nalazi u knjizi eseja i razgovora “Čitajući sebe i druge” koje je objavila izdavačka kuća Buybook

Ovaj intervju predstavlja sažetak dva razgovora koja sam vodio s Milanom Kunderom poslije čitanja prevedenog rukopisa njegove knjige Knjiga o smijehu i zaboravu – jedan dok je bio u Londonu prvi put, a drugi kad je prvi put posjetio Sjedinjene Države.

Tamo je doputovao iz Francuske; od 1975, on i njegova supruga su tamo živjeli kao emigranti, u Rennesu, gdje je predavao na univerzitetu, a sad u Parizu.

Tijkom našeg razgovora, Kundera je povremeno govorio na francuskom, ali uglavnom na češkom, a njegova žena Vera, služila nam je kao prevoditelj. Završni tekst s češkog na engleski preveo je Peter Kussi.

STRAH OD PROPASTI SVIJETA

Roth: Misliš li da će uskoro biti propast svijeta?

Kundera: To zavisi od toga kako shvaćaš riječ uskoro.

Roth: Sutra ili prekosutra.

Kundera: Osjećanje da svijet juri ka propasti je veoma staro.

Roth: Onda nemamo razloga za zabrinutost.

Kundera: Upravo obratno. Ako je taj strah vjekovima prisutan u ljudskom umu, mora da postoje razlozi za to.

Roth: U svakom slučaju, čini mi se da je ta briga u pozadini svih priča u tvojoj najnovijoj knjizi, čak i onih koje su izrazito humorističke.

Kundera: Da mi je neko rekao, kad sam bio dječak: „Jednog dana ćeš vidjeti kako tvoj narod nestaje s ovog svijeta“, smatrao bih to besmislicom, nečim nezamislivim. Čovjek zna da je smrtan, ali uzima zdravo za gotovo da njegov narod ima neku vrstu vječnog života. Ali poslije ruske invazije 1968, svaki Čeh suočio se s idejom da bi njegov narod mogao tiho biti izbrisan s mape Europe, kao što je tokom prethodnih pet desetljeća četrdeset miliona Ukrajinaca tiho nestalo s ovog svijeta, a da niko nije ni primijetio. Ili Litvanci.

Znaš li da je Litva u sedamnaestom stoljeću bila moćna država? Danas Rusi drže Litvance u rezervatu kao napola istrijebljeno pleme; zabranjen im je kontakt sa svijetom kako bi se spriječilo da vijesti o njihovom postojanju dospiju napolje. Ne znam kakva budućnost čeka moj narod. Sigurno je da će Rusi napraviti sve kako bi ga postepeno utopili u svoju civilizaciju. Niko ne zna hoće li uspjeti u tome. Ali mogućnost postoji. A iznenadno shvatanje da takva mogućnost postoji, dovoljno je da promijeni nečiji pogled na život. Danas vidim čak i Evropu kao krhku i smrtnu.

Roth: A ipak, zar nisu sudbine Istočnoevropljana i Zapadnoeuropljana dijametralno suprotne?

Kundera: Kao obrazac kulturne povijesti, Istočna Europa je Rusija, s prilično specifičnom poviješću ukorijenjenom u bizantskom svijetu. Češka, Poljska, Mađarska, baš kao i Austrija, nikad nisu bile dio Istočne Evrope. Od samog početka su učestvovale u velikoj avanturi zapadne civilizacije, s gotikom, renesansom i reformacijom… pokretom koji je nastao baš u tom regionu.

Tamo je, u Srednjoj Europi, ta moderna kultura pronašla najveće podsticaje: psihoanalizu, strukturalizam, dodekafoniju, Bartókovu muziku, Kafkinu i Musilovu novu estetiku romana. Poslijeratno pripajanje Srednje Europe (ili njenog najvećeg dijela) ruskoj civilizaciji doprinijelo je da zapadna kultura izgubi svoj ključni gravitacijski centar. To je najznačajniji događaj u povijesti Zapada dvadesetog stoljeća, i ne možemo odbaciti mogućnost da je kraj Srednje Europe označio početak kraja čitave Europe.

RAZUMIJEVANJE SVIJETA 

Roth: Tokom Praškog proljeća, tvoj roman Šala i zbirka priča Smiješne ljubavi štampane su u tiražima od po 150.000 primjeraka. Poslije ruske invazije, otpustili su te s mjesta profesora na filmskoj akademiji i sve tvoje knjige su sklonjene iz javnih biblioteka. Sedam godina kasnije ti i tvoja žena ste ubacili nekoliko knjiga i nešto odjeće u prtljažnik automobila i odvezli se u Francusku, gdje si postao jedan od najčitanijih stranih autora. Kako izgleda biti emigrant?

Kundera: Za pisca, iskustvo življenja u više zemalja je prava blagodat. Možeš razumjeti svijet samo ako ga sagledaš s više različitih strana. Moja najnovija knjiga (Knjiga o smijehu i zaboravu), koja je objavljena u Francuskoj, zauzima poseban geografski prostor: događaji koji se odvijaju u Pragu viđeni su kroz zapadnoeuropske oči, a ono što se događa u Francuskoj, kroz češke oči.

To je susret dva svijeta. S jedne strane je moja rodna zemlja: tokom svega pola stoljeća iskusila je demokratiju, fašizam, revoluciju, staljinistički teror i raspad staljinizma, njemačku i rusku okupaciju, masovne deportacije, smrt Zapada u sopstvenoj zemlji. To je potonuće pod teretom povijesti i pogled na svijet s velikim skepticizmom. S druge strane, Francuska: stoljećima je bila centar svijeta, a danas pati zbog nedostatka velikih povijesnih događaja. Zato se raduje radikalnim ideološkim stavovima. To je lirsko, neurotično očekivanje nekog sopstvenog velikog djela, koje ne dolazi, i nikad neće doći.

Roth: Živiš li u Francuskoj kao stranac, ili se, kulturno, osjećaš kao kod kuće?

Kundera: Veoma mi je draga francuska kultura i mnogo joj dugujem. Posebno starijoj književnosti. Rabelais mi je najdraži pisac. I Diderot. Volim njegovog Fatalistu Jacquesa koliko i Laurencea Sternea. To su bili najveći eksperimenti svih vremena, u obliku romana. A njihovi eksperimenti su bili, da tako kažemo, zabavni, puni sreće i radosti, koja je sad nestala iz francuske književnosti, a bez nje svaka umjetnost gubi na značaju. Sterne i Diderot su shvatali roman kao veliku igru. Otkrili su humor u obliku romana. Kad čujem naučne rasprave o tome kako je roman iscrpio svoje mogućnosti, mislim sasvim drugačije: tijekom povijesti roman je propustio mnoge mogućnosti. Naprimjer, podsticaje za razvoj romana koje su postavili Sterne i Diderot nije preuzeo nijedan od sljedbenika.

Roth: Knjiga o smijehu i zaboravu nije nazvana romanom, ali u tekstu ti izjavljuješ: ova knjiga je roman u obliku varijacija. Pa, je li roman ili nije?

Kundera: Što se tiče moje lične estetske procjene, to je pravi roman, ali ne želim svima nametati to mišljenje. U romanesknoj formi postoji velika pritajena sloboda. Greška je posmatrati nesumnjivu stereotipnu strukturu kao nedodirljivu suštinu romana.

Roth: A ipak sigurno postoji nešto što čini roman romanom i to mu ograničava slobodu.

Kundera: Roman je dugo djelo sintetične proze zasnovano na radnji s izmišljenim likovima. To su jedina ograničenja. Pod terminom sintetični mislim na želju romanopisca da sagleda svoju temu sa svih strana i potpuno cjelovito. Ironični eseji, romaneskna naracija, autobiografski fragmenti, povijesne činjenice, izleti u maštu – sintetična moć romana je sposobna da uklopi sve u jedinstvenu cjelinu, kao glasove u polifonoj muzici. Jedinstvo knjige ne mora izniknuti iz zapleta, već se može osloniti na temu. U mojoj posljednjoj knjizi postoje dvije takve teme: smijeh i zaboravljanje.

VRIJEDNOST HUMORA 

Roth: Smijeh ti je uvijek bio blizak. Tvoje knjige izazivaju smijeh humorom i ironijom. Kad tvoji likovi iskuse bol, to je zato što su naletjeli na svijet koji je izgubio smisao za humor.

Kundera: Shvatio sam vrijednost humora u doba staljinističkog terora. Tad sam imao dvadeset godina. Uvijek sam mogao prepoznati osobu koja nije staljinista, osobu koje se ne moram bojati, po načinu na koji se smijala. Smisao za humor je bio pouzdan način prepoznavanja. Još otad, plašio me je svijet koji je izgubio smisao za humor.

Roth: U Knjizi o smijehu i zaboravu, razvilo se nešto drugo. U maloj paraboli, porediš smijeh anđela sa smijehom đavola. Đavo se smije jer mu božiji svijet izgleda besmisleno; anđeli se smiju od radosti, jer sve u božijem svijetu ima svoj smisao.

Kundera: Da, čovjek koristi istu fiziološku manifestaciju – smijeh – da bi izrazio dva različita metafizička vrhunca. Ako nekom ispadne šešir u svježe iskopan grob, sahrana gubi svoje značenje i rađa se smijeh. Dvoje ljubavnika trči livadom, držeći se za ruke, smijući se. Njihov smijeh nema nikakve veze sa šalama ili humorom; to je ozbiljan smijeh anđela, koji izražavaju radost postojanja. Obje vrste smijeha pripadaju životnim zadovoljstvima, ali kad se istjeraju do krajnosti, također označavaju dvojnu apokalipsu: oduševljeni smijeh zaluđenika za anđele, koji su tako uvjereni u svoj značaj u svijetu, da su spremni objesiti svakog ko ne dijeli njihovu radost. I drugi smijeh, koji se čuje sa suprotne strane, koji tvrdi da sve postaje besmisleno, da su čak i sahrane smiješne, a grupni seks samo komična pantomima. Ljudski život je ograničen tim provalijama: fanatizam na jednoj strani i potpuni skepticizam na drugoj.

Roth: Ono što ti sad nazivaš smijehom anđela, novi je naziv za lirski pristup životu iz tvojih prethodnih romana. U jednoj svojoj knjizi, opisuješ doba staljinističkog terora kao vladavinu dželata i pjesnika.

Kundera: Totalitarizam nije samo pakao već i san o raju – drevni san o svijetu gdje svi žive u skladu, ujedinjeni jedinstvenom voljom i vjerom, bez tajni jedni pred drugima. André Breton je također sanjao o tom raju, kad je govorio o staklenoj kući u kojoj je čeznuo da živi. Da totalitarizam nije eksploatisao te stereotipe, koji su duboko u nama i imaju korijen u svim religijama, nikad ne bi privukao toliko ljudi, posebno tokom prvih faza svog postojanja. Kad se san o raju počne pretvarati u stvarnost, iznenada iskrsavaju ljudi koji mu stoje na putu, i vladari raja moraju izgraditi mali gulag nedaleko od rajskog vrta. S vremenom, taj gulag postaje sve veći i savršeniji, dok obližnji raj postaje sve manji i siromašniji.

Roth: U tvojoj knjizi, veliki francuski pjesnik Eluard leti iznad raja i gulaga, pjevajući. Je li taj djelić povijesti koji spominješ u svojoj knjizi istinit?

Kundera: Poslije rata, Paul Eluard je napustio nadrealizam i postao najveći zagovornik onog što bi se moglo nazvati „poezijom totalitarizma“. Pjevao je o bratstvu, miru, pravdi, boljem sutra, pjevao je o drugarstvu i protiv izolacije, o radosti i protiv sumornosti, o nedužnosti i protiv cinizma. Kad su 1950, vladari raja osudili Eluardovog praškog prijatelja, nadrealistu Záviša Kalendru, na smrt vješanjem, Eluard je potisnuo svoje osjećanje prijateljstva u ime nadličnih ideala i javno podržavao pogubljenje svog druga. Dželat je ubijao dok je pjesnik pjevao.

A ne samo pjesnik. Čitav period staljinističkog terora bio je period kolektivnog lirskog delirijuma. To je dosad potpuno zaboravljeno, ali je to ključno pitanje. Ljudi vole kazati: revolucija je predivna; tek kad se iz nje rodi teror, postaje zla. Ali to nije istina. Zlo je već prisutno u predivnom, pakao se već nalazi u snu o raju, a ako želimo shvatiti suštinu pakla, moramo proučiti suštinu raja iz kojeg on potiče. Izuzetno je lako osuditi gulage, ali odbaciti totalitarnu poeziju koja vodi do gulaga preko raja, teže je nego ikad. Danas ljudi širom svijeta jednoglasno odbijaju ideju gulaga, ali još uvijek dozvoljavaju sebi da budu zavedeni totalitarnom poezijom i da marširaju u nove gulage uz melodiju iste lirske pjesme koju je svirao Eluard dok je lebdio iznad Praga kao veliki arhanđel lirike, dok se dim Kalandrinog tijela dizao u nebo iz dimnjaka krematorijuma.

DJETINJSTVO KAO ZAMKA 

Roth: Ono što je karakteristično za tvoju prozu je stalan sukob privatnog i javnog. Ali ne u smislu da se privatne priče odigravaju ispred političke pozadine ili politički događaji zadiru u privatne živote. Umjesto toga, ti stalno pokazuješ da političkim događajima upravljaju isti zakoni kao i privatnim dešavanjima, tako da je tvoja proza neka vrsta političke psihoanalize.

Kundera: Metafizika čovjeka je ista i u privatnoj i u javnoj sferi. Uzmimo drugu temu knjige, zaboravljanje. To je veliki privatni problem čovjeka: smrt kao gubitak bića. Ali šta je biće? To je skup svih naših sjećanja. I tako, ono što nas plaši kod smrti nije gubitak budućnosti već gubitak prošlosti. Zaborav je vrsta smrti oduvijek prisutne u životu. To je problem moje junakinje, ona očajnički pokušava sačuvati sjećanje na svog dragog umrlog muža, koje počinje da blijedi. Ali zaboravljanje je i veliki problem politike. Kad neka velika sila želi uskratiti nekoj maloj zemlji njenu nacionalnu svijest, ona koristi metod organizovanog zaborava. To je ono što se trenutno događa u Bohemiji.

Moderna češka književnost, ukoliko ima ikakvu vrijednost, nije bila štampana dvanaest godina; 200 čeških pisaca je zabranjeno, uključujući i mrtvog Franza Kafku; 145 čeških povijesničara je dobilo otkaz, povijest je iznova napisana, spomenici su srušeni. Nacija koja izgubi svijest o svojoj prošlosti postepeno gubi sebe. I tako je politička situacija surovo osvijetlila običan metafizički problem zaboravljanja, s kojim se svakodnevno susrećemo, ne obraćajući pažnju na njega. Politika razotkriva metafiziku privatnog života, a privatni život razotkriva metafiziku politike.

Roth: U šestom dijelu tvoje knjige varijacija, glavna junakinja, Tamina, stiže na jedno ostrvo gdje su samo djeca. Na kraju je oni progone do smrti. Je li to san, bajka ili alegorija?

Kundera: Ništa mi nije tako strano kao alegorija, priča koju je izmislio pisac kako bi ilustrovao neku svoju tezu. Događaji, bili oni stvarni ili izmišljeni, moraju biti značajni po sebi, a čitalac treba biti naivno zaveden njihovom snagom i poetikom. Uvijek me je progonila ta slika, i tokom jednog perioda mog života stalno mi se javljala u snovima: jedan čovjek se nađe zarobljen u svijetu djece, iz kojeg ne može pobjeći. I iznenada, djetinjstvo, koje svi uljepšavamo i obožavamo, postaje čist užas. Kao neka zamka. Ova priča nije alegorija.

Ali moja knjiga je polifonija u kojoj se različite priče međusobno objašnjavaju, osvjetljavaju, dopunjavaju jedna drugu. Glavni događaj u knjizi je priča o totalitarizmu, koji uskraćuje ljudima sjećanje i tako ih pretvara u naciju djece. Svi totalitarizmi to rade. I možda naše čitavo tehničko doba to radi, sa svojim kultom budućnosti, kultom mladosti i djetinjstva, nezainteresovanošću za prošlost i nepovjerenjem prema mišljenju. Usred jednog bjesomučno djetinjastog društva, odrasla osoba opremljena sjećanjem i ironijom osjeća se kao Tamina na tom ostrvu djece.

Roth: Gotovo svi tvoji romani, ustvari, svi pojedinačni dijelovi tvoje posljednje knjige, pronalaze svoj rasplet u prizorima koitusa. Čak i onaj dio pod nevinim naslovom „Majka“ predstavlja jednu dugu scenu seksa utroje, s prologom i epilogom. Šta ti seks znači kao romanopiscu?

SEKSUALNO PRIZNANJE JE DOSADNO 

Kundera: U ovo doba, kad seksualnost više nije tabu, puki opis, puko seksualno priznanje, postaju primjetno dosadni. Kako nam sad Lawrence izgleda zastarjelo, ili čak Henry Miller sa svojom lirikom opscenosti! A ipak i neki erotski odlomci Georgesa Bataillea ostavili su trajan utisak na mene. Možda je to zato što nisu lirski nego filozofski. U pravu si kad kažeš da se kod mene sve završava velikim erotskim prizorima. Imam osjećaj da prizor fizičke ljubavi stvara izuzetno jako svjetlo koje iznenada otkriva suštinu likova i sažima njihove životne situacije. Hugo vodi ljubav s Taminom dok ona očajnički pokušava misliti o propuštenom odmoru sa svojim bivšim mužem. Ta erotska scena je fokus gdje se sabiraju sve teme priče i gdje se nalaze najdublje tajne.

Roth: Posljednji dio, sedmi, ustvari se bavi samo seksualnošću. Zašto taj dio zatvara knjigu, umjesto nekog drugog, kao što je mnogo dramatičniji šesti dio, u kojem junakinja umire?

Kundera: Tamina umire, metaforički govoreći, usred smijeha anđela. Kroz posljednje poglavlje knjige, s druge strane, odjekuje drugačija vrsta smijeha, ona vrsta koja se čuje kad stvari izgube svoje značenje. Postoji određena zamišljena linija razgraničenja iza koje stvari izgledaju besmisleno i smiješno. Jedna osoba pita sebe: zar nije besmisleno da ustajem ujutro? Da idem na posao? Da težim bilo čemu? Da pripadam nekoj naciji samo zato što sam tu rođen? Čovjek živi u neposrednoj blizini tih granica i može se lako naći s druge strane. Ta granica postoji svuda, u svim oblastima života i čak i u onoj najdubljoj, najurođenijoj: seksualnosti. I upravo zato što je to najdublja oblast života, pitanje o seksualnosti je najdublje pitanje. Zato se moja knjiga varijacija ne može završiti nekom drugom varijacijom.

Roth: Je li ovo, onda, najdalja točka koju je dosegao tvoj pesimizam?

Kundera: Čuvam se riječi pesimizam i optimizam. Roman ne tvrdi ništa; roman traži i postavlja pitanja. Ne znam hoće li moja nacija nestati i ne znam koji je od mojih likova u pravu. Ja izmišljam priče, suprotstavljam ih međusobno, i na taj način postavljam pitanja. Ljudska glupost dolazi iz potrebe da postoje odgovori na sve. Kad je Don Quijote krenuo u svijet, taj svijet se pred njegovim očima pretvorio u tajnu. To je naslijeđe prvog europskog romana ostavljeno čitavoj kasnijoj povijesti romana. Romanopisac uči čitaoca da shvati svijet kao pitanje. U tom stavu postoje mudrost i trpeljivost. U svijetu izgrađenom na neprikosnovenim izvjesnostima, takav roman je mrtav. Totalitarni svijet, bez obzira je li zasnovan na Marxu, islamu ili nečem drugom, svijet je odgovora, a ne pitanja. Tu nema mjesta za roman. U svakom slučaju, izgleda mi da danas, ljudi širom svijeta više vole prosuđivati nego shvatati, odgovarati nego pitati, tako da glas ovog romana teško može nadjačati glasnu glupost ljudske izvjesnosti.

(1980.)

PHILIP ROTH o knjizi “Čitajući sebe i druge”:

Dvadeset tri teksta koja su se pojavila u prvom izdanju ove zbirke pisana su, sporadično, u periodu od petnaest godina, između objavljivanja moje prve knjige proze, 1959, i moje osme, 1974. Većina se pojavila krajem tog perioda, nekoliko je s početka, a gotovo da nema ni jedan iz sredine – što nagovještava da su oni većinom nusproizvodi književnih početaka, a kasnije svođenja računa. (Materijal dodan za Penguinovo izdanje iz 1985. – četiri intervjua na kraju prvog dijela – objavljen je između 1979. i 1984. godine).

Pošto mi je slava – a s njom i protivljenje – došla gotovo trenutno, činilo mi se da sam prozvan da odbranim svoju književnu poziciju i svoja moralna načela, gotovo odmah nakon prvih koraka; kasnije sam pokušao iznijeti svoje viđenje onog što sam otada čitao i pisao.

Ovi tekstovi zajedno otkrivaju moju trajnu zaokupljenost odnosima između pisanog i nepisanog svijeta. Ta jednostavna razlika posuđena je od Paula Goodmana. Smatram je mnogo korisnijom nego razliku između mašte i stvarnosti, ili umjetnosti i života, prvo, zato što svako može jasno uvidjeti razlike između to dvoje, a drugo, jer svjetovi između kojih se ja svakodnevno krećem, ne bi mogli biti bolje opisani.

Tamo-amo, tamo-amo, prenoseći svježe informacije, detaljna uputstva, zbrkane poruke, očajnička pitanja, naivna očekivanja, zbunjujuće izazove… dodijeljena mi je neka vrsta uloge kurira Barnabasa, koga geometar K. unajmljuje da ide tamo-amo strmim vijugavim putem između sela i zamka u Kafkinom romanu o teškoćama prenošenja poruke.

Knjiga Čitajući sebe i druge podijeljena je na dva dijela, a svaki je organizovan manje ili više hronološki. Postoji značajno preklapanje, ali ja – kao čitalac i čitani – predstavljam srce prvog dijela. Taj odjeljak sastoji se uglavnom od intervjua u kojima opisujem kako su nastala moja djela, sredstva upotrijebljena od knjige do knjige, i modele koje povezujem s tim naporima. Intervjui su poprimili svoj konačan pisani oblik, mada su neki započeli kao razgovori koji su postavili osnove i nametnuli ton i fokus onog što se pojavilo u štampanom obliku.

Drugi dio sastoji se od odabranih članaka i eseja, od kojih su mnogi nastali iz neke potrebe – da razgovaram, da se suprotstavim neistomišljeniku, da predstavim nekog pisca, da obilježim neki događaj. Usmjereni su ka teškoćama, zanosima, i odbojnostima koji su se razvili uz moj rad. Na dnu prve stranice gotovo svakog teksta, napomenuo sam kojom je prilikom nastao; u prvom dijelu, sagovornik je identifikovan, datum napisan, a tamo gdje sam smatrao prikladnim, opisao sam i okolnosti konkretnog intervjua. Detaljni podaci o tim izdanjima pojavljuju se u Napomenama.
 
(zurnal.info/uredio:nsp)

Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek.

SVE SU ŽIVOTINJE JEDNAKE
ALI NEKE ŽIVOTINJE SU JEDNAKIJE
OD DRUGIH

Poslije toga više nije bilo čudno što su slijedećeg dana svinje, koje su nadgledale posao na Farmi, imale bičeve. Nije bilo čudno kada su saznale da su svinje kupile radio, da pregovaraju o uvođenju telefona i da su se pretplatile na John Bull, Tit-Bits i Daily Mirror. Nije im više bilo čudno kada su vidjele Napoleona kako šeće vrtom s lulom u ustima — pa čak ni kada su svinje obukle odjeću iz ormara gospodina Jonesa, ni kada se Napoleon pojavio u crnom kaputu, kratkim lovačkim hlačama i kožnim gamašama, a njegova krmača-ljubimica u haljini od blistave svile koju je gospođa Jones obično nosila nedjeljom.

Tjedan dana kasnije, jednog poslijepodneva, na Farmu je stiglo više dvokolica. Delegacije sa susjednih farmi bile su pozvane da razgledaju Farmu. Svinje su im pokazale čitavu Farmu, a delegacije su izrazile veliko divljenje za sve što su vidjele, posebno za vjetrenjaču. Životinje su plijevile repu. Radile su marljivo, jedva da su podigle glave od posla; nisu znale koga da se više plaše — svinja ili posjetilaca.

To veče iz kuće se čuo glasan smijeh i pjevanje. Čuvši pomiješane glasove, životinje je iznenada zahvatila radoznalost. Što se to tamo događa, sada kada su se prvi put životinje i ljudi sastali na ravnopravnoj osnovi? Počele su, najtiše što su mogle, šuljati se prema vrtu uz kuću.

Zastale su na ulazu, plašeći se pomalo da krenu dalje, ali Clover ih je povela naprijed. Na vršcima prstiju došuljale su se do kuće, a životinje koje su bile dovoljno visoke zavirile su kroz prozor blagovaonice. Unutra je za dugim stolom s jedilo šest farmera, isto toliko uglednih svinja, ana počasnom mjestu, na čelu stola, sjedio je sam Napoleon. Svinje su se očito osjećale udobno u stolicama. Društvo je uživalo igrajući karte, ali je na tren prekinulo igru, da ispiju zdravicu. Veliki vrč kružio je oko stola i pehari su ponovo napunjeni pivom. Nitko nije primijetio začuđena lica životinja koje su gledale kroz prozor.   

Ustade gospodin Pilkington iz Foksvuda, držeći u ruci pehar. Za koji trenutak, reče, za Molliet će prisutno društvo da ispije zdravicu. Ali prije nego što to učini, želi reći nekoliko riječi za koje osjeća da mu je dužnost kazati ih. Čini mu osobito zadovoljstvo, reče, a uvjeren je, i ostalim prisutnima, što osjeća da je dugom razdoblju nepovjerenja i nerazumijevanja došao kraj. Činjenica je da nekada — ni on, ni bilo tko iz prisutnog društva nije dijelio takve osjećaje – poštovane vlasnike Životinjske farme susjedi su gledali, on ne bi rekao s neprijateljstvom, ali možda s izvjesnom dozom sumnje. Dogodili su se nemili događaji, kružile su nepoželjne ideje.

Smatralo se da je Farma koju posjeduju i nadziru svinje nenormalna pojava koja bi mogla uznemiriti susjedstvo. Suviše je farmera smatralo, bez pravog uvida u stvari, da će na takvoj Farmi prevladati duh slobode i nediscipline. Oni su bili uznemireni zbog mogućeg utjecaja na njihove životinje, ili čak na njihove nadničare. Ali, sve te sumnje sada su raspršene. Danas su on i njegovi prijatelji posjetili Životinjsku farmu, svojim očima razgledali svaki njen kutak, i što su vidjeli? Ne samo najmodernije suvremene metode, već disciplinu i red koji bi morali biti uzorom svim farmerima. On je, vjeruje, bio u pravu kada je tvrdio da niže životinje na Životinjskoj farmi rade više a dobivaju manje hrane nego bilo koje životinje u okrugu. Zaista, on i njegovi kolege posjetioci danas su uočili mnoge stvari koje namjeravaju odmah uvesti na svojim farmama.

Završio bih svoje primjedbe, rekao je, naglašavajući još jednom da prijateljstvo između Životinjske farme i njenih susjeda postoji i mora postojati. Između svinja i ljudi nije bilo, niti ima potrebe da bude bilo kakvog nesklada u interesima. Njihove borbe i njihove poteškoće jednake su. Nije li problem rada svagdje isti? Postalo je očito da je gospodin Pilkington htio izreći neku brižljivo pripremljenu dosjetku o društvu, ali ga je za trenutak isuviše obuzelo zadovoljstvo da bi je mogao kazati. Pošto se iskašljao, od čega su mu podvoljci postali purpurni, uspio je izreći: “Ako vi imate vaše niže životinje s kojima se borite”, reče, “mi imamo naše niže klase!” Ta bon mot dovela je stol do urlanja; a gospodin Pilkington je još
jednom čestitao svinjama na oskudnim obrocima, dugom radnom danu i nemilosrdnosti koju je primijetio na Životinjskoj farmi.   

A sada, reče, zamolio bih društvo da ustane i provjeri da li su čaše pune. “Gospodo”, zaključi gospodin Pilkington, “gospodo, nazdravljam vam: za napredak Životinjske farme!” Nastalo je oduševljeno klicanje i toptanje nogama. Napoleon je bio toliko radostan da je ustao i obišao čitav stol da se kucne s gospodinom Pilkingtonom prije nego što ispije svoj pehar. Kad su se povici utišali, Napoleon, koji je ostao na nogama, saopći da bi i on želio kazati nekoliko riječi.   

Poput svih Napoleonovih govora, i ovaj je bio kratak i jezgrovit. I on je, reče, sretan što je razdoblju nerazumijevanja došao kraj. Dugo vremena čuli su se glasovi — koje su, on ima razloga da tako misli, širili neki zlobni neprijatelji — da je u njegovim, kao i u nazorima njegovih prijatelja, bilo nečeg rušilačkog, pa čak i revolucionarnog. Čak se govorilo da su pokušavali pobuniti životinje na susjednim farmama. Ništa ne može biti veća laž! Njihova jedina želja, sada i u prošlosti, bila je da žive u miru i normalnim poslovnim odnosima sa susjedima. Farma, koju ima čast da nadgleda, dodade, jest kooperativno poduzeće. Mjenice, koje su u njegovu posjedu, zajedničko su vlasništvo svinja.   

On ne vjeruje, reče, da je preostala i jedna od starih sumnji, ali u svakidašnjim poslovima Farme napravljene su nedavno neke izmjene koje će još više učvrstiti povjerenje. Do sada su životinje na Farmi imale prilično luckast običaj da se jedna drugoj obraćaju s “druže”. S tim treba prekinuti. Postojao je također vrlo čudan običaj, čije je porijeklo nepoznato, da se svake nedjelje obilazi lubanja jednog nerasta koja se nalazila na postolju u vrtu. I to se mora spriječiti, a lubanja je već zakopana. Posjetioci su možda primijetili zelenu zastavu koja se
vijorila na jarbolu. Ako su je vidjeli, mogli su opaziti da su s nje uklonjeni bijela potkova i rog. Od sada će zastava biti samo zelena.   

Na briljantan i dobrosusjedski govor gospodina Pilkingtona, reče, on ima samo jednu zamjerku. Gospodin Pilkington je čitavo vrijeme govorio o “Životinjskoj farmi”. On naravno nije mogao znati — jer Napoleon sada to prvi put objavljuje — da je ime “Životinjska farma” ukinuto. Od sada će se farma zvati “Vlastelinska farma”, što je, kako on vjeruje, njeno pravo i prvobitno ime. “Gospodo”, zaključi Napoleon, “nazdravimo kao i maloprije, ali na drugi način. Napunite čaše do vrha. Gospodo, evo moje zdravice: za napredak Vlastelinske farme!”

Čulo se srdačno klicanje kao i maloprije, i pehari su ispražnjeni do dna. Dok su izvana promatrale taj prizor, životinjama se učinilo da se događa nešto čudno. Što se to promijenilo u izgledu svinja? Cloverine ostarjele, mutne oči prelazile su s jedne na drugu. Neke od njih imale su pet podvoljaka, neke četiri, a neke tri. Ali, što je to izgledalo kao da se preobražava i mijenja? Pljesak se utišao, društvo je uzelo karte i nastavilo prekinutu igru, a životinje su se potiho odšuljale natrag.   

Ali, zastadoše nakon dvadesetak metara. Iz kuće se čulo urlikanje. Potrčale su natrag i ponovo provirile kroz prozor. Oštra svađa postajala je sve bučnija. Galamilo se, lupalo po stolu, gledalo oštro i sumnjičavo, odlučno nijekalo. Svađa je počela u trenutku kada su Napoleon i gospodin Pilkington istovremeno odigrali pikovog asa. Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek.
 
(iz knjige “Životinjska Farma” by George Orwell/uredio: nsp)