Svi američki predsjednici, osim jednog, dolaze iz europskih kraljevskih obitelji, prema analizi 12-godišnje djevojčice koja je proučila rodoslovna stabla svih predsjednika

BridgeAnna d’Avignon iz Kalifornije objavila je obiteljsko stablo koje rodbinski povezuje 42 od 43 predsjednika s kraljem Johnom (Ivanom) iz Engleske.

Kako izvješćtava britanski Dailymail, Hillary Clinton tvrdi da je rodbinska veza 18 pradjedova i baka po rodbini iz obitelji Rodham s očinske strane, dok je Trump povezan rodbinski s njom preko njegove majke Mary Anne Macleod, koja je rođena u Škotskoj.

Prema MyHeritage.com, rodbinska veza Hillary Clinton i Donalda Trumpa potječe od Johna Gaunta, prvog vojvode od Lancastera i njegove treće žene Katherine Swynford. John od Gauntabio je jedan od sinova kralja Edwarda III.

Engleski kralj Edward III nalazi se u rodnom stablu Plantageneta i potomak je kralja Johna Lacklanda Plantageneta, što znači da čak i najnoviji predsjednik Sjedinjenih Država nije rodbinski nepovezan sa drugim predsjednicima kada je riječ o lozi i njihovom podrijetlu.

To dodaje Donald Trumpa skupini američkih predsjednika koji dijele istog pretka, što je zapravo otkriće BridgeAnne d’Avignon.

BridgeAnne d’Avignon, je istraživala genealogiju svoje loze kad je odlučila promijeniti smjer i pokušati dešifrirati genealogiju predsjednika Sjedinjenih Država.

U svom temeljitom istraživanju koje je obuhvatilo preko 500.000 imena kroz povijest, njezin je cilj bio pronaći pretka svih američkih predsjednika i vidjeti postoji li ‘predsjednički Adam’ koji bi ih sve povezao.

Na iznenađenje svih, otkrila je da 42 od 43 američka predsjednika vode do jedne osobe: John Lacklanda Plantageneta, kralja Engleske koji je vladao od 1199. do 1216. godine.

Ako ste upoznati s teorijama zavjere o Iluminatima ili obiteljima vladajućih elita koje vladaju svijetom, možda nećete biti puno iznenađeni kada otkrijete da su SVI predsjednici SAD-a (osim jednog), uključujući i Busheve, Billa Clintona, Jimmyja Cartera, pa čak i Barack Obamu – slučajno rođaci i svi su potomci kralja Ivana od Engleske.

Jedinog predsjednika kojeg BridgeAnne nije mogla povezati sa predsjedničkom lozom je bio Martin Van Buren, 8. predsjednik Sjedinjenih Država.

Što se ostalih tiče, to znači da nisu samo potomci kralja Ivana od Engleske, nego i daleki rođaci kraljice Elizabete, kraljice Engleske i britanske kraljevske obitelji.

Kralj John Plantaganet bio je kralj Engleske od 1199. do 1216. godine. Najpoznatiji je bio po potpisivanju “Magne Carte” 1215. godine. Također je prikazan kao zlikovac u pričama Robin Hooda.

*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

Novi-Svjetski-Poredak.com

Društveni mediji su snažna zvijer koja sudjeluje u velikom dijelu našeg svakodnevnog života

Milijuni od nas dolaze u stadima na popularne društvene mreže, kao što su Facebook, Twitter, LinkedIn, Pinterest i Vine, više puta dnevno kako bi dali i primili najnoviju dozu svega i svačega.

Na neki način to je odlično, zato što nitko ne negira da nas društveni mediji povezani kao nikad prije. Ta veza se nastavlja kako bi se omogućila svima da postanemo svjesni i dijelimo obilje vrijednih informacija kojima inače ne bi imali pristup ili ne bi znali na vrijeme.

Brz rast društvenih medija je vjerojatno vodeći suradnik platformi alternativnih medija – kao što je i naša stranica i koja je postala toliko rasprostranjena kao što je danas.

Unutar ovog članka, međutim, željeli bismo da se usredotočite o drugoj strani društvenih medija, posebno nekih od navika i ovisnosti kroz stvari koje mnogi od nas čine prilično redovito.

Ovdje je popis od 7 stvari koje vjerujemo da bi svi trebali prestati raditi na društvenim medijima:

1. “Uhoditi” život od bivšeg partnera

2. Stvoriti od samoga sebe idealnu osobu

3. Rugati se ili odgovoriti na nešto ljutito

4. Imati važne razgovore

5. Uspoređivati sebe s drugima

6. Prihvatiti društvene mreže osnovni oblik socijalizacije

7. Objavljivati stvari isključivo da se dobije pozornost ili odobrenje

Evo stvari za što svi mi možemo koristiti socialne medije

Puno ovih stvari se može činiti vrlo običnim, no postoje puno zdraviji načini na koje možemo koristiti socijalne medije:

• Da bi ostali u kontaktu s prijateljima i rodbinom
• Za povezivanje sa istomišljenicima diljem svijeta
• Uzdržavati jedan drugoga
• Slijediti i dijeliti postove o stranicama koje nadahnjuju !!!
• Pomoći u širenju svijesti o ne-mainstream vijestima
• Okupiti se i lakše stvoriti i potaknuti promjenu

Što mislite o ovom popisu možete komentirani na društvenim mrežama. Postoji li nešto s čim se ne slažete ili želite nešto dodati?
 
NoviSvjetskiPoredak.com

ZA AMERIKANCE JE KORUPCIJA BEZ PRETJERIVNAJA – NACIONALNI SPORT

U jednom trenutku uvriježeno je postalo vjerovanje da je Rusija – jedna od najkorumpiranijih zemalja u svijetu. Naravno, za razliku od SAD koje su najpravnije od svih pravnih država.

U kontekstu nedavnih izjava američkog Ministarstava financija i Bijele kuće o korupciji u Rusiji dobili smo odličan povod da još jednom prodiskutiramo o ustaljenim stereotipima naše informacijske konfrontacije.

Tendencija nije nova i, u suštini, je vrlo jednostavna: Bijela kuća ponovno pokušava Rusiju predstaviti nekom vrstom istočnog despotizma, u kojem bez rodbinskih i prijateljskih veza ili mita ništa se ne može ništa učiniti.

Po stoti put pisati da činovnici u Washingtonu odreda vjeruju “analitičarima” ruske liberalne oporbe, nekako je, da budem iskren, nedostojno. Kao i pisati o tome da je oporbeni trend o “uzajamnoj povezanosti u vrhovima ruske vlasti” istrošen još 2013. godine kada se suočio s objektivnom realnošću.

Ruski diskurs se također, generalno, nije ontološki izmijenio: oni se konstantno zalažu za vlastiti i tuđi suverenitet i nemiješanje u unutarnje stvari bilo koje suverene države. Bilo da je to miješanje vojno, političko ili informacijsko.

Ali, pitanje korupcije je ipak važnije, i to iz mnogo različitih aspekata. Na primjer, na razini stereotipa. U jednom trenutku postalo je uobičajeno vjerovanje da je Rusija – jedna od najkorumpiranijih zemalja u svijetu. Naravno,: za razliku od SAD koje su najpravnije od svih pravnih država.

Međutim, još prošle godine tvrtka Gallup je objavio istraživanje, prema kojem “oko osamdeset posto Amerikanaca smatra da je korupcija u strukturama vlasti jedan od najozbiljnijih problema u zemlji … Broj američkih građana, zabrinutih zbog širenja korupcije u strukturama vlasti, za manje od desetljeća povećao se za 20% “.

Ipak, razina zabrinutosti zbog korupcije – još uvijek nije sama korupcija. Na kraju krajeva, možda je to neka vanjska informacijska agresija, kojoj je podvrgnuto stanovništvo Sjedinjenih Država, pa ono stoga vidi probleme, tamo gdje ih zapravo nema?

“75% američkih građana smatra svoju vladu korumpiranom”

Ako pretpostavimo da je sve ovo neka vrsta vanjskih utjecaja, oni ipak nekako previše sveobuhvatno utječu na američko društvo.

Na primjer, 13. siječnja ove godine isti taj institut Gallup je proveo anketu o tome koliko su obični Amerikanci zadovoljni vlašću. Ispostavilo se da je samo 23% stanovništva zadovoljno načinom na koji se stvari odvijaju u zemlji, od kojih je tek 3% bilo vrlo zadovoljno. Usput, u siječnju 2015. godine zadovoljnih je bilo 32%. Generalno gledano, ovo ni u kom slučaju nije većina.

I ponovno ću skrenuti pozornost na činjenicu da nije bilo nikakvih sudskih procesa, prijetećih poruka FBI i NSA. Sve otmjeno i uglađeno. Pa, pomislit ćeš, Snowden je predao još jednu porciju tajnih informacija. Treba Snowdena okriviti, a ne korupcionaše “.

Osim toga, i onako više od polovice birača govori o korupciji u vlasti, ali svejedno izlazi na izbore i rezignirano glasa.

Što više, korupcija u SAD je praktično nacionalni sport. Ona se ne tiče samo politike. Tamo su primjetni skandali i sa Federalnim rezervama, i sa “otklanjanjem posljedica tornada i poplava”, i u socijalnoj sferi.

Pri čemu u SAD, gdje tiskara novca radi 25 sati dnevno, sume koje odlaze nikuda, dosežu astronomske razmjere.

U krugovima ruske liberalne nesistemske oporbe se dive razmjerima proračuna Sjedinjenih Država, koji nam u usporedbi s proračunom od Rusije, govori, da je Rusija – jadna zemlja. Ali, znate li da je bolje biti siromašniji, ali pošteniji nego imati “tajni proračun” od bilijun dolara.

Što se tiče tvrdnji Bijele kuce upućenih protiv Rusije, moglo bi se odgovoriti standardno: “A zato se kod vas crnci linčuju!”, Ali, realno gledano, problem nije u tome. Stvar je u tome što stereotipi ne odgovaraju istini.

Potrebno je jednostavno i mirno prihvatiti činjenicu da su Sjedinjene Države danas najkorumpiranija zemlja na svijetu. Odnositi se prema tome mirno, čak i sa suosjećanjem prema američkom narodu.

Na kraju krajeva, nas su također devedesetih godina kljukali pričama da “svaki narod ima vladu kakvu zaslužuje”.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Ispovijest autorice bloga “NoKids” Jasmine P.

Prije nekoliko dana proslavila sam deset godina sretnog braka. Bez djece. Nije to nešto što nam se dogodilo, što nas je zadesilo mimo naše volje, zbog nekog zdravstvenog ili sličnog problema – suprug i ja smo, jednostavno, odlučili da nećemo imati djecu.

Ljudima koji ne žele djecu jako je teško živjeti u današnjem društvu. Posebno u manjim sredinama, poput Šibenika. Zapravo je katastrofa. Jedna moja prijateljica koja se nije nikada udala i nema djecu doslovno je pukla na živce. Završila je na psihijatriji jer su je u ovoj sredini izolirali, smatrali je čudnom i beskorisnom.

Dosad smo suprug i ja izgradili neki svoj svijet, puno putujemo, imamo puno hobija i poslove koje volimo. Imam četrdeset godina, radim kao pravnica. Stalno sam u pokretu i imam svoj blog NoKids koji sam počela pisati prije dvije godine. On je nastao kao neka vrsta reakcije na sve te pritiske iz okoline. Osjetila sam potrebu da u pisanoj formi kažem što mislim o svemu. On mi služi kao ispušni ventil.

Najgori komentar koji sam doživjela

A što je bio okidač za njegovo pokretanje? Svakodnevni komentari i pitanja. Ali zbog jednog određenog sam sjela i počela pisati. Sjećam se, bila je nova godina i nazvali su me daleki rođaci s kojima nisam bila u kontaktu. Čestitali su mi novu godinu. Lijepo od njih. Već sljedeće njihovo pitanje bilo je zašto nemam djecu? Iako sam godinama šutjela i pristojno prešućivala takva pitanja i svoje mišljenje, sjećam se da više nisam mogla. Rekla sam im da ako su me zvali zbog toga, da me nisu ni trebali zvati. Ja nikoga ne pitam zašto ima djecu, pa nije pristojno ni mene pitati zašto ih nemam.

Čestitali su mi novu godinu. Lijepo od njih. Već sljedeće njihovo pitanje bilo je zašto nemam djecu? Iako sam godinama šutjela i pristojno prešućivala takva pitanja i svoje mišljenje, sjećam se da više nisam mogla. Rekla sam im da ako su me zvali zbog toga, da me nisu ni trebali zvati.

Vjerujte mi, komentara je tijekom ovih godina bilo svakakvih. Od onih klasičnih pitanja što čekaš, nećeš uvijek biti mlada do komentara kakav je to život bez djece. Jedan posebno pamtim – što bi tvoja mater rekla. On mi je bio najgori.

Majka mi je umrla prije desetak godina. S njom nikada o tome nisam razgovarala, ali je bila žena širokih svjetonazora i vjerujem da me ne bi osuđivala, kao što me ne osuđuje ni tata. On se pokazao najtolerantnijim, samo mi je rekao – kćeri, to je tvoj izbor.

U krugu prijatelja i poznanika, mi smo jedni od rijetkih s takvim odabirom. Skoro svi drugi imaju djecu. U početku, kada smo se tek vjenčali, iako smo već tada dobro znali da našom kućom neće odzvanjati topot malih nožica i da motiv našeg vjenčanja nije produljenje loze – drugi to nisu znali. I pitanja su pljuštala sa svih strana – kada ćete, što čekate, ili, ono glupavo: ima li šta novog – obavezno popraćeno znakovitim bedastim smješkanjem i namigivanjem. Stoički smo sve to otrpjeli.

Nije znao što bi u prvi trenutak mislio

Imala sam sreću što sam upoznala muškarca koji je prihvatio moj izbor nemajčinstva. I koji, baš kao i ja, dijeli mišljenje da nisu djeca ono što spaja dvoje ljudi nego ljubav. I da život bez djece itekako ima smisao.

Sjećam se kada sam nakon godinu dana veze današnjem suprugu, a tadašnjem dečku, rekla da se ne protivim braku, ali da ne želim djecu. Saslušao me, bio je iznenađen i nije znao što bi prvi trenutak mislio. Kako mi je rekao, prvi se put susreo sa ženom koja tako misli. Sljedeći dan mi je rekao da mu je jedino bitno da se nas dvoje dobro slažemo i da nije sa mnom zbog djece, te da u tome ne vidi nikakav problem.

Imala sam sreću što sam upoznala muškarca koji je prihvatio moj izbor nemajčinstva. I koji, baš kao i ja, dijeli mišljenje da nisu djeca ono što spaja dvoje ljudi nego ljubav. I da život bez djece itekako ima smisao.

Ja sam oduvijek osjećala da ne želim djecu. Nije to nešto što sam saznala u kasnijoj životnoj dobi niti je to rezultat kakve psihičke traume – jednostavno, nikada nisam željela biti majka. Ta mi je ideja uvijek bila strana. Prvi sam puta toga postala svjesna još u ranom djetinjstvu – većini djevojčica iz moga društva omiljena zanimacija bila je igranje lutkama koje su bile njihova djeca. Ja se nikada u toj dobi nisam ufuravala u ulogu mame koja uspavljuje svoju lutku, mijenja joj robicu i slično tome. Moje zanimacije bile su posve druge naravi, i jednom kad mi je majka kupila lutku, koje se i dan danas živo sjećam, nisam znala što bih s njom. Na kraju sam je darovala jednoj djevojčici koja je bila oduševljena darom.

I kako su godine odmicale, a ja odrastala, i na kraju postala mlada djevojka i žena – ta želja za djecom u meni nije nastajala. Sasvim suprotno. Užasavala me pomisao da bih mogla ostati trudna, roditi i zauvijek biti vezana za to dijete, obvezana svoj život podrediti njemu. Tada sam još mislila – proći će me, valjda, jednom kad budem starija, osjetit ću valjda taj famozni majčinski nagon o kojem svi govore tamo negdje u kasnim dvadesetima ili tridesetima… Iako mi je već tada bilo jasno da to neće biti tako.

Nova prijateljstva

U srednjim dvadesetima uslijedila je masovna histerija udaja/ženidbi i poroda. Moje prijateljice, s kojima sam do tada izlazila van i bezbrižno provodila dane svoje mladosti, odjednom su postale grozničave zbog toga jer su im rodbina i okolina počele spominjati biološki sat. Pa su se, brže bolje, krenule udavati i rađati.

Najviše njih je dolazilo pred oltar već u visokom stupnju trudnoće i kasnije kad sam razmišljala o toj očitoj suprotnosti s katoličkim naukom (ništa prije braka) došla sam do zaključka da je ženama u našim krajevima nužno proći test plodnosti da bi se udale, bez obzira što piše tamo neka sveta knjiga.

S većinom tih prijateljica izgubila sam kontakt nakon što su dobile djecu. Jednostavno smo se prestale družiti. Moj krug prijatelja se u to vrijeme drastično suzio. S vremenom sam upoznala nove ljude s kojima dijelim slične afinitete.

No, u jednom razdoblju kada smo se tadašnje prijateljice i ja udaljile, bilo mi je teško. Jednostavno smo imale sasvim drugačije interese, one su se počele družiti s drugim roditeljima na dječjim rođendanima, a ja se nekako sa svojim životnim odabirom i stavom nisam mogla uklopiti, a i nisam željela.

Već u dvadesetima sam uvidjela da sam po tom svom stavu prema djeci drugačija. Taj je osjećaj u meni počeo rasti posebno nakon jednog posjeta mojoj tada najboljoj prijateljici, koja je u roku nekoliko godina od vjenčanja rodila troje djece.

U jednom razdoblju kada smo se tadašnje prijateljice i ja udaljile, bilo mi je teško. Jednostavno smo imale sasvim drugačije interese, one su se počele družiti s drugim roditeljima na dječjim rođendanima, a ja se nekako sa svojim životnim odabirom i stavom nisam mogla uklopiti, a i nisam željela.

Nemam pojma kako smo došli na tu temu, ali njezin muž kojeg je i inače krasilo ruralno ponašanje, te koji je činjenicu da je našao ženu i napravio djecu doživljavao kao najveći uspjeh u životu, ničim izazvan je rekao: Da bi žena bila prava žena, ona mora imati muža, djecu i dom. Kad sam kasnije razmišljala o tome, došla sam do zaključka da je takvu glupost izvalio namjerno, jer ja u to vrijeme nisam bila udana, niti sam imala djecu, pa je na svoj primitivni način pokušao da me usmjeri na pravi put. No, jedino što je postigao je to da sam suosjećala s njegovom ženom što je za životnog partnera odabrala takvog kromanjonca.

Neki ljudi su uvrijeđeni mojim izborom

Tijekom svih ovih godina mislila sam da će mi se mišljenje po pitanju djece promijeniti, ali to se nije dogodilo. Došla sam u one godine kad se od mlade žene očekuje, u našem tradicionalnom društvu, da pronađe odgovarajućeg ženika i da rodi. I tada sam prvi puta postala svjesna da je moj stav koji sam imala prema rađanju i djeci nešto što je izuzetno nepopularno u društvu, nešto što se skoro pa ne smije javno izreći, tabu. Nevjerojatno je kako se neki ljudi nađu uvrijeđeni vašim izborom da nemate djecu.

Nije da sam mrzila djecu, ona su mi, jednostavno, bila prenaporna, prezahtjevna i nisam ih mogla smjestiti u život kakav sam htjela voditi. Ne morate mrziti nešto što ne volite, ali ljudi to ne shvaćaju.

No isto sam tako shvatila da mnoge žene misle kao ja, ali da, jednostavno, nemaju hrabrosti tako živjeti jer im je odgojem, tradicijom i društvenom uvjetovanošću usađeno u glavu da im život neće imati smisla ako ne rode dijete, da će nešto strašno bitno propustiti u životu ako ne budu imale podmladak, i da će zbog toga žaliti cijeli život.

Nije da sam mrzila djecu, ona su mi, jednostavno, bila prenaporna, prezahtjevna i nisam ih mogla smjestiti u život kakav sam htjela voditi. Ne morate mrziti nešto što ne volite, ali ljudi to ne shvaćaju. Recite da ne želite djecu i proglasit će vas djecomrscem. Ljudi vide i čuju ono što žele vidjeti i čuti.

A ja sam se i dalje nadala da ću postati normalna. Da mi pomisao na majčinstvo neće izazivati tjeskobu nego radost. Da ću i ja, jednog dana, poželjeti imati svoje dijete, svoju krv, i da ću biti normalna kao i druge žene. Nesumnjivo, bilo bi mi mnogo lakše živjeti u društvu koje nas okružuje kad bih i sama postala majka. Uklopila bih se u sredinu koja idealizira roditeljstvo i djecu.

Sve jači pritisak

I tako sam pokušavala pronaći neku čar u svim tim bebama mojih prijateljica koje su me okruživale, u svoj toj eksploziji majčinstva, kakica, cike i vriske kojoj se moja generacija posvetila – no uzalud. Ništa privlačnog u tome nisam nalazila, upravo suprotno od toga, i moje uvjerenje da uloga majke nije za mene, postajalo je sve čvršće. Usporedno s time, društveni pritisak okoline da jednog dana i ja moram roditi, bio je sve jači.

Nitko vam otvoreno neće reći da moraš roditi, ali vam to daju do znanja na milijun drugih načina. I ti ćeš jednom ovako, znale bi mi reći prijateljice kada bih došla u posjet njima i njihovim bebama, iako sam znala da neću. S druge strane, i rodbina je postajala sve nestrpljivija, rođaci koje sam možda jednom vidjela u životu davali su si za pravo da im drugo pitanje, odmah iza onog kurtoaznog “kako si?”, bude “a što čekaš s djecom?”. Mnogi su smatrali da sam bolesna.

Rodbina je postajala sve nestrpljivija, rođaci koje sam možda jednom vidjela u životu davali su si za pravo da im drugo pitanje, odmah iza onog kurtoaznog ‘kako si?’, bude ‘a što čekaš s djecom?’. Mnogi su smatrali da sam bolesna.

Sjećam se situacije s bivšom kolegicom iz osnovne škole s kojom se nisam vidjela godinama. Igrom slučaja dogodilo se da smo relativno često, nakon dugo vremena neviđanja, nailazile jedna na drugu, pa smo iz onog otuđenog, formalnog “bog, kako si?” prešle na prisniji razgovor, prisjećanje na dobra, stara vremena.

I tako jednom prigodom ona me mjerka ispod oka dok sam stavljala naranče u vrećicu, nešto se nećka, pa krene prema meni… Napokon se odvažila i upitala me: “Čuj, već neko vrijeme te to mislim pitati, pa evo sad ću. Reci mi, ovaj, možeš li ti imati djece? Mislim, znam da si u braku i da nemaš dijete. A ja imam dobrog ginekologa koji rješava pitanje neplodnosti.” Rekla sam joj da ne želim imati djecu, a njezin izraz lica bio je nevjerojatan. Kao da se uvrijedila.

Ignoriranje pitanja

Tako da sam ubuduće, u svrhu održavanja kako-tako civiliziranih odnosa, počela ignorirati ta pitanja, u granicama u kojima sam uspijevala, iako je jako teško ignorirati činjenicu da toliki ljudi koji vam tako malo znače u životu očekuju od vas – da rađate.

Zanimljivo, nisu muškarci ti koji postavljaju takva pitanja – jako mnogo žena, nažalost, razmišlja tako. Moja mentorica na prvom poslu na kojem sam radila nakon Pravnog fakulteta bila je izuzetno uspješna poslovna žena bez djece, elegantna, kulturna, obrazovana, i u životu je postigla skoro sve što je željela postići. No, kako nikad nije rodila, često sam na njezin račun imala prilike čuti sažaljive, skoro posprdne komentare okoline kako joj malo vrijedi sav taj uspjeh, karijera i položaj, kad nema djece. Danas se tome više ne čudim i sama sam čula takva šaputanja.

Možda nekome njegovo dijete zaista jest smisao života, ali jako uvredljivo zvuči kad se ispali takva generalizacija koja se odnosi na sve ljude. Meni djeca nikad nisu bila smisao života i nikada neće biti, no to ne znači da je moj život besmislen.

Djeca su smisao života, često možemo čuti iz usta jednog dijela roditeljske populacije i onih koji to pretendiraju postati. To, jednostavno, nije i ne može biti univerzalna istina za sve ljude. Možda nekome njegovo dijete zaista jest smisao života, ali jako uvredljivo zvuči kad se ispali takva generalizacija koja se odnosi na sve ljude. Meni djeca nikad nisu bila smisao života i nikada neće biti, no to ne znači da je moj život besmislen.

Dapače, mislim da je daleko smisleniji i ispunjeniji od života većine ljudi koji su život podredili djeci jer ga trošim na putovanja, posao koji volim, druženje s ljudima koje volim, na svog partnera, na hobije, i vjerojatno bih od mnogo toga morala odustati da sam se odlučila na majčinstvo. Zbog čega svi ti koji idealiziraju djecu i roditeljstvo malo ne progovore i o drugoj strani roditeljstva?

Nova faza u mom životu

O tome kako se ljudi međusobno otuđe kada dobiju djecu, kako prijateljstva sve više blijede jer su djeca prioritet i jer se ni za što drugo nema vremena, o tome kako ljudi s vremenom odustanu od svojih afiniteta i talenata jer djeca zahtijevaju svo vrijeme ovog svijeta i svu pozornost. O ogorčenju kad djeca jednom odu, a ti si im dao sve i žrtvovao sve za njih.

Druga predrasuda, često izgovorena od onih kojima su djeca sve, je da smo mi koji ne želimo djecu egoistični. Zaista ne znam što je egoistično u tome što sam odabrala ne biti majka nekom djetetu kada znam da me to ne zanima i da bih vjerojatno i sebe i to dijete unesrećila.

Druga predrasuda, često izgovorena od onih kojima su djeca sve, je da smo mi koji ne želimo djecu egoistični. Zaista ne znam što je egoistično u tome što sam odabrala ne biti majka nekom djetetu kada znam da me to ne zanima i da bih vjerojatno i sebe i to dijete unesrećila. Mnogo egoističnije od toga, barem po mom shvaćanju, je stvarati djecu i biti nekome loša majka samo zbog pritiska okoline.

Ja sam, napokon, došla do te faze u svome životu kada osjećam da se nikome ne moram pravdati zbog svog izbora. I da više ne moram trošiti svoje dragocjeno vrijeme na sulude pokušaje da razmišljam kao normalna žena, jer ja jesam normalna.
 
(telegram.hr/uredio:nsp)

Rick Simpson, jedan od najvećih boraca na svijetu za ovu ideju i čovjek koji je uljem kanabisa izliječio više od 5.000 ljudi doputovao je u prijestolnicu susjedne države, u jeku organiziranja tribina za legalizaciju marihuane u medicinske svrhe

Skoro u glas inozemni gosti beogradske tribine za legalizaciju marihuane u medicinske svrhe potvrđuju da je Broz bio jedan od onih moćnika koji su imali zadatak da u ime svjetske farmaceutske mafije zabrane ovaj vid korištenja kanabisa – biljke, koja prema rickovim riječima stoljećima dokazano liječi najteže oblike raka, dijabetes, arteriosklerozu, multiplu sklerozu, epilepsiju, astmu, psorijazu …

- Uvijek kažem ljudima – Kanabis će vas ili izliječiti, ili ćete shvatiti da je to najbolji lijek koji trenutno postoji na svijetu! – počinje priču neposredni Rick, samouki liječnik, inače strojarski inženjer koji je čudnovati lijek isprobao, ni manje ni više nego – na sebi, i to nakon što mu je prije 12 godina dijagnosticiran najteži oblik raka kože!

- Bilo je to 2002. i liječnici su me otpisali i to pošto su mi više puta bezuspješno operirali tri pigmentirane lezije na koži lica. Kad god bi ih uklonili, one bi se ponovno vratile i to još i inficirane! Pošto sam se godinama iz hobija bavio proučavanjem biljaka, jednog jutra sam se u kupaonici gledajući u rane na licu sjetio studije Sveučilišta u Virginiji u kojoj je pisalo da THC, aktivna komponenta kanabisa liječi rak. Izvadio sam ranije spremljeno ulje od kanabisa iz ormarića i kanuo nekoliko kapi izravno na rane – sjeća se Rick.

Prema vlastitom svjedočanstvu, nije osjetio da se desilo išta epohalno. Vratio je zavoje na mjesto, preko rana nakapanih uljem i sačekao nekoliko dana.

- Nakon četiri dana skinuo sam zavoje i nisam mogao vjerovati što vidim! Rana više nije bilo, a koža mi je bila ružičasta kao kod bebe! Istoga trenutka počeo sam pričati ljudima da sam izliječio rak kože uljem od kanabisa … Svi su mi se smijali, a evo prošlo je jedanaest i po godina, i rak se nije vratio – objašnjava nam nasmijani Rick.

Među tisućama nevjerojatnih priča o ljudima koje je izliječio Simpson izdvaja posljednju, o 80-godišnjem starcu koji je s rakom pluća bio praktično na samrtničkoj postelji.

- Čovjek je bio sav otečen od kemoterapije, s otvorenim ranama na nogama i jedva je disao! Nakon prognoze liječnika da će živjeti najviše 48 sati, kod mene ga je doveo sin. Pošto sam mu preporučio da krene s terapijom uljem od kanabisa, mladić je otišao kod očevog liječnika. Ovaj je, razumije se, odbio na taj način liječiti svog pacijenta, te je mladić naposljetku uzeo od mene ulje, natopio neki mali kreker i dao ga ocu – priča nam Rick.

Za svega pola sata naočigled šokirane rodbine koja se već bila okupila oko starčevog kreveta kako bi ga “ispratila”, starac je najprije počeo normalno disati da bi mu se tijekom noći stanje potpuno stabiliziralo.

- Liječnici su ubrzo “objasnili” da pred smrt, hoće tako na trenutak da se vrate vitalne funkcije … Sin je, međutim, istog jutra izveo oca iz bolnice i zabranio mu da uzima sva 24 propisana lijeka! Nakon šestotjednog tretmana s uljem kanabisa nije mu više bio potreban inzulin, da bi poslije tri mjeseca bio potpuno izliječen i od raka! – Kaže Rick naglašavajući da nema dobne granice u korištenju terapije uljem od kanabisa i da istoj mogu biti podvrgnute i bebe.

S obzirom na to da je Ricku trebala sirovina za lijek ubrzo je počeo uzgajati marihuanu. Policija mu je upadala na posjed četiri puta u tri godine, a Kanađanin nam napominje i da u Sjevernoj Americi onima koji javno tvrde da mogu izliječiti rak prijeti kazna zatvora od pet do 40 godina!

Simpson je u zatvoru proveo samo četiri dana, no i on mu je, priznaje, lakše pao od suđenja 2005. u Kanadi, na kojem je optužen za uzgajanje, posjedovanje i prodaju marihuane.

“Izvukao” se s kaznom od 2.000 dolara, iako mu je u jednom trenutku prijetilo s 12 godina robije!

- Najgore od svega je bilo to što su porotnici bili ljudi čije sam najmilije liječio uljem od kanabisa. Čak je i sudac znao da je sve farsa! U jednom trenutku mi je rekao i da bi umjesto da me osuđuju, trebalo da me nagrade! Svi su znali, a nitko ništa nije mogao poduzeti! Čak nisu dozvolili ni da deset pacijenata, koje sam izliječio od raka svjedoče! Nisu dozvolili ni liječnicima da izađu na klupu, niti meni da iznesem gomilu medicinske dokumentacije o efektima mog ulja. Ako ne znate što znači “kukavički sud”, otiđite u Kanadu i sve će vam biti jasno! – S uzbuđenjem priča Simpson dodajući da je Sjeverna Amerika, za razliku od Europe, totalno ispranog mozga po pitanju legalizacije kanabisa.

Rick kaže da nikada u životu nije prodao ni gram trave. Razočaran u Vladu i korumpirane liječnike, sve je podijelio bolesnim ljudima, a recept za ulje od kanabisa postavio je na web stranicu phoenixtears.ca.

Ističući da je lakše i brže napraviti ovo ulje nego skuhati kavu, Rick dodaje da ima mnogo lažnih ulja koja razni lopovi prodaju pod parolom da su njegova. Simpsonov tretman, međutim, sastoji se od početne doze od nekoliko kapi tri puta dnevno.

- Uobičajena doza koju propisujem za rak je 60 grama unutar 90 dana. Inače, nikada nije kasno da pacijent započne terapiju uljem od kanabisa. Ne postoje izgovori tipa, “Kasno je” … Ako me pitate da li sam za pušenje marihuane, reći ću vam da svakako nije učinkovito kao ulje od kanabisa, ali da je znanstveno dokazano da ljudi koji puše marihuanu žive šest godina duže od onih koji ne puše – navodi Simpson dodajući da bi sve svjetske vlade trebalo da dozvole svojim građanima da uzgajaju kanabis i koriste ga u medicinske svrhe, kao i da otvore ljekarne u kojima bi oni koji nemaju gdje da ga uzgajaju mogli besplatno da ga nabavljaju.

- Malo ljudi zna da je kanabis korišten stotinama godina prije Isusa Krista kao jedno od najljekovitijih sredstava. U drevnim perzijskim religijskim spisima u kojima su između ostalog popisane najljekovitije biljke, na prvom mjestu našao se baš kanabis! – Završava priču sa nama Rick dobacujući nam na rastanku da će mu najveća nagrada biti da vidi svijet bez raka:

- Ljudi imaju pravo na kanabis, besplatni lijek koji im je priroda dala, a iz čiste pohlepe, medicinski gangsteri oteli!

KAKO SE PRAVI ULJE OD MEDICINSKE KONOPLJE

 
“Bijeg od Lijeka – Priča Rick Simpsona”

 
(preveo:mag.A.B./uredio:nsp)

Facebook je, prema riječima osnivača Marka Zuckerberga, zamišljen tako da se putem interneta povežu oni ljudi koji se već poznaju u stvarnom životu, za razliku od sličnih web servisa.

Kao što početna stranica Facebooka kaže, on omogućuje korisnicima povezivanje i socijalizaciju s ljudima koji su im bliski i koji rade, studiraju i žive oko njih. Mnogi koriste Facebook upravo kako bi ostali u kontaktu sa svojim prijateljima ili rodbinom. Ovaj web servis je potpuno besplatan za sve korisnike, a ostvaruje prihode od sponzora i oglašavanja putem reklama koje se pojavljuju uz svaki profil.

Silovit uspon na tržištu

Od samog svog osnivanja, Facebook je započeo svoju ekspanziju, no najveća se dogodila nakon 2006. godine. Osim toga, važno je napomenuti kako je između svake značajnije ekspanzije tvrtka uvela neke tehničke novosti za sve bolje i lakše korištnje ovog servisa.

Jedna od posebnosti Facebooka je mogućnost kontrole privatnosti svakog korisnika. Prema vlastitim željama korisnik može sakriti svoj profil i fotografije od nepoznatih ljudi. Unatoč tome, Facebook se tijekom svog postojanja našao na meti brojnih kritičara upravo zbog problema privatnosti korisnika, ali također i zbog pitanja cenzure. Kritike dolaze i zbog toga što su informacije koje korisnici odaju o sebi korištene za marketinška istraživanja, interne istrage sveučilišta i kompanija, pa čak i policije.

Unatoč kritikama, Facebook je danas najpopularniji servis za socijalizaciju s rastućim brojem korisnika te je čak prozvan i “novim Internetom”, a Mark Zuckerberg ima nadimak “novi Bill Gates“. O vrijednosti Facebooka najbolje govori podatak da je Microsoft krajem 2007. godine platio 240 milijuna dolara za 1,6 % udjela u dionicama.

• veljača 2004. – počeci Facebooka na Harwardu
• ožujak 2005. – ostvarena suradnja s tvrtkom Accel
• kolovoz 2005. – registrirana domena Facebook.com
• prosinac 2005. – 5.5 milijuna korisnika
• prosinac 2006. – 12 milijuna korisnika
• travanj 2007. – 20 milijuna korisnika
• kolovoz 2008. – 100 milijuna korisnika
• travanj 2009. – 200 milijuna korisnika
• rujan 2009. – 300 milijuna korisnika
• veljača 2010. – 400 milijuna korisnika
• srpanj 2010. – 500 milijuna korisnika
• siječanj 2011. – 600 milijuna korisnika
• rujan 2011. – 800 milijuna korisnika ^[3]
• siječanj 2012. – očekuje se preko 1 milijarde korisnika

više analiza na: http://www.arbitron.com/downloads/infinite_dial_2011_presentation.pdf
 
preneseno  hr.wikipedia.org
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=7909"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]