23. prosinac 1913. je datum koji će se pamtiti u sramoti. To je bio dan kada je Zakon Federalnih Rezervi izglasan u Kongresu. Mnogi članovi Kongresa su bilio odsutni taj dan, a šira javnosti je bila zauzeta pripremama za blagdane. Tog dana se rodio sustav koji je porobio čitav svijet, a ovaj opasan financijski sustav baziran na dugu, doslovno je napravio robove od svih nas

Sada smo došli do 100. godišnjice Federalnih rezervi (FED), a većina Amerikanaca još uvijek ne zna što je to zapravo i kako funkcionira. Ali razumijevanje Federalnih rezervi je apsolutno kritično, jer FED je u samom središtu naših ekonomskih problema. Budući da je FED stvorio, bilo 18 recesija ili depresija, vrijednost američkog dolara pala je za 98% posto, a američki nacionalni dug je porastao više od 5000 puta.

Ovaj opasan financijski sustav baziran na dugu doslovno je napravio robove od svih nas, i on sustavno uništava svijetlu budućnost naše djece i našig unuka koju su trebali imati. Ako se ništa ne učini, mi neizbježno idemo kao narod prema velikoj ekonomske boli.

Moderno robovlasništvo

Ovo možda nekome liči na davno ukinuti robovlasnički sustav. Ne, ne samo da liči, već današnje društvo to i jeste. Čitav svijet se danas i formalno ustrojava upravo ka takvom sustavu gdje će najveći dio čovječanstva raditi i stvarati za malu i odabranu elitu bankara i njihovih izvršnih upravitelja, koji se modernim rječnikom zovu menadžeri. Primijetili ste koliko bankari otvaraju škola za internacionalne menadžere i takozvane financijske eksperte?

Očito, ako je svaki gradjanin na planeti zadužen, ako je svako poduzeće zaduženo, svaka država, gdje su onda ovi bankari našli taj novac kojim nas kreditiraju? Nisu ga našli nigdje. Oni su ga izmislili.

“Dajte mi da kontroliram novčane tokove u nekoj državi, i nije me briga tko pravi zakone” shvatio je odavno Amschel Meyer Rothschild, osnivač dinastije koja već tri stoljeća drži pod kontrolom ekonomiju Velike Britanije i njezinih kolonija, od kojih je najveća SAD.

Još 1913. američki kongresnik Charles Lindberg proročki je upozorio predsjednika Woodrow Wilsona i Kongres što će donijeti njihova odluka o davanju prava privatnoj banci (FED) da stvara novac: “Kada predsjednik potpiše tu odluku, legalizirati će nevidjivu vladu koju čine monetarni moćnici”. Uzalud. Nisu ga poslušali.

CILJ BANKARA JE SVJETSKA VLADA

Mogu li vlade država, koje su gradjani na demokratskim izborima birali, da spriječe bankare da gospodare našim životima? To se od vlade i očekuje, zar ne? Mogle bi vlade, naravno, kada bi pojedinci koji imaju moć da o nečemu odlučuju bili izvan kontrole bankara. A vidjeli smo kako su završili oni koji nisu bili pod kontrolom, a kako su radili oni pod kontrolom.

Ali, da bi svaki takav čin nacionalnih vlada predupredili, bankari su shvatili da je važno uništiti sve nacionalne centralne banke, osloboditi države granica, kako bi fiktivni kapital mogao slobodno cirkulirati, obesmisliti i ukinuti nacionalne vlade i umjesto država stvoriti medjunarodne organizacije i multinacionalne korporacije i bankarske institucije. I naravno medjunarodne monete, poput eura. Ključne odluke bi tako donosili političari u medjunarodnim organizacijama kao što su EU, UN, NATO, MMF … koje bi bankari mnogo laše kontolisali.

Dakle, globalizacija, odnosno smanjivanje broja mjesta na kojima se donose političke i ekonomske odluke, cilj je Novog Svjetskog Poretka. Stožer okupljanja nije SAD kao takozvana “najmoćnija sila”, već internacionalna bankarska elita.

Stogodišnjak na stroju za tiskanje dolara

Američka središnja federalna banka postoji već točno stotinu godina i njena neovisnost od politike je bila uzor i za mnoge druge države. Ipak, uz riječi čestitke se čuju i mnoge kritike protiv “čuvara dolara”.

Već i zgrada zrači moć koju predstavlja. Bijela, dobro čuvana palača nedaleko od Bijele kuće i američkog ministarstva financija. Visoki, tamni prozori ne dopuštaju pogled u njenu unutrašnjost. A po njenim bijelim stepenicama koje vode prema ulazu ne penju se nikakvi slučajni prolaznici, nego tek službenici osiguranja.

Tko ovdje radi, taj dolazi automobilom ravno u podzemnu garažu. Jer onaj tko ovdje radi se može smatrati čuvarom američkog dolara.

Čak i mnogi stanovnici Washingtona ne znaju što se nalazi u toj zgradi. “Nemam pojma što je to”, priznaje jedna prolaznica. U svom neznanju nipošto nije jedina. Tek malobrojni uspijevaju pročitati tanka slova koja su uklesana u mramor palače: “To je Federalna rezerva. Pa tu radi Bernanke, zar ne?” sjetio se jedan prolaznik. Jedna žena potvrđuje: “To je središnja banka Sjedinjenih Američkih Država. Ben Bernanke je njen trenutni šef.”

Slučajnim prolaznicima tek polako postaje jasno kako se nalaze pred zgradom u kojoj se odlučuje novčarska politika njihove zemlje i to već punih stotinu godina. Ta institucija je zapravo stvorena preko noći i gotovo u tajnosti. Nakon jedne od najgorih financijskih kriza koja je pogodila SAD, takozvane “Velike panike” 1907. godine je skupina moćnih bankara, daleko od očiju javnosti, napisala zakon koji je trebao postati osnova središnjoj novčarskoj instituciji.

“Predao sam zemlju u ruke bankara”

23. prosinca 1913. je predsjednik Woodrow Wilson potpisao taj novi zakon i odmah bio izložen brojnim kritikama. Optuživali su ga kako se njegova Demokratska stranka dogovorila s moćnim bankarima i milijunašima, J. P. Morganom i John D. Rockfellerom. “Deal” je navodno glasio: oni će Wilsonu pomoći da postane predsjednik, a on će im dati prvu središnju banku. Čak i Willson nije bio uvjeren da je učinio nešto dobro. Kasnije je u svojem dnevniku zabilježio:

“Ja sam nepametnom odlukom uništio moju zemlju. Veliku industrijsku naciju nadziru njeni zajmodavci.(…) Sve naše aktivnosti leže u rukama nekolicine ljudi.”

Taj zakon nazvan Federal Reserve Act doista prepušta nadzor nad američkim dolarom vlasnicima velikih banaka. Oni vuku konce u središnjoj novčarskoj instituciji u Washingtonu koja je predstavljena s dvanaest podružnica diljem zemlje. Fed, kako je ta institucija ubrzo dobila ime, bi trebao u najgorem slučaju biti posljednja instanca za posudbu novca sustavu banaka. Ali za razliku od tadašnje “svjetske valute” britanske funte nad kojom je skrbio tamošnji ministar financija, dolarom neće upravljati politika ili vlada.

Veliki eksperiment za velike izazove

Čak i trenutni direktor vijeća FED-a Bernanke priznaje kako je to tada bio “veliki eksperiment” čiji je ishodišni cilj bio osigurati stabilnost dolara. Eksperiment je zapravo uspio, osobito zato jer se nedugo potom Europa sama uništila u vrtlogu Prvog svjetskog rata. Već onda je dolar postao svjetska valuta, tim više jer je vrijednost dolara tada još bila povezana s vrijednošću zlata.

Bernanke je na proslavi obljetnice američke savezne banke podsjetio kako je taj veliki eksperiment kasnije prolazio kroz mnoge kušnje koje su i same imale epitet velik: “Velika depresija u tridesetima, velika inflacija u sedamdesetima, velika štednja kad se protiv inflacije borilo visokim kamatama i kad je globalizacija stabilizirala rast u čitavom svijetu. I onda velika recesija kao posljedica financijske krize 2008.”

Ali i povodom ove obljetnice se čuju i kritike kako je Fed pogrešnim odlukama zapravo pomogao u stvaranju i možda čak izazvao neke od tih velikih problema. Naposljetku i zato jer se taj stogodišnjak miješao u stvari koje ga se uopće ne tiču, na primjer u politiku. Tako se Bernankeovom prethodniku Alan Greenspanu prigovara kako nije tek previdio stvaranje krize s kreditima za nekretnine, nego ju je svojom novčarskom politikom čak i potaknuo. Drugim riječima, baš je glavni zaštitnik dolara 2007. doveo do najveće financijske krize nakon Drugog svjetskog rata. Kritike se čuju i protiv trenutnog direktora Bernankea kojeg se optužuje kako je pretjerao u svojim postupcima u krizi.

Fed se bavi stvarima koje ga se ne tiču?

Među kritičarima je i James Dorn iz instituta Cato. “Panika izazvana 2007. i financijska kriza koja je izbila nakon toga je velikim ovlastima kojima raspolaže FED dovela do politike jeftinog novca”. Time je središnja banka već odavno prešla okvire koji su joj isprva bili namijenjeni. Taj okvir je isprva bio definiran vrijednošću zlata, ali nakon toga je taj okvir postavljen određenom košaricom realnih vrijednosti.

Zapravo, Sustav federalnih rezervi, kako glasi puno ime američke središnje novčarske institucije, ima dvostruku ulogu. Ona se brine za stabilnost dolara, ali joj je podjednako važna zadaća i skrb za industrijski rast i stopu zaposlenosti. To onda znači i inflaciju pa je tako i Bernanke postavio cilj od 2% stope inflacije za srednjoročno razdoblje.

Američka središnja novčarska institucija doista već veoma dugo posuđuje novac, a da praktično ne ubire nikakve kamate. Takvu novčarsku politiku namjerava i nastaviti sve dok značajno ne opadne stopa nezaposlenosti. Ali Bernankea se osobito napada jer još od krize masovno kupuje američke državne obveznice i vrijednosnice vezane uz kredite za nekretnine. Od siječnja bi taj otkup trebao biti smanjen s 85 na 75 milijardi mjesečno, ali to ne mijenja mišljenje kritičara kako se Fed tu upleće u fiskalne akcije u kojima nema što tražiti.

Ne treba nam središnja banka

Direktor instituta Cato John Allison smatra kako se i ovom poplavom jeftinog novca stvara mjehur koji će u jednom trenutku pući: “Mislim da su oscilacije u gospodarstvu uglavnom uzrokovane politikom Feda. Ako on manipulira količinom novca u opticaju i čini sve to što vidimo, onda se teško mogu izračunati gospodarski rezultati u budućnosti”. Allison, koji je prije djelatnosti u tom uglednom institutu bio dva desetljeća na čelu financijske institucije BB&T Corporation, svoje nepovjerenje prema središnjoj banci temelji na vlastitom iskustvu: “Svaka napuhana vrijednost u mojoj karijeri je politikom Feda postala još gora.” Njegov prijedlog je radikalan: Fed treba ukinuti.

Prije svega američki političari desnog usmjerenja već godinama pušu u isti rog. Svi oni žele ukinuti ovakvu američku središnju banku i to što je prije moguće. U svakom slučaju smatraju kako su potrebne korijenite promjene. Neki smatraju kako se FED-u trebaju zadati novi ciljevi prema kojima bi se onda mogle ravnati mjere koje se poduzimaju. Drugi misle kako se FED treba baviti samo inflacijom i kako treba prestati voditi i gospodarsku politiku zemlje.

Slijedeće godine neki članovi Republikanske stranke žele da se i u Kongresu raspravlja o ulozi ove stogodišnje institucije. Na njenom čelu onda više neće biti Bernanke jer njegov drugi mandat istječe koncem siječnja. Na njegovom mjestu će onda biti prva žena u povijesti Feda, Janet Yellen. Ali obzirom da je ona već duže jedna od najbližih suradnica Bernankea, ne očekuje se da će se nešto važnije promijeniti u politici Feda.

Američki san – animirani film

Izuzetno poučan video materijal u formi crtanog fima u svezi sa FED (Federal Reserve System, koje su nastale 23. prosinca 1913. u SAD). O tajnim bankarskim društvom i najvećoj pljački čovečanstva preko bankaraskog sistema. Američki san, tridesetotrideseto-minutni crtani film objašnjava smisao i posljedice globalnog monetarnog sustava.Kako funkcionira bankarski robovlasnički sustav? Zašto su cijene nekretnina porasle?Šta je zaista “Sistem federalnih rezervi”. Tko i kako je stvorio prijevaru i kako ona utiče na nas svakodnevno?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dw.de)

Državi je potrebno, ako pravilno tumačim njeno raspoloženje, i ona zahtjeva hrabro, uporno eksperimentiranje. Zdrav razum nalaže da izaberemo jednu metodu i da ju isprobamo; ako ne uspije, to pošteno priznamo i probamo drugu. Ali prije svega, da nešto probamo.

Pet godina je prošlo od kolapsa banke Lehman Brothers, 15. rujna 2008. Od tada je doveden u pitanje legitimitet kapitalizma kao načina društvenog organiziranja; obećanje kapitalizma o prosperitetu, društvenoj pokretljivosti i demokraciji izgubila su kredibilitet.

Ali nije nastupila radikalna promjena. Sustav je redovito primao udarce, ali je preživio. Dio cijene za nedostatke kapitalizma plaćen je ukidanjem nekih socijalnih prednosti koje su od njega ranije izvojevane. “Tržišni fundamentalisti su promašili u svakom pogledu – pa ipak potpuno dominiraju političkom scenom, više nego ikad ranije”, piše američki ekonomist Paul Krugman. Sustav se još uvijek drži , iako je na režimu automatskog upravljanja, a to nije zasluga njegovih protivnika. Što se dogodilo? Što se može učiniti?

Antikapitalistička ljevica odbacuje ideju ekonomske neizbježnosti jer razumije da ekonomiju oblikuju političke sile. Trebalo je shvatiti da financijska katastrofa 2007.- 2008. neće prokrčiti put ka njenim ciljevima.

Presedan iz tridesetih godina prošlog stoljeća ukazao je na sljedeće: ovisno od nacionalnih okolnosti, društvenih saveza i političkih strategija, ista ekonomska kriza proizvela je takve različite ishode kao što su dolazak Hitlera na vlast u Njemačkoj, američki New Deal, Front populaire u Francuskoj i praktički ništa u Britaniji. Osamdesetih godina, u samo nekliko mjeseci razlike, Ronald Reagan je ušao u Bijelu kuću, a Francois Mitterand u Elizejsku palaču; 2010. je Barack Obama je uspio osvojiti drugi mandat, dok Nicolas Sarkozy nije. Ovo nam govori da sreća, talent i politička strategija nisu dodatne varijable koje mogu biti potisnute društvenom strukturom određene države ili stanjem njenog gospodarstva.

Pomicanje svjetske osovine nakon financijske krize obilježilo je i ulazak proizvođača i potrošača iz Kine, Indije i Brazila u kapitalističku igru. Oni su poslužili kao rezervisti upravo u trenutku kada se činilo da sustav umire. U proteklih 10 godina, udio glavnih zemalja u razvoju u globalnoj proizvodnji porastao je sa 38% na 50%. Nove svjetske radionice postale su ujedno i neka od najvažnijih svjetskih tržišta: od 2009, Njemačka izvozi više robe u Kinu nego u SAD.

Postojanje nacionalnih srednjih klasa i implementacija nacionalnih rješenja sada nailazi na prepreku u vidu svjetskih vladajućih klasa koje nastupaju u sprezi. Osim u slučaju da još uvijek vjerujete u antiimperijalizam šezdesetih, teško je računati na političku elitu Kine, Rusije i Indije za progresivna rješenja današnjih problema, jer su one jednako grabežljive i pokvarene poput svojih zapadnih kolega.

Međutim, obnova kapitalizma nije bila univerzalna. Sociolog Immanuel Wallerstein piše: “Latinska Amerika je bila prvak svjetske ljevice u prvom desetljeću 21.stoljeća … stranke ljevice ili lijevog centra dobile su nevjerojatan niz izbora u ovom desetljeću. I kolektivno, latinoameričke vlade su prvi put napravile značajnu distancu prema SAD. Latinska Amerika je postala relativno samostalna geopolitička sila.”

Krčenje puta za tržišta

U svakom slučaju, regionalnu integraciju, koju smjeliji mislioci smatraju uvertirom za “socijalizam 21. stoljeća”, drugi vide kao još samo jedan korak ka stvaranju jednog od najvećih svjetskih tržišta. Ova igra je još uvijek otvorenija u bivšem američkom dvorištu nego unutar dezorijentirane Europske unije. Latinska Amerika je preživjela šest pokušaja puča za manje od 10 godina, u Venecueli, Haitiju, Boliviji, Hondurasu, Ekvadoru i Paragvaju, možda zato što su političke promjene koje donosi ljevica zaista poljuljale društveni poredak i transformirale svakodnevni život.

Ove promjene su pri tom pokazale da alternativa stvarno postoji, da nije sve izgubljeno, ali da su za stvaranje uvjeta za uspjeh neophodne strukturne, političke i ekonomske reforme. Takve reforme bi probudile radničku klasu, koja je uslijed nedostatka mogućnosti svedena na apatiju, misticizam ili puko preživljavanje, i također bi mogle ponuditi način za borbu protiv ekstremne desnice.

Koje strukturne transformacije bi bile prave? Neoliberali su toliko uspješno usadili ideju da alternativa ne postoji da su u nekim slučajevima uvjerili protivnike da izgube iz vida vlastite prijedloge. Idemo pretresti neke od njih, imajući na umu činjenicu da što su ambicioznije utoliko je važnije priviknuti se na njih što prije, kao i činjenicu da njihovu moguću oštrinu treba usporediti s brutalnošću društvenog poretka koji bi trebali zamijeniti.

Kako se postojeći poredak može obuzdati, pa zatim preokrenuti? Proširenje neprofitnih i no-cost sektora moglo bi brzo odgovoriti na ovaj izazov. Ekonomist Andre Orlean ističe da u 16. stoljeću “zemljište nije bilo trgovačka roba, nego zajedničko dobro o kome se nije pregovaralo, što objašnjava silinu otpora zakonima o ograđivanju pomoću kojih je izvršena aproprijacija zajedničkih pašnjaka … Ista stvar se danas događa s komercijalizacijom ljudskih bića. Ljudski organ ili krv nisu roba, ali da li će postati ?”

Da bismo provjerili ovu tendenciju, trebalo bi definirati osnovne potrebe – smještaj, hranu, kulturu, komunikaciju, prijevoz – demokratski, da ih financiramo kolektivno i osiguramo svima. Sociolog Alen Akordo preporučuje “proširivanje javnih usluga brzo i kontinuirano, do one točke kada one obuhvaćaju sve osnovne potrebe ‘besplatno’, u skladu s njihovom povijesnom evolucijom, što je ekonomski zamislivo samo ukoliko se svi resursi i bogatstva korišteni i proizvedeni kolektivnim trudom vrate u zajedničko vlasništvo”. Umjesto da pretvaramo zahtjeve u gotovinu značajnim podizanjem nadnica, ponuda bi bila socijalizirana i nove pogodnosti garantirane svima.

Kako izbjeći zamjenu tržišne tiranije državnim apsolutizmom? Sociolog Bernard Frio predlaže izbor iz modela narodnih postignuća za koja znamo da funkcioniraju: socijalno osiguranje, na primjer, na koje se vlade svih boja sada obrušavaju. Ovaj “već postojeći osloboditelj” , zahvaljujući principu doprinosa, redistribuira značajan dio bogatstva, financira mirovine i liječenje i nadoknadu za nezaposlene. Doprinosi za socijalno osiguranje razlikuju se od poreza koje prikuplja i troši država, i ne dovode do akumulacije kapitala; u početku su ga organizirali sami poslodavci. Zašto ne otići dalje?

Tri prednosti

Takav svjesno agresivni program donio bi neke prednosti: politički, ne bi ga mogli kooptirati neoliberali ili ekstremna desnica, iako bi ujedinio vrlo široku društvenu koaliciju; ekološki, izbjeglo bi se kejnzijansko resetiranje, koje bi produžilo postojeći model i dovelo do “ubrizgavanja novca u bankovne račune, samo da bi ga reklamna policija preusmjerila u tržišnu potrošnju”. Također bi za prioritete postavilo potrebe koje nisu zadovoljene proizvodnjom robe u zemljama s niskim nadnicama. Donijelo bi i jednu demokratsku prednost: obrana kolektivnih prioriteta (što je besplatno a što nije) više neće biti isključivo pravo političara, dioničara i intelektualaca iz istog društvenog staleža .

Pristup ove vrste urgentno je potreban. U današnjem uređenju globalnih političkih odnosa, ubrzavanje automatizacije industrijskog rada i usluga stvara rizik nastanka novog oblika profita od kapitala (kroz snižavanje troškova rada) i masovne nezaposlenosti sa smanjenim beneficijama za nezaposlene.

Amazon i veliki pretraživači svakodnevno pokazuju kako stotine milijuna potrošača spremno prepuštaju robotima da im izaberu slobodne aktivnosti, odmore, lektiru i glazbu. Knjižari, novine i turističke agencije plaćaju cijenu. Dominic Barton, generalni direktor tvrtke McKinsey, ističe da su “10 najvećih kompanija na internetu, uključujući Google , Facebook i Amazon otvorile jedva 200.000 radnih mjesta” , ali su zaradile “stotine milijardi dolara u tržišnoj kapitalizaciji”.

Da bi riješila nezaposlenost, vladajuća klasa povećava rizik scenarija na koji je upozoravao filozof Andre Gorc – uporna uzurpacija područja u kojima još ne vlada profitni motiv: “Gdje će transformacija svih aktivnosti u profitno orijentirane aktivnosti – koje postoje zbog njihovog profita, s ciljem maksimalnog prihoda – prestati? Koliko još krhke barijere mogu izdržati protiv profesionalizacije roditeljstva, komercijalne oplodnje, prodaje djece i trgovine organima ?”

Pitanje duga zahtijeva razotkrivanje njegove političke i socijalne pozadine. U povijesti je česta pojava država koju vjerovnici drže u ropstvu, a ona se oslobađa da bi izbjegla nametanje beskonačne štednje svom narodu. Sovjetska republika je odbila priznati dugove svojih carskih prethodnika. Remon Poincaré je spasio franak devalvacijom od 80 posto, krešući dužničko opterećenje Francuske, koje je zatim moglo da se isplati u pojeftinjenoj valuti. Poslije rata , SAD i Britanija nisu uvele štednju; pustile su inflaciju i skoro prepolovile svoje javne dugove.

Od tada, kroz dominaciju monetarizma, bankrot je postao himna, inflacija (čak i kad se približi nuli) zlo protiv kojeg se treba boriti, a devalvacija ne dolazi u obzir. Zajmodavci su oslobođeni rizika neplaćanja, pa ipak i dalje naplaćuju svoje “kreditne premije”. “U povijesnim situacijama prezaduženosti” , pisao je ekonomista Frederick Lordon, “izbor se svodi na strukturno prilagođavanje u korist vjerovnika ili njihovu propast”. Djelomično ili potpuno otpisivanje duga lišilo bi imovine rentijere i financijere, bez obzira na njihovu nacionalnost, nakon što im je sve bilo predano .

Omča oko vrata društva brže bi se olabavila kada bi se mogli povratiti porezi koje je razorila 30 – godišnja vladavina neoliberalizma – ne samo podrivanjem progresivnog oporezivanja i povećanjem utaja, nego i kroz stvaranje strukture gdje se polovica međunarodne trgovine dobara i usluga odvija preko poreznih utočišta. U korisnike ovog uređenja ne ubrajaju se samo ruski oligarsi i bivši francuski ministar ekonomije, nego i tvrtke s državnom zaštitom ( i utjecajem u medijima ) kao što su Total, Apple, Google, Citigroup i BNP Paribas.

Izgubljeni prihod

U Europskoj uniji, gubitak koji pogađa društvo u cjelini – kao rezultat pravnih aktivnosti poput porezne optimizacije, “transfernih cijena” (koje omogućavaju lokalizaciju profita podružnica u niskoporeznim područjima), i iseljenja sjedišta tvrtki – dostiže možda i 1.000 milijardi eura. U nekim zemljama , izgubljeni prihod je veći od nacionalnog duga.

U Francuskoj, kako mnogi ekonomisti tvrde, “čak i kad bi se povratila samo polovica te svote, proračun bi bio uravnotežen bez žrtvovanja mirovina, radnih mjesta u javnom sektoru, ili budućih ekoloških investicija”. Povrat ovog novca, redovito najavljivan i odlagan (a vrijedi mnogo više od “prijevare socijalnog”), bio bi popularan i egalitaran, jer obični porezni obveznici ne mogu smanjiti svoj ​​oporezivi prihod plaćanjem fiktivnih naknada filijalama na Kajmanskim otocima.

Mnoge opcije predložene u listu Le Monde diplomatique mogle bi se dodati na popis prioriteta: zamrzavanje visokih plaća, zatvaranje burze, nacionalizacija banaka, problematiziranje slobodne trgovine, napuštanje eura, kontrola kapitala. Zašto se onda fokusirati na no-cost sektor, preuređenje javnog duga i obnovu poreza? Zato što je, da bi se razradila strategija, utvrdila njena društvena baza kao i uvjeti u kojoj se može politički realizirati, bolje izabrati mali broj prioriteta nego sastaviti popis zahtjeva za izvođenje gnjevne rulje na ulicu, koja bi se razbježala poslije prve oluje.

Napuštanje eura sigurno zaslužuje se naći na popisu (vidi Frédéric Lordon, No currency without democracy). Svi su svjesni činjenice da zajednička valuta i institucionalna i pravna rješenja koja je podržavaju (neovisna središnja banka, pakt za stabilnost) isključuju svaku mjeru borbe protiv rastućih nejednakosti i podrivanja suverenosti od strane vladajuće klase podređene zahtjevima financijskih krugova.

Problematiziranje zajedničke valute, koliko god neophodno, ne jamči uspjeh u tim područjima, što pokazuju ekonomske i socijalne mjere u Velikoj Britaniji i Švicarskoj. Napuštanje eura, poput protekcionizma, ovisilo bi od političke koalicije u kojoj bi se našli i najbolji i najgori, a trenutno najgori prevladavaju. Univerzalna naknada, veliko rezanje javnog duga i obnova poreza omogućili bi postizanje velikih ili većih rezultata, dok bi se izbjeglo stvaranje nepoželjnih saveza.

Bilo bi besmisleno tvrditi da bi takav “program” osvojio većinsku potporu u bilo kojem parlamentu na svijetu. Njegova radikalna odstupanja od statusa quo krše mnoge propise koji se smatraju nepovredivim. Međutim, neoliberalima nije manjkalo hrabrosti kada je trebalo da se spašava njihov sustav. Nisu ustuknuli ispred mogućnosti značajnog porasta duga, za koji su ranije upozoravali da će podići kamatne stope; niti pred snažnim fiskalnim stimulansom, za koji su tvrdili da će raspiriti inflaciju; niti pred podizanjem poreza, nacionalizacijom propalih banaka, obaveznim podizanjem rezervi na štednju ili ponovnim uvođenjem kontrole kapitala na Cipru.

Ono što vrijedi za njih trebalo bi vrijediti i za nas, ali mi patimo od prevelike skromnosti … Ni fantazije o povratku u prošlost kao ni nade u ublažavanje katastrofa neće obnoviti samouvjerenost niti se izboriti s rezignacijom nad nedostatkom drugog izbora osim smjenjivanja desnice i ljevice koje jednako provode praktično isti program.

Hrabrost je potrebna

Dakle, jeste – hrabrost je potrebna. Pišući o životnoj sredini 1974 Andre Gorc je pozvao na “politički napad na raznim razinama za preotimanje kontrole (od kapitalizma) i suprotstavljanje potpuno drugačijim planiranjem društva i civilizacije”.

Objasnio je da je važno izbjeći ekološku reformu na račun socijalnih uvjeta: “Ekološka borba će možda kapitalizmu stvoriti probleme i primorati ga na promjenu; ali kada, nakon dugog opiranja silom i lukavstvom, konačno popusti jer je ekološka točka bez povratka neizbježna, on će inkorporirati ova ograničenja kao što je inkorporirao nekadašnja ograničenja … kupovna moć ljudi će se smanjivati ​​i sve će se odigrati tako da se račun za borbu protiv zagađenja podenese ljudima koji su morali kuppovati proizvode”.

Od tada, sustav je pokazao otpornost u stvaranju tržišta za borbu protiv zagađenja. U Shenzhenu, mali zagađivači prodaju drugim tvrtkama pravo na prekoračenje propisane kvote. Za to vrijeme, zagađeni zrak ubija preko milijun Kineza godišnje.

Ideja za preusmjeravanje svijeta na dobar kolosijek ima na pretek, ali kako izbjeći da se one ne pretvore u još neke neostvarene mogućnosti? U skorije vrijeme, društveni poredak je pretrpio mnoge izazove, od arapskih ustanaka do pokreta “Indignados”. Od velikih demonstracija protiv rata u Iraku 2003 desetine milijuna prosvjednika izašlo je na ulice, od Španjolske do Izraela i od SAD, do Turske i Brazila. Oni su privukli pažnju, ali nisu mnogo postigli. Njihov strateški neuspjeh može nam pomoći u budućim planovima.

Velike protestne koalicije moraju učvrstiti brojnost i izbjeći razdiruće pitanja. Svi znaju koje će teme vjerojatno pokidati saveze, koji često nemaju čvršću osnovu od dobronamjernih ali maglovitih ciljeva, kao što je bolja raspodjela bogatstva, manje štetni oblik demokracije i ukidanje diskriminacije i autoritarizma.

Kako se društvena baza pristalica neoliberalne politike smanjuje, a srednja klasa sada plaća cijenu kroz nesigurnost, slobodnu trgovinu i skupo visoko obrazovanje, sastavljanje velike koalicije postaje lakše.

Ali kada se ona jednom sastavi, što može učiniti? Zahtjeve koji su previše uopćeni ili previše brojni teško je pretočiti u politiku i uklopiti u bilo kakav dugoročan plan. “Na sastanku svih vođa socijalnih pokreta”, rekao nam je Artur Enrique, bivši predsjednik Ujedinjene radničke centrale, najvećeg brazilskog sindikata, “sakupio sam od svih papire. Plan sindikalnih organizacija imao je 230 točaka, seljačkih 77 … Kad sam ih sve sabrao, imali smo preko 900 stavki. I postavio sam pitanje: što zapravo možemo učiniti sa svim ovim?

“U Egiptu, vojska je dala odgovor. Većina Egipćana bila je protiv predsjednika Morsija iz dobrih razloga, ali kako nisu imali zajednički cilj osim njegovog obaranja, prepustili su vlast vojsci, uz rizik da će sada postati njezini taoci, a kasnije možda i njene žrtve. Kad nemate kartu, to često znači da se oslanjate na one koji je imaju.

Spontanost i improvizacija mogu proizvesti revolucionarni trenutak, ali ne jamčiti revoluciju. Društvene mreže su potaknule horizontalnu organizaciju demonstracija, a odsustvo formalne organizacije im je omogućilo da izbjegnu policijski nadzor, bar privremeno. Ali vlast se još uvijek osvaja kroz piramidalne strukture, novac, aktiviste, izbornu mašineriju i strategiju: koji društveni blok i koji savez za koji projekt? Akardova metafora je relevanta: “Svi dijelovi satova poredani na stolu neće omogućiti nekom tko nema uputstvo da napravi sat. Uputstvo za sklapanje je strategija. U politici možete vikati ili možete razmišljati kako da spojite dijelove”

Odnos prema vlasti

Satna strategija bilo bi definiranje glavnih prioriteta, rekonstruiranje debate o njima i prestanak kompliciranja stvari da bi se dokazala nečija pamet. “Revolucija po modelu Wikipedije, gdje svako dodaje sadržaj” neće popraviti sat. Posljednjih godina, lokalne difuzne grozničave akcije proizvele su opoziciju zaljubljenu u sebe, nestrpljiv i nemoćan spektar, i razočaranja. Budući da je srednja klasa često noseći stup ovih pokreta, takva nepouzdanost nije iznenađujuća: ona sklapa savez s radničkom klasom samo u krajnjoj nuždi, i to pod uvjetom da brzo ponovno preuzme kontrolu.”

Postavlja se i pitanje odnosa prema vlasti, sve češće. Sada kad više nitko ne zamišlja da će velike partije i postojeće institucije promijeniti neoliberalni poredak, javlja se iskušenje da se u fokus stavi promjena uma umjesto promjene struktura i propisa i da se napusti nacionalni teren, preusmjeravanjem na lokalnu razinu za stvaranje probnog područja za buduće pobjede. “Jedna skupina računa na (društvene) pokrete, na raznovrsnost bez centralne organizacije” , piše Volerstin. “Druga tvrdi da bez promjene političke vlasti ne možete promijeniti ništa. Sve vlade u Latinskoj Americi vode ovu raspravu”.

Poteškoće u prvoj strategijom su znatne. Postoji povezana vladajuća klasa, svjesna svojih interesa, koja gospodari terenom i raspolaže silom, dok su na drugoj strani mnoga udruženja, sindikati i partije, gdje svatko brani svoju stranu, svoju jedinstvenost i samostalnost, jer se boje da će ih progutati politička vlast.

Možda i boluju od internetskih iluzija, uslijed kojih zamišljaju da su značajni jer imaju web – stranica. Ono što nazivaj “mrežnom organizacijom” postaje teorijska maska ​​za odsustvo organizacije i strateške misli, budući da mreža nema nikakvu realnost izvan cirkuliranja elektroničkih poruka koje svi prosljeđuju ali ih nitko ne čita.

Veza između društvenih pokreta i institucionalnih kanala, protuteža vlastima i partijama, oduvijek je bila problematična. Sada kad više ne postoji glavni cilj, opća linija – i manje nego ikad partija ili skupina koja je oličava – neophodno je da se “razmisli o tome kako stvoriti globalno počevši od partikularnog”.

Definiranje prioriteta koji se izravno opiru vlasti kapitala omogućilo bi da se naoružaju osjećaja , da se napadne centralni sustav i da se identificiraju političke snage koje to mogu izvesti.

S druge strane, uvijek će biti važno zahtijevati od njih da birači mogu, putem referenduma, izbaciti svoje predstavnike prije nego što im istekne mandat; od 1999. u ustavu Venecuele zapisana je takva odredba. Mnogi šefovi država su donosili krupne odluke (granica za umirovljenje, vojna obveza, ustavni ugovori) bez narodnog mandata. Tako bi ljudi stekli pravo kazniti vlastodršce, a da to ne bude samo vraćanje na vlast klonova onih koji su već izigrali povjerenje naroda.

Da li je dovoljno čekati pravi trenutak? “Početkom 2011 bilo je samo šestero ljudi koji su još uvijek bili u CPR [Kongres za republiku]“, prisjeća se predsjednik Tunisa Monsef Marzuki. “Ali to nije spriječilo ovu partiju da osvoji drugo mjesto na demokratskim izborima u Tunisu nekoliko mjeseci kasnije. “U današnjem kontekstu, rizik od pasivnog idealističkog čekanja jeste da bi oni manje strpljivi, manje kolebljivi i opasniji mogli iskoristiti trenutak i zlouporabe, za svoju korist, gnjev koji traži metu, ne nužno pravu. Pošto se posao društvenog razbijanja nikad ne završava sam od sebe, čvorišta i centri otpora (neprofitne aktivnosti, javne službe, demokratska prava) koji bi mogli biti nositelji mogućeg trijumfa, riskiraju da u međuvremenu budu uništeni, umanjujući time šanse za kasniju pobjedu.

Igra nije završena. Neoliberalni san je izgubio status apsoluta i ideala, bez kojeg će njegovi društveni projekti venuti i nestati. Sada može jedino proizvoditi privilegije i hladna, mrtva tijela. Promjena će doći. Svatko od nas može pridonijeti njenom ubrzanju.
 
(pescanik.net/uredio:nsp)

‘U Vladinim krugovima ovo se naziva ‘Geo-inženjering’ – manipulacija Zemljinog vremenskog (klimatskog) sustava. Zastrašujuća stvar, naročito ako razmotrimo mogućnosti HAARP tehnologije. Kako bismo ostali podčinjeni, u traženju informacija, geoinženjering i chemtrailsi su definirani kao vojno-industrijski složeni program u partnerstvu sa privatnim poduzetnicima, eventualno glavnim dobavljačima energenata i zračnim kompanijama – čime zrakoplovi zaprašuju sa određenim česticama koje inače ne bi bile tu.’

Bivši premijer Britanske Kolumbije,  Bill Vander Zalm, u javnom je pismu priznao postojanje Chemtrails-a te javno pozvao političare diljem Britanske Kolumbije i ostatka Kanade da javno rasprave o ovom pitanju. Zalm je jako zabrinut po pitanju chemtrailsa i geoinženjeringa, osobito zbog HAARP tehnologije. Pod izgovorom ‘klimatskih promjena’, Elite su pronašle dobar način za manipulaciju prirodom, a svi oni koji pokušaju progovoriti o ovom pitanju bivaju obilježeni kao ‘teoretičari zavjere’.

Kako ističe Zahn, ne treba zaboraviti da su nedavno oni koji su govorili protiv vladine kontrole i špijuniranja telefona i interneta bili okarakterizirani kao teoretičari zavjere. Sasvim je moguće da nas ista sudbina čeka i po pitanje geoinženjeringa i chemtrailsa. Ipak, nadajmo se da će što više ljudi osvjestiti ovaj problem prije nego što postane kasno.

Pismo bivšeg premijera Britanske Kolumbije Billa Vandera Zalma

‘Rečeno nam je da ‘globalno zagrijavanje’ koje se povoljno naziva i ‘klimatska promjena’ je prijetnja poljoprivredi te je pitanje nacionalne sigurnosti. Kao problem nacionalne sigurnosti, što god da naprave u borbi protiv klimatskih promjena, može se držati izvan javne domene.

Mnogi su ljudi godinama proučavali, ono što smo običavali nazivati ‘con-trails’ (kondenzacijski tragovi iz motora aviona), ali drugačije od onoga što smo naučili nazivati kao contrails. Umjesto da se rasprše brzo i rašire, ostajali su u atmosferu podug period i ako ih je bilo više, ispresjecanih prolazaka, uzrokovali su oblačno nebo. Na Sjeverozapadnom pacifiku, često trpimo oblačno nebo i dokaz nije uvijek bio vidljiv, ali mnogo ljudi, kao i drugdje spominju da oblaci formiraju tragove kao ‘chem-trails’; tragove koji nisu uzrokovani kondenzacijom vode nego su puni toksičnih supstanci koje bi navodno trebale služiti u borbi protiv globalnog zagrijavanja.

U Vladinim krugovima ovo se naziva ‘Geo-inženjering’ – manipulacija Zemljinog vremenskog (klimatskog) sustava. Zastrašujuća stvar, naročito ako razmotrimo mogućnosti HAARP tehnologije. Kako bismo ostali podčinjeni u traženju informacija, geoinženjering i chemtrailsi definirani su kao vojno-industrijski složeni program u partnerstvu sa privatnim poduzetnicima, eventualno glavnim dobavljačima energenata i zračnim kompanijama – čime zrakoplovi zaprašuju sa određenim česticama koje inače ne bi bile tu. Nekome se ovo može činiti neuvjerljivo, ali tek nedavno smo otkrili da dronovi (bespilotne letjelice) mogu vidjeti ljudsko lice na zemlji sa udaljenosti od 3,5 kilometra, da vlada na svom ekranu može vidjeti svačiji poziv s telefona i svaki email koji pošaljemo i da terorist može detonirati bombu koristeći mobitel miljama daleko.

Za chemtrails-e kažu da sadržavaju male čestice veoma štetnih toksina, aluminija i barija. Ti toksini koje udišemo, truju našu vodu i ubijaju našu zemlju. Mi možemo izbjeći rak uzrokovan pasivnim pušenjem, ali nema šanse da izbjegnemo daleko više toksičnih čestica koje padaju s neba preko Chemtrils-a. Trenutne bolesti kao tumor, Alzheimer, Lou Gehtich, Huntington, Parkinson, autizam i bolesti kostiju su na najvećoj razini ikada, a sve se mogu direktno povezati s aluminijem.

Kada god čovjek manipulira prirodom, iz profita ili politike, cijena i posljedice su užasavajuće. Događaji kao što su uragani na istoku, tornada na srednjem zapadu, poplave u Torontu, zatim poplave bez presedana u Calgaryu, milijuni izgubljenih drveća u Britanskoj Kolumbiji zbog epidemije borovih kukaca se pripisuju ‘Majci prirodi’ i ‘Klimatskim promjenama’ umjesto da se spominje geoinženjering.

Duboko preporučam svima da  potraže dodatne informacije – provjerite na internetu dobro poznatog neurokirurga Dr. Rusella L. Blaylocka koji govori o socijalnog inženjerigu Elite, financiranih od fondacije ‘Rockfellers’, Forda i Carnegiea.

Prema dokumentima Nacionalne akademije znanosti, CIA financira znanstvenu studiju kako bi se utvrdila izvedivost mjenjanja klime planeta, u svrhu spriječavanja ‘klimatskih promjena’. Kada vladina agencija radi studiju, to je zato da opravdaju ono što već odavno rade. Nijedno takvo slično djelovanje, kao zaprašivanje atmosfere sa toksičnim kemikalijama ne može se učiniti bez vladinog pristanka, federalnog, savezno- državnog ili provincijalnog i bez detaljnog dogovora oko upravljanja vremenom, mjestom i materijalima za korištenje. Havajska vlada razmatra zakon kojim će zabraniti oslobađanje aerosola i ostalih čestica u atmosferu bez informiranja  i pristanka građana.

Federalna, savezno-državna, a ni provincijalna vlada do sada nisu najavile ‘Program kontrole klime’, ali ni odbile da je postojao. Svjestan sam da će moj pokušaj u racionalizaciji ovog složenog problema biti okarakteriziran od strane Elite i onih koje kontroliraju kao teorija zavjere, ali to koriste za zaustavljanje  svih pokušaja stvaranja javne svijesti. Ne tako davno, na spomen da Vlada priskušluje telefone i provjerava naše emailove, bili smo obilježeni kao teoretičari zavjere.

1. Ja, Bill Vander Zalm, pozivam se preko slobode informacija, federalno i provincijalno, na sve informacije o ‘Programu kontrole klime’ sa Vladom i svim njenim ministrima.

2. Ja, Bill Vander Zalm, zahtijevam da općinska vijeća, gradska vijeća i regionalni odbori donesu rješenje u kojem će istaknuti da ‘bez pismenog pristanka ne odobravaju kontrolu klime  u njihovoj jurisdikciji  i zaprašivanje atmosfere sa česticama ‘, i da ovaj problem bude prezentiran na godišnjem sastanku saveza općina kako bi se raspravljalo i razmotrilo u rujnu.’
 
(dnevno.hr/uredio: nsp)

Novi svjetski poredak se uzdiže iz sjene dok državna “religija” kontrole populacije pokreće rat protiv pojedinca i obitelji.

Što znači eugenika za naše moderno društvo?  I što znači biti na razini kućnih ljubimaca u sistemu koji traži totalnu kontrolu pod Novim svjetskim poretkom. Što je to Eugenika? To je filozofija elite koja govori o trans humanom čovjeku koji ostavlja iza sebe samo ljusku niže Xpress money locations klase. To je način kojim se briše svakodnevni normalan čovjek i obezvrijeđuje ljudski rad.

Na ovom planetu se doslovno događa redukcija populacije upravo sada, i mi smo postali tagirani brojevi. Svi znaju za posljedice, rizik, komplikacije i strašnih noćnih mora koje će nastati uvođenjem RFID čipova, čitača i sustava praćenja, prepoznavanje lica….

Da bi to sve otkrili moramo se vratiti malo u prošlost. 1883. godine, bratić Charles Darwin-a, otac eugenike Sir Francis Galton je objavio pojam “eugenika” te napravio pokret koji će transformirati naše moderno društvo, pogotovo u zapadnom svijetu. Galton je prvi izumio sustave biometrike, ukljućujući čitanje otisaka prstiju za kriminalno vještačenje. Razvio je teorije za rasnu higijenu.

U ovih 30 minuta dokumentranog filma posebnim proizvedenog za Infowars Nightly News, gost Aaron analizira godine istraživanja mračne prakse eugenike, te kako ju globalni kontroleri koristiti za suzbijanje suparničke populacije, raseljavanjem stanovnika naroda svijeta u razvoju uvjerevajući ih da su “inferiorni” i ciljaju plodne obitelji za destabilizaciju.

Uzimajući u stravičan obzir, vidimo kako elitistička obitelji u Londonu i na istočnoj obali Amerike ubacuju nauk u zapadnu kulturu, utemeljujući zakone koji daju veću važnost državne nadležnosti nad reprodukcijom i obitelji – stvorilo je ovisno socijalističko društvo kojim se može sređivati, manipulirati i voditi socijalni inženjering po volji.

Kroz baze podataka i računalne tehnologije, agenti poput Henry Kissinger-a, John P. Holdren-a, David Rockefeller-a, Bill Gates-a, Ted Turner-a i mnoge druge, su i u budućnosti će kao dio Novog Svjetskog Poretka koristiti “hranu kao oružje” i monetarne poticaje da bi došli do ciljanih brojeva depopulacije, dok politika u zemljama poput Kine odredbama uvjetuje jedno dijete, stvarajući oštre i destabilizirajuće posljedice na njihovi društvo i učinak na kontrolu stanovništva u svakom smislu te riječi.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(infowars.com, youtube.com/uredio:nsp)

banka, banke, krediti, kamata, zajam, otkup zlata, osiguranje, software

Iako se nafta danas smatra najvažnijim starteški energentom, a biznis s naftom najprofitabilnijim, trgovina hranom – kao vitalnim energentom živih bića od suštinskog je značaja za vladarsku elitu.

Samo onaj tko kontrolira proizvodnju i promet životnih nammirnica za svoje podanike može imati apspolutnu kontrolu nad živom radnom snagom odnosno nad svojim robovima.

Naravno, to su znali još drevni vladari, a njihovo znanje i vještinu kontrole prometa namirnica preuzela je današnja oligarhija. Održavanje monopola u trgovini hranom koje se vrši preko nekoliko trgovačkih kartela se zato uopće nije promijenilo, iako se neupućnima stalno preko medija serviraju velike priče o demokraciji i slobodnom tržištu. Ali, to su samo iluzije.

Malo je poznato da su čak tisućama godina stari trgovački putevi kojima je vršena razmjena prehrambenih dobara sa Istoka i Zapada i danas gotovo na isti način pod kontrolom trgovačkih kartela onako kako su to bili u drevnom Babilonu, Egiptu, Grčkoj, Rimu …

Trgovački karteli koji su se još u srednjem vijeku u Europi bavili ovim poslom i koje su sačinjavale neke od starih europskih trgovačkih obitelji i danas funkcioniraju i to na istom principu. Promijenjena su samo poslovna sjedišta kartela i njihovih kompanija, i danas je glavno sjedište svih svjetskih najvećih trgovaca u Londonu (u staroj jezgri grada nazvanom City of London).

Formalno su oni pod okriljem Kuće Windsor, ali suštinski britanska kraljica kao ni britanska kraljevaka obitelj ne donose odluke kojima se karteli povlađuju. Ova trgovačka struktura (nama robovskoj javnosti uglavnom je nepoznata), iznad je kraljice koja ih samo reprezentira u javnosti i mora tražiti dozvolu prilikom ulaska u njihovu gradsku jezgru koje se posjećuje u građanskom odijelu. Na čelu trgovačkog dijela Londona se nalazi Gradonačelnik Londona koga oni postavljaju i sami se nazivaju Krunom.

Michael Bear, bivši gradonačelnik Londona (inače rođen u Keniji) koji je ovako pozdravio britansku kraljicu Elizabetu II stojeći na stepenštu tako da je i simbolično bio viši od nje. Kraljica je u građanskom odijelu, a gradonačelnik u svečanoj odori. Za posjetu trovačkoj jezgri Londona, kraljica mora traži i dobije odobrenje Gradonačelnika. Način izbora gradonačelnika Londona je tajna, a imenovanje se vrši svake godine na jednoj specifičnoj zatvorenoj ceremoniji u tišini i bez mogućnosti prigovora. Tipično jezuitski

Kuća Windsor, također, samo je formalno na čelu svih masonskih društava i ostalih tajnih struktura i mreža koje su razapete po čitavom svijetu i praktično kontroliraju globalno tržište i sve strateški važne poslove za opstanak KRUNE koju opslužuje čitava britanska imperija. KRUNA je praktično nasljednik svih trgovačkih poslova srednjovjekovnih venecijanskih trgovaca.

O tome kako rade ovi karteli koji između ostalog kontroliraju trgovinu hranom u čitavom svijetu (ostavljajući pojedina područija godinama bez hrane) pokušao je sagledati Richard Freeman koji je svoju obavještajnu studiju publicirao još krajem 1995. godine u članku “Executive Intelligence Review”. Nazvao je tekst: “Globalni prehrambeni kartel Windsor-a: Instrument za ubijanje glađu”.

Iz ovog izvješća predočićemo neke zanimljivosti koje pokazuju tko zaista stoji iza EU i tko kroji njeno zakonodavstvo, zašto balkanske zemlje kao i mnoge druge poljoprivrdene zemlje u Europi moraju uvoziti (uglavnom nekvalitetnu) i skupu hranu (iako Hrvatska može hranu izvoziti) i vidjet ćete za koga zapravo rade “veliki” balkanski tajkuni poput Kostića, Miškovića ili Ivice Todorića.

Freeman je tako otkrio da deset do dvanaest kompanija, kojima pomaže još nekoliko desetaka manjih drži danas čvrsto monopol u svjetskoj trgovini hranom. Oni dominiraju u opskrbi skoro svih žitarica – od pšenice, kukuruza, zobi, ječma do šećerne trske i raži. Oni kontroliraju i trgovinu mesom, mlijekom (posebno mlijekom u prahu koje je praktičnije za skladištenje i čuvanje), jestivim uljima, mastima, voćem i povrćem i svim drugim vrstama hrane.

Sve tvrtke su povezane preko kartela, a njima se upravlja iz Kuće Windsor-a u Londonu, tvrdi Freeman. I svi karteli rade u interesu europske oligarhije odnosno nekoliko starih europskih obitelji koje su stoljećima poslovno i rodbinski povezivale. Oni upravljaju tržištem svim energentima (uključujući hranu), sirovinama i mineralima.

Kao glavni operativni ogranak Kuće Windsor nalazi “World Wide Fund for Nature” (Svjetski fond za prirodu) kojim formalno upravlja vojvoda od Edinburgha, princ Filip. Njegov djed Georg I je bio grčki kralj danskog podrijetla koga je Britanska imperija namjestila Grcima kao kralja koga je “izabrao” grčki parlament.

Zbog svog njemačkog porijekla i rodbinske veze s nekim nacistima, princa Filipa mnogi Englezi ne vole i vide ovako

Freeman, međutim otvoreno kaže da se ovaj Fond u stvari bavi orkestracijom etničkih sukoba ili implementiranjem terorističkih akcija bilo gdje u svijetu gdje postoje interesi oligarhije uspostaviti kontrolu nad nekim prirodnim resursima ili u regiji gdje prolazi neki važan trgovački put. Princip koji koriste je oproban: podjeli, zavadi i pošalji do zuba naoružane “mirovne snage” – pa vladaj!

Svjetski fond za prirodu ima kao svoj logo – pandu. Vrlo simpatično. Čitav fond se formalno bavi zaštitom divljih životinja, posebno ugroženih vrsta diljem svijeta. U tom cilju Fond šalje često naoružene plaćenike u Afriku i druge dijelove svijeta da se bore protiv “lokalnih krijumčara” i “trgovaca divljim životinjama” ili “pomorskih pirata”, što je samo maska ​​za ubijanje lokalnih čelnika, i plemenskih poglavica koji neće da surađuju s Londonom i zaštitnika nacionalnih interesa afričkih plemena. Ova perfidna prevarantska predstava tipična je izmišljotina jezuitskih mozgova.

Veliki broj ovakvih orkestriranih sukoba izveden je nakon Drugog svetsklog rata u Africi i Aziji, a kronična nestašica hrane u pojedinim regijama je upravo njihova politika. Periodično poskupljenje hrane na svjetskom tržištu ili obaranje cijena ako se na tržištu pojave drugi ponuđači iste robe, posebice sirovina, glavna je poluga kojom ovi karteli drže monopol u trgovini hranom. Istina je da hrane na planeti ima dovoljno za sve.

Firme u okviru svakog kartela su navedene na slici. One samo odražavaju sliku različitosti i “slobodnog tržišta”, ali su u stvari sve članice jednog zatvorenog sindikata sa istim poslovnim ciljem – održavanje trgovačkog monopola. Skicu je napravio Freeman.

Kod mnogih članova upravnih odbora u raznim tvrtkama koje su navadeni na skici fukcije se preklapaju, pa neki sjede u upravnim odborima tvrtki koje su tobože veliki konkurenti na tršištu. U stvari, njihova uloga je da nadziru sve. Njihov vjekovni primarni zadatak je razaranje svih nacionalnih interesa i slabljenje nacionalnih ekonomija (gospodarstava) kako niti jedna ne bi mogla ostvariti potpunu suverenost. Države koje su same sebi dovoljne su najveći neprijatelji ovih trgovačkih kartela.

Korištenje hrane kao oružja staro je tisućama godina i poznato još iz Babilona, ​​Rimske imperije, Grčke … Istu tehniku ​​nadzora u prometu hane imali su venecijanski trgovci i razni njihovi familijarni izdanci uključujući obiteljske grane koje su živjele u Antwerpenu, moćne burgundski vojvode, nizozemske i britanske Levant tvrtke (turske trgovce koji su u srednjem vijeku radili za engleske i nizozemske interese) , Istočno-indijsku i Zapadno-indijsku kompaniju.

Drevni vlastelini kontrolirali su svaki tarnsport žitarica i drugih prehrambenih namirnica na cestama, lukama, mostovima, gradskim kapijama. Smišljani su i bogovi žetve i plodnosti (primjerice Demeter u Grčkoj ili Sibela) u čije ime je vlastela uzimala seljacima zemljišne prinose. Praktično je sve bilo “u božijim rukama” i “po božijoj volji”. I narod se toj sili, u strahu i neukosti, potpuno povinuo.

U drevnom Rimu kontrola žitarica je bila osnova imperijalne politike. Rim je bio centar trgovine hranom, a okupirane kolonije-Galija, Britanija, Španjolska, Sicilija, Egipat, Sjeverna Afrika i Mediteranska obala morale su slati u Rim sve svoje zemljišne prinose. Sve je prvo išlo u Rim. I Rim je to prodavao kome je htio. Potražnja za žitaricama koju je nametala rimska uprava bila je često mnogo veća nego što je zemlja mogla podnijeti, pa su mnoga obradiva zemljišta u Sjevernoj Africi postala neiskorištena.

Nakon križarskih ratova 1202-1204, venecijanski trgovci preuzeli sve žitne transportne puteve. U trinaestom stoljeću glavni venecijanski putevi su imali dva sabirna centra za hranu na istoku i to su bili Konstantinopolis (Istanbul) i Aleksandrija u Egiptu. Sva roba je stizala iz tih luka u Veneciju i onda je duž rijeke Po išla dalje u Lombardiju, pa preko Alpa je prevožena u Francusku. Venecijanski trgovci su onda svoj utjecaj proširili i na mongolsko carstvo i kasnije dalje na istok.

Od petnaestog stoljeća moćni venecijanski trgovački kartel (udružene obitelji) ustupili su veliki dio svoje trgovačke imperije moćnom burgundski vojvodstvu, čiji je poslovni centar bio Antwerpen. Trgovačka venecijanska imperija se tako proširila i obuhvatila je Francusku, Amsterdam, Belgiju i veliki dio današnje Švicarske.

Od ove venecijansko-lombardsko-burgundske poslovne veze potiče svaki od šest spomenutih trgovačkih prehrambenih kartela koji i danas funkcioniraju i praktički je svaki od njih na neki način naslijeđen kao obiteljski biznis.

Sve današnje prehrambene kompanije napravljene su tako po istoj strukturi poslovanja kako su ih imale drevne tvrtke iz Mezopotamije, antičkog Rima, Venecije i Britanije. Bolje reći, njihova drevna infrastruktura je preslikana u strukturu današnjih transnacionalnih kompanija. Iako je nekada sustav njihovog rada počivao na robovlasništvu, gdje je vlastela imala svoje posjede i svoje robove koje je hranila i opskrbljivala tako da su oni apsolutno i vitalno bili ovisni o vlastelinu, ništa se ni danas nije promijenilo. I danas vitalne potrebe svakog pojedinca u EU ili SAD ovise od ovih kompanije koje određuju i količine hrane na tržištu i njihovu cijenu.

Freeman navodi da je pet današnjih kompanija bukvalno preuzelo baš tu venecijansku poslovnu mrežu. To su tvrtke: Cargill, Continental, Louis Dreyfus, Bunge and Born i André.

Venecijanski trgovci su u literaturi opisni kao bezdušne i nemilosrdne sjecikese i derikože.

Od osamnaasetog i devetnaestog stoljeća Britanski Levant (Turska kompanija) i Istočno-indijska tvrtka preuzele su mnoge od tih venecijanskih trgovačkih putova. U 19. stoljeću tvrtke Baltic Mercantile i Shipping Exchange sa centralama u Londonu postale su glavni instrument za ugovaranje poslova u transportu žitarica iz svih regiona.

Povjesničar Lyndon Hermyle LaRouche je s timom svojih suradnika, povjesničara, također napravio jednu zanimljivu studiju nastojeći otkriti gdje su nestale moćne srednjovjekovne venecijanske trgovačke obitelji i otkrio je da su u razdoblju od oko 300 godina sve diskretno migrirale u London. Engleska je tako porobljena i stavljena u službu ovih međunarodnih trgovaca. I danas Englezi služe njihovim interesima.

Oligarhija danas ima četiri globalne regije preko kojih se obavlja izvoz svih vrsta hrane i oni kontroliraju sve četiri. Te globalne regije su: SAD, EU (posebno Francuska i Njemačka), države britanskog Commonwealtha (Australija, Kanada, Južna Afrika, Novi Zeland, Indija, Pakistan), Argentina i Brazil u Južnoj Americi.

Stoljećima su karteli radili na preuzimanje kontrole tržišta preko ova četiri regije koji imaju oko 15 % posto svjetske populacije. Ostatak svijeta, preko 6 milijardi, ovisi od izvoza hrane iz ovih regija

Evo, šta je Freeman još otkrio o ovim kompanijama.

Kompaniju “The Continental Grain” danas vodi milijarder Michael Freiburg sa svojim sinom Paulom. Freiburg je kompaniju osnovao 1813 u Arlonu, u Belgiji. Preselio je sjedište u Antwerpen, a zatim 1920. u Pariz i London. Danas imaju ured u New Yorku i jaku francusko-švicarsku bazu.

Léopold Louis Dreyfus koji je rođen u Francuskoj, 1852. osnovao je trgovački posao sa žitom u Baselu, u Švicarskoj. Izuzev za vrijeme Drugog svjetskog rata, u 20. stoljeću Dreyfus-ovo je sjedište bilo u Parizu i radio je na trgovačkim poslovima (koji su uključivali stare lombardske i burgundske puteve). Oni su praktički naslijedili biznis ovih srednjovjekovnih trgovačkih monopolista.

Bunge i Born su nastavili poslove Bunge obitelji iz Amsterdama 1752. Tvrtka je konačno preseljena u Antwerpen (danas je sjedište tehnički smješteno u Sao Paolo u Brazilu i na Nizozemskim Antilima).

Kompaniju “André” osnovao je Georges André u Nionu u Švicarskoj i danas joj je sjedište u Lausanni.

Cargill tvrtka je najveća žitna kompanija na svijetu sa sjedištem u Minneapolisu u Minnesoti. Osnovao ju je Škot William Kargil u Iowi 1865 i od 1920-tih je vodi obitelj McMillan. Ali, istinska poslovna poveznica je u Europi gdje je Kargil medjunarodna trgovačka izvršna kompanija, Tradax Inc. koja ima sjedište u Ženevi.

Tradax je osnovan 1956. i registriran je u Panami. Obitelj McMillan je uvijek bila u službi Britanije. John Hugh McMilan, predsjednik Kargila od 1936 do 1957 imao je titulu “nasljednog Viteza komandera Pravde u suverenom redu Svetog Johna (Malteških vitezova)”, što je jedan od najmoćnijih redova britanske Krune i Vatikana.

Tradax ima odjeljke po čitavom svijetu uključujući Argentinu, Njemačku, Japan. Ona je glavni izvršitelj trgovačke operative za “američki” Cargill sa čijim novcem najviše i radi, dok glavni profit ide Cargill-u. Osnovni financijski izvor Tradax-a, kako to otkriva Freeman, je banka Crédit Suisse, sa sjedištem u Ženevi i koja se vodi kao najveći svjetski perač novca.

Izvjesni Dan Morgan je 1979 napisao knjigu “Trgovci žitaricama”. Tu je otkrio da Kargil izvršna tvrtka Tradax sa sjedištem u Ženevi nije tu samo da bi Cargill izbjegao plaćanje poreza u SAD i ostalim zemljama (vlastela ne uzima danak sama od sebe) već i zato da bi zbunila svakoga tko pokuša prati poslovne transakcije koje vodi Cargill.

Tako je Morgan zapisao: “Kada Cargill prodaje tovar žita nizozemskom proizvođaču hrane za životinje, žito prvo transportira Misissipi rijekom, stavlja ga na brodove u luci Baton Rouge (u Louisiani) i šalje u Rotterdam (Nizozemska). Na papiru … trgovačka ruta je kompleksnija.

Cargill prvo prodaje žito Tradax International-u u Panami, koji će onda “iznajmiti” Tradax iz Ženeve kao svog europskog agenta. Tradax iz Ženeve onda aranžira prodaju nizozemskom mlinaru preko svoje pomoćne tvrtke Tradax u Nizozemskoj. Sav profit će biti uknjižen Tradax -u u Panami, a to je luka bez poreza. Tradax iz Ženeve će zaraditi samo “nadoknadu za uslužne poslove” i za poslove carinskog posredovanja na temelju sporazuma između Tradax-a u Panami i Tradax-a u Nizozemskoj “.

Tako izbjegavajući poreze i inspekciju, Cargill koristi mrežu kompanija prenijeti velike isporuke robe bilo gdje na svijetu u trenu. (Ali isporuku robe mogu i spriječiti u trenu).

Oni imaju unutarnju obavještajnu strukturu kao što je ima CIA. Koriste za svoje privatne poslove komunikacijske satelite, satelite za promatranje vremenskih prilika, koriste podatke koje primaju od 7000 obavještajnih izvora diljem svijeta, iz nekoliko stotina ured itd. .. Očigledno, one državice koje nazivamo porezni raj izmislila je vlastela zbog sebe i svog biznisa. I sve tvrtke koje se tamo registriraju su njihove. A mogu se formalno voditi i na “Petra Petrovića” iz Srbije ili Hrvatske. Svi ti “Petrovići” su samo njihovi službenici.

Britanski kartel za kontrolu trgovine hranom ojačao je svoj utjecaj nakon Drugog svjetskog rata. Ova kontrola je posebno išla preko SAD, gdje je Minneapolis, pod kontrolom obitelji Pillsbury i Peavey, zamijenio Mađarsku kao najvećeg svjetskog mlinara.

Prije Drugog svjetskog rata količina žitarica koje su išle u izvoz ili prelazile ocean rijetko je prelazila 30 milijuna tona godišnje. Američki udio je tada obično bio 10 milijuna tona ili manje.

Drugi svjetski rat je opustošio svijet i stvorena je masovna glad posebno u Europi i danas se održava i Trećem svijetu. (Afrikanci praktično moraju raditi i izvozi sve svoje sirovine zbog hrane). Američkim programom “Hrana za mir”, svjetska trgovina žitaricama je porasla, a samo SAD su izvezle 1979. godine 160 milijuna tona. Već 1995. to je bilo 215 tona žitarica. Ovome treba dotati desetine milijuna tona mliječnih proizvoda, mesnih proizvoda i druge vrste hrane. Ne zaboravimo da su SAD bile i ostale najveća kolonija britanske krune.

Tako danas imamo “Velikih Šest” žitnih kompanija koje čine glavni žitni trgovački kartel. To su: Cargill (sa sjedištem u Minneapolisu i Ženevi); Continental (iz Njujorka); Louis Dreyfus (iz Pariza); Bunge and Born (sa sjedištima u Brazilu, Nizozemskoj, i Holandskim Antilima) André (Švicarska) i Archer Daniels Midland / Töpfer (Ilinois – Hamburg).

Archer Daniels Midland je kupnjom Töpfer-a, hamburške njemačke žitne tvrtke, značajno povećao svoju prisutnost u svjetskoj trgovini žitaricama. Topher trgovački poslovi su bili u regiji Venecija-Švicarska-Amsterdam-Pariz uz jako partnerstvo Rothschild banke, najmoćnije banke londonske Krune i Vatikana.

Prvih pet su potpuno privatne tvrtke koje vode obitelji koje su vlasnici. One ne iznose u javnost veličinu kapitala kojim raspolažu, ne objavljuju svoj godišnji financijski izvještaj. Njih nema na raznim popularnim top-listama najbogatijih ljudi svijeta, baš kao što na njima nema Rothschilda, ni Rockefeller-a, Morgan-a …

Na tim popisima se nalaze samo njihovi uspješni djelatnici, poput Bill Gates-a, ruskih tajkuna i raznih egzotičnih “okrunjenih” glava kojima je na glavu krunu stavio upravo neki od ovih kartela. Njihovo poslovanje je tajna. Freeman vjeruje da samo Cargill i Continental kontroliraju čak 50 posto svjetske trgovine žitaricama.

Cargill je predstavnik svih žitnih kompanija i makar mali uvid u njegovo poslovanje otkriva i način rada drugih. Cargill je tvrtka broj jedan i u trgovini pamukom, najveći je američki vlasnik žitnih silosa (ima ih oko 340) broj jedan američki proizvođač kukuruzne baze, visoko proteinske hrane za životinje (preko svoje pomoćne tvrtke Nutrena Mills), pakira meso, najveći je proizvođač puretine itd. . .

Cargill ima vlastitu flotu od oko 420 barži za prijevoz žitarica 11 šlepera (remorkera), 2 velika broda koji plove Velikim Jezerima, 12 prekooceanskih brodova, 2000 željezničkih teretnih vagona i 2000 tankera.

Cargill stavlja svoje ljude na razne utjecajne pozicije u političke institucije diljem svijeta.

Daniel Amstutz koji je 25 godina radio za Cargill, bio je podtajnik SAD za poljoprivrdeu i izvoz poljoprivrdenih dobara i sa tog mjesta je odlučivao o američkoj eksportnoj politici žitarica. Kasnije je postao šef američke komisije za trgovinu u GATT-u (General Agreement on Tariffs and Trade). U međuvremenu, Nestor Rampaneli, bivši menadžer u tvrtki “Bunge i Born” postao je argentinski ministar za gospodarstvo kod predsjednika Karlos Menem-a 1989. On je inicirao tranziiju argentinske ekonomije od državnog nadzora ka “slobodnom” tržištu gdje vladaju moćne monopolističke “ajkule”. To se danas događa i sa zemljama bivše SFRJ. To je suština tranzicije. Sve postaje neovisno od države.

Iz ovoga jasno možete zaključiti zašto je tržište u Hrvatskoj uvijek puno, primjerice južnog voća, čiji uvoz vazalna država mora plaćati, iako nekim ljudima nije u stanju ni krumpir, ni brašno osigurati besplatno. Oni danas hrane i Srbiju i Hrvatsku i BiH i u tome im posao obavljaju lokalni tajkuni koje kontrolira i instruira masonerija.

“Njihove” (tajkunske) firme su zato i registrirane na raznim dalekim otocima. Na istim lokacji su registriranje njihove skupe jahte, koje moraju da kupuju jer na taj način vraćaju novac gazdama, kada “kupuju” basnoslovno skupe stanove, oni se obično nalaze u Londonu ili Monaco-u, gdje u stvari prenose ogroman novac svojim gazdama. Koji bi pravi biznismen iz hrvatske svoj novac ulagao u londonske nekretnine, kada na njihovu cijenu ni na koji način ne može utjecati.

Izgradnja silosa za žito u Ukrajni, koju je sebi pripisao MK Komerc je jedan takav posao koji je izvela ova oligarhija kako bi seljacima u Ukrajni preuzela žitarice i stavila ih pod svoju kontrolu. Naši “veliki” tajkuni su samo sitni pilićari ove stare oligarhije, a mnogi zapravo i ne znaju za koga uu velikoj piramidi rade. Njihov rad kontrolira i osigurava lokalna takozvana služba “državne sigurnosti” (u stvari vlastelinske sigurnosti) dok savjetodavnu funkciju i financijsku i drugu operativu obavlja lokalna masonerija. O velikom pranju novaca MK Komerca dosta toga je istražio i objelodanio pokojni Otporaš, Branimir Nikolić. I, naravno robovske (takozvane demokratske) pravosudne i sigurnosne institucije su sve morale zataškaju.

Normalno bi bilo da sve zemlje koje imaju viškove hrane svoje proizvode izvoze. I to bi cijenu hrane na svjetskom tržištu drastično smanjilo. Zato ovi moćni karteli raznim smicalicama čine sve da ih u tom poslu marginaliziraju.Tako se nameću razni standardi u korištenju određene vrste sjemena, pakiranju hrane, težini pojedinih artkala kako bi se dobila dozvola za prodaju na primjer na EU tržištu.

Sad shvaćate zašto Hrvatska koja može hraniti pola Europe, hranu mora uvoziti. Tako su sve male zemlje u stvari vazalne zemlje. One moraju uvoziti hranu preko ovih kartela po njihovoj cijeni ili mogu gladovati. Individualna mala poljoprivredna gospodarstva su u Srbiji posljednjih deset godina najviše uništena.

I tu Hrvatska nije usamljena.

Freeman navodi da su za dvadeset godina (do 1995) milijuni poljoprivrednika u SAD, Kanadi, Australiji i Argentini zbrisani. Isto je urađeno u Indiji. Primjerice 1982., SAD je imala 600 tisuća nezavisnih farmera. Već 1995. taj broj je bio manji od 225 000. Tržište hrane je skoro potpuno monopolizirano. Poljoprivrednici su plaćeni ispod paritetne cijene, a to je cijena koja pokriva troškove proizvodnje plus višak dovoljan za investiciju u sljedećem pozvodnom procesu.

Koliko državnici u SAD o ovome ništa ne znaju i ne pitaju se govori podatak da je 1983. Robert Bergland, američki ministar za poljoprivredu (kod Jimmyja Cartera 1976 – 1980) u jednom intervju izjavio:

“Cargill ima stav da SAD tretiraju kao svoju žitnu koloniju … Kada su 1970. Rusi okupirali Afganistan i kada je Jimmy Carter tražio informale koliko je žitarica Rusija kupila od SAD … mi nismo mogli da mu kažemo, jer nismo znali “.

Ali Cargill i druge kompanije iz kartela to su znale. Kada su 1976. Cargill, Continental i drugi prodali Rusima rekordnih 12,4 milijuna tona američkog i kanadskog žita (i tako stvorili nestašicu u SAD) administracija predsjednika Gerald Ford-a saznala je o toj prodaji tek nakon što je posao završen. Ove žitaice se očito uzgajaju u SAD, ali Anglo-nizozemsko-švicarski kartel na čijem čelu je britanska Kruna raspolaže s tim kako njemu odgovara.
 
 
(ivonazivkovic.net/uredio:nsp)

banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata, osiguranje

Bilderberg grupa najekskluzivnija je i najtajnovitija grupa svijeta. Za postati član te grupe moralo bi se biti u posjedu velike multinacionalne, višemilijunske korporacije. Nakon prvog sastanka, davne 1954 godine, na istima su nazočili samo veliki svjetski lideri i financijski moćnici. Novinarima je oduvijek bio zabranjen pristup.

Postoje veliki dokazi da će se Bilderberg i ove godine vratiti u Chantilly, Virginia (SAD) na godišnje zatovreno druženje, a hotel Westfield bit će organizator sastanka. Na istome mjestu već sada je nemoguće dobiti rezervaciju u terminu održavanja, a kako se saznaje to bi trebalo biti od 22. do 24. lipnja. Pristup tom događanju neće imati većina zaposlenika hotela, dok oni koji će imati morat će se zakleti na čuvanje tajne. Izvan posjeda hotela patrolirat će policija, dok će unutar posjeda stražariti vojska.

Do danas od 1954. godine je održano 60 službenih sastanaka Bilderberg grupe (dva puta održana u 1955 i 1957). Najnoviji Sastanak je održan u Sjedinjenim Američkim Državama. Iako u prosjeku Sjedinjene Države predstavljaju mjesta gdje se održalo 28% službenih sastanaka, samo 20% od svih službenih susreta grupe Bilderberg je održano u Sjedinjenim Državama. U stvari, za više od 72% svih službenih susreta grupe Bilderberg je domaćin bio u Europi, s Kanada udomaćila preostalih 8%.

U posljednjih trideset godina mediji su većinom zataškavali ove događaje, pogotovo europski i američki. Sami vlasnici velikih svjetskih medija su članovi Bilderberg grupe. Neki članovi Bilderberg grupe najavili su da bi se ove godine mogao održati manji sastanak Bilderberg grupe. Bivši predsjednik Svjetske banke James Wolfensohn zabrinut je za sve šire medijsko izvještavanje o sastancima Bilderberg grupe, tvrdi izvor koji je u posljednjih 20 godina bio pouzdan kod iznošenja informacija oko sastanaka grupe. Timothy Geithner, bivši ministar financija SAD-a također je izrazio svoju zabrinutost zbog toga.

Posljednjih godina sve više medija prati sastanke Bilderberg grupe, čak je i Washington Post morao javno objaviti prošlogodišnje mjesto sastanka, iako je vlasnik to kasnije negirao, izvještava James P. Tucker Jr. za American Free Press.

Bilderberg sastanak je prošle godine organiziran po prvi put u povijesti tako blizu Washingtona. Međunarodni financijeri i politički lideri uvijek to mogu objasniti kao “putovanje u Washington” i pokušati sakriti svoje Bilderberg sudjelovanje od svojih birača.

Bilderberg grupa se prošle godine našla na jednom mini sastanku u Italiji. Sastanak Trilateralne komisije je uvijek “zajednička sjednica” u smislu da prisustvuju uvijek i članovi Bilderberg grupe. Izvor koji je pouzdan za više od 20 godina, je rekao da su Bilderbergeri poput predsjednika Svjetske banke James Wolfensohn-a zabrinuti sve većim brojem medija koji izvještavaju sa tih skupova.

Timothy Geithner, ministar financija Sjedinjenih Američkih Država, do ostavke 25 siječnja 2013, je također načuo informacije o sastanku koji se održava izvan Washingtona.
 

 
 
izvor: politika.hr, theglobalistreport.com, americanfreepress.net, youtube.com/uredio:nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12648"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Svijet u kojem živimo daleko je od onog o kojem smo sanjali, od ljudskih vrijednosti i ideala koje smo naučili i u koje smo vjerovali.

Toliko je daleko da misleći čovjek mora zapitati kako je cjelokupno čovječanstvo poslije tisuća godina civilizacije i spoznajnog, tehnološkog i kulturnog napretka dospjelo do stanja bezizlaznog “ropstva”?

O tome bez dlake na jeziku pričamo s odvjetnikom Dragoslavom Petrovićem, prvim velikim priorom Templarskog reda, čovjekom s vrlo raskošnim domaćim i međunarodnim životnim iskustvom.

On je oštar i precizan, čineći ovaj tekst jednom vrstom “knjigom teorije zavjere”, ako se više bilo što u okviru tog bizrane međunarodne floskule uopće može nazvati “zavjerom”.

Prvi bankarski korak

U 17. stoljeću došlo je do sukoba nizozemskih bankara s engleskom dinastijom Stewarta. – Kaže Petrović. – Bogati bankari Europe su se udružili i financirali William od Orangea koji je svrgnuo Stuarte invazijom na Englesku i postao Kralj William III. Naravno, za ovu “pomoć” bankara dugovao je “malu” protuuslugu.

Tražili su mu da otvore svoju privatnu banku koja bi dobila status središnje banke. Za uzvrat oni bi djelomično unijeli u nju svoj zlatni depozit na temelju kojega bi izdavali vrijednosnice, kreirali i štampali novac i pozajmljivali državi. Tako je 1694. nastala Bank of England, prva privatna banka u svijetu koja je dobila legalno pravo izdavati novac.

U osnivačkoj povelji stoji i besmrtna odrednica: “Ovoj banci pripada sva dobit od kamate na novac koji ona stvara ni iz čega (out of nothing)”.

Tako je sve počelo.
Kako objašnjava Petrović, Engleska država je počela uzimati kredite i zaduživati se ogromnim kamatama, a u Bank of England to je registrirano kao nacionalni dug.

Ove kamate i dugove su zapravo otplaćivali gradjani putem poreza, a kada bi otplata državnog kredita kasnila slijedile su i zatezne kamate, pa je država morala da povećava poreze i još više globiti narod. Naziv “Bank of England” uzet je upravo da bi se gradjanima ulilo povjerenje asocirajući ih na nešto nacionalno, iako je to bila privatna banka. (Isti trik, je primijenjen u svim zemljama Balkana i bivše Jugoslavije s “Nacionalnom štedionicom”, iako se radilo o privatnoj, a ne državnoj Banci).

Početkom 20. stoljeća i američki predsjednik Woodrow Wilson dobio je “pomoć” od bankara. Prvo su mu pomogli da postane predsjednik financiranjem izborne kampanje, onda su mu pokrili jedan veliki financijski dug, odnosno neku ucjenu iz mladosti. Zauzvrat je 1913. Wilson u Kongresu “proturio” zakon po kome udruženje najvećih privatnih banaka, tzv.  “Federalne rezerve” skraćeno “FED”, može štampati ​​novac bez zlatne podloge, odnosno kreirati ga iz ničega.

“Od tada sve do danas, američka vlada mora posuđivati ​​dolare od ove moćne skupine financijskih mahera i stvarati ogromni nacionalni dug. Tako privatna središnja banka (FED) kreira recimo milijardu dolara koje sa kamatom daje vladi SAD i stvara nacionalni dug.”

Ovaj novac vlada distribuira komercijalnim bankama sa malo većom kamatom, koje ga prodaju građanima i tvrtkama s još većom kamatom. Dakle, svatko je u lancu napravio dug s istom svotom novca (jednom milijardom dolara) kreiranom iz  IZ NIČEGA, dok naivni misle da za sve to postoji pokriće u zlatnim polugama, ili nečemu drugom podobnom pokriti tiskanje novca.

Na ovoj financijskom vrtuljku danas se okreće čitav svijet. Prije 50 godina u svjetskim financijskim tokovima je bilo oko 5% posto ovog špekulativnog novca, danas 97% posto kapitala cirkulira špekulativno.

Eto to je najveća legalna prijevara u povijesti čovječanstva, kojom je jedna grupa špekulanata u razdoblju od tri stotine godina postala ugledna svjetska bankarska elita. Danas su oni praktično gospodari svijeta. Bukvalno nema države, nema čovjeka na planeti, nema tvrtke koja njima ne duguje novac, na izravan ili neizravan način.

A tko su oni? To nisu imaginarni pojedinci, već obitelji povezane između sebe krvnim vezama, koje ćemo u ovom razgovoru jednostavno nazvati – “Obitelj”. Da bismo shvatili koliki su razmjeri njihove moći i koji je način njihovog djelovanja, moramo potpuno promijeniti način gledanja na modernu povijest. Da zaboravimo na društveno-ekonomske zakonitosti i teorije i da, kao u kriminalističkoj istrazi, pratimo trag novca.

Kontrola tokova novca

“Dajte mi da kontroliram novčane tokove u nekoj državi, i nije me briga tko pravi zakone”, rekao je odavno Amschel Mayer Rothschild, osnivač dinastije koja već više od tri stoljeća drži pod kontrolom ekonomiju Velike Britanije i njezinih kolonija, od kojih je najveća SAD (mada joj posljednjih 10 godina obitelj Rockefeller ozbiljno ugrožava ovaj primat).

Shvatio je i da su za bankare najprofitabilnije krizne situacije, gdje se ekonomske vrijednosti preko noći mijenjaju. Zato su se bankari izvještili u četiri najunosnija posla: financiranje ratova, igra na burzi, kontrola infomacija (medija) i trgovina strateškim sirovinama. Ove vještine i poslove su njegovali i razvijali stoljećima.

Rothschildi su još prije dvije stotine godina imali svoje trgovačke agente locirane u svim glavnim europskim centrima trgovine i prijestolnicama. Bila je to prava obavještajna mreža koja je prikupljala podatke o mogućim previranjima na dvorovima. Vijesti koje su njihovi glasnici donosili pokretale su burzu. Od tih infomacija ovisila je cijena mnogih dionica.

U vrijeme bitke Waterloo, nije bilo dragocjenije vijesti nego kakav će ishod biti. Od toga je ovisila budućnost čitavog europskog kontinenta. Rothschildi su kredit u zlatu dali i jednoj i drugoj strani – i Napoleonu, koga su financirali i doveli na prijestolje, i Wellingtonu, da opremi svoju vojsku i sukobi se s Napoleonovim carstvom.

Na Burzi u Londonu trgovci i bankari su grozničavo čekali vijesti o ishodu bitke. Ako bi Engleska izgubila njezine državne obveznice, takozvani konzuli, izgubile bi vrijednost, dok bi im u slučaju pobjede vrijednost vrtoglavo porasla. Nathan Rothschild je imao povjerenike koji su radili s obje strane linije fronta.  Kasno popodne 15. lipnja 1815. dobio je vijest, a ujutro je bio na Londonskoj burzi.

Dao je svojim burzovnim agentima diskretan znak i oni su počeli prodavati engleske konzule. Stotine tisuća dolara vrijedni konzuli našli su se na burzi i njihova vrijednost počela je vrtoglavo padati. U trenutku je nastala prava panika i ljudi su jurnuli da se oslobode sada skoro potpuno bezvrijednih konzula, pretpostavljajući da Rothschild ima točnu informaciju.

Uskoro je cijena pala na pet centi za dolar. Tada su Rothschild-ovi agenti dobili znak da počnu kupovati. Malo kasnije stigle su poštanske kočije i donijele zvanične vijesti s bojišta. Engleska je bila pobjednik i novi gospodar Europe.

U sekundi je cijena engleskog konzula astronomski skočila. Rothschildovo bogatstvo preko noći je uvećano dvadeset puta i on je tada postao glavni kontrolor nad britanskom ekonomijom. Tek prije nekoliko godina je objavljeno da je isplaćen dug Engleske iz vremena Napoleonovih ratova.

Gospodari industrije i privrede

Evo još jedne ilustracije: “Tko god kontrolira količinu novca u bilo kojoj zemlji, aposlutni je gospodar industrije i privrede”. Čovjek koji se usudio pobuniti 1818. godine bio je američki predsjednik James Garfield. Samo nekoliko tjedana nakon što je izrekao ovu rečenicu na njega je izvršen atentat.

Predsjednici Abraham Lincoln i John Kennedy pokušali su izvršiti monetarne reforme kojima bi povratili izdavanje novca u okvire državnih institucija. U ovome su obojica spriječeni na isti način – atentatom. Njihovi nasljednici su odmah najavljene reforme obustavili i Federalne rezerve i danas emitiraju dolar po vlastitom nahođenju.

Ovo je, naravno, najvažnija operacija bankara u modernom svijetu, zato što je dolar “super valuta” koja služi kao univerzalna obračunska vrijednost u svjetskoj trgovini. Njihovi apetiti su odavno prešli nacionalne granice i dolar je osnovna poluga njihove svjetske dominacije.

Zbog toga predsjednici SAD moraju biti besprijekorno poslušni i apsolutno kontrolirani. Iako svijet već hvata medijska groznica oko novih predsjedničkih izbora u SAD, važno je da shvatimo da ti izbori nemaju nikakvog suštinskog značaja. Oba kandidata financiraju isti bankari i igra će biti nastavljena bez obzira na to tko pobijedi.

Ako iz ove perspektive promatramo sve velike ratove i društvene prevrate modernog doba, kao i takozvane lokalne ratove posljednjih desetljeća, naći ćemo u pozadini uvijek ista imena, isti rukopis i iste izvore financiranja, nastavlja naš sugovornik. – Od Napoleona do Oktobarske revolucije, od Prvog i Drugog svjetskog rata, do Iraka, Libije i uskoro, na žalost, Sirije i Irana, iza svega stoji novac istih bankarskih obitelji, koji bez obzira na ogromne žrtve, patnje i razaranja, uvijek izlaze kao pobjednici s još većom koncentracijom moći i resursa u svojim rukama.

Najveći masovni mediji u svijetu, koji su svi do posljednjeg u vlasništvu Obitelji, bave se do beskraja beznačajnim senzacionalističkim temama tipa šta je izjavila Britney Spears ili kako se obukla Lady Gaga, što su tijekom dana radili i rekli političari već koje stranke, dešavanjima na ratištima (uvijek je netko aktualno), obrana prava LGBT populacije, padom ili rastom nacionalne valute, terorističkim akcijama i njihovim pogledima na terorizam, sport (i to samo nekim, a ne svim) …

Zašto ti masovni svjetski mediji nikada ne izvještavaju o temama koje duboko zadiru i utječu na živote svih ljudi, život “običnog” čovjeka, već ih uglavnom zataškavaju, primjerice: o financijskim moćnicima koji stoje iza političara i njihovih stranaka, opasnoj radijaciji iz Fukushime koja se uspoređuje s onom iz Chernobila, nestanku bezbroj milijuna pčela sa planete, zagađivanju okoliša od strane tolikih korporacija, opasnostima od nuklearne tehnologije kojom se dobiva električna energija i skladištenju nuklearnog otpada, o dozvoli da se patentiraju genomi biljaka i životinja, o živi i alumunijum u cjepivima, fluoridima u vodi, chemtrail-ovima na nebu, o štetnosti nitrata, aspartama, emulgatora u hrani, o opasnostima koje sa sobom nosi konzumacija GM hrane, o teroru koji provodi Monsanto nad poljoprivrednicima po cijelom svijetu, o nenormalno velikim socijalnim razlikama koje postoje između, primjerice, jednog nogometaša ili tenisača s jedne strane i jednog radnika koji mjesecima ne dobiva plaću s druge strane, o tome zašto je “liječnicima” potrebno desetke ili stotine tisuća eura da bi spasili život djetetu ili već kome (gdje se zaturila Hipokratova zakletva ?), o pravim uzročnicima klimatskih promjena (HAARP i chemtrail-ovi, a ne ugljični dioksid) i još o stotinama drugih pitanja koja se konkretno tiču ​​svakog od nas, ljudi iz naroda ….

Dakle, mediji u vlasništvu ili pod kontrolom i financiranjem korporatista, odnosno “Obitelji” kreiraju realnost sukladno svojim interesima … ili još jednom:

“Sila u rukama totalitarističke propagande – leži u njenoj sposobnosti da isključi mase iz stvarnog svijeta.” Ljudi se svjesno i planirano, održavaju u stalnoj iluziji “stvarnog” života.

“Obitelj” i njeni članovi

“Obitelj” čine sljedeće obitelji:
1. Rothschild (koji su se prezivali Bauer)
2. Bruce
3. Cavendish (od kojih potječe i obitelj Kennedy)
4. de Medici
5. Hanover
6. Habsburg
7. Krupps
8. Plantagenet
9. Rockefeller
10. Romanov
11. Sinclair (koji su se prezivali i St.Clair)
12. Warburg (koji su se prezivali del Banco)
13. Windsor (koji su se prezivali Saxe-Coburg-Gotha) i ostale kraljevske obitelji iz Europe
14. Astor
15. Bundy
16. Collins
17. DuPont

18. Freeman
19. Li
20. Onasis
21. Reynolds
22. Russell
23. Van Duyn

Pozadina Drugog svjetskog rata

Evo kako je izgledala “poslovna pozadina” Drugog svjetskog rata: Rockefeller-ovi Standard oil i Chase Manhattan Bank, Melonov Gulf oil i Alcoa Aluminum, DuPontov Chemicals, General Motors i Henry Ford, uključujući i neke kompanije u vlasništvu obitelji Bush, bili su ključni financijeri industrijske snage Trećeg Reicha. Ove tvrtke upumpale su stotine milijuna dolara u njemački IG Farben i ustupile im najmoderniju kemijsku i vojnu tehnologiju.

Burzovnomom transakcijom obitelj Rockefeller je postala vlasnik polovice IG Farbena, a IG Farben je dobio skoro polovicu Standard Oil-a. IG Farben je izgradio i vodio više od 40 koncentracijskih logora u Europi,

uključujući i Auschwitz. U njihovim logorima smrti odvijala se proizvodnja kemijskih spojeva, oružja, lijekova, sintetičkog goriva i svega što je bilo neophodno nacističkoj ratnoj mašineriji.

Uz to, eugenistički Dr.Jozef Mengele je na ljudima radio eksperimente, koji čine osnovu mnogih današnjih lijekova. Na kraju Drugog svjetskog rata saveznici su podijelili IG Farben u kompanije nama poznatih imena Bayer, Hoescht, BASF, Agfa-Gevaert Group i Cassella AG.

Te tvrtke u vlasništvu istih porodica danas čine ono što se popularno zove farmaceutski lobi, koji nastavlja eksperimentiranje na milijardama ljudi pod firmom Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Glavna meta su ogromni prirodni resursi Rusije.

Zbigniew Brzezinski i drugi kreatori NWO odavno javno i orkestrirano govore da je nedopustivo da Rusija sama raspolaže svim svojim prirodnim resursima, da je njima dovoljna 1/3 tih resursa, a da ostatak od 2/3 treba podijeliti drugim zemljama.

Novi poredak svijeta predstavlja i svojevrsni eshatološki, uvjetno rečeno, “mesijanski” projekt ili pokret koji je po svom obimu mnogo značajniji, kompleksniji, ali istovremeno po ljudski rod opasniji od svih ranije znanih planetarnih utopija, kao što su primjerice rani protestantski pokreti u Europi , Arapski kalifat, ili pak nekadašnji komunistički planovi za svjetsku revoluciju.

Promatrajući svijet iz današnje perspektive, može se izvesti nedvosmislen zaključak da su sve te ranije utopije koje su bile dobro organizirane i pripremljene, poslužile samo kao preludij ili “predigra” koja je trebala dovesti do forme mondijalizma (globalne diktature) koju danas poznajemo.

Trebalo je kroz sve ranije društveno-političke sustave i totalitarne režime (komunizam, boljševizam, fašizam) testirati mehanizme kontrole života pojedinaca, građana ili različitih društvenih skupina, i sve to – in vivo.

Moralo se vidjeti do koje granice država, koja inače ima sve poluge vlasti, može terorizirati stanovništvo. Koliko mehanizmi iz teorije mogu biti primijenjeni u praksi i da se vidi da li ta praksa može opstati; da se ljudi pretvore u robove – to je suština oblika vladavine kojim bi Obitelj voljela jednog dana da vlada u cijelom svijetu.

Dakle, da čovječanstvo bude porobljeno, ali ne u metaforičkom smislu, nego u bukvalnom: da se otmu svi svjetski resursi (koji do sada još nisu u njihovom vlasništvu) i da se distribucija svjetskog bogatstva napravi tako da takozvanih “zlatnih 500 milijuna” stanovnika ostane na zemlji. Taman za Obitelj, njihove poslušnike i ostatak “robovske” radne snage koja bi ih sve opsluživala. Ostatak stanovništva preko 500 milijuna, treba na razne načine reducirati.

Plan za budućnost

Da bismo shvatili s čime se današnji svijet suočava, razmotrili plan ove bankarske elite, koju zovem “Obitelj”, za budućnost. Taj plan proizlazi iz logike businessa i ogromne (ipak još ne i apsolutne) moći, a o njemu se obično govori kao o Novom svjetskom poretku, ili globalizaciji.

Interes “businessa” nalaže da se smanji broj mjesta na kojima se donose političke i ekonomske odluke, kako bi se spriječila iskakanja i omogućila efikasna kontrola. To se postiže udruživanjem država u regionalne unije, pod plaštom slobodne trgovine koja je svima u “interesu”. Kako od tih trgovinskih unija nastaju super-države u kojima članice ostaju bez suštinskog suvereniteta, vidimo na nama bliskom primjeru Europske unije.

Dakle, u funkcioniranju Unije se umjetno izazovu problemi, a rješenje tih problema se uvijek nalazi u većim ovlastima koje članice prenose na organe Unije. Poslije niza naizgled “malih” koraka u tom pravcu, EU je danas spremna na jedinstvenu monetarnu i fiskalnu politiku, centralnu banku i proračun.

Priprema se, također, ukidanje načela obvezne suglasnosti svih članica, što je posljednja stavka njihove samostalnosti. Sve se to provodi da bi se “omogućilo učinkovitije odlučivanje i spriječile blokade”, a zapravo vodi potpunoj centralizaciji i kontroli svih resursa starog kontinenta od strane Obitelji.
 
 
(vestinet.rs /uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11419"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Tropska groznica je bolest prenošena komarcima, virusna bolest koja je većini slučajeva nije postojala u Sjevernoj americi nekoliko zadnjih desetljeća. Tropska groznica moze se modificirati i razviti u puno opasniji oblik bolesti pod nazivom Tropska Hemoragična groznica.

Simptomi tropske groznice su visoka temperatura, glavobolja, bol iza očiju, bol u zglobovima, mišićima i kostima, svrbež i krvarenje iz desnih. Nije poznat posebni tretman za Tropsku bolest osim adekvatnog odmora i uzimanja puno vode.

Generalno govoreći, poseban tip komarca Aedes Aegyptiprenosi virus.  Javno obzanjena metoda koja iskorjenjuje Tropsku groznicu, su genetski modificirani komarci koji su “modificirani sa ekstra genom, ili pomoću ubačene bakterije, ili se njihov gen izmjenio, tako da njihovi potomci su sterilni i nesposobni prenositi bolest, te na kraju jednostavno umiru”.

Iako je firma Oxitec Limited bila razvojni centar koja je angažirana za većinu operacija vezanih za GM insekte, projekt ipak nije bio samo njihov. Zaklada Bill i Melinda Gates, World Health Organization (Svjetska Zdravstvena Organizacija – masoni, PEW Charitable Trusts, i vladine organizacije u SAD, Velikoj Britaniji, Maleziji i drugim zemljama su isto tako bile uključene u razvoj i promociju GM komaraca, zajedno sa Oxford Univezitetom koji usko surađuje sa Oxitec Limited. Uistinu, Zaklada Bill i Melinda Gates (vlasnik Microsofta)  je otišla tkao daleko da je Oxitecu dala nagradu od 20 miliona dolara konzorcijske stipendije s koji ma će provoditi istraživanja vezana uz GM komarce.

Interesantna je informacija da su prema CIA dokumentima, prema Kongresnom komitetu 1975. godine, tri lokacije Key West, Panama City i Avon Park (srednja Florida) korišteni za testiranje Tropske groznice.

Isto tako je Tropska groznica bila posebno zanimljiva vladi SAD, američkoj vojsci, CIA-i čak sredinom 20. stoljeća. Postoje mnogobrojni dokazi koji nam govore da je biokemijsko istraživanje u Fort Detrick bilo provedeno kao istraživanje u cilju dobivanja informacija za bio-oružje, i to čak 1942. godine. Opće je poznato da je u 1950 -tim godinama CIA provodila u Fort Detrick, studije u svezi Tropske groznice i ostalih egzotičnih bolesti kao bio-oružje.

Generalno, eksperimenti su u Avon Parku u Floridi bili koncentrirani na siromašnim građanima i građanima niskih primanja, sa većinom afroameričkog stanovništva koji su se nedavno doselili. U ovim eksperimentima je bilo oslobođeno 600.000 komaraca u Avon Park, i još 150.000 drugih insekata, u papirnatim vrečicama koje su bile specijalno dizajnirane da se otvore kad padnu na zemlju.

Kroz provedene intervjue lokalnih stanovnika (koji su bili testni subjekti) u Avon Parku, navedno je da je najmanje 6-7 osoba umrlo od posljedica eksperimenata. Prema navodima, jedan je stanovnik tog dijela izjavio..:”Nitko ne zna šta se dešavalo ovdje godinama, možda čak i 20 godina unatrag, ali  gledajući unatrag sad znamo zašto se hrpa zdravih ljudi razboljevala jako brzo i umirala”

Što se trenutno događa u Americi…

Epidemija opasnog virusa Zapadnog Nila dosegla je rekordnu razinu, pa je tako u SAD-u krajem kolovoza 2014. zabilježeno ukupno 1.590 slučajeva zaraze te 66 smrtnih slučajeva, objavio je danas Centar za kontrolu i prevenciju bolesti, a prenosi Reuters. Radi se o najvećem broju oboljelih i umrlih od ove bolesti otkako je otkrivena prije 13 godina.

Direktor epidemiološkog odjela CDC-a Lyle Petersen upozorio je kako broj oboljelih i umrlih raste vrlo brzo te kako se očekuje da će se njihov broj u narednim tjednima povećati. U posljednjih tjedan dana taj je broj narastao za čak 40 posto.

Najteže je pogođeno područje Teksasa, gdje je broj potvrđenih slučajeva zaraze skočio na 733, dok je broj mrtvih dosegao 31. U posljednjih tjedan dana preminulo je deset osoba.

Neke slike koje se povezuju sa sistematikom i analizom na internetu u svezi ovog događaja su uklonjene.

U video materijalu koji slijedi, će te vidjeti kolika panika vlada među građanima SAD-a:
 

 
 
(index.hr, youtube.com, reuters.com/priredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10391"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

The globalisti i njihove ulizice su se okupili u Chantilly-u, Virginia, na Bilderberg konferenciji, koja se događa baš pred izbore u SAD-u.

Po sigurnosti najjača ikada Bilderberg konferencija !

Chantilly, Westfields Marriott hotel je mjesto “besprimjerene sigurnosti” kako svjetski najbogatiji i najmoćniji ljudi stižu na godišnju Bilderberg konferenciju.

Stotine prosvjednika se očekuje da će prosvjedovati na ovom vrlo tajnom skupu, koji započinje u četvrtak i traje do vikenda. Tajni sastanak, dobro poznat po svojem naučavanju zavjere, obično daje malo ili ništa medijske pozornosti svake godine, ponovno će okupiti čelnike država, milijardere, bankare i vodeće poslovne ljude i druge međunarodne drmače i huškače.

Sigurnosni pojas od oko pola milje je postavljen oko hotela u Sjevernoj Virginiji, a svi gositi koji nisu vezani za Bilderberg sastanak su navodno izbačeni iz svojih soba. Fotograf The Washington Times-a je rekao da postoji sigurnosna provedba zakona u srijedu, da će bilo koji pokušaj u neposrednoj blizini zgrade, dovesti do uhićenja.

Stroga sigurnost nije ništa novo na ovom zloglasnom sastanku, ali je još pritisnita pokrivenost medija u posljednjih nekoliko godina – potaknuta je najvećim dijelom od društvenih medija i radijskog voditelja Alex Jones-a , među ostalim – pritisnulo je organizatore da dovedu sigurnosni oklop oko konferenciji na nove visine.

“Ove godine, je najveća ikad.” Sigurnost je prevelika ovaj put. 

Bilderberg službeni popis gostiju se vodi u tajnosti, kao i specifične teme rasprave. Šuška se da je na vrhu dnevnog reda ove godine – Europska financijska kriza.

Česti sudionici, uključujući i Henry A. Kissinger i David Rockefeller, a očekuju ponovno. Kopija prošlogodišnjeg popisa gostiju procurila je preko novinara koji pokriva konferenciju.

Google Predsjednik Eric Schmidt, predsjednik Svjetske banke Robert B. Zoellick, predsjednik Europske središnje banke Jean-Claude Trichet, kraljica Beatrix od Nizozemske i grčki ministar financija George Papaconstantinou navodno su bili među prisutnima na sastanku u Švicarskoj 2011.

Globalni poslovni titani, vladini dužnosnici i političke figure zaokružili su popis gostiju na više od 100, ali skeptici sumnjaju na desetak imena, osobito visoko profilnih pojedinaca.

Bilderberg organizacija ne oslobađa gotovo nikakve informacije o tom sastanku.
 
LIVE – Bilderberg konferencija, Virginija, SAD 2012.

 

 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9194"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Američki Kongres je prije par mjeseci odobrio financiranje CIA-online Faceebook programa nadgledanja i praćenja.

Prema Ministarstvu domovinske sigurnosti, CIA je zamjenila FACEBOOK-om svaki program za praćenje i prikupljanje informacija , otkada je 2004. Facebook izašao u javnost.

“Za CIA -u je stvarno “san postao stvarnost” jer većina ljudi na Facebook-u ostavlja podatke kao što su brojevi telefona, adrese, politička i religijska opredjeljenja, stotine i stotine fotografija…” rekao je Christopher Sartinsky, CIA direktor.

[notification type="success"] “Za CIA-u je stvarno “san postao stvarnost” jer većina ljudi na Facebook-u ostavlja podatke kao što su brojevi telefona, adrese, politička i religijska opredjeljenja, stotine i stotine intimnih fotografija…” [/notification]

Ne treba im više program za nadgledanje, Faceebok je i puno više od onogo što trebaju. Velike mogućnosti špijuniranja su na domak ruke. Čak je i Facebook aplikacija poput FarmVille  upotrebljavana  i analizirana kao alat koji pokazuje nezaposlenost. Puno više od svega toga pogledajte…..
 

 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=6954"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]