Nova otkrića o tome kako je John Kennedy namjerno dramatizirao postavljanje sovjetskih raketa u susjedstvu, iako one nisu mijenjale tadašnju stratešku ravnotežu.

“Povijest je mit oko koje se svi slažu”, kaže jedna definicija i u skladu s tim ovih dana – Amerikanci imaju priliku da se suoče s jednim od najpostojanijih mitova vlastite povijesti.

Knjiga profesora povijesti Sheldon M. Stern-a “Kubanska kriza u američkom pamćenju” i članak koji je tim povodom objavio mjesečnik “Atlantik”, nisu doduše potaknuli velike debate, ali su uvjerljivije nego dosad udarile na mit o uzrocima dosad najvećeg sudara dvije nuklearne supersile koji je na ivicu “obostrano zajamčenog uništenja” doveo ne samo SAD i SSSR, nego i cijeli svijet.

Službena verzija o toj “Trinaestodnevnoj krizi” (16-28. listopada 1962) koju neće promijeniti ni spomenuti tekstovi, glasi – da su po naredbi tadašnjeg sovjetskog vođe Nikite Hruščova na Kubi tajno instalirane nuklearne rakete koje su, poremetivši stratešku ravnotežu, dramatično ugrozile nacionalnu sigurnost SAD i da je samo zahvaljujući čvrstom stavu i odlučnosti mladog predsjednika Johna Kennedy-ja spriječen nuklearni Armagedon, a rakete potom, na temelju međudržavnog sporazuma, uklonjene.

To se opisuje kao “herojska” pobjeda Amerike protiv “međunarodnog komunizma” i ta naracija u nebesa uzdiže mladog predsjednika, koji će potom, zbog svoje prerane smrti u atentatu, postati gotovo legendaran.

Ali koliko je prevladavajuća verzija, koja je najviše poduprta upravo memoarima kenedyjevih suradnika, izdržala probu vremena? “Kubanska raketna kriza ostaje čudna enigma, jedan od najdramatičnijih i dobro dokumentiranih događaja moderne povijesti – koji je u najvećoj mjeri pogrešno tumačen.”

Ovo već u predgovoru svoje knjige konstatira Sheldon M. Stern – knjizi kojoj uvjerljivost daje činjenica da je pune 22 godine, od 1977. do 1999, bio povjesničar kenedyjeve predsjedničke knjižnice u Bostonu i u toj ulozi imao neposredan pristup povijesnim izvorima o ovom događaju.

Stern je tako bio prvi povjesničar koji je preslušao sve snimke Kenedijevih sastanaka sa “Izvršnim odborom”, kriznim timom u kome je bio i predsjednikov brat Robert Kennedy. Te snimke, kaže Stern, daju za pravo njegovim lijevo orijentiranim kolegama koji su od samog početka Kenedy-a optuživali da njegova uloga u krizi ni približno nije bila tako herojska kao što je predstavljena, već čista politička i propagandna manipulacija. “Spin” kako bi se to reklo danas.

Po Sternu, ključne činjenice nisu sporne, ali drugu sliku daju neki prenapregnuti detalji i pogrešne interpretacije. Hruščov je, na primjer, doista poslao bojeve glave i balističke rakete srednjeg dometa na Kubu, ali je istodobno naredio da te glave budu odvojene od raketa.

Glavna teza je međutim da postavljanje tih raketa nije bila tako dramatična prijetnja Americi, niti je narušavala postojeću nuklearnu ravnotežu. Preciznije, neravnotežu, jer su Američke rakete sa atomskim bombama prije toga bile instalirane uz sovjetsku granicu u Turskoj, a po ukupnom broju bojevih glava SAD je uveliko nadmašivala o SSSR.

Tonski snimci sastanaka kriznog stožera, koji su po tadašnjim zakonima bili osobno Kenedy-jevo vlasništvo, pa prema tome nije mogao pretpostaviti da će biti dostupni javnosti, pokazuju da je ovu procjenu blagovremeno davao i tadašnji ministar obrane Robert McNamara.

“Raketa je raketa”, objašnjavao je on, “i nema velike razlike da li ćete biti ubijeni raketom iz Sovjetskog Saveza ili Kube.”

Upitan već na prvom sastanku Izvršnog komiteta kako sovjetske rakete u Karibima mijenjaju strateški balans, McNamara je odgovorio: “Nikako”. Mnogo više, Ameriku su ugrožavale rakete sa sovjetskih nuklearnih podmornica u njenom priobalju, koje bi u slučaju sukoba do svojih ciljeva stigle prije od onih s Kube.

Postavljanje raketa tražio je Fidel Castro, a Nikita Hruščov je, imajući u vidu američke rakete u Turskoj i svjestan strateškog hendikepa, samo namjeravao da Amerikanci “iskuse malo svoje medicine”. Osim toga, postavljanje tih raketa je bilo sasvim u skladu s međunarodnim pravom, dok američki “karantenu” oko Kube, neuspjeli pokušaji atentata na Castra i uopće tajni rat koji je protiv njega vođen, to nisu.

Ako dakle nije bilo ozbiljnog napada na američku sigurnost, pa prema tome ni razloga za političku dramu, zašto je Kennedy, koji je to savršeno znao, poslao opasan ultimatum drugoj nuklearnoj sili i izazvao krizu koja je mogla dovesti do katastrofe?

Odgovor je, po Sternu, jednostavan – Amerika nije bila u smrtnoj opasnosti, ali Kenedijeva vlada jeste.

Pošto je u izbornoj kampanji lagao da je vlada čiji je potpredsjednik bio njegov rival Richard Nixon omogućila opasan “raketni jaz” u korist SSSR-a (istina je bila da u to vrijeme je SAD imao sedam puta više nuklearnih bombi), “čvrstinu” u stavu prema Moskvi proglasio je za svoju vanjskopolitičku doktrinu, pa je u skladu s tim prisutnost ruskih raketa na Kubi bila zaista opasna politička prijetnja.

U intervju koji je dao 1987. McNamara je to ovako objasnio: “Morate imati u vidu da je predsjednik Kennedy od samog početka bio taj koji je rekao da je za nas politički neprihvatljivo da ruske rakete budu na Kubi. Nije rekao da je to neprihvatljivo vojno, već politički. “

Zbog toga Stern kaže kako povijesni izvori potvrđuju da je “Kennedy bio najopasniji od svih hladnoratovskih predsjednika”. “Krize su imali i drugi, ali nikad ni prije ni poslije toga ulog nije bio opstanak svijeta i civilizacije kao u tih 13 dana.”

Kriza je raspletena tako što su sovjetske rakete povučene s Kube, ali Kennedy, slaveći pobjedu, nije ni svojem potpredsjedniku Lyndonu Johnson-u niti građanima priopćio da je dio “ugovora” bio i demontaža američkih raketa iz Turske.

Stern također iznosi da je sreća što umjesto Johna Kennedy-ja, predsjednik tada nije bio njegov brat Robert, koji suprotno onome što se opisuje u njegovoj posthumno objavljenoj knjizi, nije bio nimalo pomirljiv već glavni “jastreb”. “Sa Robert Kennedy-jem nuklearni rat bi bio gotovo izvjestan ishod”, kaže Stern.

Benjamin Schwarz, autor teksta “Prava kubanska kriza” u “Atlantiku”, iz kubanske krize izvlači i neke pouke za danas, konstatirajući da je pogrešno i danas važeće uvjerenje da svaki pokušaj neke druge sile – danas Kine – da se suprotstavi prevelikoj strateškoj nadmoći SAD, automatski ugrožava američku sigurnost, iz čega proizlaze američki potezi koji održavaju stratešku dominaciju u istočnoj Aziji i na Pacifiku, to jest u “kineskom dvorištu”.

“Takav stav više govori o našim namjerama nego o kineskim”, ocjenjuje Schwarz. “Sasvim je sigurno da američka sigurnost ne bi bila ugrožena ako neka druga zemlja ima vlastitu sferu utjecaja.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet, youtube.com/uredio: nsp)

Korištenje hrane kao oružja je staro koliko i opsada gradova, ali današnji barbari su podigli razinu djelovanja “za nekoliko stepenica više”.

Oni kažu: “Postoje dva moguća načina na koji svijet od 7 milijardi ljudi može izbjeći ovakvu sudbinu. Ili trenutni natalitet mora pasti vrlo brzo, ili aktualne stope smrtnosti moraju ići vrlo brzo gore. Ne postoje drugi načini “

Postoji, naravno, mnogo načina na koji stopa smrtnosti može ići velikom brzinom gore. U termonuklearne dobu, rat može ostvariti ovu stopu veoma brzo i odlučno. Glad i bolest možemo nazvati kao prirodnu selekciju u vezi nataliteta, a nijedna od njih nije nestala sa scene … da pojednostavimo: Pretjerana ljudska populacija i rast nataliteta je jedna od najvećih ekonomskih i socijalnih prepreka većine zemalja u razvoju.

“Prenaseljenost i rapidan demografski rast Meksika je već danas jedna od glavnih prijetnji nacionalnoj sigurnosti Amerike. Jedino ako Amerika zapečati meksičku granicu. Ovako smo do guše pretrpani Meksikancima za koje ne možemo naći posao”, kaže Robert McNamara, nakon toga predsjednik Svjetske banke 1982. godine. godine.

McNamara je slabo prikrivao svoje izjave koje su bile genocidne, a ova je bila prije trideset godina, strah bogatih i privilegiranih od “mnoštva prljavih koji prenaseljavaju planetu”.

Dakle, nije se mnogo toga promijenilo jer i sada slušamo iste, umorne, stare poruke koje šalju vladajuće elite. McNamara je ispuštao krike straha zbog Meksikanaca, ali postoji i bauk u Europi, samo su sada u pitanju Afrikanci.

Eksplozije gladi na Haitiju, Egiptu, Obali Bjelokosti, Etiopiji, Filipinima, Indoneziji zbog podizanja cijena osnovnih namirnica, poput jestivog ulja i riže, označene su kao sigurnosna opasnost za zapad. Od BBC-a je zatraženo da ovu vijest stavi kao prvu i najvažniju.

Da bi se dodala sol na ranu, Gordon Brown ima smjelost dati ovakvu izjavu:

“Rastuće cijene hrane prijete da vrate napredak koji smo postigli posljednjih nekoliko godina razvoja. Po prvi put, u nekoliko desetljeća određeni broj ljudi se suočava s glađu “.

Napredak? Standard je pao za sve (osim za bogate, koji su kao posljedica, postali još bogatiji tako što su još više krali od siromašnih), još od 1970-tih, kada je “neoliberalni” program pokrenut. I od tada ne samo da smo vidjeli da su najsiromašniji najviše pogođeni, vidjeli smo i milijune ljudi iz bivše srednje klase, koji su bačeni tamo gdje i “pripadaju”, zajedno sa siromašnima. Toliko o kapitalističkom “dobrom životu”.Ovo su činjenice: realne plaće u Americi su pale od 1970-tih godina. Prema proračunima 40 milijuna Amerikanaca živi “službeno” ispod razine siromaštva. Ali oni barem imaju što jesti, a ne kao milijuni ljudi u takozvanim zemljama u razvoju, koje su pogođene slobodnom trgovinom.

Evo kako se hranom ucjenjuju siromašni i kako taj paradoks funkcionira da proizvođači hrane budu još siromašniji i gladniji.

Ovako trenutno stoje stvari. Siromašne zemlje uzgajaju hranu za izvoz. Dotična zemlja inače uzgaja svoju vlastitu hranu, ali su ih sada zapadne zemlje “uvjerile” da tu hranu izvoze jer im je potrebna čvrsta valuta za daljnju kupovinu robe za vlastite potrebe. Po tom pitanju drastičan primjer je Indija o čemu smo već pisali.

A da bi bili sigurni da idu do kraja sa “pogodbom”, i to po zakonima i “pravilima Svjetske trgovinske organizacije (WTO), rečeno im je da će biti kažnjeni ako kontroliraju uvoz. Dakle suština je sljedeća: Siromašni moraju proizvoditi hranu koju prodaju bogatima za male novce, a onda za te bijedne pare moraju od bogatih kupovati razno “neophodno” smeće.

I sada ta dotična zemlja uzgaja namirnice za izvoz, da bi “zaradili čvrstu valutu” određenih zemalja. A što je najgore od svega, to što će tu valutu potrošiti na kupnju onoga što su oni uzgajali.  Subvencije se tada brišu, a ono što je ostalo od poljoprivrede ne može natjecati s konkurencijom.

Ovo je dakle začarani krug propasti.

I onda nam određene “tajkunske” zemlje drže predavanja o demokraciji, napretku, civilizaciji, dobrobiti čovječanstva.

Sve ovo naravno već postoji na elegantan način i u Hrvatskoj. Što Hrvatska izvozi? Ništa kao gotov proizvod. Ili sirovine ili poljoprivredni neprerađeni proizvodi. Ili sirovine ili poljoprivredni neprerađeni proizvod. Gotovo u potpunosti sirova radna snaga. Prava kolonija.

Klasičan primjer je izvoz voća i povrća u Sloveniju i uvoz sokova od tog istog voća i povrća. U pitanju je glupost, ali i korupcija na visokoj razini. Klasična pljačka državnih resursa.

Ako bi mafija radila isti ovakav posao nazivali bi ga kriminalnim iznuđivanjem i sigurno bi već odavno bili u zatvoru.

I naravno, zapadne zemlje će za sebe subvencionirati proizvodnju hrane.

Zato siromašni na ovoj planeti nemaju sredstava da subvencioniraju svoju proizvodnju hrane, i tako trošak uvoza hrane raste, ali ne raste cijena za izvoz hrane.

Donedavno su samo dolari bili prihvaćeni kao valuta u siromašnim zemljama za energiju, vodu, gnojivo i pesticide. Sve je to potrebno za pravilan razvoj namirnica. Bolje bi bilo u današnje vrijeme da se ne proizvodi ništa, po cijeni od 113 dolara po barelu nafte.

Pobjednici su karteli za prodaju nafte na veliko. Nema potrebe da se napiše tko je gubitnik.

Ali stvarni trošak za proizvodnju nafte je ostao na status quo. Cijena uopće nije porasla. Čitava odgovornost za ovaj rast cijena bi trebalo smjestiti tamo gdje i pripada – investicijske korporacije. To je kapitalistički sustav.

Najnoviji dodatak za proizvodnju hrane je trošak za biogorivo. Sa druge strane, jedino što bi trebalo učiniti je štednja energije, ali ne, oni će kupovati proizvode od siromašnih zemalja u formi biogoriva.

Ali znali smo što će se dogoditi. I svi su imali izjave na ovu temu. Sada su previše zauzeti proizvodnjom pšenice za izvoz, da bi se nahranile tolike krave, krave koje pretvaramo u hamburgere. Zar nije bolji način proizvoditi pšenicu nego etanol?

Izvješće koje je “procurio” od strane Europske Unije pokazuje da biogorivo ne može učiniti ništa oko smanjenja efekta staklenika. Poruka ovog izvještaja može samo biti da je biogorivo jedna velika prijevara.

Dakle, određene zemlje proizvode biogorivo ne da bi pomogli čovječanstvu nego da bi bogati bili još bogatiji. Izgovor da biogorivo čuva prirodu je samo izgovor za još veće bogaćenje.

Činjenica je da je za 1kg nafte potrebno 1.000 do 2.000 litara vode. I činjenica je da je za 1kg mesa potrebno 10.000 do 13.000 litara vode. I pogodite što se proizvodi najviše? Meso – i to većinom za Zapadnog tržišta.

Naravno. “Neoliberalni” program je vidio priliku u prinudnim privatizacijama vode diljem planete.

Da ne zaboravimo, većina stanovništva na planeti je siromašna, i na njih najviše utječu klimatske promjene jer su najmanje sposobni da se nose s njom.

Povezanost između svega što se događa je jasna jer ono što su učinili u posljednjih dvjesta godina je smrt i kolonizacija i to na cijeloj planeti. A njihova politička elita sebe naziva civiliziranom!

U međuvremenu, oni ne staju, sada su zauzeti pripremanjem beskrajnog rata u cilju očuvanja njihovih privilegija. Slavni lideri nam govore da se suočavamo s krizom, dok oni troše milijarde na razvoj robota, koji će bombardirati cijelu planetu.

Dok pričaju o štednji za određene zemlje, što naravno guši gospodarstvo, globalni vladari ubrzano proizvode robote za kontrolu čovječanstva, bilo da nadgledaju, bilo da ubijaju iz bespilotnih letjelica.

Naravno, oni će biti zavaljeni u svojim udobnim foteljama, na dovoljnoj udaljenosti, ali da ipak mogu promatrati “akciju”,

Zar nitko na može sagleda ove ljude, i to ne samo kao ratne zločince, već kao nekoga tko uništava život. Ovo su pravi barbari u svakom pogledu, koji su u stanju uništiti cijelu državu kako bi se očuvali njihovi planovi.

Opet, vraćamo se na korporativne i državne medije jer bez njihovog aktivnog sudjelovanja u prikrivanju beskrajnih zločina koji su počinjeni ne događa se ništa.

“Kreditna kriza” je samo simptom bolesnog sustava koji bi trebao biti zamijenjen.

Problem je zapravo vrlo jednostavan, sve dok imamo vladajuće elite koje su vlasnici i pokretači globalnog kapitala vladaće ovakvo stanje. Globalni vladari vode show, oni nikada, ni za milijun godina neće ukinuti ideju postojećeg ekonomskog sustava, koji je inače, uzrok svih naših nevolja, i zamijeniti ga sa skromnim načinom zarade. Previše toga je u igri!

Samo mi, takozvani ljudi, možemo učiniti to. Oni čak neće početi ni mijenjati stvari, ukoliko ih mi ne natjeramo na to, ili ih se otarasimo.
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)