Povijest se ponavlja i ovog puta uz dopuštenje vlasti i ‘rimsko carstvo’ opet će pasti!

Talijanska povjesničarka Alessandro Barbero, profesorica srednjovjekovne povijesti na Sveučilištu u Piemonte Orientale, ukratko je objasnila kako je došlo do strelovitog pada Rimskog Carstva u emisiji „Ulisse”, emitiranoj od strane talijanskedržavne televizije RAI 3 8. listopada 2016.

„Dakle, zašto je Zapadno Rimsko Carstvo nestalo? Ono se srušilo jer više u jednom trenutku nije bilo sposobno nositi se masovnim imigracijama.

Rimsko carstvo počelo je prihvaćati imigrante kada je epidemija boginja zavladala i odnosila živote ljudi. Ljudi su tada mogli prijeći granicu uz dozvolu vlasti. Cijele plemena, cijeli narodi naselili su Italiju, Galiju kako bi osigurali sebi posao i vojsku za mladiće. To je učinjeno na temelju preciznih ugovora s carskom vlasti.

U određenom trenutku, protok imigranata bio je prevelik, a uprava, koja je odgovorna za stanje već je bila previše oštećena i političari koji su dali pristanak više nisu imali jasnu ideju.

Humanitarni hitni slučajevi imigracije, dolazak izbjeglica i ilegalna eksploatacija imigranata stvorila je eksplozivnu situaciju, koja je tada popustila neredima, ratovima, u propasti, ukratko, i u onome što mi zovemo barbarska invazija – i pad rimskog Carstva’ rekla je povjesničarka apelirajući na to da se – povijest ponavlja!

30. rujna 2016. godine, list Giornale objavio je:

„Rimsko carstvo je palo jer je imalo premalo rođenih i previše stranaca”.

Imigranti su brojčano preuzeli kontrolu u vojsci, uzdigli se na najviše vojne dužnosti i htjeli su preuzeti kontrolu nad svakim mjestom’.

Shvaćate li da je Europa trenutno pod ponovnom barbarskom okupacijom? Povijest se ponavlja i ovog puta uz dopuštenje vlasti i ‘rimsko carstvo’ opet će pasti!
 
(dnevno.hr)

Prema mišljenju povjesničara Davida Engelsa, EU stoji pred izazovom promjene sustava vrijednosti, baš kao što je nekad stajala i posrnula kasna Rimska republika. Njegova knjiga “Na putu ka Imperiji” nosi podnaslov “Kriza EU i pad Rimske republike”

O povijesnim paralelama govori autor, profesor Sveučilišta u Bruxellesu.

Prije nego što Vas pitam o vrijednostima, koje se uvijek spominju kao ključna točka u mnogim pitanjima koja se tiču ​​nastanka i opstanka EU, s kojim se praktičnim problemima, po Vašem mišljenju, susreće danas jedna naddržavna formacija, kao što se nekad susretala Rimska republika?

- Gotovo je nevjerojatno da su još u prvom stoljeću prije Krista postojali slični problemi baš kao danas, na primjer: visoka stopa nezaposlenosti, globalizacija (doduše, tada nešto poput romanizacije), pad tradicionalnih vrijednosti, narastajući materijalizam, veliki problemi koji dolaze pod ruku s migracijama i seobama naroda (tada u Rim i druge velike gradove, danas ka Europi uopće), asimetrični ratovi, brojne frustracije na raznim razinama izazvane djelovanjem politike, tehnokratija, populizam, gospodarski, odnosno ekonomski ratovi … To jest, svi oni problemi koji pogađaju Europu tijekom posljednjeg desetljeća.

EU pokušava kao nekad Rimska republika izgraditi i zadržati svoj ​​identitet. Da li je nekada postajao “Rimljanin ” i da li danas postoji “Europljanin” ? Kako se postiže taj identitet preko državnih granica i koliko daleko?

- To je najvažnije pitanje današnjice a postavljeno je iu mojoj knjizi. Rekao bih da se EU nalazi u jednoj dilemi koju je sama stvorila, u jednom nerazjašnjenom pitanju identiteta. To se najprije vidi kroz zajednički europski identitet, koji se bazira na zajedničkim povijesnim korijenima i vrijednostima poput religije, jezika, povijesti umjetnosti, shvaćanja politike i svega onoga što se prirodno oblikovalo tijekom prethodnih tisućljeća.

U tom smislu može se govoriti io zajedničkom kulturnom identitetu od Lisabona do Vladivostoka. Generalno, EU se u svojoj politici uopće ne poziva na ove vrijednosti, već isključivo na univerzalne vrijednosti, poput slobode, jednakosti i ljudskih prava. Ove su vrijednosti naravno i bespogovorno važne, ali tu nema ništa svojstveno Europi, iste ove ljudske vrijednosti podržavaju i, primjerice, Japan ili Južna Koreja.

Te vrijednosti su u stvari sigurno dopadljive, ali one same po sebi primjerice jednom Nijemcu ne objašnjavaju zašto se baš on mora solidarizirati sa jednim Grkom ili Špancem. U poznoj Rimskoj republici okolnosti su bile vrlo slične: građanima je bilo sve teže se orijentirati u jednom multikulturalnom društvu koje je tada bilo u nastajanju i da se osjete pripadnicima društva koje se baziralo na univerzalnom pravu, naslijeđenom iz antičkih vremena.

Vaša knjiga je objavljena upravo pred izbijanje migrantske krize. Da li danas, nakon vremena koje je od onda prošlo, imate potrebu da napišete još jedno poglavlje ili je još tada sve rečeno?

- Kriza s imigrantima i ono kako je naše društvo u cijelosti na nju reagiralo potvrđuje sve analize i teorije koje sam iznio u svojoj knjizi. Što se tiče izbjegličke krize, mislim da je ona manje važna iz perspektive financijskih ili demografskih posljedica koje je ostavila na određene države.

Mnogo je važnije ono što je kriza pokazala: kako se, s jednog demokratskog stajališta, naše današnje političke elite snalaze s ovakvim krizama. Praktično nije bilo nijednog referenduma o postojanju opće suglasnosti da se primi veći broj izbjeglica. To pokazuje veliku demokratsku manjkavost naših država. Također, pokazuje i krizu sposobnosti europskih država u izgradnji zajedničkog stava.

I konačno, kroz ovu krizu, a posebno kroz briselske napade ili nemile novogodišnje događaje u njemačkom gradu Kölnu vidimo sve manjkavosti mehanizama integracije imigranata u europsko društvo. Za to su manje krivi sami imigranti i njihov manjak volje, koliko samo to društvo u koje je trebalo da se integriraju imigranti, a koje se samo raspada. Sve se češće spominje značenje općih ljudskih vrijednosti, a sve manje se spominje potreba za očuvanjem imanentnih europskih vrijednosti.

Kada bi Martin Schulz ili Jean-Claude Juncker čitali Vašu knjigu, kakve bi pouke mogli izvući?

- Teško je, čak i nemoguće da se izvuku “pouke”. Ali, ključna stvar je ovdje ono što sam već spomenuo – nedostatak poimanja europskih kulturnih vrijednosti, vlastite povijesti, vlastitog identiteta i prava Europljana, očuvanja europskih interesa i identiteta.

Druga važna točka je praktični manjak demokracije, iako je to na prvi pogled paradoks. Danas, čak i dvije tisuće godina nakon Rima, naše cijelo društvo pati od toga što je sustav državnih institucija isuviše kompliciran, toliko da je postalo gotovo nemoguće riješiti probleme poput već spomenute nezaposlenosti, imigracije, globalizacije, starenja društva ili deindustrijalizacije …

Rješavanje ovih pitanja bilo bi moguće samo putem jedne zajedničke, dugoročno planirane reforme čitavog našeg društva. A to bi sve išlo vrlo teško sa današnjim vrlo kratkovidnim pogledom i uz činjenicu da se političke institucije međusobno blokiraju i time otežavaju rad.

Tako je, na kraju krajeva, i u Rimskoj republici, na osnovama prevelike složenosti tadašnjih institucija i nakon višedesetljetne političke krize, došlo do gospodarskog pada i potom do građanskih ratova i time se zatvorio jedan začarani krug, koji je tek revolucijom autoritarnog Oktavijana Augusta bio prekinut. Zato se iz mjeseca u mjesec sve više plašimo da će i budućnost europskih država ići ovim putem.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Ovo je priča o našem ropstvu, kako smo postali robovi i kako ćemo se konačno osloboditi

Kao i sve životinje, ljudska bića žele dominirati resursima koji ih okružuju i da ih eksploatiraju. U početku smo uglavnom lovili i pecali, ali onda se u našim umovima desilo nešto magično i užasno.

Počeli smo, kao i životinje, plašiti smrti i gubitaka. To je bio početak velike tragedije i još većih mogućnosti …

Vidite, kada smo se počeli plašiti smrti, ozljeđivanja i zarobljeništva, postali smo skloni kontroliranju, što je postalo vrednije od bilo kojeg resursa.

Najveći resurs za neko ljudsko biće nije kontrola prirodnih resursa, alata, životinja ili zemlje, već kontrola nad drugim ljudskim bićima.

Možete uplašiti životinju bolom, ali ne možete ih uplašiti uskraćivanjem slobode, niti mučenjem jer one nemaju osjećaj za sutra.

Ne možete prijetiti kravi mučenjem niti ovci da ćete je ubiti. Ne možete mlatiti mačem pored drveta i vikati na njega da bi stvorili više voća niti zahtijevati od zemlje više pšenice. Ne možete dobiti više jaja tako što ćete zaprijetiti kokoši, ali možete dobiti još jaja tako što ćete zaprijetiti čovjeku koji posjeduje kokoš.

Uzgajanje ljudi je postalo najprofitabilnije i najdestruktivnije zanimanje kroz povijest i sada je dostiglo svoj vrhunac.

Ljudsko društvo se ne može racionalno razumjeti dok se ne vidi kao ono što jeste: niz farmi gdje ljudi uzgajaju ljudsku stoku.

Neki ljudi se lako daju zbuniti time što vlasti pružaju zdravstveno osiguranje, vodu, obrazovanje i puteve, ali oni zapravo samo održavaju svoju stoku.

Neki se daju zbuniti time što su nam dopuštene izvjesne slobode, ali farmeri samo osiguravaju prostor za stoku koja će tako dati više mesa ili mlijeka.

Farmu poreza u vašoj državi ne zanima stoka i njihova sloboda, već povećani profit.

Počinjete li uviđati prirodu kaveza u kojem ste rođeni?

Postoje četiri glavne faze uzgajanja ljudi:
PRVA FAZA: Izravno i brutalno ropstvo u drevnom Egiptu

Prva faza, ropstvo u drevnom Egiptu predstavlja izravnu i brutalnu prinudu.

Ljudska tijela su kontrolirana, ali kreativna produktivnost ljudskog uma je ostala izvan dometa biča i okova. Robovi su bili nevjerojatno neproduktivni i zahtijevali su mnogo resursa za održavanje.

DRUGA FAZA: Rimskim robovima je dozvoljeno pokazati dozu genijalnosti

Druga faza je bio rimski model, gdje je robovima dopušten izvjestan kapacitet slobode, genijalnost i krativnosti, koji su podigli produktivnost robova.

Time se povećalo bogatstvo Rima, a samim tim i prihodi od poreza za rimsku vlast.

Sa tim dodatnim bogatstvom, Rim je postao carstvo, uništavajući ekonomske slobode koje su hranile njegovu moć, što je dovelo do njegovog propadanja.

Podsjeća li vas to na nešto?

TREĆA FAZA: Feudalizam

Nakon pada Rima, model feudalizma je također uveo koncept vlasništva nad stokom i oporezivanja. Umjesto da budu pod izravnim vlasništvom, seljaci i kmetovi su obrađivali svoju zemlju dok god su mogli isplatiti svoje lokalne vlasteline.

Ovaj model je propao zbog kontinuirane podjele produktivnih farmi i uništen je tijekom pokreta Ograđivanja, pri čemu je zemlja ujedinjena i na stotine ili tisuće kmetova je izbačeno sa zemlje njihovih predaka, zato što su nove tehnike omogućile veće i produktivnije farme s manje ljudi.

Povećana produktivnost u srednjem vijeku stvorila je višak hrane koji je bio potreban za proširenje gradova, čime je nastao moderni demokratski model vlasništva nad ljudima.

Pošto su raseljeni seljaci i kmetovi pohrlili u gradove, velike zalihe jeftinog ljudskog kapitala postale su dostupne industrijalistima u razvoju, a vladajuća klasa ljudskih farmera je shvatila da mogu više zaraditi ako dopuste svojoj stoci da odaberu svoje zanimanje.

ČETVRTA FAZA: Demokratski model

Pod demokratskim modelom, izravno vlasništvo robova zamijenio je model Mafije. Mafija je rijetko posjedovala biznis izravno, već je umjesto toga slala svoje nasilnike jednom mjesečno kako bi krala od “vlasnika”.

Sada vam je dozvoljeno odabrati zanimanje, zbog čega je vaša produktivnost veća, pa samim tim i porez koji plaćate svojim gospodarima.

Vaše malobrojne slobode se sada održavaju jer donose profit vašim vlasnicima.

Veliki izazov za demokratski model je što povećanje bogatstva i slobode prijeti poreznicima. Vladajuće klase prvobitno profitiraju od relativno slobodnog tržišta kapitala i rada, ali kako ljudska stoka postaje naviknuta na svoju slobodu i rastuće bogatstvo, ona se počinje pitati što će joj uopće vladar?

Nitko nikad nije rekao da će uzgajanje ljudi biti lako.

UPRAVLJANJE LJUDSKOM STOKOM

Održavanje ljudske stoke na sigurnom je proces u tri faze.

Faza 1.: Indoktrinacija – indoktriniranje mladih kroz “obrazovanje”. Kako je bogatstvo demokratskih država raslo, morale su biti uvedene škole kako bi se kontrolirale misli i duše stoke.

Faza 2.: Podjela – u drugoj fazi, građani se okreću jedni protiv drugih kroz kreiranje ovisne stoke. Teško je vladati nad ljudskim bićima izravno silom, a čak i tamo gdje se to primjenjuje, produktivnost ostaje vrlo mala, kao npr. u Sjevernoj Koreji. Ljudska bića se ne razmnožavaju efektivno u izravnom zatočeništvu. Ako ljudska bića vjeruju da su slobodna, onda će proizvoditi mnogo više za svoje farmere.

Najbolji način da se održi ova iluzija slobode je da se stoka stavi na platni spisak farmera.

One krave koje postanu ovisne o postojećoj hijerarhiji će zatim napasti bilo koje druge krave koje ukažu na nasilje, hipokriziju i nemoralnost ljudske vlasti.

Sloboda je ropstvo i ropstvo je sloboda.

Ako možete natjerate krave da se napadnu međusobno svaki put kad neka od njih spomene realnost svoje situacije, onda ne morate trošiti ni blizu onoliko koliko biste trošili da ih izravno kontrolirate.

One krave koje postanu ovisne o ukradenoj darežljivosti farmera će se nasilno protiviti bilo kakvom preispitivanju čednosti ljudske vlasti.

Ljudska stoka ostaje zatvorena uz prebacivanje moralne odgovornosti za destruktivnost nasilnog sustava ropstva na one koji zahtijevaju pravu slobodu.

Faza 3.: Strah – treća faza treba izmisliti kontinuiranu vanjsku prijetnju, tako da uplašena ljudska stoka postati ovisna o “zaštite” ljudskih farmera.

Ovaj sustav ljudskog uzgajanja se sada bliži kraju.

Kada god je stoka postala eksponencijalno produktivna, porastao je broj farmera i njihovih ovisnika.

Rast države je uvijek proporcionalan prethodećim ekonomskim slobodama.

Ekonomska sloboda stvara bogatstvo, a bogatstvo privlači više lopova i političkih parazita čija pohlepa zatim uništava ekonomsku slobodu.

Drugim riječima, sloboda je metastaza raka države.

Vlast koja počinje od najmanje će uvijek na kraju završiti kao najveća.

Upravo zato ne postoji održiva alternativa pravog slobodnog i mirnodopskog društva … društva bez političkih vladara, bez vlasništva nad ljudima, bez nasilja i poreza …

Biti zaista slobodan je istovremeno jako lako i jako teško.

Mi izbjegavamo užas našeg ropstva zato što je suviše bolno da ga promatramo izravno.

Vidjeti farmu znači napustiti je.

Ipak, mogu nas samo držati u kavezima koje odbijamo da vidimo. Probudite se …
 
(webtribune.rs/uredio i preveo: nsp)

Ako Zapadna civilizacija zajedno sa Amerikom i Europom žele izbjeći pad poput Rimskog Carstva, ona mora izbjegavati “preveliko konzumiranje” i distribuciju resursa, prema studiji koju je financirala NASA

“Pad Rimskog Carstva, jednako kao i (ako ne i više) napredna društva poput Hanskog, Maurskog i Gupta carstva, kao i toliko napredno mezopotamijsko carstavo, sve svjedoče činjenici da napredna, sofisticirana, složena i kreativna civilizacija može biti krhka i nestalna” navodi istraživanje od strane NASA-e koje je objavljeno u Ekološkom ekonomskom časopisu. (Ecological Economics Journal.)

“Dvije važne značajke se pojavljuju diljem društva i civilizacija koja su se srušenila”, dodaje se u studiji. “Rastezanja resursa zbog naprezanja ekološke nosivosti i gospodarskog raslojavanja društva u elitu i masu.”

NASA-ino istraživanje koristi Ljudsku i prirodnu dinamičku (HANDY) formulu “kako bi osigurao opći okvir koji omogućuje obavljanje eksperimenta za fenomen kolapsa i testiranje promjena koje bi se to izbjeglo.” Drugim riječima, model uzima smo u obzir opće karakteristike palih civilizacija, a ne specifičnosti.

Što je Studija pronašla?

Kolaps je teško izbjeći u nejednakim društvima “[e]lita raste i troše previše, što dovodi do gladi među građanima koji na kraju uzrokuje kolaps društva.”

Ograničenja na resursima šteti radničkoj klasi, dok su bogati uglavnom su izolirani od problema, što znači resursi će se i dalje koristiti bez obzira na troškove društva. Na primjer, “povećanje iskoristivosti i smanjenje potrošnji goriva kod automobila teži omogućavanje više pređenih kilometara koji stanovnik može prijeći sa vozilom, teže automobile i više prosječne brzine, što onda onda na kraju negira rezultate dobivene uštedom potrošnje goriva.”

Jedini način da se izbjegne nesreću je usvojiti jednakosti metode raspodjele resursa ako je korištenje resursa ograničeno i distribuirano jednako – što podsjeća na socijalizam i komunizam.

“Kolaps se može izbjeći, a stanovništvo može postići stabilno stanje i maksimalnu podnošljivost, ako se stopa uništavanja prirode smanji na održivu razinu, i ako se sredstva rasporede pravedno”, navodi se u izvješću.

Argumenti u ovom izvješću su slični onima od strane cezara Bijele kuće znanost John Holdrena, koji je predložio da Vlada treba smanjiti populaciju kako bi se spriječilo da Zemlja postane neodrživa za život.

Holdren je surađivao s kolegom znanstvenikom Paul Ehrlichom, koji je napisao kontroverznu knjigu 1968 “Populacijska bomba”. Jedna takva suradnja je rezultirala izdavanju poglavlja u udžbenicima koje je tvrdilo da bi prisilna metoda kontrole populacija mogla biti dopuštena prema američkom Ustavu.

“Doista, zaključeno je da bi se zakoni obvezne kontrole broja stanovnika, uključujući čak i zakone koji zahtijevaju obvezni pobačaj, mogli održati prema postojećem američkom Ustavu, ako kriza prevelike populacije postane dovoljno jaka da ugrozi društvo”, napisali su Holdren i Ehrlich. “Međutim, malo tko danas smatra da je stanje u SAD-u dovoljno ozbiljno da se opravda prisila.”

Komunističke zemlje također su pokušali ograničiti rast populacije, dok je distribucija sredstava bila pravedna. Kineska vlada je izdala zakon da obitelj može imati samo jedno dijete po obitelji što ulazi u vladinu politiku obuzdavanja rasta stanovništva.

Program se provodi kroz rodne listove, masovnu sterilizaciju i prisilnih pobačaje. New York Times je izvijestio da je 336 milijuna prisilnih pobačaja i 222 milijuna sterilizacija provedeno od 1971.

Bilo kako bilo, održavanje civilizacije kakva ona bila, ima svoju cijenu, a očito je da je ta cijena pravilna raspodjela dobara, onemogućivanje raslojavanja društva i depopulacija. Odlike pravog komunističko-socijalističkog društva. Na kraju zaključujemo da je očita činjenica u tome da koliko komunizam bio surov da je ipak vječan, a da je kapitalizam dekadentan, da se degradira, propada i ide prema samouništenju i uništenju Planete, zaključuje se u istraživanju.
 

 
(dailycaller, youtube.com/uredio:nsp)

Nedavno je objavljeno istraživanje financirno dijelom od strane NASA-inog Goddard Space Flight Centra koje predviđa propast zapadne civilizacije u rimskom stilu, osim ako se resursi i bogatstvo ne podijele “pravednije”.

Istraživanje upozorava na nadolazeću “propast” u roku od nekoliko desetljeća, a pokušaji da se izbjegne taj pogled na društvo kao kontroverzan daje smisao povijesnim podacima koji ukazuju na to da se “proces uspona-i-kolapsa zapravo ponavlja puput ciklusa kroz povijest.”

Studija navodi su slučajevi ozbiljnih poremećaja civilizacije zbog “strmoglavog kolapsa – često traju stoljećima – i da je to sasvim uobičajeno.”

Kako je izvijestio The Guardian, rezultati projekta “neovisnog” istraživanjima se temelje novom interdisciplinarnom modelu poznatom kao “dinamika ljudi i prirode” ili tzv. projekt pod nazivom HANDY (“Human And Nature DYnamical”). Projekt je vođen primijenjenom matematikom profesora Safa Motesharrei-a u suradnji sa nacionalnom znanstvenom zakladom i nacionalnim centrom za sitezu socijalnog okoliša, i u suradnji s timom prirodnih i društvenih znanstvenika, izvijestio Guardian. Istraživanje je prihvaćeno i objavljivljeno u časopisu Ecological Economics.

Istraživači su otkrili da su, prema povijesnim zapisima, čak i najnaprednije složene civilizacije, osjetljive na kolaps, što je postavilo pitanja o tome kakva održiva moderna civilizacija može biti:

Pad Rimskog Carstva, a jednako tako napredno (ako ne i više) Hunsko, Maursko i Gupta Carstva, također kao i napredno Mezopotamijsko carstvo, sve svjedoče činjenicama da napredne, sofisticirane, složene i kreativne civilizacije mogu bi krhke i prolazne.

‘Akumulirani višak nije ravnomjerno raspoređen’

Proučavanjem dinamike ljudske prirode koja je uključena u posljednje slučajeve društvenog kolapsa, istraživači kažu da su identificirali najznačajnije čimbenike koji mogu pomoći objasniti pad civilizacija, i koje, kako se oni nadaju, će pomoći identificirati rizike od današnjeg kolapsa. Takvi čimbenici uključuju stanovništvo, klimu, vodu, poljoprivredu i energiju.

Ti čimbenici, piše Guardian, mogu dovesti do društvenog kolapsa kada kombiniraju dvije društvene značajke “rastezanje resursa zbog naprezanja ekološke opteretivosti” i “ekonomskog raslojavanja društva u elitu (bogataše) i siromašne mase (ili “obične”).” Te društvene pojave su odigrale “središnju ulogu u karakteru ili u procesu raspada”, u svim slučajevima kolapsa civilizacije u razdoblju “posljednjih 5000 godina”, zaključuju znanstvenici.

Trenutne visoke razine ekonomskog raslojavanja vezane za prekomjerno konzumiranje sredstava, navodi se u izvješću, zajedno sa “elitom” su temelji uglavnom u industrijaliziranim zemljama koje su odgovorne za oba fenomena.

“Akumulirani višak nije ravnomjerno raspoređen u svim segmentima društva, već je pod kontrolom elite. Masi stanovništva, dok proizvodi bogatstva, samo je dodijeljen mali dio tog bogatstva kojeg kontrolira elita, obično na ili iznad razine dnevnica”, stoji u izvješću.

Osim toga, studija osporava one koji tvrde da će tehnologija riješiti ove neravnoteže kroz učinkovitost:

Tehnološka promjena može povećati učinkovitost korištenja resursa, ali isto tako ima tendenciju povećanja potrošnje resursa po glavi i mjerilo ekstrakcije resursa, tako da se povećanje u potrošnji često mora nadoknaditi povećanjem efikasnosti korištenja resursa.

Priča o dva modela

U studiji se navodi da je povećana poljoprivredne i industrijske produktivnost tijekom protekla dva stoljeća proizašla iz “povećanje (a ne smanjenje) propusnost resursa” iako je bilo dramatičnih dobitaka u učinkovitosti u odnosu na isto vrijeme.

U modeliranju različitih scenarija, maremaričar Motesharrei i njegov tim je zaključio da u uvjetima koji “usko odražavaju stvarnost svijeta danas … nalazimo da je kolaps teško izbjeći.”

Prvi od ovih scenarija smatra da je civilizacija “održivi put kroz prilično dugo vremena, ali čak i koristeći optimalnu stopu osiromašenja i uzimajući početak s vrlo malim brojem Elite, Elita na kraju pojede previše, što rezultira glađu među pukom koji na kraju uzrokuje kolaps društva”, kaže se u studiji.

“Važno je napomenuti da je ova vrsta-L kolapsa uzrokovana glađu koja je nastala kroz nejednakost koja uzrokuje gubitak radnika, a ne raspadom prirode.”

U drugom slučaju, stopa iskorištavanja resursa je modelirana, što je dovelo do saznanja da je “veća  stopa iscrpljivanja resursa, pad mase se događa brže, sok je Elita još uvijek uspješna, i na kraju masa i puk doživljava kolaps u potpunosti, nakon čega je slijedi Elita.”

Povijest NASA-e

Wernher von Braun, njemački barun i znanstvenik koji je ranije sudjelovao u nacističkom raketnom programu, postao je jedan od osnivača agencija NASA. Dapače, u NASA-i je dobio visoku funkciju – postao je prvi direktor najvećeg NASA-inog svemirskog istraživačkog centra, smještenog pokraj grada Huntsvillea u Alabami.

Na današnji dan 1959. godine američki predsjednik Dwight D. Eisenhower odobrio je prijenos raketnih istraživačkih centara koji su do tada bili u sastavu američke vojske u posjed novoosnovane civilne agencije – NASA-e. Kao što je mnogim čitateljima već poznato, NASA je kratica za National Aeronautics and Space Administration (Nacionalna uprava za aeronautiku i svemir). Potez predsjednika Eisenhowera, kojim je razvoj raketne tehnologije prebačen iz vojne u civilnu sferu, još je zanimljiviji s obzirom da je taj predsjednik ranije bio jedan od vodećih američkih generala u Drugom svjetskom ratu (nosio je čak i čin “General of the Army”).

Wernher von Braun, njemački barun i znanstvenik koji je ranije sudjelovao u nacističkom raketnom programu, bio je nakon Drugog svjetskog rata u službi američke vojske. Budući da je na današnji dan raketni program na kojem je radio prebačen u civilnu sferu NASA-e, i Wernher von Braun postao je NASA-in zaposlenik. Dapače, u novom sustavu imao je visoku funkciju – postao je prvi direktor najvećeg NASA-inog svemirskog centra zvanog „Marshall Space Flight Center“ (MSFC). Ta važna institucija, smještena pokraj grada Huntsvillea u Alabami, vodila je razvoj poznatih raketa Saturn kojima su ljudi lansirani na Mjesec.
 

 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

Prvi kršćani nisu slavili Uskrs, on se prvi put spominje u drugom stoljeću poslije Krista, a njegov nadnevak i brojni danas popularni običaji preuzeti su iz drugih religija i poganskih kultova, tvrde stručnjaci

Mnogi povjesničari danas se slažu da je rano kršćanstvo posudilo neke datume proslava, ceremonija i simbola iz drugih religija. Uglavnom se smatra da su rani kršćani time vlastiti kult htjeli utvrditi kao društveni fenomen. Naime, ostali misteriji iz toga vremena na određene su dane javno slavili neke događaje, pa ih je rimska zajednica usvojila. Kršćani su najvjerojatnije odlučili iskoristiti već uvriježene i općeprihvaćene festivale kako bi slavili i promicali svoga Boga, što je na kraju dovelo do toga da su preuzeti datumi opstali kao kršćanski.

Prije kršćanstva mnoge su religije i kultovi imali svetkovine kojima se krajem ožujka obilježavala proljetna ravnodnevnica i ponovno buđenje vegetacije, a česta je bila i ideja o bogu koji, poput prirode, umire da bi se ponovno rodio.

Judaizam

Prije svega, Uskrs se kako datumom (što je logično jer je posljednja večera održana u vrijeme Pashe, a nakon nje uslijedilo je raspeće), tako i simbolikom (oslobađanje od ropstva – uzdizanje iz ovozemaljskog u duhovni svijet) može povezati sa židovskim blagdanom Pashe. Na nekim jezicima čak mu je i ime slično ili istovjetno – primjerice na grčkom (Paskha), arapskom (Pesah) ili latinskom (Pascha).

Kult Atisa i Kibele

Jedna od prvih orijentalnih religija koja je prodrla u Rimsko Carstvo, a bila je popularna u vrijeme kršćanstva, bio je kult Velike Majke bogova. Obožavano božanstvo bila je Kibela, izvor sveg života, a s njom se povezivao božanski heroj i dobri pastir Atis koji je smatran personifikacijom biljaka. Kada je Atis umro, Kibela ga je toliko oplakivala da je on u proljeće doživio obnovu. U Rimu se svake godine između 22. i 25. ožujka održavala svečanost koja je obilježavala smrt Atisa i njegov povratak čiji su simbol bile ljubičice što su niknule iz Atisove krvi.

Vjerovalo se da ljudi koji sudjeluju u ritualima tog kulta mogu pobijediti smrt. Tijekom nje svećenik je nudio krv svoje ruke i time simbolično žrtvovao sam sebe. Neki povijesničari tvrde da su svećenici na kraju festivala na treći dan odlazili u praznu grobnicu iz koje je Atis ustao. Tijekom proslave jela se neka vrsta posvećenog objeda, a sljedbenicima su bili izbrisani svi grijesi jer su bili posvećeni krvlju, odnosno žrtvom svećenika.

Mitraizam

U stručnoj literaturi često se spominje da je rimski mitraizam bio glavni suparnik kršćanstvu te da je kršćanstvo preuzelo neke od njegovih odlika i rituala. Obožavanje Mitre kao dijela trojstva zaštitnika ahura započelo je oko 3000. godine prije Krista u Perziji u sklopu mazdaizma. Međutim, u Rimu je on uzdignut do vrhovnog božanstva. Dječak Mitra, kojeg je rodila stijena, borio se sa Suncem, pobijedio ga i prozvao ga svojim vječnim prijateljem. Time Sunce postaje Mitra sâm i kasnije ubija bika, prvo stvoreno živo biće.

Tek nakon smrti bika rađa se svijet i vrijeme, a od njegova tijela nastaje bilje koje prekriva zemlju. Ritualno žrtvovanje bika simboliziralo je pobjedu duhovne moći nad animalnom, a Mitra se smatrao spasiteljem koji budno pazi na ‘zlo’ što u zasjedi vreba čovjeka. Ako ‘zlo’ nadvlada, besmrtna duša grešnika biva odvučena u pakao. Za pravedne život se, nakon ovozemaljskog, nastavlja.

Mitraisti su slijedili niz obreda, a cilj im je bio dokazati se pripadnikom svoje vjere kroz sedam inicijacijskih stupnjeva (kao što to rade kršćani u sakramentima) i tako osigurati dobar položaj u zagrobnom svijetu. Vjernici su pili vino i jeli kruh, a nedjelje su smatrane svetima. Rođenje Mitre slavilo se u vrijeme ljetnog solsticija.

Kršćanstvo i mitraizam podudaraju se i u sakramentu krštenja, svetoj večeri, pojmu žrtve te konceptu bezgrešnog rođenja (rođenje iz stijene). Također, žrtvovanje bika neki povjesničari religije povezuju sa žrtvovanjem janjaca, pa i žrtvom Krista.

Slična ideja umiranja i ponovnog oživljavanja boga bila je prisutna i u popularnom kultu Ozirisa i Izide, a prema zapisima Herodota i Plutarha u Egiptu se svake godine održavao festival kojim se slavio povratak Ozirisa. U Eleuzinskim misterijima, jednim od najutjecajnijih misterija onoga vremena, povratak u život, koji dolazi s povratkom Perzefone iz podzemlja na zemlju, uzrokuje rast biljaka u proljeće i simbolizira ponovno rađanje. Smatra se da su Eleuzijanci također prakticirali ritual sličan krštenju prije kršćana.

Običaj ukrašavanja uskrsnih jaja

Jaje je od drevnih vremena bilo poganski simbol ponovnog rođenja na Zemlji, a u mnogim se kultovima koristilo u obilježavanju proljetnih svetkovina. Kršćani su ga kasnije prihvatili kao simbol uskrsnuća Isusa Krista. Poznato je da su jaja prigodom novogodišnjih svetkovina, koje su se slavile za proljetni solsticij, bojali još zoroastrijanci. Tvrdo kuhana jaja u judaizmu su simbolizirala Hashlamim – festival prinošenja žrtava za mir, a jela su se za Pashu. U tradiciji istočnog kršćanstva postoji legenda prema kojoj je Marija Magdalena na Isusov grob u košari donijela jaja kako bi ih podijelila s drugim ženama. Kada je vidjela uskrsnuće Krista, jaja su poprimila sjajno crvenu boju. Jaje u toj tradiciji predstavlja kamen na Kristovom grobu, a najčešća boja kojom se ukrašavaju je crvena.

Uskrsni zec, simbol plodnosti

Zeca koji za Uskrs donosi jaja prvi put spominje njemački liječnik i kemičar Georg Franck von Franckenau u 17. stoljeću u svojem djelu ‘De ovis paschalibus’ (O uskrsnom jajetu) u kojem govori o alzaškoj tradiciji uskrsnog zeca.

Zečevi su, baš kao i jaja, od drevnih vremena bili simboli plodnosti jer su početkom proljeća rađali mnoštvo mladunaca, a također i zato što zečice mogu začeti nove mladunce dok su još skotne.

Mediteran je bio enciklopedija klasičnog svijeta

Uzroke ovih sličnosti za tportal je pojasnio hrvatski stručnjak za stare religije i kultove dr. sc. Željko Miletić, profesor na Odjelu za arheologiju Zadarskog sveučilišta.

‘Vodeći povjesničar religija Richard Gordon sjajno je definirao razloge sličnosti u vjerovanjima i kultu kod kršćana, mitraista i sljedbenika metroačkih i izijačkih vjerovanja. One su rezultat nastajanja ili barem oblikovanja u približno isto vrijeme i na istom prostoru rimske države’, rekao je Miletić.

‘Istina, metroački kult Velike Majke bogova i egipatski Izidin kult tisućama godina su stariji od kršćanstva i mitraizma, ali svoj konačan oblik dobivaju nešto prije Kristovog rođenja i u prva dva stoljeća Rimskog Carstva. Sva znanja koja su bila dostupna stanovnicima Mediterana tog doba, filozofske ideje koje su kružile i učenja raznih religija Gordon je nazvao enciklopedijom klasičnog svijeta iz koje su se gradila vjerovanja i kultovi.

Sve spomenute vjere stoga su slične jer su misterijske, naime u sve je ugrađena temeljna ideja da postoji ‘tajna’ vjere u koju se potrebno uputiti da bi se postigao konačan cilj – soterija – život nakon smrti, odnosno preživljavanje na ‘drugom’ svijetu. Da bi vjernici to ostvarili, morali su se pridržavati moralnih načela tih religija i ponašati prema propisanim normama.

Njihov važan dio bio je upražnjavanje raznih rituala, često bizarnih. To je još jedan element koji povezuje sve misterijske kultove – sakramentalnost obreda. Stoga kod svih njih na općoj razini postoje razna ‘krštenja’, kušnje, potvrde, blagovanja svojih bogova itd. U detaljima se ti rituali često jako razlikuju. Postoje i osobine karakteristične samo za kršćanstvo, tako Isusovo uskrsnuće (kao i uskrsnuće tijela vjernika na Posljednjem sudu), koje drugdje ne postoji, premda se čak i u znanstvenoj literaturi provlači pogrešna ideja o Atisovom ili Ozirisovom uskrsnuću.

Teško da su kršćani posuđivali izravno od poganskih misterijskih kultova i obrnuto. Osim toga, postoje i bitne razlike. Premda su Velika Majka Bogova (Kibela), Izida ili Mitra dominantni likovi u njihovim teologijama (mogli bi ih stoga nazvati henoteističkim vjerovanjima), oni nisu jedini božanski likovi, za razliku od kršćanstva u kojem postoji samo jedan Bog. Upravo taj monoteizam, kao i u judaizmu i gnosticizmu, bio je razlog netolerancije u odnosu na višebožačko poganstvo.

Osim u teologiji, suprotstavljanje je još oštrije bilo na političkom planu jer kršćani nisu htjeli priznati druge bogove, pa ni božanske rimske careve. Zato je dolazilo do progona kršćana i Židova. Legaliziranjem kršćanstva u doba Konstantina Velikog 313. godine, a onda i početkom propasti poganstva krajem 4. stoljeću, u doba Teodozija, situacija se obrnula, sad je trebalo potpuno kristijanizirati rimski svijet. Od presudne važnosti bilo je očistiti kalendar od poganskih festivala, obreda i običaja, a posljedica je bila stvaranje jednog sloja elemenata u kršćanstvu lažne genetske sličnosti s poganstvom.

Tako je poganski festival rađanja Sunca (danas djelomice sačuvan kroz Badnjak) zamijenjen rađanjem Krista – kršćanskog sunca pravde (premda se Isus nije rodio na taj datum). Najpopularniji poganski proljetni festivali u kasnoj antici, oni Velike Majke Bogova koji su slavili obnovu života i život nakon smrti, zamijenjeni su Uskrsom, najvažnijom kršćanskom svetkovinom koja slavi tajnu vjere – vječni život. Panteon, poganski hram svih bogova u gradu Rimu, početkom sedmog stoljeća, na 13. svibnja, bio je posvećen Bogorodici i Mučenicima i na taj dan sve do 8. stoljeća bio je blagdan Svih Svetih. Iznad metroačkih svetišta podižu se crkve posvećene Bogorodici koja se s Kristom djetetom u naručju prikazuje se kao Izida s Ozirisom djetetom. U povijesti postoji još velik broj drugih primjera takvih preslojavanja’, objasnio je profesor Miletić.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 

 
 
(tportal.hr, youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=13238"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Da bismo došli do odgovora tko je bio najbogatiji čovjek ikada, pokušat ćemo računati i uspoređivati prihode iz prošlosti i iz sadašnjosti. To naravno nije lako jer ne postoji tečaj koji može pretvoriti rimski novac u dolare, primjerice.

Štoviše, kako uspoređujemo kupovnu moć? U dalekoj povijesti, usluge su bile relativno jeftine jer su bile niske plaće, a danas, u bogatim zemljama, vrlo skupe.

Da bi vam bilo malo jasnije, objasnit ćemo vam šta znači jednaka kupovna moć. Ako ponesemo u trgovinu određenu sumu novca, neka to bude X rimskih sestertiusa, i kupimo određenu vrstu roba i usluga, to isto bismo mogli učiniti ili kupiti za Y američkih dolara danas.

Ali promijenile su se i vrste usluga I naravno, roba. I zbog toga, smo ograničili paket na robu koja je postojala i tada, a i sada.

Dolazimo do toga, da je najrazumniji pristup uspoređivanja bogastva ljudi, u nekoliko povijesnih razdoblja, da ih smjestimo u isti povijesni konteks, izmjerimo njihove ekonomske moći, u pogledu njihove sposobnosti da kupe ljudski rad, u to vrijeme, i mjesto.

Adam Smith je napisao, prije više od 200 godina: “Osoba će biti bogata, odnosno siromašna po količini rada s kojom je u stanju da zapovijeda”

Najprikladnije mjesto za početak odgovora na ovo pitanje je drevni Rim.

Njihova ekonomija je bila uspješna, za to vrijeme vrlo moderna, i što je najvažnije, štampali su novac.

Postoje podaci da su u Rimu postojali ekstremno bogati individualci. Za naš pokušaj usporedbe, uzećemo tri osobe iz klasičnog rimskog doba.

Prvi je Marcus Crassus, koji je bio basnoslovno bogat trijumvir, i njegovo bogastvo je procijenjeno na oko 200 milijuna sestertiusa (rimski novac),  50.godina prije nove ere BC.

Drugi je Car Oktavijan August, čije je imperijalno kućanstvo zajedno s njegovim bogastvom procijenjeno na 250 milijuna sestertiusa, 14.godina prije nove ere BC.

I treći, ali ne manje važan je Marcus Antonius Palas. Smatra se da je njegovo enormno bogastvo procijenjeno na oko 300 milijuna sestertiusa, 52.godina prije nove ere BC.

Normalna kamatna stopa, za to vrijeme je bila 6 % posto. Iz tog razloga, taj period se zvao “zlatno rimsko doba”.

Prvo ćemo uzeti Crassusa za usporedbu. Sa 200 milijuna sestertiusa i prosječnu godišnju kamatnu stopu od 6 % posto, njegov godišnji prihod bi mogao biti procijenjen na 12 milijuna sestertiusa. Znači, Crassus-ov prihod je bio jednak godišnjim primanjima od oko 32.000 ljudi.

Dozvolite mi sada da napravim istu komparaciju u sadašnjosti. Uradit ćemo isto obrazloženje na tri američke ikone bogastva.

Andrew Carnegie je 1901. godine kupio tvornicu čelika, i njegov udio je bio 225 milijuna dolara. Primjenjujući istu kamatnu stopu iz rimskog doba, od 6 % posto, a koristeći američki bruto osobni dohodak po glavi stanovnika, dolazimo do zaključka da je Carnegiev prihod premašio Crassus-a. Dolazimo do zaključka da je Carnegie, sa svojim godišnjim prihodima mogao kupiti rad od 48.000 ljudi.

Drugi je, Rockefeller čije bogastvo je bilo na vrhuncu 1937.godine, i iznosilo je 1.4 milijardu dolara. Sa svojim godišnjim prihodima mogao je kupiti rad za 116 tisuća ljudi u Americi. Po ovim proračunima, Rockefeller je bio četiri puta bogatiji od Crassus-a, i više od duplo od Carnegie-a.

Kako Bill Gates prolazi u ovoj vrsti usporedbe? Bogastvo našeg trećeg čovjeka za usporedbu, koje je objavljeno 2005.godine, iznosilo je 50 milijardi dolara. Njegovi godišnji prihodi su 3 milijarde dolara, i sa njima može kupiti 75.000 radnika. Ovaj proračun ga stavlja na poziciju između Carnegie-a i Rockefeller-a, ali znatno iznad “siromašnog” Crasus-a.

Da li ste primijetili da u svim ovim kalkulacijama, njihovo bogastvo ostaje netaknuto. Oni jednostavno koriste svoj godišnji prihod ili prinos od svog bogastva za kupnju ljudskog rada.

Ali ova kalkulacija ostavlja otvoreno pitanje. Kako tretirati milijardere poput rusa Mihail Kodorovski i meksikanca Carlos Slim-a? Njihova bogastva, ako možemo tako da se izrazimo su “globalna” i “nacionalna”.

U vrijeme kada je bio najbogatiji čovjek u Rusiji, Kodorovski je bio procijenjen na 24 milijarde dolara. Bez dodirivanja niti jedne pare od svog bogastva i samo od jednog godišnjeg prihoda, mogao je kupiti vojsku od četvrt milijuna ljudi. Mihail je bio bogatiji, a potencijalno i moćniji od Rockefellera. Zamislite da je on pregovarao na “državnoj razini”, s Amerikom i Kinom, o izgradnji novog plinovoda i naftovoda. Jedan čovjek!

2009. godine, bogastvo Carlos Slim-a je procijenjeno na više od 53 milijarde dolara. Koristeći isti proračun, vidjet ćemo da Slim može kupiti 440 tisuća Meksikanaca. Na lokalnoj razini, Carlos Slim je najbogatiji od svih!

Možemo li sada reći tko je bio najbogatiji čovjek na svijetu?

Vjerojatno je bio Rockefeller. On je bio u stanju da komandira sa najvećim brojem radnih jedinica u tada najbogatijoj zemlji na svijetu.

Još jedna stvar, kada bogati odluče igrati političke igre u svojim zemljama, čak i ako su te zemlje siromašne, kao Rusija i Meksiko, tada njihova moć može prevladati čak i najmoćnijeg u sustavu globalno bogatih.

Najbogatiji ljudi u Americi u povijesti

 
 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio:nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata