Nedavno je je Want China Times prenio izjavu analitičara Jin Zihoua, koji je citirao portal Duowei News sa sjedištem u New Yorku, prema kojem Kina može imati čak 30 000 tona zlata i njime može uništiti američku valutu

Naime, Duowei News tvrdi kako nitko ne zna koliko je Kina zlata nakupila od 1983. do 2003. godine, a prema njihovim izračunima bi se ta količina mogla kretati i do nezamislivih 25 000 tona.

Kako Bloomberg procjenjuje, količina zlata koju posjeduje Narodna banka Kine se od 2009. možda udvostručila, a tada je Kina službeno prijavila da posjeduje je 1054 zlatnih rezervi. Bloomberg pretpostavlja da Kina sada ima 3 510 tona zlata i tako je druga zemlja na svijetu po rezervama, odmah nakon Sjedinjenih Država koje imaju nešto više od 8 133 tona.

Want China Times: “Kina s 30 000 tona zlata može uništiti dolar!”

Netko od čitatelja je u komentarima upozorio kako se radi o prevelikoj količini zlata, što je točno i ne zna se odakle voditelju istraživačkog portala GoldMoney Alasdairu Macleodu ti podaci.

U komentaru stoji: “U čitavoj ljudskoj povijesti se procjenjuje da je izvađeno oko 171 tisuću tona zlata. Od toga je skoro 50% odnosno 84 tisuće tona “zarobljeno” u obliku umjetnina, nakita i raspršeno u privatnom vlasništvu. Sljedećih 12%, odnosno 21 tisuća tona, našlo je primjenu u industriji, dok se u obliku “investicijskog zlata” nalazi najviše 19% odnosno 33 tisuće tona – i to je zlato u vlasništvu velikih banaka, fondova i tako dalje. Na kraju, “samo” 17%, odnosno jedva 30 tisuća tona, nalazi se pod kontrolom središnjih banaka raznih država, te se oko 2%, odnosno 4 tisuće tona, vodi kao nepoznato / nestalo / neuračunato.”

Kada smo kod zlata i količina koje su tijekom povijesti izvađene, zanimljiva je knjiga koju je napisao talijanski autor Claudio Rendina “Zlato Vatikana”, koju preporučuju poznati kritičari koji pišu za listove kao što su Corriere della Sera, La Repubblica ili časopise Panorama, L’Espresso i Vanity Fair.

“Najveći vlasnik zlatnih poluga nije nijedna druga organizacija ili država, nego je u proteklih 1000 godina uvijek bio kult koji kontrolira Rimokatoličku crkvu. Rimokatolička crkva kontrolira oko 60 350 tona zlata, dvostruko veću količinu od ukupnog službenih zlatnih rezervi u svijetu, ili oko 30,2% svog zlata ikada izvađenog / proizvedenog. Po tekućim cijenama (srpanj 2010.), moguće je na procijeniti vrijednost tih sredstava koje čine najveće blago u povijesti čovječanstva preko 1 245 milijardu američkih dolara”, piše Claudio Rendina.

“Danas je Rimokatolička crkva u brojkama povratila dominantan položaj u zlatu kojeg je stekla u vrijeme pada Svetog Rimskog Carstva oko 1100. godine, faza u kojoj je Vatikan pod kontrolom imao nešto manje od 30% od ukupnog svjetskog zlata. U posljednjih 1000 godina je RKC preuzela dominantnu ulogu koja joj je omogućila da kontrolira tržišta zlata u svijetu, što je rezultiralo da u četrnaestom stoljeću u jednom trenutku posjeduje više od 50% svog svjetskog zlata, dok je u 17. stoljeću imala kontrolu nad 60% svog ikada izvađenog zlata”, piše u knjizi “Zlato Vatikana”.

“To blago je kao cjelina podijeljeno između brojnih rezervi, kao i među onima neprijavljenima. Samo 20% od ukupnog broja zlatnih rezervi posjeduju “treće strane” u službenim rezervama, a najveće su prikazane od strane američkog FED-a.

Najvažniji privatne zalihe su neprijavljene i one su nepoznate, ali čini se da se nalaze u zemljama Zapada i naizgled su povezane s najvažnijim privatnim rezervama najstarijih privatnih banaka i financijskih tvrtki u Europi. To također mogu biti i privatne rezerve kojima se upravlja izravno iz Vatikana, iako je ova pretpostavka teško moguća”, piše Claudio Rendina.

“Kao Talijanu mi dođe spontana pomisao da bi sa svim zlatom koje je posjeduje Vatikan Italija mogla podmiriti dugove, a od ostatka može prehraniti cijelu naciju i zadovoljiti sve njene potrebe. Božja riječ po Evanđelju po Luki 9 : 25 glasi: “Koja je radost čovjeka da posjeduje sav svijet, ako na kraju izgubi i uništi samoga sebe?”, stoji u recenziji knjige koju je objavio talijanski blog koji prati skandale Rimske kurije.

Nezamisliva količina od preko 60 000 tona zlata za koju Rendina tvrdi da je u vlasništvu Vatikana zvuči nevjerojatno jednako kao i kineskih 30 000 tona. No, kako knjigu preporučuju svi kritičari, trebalo bi vidjeti na temelju kojih je podataka Rendina došao do ovakvog bogatstva RKC.

Izvor: L’oro del Vaticano
 

 
 
(altermainstreaminfo.com.hr,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21059"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Američki bogataši – John J. Astor IV, Isidor Straus i Benjamin Guggenheim bili su protiv osnivanja Federalnih rezervi. Svi su poginuli na Titanicu. Osnovani FED smatra se početkom Novog svjetskog poretka

Što je to FED? FED (Federal Reserve District) ili Sustav federalnih rezervi je privatna institucija koja je ovlaštena za regulaciju i kontrolu financijskih i monetarnih institucija i tržišta u SAD-u.

Utemeljen je 1913. godine Zakonom o FED-u. Isprva nije bio dobro prihvaćen jer je smatran oblikom centralizirane vlasti. U to vrijeme SAD-om su vladali bankovni bankroti, gubitci deponenata, a 1907. bili su toliko izraženi da je potreba za stvaranjem središnje banke bila neminovna.

U vrijeme kad je osnovan FED, većina zemalja već je imala emisijsku banku (Engleska i Švedska od 17. stoljeća), ali su te banke bile različitog porijekla od FED-a. Te su banke bile privatne i bavile su se financiranjem problema kraljeva, da bi se tijekom vremena razvile u moderne emisijske banke, te postale javne institucije. FED je konstituiran u emisijsku banku koja vodi monetarnu politiku SAD-a decentralizirano koliko god je to moguće.

Titanic

Najpoznatiji putnički brod svih vremena, koji je tragično skončao u noći 15. travnja 1912., i stoljeće kasnije ne prestaje fascinirati ljude. U posljednjih 400 godina zabilježeno je oko 65.000 pomorskih katastrofa i to nekih i puno većih (u ljudskim gubicima), ali samo se o ovoj uvijek i iznova priča. O Titanicu je snimljeno više od 500 dokumentaraca i igranih filmova, a napisano je valjda tisuću knjiga. Zašto?

Vjerojatno po jednoj od najvećih teorija zavjere. Naime, ubrzo nakon nesreće pojavile su se razne teorije zavjere da je brod namjerno potopljen. Dugo se vjerovalo da je razlog potapanja broda bila prijevara s osiguranjem kojeg je na koncu ‘ubrala’ tvornica White Star Line, u čijem vlasništvu je bio Titanic. Puno se pričalo o zamjeni brodova, o Bruce Ismay-u, o kapetanu Edwardu Smithu, pa čak i prokletstvu mumije i kojekakvim lošim karmama.

Sve te teorije već su naveliko razrađene, ali posljednjih godina sve se više spominje jedna koja ide bok uz bok s onom o Novom svjetskom poretku. Srž ove teorije je osnivanje Federalnih rezervi, američke središnje banke koja je, smatraju teoretičari, usko povezana s najčuveniji pomorskom katastrofom.

Naime, na brodu su putovala tri najmoćnija čovjeka u Americi, od kojih je jedan bio John Jacob Astor IV, najbogatiji čovjek svoga vremena i prvobitni vlasnik Empire State Buildinga, odnosno zemljišta na kojem je izgrađen neboder. Druga dvojica bila su Isidor Straus, vlasnik lanca robnih kuća Macy ‘s, te Benjamin Guggenheim, nasljednik rudnika zlata, srebra i bakra. Ova tri moćnika bila su trn u oku bankarskog kartela jer su se protivili osnivanju Federalnih rezervi.

Bankarski kartel i osnivanje FED-a

Vodeći bankari tog vremena – obitelji Rothschild, Rockefeller i J.P. Morgan, željeli su osnovati središnju američku banku koja bi bila u njihovom vlasništvu s ovlaštenjima savezne vlade. Tako bi mogli kontrolirati izdavanje novca bez pokrića u zlatu. Eustas Malins u svojoj knjizi “Tajne Federalnih rezervi” (Secrets of the Federal Reserve) piše kako su se sedmorica utjecajnih svjetskih bankara 1910. sastala na otoku Jekyll pored obale Georgije, kako bi razradili plan o osnivanju središnje banke koju su nazivali Banka Federalnih rezervi.

Na sastanku su bili Nelson W. Aldrih i Frank Vanderlip kao predstavnici financijskog carstva Rockefellera, zatim Henry Davison, Charles Norton i Benjamin Strong – koji su predstavljali J.P. Morgana, te Paul Warburg koji je došao ispred europske bankarske obitelji Rothschild. Koliko su ove tri obitelji bile bliske i poslovno povezane opisao je g. Edward Griffin u svojoj knjizi “Stvorenje s otoka Jekyll” (The Creature from Jekyll Island, 1994.):

Obitelj Morgan je bila u prijateljskom nadmetanju s Rothschildima i postali su društveno bliski. Morganovu londonsku tvrtku je 1857. od financijske propasti spasila Bank of England, koja je bila pod utjecajem Rothschilda. Nakon toga Morgan je služio Rotschildu kao financijski agent (…) Rockefellerov ulazak u bankarski sektor Morgan nije dobro primio. Postali su žestoki suparnici. Na kraju su odlučili smanjiti međusobnu konkurenciju zajedničkim ulaganjem. Na koncu su radili na tome da osnuju nacionalni bankarski kartel pod nazivom Sustav federalnih rezervi.

I zaista, na otoku Jekyll je osnovan bankarski kartel koji je imao za cilj ostvariti monopol u izdavanju potvrda za deponirano zlato ili srebro u SAD-u. Takva potvrda vrijedila je kao novac i s njom se mogla vršiti robna razmjena. Izdavanjem potvrda bavile su se mnoge privatne banke u Americi, a ‘papirnati dolari’ zvali su se zlatni i srebrni dolari.

Zakon o zlatnom standardu iz 1900. obvezao je banke da za svaku izdanu potvrdu (obveznicu) moraju imati stvarno pokriće u zlatu ili srebru. Puno takvih obveznica potonulo je s Titanikom pa za njih nikad nije isplaćeno deponirano zlato, već je ono ostalo u državnom trezoru ili u privatnim bankama.

Bio je to odličan argument za “Družinu s otoka Jekyll” da 1913, godinu dana nakon pomorske tragedije, ukažu američkim kongresmenima da bi se izdavanje novčanih certifikata trebalo koncentrirati samo na jednom mjestu – u Sustavu federalnih rezervi koji bi bio službena američka središnja banka.

Glavni cilj FED-a

Dakle, glavni cilj bankarskog kartela bila je – “elastična monetarna politika”, odnosno izdavanje (ispis) dolara bez pokrića u zlatu. To bi značilo da bankari mogu kreditiraju špekulativnim novcem koji nema nikakvu stvarnu vrijednost!

Takav sustav već je bio proveden u Engleskoj 1694. osnivanjem Bank of England (osnovao ju je škot William Paterson, ali kasnije je kontrolu nad bankom preuzeo Natan Rothschild). U osnivačkoj povelji stoji: “Banci pripada sva dobit od kamate na novac koji ona stvara iz ničeg” (The bank hath benefit on the interest on all monies which it creates out of nothing).

Tako je Engleska kao država počela uzimati kredite i zaduživati se s ogromnim kamatama, a u Bank of England je sve registrirala kao nacionalni dug. Taj dug zapravo su otplaćivali građani kroz poreze, a kada bi otplata državnog kredita kasnila država bi morala povećavati porez.

Isti sustav pokušao je zaživiti i u Americi u dva navrata. Prvu je privatnu središnju banku osnovao Aleksander Hamilton 1789, ali ukinuta je 1811. kada je Kongres odbio obnovi Zakon o bankama. Predsjednik James Madison je predložio drugu po redu privatnu središnju banku Sjedinjenih Američkih Država koja je osnovana 1816. godine.

Zatvorio ju je predsjednik Andrew Jackson 1836. koji se žestoko protivio bankarskom kartelu nazivajući ih lihvarima.

Jedna od njegovih najpoznatijih poruka bankarima je: “Vaše je leglo jazbina otrovnica i lopova. Namjeravam vas iskoreniti, i Bog mi pomogao, ja ću vas iskorijeniti”. Jackson je naglo umro iz nepoznatih razloga.

Mnogi biznismeni koji su stekli veliko bogatstvo i utjecaj u SAD-u nisu htjeli da država na taj način bude opljačkana. Protivili su se osnivanju FED-a, a u tom protivljenju najviše su se isticali Astor, Straus i Guggenheim. Osim toga, vjeruje se da bi spomenuta trojka svojim utjecajem spriječila i ulazak Amerike u Prvi svjetski rat. Astor se žestoko zalagao za izolacionističku politiku po načelu “America first” bez miješanja u “tuđe poslove”, a pogotovo europske. Upravo su se zagovornici te politike najviše protivili odluci Woodrow Wilson da 1917. uvede Ameriku u Prvi svjetski rat.

Dakle, ‘trojka’ je smetala bankarskom kartelu u njihovom naumu i problem je trebao biti riješen. Ideja za savršeni zločin mogla se roditi iz romana objavljenog 1898. godine …

Zločin opisan 14 godina ranije u knjizi

Puno prije nego što se uopće pojavila ideja o gradnji Titanica, američki pisac i časnik trgovačke mornarice Morgan Robertson napisao je roman Futility (Uzaludnost), poznat i pod naslovom The Wreck of the Titan (Olupina Titana). U svojoj knjizi, napisanoj 14 godina prije stvarne tragedije, Robertson opisuje najveći i najmoderniji “nepotopivi” brod koji sredinom travnja kreće na svoju prvu plovidbu preko Atlantika, želeći srušiti brzinski rekord.

Brod udara u santu leda i tone. Način i mjesto sudara, kapacitet, broj putnika, dimenzije broda, maksimalna brzina, tonaža, broj čamaca za spašavanje – sve se to sablasno podudara s još, tada, neizgrađenim Titanicom!

Da podudarnost bude veća, Robertsonov fiktivni brod zvao se – Titan! Iako je još živio u vrijeme katastrofe, nikada nije objasnio nevjerojatnu sličnost stvarnih događaja sa svojom novelom. Ovakav scenarij savršeno je odgovarao bankarskom kartelu jer su ga mogli lako realizirati. Trebalo je samo sagraditi brod, namamiti žrtve na prvo putovanje i izrežirati nesreću pomoću svojih ljudi. Ništa od toga nije bio problem jer je J.P. Morgan bio vlasnik tvrtke White Star Line, koja je 1909. u Belfastu počela graditi najveći i najmoderniji brod svog vremena – Titanik.

Veza s Jezuitima

Društvo Isusovo (Isusovci ili Jezuiti) osnovao je 1540. godine Ignacije Loyola unutar Rimokatoličke crkve. Prema nekim teorijama Rothschildi su stoljećima glavni bankari Katoličke crkve i najzaslužniji su za ogromno bogatstvo koje je Crkva akumulirala dobrim investicijama i burzovnim špekulacijama. Dakle, njihove veze bile su čvrste i preko tih veza odabran je kapetan koji će povesti Titanik u smrt.

Bio je to Edward John Smith, najiskusniji i najplaćeniji kapetan White Star Linea koji je ujedno bio i Isusovac. Smithu je prva plovidba Titanica trebala biti posljednje putovanje prije mirovine, nakon 46 godina službe. U službenoj verziji o tragediji navodi se kako je Smith dobio čak osam upozorenja da smanji brzinu i bude oprezan zbog santa leda u moru. Do danas ostaje neodgovoreno pitanje kako je čovjek s 46 godina iskustva, koji je tko zna koliko puta plovio istom rutom, ignorirao sva ta upozorenja!

Najpoznatija ekranizacija Titanica

Osim Smitha, na brodu je bio još jedan Isusovac – irski svećenik Fransis Braun. U dokumentarnom filmu National Geographica “Tajne Titanika” (The Secrets of the Titanic) navodi se kako je Brown bio najutjecajniji Isusovac u cijeloj Irskoj te se ukrcao na Titanic kako bi kapetanu Smithu dao posljednja upute.

Prema službenoj verziji, Brown je putovao od Sauthemptona do Queenstowna kod svog ujaka koji je bio biskup u Irskoj. Na putu je upoznao bogati bračni par koji ga je zamolio da im se pridruži na putovanju do New York-a, sve na njihov trošak. Brown je navodno s Titanica poslao telegram u Dublin u kojem je tražio dozvolu da nastavi put. Odgovor je stigao u Queenstown, a glasio je: “Silazi s tog broda”.

Žrtve namamili putem medija

Zavjernici (suprotno od teoretičara zavjere) su tako imali brod i kapetana, trebalo je samo namamiti žrtve što je bio najlakši dio posla. Zbog velike medijske pompe, svi koji su mislili da nešto znače u društvu morali su biti na brodu. I sam Morgan najavljivao je kako će putovati Titanikom do New Yorka. Astor se vraćao s mladom suprugom s putovanja u Egiptu, Guggenheim je bio Parizu, a Straus je bio sa suprugom u Europi.

Svi su trebali doći do Amerike, a prvo putovanje Titanikom nije se smjelo propustiti. Zanimljivo je spomenuti kako je Morgan otkazao putovanje zadnji dan i to zbog bolesti. Poslije je pronađen u dobrom zdravstvenom stanju s ljubavnicom, kad mu je obznanjena vijest o tragediji.

Početak Novog svjetskog poretka

Nakon potonuća Titanica, kompaniji White Star Line otišla je odšteta od milijun funti (danas oko 100 milijuna eura), koja je godinu dana kasnije isplaćena dioničarima, a veći dio je Morgan spremio u džep.

To je bila najuspješnija poslovna godina za White Star Line u povijesti ovog koncerna. U prosincu 1913. u američkom Kongresu prošao je zakon o formiranju Federalnih rezervi (FED). Zakon je prošao zahvaljujući Wilsonu koji ga je pogurao, navodno zato što je bio ucijenjen zbog preljuba.

Amerika je 1917. ušla u Prvi svjetski rat koji je financiran preko FED-a što je značilo ogromno zaduživanje. Od tada do 2000. godine američki dolar i britanska funta izgubili su oko 98% posto svoje vrijednosti zbog inflacije. Danas je preko 95% posto dolara u opticaju spekulativno, a vrijednost mu određuje potražnja na tržištu nafte. FED je jedna od najmoćnijih institucija u svijetu, a datum njenog osnutka smatra se početkom Novog svjetskog poretka.
 

 
(webtribune.rs, youtube.com/uredio: nsp)

Po definiciji, teorija zavjere je pokušaj da se objasni krajnji razlog nekog društvenog, političkog ili povijesnog događaja kao tajni plan tajnog udruženja moćnih osoba, često opisanih kao “moćna elita”, uz negiranje da je događaj rezultat izravne aktivnosti sudionika.

Termin “teorija zavjere” ili konspirativna teorija ponekad može imati i negativnu konotaciju, u smislu paranoičnog i neosnovanog vjerovanja u neku neosnovanu tvrdnju. Psiholozi kažu da se stvaranje teorija zavjera objašnjava ljudskom potrebom da se krivnja prenosi na nekog drugog ili da se objasne događaji o kojima čovjek nema dovoljno vjerodostojnih podataka.

Neki od njih čak tvrde i da se po broju teorija zavjere koje kruže u narodu točno zna koliko je nestabilno društvo u kojem se raspredaju takve priče. Na taj način, kažu, prazni se nagomilana agresija i traži žrtveni jarac. Svijetom ne vladaju građani preko vlasti u svojim zemljama … Barack Obama i Vladimir Putin nisu to što u stvari jesu, već tek pijuni … Ujedinjeni Narodi koje nitko ne pita ni za šta … samo su neke od aktualnih tema pristalica teorije zavjere. Koliko ste samo puta čuli ove ili slične teorije zavjere? Vjerujem da ni sami ne znate točan broj istih.
 

 
Najčešći predmet rasprava u teorijama zavjere su masoni, jedna od najstarijih bratskih organizacija na svijetu čija je prva Velika Loža nastala u XVIII stoljeću u Engleskoj, i iluminati čije se značenje u suvremeno doba odnosi na tajnu organizaciju čije aktivnosti dolaze kao vlada iz sjene.

Jedni vjeruju da iluminati navodno izazivaju krize diljem planeta preko vlada i korporacija i vrlo često se uzimaju kao referenca za Novi svjetski poredak. Drugi tvrde da svijetom upravljaju masoni iz nekih mračnih podruma gdje igraju partiju dobrog šaha sa sudbinama svih nas. Ili, ako ne masoni, poteze vuku razni svjetski moćnici iz bankarskih, naftnih i farmaceutskih fotelja.

Mnoge današnje teorije zavjere vjeruju da iluminati, kao gospodari uma, predstavljaju vođe u vladi Novog svjetskog poretka (Novus Ordo Mundi). U njemu, mnogi značajni događaji prouzrokovani su od strane vrlo moćne organizacije s primarnim ciljem da se ovlada svijetom. Kovanje zavjere prema konačnoj svjetskoj dominaciji preko autonomne svjetske vlade koja će zamijeniti suverenost država i donijeti drukčiju diobu vlasti u borbi za svjetsku vlast, glavna je teorija zavjere vezana za iluminate.

Iako je Vatikan najmanja neovisna država na svijetu u kojoj je sjedište poglavara Rimokatoličke crkve Pape, mnoge teorije zavjere vezanu su izravno za ovog jedinog apsolutnog monarha u Europi. Stručnjaci grupe Skrinijum proveli su čitavih sedam godina na proučavanju originalnih zapisnika o suđenju templarima, iz čega je kasnije nastala knjiga “Processus contra Templarios”. Kažu da ovo nije prva, a neće biti ni posljednja knjiga u otkrivanju svih vatikanskih tajni. Po nekim tvrdnjama, trenutno se radi na otkrivanju reformističkih ideja pape Rodrigo de Borgia-e (1431-1503).

Iz svjetskih teorija zavjere nije izuzet ni glavni stožer Ministarstva obrane SAD-a, Pentagon, koji je bio cilj terorističkog napada 11.rujna 2001. godine. Mnogi suvremeni zagovornici teorija zavjere vjeruju da je upravo u ovom napadu svoje prste uplela tadašnja amerilka vlada na čelu sa George Bush-em mlađim. Svoje sumnje pravdaju činjenicom da je Bin Laden predugo na slobodi. S obzirom na to a je on u mladosti bio “američki čovjek”, zagovornici ove teorije kažu da bi bilo malo naivno povjerovati u službenu verziju o terorističkom napadu na Pentagon i “tornjeva blizanaca” u New York-u.

Postoji, dakle, vrlo duga tradicija da se pribjegava teorijama zavjere da bi se bilo što objasnilo. Uvijek se kuje neka mračna zavjera u nekoj stranoj uredu i uvijek se spominju neke opskurne sile koje iz ko zna kojih razloga manipuliraju događajima i ljudima. Izgleda da su takve stvari neodvojivi dio ljudskog uma na koje ni mi, Hrvati i stanovnici ovih prostora, nismo ostali imuni.

Za mnoge zagovornike teorije zavjere upravo smo mi školski primjer. I to ne teorije zavjere, kako kažu, već prave zavjere stranih sila pod izgovorom ljudskih prava, pravde, istine, dobrote i milosrđa. Spominje se da je rat u bivšoj Jugoslaviji rezultat planiranja tajne službe CIA. Slična priča, kažu, čula se i u susjednoj Rumunjskoj nakon što je Ceausescu zbačen s vlasti. U istom tonu, političari, premijeri, predsjednici i zastupnici u današnjoj Hrvatskoj, Srbiji, Bosni… puke su marionete nekoliko najmoćnijih i najbogatijih ljudi u državi koji, svojim novcem, drže sve poluge vlasti. Ako im se netko zamjeri, sklanjaju ga i “izmišljaju” nove ljude, pa čak i cijele partije, kako bi čvrsto držali vlast u svojim rukama.

Ovo je priča koju ćete najčešće čuti po kuloarima današnje Hrvatske. Po ovoj teoriji zavjere, politički život u Hrvatskoj je samo privid. Ljuti politički neprijatelji, takozvana oporba, samo su igrači na političkoj pozornici, dok su redatelji i scenaristi svemoćni biznismeni (moderno nazvani tajkunima) koji donose odluke o svemu što je zaista bitno u zemlji. Teoretičari zavjere tvrde da u Hrvatskoj nema ideologije, nema ideala i nema “borbe za narod”. Svi su tu samo da bi održavali privid da se “nešto događa” u državi nedođiji.

Svi političari su samo dobri glumci koji uzimaju ogromne provizije od svojih tajkunskih mentora. Hrvatski narod je, dakle, žrtva teorije zavjere skuhane u loncu ko zna kojih tajkuna. Upravo zbog toga ne treba čuditi ni nastanak teorije zavjere u kojoj se svi u Hrvatskoj – prisluškuju! “Moram nešto važno da ti kažem, izvadi bateriju iz mobitela, prisluškuju nas!” – Ovim riječima, kažu, počinje sve više “povjerljivih” razgovora u Hrvatskoj i na Balkanu. Svi su čuli da ih netko uvijek prisluškuje i da se svaki razgovor snima. Zbog toga se “važne stvari” ne govore preko fiksnih ni preko mobitela. Nokia i Sony Ericsson postali su toliko sumnjivi da mnogi danas vjeruju da se u njima kriju mikrofoni koji mogu snimati korisnika čak i kada on nije na vezi! “Jedini siguran lijek je vađenje baterije iz telefona”, kažu oni koji odlično “poznavaju” stvari. “Špijunski uređaji”, “mikrofonski telefoni” ili “zidovi puni bubica” samo su neki od mitova koji su rasplamsali paranoju pojedinaca čije su sumnje u teoriju zavjere išle toliko daleko da su, kako kažu, neke povjerljive sastanke zakazivali daleko izvan gradova i bez mobilnih telefona, naravno.

Neke od popularnih teorija zavjere u Hrvatskoj vezane su i za male zelene ET-je koji, kako kažu “poznavaoci”, postoje, ali tajna svjetska “elita” to uporno krije daleko od očiju javnosti. Zagovornici ove teorije zavjere tvrde da vanzemaljci nisu proizvod Hollywood-a ni naše mašte već realna bića čije postojanje i prisutnost na Zemlji zataškavaju tajna društva, jer im je potrebna vanzemaljska tehnologija kako bi mogli upravljati svijetom. Kao referencu za ovu tvrdnju navode čuveni “slučaj Roswell” iz 1947. godine kada je (navodno) u američkom gradiću Roswell u Novom Meksiku pala izvanzemaljska letjelica. Tadašnja vlada SAD-a je prvo potvrdila da se srušio leteći tanjur nepoznatog porijekla, a ubrzo zatim promijenila je izjavu i objavila da se srušio meteorološki balon. Događaj je brzo zaboravljen sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a onda se planetom proširila priča o sakrivenim tijelima vanzemaljaca koji su pali kod Roswella. Danas je čak moguće pronaći i “arhivske” videozapise na youtube-u koji govore upravo o ovim malim vanzemaljskim bićima.

Najnovija i najaktualnija teorija zavjere vezana je upravo za svinjsku gripu, viruse “SARS” i H7N9. Mnogi tvrde da je ovaj virus nastao kao rezultat obračuna velikih magnata. Kažu, zavjera je počela s govedinom, kada su proizvođači mesa peradi izmislili ideju o ludim kravama, a sada su se farmaceutske kuće ponovo dosjetile kako brzo i lako profitiraju na ljudskoj nesreći. Da li su one izmislile kompletan svinjsku gripu ili samo “napumpale” priče o opasnostima od istog, to tvorcima teorije zavjere još uvijek nije jasno, ali im je jasno da su proizvođači lijekova i cjepiva debelo profitirali.

Jedni tvrde da virus svinjske gripe nema, drugi da je cjepivo protiv njega opasna po zdravlje ljudi, a treći da je planeta Zemlja postala previše “tijesna”, pa se moralo nekako stati na put prenapučenim ljudima. I kako bi se poduprla ova teorija zavjere, sve se više po kuloarima spominje tajanstveni “farmaceut” čiji su e-mailovi punili inbox poštu mnogih korisnika interneta. U tom pismu, ovaj samozvani “kvalificirani farmaceut” (bez identiteta) tvrdio je da cjepivo protiv svinjske gripe sadrži opasne spojeve koja se vezuju za receptore u mozgu i uzrokuju njegovo oštećenje (thimerosolu) i varaju imunološki sustav čovjeka stvarajući auto-imune bolesti (Squalene). Bez toga da se uopće i zapitaju koliko je štetnih i kancerogenih tvari u duhanu koje pušači svakodnevno unose u organizam ili što se sve veže za stanice mozga i uništava ga u slučaju uporabe alkohola ili eventualno marihuane, pristalice ove teorije zavjere neprestalno su pozivale na bojkot cijepljenja.

Kako se ispostavilo, ova teorija zavjere imala je masovni znak koji je izravno utjecao na ljude da prelome u svojim glavama i odbiju primiti cjepivo. Epilog ove teorije zavjere vidjet ćemo na Europskom sudu za ljudska prava. Kako je smanjen broj oboljelih od tuberkuloze? Koliki bi bio broj umrlih da nije bila obvezno cijepljenje protiv velikih boginja? Kako je pojava bjesnoće gotovo iskorijenjena? Zašto je difterija danas nepoznata pojava u suvremenom svijetu? To su neka od pitanja na koje pristalice teorije zavjere zvane Svinjska gripa ne žele dati odgovor … ili ga, jednostavno, ne znaju.

Bilo kako bilo, sveopće prisutna teorija zavjere kod nas i u svijetu i dalje otvara više pitanja nego što daje odgovore. Ako se po broju teorija zavjere koje kruže u narodu točno zna koliko je nestabilno društvo u kojem se raspredaju takve priče, onda je i više nego očito da je cijela planeta u velikoj krizi. Ili je, možda, pravo vrijeme da se zapitamo nije li najveća teorija zavjere upravo uvjeravanje ljudi da postoji teorija zavjere?!? No najveće je pitanje, zašto nas elite uništavaju, truju, jedno govore, drugo rade.

Bilo kako bilo, u zadnje vrijeme sve više teorija zavjere prelazi u ISTINU, i razotkrivaju se sve više skrivenih stvari koje elita ne želi da mi vidimo. Ustrajmo u teorijama zavjere u potrazi za istinom, jer pametan čovjek traga za istinom, a manje pametan istu zanemaruje.
 
(vanjabor.wordpress.com, youtube.com/uredio: nsp)

Rimokatolička crkva je najmoćnija organizacija na svijetu – financijski, religijski i politički.

Vatikan posjeduje svoju državu sa svim pravima, što znači da imaju diplomatske imunitete i slično. Također, Rimska crkva ima svoju banku koja je jedina banka na svijetu koja nema superviziju, što znači da je idealno tlo za pranje novca – jer nema kontrole.

Vatikanska banka, koja se naziva “Institut za religiozne poslove”, značajan novac investira po svijetu – u nekretnine, druge banke, poznate tvrtke. Osim njihovih izravnih biznisa, postoji i priljev novca od vjernika.

Procjenjuje se da Rimska crkva ima oko milijardu vjernika. Vatikan provodi kontrolu glavnih tokova u svijetu preko svojih organizacija, čiji su članovi moćni ljudi koji zauzimaju važne funkcije na polju politike, financija i dr.. Na primjer, vatikanske glavne organizacije, čiji su članovi položili zakletvu na lojalnost crkvi i papi jesu: jezuiti, tajno društvo Malteški vitezovi, Opus dei, Vitezovi Kolumba i dr.. To je papinska vojska – vitezovi – na isti način kao nekada u povijesti, samo sada na mnogo perfidniji i suptilniji način.

Jezuti su glavna katolička poluga, koja kontrolira sve druge organizacije. Postoji neformalna hijerarhija u tom sustavu u kojoj je glavni čovjek jezuitski general.

Zato se i zove “general”. Njegovi potčinjeni ga zovu “otac general”. To se može vidjeti i na njihovoj oficijelnoj web stranici. Aktualni jezuitski general je Španjolac Adolfo Nicolas, koji je rođen 1936. godine u vrijeme najvećeg uspona fašizma, u obitelji koja je bila veliki simpatizer Adolf Hitler-a, po kojem je i dobio ime.

Prema rimskoj hijerarhiji, jezuitskom generalu potčinjeni su i Malteški vitezovi, Vitezovi Kolumba i Opus dei. Jezuiti rade tajno, dok članovi organizacija Malteški vitezovi, Opus dei i Vitezovi Kolumba su u dobroj mjeri javne ličnosti. Na primjer, Vitez Kolumba je rođeni brat bivšeg predsjednika Amerike George Busha, Jeb Bush, inače guverner Floride.

On ne propušta priliku da papi poljubiti ruku i pokaze svoju lojalnost. Malteški vitezovi su znatno brojniji i danas su postali vjerojatno najutjecajnije tajno društvo u svetu. Neki od članova su gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg, najmoćniji čovjek među milijarderima, prema anketi magazina Forbes.

Zatim Frank Karluči, nekada visoki funkcioner CIA-e, a sada prvi čovjek američke Carlisle grupe, jednog od službeno najvećih trgovaca oružjem u svijetu. Carlisle grupa je inače među najmoćnijim tvrtkama u svijetu. Dakle, malteški vitezovi u dobroj mjeri kontroliraju vojnu industriju.

Članak Malteskih vitezova je i Michael Chertoff, direktor Homeland security, američke carinske i imigracijske službe. Rimska crkva svjesno ubacuje svoje ljude u tu službu jer se preko nje provodi politika izmjene demografske strukture Amerike.

Na primjer, sada su Španjolci (useljenici iz Južne Amerike koji govore španjolskim jezikom, uglavnom Meksikanci) moćna glasačka mašinerija u Americi (danas ih ima više nego crnaca u Americi), a gotovo svi su katolici. Tako je rimokatolika svake godine sve više u Americi.

Važan član Malteških vitezova je španjolski kralj Juan Carlos, pod čijom kontrolom je između ostalog i Španjolac Javier Solana, visoki dužnosnik EU, koji je bio šef NATO-a u vrijeme bombardiranja SR Jugoslavije. Prvi čovjek Malteških vitezova u Americi je njujorški kardinal Edward Egan.

Kada su srušene neboderi blizanci 11. rujna, Egan je i bio šef Malteških vitezova u Americi, a član iste organizacije je bio tadašnji direktor CIA-e George Tenet, koji je bio, dakle, podređen Eganu. Vjeruje se da je CIA tada o svemu bila upoznata, a zna se da postoje brojne sumnje da je spomenuti događaj bio isceniran.

Suština je da su ljudi pod kontrolom Rimske crkve vodili cijeli “proces”. Najmoćniji bankar u 20. stoljeću, David Rockefeller, također je član Malteških vitezova. Malteški vitezovi su članovi Vrhovnog suda Amerike – Samuel Alito i Antonin Skalila, oba su katolici.

Član Malteškog reda, između ostalih, je i John De Joya, prvi čovjek George Town Sveučilišta u Washingtonu, koji producira kadrove za američku administraciju i Pentagon. George Town je jezuitski koledž (bivši predsjednik Bill Clinton je studirao na ovom koledžu). Jezuiti kontroliraju službeno najviše koledža u Americi, a među njima je i poznati forda Sveučilište u New York-u.

Mnogi od članova Malteških vitezova i ne kriju da su članovi ove organizacije. Spiskovi o članovima u dobroj mjeri se mogu naći na internetu i u knjigama raznih autora.

Za članove organizacija poput jezuita, i njihovih ogranaka poput Malteški vitezovi, vrijedi da su dobro infiltrirani u masoneriju i slična tajna društva. Leo Zagami, odbjegli član Iluminata, organizacije koja predstavlja elitu masonerije, kaže da jezuiti kontroliraju vrh svjetske masonerije.

Na primjer, obitelj Rothschild je glavna za britansku masoneriju. Rimskoj crkvi je dovoljno da kontrolira jednog ili nekoliko članova te obitelji da bi kontrolirao čitavu britansku masoneriju, a da to niži članovi i ne znaju. Rothschildi, kao vjerne sluge Rimske crkve, predano se zalažu za svjetsku vladu.

Iz knjige “Vatikanske ubojice”. Knjigu možete skinuti OVDJE
 

 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

Novi papa je prvi papa jezuita u povijesti. I to još iz Argentine. Oni koji malo poznaju povijest znaju da je Argentina bila najveći bastion nacizma izvan Evrope tokom Drugog svetskog rata, kao i posle njega, kao najveće utočište odbeglih nacista, a sve pod pokroviteljstvom Rimske crkve.

Jezuiti se smatraju „vojskom Rimske crkve“, a njihov osnivač je okultista Ignjacio Lojola, pisac čuvenih „Duhovnih vježbi“ čijim sprovođenjem se pada u trans i kako kažu upućeni „osoba biva opsjednuta demonima“, pa je u tom stanju spremna da počini najveće zločine, što je naročito bio slučaj tijekom srednjovjekovne inkvizicije i kroz (ne)djela rimskih svećenika u NDH tijekom Drugog svjetskog rata.

Podsjetimo da je je vođa jezuita čovjek koji nosi titulu „jezuitski general“ – osoba koja je poznata pod nazivom „crni papa“.

Da li je bivši papa bio prisiljen da se povuče zbog svoje mlakosti? Da li su ga jezuitski jastrebovi smijenili da bi doveli na papski tron svog čovjeka koji će se „konačno obračunati sa svim svjetskim hereticima“ u novom plamenu inkvizicije? Ostaje da se vidi.

Mnogi od najutjecajnijih ljudi svijeta tvrde da rimokatolički red jezuita kontrolira sve svjetske tokove. Kako i na koji način? Pogledajmo izjave ovih ljudi:

John Adams (1735-1826; drugi predsjednik SAD-a):

„Moja povijest jezuita nije opširno napisana, ali iza nje stoje neosporni autoriteti. Ona je veoma specifična, ali i užasna. Obnova (Jezuitskog reda 1814. godine, od strane pape Pija VII) zaista predstavlja korak ka mračnjaštvu, okrutnostima, despotizmu, (i) smrti… Ne volim izgled jezuita. Ako postoji neko tko zaslužuje vječno prokletstvo na zemlji i nakon nje, onda je to ovo Društvo (Ignjacija) Lojole.“

Markiz Lafajet (1757-1834; francuski državnik i general. Služio u Američkoj kontinentalnoj vojsci pod komandom generala George Washington-a, tijekom Američkog rata za nezavisnost):

„Moje mišljenje je da ako neko ugrozi slobodu ove zemlje – Sjedinjenih Američkih Država – da će to biti učinjeno intrigama jezuitskih svećenika Rimokatoličke crkve, zato što su oni najvještiji i najopasniji neprijatelji svih civilnih i religijskih sloboda. Oni su izazvali VEĆINU ratova u Europi“.

 Abraham Lincoln (1809-1865; 16. predsjednik SAD-a):

„Ovaj rat (tj. Američki građanski rat 1861-1865) nikada ne bi ni počeo da nije bilo velikog utjecaja jezuita“.

Samuel Morse (1791-1872; američki izumitelj telegrafa i autor knjige „Strana zavjera protiv sloboda SAD-a“:

„Jezuiti… su tajno društvo – poput masonskog reda – s tim da su oni još gori i još opasniji.“

Edmond Paris (autor knjige „Tajna povijest jezuita“):

„Javnost je skoro potpuno nesvjesna uloge Vatikana i njegovih jezuita u započinjanju dva svjetska rata. Takvu situaciju djelomično možemo objasniti gigantskom financijskom moći Vatikana, kojom su stekli prevlast u mnogim aspektima, a naročito od vremena posljednjeg rata“.

R. V. Thompson (bivši državni sekretar Američke mornarice):

„(Jezuiti) su smrtni neprijatelji građanske i religijske slobode“.

Napoleon Bonaparta (1769-1821; francuski car):

„Jezuiti su VOJNA organizacija, a ne crkveni red. Njihov vođa je general vojske, a ne običan starješina nekog manastira. Cilj ove organizacije jest da stekne moć – u pravom smislu te riječi – apsolutnu moć, univerzalnu moć, moć kontrole nad cijelim svijetom, kojim će vladati jedan čovjek (tj. Crni papa, Glavni general jezuita). Taj ‘jezuitizam’ je najgori od svih despotizama, i istovremeno, najveća prijevara od svih prijevara…“

Fjodor Dostojevski (1821-1881; čuveni ruski pisac):

„Jezuiti… su jednostavno vojska koja pomaže Rimu da stekne vlast nad cijelim svijetom, kojim bi u budućnosti vladao sam rimski papa kao car… To je njihov krajnji cilj… To je jednostavno samo žudnja za moći, za prljavim zemaljskim bogatstvima, i dominacijom; svi bi ljudi trebalo da postanu njihovi robovi (tj. robovi jezuita), oni se samo za to bore. Oni čak možda i ne vjeruju u Boga.“

Robert Jefferson Breckinridge (1800-1871; političar i svećenik):

„Društvo Isusovaca (tj. Jezuitski red) je neprijatelj čovječanstva. Svi ljudi svijeta bi trebalo da se ujedine u borbi protiv njih… Jer ili će oni biti u potpunosti uništeni, ili će doći do potpune iskvarenosti i degradacije čovječanstva.“

James Parton (Američki povjesničar):

„Ako pratite masonsku hijerarhiju, kroz sve njene redove, sve dok se ne dođe do vrhovnog grand-mastera i najvećeg masona svijeta, otkriti ćete da je ta strašna individua, zapravo, ista ličnost kao i vođa Društva Isusovaca (tj. general Jezuitskog reda).“

F. Tuper Sosi (Autor knjige „Vladari zla“):

„…Rimsku inkviziciju… predvodili su jezuiti još od 1572. godine.“

Papa Kliment XIV (papa koji je „zauvijek“ ukinuo Jezuitski red 1773. godine):

„Avaj, znao sam da će me oni (jezuiti) otrovati, ali nisam očekivao da će to učiniti na tako spor i okrutan način.“ (1774)

M. F. Kuzak (bivša kaluđerica, autor knjige „Crni papa“:

„U krugovima Rimske crkve pouzdano se zna da se izraz ‘Crni papa’ oduvijek koristio za jezuitskog generala, pošto on nosi crnu odjeću, za razliku od pape, koji nosi belu. Oni rimokatolici koji ne simpatiziraju jezuite, a njihov broj nije mali, smatraju da taj Crni papa kontrolira ‘Bijelog papu’… čak i usprkos tome što je ovaj prvi (Crni papa) u obavezi da bar iskaže poslušnost ovom drugom.“ (1896)

„…Jezuitski red je jedini red Rimske crkve… koji djeluje pod zastavom (‘Bijelog’) pape, i jedini koji je protjerivan iz raznih zemalja zbog miješanja u politiku. Stoga je logično očekivati da je glavni cilj Društva (Isusovaca, tj. Reda jezuita) upravo stjecanje političke moći.“ (1896)

Jeremija J. Krauli (irski bivši svećenik Rimokatoličke crkve; autor knjige „Romanizam: Prijetnja narodu“:

„(Jezuitski) general je glavni čovjek ove mračne i nijeme armije, koja misli, čini, radi i sluša, kao pasivni instrument njegovih zamisli. Cijeli njihov život je posvećen samo jednom cilju – napretku (Jezuitskog) Reda za koji su vezani.“ (1912)

Fridrich von Hardenberg (njemački filozof):

„Nikada u svjetskoj povijesti nije postojalo takvo Društvo (tj. Jezuitski red). Čak ni drevni rimski Senat nije imao tako jasan plan za vladanje nad svijetom.“ (1800)

Brigadni general Tomas M. Haris:

„Organizacijska hijerarhija (Rimske crkve) predstavlja potpuni militarni despotizam, kojim prividno vlada papa, a u stvari Crni papa (jezuitski general) je stvarni vođa. Crni papa je dakle vođa Jezuitskog reda. Zovu ga generalom. On ne samo da predvodi taj red, već kontrolira i opću politiku (Rimske) crkve. On stoji na prijestolju, nalazi se na vrhu hijerarhije. Čitava ta mašinerija je pod strogim pravilima vojne discipline, i sve što ona misli, čini, planira i izvršava, dolazi sa vrha. Tu nema pojedinačnih mišljenja ili akcija, svi su podređeni tom vrhu. Najvažnija dužnost svakog svećenika je podrazumijevana i bespogovorna poslušnost nadređenima…“

Adolf Hitler (1889-1945; vođa nacista i kancelar Njemačke 1933-1945):

„Najviše sam naučio od jezuita, isto kao i Lenjin, koliko mi je poznato. Svijet nikada nije spoznao nešto tako veličanstveno poput hijerarhijske strukture (Rimo-) Katoličke crkve. Postoje i stvari koje sam jednostavno preuzeo od Jezuitskog reda i unio ih u svoju (nacističku) partiju.“

…Heinrich Himmler-a (vođu nacističkog SS reda) vidim kao našeg Ignjacija Lojolu (osnivača Jezuitskog reda).“

Lord Palmerston:

„Prisustvo jezuita u nekoj zemlji, bilo da je ista katolička ili protestantska, povećava rizik od nastanka društvenih nemira“.
 

 
 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Ratifikacijom Lisabonskog sporazuma od svih 28 zemalja članica EU stvorena je do sada najveća europska superdržava. Po tvrdnjama nekih analitičara, EU bi se sada mogla zvati Sjedinjene Europske Države (USE). Ali za razliku od stvaranja USA, čemu je prethodio težak genocid i potpuno istrebljivanje starosjedilaca u mnogim krajevima obje Amerike, stvaranje USE je bilo mnogo kompleksnije, pošto su mnogi vlastelini, kraljevi i feudalci pružali stoljećima žestok otpor.

Iako danas moćnici EU nastoje državama članicama nametnuti što više “demokracije”, spomenuti Lisabonski sporazum je zapravo na zaobilazan način izbjegao referendumsko izjašnjavanje građana. Tamo gdje je i bilo nekog referenduma, vidjelo se da narod uopće nije oduševljen ovakvom nadnacionalnom političkom konstrukcijom. A kad narod nešto ne želi, onda mu se to mora lukavo upakirati u ono što on može prihvatiti. I to je bio mukotrpan zadatak EU kreatora.

Zato ni prvi predsjednik EU nije izabran na referendumu, već na tajnom sastanku Vijeća EU. Čovjek koji je izabran čak nije ni poznat političkim krugovima izvan Belgije.

Njegovo ime je Herman van Rompuy. Njegovo prezime se teško izgovara čak i u multikulturalnoj EU. Čovjek neupadljivog lika i još manje primjetnog dijela.

I zemlja iz koje potječe, Belgija, ne može se pohvaliti povijesnim značajem. Bar ne za njene stanovnike. Ali, za divno čudo, baš u njoj je sjedište EU i NATO-a, najmoćnije vojske svijeta.

Zašto u Belgiji, u Bruxellesu?

NACIONALNA ALKEMIJA

Belgija je nastala 1830. jednostavnim odvajanjem južnog dijela teritorija od države koju znamo kao Nizozemska. Ime Nizozemska (Netherland) označava da se radi o velikoj ravnici, dobrim dijelom i ispod razine mora, dok je Nizozemska naziv koji su ovoj zemlji dali Rimljani kada je bila njihova provincija.

U Nizozemskoj živi germanski narod koji sebe naziva Dači (što je najvjerojatnije oblik riječi Deutsch – Dojč), a na starom njemačkom znači – ljudi. Deutschland je zemlja germanskih ljudi.

U Belgiji danas živi šest milijuna Dutch-a (koji govore svoj jezik) i oni žive u sjevernom dijelu zemlje nekada nazvanom Flandrija. Svi oni koji tu žive nazvani su tako Flamancima. U južnom dijelu Belgije, nazvanom Valonija, živi četiri milijuna Francuza, koji i dalje govore svoj ​​francuski jezik, ali se ne zovu Francuzi već Valonci. (Ovo je analogno stvaranju Crnogoraca, Vojvođana, Bošnjaka, Hrvata, Srba i Makedonaca. Analogija nije slučajna, jer su tvorci i jednog i drugog nacionalnog i etničkog parceliranja isti.)

Belgija - Valonija i Flandrija

Dakle, Flamanci i Valonci nisu nikakvi novi narodi, već nova konstrukcija napravljena od Dutch-a (dojci) i Francuza. Ono što je karakteristika jednog naroda je jezik, i ne postoje dva naroda koji imaju isti jezik, niti jedan narod sa dva jezika. Ali, ako teritoriju na kojoj jedan narod živi podijelite državnom granicom – dobivate nacije.

Riječ “nacija” potječe od latinske riječi “natio” i označava rođenje (mjesto rođenja). Onda namjerno kroz povijest, preko knjiga i masovnih medija, napravite zbrku ova dva pojma i ljudi više ne razlikuju narod od nacije. Tako umjetno oblikovane nacije postaju narodi, ali bez svog izvornog jezika i kulture. Njihov dotadašnji jezik nazvati novim imenom i izmjene neke riječi i … I dobijete, npr.., Crnogorski, bošnjački itd.. – Jezik.

U suštini on je i dalje onaj stari kojim su se sporazumijevali i prije. Za pravljenje prikladnih rječnika i stvaranje novih jezičnih konstrukcija zadužena je učena masonerija. Za potrebe jedne takve tvorevine nazvane Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije preimenovane u Jugoslavija, masoni Dositej Obradović i Vuk Karadžić napravili su i srpsko-hrvatski jezik. Na njemu je ispisan i ovaj tekst.

Ovakve umjetne diobe, preseljavanja, pokrštavanja, mijenjanja imena narodima, ali i osobna imena stanovnika određenih područja – dio su europske povijesti, ali i Indije i Amerike i Afrike. Tako je Rimokatolička crkva vještom “alkemijom” stoljećima zatirala izvorni nacionalizam i osjećanje pripadnosti određenom narodu ili feudu.

Naravno feud koji je kontrolirao vladar odan katoličkoj vjeri bio je bolji što je u njemu nacionalizam bio izgrađeniji. Ali, ako vladar nije bio spreman da se potčini ovoj crkvi, morao je biti detroniran, a narod pokršten, denacionalizovan ili ubijen.

Podijeli i zavadi, pa vladaj!

Europska unija sastavljena od 28 država članica upravo počiva na ovako prekrojena, pokrštenim i podijeljenim narodima i katoličanstvu odanoj vlasteli, kojoj je vrhovno svećenstvo odobrilo krunu.

Iako je sve pokrenuto na fabricirane informacijama, nijedan europski vladar niti visoki državnik u EU nije se bunio i suprotstavio. Državna suverenost je očito još tada bila samo mislena imenica, pa je ratifikacija Lisabonskog sporazuma praktično samo formaliziranje onoga što je i prije deset godina funkcioniralo.

To se zove demokratski centralizam i pluralizam – svi imaju pravo da misle isto ili slično. Ali smjernice za odluke stižu iz jednog mjesta i moraju se provoditi bez obzira na vlastito mišljenje. Da li je i Titova SFRJ bila samo mali probni sustav za EU?

Ali, formiranje superdržave s demokratskim centralizmom uopće nije bio jednostavan pothvat i potrebna su bila stoljeća da bi se podobne društvene zajednice i nacije napravile. I to je, naravno, mogla raditi samo institucija koja je u stanju opstati stoljećima i koja funkcionira u formi veoma učenog bratstva. Braća umiru tjelesno, ali Sveti duh i (Božji) zadaci se prenose na nove naraštaje.

Stvaranje EU je tako epilog tisuću godina duge borbe za prevlast između svećenika (odavno ustanovljene društvene elite za upravljanje ljudskim dušama) i feudalaca koji imaju posjed, radnu snagu i vojsku i materijalna dobra.

Duhovnjaci ta materijalna dobra moraju na neki način uzeti od njih (možete to nazvati i reketiranjem vlastele), a sa druge strane često gramziva i nesposobna vlastela može računati da će mu narod mentalno obrađen vjerom, biti miran i pokoran. Crkva je upravo ekspert za takve poslove. A to se mora debelo platiti i to uglavom zlatom i dijamantima. Papirnati novac služi samo običnom narodu.

Ova simbioza duhovnog i materijalnog funkcionira uspješno već tisućama godina. Ali, krajnji cilj svećenstva je jedno tijelo sa glavom. To znači da Sveti duh koji upravlja bude i vlasnik svih materijalnih dobara. Neki to nazivaju “Kristovim carstvom”, a neki Novim svjetskim poretkom. Učenje Isusa Krista sa ovim “kršćanstvom” nema nikakve veze.

Zato je odnos katoličkog svećenstva i vladara kroz stoljeća bio nategnut, a sami vladari su uvođeni  u teške ratove. Strategija duhovnih mudraca je bila u načelu: Divide et impera!

Za osvajanje je najvažnije imati moćnu vojsku

Pošto svećenstvo nema svoju vojsku, ono je razradilo vještinu uvjeravanja kako bi za svoje križarske ratove koristilo nacionalne vojske. Tako su Španjolci nakon osvajanja Amerike bili puni zlata i u 16. stoljeću su postali svjetska vojna supersila. Njihova borbenost i nemilosrdnost bile su posljedica 760 godina duge tiranije koju su doživjeli od Mavra, a onda teške crkvene inkvizicije.

Nakon teške inkvizicije, Spanjardi su “U ime Boga” krenuli u veliku pljačku Novog Svijeta. Upravo zahvaljujući ovakvim križarskim pohodima suvremeni “Zapad” je postao “razvijen”, “napredan” i bogat.

Kada se danas netko na zaostalom i siromašnom Balkanu otvoreno divi “svjetlosti Zapada” on očito ne poznaje pravu europsku povijest. Ugledne vojvodske i lordovske titule često samo pokazuju stupanj umijeća u pljačkanju i zločinima za račun vlastelina ili svećenika.

Za pokoravanje protestantske Engleske, Spanjardima je bilo neophodno da se njihova takozvana “nepobediva armada” iskrca na britanskom otoku, a idealna pozicija za to bila je obala tada Ujedinjenog Nizozemskog Kraljevstva. Ali, nizozemske vojvode se nisu dale pokoriti i pružen je žestok otpor ovoj moćnoj armadi u papinskoj službi.

Tako je, u tada nizozemski Bruxelles (1567.), poslan ju Vojvoda od Alve, koji je Nizozemce šest godina teško terorizirao. Osnovao je i preki sud za sve koji su se bunili.

Prvog lipnja 1568. u Bruxellesu je pogubljeno 12 plemića, a tjedan dana kasnije i grofovi od Egmond i Horne. Imenovano je “Krvavo veće Albinog Tribunala, koje je i optuživalo i presuđivalo. (Današnji Haški tribunal je samo nasljednik ove stare inkvizicije.

Španjolski vladar Filip II, koji je Vojvodu od Alve i poslao u Nizozemsku, veljače 1568. je čak naredio da se pobiju svi stanovnici Nizozemske, njih oko tri milijuna. Papskoj inkviziciji su posebno smetali nepokorni, a uspješni nizozemski feudalci, trgovci i učeni bogati ljudi.

Tako je 1573. oko 30.000 španjolskih vojnika napravilo opsadu oko nizozemskog grada Haarlema, gdje se zatvorilo isto toliko stanovnika koji su pružali otpor sedam mjeseci. Grad je bio opasan kanalima i zidinama, a iznutra su ga branile i žene. Ali, kada im je ponestalo hrane, morali su se predati. Tada je španjolska armada napravila pravi masakr ubijajući sve pred sobom.

Gnjev Spanjarda u službi katoličke inkvizicije vukao je korijene odavno.

Tako je ezuit u civilu, Balthasar Gerards, 1584. ubio nizozemskog princa William Oranskog, koji im se tako žestoko odupirao sa svojom vojskom da je bogata Španjolska zbog tog rata doživjela bankrot. Povjesničari kažu da je to prvi atentat na nekog monarha izvršen vatrenim oružjem.

Dinastijska veza Nizozemske i je bila najveća prepreka

Veliki problem “nepobedivoj armadi” je predstavljao savez Engleske i Nizozemske nastao zbog bliskih rodbinskih veza protestantske dinastije Stewarta s nizozemskom Oranskim dinastijom.

Ovaj moćni savez je 1639. upravo vojno porazio “nepobjedivu armadu” na južnoj obali Engleske, kada su Španjolci planirali svrgnuti kraljicu Elizabetu I. Ideja je bila da se španjolska armada, koju je predvodio Medina Sidonija, na južnoj engleskoj obali sjedini sa snagama vojvode od Parme i tako zajedno uđu u Englesku. Ali, nisu uspjeli.

Španjolska armada

Tada je katoličkim vojnim stratezima postalo jasno da za svoje križarske ratove (koje će kasnije pokreniti i u pohodu na Indiju) moraju imati bolju vojsku upravo s mornaricom kakvu je imala Engleska. Trebalo je nekako pridobiti Englesku za križarske ratove.

Ali, engleski kralj Charles I ne samo što je bio zagriženi protestant već nije dozvoljavao da mu razni savjetnici i parlamentarci nameću političke odluke. A ti savjetnici su često bili podmetnuti agenti Vatikana, koji su nastojali da iznutra oslabe njegovu vlast.

S druge strane kanala moćni nizozemski trgovci su se bogatili i sve više otiskivali preko Atlantskog oceana u Novi svijet. Tamo su gradili svoje kolonije i širili biznis. Tako su 1625. na rijeci Hudson osnovali i grad nazvan Novi Amsterdam (današnji New York).

Zato se iz Vatikana krenulo u smišljanje paklenog plana da se Engleska, kao nizozemski najveći saveznik, pokuša razoriti iznutra. Zadatak da detronira Charles I i Englesku vrati pod patronat Rimokatoličke crkve dobio je Oliver Cromwell.

Čim se dočepao vlasti Cromwell je naredio da se Charlesu I odrubi glava, što je učinjeno javno 1649.

Novi režim u Engleskoj je onda potpuno promijenio svoju politiku prema Nizozemskoj, nastojeći od saveznika napravi neprijatelja. Parlament kojim je Cromwell lako manipulirao (jer demokracija zato i služi da bi se običnim ljudima perfidno manipuliralo) donio je Navigacijski zakon, koji je nalagao da sav uvoz u Englesku mora ići engleskim brodovima ili brodovima koji su vlasništvo proizvođača robe. To je očito bilo usmjereno protiv nizozemskih trgovaca i brodovlasnika.

Oliver Cromwell

Naravno Španjolska je prva priznala Cromwell-ov režim. I on je ubrzo objavio i rat Nizozemskoj.

Tako je Vatikan konačno imao pod svojom kontrolom englesku mornaricu pa je ona vremenom postala nova europska i svjetska imperija. Englezi su počeli ratovati na zapadu i istoku, kao i u Africi, ne znajući da zapravo vrše kolonizaciju za račun Rimokatoličke crkve, dok je narod upadao u dugove i plaćao ova ratovanja.

Za razliku od engleskog kralja Jamesa II, koji je imao titulu vojvoda od Yorka i bio spreman Englesku držati u službi Katoličke crkve, unuk nizozemskog vladara Williama Oranskog nije bio takvog stava. Tako je William III Oranskim 1688. svrgnuo Jamesa II sa vlasti, pa su Nizozemci ovim činom Engleze zadržali u protestantskoj vjeri. Vojvoda od Yorka je inače poznat i po tome što je od Nizozemaca preoteo Novi Amsterdam i preimenovao ga u New York.

To ime najbolje pokazuje ko vlada njime i danas. Ako ovome dodate i rimski stil gradnje kojim obiluje Capitol Hill u Washington-u, još vam je lakše da zaključite tko vlada čitavom federalnom upravom u USA. Zato nije ni čudno što je USA zdušno radila na stvaranju UE tj.. USE.

Spajanje USA i USE je možda samo pitanje vremena.

OD NIZOZEMSKE DO BELGIJE

Tako su iste moćne duhovne snage koje znaju upravljati ljudskim uvjerenjima natjerale 1830. Dutche (Dojče) i Francuze, iz Flandrije i Valone, da postanu Belgijanci. Učinjeno je to orkestriranjem građanske revolucije u Ujedinjenom Kraljevstvu Nižih Zemalja. Odvojen je južni dio zemlje (baš kao i nedavno Kosmet od Srbije).

Odvajanje je tražilo većinsko katoličko stanovništvo, koje je živjelo u ovom dijelu Nizozemskog kraljevstva. Odcjepljeni dio nazvan je Belgija po staroj rimskoj provinciji Gallia Belgica. Londonska konferencija na kojoj su sudjelovale glavne europske sile priznala je nezavisnost Belgije i na prijestolje je 1831. doveden Leopold I (od Saxe Koburga), kralj svih Belgijanaca, odan katoličanstvu.

Da princeza Sharlota od Walesa (jedina kći engleskog kralja Georgea IV) nije umrla prilikom porođaja 1817. (Pošto su joj “doktori” ispuštali krv i izgladnjivali je prije poroda i totalno je oslabili), ona i njezin muž Leopold od Saxe Koburga naslijedi bi britanski tron, gdje se danas nalaze potomci princa Alberta iz iste germanske dinastije Saxe Coburg (a koji su promijenili prezime u Windsor).

I pokojna princeza Diana imala je istu titulu princeze od Walesa (i potječe iz dinastije Stewarta koji su bili odani protestantizmu). Nova supruga princa Charlesa je Camila Parker, katolkinja po svom prvom mužu.

Belgijski kralj Leopold III je 1940. napravio dogovor sa Hitlerom (također katolikom) i ostao je tijekom rata u Belgiji, koja je odmah i kapitulirala. Neposredno prije savezničke invazije Himler (katolik) je tajno preveo kralja Leopolda u Njemačku. Nakon rata Leopold se pokušao vratiti u Belgiju, ali mu je prijetilo suđenje zbog izdaje i on je otišao u Švicarsku (danas financijsku centralu EU). Ostao je u izbjeglištvu sve do 1951.

BEZ PATRIOTIZMA, MORALA I DEMOKRACIJE

U svojoj knjizi “U odsutnosti većine” (De Afwezige Meerderheid) pokojni flamanski filozof Lode Kles (1913-1997) upravo je napisao da bez identiteta i istinskog osjećaja za pripadnost domovini ne može biti ni demokracije ni morala. Da li je baš ovo razlog što se kao prvi predsjednik EU našao neupadljivi Herman van Rompuy? Koliko je on u svojoj političkoj karijeri bio fleksibilan, opisao je u više navrata belgijski politički analitičar Paul Belien, koji je i autor zanimljive knjige o EU “Tron u Bruxellesu”.

Tako Belien otkriva da je upravo Rompuy (koga je osobno upoznao) kao mlad bio pod utjecajem razmišljanja dr. Kles. Rompuy (1947) je konzervativni katolik i bio je politički aktivist omladinske sekcije Flamanske stranke kršćanskih demokrata. Pisao je knjige i članke o značaju tradicionalnih vrijednosti u društvu. U održavanju ovih vrijednosti on je vidio najvažniju ulogu religije. Rompuy je posebno bio pristalica ideje da se zabrani abortus, jer predstavlja ubijanje živog stvorenja.

Herman van Rompuy je u jednom trenutku čak namjeravao napustiti politiku i uđe u novinarstvo. Tada mu je, kao talentiranom piscu i vrsnom intelektualcu, upravo Kles, koji je bio pred mirovinom, ponudio mjesto direktora belgijskog utjecajnog magazina Trends, koji se bavi financijama i ekonomskim temama. Ali Rompuy je ipak ostao u politici.

Što je razlog da se predomislio nije poznato, pa se spominje da je možda u pitanju svota koja se ne odbija ili neka služba iz koje se nikada ne izlazi. Tako je 1988. Rompuy postao lider tada vladajuće Stranke kršćanskih demokrata.

Kada je belgijski parlament 1990. izglasao vrlo liberalan zakon o abortusu, tadašnji belgijski kraj Boduen, koji je umro tri godine kasnije i koji nije mogao imati djece sa svojom ženom, a bio je odani katolik, navodno je izjavio da nikada neće potpisati takav zakon i “da će radije abdicirati “. Ali, utjecajni belgijski političari nekako su bili “uvjereni” da kralj samo blefira, pa su primjedbe kralja (koji kao da je bio samo figura neke mnogo jače sile) ostale zataškane.

Kralj Boduen je tako zaista abdicirao travnja 1990. upravo zbog ovoga. Zakon je onda potpisao kolegij ministara sukladno belgijskim ustavom, koji tako predviđa ukoliko nema kralja.

Onda su ponovno izglasali da je kralj na tronu.

Kapitolski muzej u Rimu

Kao vođa tada najjače stranke u parlamentu ovaj najliberalniji zakon o pobačaju je praktično omogućio Rompuy, unatoč svojim čvrstim religijskim uvjerenjima.

Belien je o ovom skandalu (zapravo sprdnji s monarhijom i demokracijom) pisao za Wall Street Journal i bio zbog toga oštro ukoren i suspendiran. Istina tada NEKOME nije odgovarala.

Belin dalje kaže da je nakon ovoga Hermanu van Rompuyu bilo vrlo neugodno i prilikom jednog susreta s Belina čak je izbjegao i da ga pogleda u oči. Ali, njegova politička karijera je uspješno nastavljena. Postao je ministar financija, spiker predstavničkog doma i, konačno – premijer.

Belin kaže da je Rompuy i dalje nastavio objavljivati svoje knjige, koje su odavale intelektualnog i veoma inteligentnog autora, ali više nije branio koncept dobrog, već koncept manjeg zla. I počeo je pisati haiku.

Ali, politička nedosljednost Hermana van Rompuya je postala njegova glavna politička osobina.

“Demokracija” je u Belgiji veoma komplicirana, pa narodu ništa i ne znači. Zato su Belgijanci na “demokraciju” natjerani zakonom.

Predizborna obećanja za lakovjerne

Belgija se tako 2007. suočila s najdubljom političkom krizom kada je Vrhovni sud donio odluku da je postojanje jednog dvojezičnog izbornog distrikta u Bruxellesu (Bruxelles-Halle-Filvord) neustavno. Molbu da se utvrdi njegova ustavnost podnio je još 2003. stanovnik flamanskog dijela distrikta Herman van Rompuy.

Kršćanskim demokratima, koji tada nisu bili u vladajućoj partiji, očito je odgovaralo da se ovaj distrikt podijeli na dva dijela (briselski, gdje se govori francuski i gdje žive Valonci, i Hale-Filvord, gdje se govori nizozemski i gdje žive tzv. Flamanci.

Uputivši žalbu sudu Rompuy je imao namjeru da njome izazove političke probleme belgijskoj vladi Liberala, koji su odbijali da se ovaj distrikt podjeli.

Rompuy-ovi flamanski kršćanski demokrati su tako 2007. izašli na izbore sa čvrstim obećanjem da će kad uđu u vladu ovaj briselski distrikt podijeliti. Čitavu predizbornu kampanju Rompuy je vodio s ovim obećanjem.

Kada je Rompuy stranka dobila većinu na ovim izborima i postala najjača flamanska stranka, nastao je problem jer nisu mogli sastaviti vladu od dovoljnog broja zastupnika Flamanaca i Valonaca upravo zbog spora oko podjele distrikta. Vrhovni sud je nalagao da se o tome izjasni parlament i da se glasa, a Valonci su to odbijali.

Da ne bi izgubio mogućnost da kako-tako formira vladu, Rompuy je kao spiker parlamenta naprasno počeo odugovlačiti sa stavljanjem ove točke na dnevni red. Birao je razne načine da takvu skupštinu sazove, pa je pribjegavao raznim trikovima, nakon zaključavanja vrata dvorane za sjednice do nepojavljivanja u uredu čitave tjedne kako formalno ne bi primio pisani zahtjev sazvati takvo glasovanje.

Kriza oko formiranja vlade je trajala mjesecima, da bi onda Rompuy pristao da se formira vlada sa Valoncima i bez podjele distrikta. Svoje glavno predizborno obećanje je jednostavno “zaboravio”. Još gore, tako formirana vlada dobila je veći broj valonskih nego flamanskih ministara, iako su Flamanci većinski dio stanovništva u Belgiji i njih je oko 60 posto. Da podsjetimo – Rompuy je Flamanac.

I kada je 2008. godine, nakon jednog financijskog skandala, premijer Verhofstadt, flamanski liberal, morao podnijeti ostavku i na njegovo mjesto došao Van Rompuy, dobio je kabinet s većinom ministara Valonaca. Ali njemu to nije smetalo. I dalje je nastojao odgoditi glasovanje o podjeli briselskog distrikta, ne uvažavajući tako presudu Vrhovnog suda koju je baš on i inicirao.

Zakoni i demokracija su tako za političare EU od karijere potrebni samo onda kada se od njih može napraviti politička dobit.

Je li ovakva politička fleksibilnost baš bila preporuka prilikom izbora prvog predsjednika EU, znaju samo oni koji su Rompuy-a tu postavili. A to nisu građani EU.

U svakom slučaju logo EU ima i dalje samo dvanaest zvjezdica kao dvanaest anđela koji okružuju logo jezuita. Što će dalje biti u središtu ovog kruga tek trebamo vidjeti. Radovi su još u tijeku.
 
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11665"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]