Zaboravite na gripu. Juha koja se temelji na više od 50 češnja češnjaka, luka, timijana i limuna će uništiti gotovo bilo koji virus koji se nađe na njezinom putu, uključujući prehladu, gripu, pa čak i norovirus

Dok kišemo i kašljemo ma šiti kroz ove mračne mjesece zaraznih neugodnosti, češnjak je hvaljen zbog svojih moći da zaustavlja viruse u svojim dnevnim radnjama.

On je stekao ugled kao borac protiv virusa zahvaljujući jednoj od svojih kemijskih sastojaka, alicinu.

Nedavni i značajan nalaz sa Univeziteta Washington State pokazuje da je češnjak 100 puta učinkovitiji od dva najpopularnija farmaceutska antibiotika u borbi protiv bolesti koje uzrokuju bakterije najčešće odgovorne za bolesti uzrokovanih hranom.

Kada se češnjak drobi, alin postaje alicin. Istraživanja pokazuju da alicin pomaže sniziti kolesterol i krvni tlak i pomaže u sprječavanju stvaranje krvnih ugrušaka.

Češnjak može smanjiti rizik od razvoja ateroskleroze (otvrdnjenja arterije). Spojevi u ovoj poznatom lijeku ubiti mnoge organizme, uključujući bakterije i viruse koji uzrokuju bolove u uhu, gripu i prehladu.

Istraživanja pokazuju da je češnjak također učinkovit protiv probavnih tegoba i proljeva. Štoviše, daljnja istraživanja ukazuju na to da ova poznata biljka može pomoći u sprječavanju pojave raka.

‘Ovaj kemijski poznat je već dugo vremena zbog svojih anti-bakterijskih i anti-gljivičnih specifičnosti”, kaže Helen Bond, konzultant dijetetičar i glasnogovornica britanske Dijetetičke Asocijacije.

“Zbog toga, ljudi pretpostavljaju da će pojačati njihov imunološki sustav. Mnogo ljudi jednostavno gnječi češnjak, miješa s maslinovim uljem i maže na kruh.

Doista, znanstvenici su i dalje podijeljeni po sposobnostima češnjaka u borbi protiv prehlade i gripe. U ožujku prošle godine, glavna istraga globalne istraživačke organizacije, Cochrane Database, pokazala je da se povećanim unosom češnjaka tijekom zime može smanjiti trajanje simptoma prehlade – od pet i pol dana do četiri i pola.

No, izvješće, koje je uzelo u obizir sve dosadašnje znanstvene studije o češnjaku, reklo je da nije mogao izvući čvrste zaključke, jer je tu nedostatak velikih autoritativnih istraživanja.

Problem je da farmaceutske tvrtke nisu zainteresirane za pokretanje velikih i skupih istraživanja – kao što to čine sa obećavajućim novim lijekovima. – Jer ne postoji ništa u češnjaka što mogu patentirati.

Modificirana juha od češnjaka

za 4 osobe:

• 26 češnja češnjaka (neoljušten)
• 2 žlice maslinovog ulja
• 2 žlice organskog maslaca (krava hranjena travom)

• 1/2 žličice kajenskog papra u prahu
• 1/2 šalice svježeg đumbira
• 2 i 1/4 šalice narezanog luka
• 1 i 1/2 žličice nasjeckane svježe majčine dušice
• 26 češnja češnjaka, (oljuštenog)
• 1/2 šalice kokosovog mlijeka
• 3 i 1/2 šalice organskog povrća za juhu
• 4 kriške limuna

Zagrijte pećnicu na 170 stupnjeva C. Stavite 26 češnja češnjaka u malu staklenu posudu za pečenje. Dodajte 2 žlice maslinovog ulja i pospite morskom soli.

Pokrijte posudu za pečenje čvrstom folijom i pecite dok češnjak ne postane zlatno smeđ i mekan, oko 45 minuta. Stisnite češnjak između prstiju da bi se oslobodili ljuske. Prebacite češnjak za malu zdjelu.

Rastopite maslac u velikoj tavi na srednje jakoj vatri. Dodajte luk, timijan, đumbir i crvenu papriku u prahu i kuhajte dok luk ne postane proziran, oko 6 minuta.

Dodaj pečeni češnjak i 26 sirovog češnja češnjaka i kuhajte oko 3 minute. Dodajte povrće za juhu; pokrite i pirjajte dok češnjak ne postane mekan, oko 20 minuta.

Malo po malo, blenderu napravite pire od juhe dok ne postane glatka. Vratite prie juhe nazad u tavu; dodajte kokosovo mlijeko i dalje kuhajte. Začinite s morskom soli i paprom za boljiokus.

Iscijedite sok od 1 kriške limuna u svaku zdjelu i poslužite.

Može se pripremiti jedan dan unaprijed. Pokrijte i stavite u hladnjak. Zagrijste na srednje jakoj vatri, povremeno miješajući.***

Povijest i češnjak

Grci su se zalagali za češnjak kojim su liječili skoro sve, od stvrdnjavajućih infekcija, bolesti pluća i krvnih žila, do liječenja od uboda insekata, pa čak i liječenje gube.

Rimljani su hranili vojnike i mornare češnjake kako bi poboljšali njihovu izdržljivost. Dioskorid, osobni liječnik cara Nerona, napisao je pet knjiga veličajući vrline češnjaka.

Jedan od najzanimljivijih novijih nalaza je da češnjak povećava ukupnu razinu antioksidansa u tijelu.

Znanstveno poznat kao Allium sativa, češnjak je bio poznat kroz povijest po svojoj sposobnosti da se bori protiv virusa i bakterija.

Louis Pasteur je naveo 1858. godine da su bakterije umrle kad su došle u dodir sa češnjakom. Od srednjeg vijeka na ovamo, češnjak se koristi za liječenje rana, zdrobljen ili narezan i primijenjen izravno na rane da inhibira širenje zaraze.

Rusi imaju svoj naziv za češnjak – ruski penicilin.
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)

Isus neslavno nosi titulu najpoznatije i najmanje poznate ličnosti u povijesti. Pročitajte zašto

Čak i ljudi koji ne misle da je Isus bio Bog uglavnom vjeruju da znaju dosta toga o njemu. Iznenadit se kada čujete da su i neke osnovne tvrdnje o Isusu netočne.

Ne postoje bilješke ničega što je zapisano o Isusu od strane svjedoka ili drugih istovremenika, pa čak ni desetljećima kasnije.

Međutim, na temelju arheoloških iskopina, nekih drevnih tekstova i umjetnosti, pa čak i forenzike, poznato je dosta toga o vremenu i kulturi u kojoj je smješten Novi Zavjet. Ti dokazi nam zapravo govore kakav je Isus bio i kakav nije bio.

1. Isus je bio oženjen

Nastao je skandal među katolicima i evangelistima kada je pronađen papirus 2014. godine na kojem se spominje Isusova žena. Ipak, za razliku od katoličke crkve, Židovi ne prakticiraju celibat među religijskim vođama.

Isus i njegovi sljedbenici su bili Židovi, a svi veći rabini su bili oženjeni. Štoviše, rabin u celibatu je bio toliko rijetka pojava da su neki moderni pisci raspravljali o tome da je Isus morao biti homoseksualac.

Međutim, brojni drevni tekstovi, uključujući Novi Zavjet, upućuju na poseban odnos između Marije Magdalene i Isusa.

Evanđelje po Filipu:

“Isus ju je volio više od svih sljedbenika i često ju je ljubio u usta”.

2. Imao je kratku kosu

Židovi u vrijeme Krista nisu imali dugu kosu. Rimski trijumfalni luk iz tog vremena oslikava židovske robove s kratkom kosom.

U prvom pismu apostola Pavla Korinćanima se navodi dužina kose:

“Zar priroda ne uči čovjeka da ga duga kosa ponižava?”.

Za vrijeme šezdesetih godina prošlog stoljeća, konzervativni kršćani su citirali ovaj stih kako bi izrazili svoje gađenje prema hipi pokretu i nazivali ih antihrišćanskima.

3. Razapet je na stupu, a ne na križu

Pogreška je nastala zbog grčke riječi “stauros” iz Novog Zavjeta, koja se na engleski prevodi kao križ, a koja može označavati različite oblike, od kojih je najčešći uspravni stup, “stup za mučenje”, pa čak i drvo.

Rimljani nisu posjedovali standardan način za raspinjanje zarobljenika, a Josip navodi da su prilikom opsade Jeruzalema vojnici raspinjali žrtve u različitim položajima.

Rani kršćani su se možda fokusirali na križ zbog sličnosti s Egipćanski ankom ili “križem života”, odnosno sa sumerskim simbolom za Tamuza.

Zamislite milijune ljudi kako nose zlatnu šipku na lancu oko vrata.

Inače, postoje brojni prikazi Sumera s velikim ogrlicama u vidu križa u vremenu od nekoliko tisuća godina prije priče o Isusu, što znači da je to bio dio njihove kulture.

Čovječanstvo je mnoge stvari naslijedilo od Sumera, uključujući kulturu, rituale, silna znanja i navike.

4. Bio je nizak, ne visok.

Tipični Židovi u vrijeme Rimskog carstva bili su visoki jedva nešto više od 1,5 metara, zbog čega se smatra da je i Isus bio te visine.

Isus je nazivan “velikim” zbog svojih djela, a ljudi su u ono vrijeme često brkali fizičku veličinu i veličinu ličnosti.

Dobar primjer je Turinov pokrov, koje je napravljen za čovjeka veličine najviše 1,80 metara.

5. Rođen je u kući, ne u štali

Čudesna priča o rođenju Isusa je puna mitskih elemenata i neobičnosti, a smatra se da je ideja da je Isus rođen u štali dodana u priču mnogo kasnije.

Po originalnoj priči, Josip i Marija su željeli ostati s rodbinom, ali je fraza “nije bilo mjesta za njih u boravištu (grčki kataluma)” prevedena kao “nije bilo mjesta za njih na katu”.

Kasniji pripovjedači su uzimali u obzir da su ljudi u to vrijeme dovodili životinje u prizemlje i pretpostavili su da se čitav događaj odigrao u štali.

6. Pravo ime mu je bilo Jošua, a ne Isus

Ime Jošua (na hebrejskom Jošua znači oslobođenje) je bilo vrlo često među Židovima u to vrijeme kao što je i danas. Jošua (ili Joshua na zapadu) i Isus su zapravo isto ime, a različito se prevode u modernoj Bibliji kako bi se Isus razlikovao od Isusa Navina (Jošua po Starom Zavjetu), koji je poveo hebrejski narod ka Obećanoj zemlji.

Zapravo, veza između ove dvije ličnosti je vrlo fascinantna i važna. Neki stručnjaci smatraju da su evanđelja iz Novog Zavjeta u stvari ažurirana prepričavanja starije priče o Jošui, u kojoj se isprepliću priče o Elisi, Elaji i Mojsiju.

7. Broj apostola (12) je vezan za astrologiju, ne za povijest

Broj Isusovih apostola je još uvijek tema raznih rasprava. Broj 12 se smatrao povoljnim među drevnim narodima, a 12 apostola, koji su nacrtani na Posljednjoj večeri Leonarda da Vincija, vjerojatno su inspirirani brojem znakova zodijaka ili mjeseci u godini.

Astrologija je starija od hebrejske religije, a oblikovala je i Bibliju i zapadne religije. Primjer su 12 bogova Olimpije, 12 sinova Odina, 12 dana Božića ili 12 “legitimnih” nasljednika proroka Muhameda.

Međutim, pošto evanđelja pričaju priču o Jošui, 12 apostola je vjerojatno povezano s 12 plemena Izraela.

8. Proročanstva nisu bila vizije već prisjećanja

Mnogi smatraju da su Isusova proročanstva bila jezivo točna, kao i zapisi Nostradamusa.

Međutim, postoje dokazi da Isus nije ništa predvidio.

Kao prvo, tu su proročanstva iz Starog Zavjeta koja su bila poznata svim Židovima koji su živjeli u prvom stoljeću, a bilo tko tko je htio ispuniti neka od njih i postati mesija je prosto mogao to učiniti.

Na primjer, u knjizi po Mateju, Isus traži magarca za jahanje u Jeruzalemu.

Kao drugo, “evanđelja” ni u kom slučaju ne predstavljaju objektivnu povijest, što znači da su ih autori mogli oblikovati po ranijim predviđanjima.

Kao treće, stručnjaci danas vjeruju da se neki biblijski tekstovi, za koje se nekad smatralo da su proročanstva (Knjiga otkrovenja), odnose na događaje koji su u to vrijeme bili prošlost ili sadašnjost.

9. Neki citati Isusa uopće nisu njegovi, za druge nije sigurno

Internet je pun Isusovih citata. Neki od najpopularnijih su Blaženstva ili priča o ženi uhvaćenoj u preljubu (“neka onaj koji je bez grijeha baci prvi kamen”) ili Zlatno pravilo (“ne čini drugima što ne želiš da drugi čine tebi”).

Evanđelja Novog zavjeta su napisana dugo nakon što je Isus umro, a nije postojala nikakva tehnologija koja bi zabilježila njegova učenja, osim ako ih je zapisao sam, a nije.

Možemo biti u potpunosti sigurni da bar neke od ovih mudrih riječi koje su pripisane Isusu u stvari pripadaju nekim ranijim ili kasnijim misliocima. Na primjer, Zlatno pravilo se spominje prije Krista od strane rabina Hilela starosjedioca.

Također, priča o ženi uhvaćenoj u preljubu se ne pojavljuje u rukopisima do četvrtog stoljeća.

Nemoguće je ipak da se čovjek ne zapita kako su sve te mudrosti pripisane baš Isusu, od svih ljudi koji su živjeli u to vrijeme.

Isus kao osoba, ako je uopće postojao, prekriven je velom magle i ostavljeno je prostora samo za nagađanje i tradiciju koja se često opisuje kao činjenica.

Činjenice koje smo naveli su apsolutno nebitne. Nije važno je li Isus bio visok ili nizak, niti da li je imao kratku ili dugu kosu. Međutim, važno je da čitava priča o Isusu stoji na vrlo labavim temeljima.

Za početak bismo mogli priznati da ne znamo baš toliko koliko mislimo da znamo i da je većina onoga za što mislimo da je u potpunosti točno u stvari pogrešno.

Pošto je Biblija bila mijenjana tijekom ovih 2000 godina i može se tumačiti na razne načine, ne znači da je ovih devet točaka točno, niti znači da su netočne. Ovo je samo još jedan pogled na Istinu.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs/uredio i preveo:nsp)

Kada se na bojnom polju suočite s nekim brojno superiornijim od sebe, neprijatelj pokušava podijeliti svog neprijatelja na manje, pristupačnije neprijatelje, ili čak idealno, da ih zavadi jedne protiv drugih i da se oni međusobno sukobe. Za Wall Street, “zavadi pa vladaj” je moto života

Divide et impera – Zavadi pa vladaj

Nikad u ljudskoj povijesti nije postojao efektivniji način vladanja tirana nad većim skupinama ljudi koji bi, ako bi se naučili surađivati, mogli lako riješiti te iste tiranije.

Krajem Anglo-Zulu rata, Britanci su opljačkali Zulu kraljevstvo, podijelivši ga na 14 razdvojenih područja kojima je vladao po jedan zastupnik Britanskog carstva. Britanci su osigurali da se ova područja međusobno promatraju kao neprijatelji, kako britanski interesi nikad više ne bi bili izazvani ujedinjenom Zulu plemena. Prije Britanaca, Rimljani su koristili sličnu taktiku u Germaniji i Galiji.

Na ovaj način, Britanci i Rimljani nisu samo desetkovali svoje neprijatelje, već i namjestili da se oni stalno bore jedni protiv drugih, pritom služeći imperiji generacijama.

Ipak, pogriješili bismo ako bismo rekli da se imperijalizam odvija samo u inozemstvu. Imperijalizam jednako vrijedi u domovini isto kao i u hegemoniji u inozemstvu. Za imperijaliste, čitavo čovječanstvo predstavlja potencijalne uzurpatore.

Sistematska podjela, oslabljivanje i potčinjavanje različitih društvenih skupina po političkoj, religijskoj, klasnoj ili rasnoj osnovi pokazala se kao nezamjenjiva opcija elite.

Sjećate li se kako su kršćane iskoristili kao žrtvenog jarca za korupciju rimskog cara Nerona, što je skrenulo javni bijes sa vladajuće elite na plebejce?

Ovo je igra koja je popularna već stoljećima i koja se nastavlja i danas. Dok su rasne, religijske i političke podjele stvar ljudske prirode, one se istovremeno koriste od strane vladajuće elite kako bi se podijelili i uništili kapaciteti opće javnosti da se organizira, da se opire ili da se natječe s ustanovljenim društvenopolitičkim i ekonomskim monopolima.

Ferguson – Manipulacija Amerikom

Prije nego što su izbili prosvjedi u Fergusonu, Missouri, ali i kratko nakon prvih prosvjeda, mnogi Amerikanci su se zgrozili razinom militarizacije policije i oštrim odgovorom na prosvjede. Sve je veća zabrinutost zbog toga je li Amerika stvarno postala “policijska država “.

Političari, korporativni mediji i sigurnosne agencije uspjeli su podijeliti američku javnost. Pojavila su se zgodna “otkrića” o povezanosti policije s rasističkim Ku Klux klanom čiji je cilj da se svi postave na svoje pozicije koje kontrolira Wall Street.

Neovisno od uspjeha, pokušaji da se namjerno isprovocira nasilje, konfuzija i podjela je također i pokušaj da se ljudi podjele i oslabe od strane uspostavljene vlade, koja pritom zadržava svoj položaj. Upravo ova uspostavljena vlast je namjerno militarizirala policiju, namjerno potičući rasizam, kao i društvenopolitičko i ekonomsko truljenje u unutrašnjosti Amerike, stvarajući povoljne uvjete za nasilje i zločin. Amerika je toliko zauzeta upravljanjem međusobnim konfliktom, da nema ni vremena ni energije da se posveti svojim pravim mučiteljima.

U stvarnosti, policija i prosvjednici, ali i oni u Americi i diljem svijeta koji “biraju strane” imaju više zajedničkih stvari jedni s drugima nego vlada i interesi korporativnih sponzora koji vladaju Washingtonom i Wall Street-om.

Napustiti zbrku, metež i začaran krug

Ništa ne može postići tako što će se zapaliti zajednica, poubijati svi međusobno ili beskonačno prosvjedovati. Prava revolucija se ne događa na ulicama, uništavajući politički poredak, već kreirajući novi poredak koji zamjenjuje stari.

Američka revolucija, primjerice, desila se nakon što su kolonije uspostavile svoj ekonomski sustav i svoju vojsku, političku mrežu i infrastrukturu. Nasilje je izbilo tek kada su Britanci pokušali utvrditi svoj položaj tijekom procesa vlastite zamjene. Dok su ispaljeni prvi hici, revolucija je već trajala, a posljedični rat branio je njezin uspjeh.

Danas uspostavljena vlast predstavlja neprovjerenu, negarantiranu moć i utjecaj elite korporativnih sponzora – ustanovu kojoj plaćamo svaki put kada koristimo njihove poslove, njihove usluge, njihove institucije i svaki put kada slušamo njihovu propagandu i političku agendu, koje bismo mi trebali uspostavljati.

Zaista, Walmart svakodnevno puni američke domove proizvodima. Poljoprivredni giganti ih hrane, dok ih farmaceutski giganti liječe. Može se napraviti čitava lista korporativnih sponzora koji upravljaju životima Amerikanaca.

Ovakvi monopoli postoje jer nema konkurencije. Gušenje konkurencije stvara društvo u kojem se pojedinci ne mogu ni na koji način suprotstaviti uspostavljenom redu. To podrazumijeva sabotiranje obrazovnog sustava, stvaranje društveno-ekonomskog sustava koji ohrabruje neodrživu ovisnost prije nego samodovoljnost i neovisnost, ali i namještanje pravila, regulacija i zakona tako da se suzbiju svi koji išta pokušaju.

Činjenica da prosvjednici u Fergusonu zahtijevaju pravdu od sustava koji se temelji na nepravdi je jednako apsurdan kao i pokušaj da se iscijedi sok od jabuke iz limuna. To je prava definicija Sizifovog posla.

Umjesto da zahtijevaju pravdu, posao, obrazovanje, zdravstvo, hranu i druge potrepštine od sustava koji nema namjeru osigurati moć ljudima, ljudi moraju početi raditi zajedno na lokalnoj razini kako bi sebi osigurali moć.

Zaista. Psihopatska struktura vlasti nema sposobnost rezoniranja. Oni ne posjeduju empatiju i ne mogu se uvjeriti. Da oni hoće osigurati pravdu, dosad bi to već učinili.

Moć potječe od infrastrukture i institucija, što se lokalno može izvesti na bezbroj načina. Tržište poljoprivrednika, organski suradnici, hakeri, crkve, zajednice i dobrotvorne ustanove zajedno s inovativnim manjim poslovima koriste tehnologiju da bi lokalno učinili ono što je nekada zahtijevalo globalnu industriju.

Sami alternativni mediji su dokaz toga kakvu moć ljudi posjeduju kada prestanu ovisiti od drugih, kada prestanu zahtijevati od drugih da rade svoj posao kako treba i kada uzmu odgovornost u svoje ruke. Širenje ove paradigme na ostale aspekte života biti će ključno za trajnu promjenu.

Ferguson podučava o tome da je prava promjena još uvijek daleka zamisao. Amerika nije na rubu revolucije. U pitanju su osnove strategije “zavadi pa vladaj”. Amerika je zavađena, a Wall Street vlada.

Na kraju svega toga, Wall Street će postati još jači. Dijeljenjem nastaje sve manje ljudi koji se mogu udružiti i surađivati kako bi napravili svijet u kojem sutra žele živjeti.

Gradite, ne palite. Surađujte, ne žalite se. Ne “opirite” se sustavu, zamijenite ga!
 
 
(vestinet/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19319"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

U zdravom tijelu – zdrav duh. Tako su govorili stari Rimljani, no, postoji i drugi, ništa manje istinit aforizam koji pripada istočnjačkim mudracima: “U zdravom duhu – zdravo tijelo”. Jačajući i usavršavajući svoj duh, čovjek jača i svoje tjelesno zdravlje. Uzajamno djelovanje i jedinstvo tijela i duha usavršava ne samo tjelesnu, već i duhovnu energiju čovjeka, čini ga harmoničnim, zdravim, stvaralačkim.

Zdrav živčani sustav pomaže čovjeku da se suprotstavi svim nezgodama i burama koje ga snalaze u životu. Kako bi postigao dobro zdravlje, neophodna je ogromna živčana snaga koja se sakuplja u živčanim stanicama organizma. Živčanim sustavom upravljaju tri vrste živčanih sila: mišićna živčana sila (1), koja stvara mišićne pokrete (napetost i opuštanje), živčana sila organa (2), koja stvara zdravlje i sposobnost da se suprotstavite i obranite od bolesti; duhovna živčana sila (3), koja stvara duhovnu izdržljivost i sposobnost da se suprotstavite stresovima i živčanim napetostima. Upravo ćemo toj, posljednjoj od nabrojanih živčanih sila ili, bolje rečeno, duševnoj snazi, obratiti veću pažnju.

Čovjek koji posjeduje visoku duhovnu snagu, neprekidno se nalazi u stanju duševne harmonije, živi mudro i osmišljeno. Život teče kroz naše živce. Kada posjedujemo duševnu snagu tj. kada je naša živčana sila snažna, prepuni smo entuzijazma i sreće, zdravlja i častoljublja, mi prevazilazimo sve teškoće i spremni smo prihvatiti svaki sudbinski izazov. Ne bojimo se problema, mi ih pozdravljamo, jer se naš živčani sustav može s njima izboriti a mi smo u to uvjereni u cijelosti.

Veliki mozak – glavni centar organizma

Šta je nužno da bi se stvorila moćna duševna snaga? Za savršeno zdravlje, uključujući snažan živčani sustav, moramo imati snažan um u snažnom tijelu. A imati jak um – znači znati kontrolirati svoju svijest. Snažan um pomaže da se misli i utisci drže pod kontrolom. Zašto je to tako važno?

Veliki mozak je centar koji koordinira radom cijelog organizma. Drugi organi i sustavi rade za njega, opskrbljujući ga svim neophodnim, i njihovo blagostanje umnogome zavisi od toga kako funkcionira mozak. Život liči na ogromnu rijeku koja se račva u dva toka. Jedan nosi sve ka zdravlju, sreći, snazi, mudrosti.

Drugi teče u suprotnom smjeru i nosi one koji su u njega upali zbog bolesti, prerane starosti, nesreća, slabosti i neuspjeha. Ta rijeka – fantazija, postoji isto kao što postoji i bilo koja rijeka na Zemlji, ali ona teče u ljudskom mozgu i ne sastoji se iz vode, već iz naših misli. Prvi tok je predstavljen pozitivnim mislima, a drugi – negativnim.

Naše misli i emocije ne fomniraju samo događaje u našem životu, već utječu i na stanje organizma. Mozak je moćan energetski izvor, a da bi ga natjerali da “radi na sebi” neophodno je svakodnevno ulagati napor.

Metode opuštanja

Isto kao što svakodnevnim vježbama (gimnastika, aerobic, fitness) održavamo i gradimo zdravo tijelo, tako i naš um može postati jak zahvaljujući posebnim “duševnim treninzima”.
Koliko često uhvatimo sebe kako nismo u stanju zaustaviti negativan tok misli koji nas ponese i baca u provaliju negativnih emocija?

Koliko smo često bez snage pred osjećanjima straha koja nas sve više zahvaćaju, pred uvređenošću, mržnjom, beznadnosti. Milijuni ljudi se danas osjećaju potpuno bespomoćno, pokušavajući na neki način popraviti svoje životne prilike. Oni imaju malo nade u budućnost – kako na vlastitu, tako i na sutrašnjicu cijelog čovječanstva.

Ljudi koji boluju od depresije često su skloni razmišljanju da ništa na svijetu ne zaslužuje njihov napor, počinju osećati umor, opustošenost, gube interes za život. Kako se s time boriti? Najvažnije i ono što je neophodno u tom slučaju su volja i znanje. Volja da svoj život promijene na bolje, i znanje kako da to postignu.

Pozitivna samosugestija

Svoj mozak moramo puniti pozitivnim emocijama. Umjesto da svaki put iznova preživljavamo svoje bijede i neuspjehe, moramo se okrenuti ka svjetlosti, nadi i radosnim mislima. Pozitivne misli moramo kultivirati i na njih navikavati svoj mozak.

Svaka sugestivna afirmacija na kraju prelazi sve granice i snažno se ukorjenjuje u velikom mozgu. Svi načini sugestije se grade prema jednom načelu: podsvijest prihvaća za istinitu svaku više puta uvjerljivo ponovljenu afirmaciju. Zašto ne bismo u svoju podsvijest položili misli o zdravlju, uspjehu, sreći, umjesto da se beskonačno predajemo tužnim uspomenama i tonemo u samosažaljenje?

Možemo sve to formulirati u jednu kratku frazu i ponavljati je svake slobodne minute, a obavezno prije spavanja i nakon buđenja – jer je u to vrijeme podsvijest najprijemčljivija, zato što je svijest prigušena i nije više u stanju negirati sugestivnu afirmaciju ili sumnjati u njenu ispravnost.

Umjesto starih i neperspektivnih misli, moraju doći nove, pozitivne, snažne. Zapamtite da svaka konstruktivna misao ispunjava živčani sustav životom i snagom. Vaš život se nalazi u vašim rukama. Naš mozak može ovladati kako stvaralačkom, tako i uništavajućom silom, i naš zadatak je da ga potčinimo sebi i usmjerimo njegov rad u stvaralački tok.

Razmislimo samo o tome koliko smo se godina predavali tužnim mislima. Sve što nas okružuje rezultat je naše misaone djelatnosti; to što nas predstavlja također je rezultat naših misli o sebi samima. Bolesni smo zato što razmišljamo o bolestima i njihovim uzrocima. Dugo godina smo uništavali sebe samosažaljenjem, uvredama, živčanim napetostima. Jednom, neka to bude već danas, kada posjedujete i volju i znanje, sposobni ste mnogo toga postići.

Svaki dan otvoreno izjavljujte šta želite od života, ali to govorite u potvrdnoj formi, kao da ste već postigli to o čemu maštate: “Ja se osjećam odlično. Imam dobro zdravlje”. Naše tijelo, kao i sve što nas okružuje – nije ništa drugo do odraz naših uvjerenja. Svaka stanica našega tijela reagira na svaku našu misao i na svaku riječ.

Ali, ne treba zaboraviti da samosugestija ne može donijeti trenutne rezultate. Sjetite se koliko ste vremena izgubili na negativne misli, kako ste dugo sebe uvjeravali da ste baš vi najnesretnija osoba na svijetu. Sada je potrebno sve pokrenuti u suprotnom smjeru – u stranu zdravlja. Korak po korak, vi mu se približavate svakodnevno se pridržavajući pravila za dobro zdravlje, hraneći se prirodnom hranom i jačajući svoj um.

Misaone slike

Osim samosugestije, korisno je upotrebljavati i metod poput stvaranja misaonih slika. Modelujte u mašti one promjene u organizmu koje želite dostići u stvarnosti. Misaona slika koja se treba zapečatiti u podsvijesti mora biti izuzetno jarka i oštra – tada podsvijest može dati naredbu odgovarajućim organima i tkivima. Što češće budete zamišljali željenu sliku, tim brze će početi proces obnavljanja. A dobijeni rezultat vas može više nego ugodno iznenaditi!

Pridržavajući se zdravog načina života, vrlo lako ćete povjerovati da se organizam obnavlja, zdravlje poboljšava, vraća se mladost i životna snaga. Ponavljajte u sebi što je moguće češće da postajete mlađi, da se zdravlje poboljšalo, i svakom danom ćete se približavati toj zamišljenoj slici koju ste stvorili sami za sebe. Sposobnost stvaranja misaonih slika će vam pomoći da ubrzate postizanje željenih rezultata u svakom području: zdravlju, obitelji, poslu, uzajamnim odnosima s ljudima, i dr.

Relaksacija

Ne treba ni napominjati kako je i relaksacija vrlo važna za naše tjelesno i duševno zdravlje. Relaksirajte se, zabavite se, odmarajte i opuštajte se kadgod je to moguće: na poslu, u autobusu, tramvaju, doma… To možete činiti i dodatno prakticirajući neku od posebnih vježbi koje se danas nude gotovo na svakom koraku u medijima, časopisima, knjigama, TV-u…

Također, vrlo je važno da sve teškoće i neprijatnosti morate ostaviti noću, iza vrata spavaće sobe. Ne pokušavajte izlaz iz složene situacije tražiti ležeći u postelji. Zaspati u uzbuđenom stanju je isto kao staviti sebi u hranu otrov.

Zdrav, potpun san je još jedan korak ka stvaranju moćne duševne snage.

Ovladavši mehanizmom relaksacije, možete lako uspostaviti kontrolu nad svojim mislima. Svi su prirodni procesi zasnovani na međusobnoj izmjeni pojava: iza dana nastupa noć, zima smje-njuje proljeće. Isto je tako ljudskom organizmu poslije napetosti potrebno opuštanje.

Suvremen život od nas zahtjeva neprekidnu napetost duševnih i fizičkih snaga. Pojam “stres” postaje dio svakodnevice. Utjecaj stresa negativno utječe na cjelokupan rad organizma: napetost narušava intelektualni rad, otežava cirkulaciju. U slučaju produženog stresa, krvne žile se skupljaju, što izaziva povišen tlak. Učestali stres vodi ka depresiji, riziku od dijabetesa, čirevima, sniženju razine spolnih hormona i općem smanjenju sposobnosti imunološkog sustava da se bori s bolestima. Trombociti zbog stresa mogu postati ljepljiviji nego što bi trebali biti, izlažući tako čovjeka velikom riziku od srčanih poremećaja. Kada stres prođe, ravnoteža kemijskih materija organizma se obično uravnotežuje. Ali, kada je stresova jako mnogo, stupanj sadržaja tih materija i u periodima bez stresa može ostati na visokoj razini, u skladu s velikom brzinom rada organizma.

Relaksacija je stoga neophodna. Ona pomaže da se otkloni emocionalna napetost, normalizira rad krvožilnog i probavnog sustava, otklanjaju se smetnje iz podsvijesti i jača centralni živčani sustav. Ovladavši nekom od tehnika relaksacije, ili se samo naučiti pravilno opuštati i zabaviti, možete otkloniti nastalu napetost u bilo kojoj životnoj situaciji.
 
(alternativa/uredio: nsp)

Ratifikacijom Lisabonskog sporazuma od svih 28 zemalja članica EU stvorena je do sada najveća europska superdržava. Po tvrdnjama nekih analitičara, EU bi se sada mogla zvati Sjedinjene Europske Države (USE). Ali za razliku od stvaranja USA, čemu je prethodio težak genocid i potpuno istrebljivanje starosjedilaca u mnogim krajevima obje Amerike, stvaranje USE je bilo mnogo kompleksnije, pošto su mnogi vlastelini, kraljevi i feudalci pružali stoljećima žestok otpor.

Iako danas moćnici EU nastoje državama članicama nametnuti što više “demokracije”, spomenuti Lisabonski sporazum je zapravo na zaobilazan način izbjegao referendumsko izjašnjavanje građana. Tamo gdje je i bilo nekog referenduma, vidjelo se da narod uopće nije oduševljen ovakvom nadnacionalnom političkom konstrukcijom. A kad narod nešto ne želi, onda mu se to mora lukavo upakirati u ono što on može prihvatiti. I to je bio mukotrpan zadatak EU kreatora.

Zato ni prvi predsjednik EU nije izabran na referendumu, već na tajnom sastanku Vijeća EU. Čovjek koji je izabran čak nije ni poznat političkim krugovima izvan Belgije.

Njegovo ime je Herman van Rompuy. Njegovo prezime se teško izgovara čak i u multikulturalnoj EU. Čovjek neupadljivog lika i još manje primjetnog dijela.

I zemlja iz koje potječe, Belgija, ne može se pohvaliti povijesnim značajem. Bar ne za njene stanovnike. Ali, za divno čudo, baš u njoj je sjedište EU i NATO-a, najmoćnije vojske svijeta.

Zašto u Belgiji, u Bruxellesu?

NACIONALNA ALKEMIJA

Belgija je nastala 1830. jednostavnim odvajanjem južnog dijela teritorija od države koju znamo kao Nizozemska. Ime Nizozemska (Netherland) označava da se radi o velikoj ravnici, dobrim dijelom i ispod razine mora, dok je Nizozemska naziv koji su ovoj zemlji dali Rimljani kada je bila njihova provincija.

U Nizozemskoj živi germanski narod koji sebe naziva Dači (što je najvjerojatnije oblik riječi Deutsch – Dojč), a na starom njemačkom znači – ljudi. Deutschland je zemlja germanskih ljudi.

U Belgiji danas živi šest milijuna Dutch-a (koji govore svoj jezik) i oni žive u sjevernom dijelu zemlje nekada nazvanom Flandrija. Svi oni koji tu žive nazvani su tako Flamancima. U južnom dijelu Belgije, nazvanom Valonija, živi četiri milijuna Francuza, koji i dalje govore svoj ​​francuski jezik, ali se ne zovu Francuzi već Valonci. (Ovo je analogno stvaranju Crnogoraca, Vojvođana, Bošnjaka, Hrvata, Srba i Makedonaca. Analogija nije slučajna, jer su tvorci i jednog i drugog nacionalnog i etničkog parceliranja isti.)

Belgija - Valonija i Flandrija

Dakle, Flamanci i Valonci nisu nikakvi novi narodi, već nova konstrukcija napravljena od Dutch-a (dojci) i Francuza. Ono što je karakteristika jednog naroda je jezik, i ne postoje dva naroda koji imaju isti jezik, niti jedan narod sa dva jezika. Ali, ako teritoriju na kojoj jedan narod živi podijelite državnom granicom – dobivate nacije.

Riječ “nacija” potječe od latinske riječi “natio” i označava rođenje (mjesto rođenja). Onda namjerno kroz povijest, preko knjiga i masovnih medija, napravite zbrku ova dva pojma i ljudi više ne razlikuju narod od nacije. Tako umjetno oblikovane nacije postaju narodi, ali bez svog izvornog jezika i kulture. Njihov dotadašnji jezik nazvati novim imenom i izmjene neke riječi i … I dobijete, npr.., Crnogorski, bošnjački itd.. – Jezik.

U suštini on je i dalje onaj stari kojim su se sporazumijevali i prije. Za pravljenje prikladnih rječnika i stvaranje novih jezičnih konstrukcija zadužena je učena masonerija. Za potrebe jedne takve tvorevine nazvane Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije preimenovane u Jugoslavija, masoni Dositej Obradović i Vuk Karadžić napravili su i srpsko-hrvatski jezik. Na njemu je ispisan i ovaj tekst.

Ovakve umjetne diobe, preseljavanja, pokrštavanja, mijenjanja imena narodima, ali i osobna imena stanovnika određenih područja – dio su europske povijesti, ali i Indije i Amerike i Afrike. Tako je Rimokatolička crkva vještom “alkemijom” stoljećima zatirala izvorni nacionalizam i osjećanje pripadnosti određenom narodu ili feudu.

Naravno feud koji je kontrolirao vladar odan katoličkoj vjeri bio je bolji što je u njemu nacionalizam bio izgrađeniji. Ali, ako vladar nije bio spreman da se potčini ovoj crkvi, morao je biti detroniran, a narod pokršten, denacionalizovan ili ubijen.

Podijeli i zavadi, pa vladaj!

Europska unija sastavljena od 28 država članica upravo počiva na ovako prekrojena, pokrštenim i podijeljenim narodima i katoličanstvu odanoj vlasteli, kojoj je vrhovno svećenstvo odobrilo krunu.

Iako je sve pokrenuto na fabricirane informacijama, nijedan europski vladar niti visoki državnik u EU nije se bunio i suprotstavio. Državna suverenost je očito još tada bila samo mislena imenica, pa je ratifikacija Lisabonskog sporazuma praktično samo formaliziranje onoga što je i prije deset godina funkcioniralo.

To se zove demokratski centralizam i pluralizam – svi imaju pravo da misle isto ili slično. Ali smjernice za odluke stižu iz jednog mjesta i moraju se provoditi bez obzira na vlastito mišljenje. Da li je i Titova SFRJ bila samo mali probni sustav za EU?

Ali, formiranje superdržave s demokratskim centralizmom uopće nije bio jednostavan pothvat i potrebna su bila stoljeća da bi se podobne društvene zajednice i nacije napravile. I to je, naravno, mogla raditi samo institucija koja je u stanju opstati stoljećima i koja funkcionira u formi veoma učenog bratstva. Braća umiru tjelesno, ali Sveti duh i (Božji) zadaci se prenose na nove naraštaje.

Stvaranje EU je tako epilog tisuću godina duge borbe za prevlast između svećenika (odavno ustanovljene društvene elite za upravljanje ljudskim dušama) i feudalaca koji imaju posjed, radnu snagu i vojsku i materijalna dobra.

Duhovnjaci ta materijalna dobra moraju na neki način uzeti od njih (možete to nazvati i reketiranjem vlastele), a sa druge strane često gramziva i nesposobna vlastela može računati da će mu narod mentalno obrađen vjerom, biti miran i pokoran. Crkva je upravo ekspert za takve poslove. A to se mora debelo platiti i to uglavom zlatom i dijamantima. Papirnati novac služi samo običnom narodu.

Ova simbioza duhovnog i materijalnog funkcionira uspješno već tisućama godina. Ali, krajnji cilj svećenstva je jedno tijelo sa glavom. To znači da Sveti duh koji upravlja bude i vlasnik svih materijalnih dobara. Neki to nazivaju “Kristovim carstvom”, a neki Novim svjetskim poretkom. Učenje Isusa Krista sa ovim “kršćanstvom” nema nikakve veze.

Zato je odnos katoličkog svećenstva i vladara kroz stoljeća bio nategnut, a sami vladari su uvođeni  u teške ratove. Strategija duhovnih mudraca je bila u načelu: Divide et impera!

Za osvajanje je najvažnije imati moćnu vojsku

Pošto svećenstvo nema svoju vojsku, ono je razradilo vještinu uvjeravanja kako bi za svoje križarske ratove koristilo nacionalne vojske. Tako su Španjolci nakon osvajanja Amerike bili puni zlata i u 16. stoljeću su postali svjetska vojna supersila. Njihova borbenost i nemilosrdnost bile su posljedica 760 godina duge tiranije koju su doživjeli od Mavra, a onda teške crkvene inkvizicije.

Nakon teške inkvizicije, Spanjardi su “U ime Boga” krenuli u veliku pljačku Novog Svijeta. Upravo zahvaljujući ovakvim križarskim pohodima suvremeni “Zapad” je postao “razvijen”, “napredan” i bogat.

Kada se danas netko na zaostalom i siromašnom Balkanu otvoreno divi “svjetlosti Zapada” on očito ne poznaje pravu europsku povijest. Ugledne vojvodske i lordovske titule često samo pokazuju stupanj umijeća u pljačkanju i zločinima za račun vlastelina ili svećenika.

Za pokoravanje protestantske Engleske, Spanjardima je bilo neophodno da se njihova takozvana “nepobediva armada” iskrca na britanskom otoku, a idealna pozicija za to bila je obala tada Ujedinjenog Nizozemskog Kraljevstva. Ali, nizozemske vojvode se nisu dale pokoriti i pružen je žestok otpor ovoj moćnoj armadi u papinskoj službi.

Tako je, u tada nizozemski Bruxelles (1567.), poslan ju Vojvoda od Alve, koji je Nizozemce šest godina teško terorizirao. Osnovao je i preki sud za sve koji su se bunili.

Prvog lipnja 1568. u Bruxellesu je pogubljeno 12 plemića, a tjedan dana kasnije i grofovi od Egmond i Horne. Imenovano je “Krvavo veće Albinog Tribunala, koje je i optuživalo i presuđivalo. (Današnji Haški tribunal je samo nasljednik ove stare inkvizicije.

Španjolski vladar Filip II, koji je Vojvodu od Alve i poslao u Nizozemsku, veljače 1568. je čak naredio da se pobiju svi stanovnici Nizozemske, njih oko tri milijuna. Papskoj inkviziciji su posebno smetali nepokorni, a uspješni nizozemski feudalci, trgovci i učeni bogati ljudi.

Tako je 1573. oko 30.000 španjolskih vojnika napravilo opsadu oko nizozemskog grada Haarlema, gdje se zatvorilo isto toliko stanovnika koji su pružali otpor sedam mjeseci. Grad je bio opasan kanalima i zidinama, a iznutra su ga branile i žene. Ali, kada im je ponestalo hrane, morali su se predati. Tada je španjolska armada napravila pravi masakr ubijajući sve pred sobom.

Gnjev Spanjarda u službi katoličke inkvizicije vukao je korijene odavno.

Tako je ezuit u civilu, Balthasar Gerards, 1584. ubio nizozemskog princa William Oranskog, koji im se tako žestoko odupirao sa svojom vojskom da je bogata Španjolska zbog tog rata doživjela bankrot. Povjesničari kažu da je to prvi atentat na nekog monarha izvršen vatrenim oružjem.

Dinastijska veza Nizozemske i je bila najveća prepreka

Veliki problem “nepobedivoj armadi” je predstavljao savez Engleske i Nizozemske nastao zbog bliskih rodbinskih veza protestantske dinastije Stewarta s nizozemskom Oranskim dinastijom.

Ovaj moćni savez je 1639. upravo vojno porazio “nepobjedivu armadu” na južnoj obali Engleske, kada su Španjolci planirali svrgnuti kraljicu Elizabetu I. Ideja je bila da se španjolska armada, koju je predvodio Medina Sidonija, na južnoj engleskoj obali sjedini sa snagama vojvode od Parme i tako zajedno uđu u Englesku. Ali, nisu uspjeli.

Španjolska armada

Tada je katoličkim vojnim stratezima postalo jasno da za svoje križarske ratove (koje će kasnije pokreniti i u pohodu na Indiju) moraju imati bolju vojsku upravo s mornaricom kakvu je imala Engleska. Trebalo je nekako pridobiti Englesku za križarske ratove.

Ali, engleski kralj Charles I ne samo što je bio zagriženi protestant već nije dozvoljavao da mu razni savjetnici i parlamentarci nameću političke odluke. A ti savjetnici su često bili podmetnuti agenti Vatikana, koji su nastojali da iznutra oslabe njegovu vlast.

S druge strane kanala moćni nizozemski trgovci su se bogatili i sve više otiskivali preko Atlantskog oceana u Novi svijet. Tamo su gradili svoje kolonije i širili biznis. Tako su 1625. na rijeci Hudson osnovali i grad nazvan Novi Amsterdam (današnji New York).

Zato se iz Vatikana krenulo u smišljanje paklenog plana da se Engleska, kao nizozemski najveći saveznik, pokuša razoriti iznutra. Zadatak da detronira Charles I i Englesku vrati pod patronat Rimokatoličke crkve dobio je Oliver Cromwell.

Čim se dočepao vlasti Cromwell je naredio da se Charlesu I odrubi glava, što je učinjeno javno 1649.

Novi režim u Engleskoj je onda potpuno promijenio svoju politiku prema Nizozemskoj, nastojeći od saveznika napravi neprijatelja. Parlament kojim je Cromwell lako manipulirao (jer demokracija zato i služi da bi se običnim ljudima perfidno manipuliralo) donio je Navigacijski zakon, koji je nalagao da sav uvoz u Englesku mora ići engleskim brodovima ili brodovima koji su vlasništvo proizvođača robe. To je očito bilo usmjereno protiv nizozemskih trgovaca i brodovlasnika.

Oliver Cromwell

Naravno Španjolska je prva priznala Cromwell-ov režim. I on je ubrzo objavio i rat Nizozemskoj.

Tako je Vatikan konačno imao pod svojom kontrolom englesku mornaricu pa je ona vremenom postala nova europska i svjetska imperija. Englezi su počeli ratovati na zapadu i istoku, kao i u Africi, ne znajući da zapravo vrše kolonizaciju za račun Rimokatoličke crkve, dok je narod upadao u dugove i plaćao ova ratovanja.

Za razliku od engleskog kralja Jamesa II, koji je imao titulu vojvoda od Yorka i bio spreman Englesku držati u službi Katoličke crkve, unuk nizozemskog vladara Williama Oranskog nije bio takvog stava. Tako je William III Oranskim 1688. svrgnuo Jamesa II sa vlasti, pa su Nizozemci ovim činom Engleze zadržali u protestantskoj vjeri. Vojvoda od Yorka je inače poznat i po tome što je od Nizozemaca preoteo Novi Amsterdam i preimenovao ga u New York.

To ime najbolje pokazuje ko vlada njime i danas. Ako ovome dodate i rimski stil gradnje kojim obiluje Capitol Hill u Washington-u, još vam je lakše da zaključite tko vlada čitavom federalnom upravom u USA. Zato nije ni čudno što je USA zdušno radila na stvaranju UE tj.. USE.

Spajanje USA i USE je možda samo pitanje vremena.

OD NIZOZEMSKE DO BELGIJE

Tako su iste moćne duhovne snage koje znaju upravljati ljudskim uvjerenjima natjerale 1830. Dutche (Dojče) i Francuze, iz Flandrije i Valone, da postanu Belgijanci. Učinjeno je to orkestriranjem građanske revolucije u Ujedinjenom Kraljevstvu Nižih Zemalja. Odvojen je južni dio zemlje (baš kao i nedavno Kosmet od Srbije).

Odvajanje je tražilo većinsko katoličko stanovništvo, koje je živjelo u ovom dijelu Nizozemskog kraljevstva. Odcjepljeni dio nazvan je Belgija po staroj rimskoj provinciji Gallia Belgica. Londonska konferencija na kojoj su sudjelovale glavne europske sile priznala je nezavisnost Belgije i na prijestolje je 1831. doveden Leopold I (od Saxe Koburga), kralj svih Belgijanaca, odan katoličanstvu.

Da princeza Sharlota od Walesa (jedina kći engleskog kralja Georgea IV) nije umrla prilikom porođaja 1817. (Pošto su joj “doktori” ispuštali krv i izgladnjivali je prije poroda i totalno je oslabili), ona i njezin muž Leopold od Saxe Koburga naslijedi bi britanski tron, gdje se danas nalaze potomci princa Alberta iz iste germanske dinastije Saxe Coburg (a koji su promijenili prezime u Windsor).

I pokojna princeza Diana imala je istu titulu princeze od Walesa (i potječe iz dinastije Stewarta koji su bili odani protestantizmu). Nova supruga princa Charlesa je Camila Parker, katolkinja po svom prvom mužu.

Belgijski kralj Leopold III je 1940. napravio dogovor sa Hitlerom (također katolikom) i ostao je tijekom rata u Belgiji, koja je odmah i kapitulirala. Neposredno prije savezničke invazije Himler (katolik) je tajno preveo kralja Leopolda u Njemačku. Nakon rata Leopold se pokušao vratiti u Belgiju, ali mu je prijetilo suđenje zbog izdaje i on je otišao u Švicarsku (danas financijsku centralu EU). Ostao je u izbjeglištvu sve do 1951.

BEZ PATRIOTIZMA, MORALA I DEMOKRACIJE

U svojoj knjizi “U odsutnosti većine” (De Afwezige Meerderheid) pokojni flamanski filozof Lode Kles (1913-1997) upravo je napisao da bez identiteta i istinskog osjećaja za pripadnost domovini ne može biti ni demokracije ni morala. Da li je baš ovo razlog što se kao prvi predsjednik EU našao neupadljivi Herman van Rompuy? Koliko je on u svojoj političkoj karijeri bio fleksibilan, opisao je u više navrata belgijski politički analitičar Paul Belien, koji je i autor zanimljive knjige o EU “Tron u Bruxellesu”.

Tako Belien otkriva da je upravo Rompuy (koga je osobno upoznao) kao mlad bio pod utjecajem razmišljanja dr. Kles. Rompuy (1947) je konzervativni katolik i bio je politički aktivist omladinske sekcije Flamanske stranke kršćanskih demokrata. Pisao je knjige i članke o značaju tradicionalnih vrijednosti u društvu. U održavanju ovih vrijednosti on je vidio najvažniju ulogu religije. Rompuy je posebno bio pristalica ideje da se zabrani abortus, jer predstavlja ubijanje živog stvorenja.

Herman van Rompuy je u jednom trenutku čak namjeravao napustiti politiku i uđe u novinarstvo. Tada mu je, kao talentiranom piscu i vrsnom intelektualcu, upravo Kles, koji je bio pred mirovinom, ponudio mjesto direktora belgijskog utjecajnog magazina Trends, koji se bavi financijama i ekonomskim temama. Ali Rompuy je ipak ostao u politici.

Što je razlog da se predomislio nije poznato, pa se spominje da je možda u pitanju svota koja se ne odbija ili neka služba iz koje se nikada ne izlazi. Tako je 1988. Rompuy postao lider tada vladajuće Stranke kršćanskih demokrata.

Kada je belgijski parlament 1990. izglasao vrlo liberalan zakon o abortusu, tadašnji belgijski kraj Boduen, koji je umro tri godine kasnije i koji nije mogao imati djece sa svojom ženom, a bio je odani katolik, navodno je izjavio da nikada neće potpisati takav zakon i “da će radije abdicirati “. Ali, utjecajni belgijski političari nekako su bili “uvjereni” da kralj samo blefira, pa su primjedbe kralja (koji kao da je bio samo figura neke mnogo jače sile) ostale zataškane.

Kralj Boduen je tako zaista abdicirao travnja 1990. upravo zbog ovoga. Zakon je onda potpisao kolegij ministara sukladno belgijskim ustavom, koji tako predviđa ukoliko nema kralja.

Onda su ponovno izglasali da je kralj na tronu.

Kapitolski muzej u Rimu

Kao vođa tada najjače stranke u parlamentu ovaj najliberalniji zakon o pobačaju je praktično omogućio Rompuy, unatoč svojim čvrstim religijskim uvjerenjima.

Belien je o ovom skandalu (zapravo sprdnji s monarhijom i demokracijom) pisao za Wall Street Journal i bio zbog toga oštro ukoren i suspendiran. Istina tada NEKOME nije odgovarala.

Belin dalje kaže da je nakon ovoga Hermanu van Rompuyu bilo vrlo neugodno i prilikom jednog susreta s Belina čak je izbjegao i da ga pogleda u oči. Ali, njegova politička karijera je uspješno nastavljena. Postao je ministar financija, spiker predstavničkog doma i, konačno – premijer.

Belin kaže da je Rompuy i dalje nastavio objavljivati svoje knjige, koje su odavale intelektualnog i veoma inteligentnog autora, ali više nije branio koncept dobrog, već koncept manjeg zla. I počeo je pisati haiku.

Ali, politička nedosljednost Hermana van Rompuya je postala njegova glavna politička osobina.

“Demokracija” je u Belgiji veoma komplicirana, pa narodu ništa i ne znači. Zato su Belgijanci na “demokraciju” natjerani zakonom.

Predizborna obećanja za lakovjerne

Belgija se tako 2007. suočila s najdubljom političkom krizom kada je Vrhovni sud donio odluku da je postojanje jednog dvojezičnog izbornog distrikta u Bruxellesu (Bruxelles-Halle-Filvord) neustavno. Molbu da se utvrdi njegova ustavnost podnio je još 2003. stanovnik flamanskog dijela distrikta Herman van Rompuy.

Kršćanskim demokratima, koji tada nisu bili u vladajućoj partiji, očito je odgovaralo da se ovaj distrikt podijeli na dva dijela (briselski, gdje se govori francuski i gdje žive Valonci, i Hale-Filvord, gdje se govori nizozemski i gdje žive tzv. Flamanci.

Uputivši žalbu sudu Rompuy je imao namjeru da njome izazove političke probleme belgijskoj vladi Liberala, koji su odbijali da se ovaj distrikt podjeli.

Rompuy-ovi flamanski kršćanski demokrati su tako 2007. izašli na izbore sa čvrstim obećanjem da će kad uđu u vladu ovaj briselski distrikt podijeliti. Čitavu predizbornu kampanju Rompuy je vodio s ovim obećanjem.

Kada je Rompuy stranka dobila većinu na ovim izborima i postala najjača flamanska stranka, nastao je problem jer nisu mogli sastaviti vladu od dovoljnog broja zastupnika Flamanaca i Valonaca upravo zbog spora oko podjele distrikta. Vrhovni sud je nalagao da se o tome izjasni parlament i da se glasa, a Valonci su to odbijali.

Da ne bi izgubio mogućnost da kako-tako formira vladu, Rompuy je kao spiker parlamenta naprasno počeo odugovlačiti sa stavljanjem ove točke na dnevni red. Birao je razne načine da takvu skupštinu sazove, pa je pribjegavao raznim trikovima, nakon zaključavanja vrata dvorane za sjednice do nepojavljivanja u uredu čitave tjedne kako formalno ne bi primio pisani zahtjev sazvati takvo glasovanje.

Kriza oko formiranja vlade je trajala mjesecima, da bi onda Rompuy pristao da se formira vlada sa Valoncima i bez podjele distrikta. Svoje glavno predizborno obećanje je jednostavno “zaboravio”. Još gore, tako formirana vlada dobila je veći broj valonskih nego flamanskih ministara, iako su Flamanci većinski dio stanovništva u Belgiji i njih je oko 60 posto. Da podsjetimo – Rompuy je Flamanac.

I kada je 2008. godine, nakon jednog financijskog skandala, premijer Verhofstadt, flamanski liberal, morao podnijeti ostavku i na njegovo mjesto došao Van Rompuy, dobio je kabinet s većinom ministara Valonaca. Ali njemu to nije smetalo. I dalje je nastojao odgoditi glasovanje o podjeli briselskog distrikta, ne uvažavajući tako presudu Vrhovnog suda koju je baš on i inicirao.

Zakoni i demokracija su tako za političare EU od karijere potrebni samo onda kada se od njih može napraviti politička dobit.

Je li ovakva politička fleksibilnost baš bila preporuka prilikom izbora prvog predsjednika EU, znaju samo oni koji su Rompuy-a tu postavili. A to nisu građani EU.

U svakom slučaju logo EU ima i dalje samo dvanaest zvjezdica kao dvanaest anđela koji okružuju logo jezuita. Što će dalje biti u središtu ovog kruga tek trebamo vidjeti. Radovi su još u tijeku.
 
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11665"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]