Koliko dugo čuvati račune za kućne režije? Treba li ih uopće čuvati?

Pitanja su to koja si često postavljaju građani, među kojima ima i onih koji su svoje obveze uredno izvršili, ali im se dogodilo da im nakon nekog vremena od lokalnog vodovoda stigne ovrha zbog navodno neplaćenog računa. A dokaza za to – nemaju.

Dunja Mak, pravna savjetnica Potrošačkog foruma iz Osijeka, navodi da za svaku vrstu potraživanja postoji rok zastare.

Pa tako, primjerice, sukladno Zakonu o obaveznim odnosima, rok za zastaru računa za struju, toplanu, plin, vodu, telefon, radio i TV pristojbu iznosi godinu dana.

‘Za pričuvu i grobnu naknadu je tri godine, kazne za parking i ugovori o osiguranju života imaju rok od pet, a komunalna naknada šest godina‘, navela je Mak i dodala da treba čuvati račune duže od tog roka jer se ne jednom znalo dogoditi da ljudi čuvaju račun godinu dana, nakon čega bi ga bacili, a tvrtka bi pokrenula ovrhu unutar tog perioda.

‘Ako je ovrha pokrenuta unutar godinu dana, ona često zna doći građaninu na adresu nakon tog perioda. Onda se zna dogoditi da on nema dokaz jer je bacio račun, a ne može se pozvati na zastaru jer je tvrtka reagirala dok ona nije nastupila.

Stoga je naš savjet da građani čuvaju račune minimalno deset godina.

Svima savjetujemo da ih čuvaju deset godina zato što rješenje o ovrsi, ako je donesena, zastarijeva najranije protekom deset godina’, zaključila je Mak.
 
(tportal.hr)

Cijene su europske, a plaće mađarske, pa se s jednom plaćom teško može preživjeti ako ste sami i podstanar

Kao u onoj pjesmi, bio sam dobar gost, a Budimpešta me “sama vodila” kud je htjela, Vörösmarty, Citadela i Lančani most.

No ljepota središta glavnog mađarskog grada skrivala je i neke i druge sjene i probleme s kojima se građani prijestolnice na Dunavu svakodnevno susreću i bore.

Puni restorani, pivo 13 kuna

Vijesti koje putem medija dolaze iz Mađarske posljednjih godinu i pol dana uglavnom govore kako je tamošnji premijer Viktor Orbán zločesto dijete Europske unije koje stalno nešto prigovara Bruxellesu, kako je zatvorio migrante u logore želeći sačuvati europsku kulturu, a glavni saveznik malo po malo postaje mu ruski predsjednik Vladimir Putin.

Iz hrvatske perspektive, Mađarska je i država s kojom se sporimo i borimo za nacionalnu naftnu kompaniju Inu i čiji se rasplet uskoro očekuje. Mene je pak u cijelom tom kolopletu političko-gospodarskih tema zanimalo kako živi prosječni Mađar – kakvo je obrazovanje, ima li posla u toj zemlji, gdje mladi izlaze, kako se zabavljaju. Te i slične teme koje rijetko, ili nikad, izađu na površinu i ne uspijevaju se probiti u prvi plan zbog važnih teških vijesti koje dominiraju.

U bliskoj ili nešto daljoj prošlosti u Mađarskoj sam bio desetak puta. Tu računam i neke davne odlaske u Nagykanizsu, kamo se masovno odlazilo po kobasice i sir, ali i posjete Budimpešti koja se u posljednja dva desetljeća jako promijenila. Moram priznati da je dolazak na granični prijelaz Goričan izgledao pomalo sablasno.

U ponedjeljak u podne ondje smo bili samo hrvatski granični policajac, njegova mađarska kolegica i ja, a na nedavne navale migranata još uvijek podsjećaju žica i čelična ograda odvučeni nekoliko metara sa strane, gdje stoje za svaki slučaj. Autocesta je u nešto boljem stanju u odnosu na prije sedam godina kad sam zadnji put tuda prolazio, a dvije trake s približavanjem Budimpešti polako prelaze u četiri i pokazuju da se približavamo glavnom gradu.

Budimpešta sa svojih gotovo dva milijuna stanovnika zaista i jest glavni grad, ovdje su gotovo svi važni događaji, tu se najviše ulaže, ostatak zemlje gravitira Budimpešti – govori mi István, mladi recepcionar u hotelu u kojem sam odsjeo.

Kad sam mu spomenuo da sam novinar iz Hrvatske i da sutradan radim politički intervju u mađarskom parlamentu, samo se nasmijao i kazao kako će mađarski problemi koje će navesti političari biti sigurno drukčiji od mađarskih problema koje imaju građani. To se pokazalo samo djelomično točnim, no zanimalo me što to muči dvadesetdvogodišnjeg Istvána koji uz rad u hotelu i studira.

Najveći su problem niske plaće i skupa stanarina i režije. Na nekim prosječnim poslovima poput mojeg može se zaraditi oko 500 eura mjesečno, a stanarina bez režija u prosjeku iznosi oko 400 eura, kad tome dodate račune za struju, vodu, plin i ostalo, jasno vam je da jedna osoba sama teško može živjeti kao podstanar – govori István i dodaje kako je grad ugodan za život, kako je siguran, a hrana u trgovinama i u restoranima nije previše skupa.

Slično je, kaže, kao i u drugim zemljama Europske unije, pa čak i jeftinije. Ali plaće su osjetno niže. I zato se deseci tisuća mladih iseljavaju iz Mađarske u potrazi za boljim životom.

U Istvánove priče o cijenama hrane i pića i osobno sam se uvjerio posjetivši mali restoran u blizini hotela. Obilan obrok koji je uključivao meso, rižu i salatu stoji oko 50 kuna, dok je veliko točeno pivo mađarsko, 13 kuna.

Iako je bio ponedjeljak, restoran je bio pun, a gosti djelomično Mađari, a djelomično turisti iz različitih država. Upravo je turizam taj koji polako ali sigurno preuzima velik dio gospodarskog kolača Budimpešte i u posljednjih se pet-šest godina snažno razvija bilježeći velik rast.

Moglo bi se reći da je Budimpešta u segmentu riječnih kruzera na tragu onoga što je Zagreb postigao u slučaju Adventa. Diana radi u središtu Budimpešte, na obali Dunava gdje turiste nagovara na vožnju brodom i razgledavanje grada iz riječne perspektive.

Broj turista iz godine u godinu raste. Jako puno je Britanaca, Talijana, Nijemaca, Austrijanaca, ali i Amerikanaca. U razgovoru s njima saznala sam da im je Budimpešta postala alternativa za odlazak u Pariz ili London, ali i neke druge destinacije, prvenstveno zbog sigurnosti. Ovdje nije bilo terorističkih napada ili bilo kakvih drugih nereda već desetljećima – kaže Diana.

Turistički bum

A turisti su zaista na svakom koraku, iako je tek početak travnja, riječni kruzeri na Dunavu rade punom parom. U gradu sam uglavnom susretao veće ili manje skupine Talijana i Britanaca koji su ili pješačili s planom grada u rukama ili se pak vozili na biciklima i segwayima kojih je pun grad i obilazili znamenitosti.

No, osim turista, na ulicama su me dočekali i prosvjednici. Taj je put riječ bila o studentima i građanima koji su prosvjedovali protiv najave zakona o ukidanju fakulteta koji financira George Soros. Kako mi je objasnio jedan od prosvjednika, Zoltán, prosvjedima se želi upozoriti na nedemokratsku vladavinu premijera Viktora Orbána, koji, kako kaže, zabranjuje i gasi sve što mu nije po volji.

Zoltán, koji je i sam student, kaže mi kako Mađari u posljednje vrijeme često izlaze na ulice, ali ne u onolikom broju koji vođe prosvjeda priželjkuju. U oči mi je odmah upao i zanimljiv prizor na trgu ispred mađarskog parlamenta, gdje je skupina prosvjednika podignula šatore.

Tu uvijek netko prosvjeduje, a šatori se koriste kao infrastruktura bez obzira na tematiku prosvjeda – kaže mi Zoltán. U ponedjeljak su ispred parlamenta bili oni koji su u bankarskim ovrhama zbog kredita u stranim valutama ostali bez svojih domova ili su im blokirani računi.

Slušajući tu priču nisam mogao ne povući paralelu s istovjetnim događajima u Hrvatskoj. Za razliku od nas, Mađari još čekaju svoj zakon o rješavanju problema kredita u stranim valutama. Bar mi tako tvrde oni koji su se skupili u šatorima. Kad oni završe sa skupom, šatore će zauzeti oni koji se ne slažu s protumigrantskom politikom vlade, pa nakon njih neki drugi, sve dok postoji odobrenje policije za boravak na tom prostoru.

A spomenuti trg ispred parlamenta još prije samo nekoliko godina bio je parkiralište. Danas je pješačka zona i jedan od najljepše uređenih prostora u Budimpešti. Spomenici su dobili novi sjaj, parkovi, fasade i šetnice su uređeni i vidljivo je da se pokušava vratiti stari sjaj bisera na Dunavu.

Središte grada veliko je gradilište, a i nekoliko blokova dalje vidljivi su novi poslovni kvartovi koje zauzimaju prepoznatljivi logotipi poznatih svjetskih kompanija. Dio puta do hotela odlučio sam proći pješice šetajući uz moćnu rijeku i baš sam na tom povratku naletio na dvije stvari koje su me potaknule na dodatno razmišljanje. Uz Dunav prolazi i tramvajska linija broj dva, podignuta iznad razine rijeke, pa se na stanicu dolazi ispod malih mostova i pothodnika.

Gotovo da nema stanice ispod koje ne spava neki beskućnik. Točno nasuprot luksuznih hotela u vlasništvu svjetskih hotelskih lanaca koji su se smjestili na prestižnoj lokaciji i nude svojim gostima sobe s pogledom na Dunav i stari grad za nekoliko stotina eura po danu, svoje su “sobe” pronašli oni koji su iz različitih razloga ostali bez domova u nekom obližnjem kvartu Budimpešte, ali i oni koji su onamo stigli bježeći od rata na Bliskom istoku ili siromaštva Afrike.

Pokoju forintu pomoći neće odbiti, za razgovor nisu raspoloženi. Vrijeme ih je ovih dana poslužilo, sunce je podiglo temperaturu pa se boravak na otvorenom lakše podnosi, no noći su hladne pa se svatko od njih snalazi kako zna i umije.

Po tom pitanju Budimpešta se u potpunosti uklopila u trendove velikih europskih gradova u kojima je u usporedbi s, primjerice, Zagrebom broj siromaha koji spavaju na gradskim ulicama ipak osjetno veći. Samo nekoliko koraka dalje spomenik je oko kojeg je uvijek primjetan velik broj turista i znatiželjnika.

Šezdeset pari željeznih cipela postavljeno je na obali Dunava, vrlo blizu pristaništa za kruzere. Vođen znatiželjom, zastao sam kraj jedne grupe, pokazalo se Britanaca, koja je imala turističkog vodiča na engleskom jeziku.

Željezne cipele, saznajem, simbolično predstavljaju žrtve strijeljanja za vrijeme nacističke vladavine 1944. – 1945. godine. Strijeljani su većinom mađarski Židovi i bačeni u Dunav. Samo pedesetak metara od zgrade parlamenta. Naoko jednostavan spomenik u sebi zapravo krije svu dubinu stradanja i tragedije koju se može pronaći u bilo kojoj državi. I služi kao upozorenje generacijama koje dolaze.

Na najbližoj stanici ušao sam u narančasti tramvaj samo da ga usporedim s onim zagrebačkim i moram priznati da su naši tramvaji noviji, udobniji i brži. Autobusi su pak jednake boje kao i u našem glavnom gradu, plavi, izgledaju gotovo identično, a po načinu vožnje moglo bi se zaključiti da su i vozačke ispite polagali na istom mjestu.

Karta za javni prijevoz stoji deset kuna, vrijedi u jednom smjeru za oba prijevozna sredstva. Na odlasku iz hotela pozdravljam se s Istvánom, studentom koji baš poput svojih vršnjaka u Hrvatskoj radi kako bi se osamostalio i krenuo u život.
 

 
(vecernji.hr)

Prosječna obitelji potrošila je u 2014. godini za hranu, odjeću, režije, prijevoz, obrazovanje, zdravstvo, komunikacije i ostale životne izdatke 81.315 kuna, objavio je Državni zavod za statistiku

Međutim, radi se tek o statističkim, prosječnim troškovima jer detaljniji podaci pokazuju da je više od 60 posto kućanstava moglo potrošiti bitno manje od toga: deset posto obitelji s najnižim troškovima trošilo je tek 20.000 kuna te godine, odnosno 1667 kuna na mjesec za tročlano kućanstvo.

Zadržali standard

Radi se o devet puta manjem iznosu od onog koji si je moglo priuštiti deset posto najbogatijih. Oni su 2014. potrošili nešto više od 187 tisuća kuna.

Sudeći po ovim podacima, socijalne razlike, točnije mogućnosti u hrvatskom društvu tijekom krize ozbiljno su se produbile: tijekom 2008. godine najbogatiji su trošili 6,5 puta više od najsiromašnijih. Tijekom kriznih godina novac koji su mogli potrošiti najsiromašniji – unatoč ozbiljnom povećanju osnovnih troškova života, poput režijskih troškova – smanjio se za petinu (sa 25.000 na 20.000 tisuća kuna), dok se onaj najbogatijih povećao za gotovo 44.000 kuna.

Najsiromašniji su, čini se, živjeli još skromnije, a najbogatiji su svojim prihodima očito mogli pratiti brojna poskupljenja i zadržati raniji životni standard.

Dohodak kao 2008.

Kako se kretao dohodak pojedinih obitelji kroz godine nije moguće precizno utvrditi jer se u međuvremenu promijenila metodologija prikaza dohotka te se on više ne izražava kao prosječni dohodak kućanstva, već kao ekvivalent. Državni zavod za statistiku izračunao nam je prosječni dohodak kućanstva za 2014., ali ne i po dohodovnim razredima, odnosno decilima.

Statistička je obitelj u 2014. tako zaradila 79.843 kune – dakle, oko 1500 kuna manje od onoga što je u istoj godini potrošila. Može se pretpostaviti, temeljem podataka iz ranijih godina, da je tek 30 posto najbogatijih zaradilo dovoljno da pokrije svoje troškove. Prosječni dohodak obitelji s najvišim prihodima 2008. godine bio je oko 200.000 kuna, što znači da su mogli i uštedjeti oko 57.000 kuna godišnje. Najsiromašniji te su godine – unatoč vrlo skromnim troškovima – zaradili gotovo 10.000 kuna manje od visine osnovnih životnih troškova.

Prosječni dohodak obitelji u 2008. godini bio je vrlo sličan onome iz 2014.; iznosio je 79.274 kuna. Prosječni su troškovi bili pak 7000 kuna veći od onih 2014. godine.

Usporedba strukture troškova pokazuje kako se mijenjao standard najsiromašnijih i najbogatijih. I 2008. i 2014. oni s najmanje novca – a najčešće se radi o socijalnim slučajevima i nezaposlenima kojima su glavni izvori prihoda državne naknade – gotovo polovicu svega što su imali na raspolaganju trošili su na hranu.

Onima s najvišim prihodima hrana je 2014. odnosila oko 23 posto ukupnog budžeta za troškove. Tek nešto manje od tog udjela, oko 18 posto, oni s najvećim prihodima trošili su na prijevoz, iz čega se mogu iščitati povećani troškovi za održavanje automobila. Upravo na toj stavci – prijevozu – najviše je pao udio troškova onih s najmanjim prihodima, sa 7,3 na 2,2 posto. Čini se da su i oni koji su imali automobil u najboljim godinama tijekom krize ostali bez njega.

Skuplje režije

Najviše su im pak porasli troškovi za stanovanje i energente, na koje su 2014. potrošili čak 27 posto ukupno raspoloživog novca. Kod ove populacije prvenstveno se radi o režijskim troškovima, koji su ozbiljno poskupjeli posljednjih godina. Najbogatijima troškovi stanovanja u ukupnom udjelu ostali su na razini onih iz 2008. godine.

Budući da se radi o udjelima u ukupnim troškovima, treba imati na umu da su konkretni iznosi koje su za pojedine stavke trošili najsiromašniji padali, a oni najbogatijih rasli. Tako su, primjerice, troškovi za hranu najsiromašnijih i 2008. i 2014. iznosili oko 43 posto ukupno potrošenog novca, no u apsolutnim iznosima oni su na godišnjoj razini zadnje pretkrizne godine iznosili 10.913 kuna, a 2014. gotovo 2200 kuna manje. Za stanovanje i energente najbogatiji su u obje promatrane godine potrošili oko 11,5 posto ukupnog novca za troškove, no 2008. godine radilo se o 16.057 kuna, a šest godina kasnije o 21.698 kuna.
 
(jutarnji.hr/uredio:NSP)