Tisuće Libijaca slavilo je 49. godišnjicu revolucije u gradu Sabi, a okupljeni su mahali zastavama sa likom bivšeg lidera Libije Muamera el Gadafija, koji je vodio zemlju od 1969. do 2011. godine

Praznik se slavi kao sjećanje na državni udar i uspostavljanje Gadafijeve vladavine 1. rujna 1969. godine.

Pompozno je slavljen za vrijeme vladavine Gadafija, ali su se nakon njegove smrti Libijci ustručavali slaviti dan revolucije, neki iz revolta prema Gadafiju, a neki iz straha da će biti shvaćeni kao njegove pristaše.

Međutim, građani libijskog grada Sabhe su odlučili da, prvi put nakon smjene vlasti u Libiji, proslaviti 1. rujan na ulicama, i na taj način iznesti i svoje nezadovoljstvo trenutnim vladajućim strukturama u naftom bogatoj afričkoj državi.

U međuvremenu, Vlada Libije, koju priznaje UN, proglasila je izvanredno stanje u Tripoliju i okolici zbog napada u kojima je ubijeno 39 osoba, uključujući i civile.

Ministarstvo zdravstva je saopćilo da je ozlijeđeno 96 osoba, prenosi AP.

Borbe su počele prošlog tjedna između naoružanih grupa iz Tripolija i drugih naoružanih grupa iz jednog mjesta južno od libijske prijestolnice.

Uizjavi koje je izdala Vlada, sukobljene strane se pozivaju da prestanu sa sukobima i da poštuju dogovoreno primirje.

Libija je od izbijanja pobune 2011. godine upala u kaos, piše agencija i podsjeća da je tada svrgnut, a zatim i ubijen dugogodišnji lider te zemlje Muamer el Gadafi.

Od tada zemljom upravljaju dve suprotstavljene vlade, jedna sa sjedištem u Tripoliju, a druga na istoku Libije, a obe vlade imaju podršku brojnih naoružanih grupa koje imaju stvarnu vlast na terenu.
 

 
(sputniknews.com)

Čovjek poput Bill Gatesa ima dvije stvari na pameti – novac, koji je skupio tijekom godina kao tehnološki magnat, kojeg sada daruje u dobrotvorne svrhe, i ideje koje slobodno dijeli sa svima koji žele slušati

Osnivač – i bivši CEO kompanije Microsoft je sada podijelio svoje mišljenje o predstojećoj revoluciji umjetne inteligencije (AI) i što bi to moglo značiti za čovječanstvo u cjelini.

Gatesu nije strano gledati širu sliku kada su u pitanju inovacije. U intervjuu za Fox Business, rekao je da se prevlast robota, koja se očekuje da će biti glavna prekretnica za ljude iz cijelog svijeta, ne treba promatrati isključivo negativno.

U stvari, on to vidi kao priliku za rast. Po njegovom mišljenju, kada se to dogodi, ljudi će konačno biti učinkovitiji i biti će u mogućnosti uživati u višku slobodnog vremena.

„Pa,​svakako možemo gledati u budućnost na ideju da će nam godišnji odmori biti duži u nekom trenutku”, rekao je Gates. „Ako mi zapravo možemo proizvesti dvostruko više nego što ćemo napraviti danas s manje rada, svrha čovječanstva nije samo sjediti iza pulta i prodavati stvari, znate li?”

On se zapravo dotaknuo činjenice da mnogi testovi vezani za robotiku i AI koji se trenutno provode diljem SAD-a uključuju preuzimanje tradicionalnih maloprodajnih poslova kao što su oni na blagajnama.

Osoblje i radnici sa niskim plaćama će vjerojatno najviše patiti zbog automatizacije, prema većini stručnjaka u tom području, ali Gates tvrdi da oni zapravo od toga imaju koristi.

Prema Gatesu, sve predstojeće promjene treba shvatiti kao priliku da se donese puno odluka i istraže druge mogućnosti u budućnosti, što je dobra stvar „jer ćete samo tako biti mnogo produktivniji.”

U određenom smislu, on je naravno u pravu – automatizacija će osloboditi od posla dosta koncentrirane radne snage koja se tada može posvetiti drugim stvarima, iako one upravo ostaju nejasne.

Međutim, tu je i mogućnost da Gates gleda na stvari sa vrlo ograničene perspektive. To jest, on možda zaboravlja da nemaju svi ljudi sposobnost da vide sve mogućnosti kako ih on vidi.

Uostalom, ako bi drugi ljudi mogli vidjeti iste mogućnosti kao i on, i učiniti ih tijekom svog života, možda bi on tada imao puno teži put da postane jedan od najbogatijih ljudi u posvijesti.

Ali ostaju činjenice, AI i automatizacija putem robota će izbrisati poslove radnika. Bez odgovarajuće sigurnosne mreže, veliki gubitak ljudskih poslova može dovesti do masovnog siromaštva, ili još gore – masovnog beskućništva.

Revolucija robota može biti neizbježna, ali patnja milijuna ljudi može se spriječiti. Cijena viška slobodnog vremena za neke može biti veliki problem tijekom malo vremena koje će im ostati za život nakon gubitka radnog mjesta zbog strojeva i robota. Što će bogati biznismeni i filantropi tada reći?
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Zamjenik guvernera provincije Lurestan, Habibola Hodžastepur, izjavio je da za smrt dvojice sudionika prosvjeda u Dorudu nije kriva policija jer uopće nije ni pucala: “Imamo dokaze da su u to umiješani neprijatelji naše revolucije. Takfiri (ekstremni islamisti) i strani agenti”

Prosvjedi u Iranu izazvani su unutarpolitičkim procesima, ali prisutni su i „vanjski utjecaji“, izjavio je šef međunarodnog komiteta Savjeta Federacije Konstantin Kosačov.

Prema riječima Kosačova, prosvjedi su „simptom određenih unutarpolitičkih procesa u državi“ i socijalno – ekonomskih faktora. Naveo je da je BDP u Iranu 1,5 puta veći nego u Egiptu, i duplo veći nego u Ukrajini. Nezaposlenost u ovoj zemlji je manja nego, recimo, u Turskoj.

Reakcija Washingtona izgleda kao očigledan podstrek demonstrantima: „Govorite ono što treba i vanjska podrška vam je zagarantirana“. Kosačov smatra da će SAD jedva dočekati da se Iran potkopa iznutra.

„Vanjski utjecaj zasad ne dominira, ali postoji“, smatra Kosačov. On vjeruje da ne treba očekivati revoluciju i da će prosvjedi stati. Ali je održana „smotra snaga“.

Kosačov je posavjetovao Teheran da bude oprezan, jer vrlo utjecajne sile iz čitavog svijeta žele da „arapsko proljeće“ postane „perzijsko“.

Podsjetimo se da je tijekom demonstracija protiv politike rukovodstva zemlje, koje se već nekoliko dana nastavljaju u Iranu, poginule su dve osobe.

Iran je upozorio sudionike demonstracija – kakav pokušaj zimskoj izazivanja “iranskog proljeća” – da oni koji stvaraju nerede moraju “odgovarati i platiti”.

Glasnogovornik Teherana se oglasio ovakim upozorenjem nakon još jedne noći obilježene prosvjedima na kojima je u gradu Dorudu ubijeno dvoje ljudi u pokrajini Lurd, a desetci ljudi su uhićeni.

Iranski ministar vanjskih poslova, Abdulreza Rahmani Fazli, dodatno je poručio prosvjednicima:

“Svatko tko uništi državnu imovinu, stvara nemire i djeluje protupravno, mora odgovoriti na svoje postupke i platiti cijenu. Djelovat ćemo protiv nasilja i onih koji izazivaju strah i užas. “

Državni mediji počeli su puštati snimke prosvjeda, koji su sudionike konferencija predstavljali kao kontrarevolucionare koji pale iranske zastave.

Iranski državni mediji otvoreno za demonstracije optužuju Sjedinjene Države i Izrael.

Televizija Tv Telegram, elitne vojske iranskih vlasti Korpusa čuvara revolucije, prenijela je da su se “naoružani ljudi infiltrirali među prosvjednike i da su pucali po građanima”.

Zamjenik guvernera pokrajine Habibola Hodzastepur izjavio je smrt dvojice prosvjednika nije bila krivnja policije, jer ona uopće nije pucala.

Hodzhastepur je izjavio: “Imamo dokaze da su u to umiješani neprijatelji naše revolucije. Takfiristi (ekstremni islamisti) i strani agenti”.

Jučer je do 70 studenata prosvjedovalo ispred Sveučilišta u Teheranu, kao i u ostalim gradovima, vičući slogane protiv vlasti. Sigurno nije slučajno što su najčešći slogani bili: “Smrt diktatoru!” i “Ja ću ubiti onoga koji je ubio mog brata!”.

Iranski medzlis (parlament) održat će izvanrednu sjednicu 1. siječnja za demonstracije u nekoliko gradova u zemlji.
 

 
(fakti.org, sputniknews.com)

George Soros, milijarder i filantrop, prenio je 18 milijardi dolara na račun svoje dobrotvorne zaklade Otvoreno društvo. Milijarde je prebacio zakladi u prošle dvije godine, no informacija je izašla u javnost tek danas

Soros je poznati donator Demokratske stranke koji je zbog donacija isplaćenih lani demokratskoj kandidatkinji za predsjednicu SAD-a, Hillary Clinton, došao na crnu listu konzervativnih medija poput portala Breitbart.

Napadale su ga i druge skupine s krajnje desnice, primjerice optužujući ga da pokušava od Irske napraviti društvo koje se zalaže za pobačaj i da pokušava smanjiti kontrolu europskih država nad njihovim granicama.

Mračne sile

Njegova zaklada, koja je zbog donacije sada druga najveća dobrotvorna organizacija u SAD-u nakon zaklade Billa i Melinde Gates, financirala je projekte za borbu protiv ebole, zločine iz mržnje u SAD-u nakon posljednjih predsjedničkih izbora te centre za kulturu i umjetnost romskog stanovništva.

Zaklada ima za cilj promoviranje demokracije i liberalnih vrijednosti, inkluzije LGBT osoba i zaštite njihovih prava te se bori protiv policijskog nasilja. “Moramo nešto učiniti protiv mračnih sila koje se bude”, objasnio je Soros nakon Trumpove pobjede na izborima i jačanja ksenofobije u SAD-u.

“S obzirom na stanje demokracije u Americi u ovom trenutku, njegov je doprinos od velike važnosti”, izjavila je Eileen Heisman, izvršna direktorica humanitarne organizacije National Philanthropic Trust koja surađuje sa Sorosevom zakladom.

Otvoreno društvo snažno je kritiziralo rad panela koji je uspostavio predsjednik Trump, a koji bi trebao istražiti navodnu izbornu prijevaru.

Soroseva filantropija povezana je s njegovom životnom pričom. Kao dječak je svjedočio životu u nacističkoj Mađarskoj, a rodnu zemlju napustio je dok je bila pod komunističkom upravom dirigiranom iz Moskve. Otišao je 1947. u London pa u SAD gdje je uspio na Wall Streetu. Najpoznatiji je kao čovjek koji je razbio Bank of England jer je 1992. agresivnom prodajom valute izazvao krah funte.

Tad je zaradio milijardu dolara. Kako je raslo bogatstvo, tako je počeo s dobrotvornim radom. Otvoreno društvo osnovao je 1984. u Budimpešti, a bilo je aktivno i u drugim bivšim komunističkim zemljama, pa i u Hrvatskoj gdje je 90-ih smatrano “državnim neprijateljem”.

Dubinski utjecaj

Soros je godišnje Otvorenom društvu darovao 800-900 milijuna dolara, no posljednjih je godina, u sklopu sređivanja ostavštine, u tišini prebacio 18 milijardi dolara na zakladu. Očekuje se da će u iduće dvije godine prebaciti još milijardu dolara. Njegova zaklada smatra se jednom od najutjecajnijih u svijetu.

“Programi zaklade provode se u cijelom svijetu, a utjecaj na društvo je dubinski”, izjavio je Darren Walker iz Zaklade Ford. “Radimo s utjecajnim ljudima koji su sposobni biti na čelu društva”, rekao je Patrick Gaspard, potpredsjednik zaklade. Neovisno o tome gdje će se trošiti nove milijarde, Soros će putem svoje zaklade osigurati utjecaj na društva diljem svijeta.

Posljednje vijesti govore da je mađarska vlada ipak odobrila rad Srednjoeuropskog sveučilišta koje financira Soros.
 
(jutarnji.hr)

… AMERIKANCI ŽELE UNIJETI RAZDOR U NAŠE ORUŽANE SNAGE I NEKE POTPLATITI DOLARIMA IZ MIAMIJA …

Danas je predsjednik Bolivarske Republike Venecuele Nikolas Maduro kategorički odbacio intervencionističke izjave veleposlanika Sjedinjenih Američkih Država u Kolumbiji Kevina Vitakera, koji je predložio da se na venecuelanski narod izvrši diplomatski i ekonomski pritisak

Predsjednik Maduro je ocijenio da su ovakve izjave američkog veleposlanika nedopustive, ukazujući na činjenicu da se turneja potpredsjednika Sjedinjenih Američkih Država pokazala kao krajnje neefikasna za imperijalističke interese.

“Mike Pence nije baš dobro prošao na južnoameričkoj turneji, unatoč tome što je imao razgovore s vladama država koje su se izjasnile kao neprijatelji Bolivarske revolucije. Te su vlade ipak odbacile prijetnje Donalda Trumpa uperene protiv Venezuele”, izjavio je Maduro.

Predsjednik Venezuele se također osvrnuo na susret između Pencea i skupine odbjeglih predstavnika venecuelanske sudske vlasti optuženih za terorizam i korupciju, koji također ukazuje na to da postoji fašistički savez koji teži provesti vojnu intervenciju u Venezueli.

Maduro je podvukao da je potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država posljednja dva tjedna posvetio miješanju u unutarnja pitanja Venecuele: “Samim tim što ne isključuje mogućnost vojne intervencije u Venezueli, sjevernoamerički imperijalizam razmatra različite opcije. Stoga, to neće biti klasična vojna intervencija, već kombinacija mnoštva različitih provokacija”.

U tom smislu, predsjednik ove južnoameričke zemlje inzistira na tome da vojni vrh nikako sebi ne dozvoli da padne na bilo kakvu provokaciju, kako nitko ne bi mogao steći pogrešnu sliku o jedinstvu u Nacionalnim Bolivarskim oružanim snagama.

“Kada govore o opciji vojne intervencije, ciljaju na to da unesu razdor u naše oružane snage tako što će pojedine članove potplatiti dolarima iz Miamija i stvoriti koaliciju koja će okupirati Venecuelu”, rekao je Maduro i dodao: “Nikada nećemo dozvoliti invaziju Sjedinjenih Američkih Država na našu zemlju!”

(Priopćenje Ministarstva vanjskih poslova Venecuele)
 
(fakti.org)

“Jedina revolucija koju ja zazivam je da građani 21. svibnja kažu “NE” Todoriću, Valentiću, Greguriću, Šeksu i Plenkoviću. Želim da Plenković izađe pred građane i prizna da je izazvao ovu krizu štićenjem kriminala u Agrokoru

Politički tajnik MOST-a održao je danas u 12.30 sati u Metkoviću konferenciju za medije na kojoj je odgovorio na izjavu premijera Andreja Plenkovića u kojoj ga je ovaj nazvao “kavanskim revolucionarom”.

Most je krenuo razotkriti sve arhitekte ovakve kriminalne Hrvatske, gradove koje smo vodili vodili smo odgovorno, nametnuli nove, poštenije standarde. Na taj način smo htjeli voditi i Hrvatsku”, kazao je Grmoja.

“Drago mi je da me premijer Plenković naziva revolucionarom jer se ja za razliku od njega borim za politiku čistih ruku”, rekao je ranije za Media servis Grmoja.

Podsjetimo, premijer Plenković komentirao je danas za Radio Dalmaciju odnose HDZ-a i Mosta, ali i Tomislava Sauchu i njegovu odluku da se tijekom glasanja u saboru priključi HDZ-u.

“On je donio svoju političku prosudbu. Kad malo detaljnije pogledate, ima velik broj zastupnika koji nisu spremni za nove izbore. Ja bih tu stavio točku. Drugo je to kad ovakav neviđeni pritisak kakav je radio kavanski revolucionar Grmoja, prozivajući ljude, ili kandidat ovdje za župana, moj matematičar Bauk koji nije dobro zbrojio, kada takav pritisak radite na zastupnike, onda su ljudi u šahu, strah ih je. Takav pritisak HDZ ne radi”, rekao je Plenković.

Podijelite ovaj članak jer se narod mora probuditi već jednom! Neka to bude 21. svibnja!
 
(index.hr)

Zanimljivo pismo velikog “diktatora” radnicima svijeta!

Pukovnik Muamer Gaddafi vladao je Libijom više od četiri desetljeća, a vlast je preuzeo u dobi od samo 27 godina 1969. godine svrgnuvši kralja Idrisa.

Mladi pukovnik Gaddafi i njegovi kolege iz vojske izvršili su vojni udar, ukinuli monarhiju i proglasili Libijsku Arapsku Republiku. Narod ga je dočekao s oduševljenjem. Dva puta su ga neuspjelo u prvoj godini vladavine pokušali svrgnuti.

Posljednja obraćanja ubijenog Gaddafija također su zaintrigirala su svijet jer nije riječ o običnim porukama javnosti, već o šokantnim ‘proročanstvima’ koje je svijet ignorirao, sve do sada kada se sve što je rekao, nije ispunilo. Gaddafi je svoje jezivo proročanstvo o Europi iznio u svom posljednjem intervjuu u ožujku 2011. godine, kada su naoružani pobunjenici uz podršku NATO granata vodili rat protiv njega.

‘Slušajte me sad, vi ljudi iz NATO-a! Bombardirate zid koji stoji na putu migrantima iz Afrike prema Europi i teroristima Al Qaede. Taj zid je Libija. Vi ste ga razbili. Vi ste idioti, i gorit ćete u paklu zbog tisuća i tisuća migranata iz Afrike, i zbog podrške Al-Qaedi. To će biti tako.

Ja nikada ne lažem. Ne lažem ni sada’, napisao je Gaddafi u otvorenom pismu koje je objavio ruski dnevni ‘Zavtra’ u svibnju 2011. nekoliko mjeseci prije nego što je mučki ubijen. Nekoliko godina poslije, to se i dogodilo.

Sada vam donosimo njegovu poruku radnicima diljem svijeta povodom Prvog maja 1982. koja ukazuje na jednu zanimljivu stvar. Gaddafi je itekako znao što se događa sa svijetom, a postoji i velika mogućnost da je njegov otpor globalistima i ‘diktatorima’ iz sjene presudio njegovu životu. Jer, znamo da tko god se suprotstavi Zapadu, biva uništen i optužen!

Evo njegove poruke radnicima diljem svijeta pa sami zaljučite je li ovaj govor ‘diktatorski’, ili pak nije odgovarao robovlasnicima današnjeg doba:

*******

“Danas slavimo Prvi maj, Međunarodni dan radnika – ali pravi ‘dan radnika’ biti će onaj kada se svi radnici svijeta oslobode robovlasništva i kada postanu partneri, a ne zaposlenici koji rade za plaće. To će biti Međunarodni dan radničkog oslobođenja i zaista će zaslužiti da bude slavljen diljem svijeta.

Kakvo značenje ova proslava danas ima, kada se radnici u svakom djelu svijeta i dalje moraju pokoravati plaćama koje kontroliraju njihove živote i njihove slobode? Da li osoba zaista može imati slobodu ako je prisiljena robovati nekom drugome? Da li postoji ikakav smisao u životu čovjeka, ako su sve njegove materijalne i esencijalne potrebe, dnevna i mjesečna primanja, pa i život njegove djece – u rukama nekog drugog?

Sloboda čovjeka ne može biti kompletna sve dok on nije emancipiran od svih oblika izrabljivanja i pritiska, bez obzira iz kojih pravaca isti dolazili. Sloboda može nastupiti tek onda kada je pojedinac u potpunoj kontroli nad svim svojim potrebama, jer nikada neće moći biti slobodan sve dok je barem jedna od tih potreba u rukama nekog drugoga.

Prava revolucija eliminira sve forme izrabljivanja na kojima su izrabljivačka društva izgrađena, uključujući i libijsko društvo u ovom trenutku. Osnove eksploatacije koje libijskom stanovniku danas uskraćuju slobodu moraju biti uništene.

Braćo… revolucija nije vojni udar, niti preuzimanje političkih funkcija od jedne skupine kako biste ih predali drugoj, prava revolucija prokazuje osnove represije nad društvom i uklanja ih.

Ona napada bastion eksploatacije i uništava ga, to je prava revolucija. Revolucija prokazuje represiju po pitanju kontrole sredstava proizvodnje, kao i nepoštene odnose među ljudima – revolucija uništava te odnose, samo to je prava revolucija.

Svaki pokret promjene koji samo preuzima fotelje moći od druge skupine, razbacuje se sa sloganima i ostavlja korijen izrabljivanja u društvu netaknut – to je fašistički puč, pokret ograničene svrhe, pokret bez povijesnog utjecaja na život ljudi.

Svugdje čovjek žudi za slobodom i spreman je umrijeti za slobodu. Cijelu svoju povijest ljudi se bore za slobodu, kako bi mogli živjeti u sreći, jer da bi čovjek bio sretan, prije svega mora biti slobodan. Čovjek se mora boriti protiv onih koji ga porobljavaju – mora biti slobodan u životu, slobodan da jede što želi, da se oblači kako želi, slobodan da živi kako želi… to je slobodan čovjek koji živi u sreći.

Diljem svijeta imamo reformativne i površne pokušaje da se zadovolje radnici, da im se da ponešto participacije u upravljanju ili vlasništvu, da im se daje dio profita ili da im se povisuju minimalne plaće. Svi ti pokušaji su jedna obična iluzija i u konačnici cilj je prevariti radnike.

Radnici kao sudionici u upravljanju

Svjesna osoba ne prihvaća ove lažne pokušaje reforme i shvaća kako će isti pokušaji završiti kao potpuni neuspjeh. Radnik ne treba biti sudionik u upravljanju, on mora biti upravitelj. Radnici bi trebali u potpunosti preuzeti upravljanje.

Jer ako je najbolja pozicija za radnika u današnjem svijetu samo sudioništvo u upravljanju… pokušajmo onda definirati tko je zapravo upravitelj. On je onaj koji radnike izrabljuje i pritom ih izrabljuje na način da im dopušta da sudjeluju u upravljanju. Jedino radnici mogu biti upravitelji, jedino tako mogu biti slobodni.

Radnici tvore ogromnu većinu ovog svijeta i stoga imaju pravo na slobodu i sreću. Tko kaže da radnici moraju živjeti pod izrabljivanjem zauvijek? Oni moraju postati upravitelji – bez ikakvih partnera. Lažni režimi danas glume kako su progresivni zato jer radnicima daju dio profita, ali od kuda taj profit dolazi? Radnici imaju apsolutno pravo na sav profit jer profit je proizvod njihova teškog rada u procesu proizvodnje.

Davanjem ovih socijalnih beneficija, direktno ili indirektno, nastoji se natjerati radnike da zaborave na činjenicu da sav profit pripada njima i samo njima.

Radnik je proizvođač i pravo je proizvođača da konzumira vlastiti proizvod… ali radnici proizvode, a drugi konzumiraju njihove proizvode, dok radnicima samo ostaju ostaci.

Sve dok radnici ne preuzmu sve točke proizvodnje i sve dok sav profit ne bude samo u njihovim rukama, biti će i dalje izrabljivani.

Ovaj poziv na oslobođenje radnika diljem svijeta dolazi iz Libije, prve svjetske Džamahirije. To bi bio pravi dan oslobođenja, kada bi i libijski radnici postali upravitelji, a ne zaposlenici za plaće. To bi bio dan vrijedan povijesne proslave.

Bez delegacije u obrani slobode

Rezolucija na narodnoj konferenciji donijela je odluku o povećanju minimalne plaće u Libiji. Unatoč činjenici da je narodna konferencija donijela odluku u skladu s aktualnim situacijama i činjenici da je tu odluku podržalo narodno vijeće i druga vijeća u Libiji, ja vam ovim putem poručujem da nemate što slaviti povećanje minimalne plaće i da nemate potrebe biti zadovoljni podjelom profita ili sudjelovanjem u upravljanju – revolucija se mora nastaviti dalje, sve dok radnici u potpunosti ne preuzmu svu kontrolu nad upravljanjem svih kompanija i institucija u kojima danas rade.

Radnici, svaku beneficiju koju dobivate putem rezolucija ili zakonodavnih odluka je usluga koju vam daju drugi. Slobodan čovjek ne može živjeti ako duguje usluge nekom drugome, jer tada je inferioran.

Beneficije koje vam daju razne rezolucije i zakonodavne odluke uvijek vam mogu biti ukinute od strane istih onih tijela koja su vam ih i dali, ili to tijelo može biti zamjenjeno s nekim drugim koje će vam opet oduzeti te beneficije. Prave beneficije dobiti ćete samo popularnom revolucijom i kada preuzmete upravljanje tamo gdje sada radite.

U arapskim državama koje su jednom bile progresivne, ili u bilo kojoj drugoj državi na svijetu, radnici su izgubili sve beneficije jer se raspala revolucionarna administracija ili ju je zamijenila neka nova. Nitko vam neće dati slobodu, morate se sami izboriti za nju, čak i po cijenu smrti.

Pokret u kojem sudjeluje i libijski narod mora se kretati prema ovim povijesnim ciljevima, kako bi stvorili uvjete za novu civilizaciju. Radnici moraju biti dobro organizirani. Krajnje je vrijeme da se radnici revolucijom oslobode svojih izrabljivača.

Uništavanje baza izrabljivanja – put ka slobodi

Tko vas je osudio na siromaštvo i nazadnost? Tko vas je osudio da budete potlačena klasa prema drugoj superiornoj klasi? Tko je odlučio preuzeti sve vaše potrebe? Naravno, nije Bog… Bog je pravedan. On vas nikada ne bi osudio na ovakav jad i bijedu. Društvo izrabljivanja i eksploatacije vas je stavilo ovdje, baze tog sustava valja revolucijom razmontirati kako bi se došlo do slobode.

Došlo je vrijeme da se i mentalno pripremite na to – da preuzmete cijelu proizvodnju, da sve bude samo u vašim rukama.

Ove nove slogane vam dajem da o njima malo razmislite. Ovaj poziv, poziv na oslobođenje i slobodu radnika mora glasno odjeknuti iz Džamahirije, toliko glasno da ga čuju svi radnici svijeta.

Kada preuzmete svu vlast i izvršite svoju revolucionarnu misiju, tada će se i drugi radnici diljem svijeta ugledati na vas, i oni će preuzeti svoja sredstva proizvodnje.

Svi siromašni i izrabljivani radnici ove arapske zemlje moraju postati slobodni. Kada se radnici oslobode, oni će biti pravi gospodari ove zemlje… i oni će biti sila koja će se braniti od svakog neprijatelja.

Stoga, na ovaj dan šaljem ovu poruku – kada radnici budu potpuni vlasnici, kada konzumiraju sami ono što proizvedu i kada budu kontrolirali sve etape procesa proizvodnje, onda zaista mogu slaviti ovaj dan.

Radnici Libije moraju ostvariti ovu misiju i ne osvrtati se na propagandu. Vaša revolucija ne smije dati nikakve isprike neprijateljima radnika.

Vjerujem da vi to možete, da se možete organizirati i ne dati neprijateljima radnika priliku. Kada to postignete pokazati ćete izrabljivačima, reakcionarima, imperijalistima i neprijateljima unikatnu situaciju koja se događa u Libiji.

Poručujem vam sve ovo kako bi vi sada preuzeli odgovornost na sebe.

Uvjeravam vas kako je moja dužnost, i dužnost mojih kolega, isključivo voditi revoluciju samo kako bi i sami sudjelovali zajedno s vama u oslobođenju i kako bi svi zajedno mogli ostatak života živjeti u sreći”

Muammar Gaddafi.
 
(dnevno.hr)

Zagovaratelji fosilnih goriva i korporativne marionete govore već neko vrijeme da solarna energija ne može konkurirati količini energije dobivene iz nafte, no ta izjava se možda upravo dokazala pogrešnom

U velikom znanstvenom istraživanju objavljenom u studenom 2016. o obnovljivim i održivim izvorima energiji, znanstvenici su kroz 29 zasebnih studija usporedili energiju solarnih fotonaponskih panela (FN) u odnosu na energiju potrebnu za stvaranje i instaliranje tih panela, piše Medium.com.

Studija se prikupila sve podatke iz 29 odvojenih studija da bi stekla jasniju sliku o energetskoj proizvodnji solarne energije.

Ono što su otkrili je da je samo 5 od 29 studija koristilo najnovije podatke, koji su u početku pokazali mutnu sliku onoga što solarni paneli zapravo mogu generirati.

Međutim, nakon prikupljanja podataka najnovijeg tehnološkog napretka na području tehnologije solarne energije, istraživanja su pokazala da sunčeva energija može generirati 14 puta veću energiju od one potrebne za izradu panela.

Autor studije, Rembrandt Koppelar, koji je doktorski istraživač u Centru za politiku zaštite okoliša, Imperial College London, rekao je da su često studije solarne energije temeljene na podacima koji datiraju još od 1998. godine.

Drugim riječima, mnoge studije neće objaviti najnovije tehnološke podatke o proizvodnji solarne energije i trenutne mogućnosti izlazne solarne energije.

Performanse solarnih panela puno veće nego prije

Velika studija od strane Royal Society of London krajem 2013. godine pokazala je da je prosječna izlazna energija nafte i plina oko 17 puta veća od uložene energije, što znači da je i zarada 17 puta veća od uloženog.

Međutim, zbog vječne ovisnosti svijeta o lošim po okoliš i manje energetski vrijednim izvorima energije poput nafte, troškovi takvih izvora su skuplji i sve ih je teže izvući iz Zemlje. Dakle, broj 17 se kontinuirano smanjuje.

U SAD-u, na primjer, taj broj je 11 (puta) za naftu i plin, a 10 za biogorivo. Podsjetimo da je su nedavna istraživanja solarne energije izračunala da je stopa povrata solarne energije oko 14 puta veća od uloženog iznosa. Solarna energija već pobjeđuje naftu, plin i biogorivo u SAD-u.

Koppelar je također rekao da gotovo 85% svijeta živi u područjima koja primaju značajnu količinu sunčeve svjetlosti. Područja poput Južne i Srednje Amerike, Afrike, južne Amerike, a većine Azije i Oceanije dobivaju dovoljno sunčeve svjetlosti tijekom cijele godine da se zapravo broj 14 gleda kao “mala vrijednost”.

U suštini, solarni paneli će biti u mogućnosti pružiti mnogo više od 14 puta više energije nego je potrebno za proizvodnju i ugradnju panela u ovim dijelovima svijeta.

Svijet također smatra sunčevu energiju kao energiju koja i dalje dobiva zamah kako je nedavno tvrtka Tesla objavila da će početi s prodajom solarnih krovnih panela u 2017., koji će vjerojatno biti isplativiji od “običnog krova”, rekao je generalni direktor Tesle Elon Musk:

“Izgleda vrlo obećavajuće ali solarni krov će zapravo koštati manje od normalnog krova prije nego što čak i uzmete vrijednosti struje u obzir. Dakle, osnovni prijedlog bi bio: “Želite li krov koji izgleda bolje nego normalan krov, traje dvostruko duže, ima manje troškove i usput stvara električnu energiju? Zašto bi uzeli išta drugo?”

Osim toga, veliki projekt u Aziji je objavljen u listopadu u kojem će Rusija, Kina, Japan i Južna Koreja stvariti azijsku super-mrežu, koja će se sastoji od solarnih elektrana i vjetroelektrana koji će napajati te zemalje, kao i područja u Europi, južnoj Africi i jugoistočnoj Aziji.

Revolucija čiste energije se nastavlja ubrzavati, i sa ovim najnovijim vijestima, ona je postavljena da krene naprijed još više i više u narednim tjednima i mjesecima. Dijeljenje ove najnovije znanstvene studije čiste energije može pomoći skepticima.

Svijest i znanje pomaže transformirati situaciju. Imamo tehnološka sredstva da prijeđemo u potpunosti na obnovljive izvore energije. Podijelite ovu radosnu vijest s kim god možete.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Od kada je počela libijska revolucija, većina medija Moamera el Gadafija predstavljala je kao zločinca i diktatora koji je ugnjetavao vlastiti narod

Istini za volju, i nije baš normalno da netko vlada jednom državom 42 godine. Danas znamo da nije baš sve bilo onako kako je to prikazivala zapadna medijska strojeva i da su neka postignuća Gadafijeve vladavine sve vrijeme prećutkivana.

Iako zapadni mediji i dalje blate bivšeg libijskog lidera Gadafija, ono što oni ne žele da se zna je da je ova afička zemlja imala najveći životni standard na ovom kontinentu.

Fanatični eurofili i atlantista će reći da je to bilo lako zbog nafte. Danas “oslobođena” Libija predstavlja jednu od baza Islamske države …

Prije dolaska Gadafija na vlast, kada je Libija bila pod “protektoratom” Zapada, samo 25 posto stanovništva bilo je pismeno. Danas 83 posto Libijaca čita i piše, a 25 posto ima fakultetsku diplomu. Primjera radi, u Hrvatskoj fakultetsku diplomu ima svega devet posto stanovništva.

Malo je poznato da u Libiji nisu postojali računi za struju, a nisu postojale ni kamate na kredite u bankama, koje su bile državne. Take se ne zna da je Gadafi naredio da, dokle god svaki Libijac ne dobije kuću, ni jedan političar, pa ni članovi njegove obitelji neće moći imati svoju. Tako je Gadafijev otac umro, a da je još uvijek živio u šatoru.

Ukoliko bi se neki Libijac poželio školovati u inozemstvu ili bi mu bilo neophodno liječenje izvan granica zemlje, dobivao je novčanu pomoć države koja bi plaćala sve troškove i još bi davala po 2.300 dolara za smještaj i prijevoz.

ŽIVOT POD GADAFIJEM

Gadafi je znao da je voda najbitnija za pustinjsku zemlju, pa je napravio veliki vodovod kroz Saharu, koji je spojio Tripoli, Bengazi i Sirt. Tako je omogućio nesmetano opskrbu, ali i porast gradske populacije.

Nažalost, tijekom bombardiranja NATO-a dobrim dijelom je baš ovaj vodovod uništen. Kako je ironično govorio jedan moj prijatelj: “Bombardujte nas ponovo, vi najbolje znate što je dobro za nas”.

Gadafi je Libiju ostavio bez ikakvog vanjskog duga, s deviznim rezervama od 150 milijardi dolara, koje su ostale zamrznute u bankama diljem zapadnog svijeta. Dio novca zarađen prodajom nafte, glavnog izvoznog artikla zemlje, slivao se na račune svih građana Libije.

Pukovnik Moamer el Gadafi došao je na vlast vojnim udarom 1969. godine. Libija je bila jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Nakon 42 godine njegove tiranske vladavine, odnosno kada je zapala u vrtlog Arapskog proljeća, Libijci su spadali u narode s najvišim standardom u Africi i svijetu.

Pod Gadafijem su živjeli specifično, totalno različito od načina kako se živi u Europi. Propagandna mašinerija na čelu sa CNN je izračunala da je Gadafi za 42 godine vlasti ubio nekoliko tisuća ljudi. Od njegovog pada u građanskom ratu, kao i proteklih godina od “oslobođenja” do danas, u Libiji je stradalo više od 60.000 ljudi.

Kažu da je Gadafi, kao i svaki diktator pljačkao državu. To je vjerojatno istina – koliko je novca na njegovim (privatnim) računima nitko ne zna. Ali koliko je milijardi dolara Libija izgubila zbog rata i koliko sada gubi? Svi se sada prave da ne znaju i nitko ne spominje libijsku naftu.

Ona je pod upravom tvrtki euroatlantskih država. Danas je proizvodnja nafte u Libiji smanjena na 400.000 barela dnevno, dok je prije izbijanja sukoba proizvodnja bila na razini od 1,65 milijuna barela – ali i od tog dijela proizvodnje građani imaju malo koristi.

Gadafi je bez sumnje bio diktator. U njegovo vrijeme više od 20.000 ljudi bilo je u zatvoru, prema podacim Amnesty International, i to su sve bili osuđeni kriminalci. Sada u zatvorima leži više od 30.000 ljudi. Ipak, taj veliki diktator napravio je zavidnu infrastrukturu u toj velikoj i bogatoj zemlji.

Danas je sve u kaosu. Jedan dan ima struje, pa deset nema. Interneta nema, a telefoni rade povremeno. Sve komunalne usluge su stale i sve normalne servisne usluge su u kolapsu. U vrijeme Gadafija mogli ste napuniti spremnik goriva za tri eura, a sada je nekoliko mjeseci bila nestašica.

GENERAL KALIFA HAFTAR, MILJENIK CIA-e

Problem u Libiji je u tome što nitko ne može kontrolirati plemena. Sada postoji tisuće Gadafija u Libiji koji misle da im sve pripada i sve žele prisvoje za sebe. Libijski sukob ima i svoj međunarodni karakter.

Pod pokroviteljstvom zapadnih zemalja, skoro svakog tjedna odvijaju se pregovori dvije vlade oko ujedinjenja u jednu, no oni već skoro dvije godine ne daju rezultate. Predviđa se da će se ključna borba za vlast voditi između dva čovjeka – Seifa al Islam Gadafija, sina ubijenog libijskog lidera, i generala Kalifa Haftar, miljenika CIA.

Iako je bio Gadafijev čovjek i operativac CIA-e, imajući u vidu odnos snaga na terenu, general Kalifa Haftar je najvjerojatniji kandidat za kormilo ratom razorene sjevernoafričke zemlje. Sa druge strane, libijska plemena vide mlađeg Gadafija kao jedinog legitimnog spasitelja zemlje i spremna su da ga podrže kao de facto lidera u bilo kakvom političkom procesu.

U ožujku je Haftar oslobodio Bengazi i krenuo sa svojim vojnim snagama ka Sirtu – koji je Islamska država pretvorila u treću prijestolnicu u prethodne dvije godine, uz Raku u Siriji i Mosul u Iraku. Ali tko je zapravo taj general Haftar, koji je na libijskoj političkoj sceni već 40 godina?

Bio je Gadafijev lojalist i zatvaran je od njegovih zakletih neprijatelja, ali je odnedavno šef Libijske armije odane međunarodno priznatoj vladi u Tobruku. Haftar je pod Gadafijem postao pukovnik i zapovjednik libijskih snaga u građanskom ratu u Čadu.

Zarobljen je 1987. godine, nakon čega ga je Gadafi praktično “pustio niz vodu”, jer nije želio priznati umiješanost svojih snaga u Čadu. Zarobljenom pukovniku su tada pomogle SAD u nadi da će im pomoći u rušenju Gadafija.

Haftar se pridružio oporbenoj skupini Nacionalni front za spas Libije, koju je vojno i financijski pomagala vlada u Washingtonu. Pod pratnjom CIA, Haftar je prebačen u SAD, gdje je živio od početka 90-tih do 2011. godine.

Seif al Islam, sin ubijenog libijskog lidera, pušten je iz zatvora u Zintanu, gdje je proveo gotovo pet godina. U kolovozu prošle godine mladi Gadafi je u Tripoliju osuđen na smrt strijeljanjem, međutim, kazna nije izvršena na inzistiranje organizacije Human Rights Watch, koja je optužila samoproglašenu vladu za politiziranje sudskog procesa.

Seif nije bio prisutan na saslušanjima, jer kao zatvorenik u Zintanu kojim je upravljala vlada u Tobruku, nije bio u nadležnosti vlasti u Tripoliju. Napominjemo da Libija danas ima najmanje dvije vlade, koje jedna drugu ne priznaju i de facto tri države. Sada, kada je na slobodi, glavno pitanje je kakva će biti uloga Seifa Gadafija u budućnosti Libije?

VEĆINA PLEMENA ZA MLADOG GADAFIJA

Izvori bliski mladom Gadafiju rekli su, na užasavanje zapadnih političara, da je Seif već počeo kontaktirati ljude koji ga podržavaju i pravi plan za spašavanje zemlje. Naime, Seif je praktično predodređen da igra ulogu u plemenski struktuisan libijskom društvu.

Većina plemena koja su podržavala njegovog oca vide ga kao jedinog legitimnog spasioca i spremni su ga podržati kao de facto lidera u bilo kakvom političkom procesu nacionalnog pomirenja i ujedinjenja zemlje.

Stekao je doktorat na poznatom London School of Economics and Political Science, a njegov akademski kredibilitet je doveden u pitanje nakon svrgavanja s vlasti njegovog oca.

Pokušaji da se od toga stvori afera od strane nadobudnih blerističkih krugova u Britaniji rezultirali su 2011. godine ostavkom dekana ove prestižne institucije Howarda Davisa. Ali naknadna trijaža doktorata Seifa Gadafija nije pronašla nepravilnosti niti plagijat. Uslijedila je ostavka na poziciju i uglednog profesora Davida Helda, bez dokazane krivnje.

Prema saznanjima TV postaje RT, libijska plemena su već donijela odluku da će Seif Gadafija prihvatiti kao jedinog njihovog predstavnika. To znači da će Seif Gadafi biti zadužen za pregovore, prihvaćanje i odbijanje uvjeta nacionalnog pomirenja.

Plemena koja se protive Arapskom proljeću okupila su se u takozvani Vrhovni savjet libijskih plemena i jedino što im fali jeste politička koherentnost i jako vodstvo, koje prema njihovom mišljenju, može osigurati Seif al Islam Gadafi.

Imajući u vidu sve goru situaciju u Libiji, sve više ljudi okreće se Gadafiju kao potencijalnom spasitelju. Prema posljednjim izvještajima, pristaše Gadafija su sada u apsolutnoj većini u Libiji i predstavljaju glas koji se ne može ignorirati.

Pukovnik Gadafi je poražen krajem 2011. godine, a njegovo ubojstvo za međunarodnu zajednicu značilo je i službeni kraj rata u toj zemlji, ali i preuzimanje uprave nad institucijama i vrijednostima, prije svega nad naftnim poljima. No tek tada je počeo pravi rat.

Tko će pobijediti – odredit prije svega konačni ishod rata u Siriji. Jer treba podsjetiti da ni u jednom trenutku Libija nije postala predmet ozbiljnih pregovora, kao što je to u nekoliko serija urađeno sa Sirijom i ratom koji tamo traje već godinama.

Libijske zaraćene strane nikada nisu pozvane u Ženevu na međunarodne pregovore, kao što je to napravjeno sa sirijskim, a nikada se za njih nije zainteresirao dužnosnik kalibra američkog državnog tajnika John Kerrya, ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova ili europske šefice za vanjsku politiku Federike Mogerini.
 
(vestinet.rs,intermagazin)

Pukovnik Muamer Gaddafi vladao je Libijom više od četiri desetljeća, a vlast je preuzeo u dobi od samo 27 godina 1969. godine svrgnuvši kralja Idrisa

Mladi pukovnik Gaddafi i njegovi kolege iz vojske izvršili su vojni udar, ukinuli monarhiju i proglasili Libijsku Arapsku Republiku. Narod ga je dočekao s oduševljenjem. Dva puta su ga neuspjelo u prvoj godini vladavine pokušali svrgnuti.

Posljednja obraćanja ubijenog Gaddafija također su zaintrigirala su svijet jer nije riječ o običnim porukama javnosti, već o šokantnim ‘proročanstvima’ koje je svijet ignorirao, sve do sada kada se sve što je rekao, nije ispunilo. Gaddafi je svoje jezivo proročanstvo o Europi iznio u svom posljednjem intervjuu u ožujku 2011. godine, kada su naoružani pobunjenici uz podršku NATO granata vodili rat protiv njega.

‘Slušajte me sad, vi ljudi iz NATO-a! Bombardirate zid koji stoji na putu migrantima iz Afrike prema Europi i teroristima Al Qaede. Taj zid je Libija. Vi ste ga razbili. Vi ste idioti, i gorit ćete u paklu zbog tisuća i tisuća migranata iz Afrike, i zbog podrške Al-Qaedi. To će biti tako. Ja nikada ne lažem. Ne lažem ni sada’, napisao je Gaddafi u otvorenom pismu koje je objavio ruski dnevni ‘Zavtra’ u svibnju 2011. nekoliko mjeseci prije nego što je mučki ubijen. Nekoliko godina poslije, to se i dogodilo.

Sada vam donosimo njegovu  poruku radnicima diljem svijeta povodom Prvog maja 1982. koja ukazuje na jednu zanimljivu stvar. Gaddafi je itekako znao što se događa sa svijetom, a postoji i velika mogućnost da je njegov otpor globalistima i ‘diktatorima’ iz sjene presudio njegovu životu. Jer, znamo da tko god se suprotstavi Zapadu, biva uništen i optužen!

Evo njegove poruke radnicima diljem svijeta pa sami zaljučite je li ovaj govor ‘diktatorski’, ili pak nije odgovarao robovlasnicima današnjeg doba:

“Danas slavimo Prvi maj, Međunarodni dan radnika – ali pravi ‘dan radnika’ biti će onaj kada se svi radnici svijeta oslobode robovlasništva i kada postanu partneri, a ne zaposlenici koji rade za plaće. To će biti Međunarodni dan radničkog oslobođenja i zaista će zaslužiti da bude slavljen diljem svijeta….”

… Kakvo značenje ova proslava danas ima, kada se radnici u svakom djelu svijeta i dalje moraju pokoravati plaćama koje kontroliraju njihove živote i njihove slobode? Da li osoba zaista može imati slobodu ako je prisiljena robovati nekom drugome? Da li postoji ikakav smisao u životu čovjeka, ako su sve njegove materijalne i esencijalne potrebe, dnevna i mjesečna primanja, pa i život njegove djece – u rukama nekog drugog?

Sloboda čovjeka ne može biti kompletna sve dok on nije emancipiran od svih oblika izrabljivanja i pritiska, bez obzira iz kojih pravaca isti dolazili. Sloboda može nastupiti tek onda kada je pojedinac u potpunoj kontroli nad svim svojim potrebama, jer nikada neće moći biti slobodan sve dok je barem jedna od tih potreba u rukama nekog drugoga.

Prava revolucija eliminira sve forme izrabljivanja na kojima su izrabljivačka društva izgrađena, uključujući i libijsko društvo u ovom trenutku. Osnove eksploatacije koje libijskom stanovniku danas uskraćuju slobodu moraju biti uništene.

Braćo… revolucija nije vojni udar, niti preuzimanje političkih funkcija od jedne skupine kako biste ih predali drugoj, prava revolucija prokazuje osnove represije nad društvom i uklanja ih.

Ona napada bastion eksploatacije i uništava ga, to je prava revolucija.

Revolucija prokazuje represiju po pitanju kontrole sredstava proizvodnje, kao i nepoštene odnose među ljudima – revolucija uništava te odnose, samo to je prava revolucija.

Svaki pokret promjene koji samo preuzima fotelje moći od druge skupine, razbacuje se sa sloganima i ostavlja korijen izrabljivanja u društvu netaknut – to je fašistički puč, pokret ograničene svrhe, pokret bez povijesnog utjecaja na život ljudi.

Svugdje čovjek žudi za slobodom i spreman je umrijeti za slobodu. Cijelu svoju povijest ljudi se bore za slobodu, kako bi mogli živjeti u sreći, jer da bi čovjek bio sretan, prije svega mora biti slobodan. Čovjek se mora boriti protiv onih koji ga porobljavaju – mora biti slobodan u životu, slobodan da jede što želi, da se oblači kako želi, slobodan da živi kako želi… to je slobodan čovjek koji živi u sreći.

Diljem svijeta imamo reformativne i površne pokušaje da se zadovolje radnici, da im se da ponešto participacije u upravljanju ili vlasništvu, da im se daje dio profita ili da im se povisuju minimalne plaće. Svi ti pokušaji su jedna obična iluzija i u konačnici cilj je prevariti radnike.

Radnici kao sudionici u upravljanju

Svjesna osoba ne prihvaća ove lažne pokušaje reforme i shvaća kako će isti pokušaji završiti kao potpuni neuspjeh. Radnik ne treba biti sudionik u upravljanju, on mora biti upravitelj. Radnici bi trebali u potpunosti preuzeti upravljanje.

Jer ako je najbolja pozicija za radnika u današnjem svijetu samo sudioništvo u upravljanju… pokušajmo onda definirati tko je zapravo upravitelj. On je onaj koji radnike izrabljuje i pritom ih izrabljuje na način da im dopušta da sudjeluju u upravljanju. Jedino radnici mogu biti upravitelji, jedino tako mogu biti slobodni.

Radnici tvore ogromnu većinu ovog svijeta i stoga imaju pravo na slobodu i sreću. Tko kaže da radnici moraju živjeti pod izrabljivanjem zauvijek? Oni moraju postati upravitelji – bez ikakvih partnera. Lažni režimi danas glume kako su progresivni zato jer radnicima daju dio profita, ali od kuda taj profit dolazi? Radnici imaju apsolutno pravo na sav profit jer profit je proizvod njihova teškog rada u procesu proizvodnje.

Davanjem ovih socijalnih beneficija, direktno ili indirektno, nastoji se natjerati radnike da zaborave na činjenicu da sav profit pripada njima i samo njima.

Radnik je proizvođač i pravo je proizvođača da konzumira vlastiti proizvod… ali radnici proizvode, a drugi konzumiraju njihove proizvode, dok radnicima samo ostaju ostaci.

Sve dok radnici ne preuzmu sve točke proizvodnje i sve dok sav profit ne bude samo u njihovim rukama, biti će i dalje izrabljivani.

Ovaj poziv na oslobođenje radnika diljem svijeta dolazi iz Libije, prve svjetske Džamahirije. To bi bio pravi dan oslobođenja, kada bi i libijski radnici postali upravitelji, a ne zaposlenici za plaće. To bi bio dan vrijedan povijesne proslave.

Bez delegacije u obrani slobode

Rezolucija na narodnoj konferenciji donijela je odluku o povećanju minimalne plaće u Libiji. Unatoč činjenici da je narodna konferencija donijela odluku u skladu s aktualnim situacijama i činjenici da je tu odluku podržalo narodno vijeće i druga vijeća u Libiji, ja vam ovim putem poručujem da nemate što slaviti povećanje minimalne plaće i da nemate potrebe biti zadovoljni podjelom profita ili sudjelovanjem u upravljanju – revolucija se mora nastaviti dalje, sve dok radnici u potpunosti ne preuzmu svu kontrolu nad upravljanjem svih kompanija i institucija u kojima danas rade.

Radnici, svaku beneficiju koju dobivate putem rezolucija ili zakonodavnih odluka je usluga koju vam daju drugi. Slobodan čovjek ne može živjeti ako duguje usluge nekom drugome, jer tada je inferioran.

Beneficije koje vam daju razne rezolucije i zakonodavne odluke uvijek vam mogu biti ukinute od strane istih onih tijela koja su vam ih i dali, ili to tijelo može biti zamjenjeno s nekim drugim koje će vam opet oduzeti te beneficije. Prave beneficije dobiti ćete samo popularnom revolucijom i kada preuzmete upravljanje tamo gdje sada radite.

U arapskim državama koje su jednom bile progresivne, ili u bilo kojoj drugoj državi na svijetu, radnici su izgubili sve beneficije jer se raspala revolucionarna administracija ili ju je zamijenila neka nova. Nitko vam neće dati slobodu, morate se sami izboriti za nju, čak i po cijenu smrti.

Pokret u kojem sudjeluje i libijski narod mora se kretati prema ovim povijesnim ciljevima, kako bi stvorili uvjete za novu civilizaciju. Radnici moraju biti dobro organizirani. Krajnje je vrijeme da se radnici revolucijom oslobode svojih izrabljivača.

Uništavanje baza izrabljivanja – put ka slobodi

Tko vas je osudio na siromaštvo i nazadnost? Tko vas je osudio da budete potlačena klasa prema drugoj superiornoj klasi? Tko je odlučio preuzeti sve vaše potrebe?

Naravno, nije Bog… Bog je pravedan. On vas nikada ne bi osudio na ovakav jad i bijedu. Društvo izrabljivanja i eksploatacije vas je stavilo ovdje, baze tog sustava valja revolucijom razmontirati kako bi se došlo do slobode.

Došlo je vrijeme da se i mentalno pripremite na to – da preuzmete cijelu proizvodnju, da sve bude samo u vašim rukama.

Ove nove slogane vam dajem da o njima malo razmislite. Ovaj poziv, poziv na oslobođenje i slobodu radnika mora glasno odjeknuti iz Džamahirije, toliko glasno da ga čuju svi radnici svijeta.

Kada preuzmete svu vlast i izvršite svoju revolucionarnu misiju, tada će se i drugi radnici diljem svijeta ugledati na vas, i oni će preuzeti svoja sredstva proizvodnje.

Svi siromašni i izrabljivani radnici ove arapske zemlje moraju postati slobodni. Kada se radnici oslobode, oni će biti pravi gospodari ove zemlje… i oni će biti sila koja će se braniti od svakog neprijatelja.

Stoga, na ovaj dan šaljem ovu poruku – kada radnici budu potpuni vlasnici, kada konzumiraju sami ono što proizvedu i kada budu kontrolirali sve etape procesa proizvodnje, onda zaista mogu slaviti ovaj dan. Radnici Libije moraju ostvariti ovu misiju i ne osvrtati se na propagandu. Vaša revolucija ne smije dati nikakve isprike neprijateljima radnika.

Vjerujem da vi to možete, da se možete organizirati i ne dati neprijateljima radnika priliku. Kada to postignete pokazati ćete izrabljivačima, reakcionarima, imperijalistima i neprijateljima unikatnu situaciju koja se događa u Libiji.

Poručujem vam sve ovo kako bi vi sada preuzeli odgovornost na sebe. Uvjeravam vas kako je moja dužnost, i dužnost mojih kolega, isključivo voditi revoluciju samo kako bi i sami sudjelovali zajedno s vama u oslobođenju i kako bi svi zajedno mogli ostatak života živjeti u sreći” – Muammar Gaddafi.
 
(dnevno.hr)