Nije bilo nikakvog pravnog postupka. Nije bilo pravde, nikada je ni nema za potlačene. I sada kada smo suočeni sa sličnom snagom grabežljive, neograničene korporativne moći koja se namjerila na naše nemilosrdno izrabljivanje i oduzimanje naše pravne i fizičke zaštite, moramo odlučiti kako ćemo mi reagirati.

Ideolozi gramzivog kapitalizma, kao članovi nekog primitivnog kulta, uzvikuju lažnu mantru kako su prirodnu resursi i ekspanzija beskonačni. Otpor čini pobjedu, koliko god ona bila daleka, mogućom. I pritom, život vladajuće klase postaje ipak mrvicu teži, što zadovoljava ljudsku emociju za osvetom.

U starosjedilačkim zajednicama, u kojima su ljudi dijelili bogatstvo kako bi stekli poštovanje, a oni koji su zgrtali bili su prezreni, imali su društvenu etiku koju je valjalo izbrisati i zamijeniti je s pohlepom, divljim izrabljivanjem i kultom sebičnosti koji potpaljuje kapitalističku ekspanziju.

Kakva je to sklonost samozavaravanja koja nas čini nesposobnim da shvatimo kako nas prodaju u roblje?

Čak i kada je bio izboden i umirao, odbio je da legne na postelju bijelog čovjeka. Zahtijevao je da ga ostave na zemlji.
Vatra njegovog duha ostaje zvijezda vodilja za sve one koji tragaju za životom otpora i prkosa. “

Otpor Američkih starosjedilaca (engl. Native Americans, pogrešno nazvani Indijanci, prim.prev.) Protiv europskih ekspanzionista izrazio se u dva oblika. Jedan je bio ratovanje, drugi je bio pokoravanje. Nijedan nije uspio. Zemlja im je ukradena, društva su im desetkovana, njihove žene i djeca poubijana, a okolina uništena.

Nije bilo nikakvog pravnog postupka. Nije bilo pravde, nikada je ni nema za potlačene. I sada kada smo suočeni sa sličnom snagom grabežljive, neograničene korporativne moći koja se namjerila na naše nemilosrdno izrabljivanje i oduzimanje naše pravne i fizičke zaštite, moramo odlučiti kako ćemo mi reagirati.

Ideolozi gramzivog kapitalizma, kao članovi nekog primitivnog kulta, uzvikuju lažnu mantru kako su prirodnu resursi i ekspanzija beskonačni.

Odbijaju pozive na pravičnu preraspodjelu. Govore nam kako će uskoro svi uživati ​​u “beskrajnom” bogatstvu, koje se, ustvari, stalno smanjuje. I dok se cijeli ovaj luđački projekt raspada, elite bježe kao žohari u svoja skrivena utočišta. Na kraju, sve će se urušiti kao kula od karata.

Civilizacije su u posljednjoj fazi raspadanja nalaze pod velikom dominacijom elita koje su izgubile svaki dodir sa stvarnošću. Zajednice se upinju sve žešće i žešće kako bi osigurale dekadentno izobilje vladajuće klase, čak i kada se u tom procesu uništavaju same osnove za proizvodnju bilo kakvog bogatstva.

Karl Marx je bio u pravu kada je neobuzdani kapitalizam nazvao “strojem koji ruši granice”. Nemogućnost da se uspostave ograničenja dovodi do kanibalizacije prirodnih resursa i ljudskih zajednica.
Ovog puta je razlika u tome što kada odemo, povući ćemo i cijelu planetu sa sobom.

Katastrofalne klimatske promjene su neizbježne. Arktički led je u terminalnom nestanku. Uskoro će u atmosferi biti toliko zarobljene topline, da će svaki pokušaj smanjenja ugljične emisije biti besmislen. Suše, poplave, toplinski valovi, ubojiti uraganima i pijavice, prekidi struje, kaotično vrijeme, podizanje razine mora, uništenje usjeva, nestašice hrane, kuga …

ExxonMobil, BP i ostale tvrtke koje crpe ugljen i prirodni plin – baš kao i kolonijalni lovci na bizone, koji su ostavljali tisuće lešina da trunu na suncu nakon što su im oderali kožu, u nekim slučajevima odnoseći samo jezik – nikada neće dopustiti da im se nametnu racionalna ograničenja.

Kao i izrabljivači prije njih, koji su istrijebili životinje koje su održavale život autohtonog naroda Velike nizine, eksploatirati će sve dok više ne budu imali šta za eksploataciju.

Kolektivno samoubojstvo nikada se ne ističe na kvartalnim profitnim izvještajima. Zaboravite sve one zgodne riječi, koje su vas učili u školama, o našem sustavu vlade. Prave riječi koje opisuju američku moć su “pljačka”, “prijevara”, “kriminal”, “podvala”, “ubojstvo” i “represija”.

One zajednice Američkih starosjedilaca koje su se prve prilagodile europskim kolonizatorima, kao što su bila miroljubiva kalifornijska plemena – Chilulas, Chimarikos, Urebures, Nipewais i Alonas, kao i stotine manjih zajednica – oni su uništeni prvi.

Ja ne pozivam na nasilje, naprotiv, uvijek nastojim izbjeći nasilje, ali nemam nikakve namjere da se podredim korporativnoj moći bez obzira da li se ona skrivala iza maske Barack Obama-e ili Mitt Romney-a.

U isto vrijeme moram sam sebi priznati da će otpor možda biti neuspješan. Ali, pružanje otpora govori nešto o nama kao ljudskim bićima. Održava u životu mogućnost nade, čak i kada svi empirijski dokazi ukazuju na neizbježno uništenje. Otpor čini pobjedu, koliko god ona bila daleka, mogućom. I pritom, život vladajuće klase postaje ipak mrvicu teži, što zadovoljava ljudsku emociju za osvetom.

Ovaj vlak juri u provaliju bez povratka, koju je sam stvorio

“Svak put kada zakonodavci krenu u uzimanje i uništavanje vlasništva ljudi, ili ih pretvaraju u robove proizvoljne sile”, zapisao je filozof John Lock, “stavljaju sebe u ratno stanje protiv ljudi koji su nakon toga oslobođeni od bilo kakve daljnje poslušnosti.”

Europski kolonijalisti su potpisali i ignorirali nekih 400 sporazuma sa starosjedilačkim plemenima. Natjerali su vođe plemena na pristajanje na sporazume, uvijek kako bi im oteli zemlju, i tada bi ih izdali i ponavljali proces tako dugo dok više nije bilo ničeg za oteti.

Poglavice koji su vjerovali bijelim ljudima, kao što je bio poglavica Crni Kotao (eng. Black Kettle), nisu prošli bolje od onih koji nisu vjerovali. Crni Kotao, koji je ispred svoje kolibe često vijorio američku zastavu koju su mu dali u Washingtonu kao znak prijateljstva, ubijen je od strane vojnika u službi George Armstrong Custer-a u studenom 1868., zajedno sa ženom i preko 100 pripadnika plemena Cheyenne.

“Bijeli čovjek nam je dao više obećanja nego što pamtim”, rekao je poglavica Crveni Oblak (eng. Red Cloud) u staroj dobi, “ali zadržao je jedno. Obećali su da će nam uzeti zemlju, i uzeli su je “.

U starosjedilačke zajednicama, u kojima su ljudi dijelili bogatstvo kako bi stekli poštovanje, a oni koji su zgrtali bili su prezreni, imali su društvenu etiku koju je valjalo izbrisati i zamijeniti je s pohlepom, divljim izrabljivanjem i kultom sebičnosti koji potpaljuje kapitalističku ekspanziju.

Lewis Henry Morgan u svojoj knjizi “Liga Irokeza” iz 1861., nakon što je živio s njima, zapisao je kako su Irokezi razvili “kompletnu civilnu politiku koja je imala averziju prema ideji da moć bude koncentrirana u rukama manjine, već se sve baziralo na principima jednakosti “.

Princip jednakosti bio je način odnošenja prema drugome i prema prirodi, koncept koji je bio potpuno nepoznat i nerazumljiv europskim osvajačima.

Oni koji izrabljuju čine to kroz više slojeva obmane. Za svoje ciljeve angažiraju šarmantne i elokventne predstavnike. Koliko još dugo želimo trpimo laži Barack Obama-e?

Kakva je to sklonost samozavaravanja koja nas čini nesposobnim da shvatimo kako nas prodaju u roblje?

Zašto vjerujemo onima koji ne zaslužuju naše povjerenje? Zašto nas stalno i iznova zavode? Obećano zatvaranje zatvora Gvantanamo, javno zdravstvo, reforme Patriot Act-a, zaštita okoliša, sudska saslušavanja, regulacija Wall Street-a, zaustavljanje ratova, zapošljavanje, obrana radničkih prava. Mogao bi nastaviti …

U povijesti otpora ima malo osobnosti koje su toliko plemenite kao što je bio poglavica Ludi Konj (eng. Crazy Horse). Dugo nakon što je postalo jasno da je poraz neizbježan, vodio je najuspješniju pobunu na prostoru Velike nizine, porazio Custera i njegove ljude kod mjesta Little Big Horn.

“Čak i osnovni detalji njegovog života pokazuju koliko je zaista velik bio”, zapisao je Ian Frazier u svojoj knjizi “Velika nizina”, “jer ostao je svoj od trenutka kada je rođen do trenutka kada je umro, jer uvijek je znao točno gdje želi živjeti i taj princip nije napustio.

Čak i nakon što se morao predati, a da nikada nije stvarno poražen u bitci, (a vojska je priznala kako nikada nije ni bio stvarno zarobljen), i unatoč činjenici da je ubijen – bio je toliko slobodan da nije znao ni kako izgleda zatvor ” .

Njegova “nenaklonost civilizaciji koja dolazi, bila je doslovno proročanska”, piše Frazier. “Nikada nije upoznao Predsjednika i nikada se nije vozio u vlaku, spavao u kući, jeo za stolom, ali za razliku od mnogih ljudi diljem svijeta, kada se susreo s bijelim čovjekom, taj susret nije umanjio njegovu veličinu”.

Poglavica Ludi Konj

Ludi Konj je ubijen bajonetima 5. rujna 1877., nakon što su ga na prijevaru zaputili prema zatvoru u Fort Robinson-u, Nebraska. Čim je osjetio da se radi o klopci, potegao je nož i nastavio da se bori sve do posljednjeg trenutka.

Čak i kada je bio izboden i umirao, odbio je da legne na postelju bijelog čovjeka. Zahtijevao je da ga ostave na zemlji. Njegov prijatelj iz plemena Miniconjou, sedam stopa visok Dodiruje Oblake (eng. Touch the Clouds), koji je bio uz njega kada je izdahnuo, pokazao je prstom na deku koje je prekrivalo poglavicinu tijelo i rekao:” Ovo je kuća Ludog Konja” .

Njegovi bolni roditelji su pokopali Ludog Konja na nepoznatoj lokaciji. Legenda kaže da su mu se kosti pretvorile u stijene, a zglobovi u kremen. Vatra njegovog duha ostaje zvijezda vodilja za sve one koji tragaju za životom otpora i prkosa. “
 
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12565"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Proizvodnja nasilja odigrava se i u civilnom životu kroz naglašenu militarizaciju policije, pooštrenje sustava nadzora, represiju prema prosvjednicima i neumjeren porast zatvorske populacije koja se sada popela na 2.3 milijuna ljudi. Ratna retorika sada se koristi i za ukidanje socijalnih povlastica za najnemoćnije članove društva, ali i za napad na građanska prava žena i manjina

Književnik, sveučilišni profesor i pedagog Henry A. Giroux u komentaru za Truthout piše o uvođenju trajnog ratnog stanja u SAD-u i popratnoj popularizaciji nasilja koje sve više prožima cijelo američko društvo. Nakon 11. rujna 2001. započeo je proces militarizacije društvenog i javnog života i brisanja granica između vojnog i civilnog, ratnog i mirnodopskog.

„Metafizika rata i s njome povezani oblici nasilja sada se uvlače u svaki aspekt američkog društva”, a država proizvodi nasilje na svim razinama i uvodi trajno izvanredno stanje koje se očituje i u ratnim zločinima počinjenima s blagoslovom vlade: ubijanje civila bespilotnim letjelicama, zločini nad afganistanskim seljacima od strane „ubilačke ekipe” američkih vojnika, fotografije na kojima njihovi suborci poziraju s odsječenim udovima talibana i, naposljetku, zloglasni slučaj narednika Roberta Batesa koji je u samotnom noćnom pohodu u ožujku pobio 17-ero civila, uglavnom žena i djece.

Demonizacija, dehumanizacija

Takvi slučajevi nisu novost i prizivaju u sjećanje savezničko bombardiranje Dresdena i bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki u Drugom svjetskom ratu ili poznati pokolj u My Laiju koji je “odigrao ključnu ulogu u mobiliziranju antiratnih prosvjeda protiv Vijetnamskog rata”. Neke stvari ipak nije moguće opravdati inzistiranjem na nužnoj obrani nacionalne časti. Uz to što “demonizira neprijatelja i dehumanizira vojnike”, ratno nasilje razotkriva “moralni kukavičluk ratnih huškača” i ukida pojam moralne odgovornosti. Činovi nasilja nisu izolirani incident, već proizlaze iz “kulture tržišta” koja uzor vidi u ekstremnoj varijanti socijalnog darvinizma: u ratu svih protiv svih svatko je neprijatelj, a preživljavaju samo najjači. U takvom društvu nasilje je pravilo, a ne iznimka, a proizvodnja nasilja postaje izvor zabave za mase i profita za tvorce popularne kulture.

Proizvodnja dehumanizacije odvija se i u školama, zatvorima, vojarnama i drugim poprištima komercijalizacije nasilja čija je druga svrha discipliniranje dijelova stanovništva na koje se gleda kao na prijetnju društvenom poretku. Mnogi stambeni prostori sve više nalikuju vojnima i predstavljaju oličenje kulture u kojoj nasilje i kažnjavanje postaju temelj politike, društva i zabave. “Privatizacija i militarizacija škola” pretvara učenike u pokorne, ukalupljene potrošače bez osjećaja društvene odgovornosti i sposobnosti za kritičko mišljenje, dok se siromašniji i pripadnici etničkih manjina izdvajaju iz školskog i u velikom broju slučajeva prepuštaju kaznenom sustavu. Javni prostori i institucije sve su više nalik ratnim zonama u kojima se njeguju “tržišno pokretani egocentrični interesi autonomnog pojedinca”, podrazumijevajući nepovjerenje i strah od drugih i naglašavajući osobnu sigurnost nauštrb sigurnosti zajednice.

Povratak u barbarizam

Komercijalni uspjeh holivudskog filma “Igre gladi” Giroux vidi kao simptom “društva u kojem je nasilje postalo novi univerzalni jezik”. Film o društvu u kojem se elite zabavljaju promatrajući međusobno ubijanje djece prikazuje krajnji ishod onoga što je Giroux u svom drugom nedavnom tekstu nazvao “samoubilačkim društvom”. Činjenica da takav film može doseći toliku popularnost među mladima i ostvariti toliko visoku gledanost i zaradu alarmantan je pokazatelj “moralne praznine američkog društva”, a način i kontekst u kojem je u njemu prikazano nasilje nad djecom odražava patološko stanje u kojem su “temeljne vrednote fašističke države” preuzele glavnu riječ.

Ratno stanje širi se i izvan granica Amerike, a u “neoliberalnom teatru okrutnosti” gube se granice između opravdanog i neopravdanog nasilja. Ratni zločini često se opravdavaju kao neizostavan dio ratovanja, kao što je ministar obrane Leon Panetta slučaj Roberta Batesa lakonski prokomentirao sa: “Rat je pakao.”

Njegova izjava označava silazak u barbarsko stanje koje je u potpunosti podređeno ratu i uništenju, bez ikakvih moralnih i etičkih obzira. Proizvodnja nasilja odigrava se i u civilnom životu kroz naglašenu militarizaciju policije, pooštrenje sustava nadzora, represiju prema prosvjednicima i neumjeren porast zatvorske populacije koja se sada popela na 2.3 milijuna ljudi. Ratna retorika sada se koristi i za ukidanje socijalnih povlastica za najnemoćnije članove društva, ali i za napad na građanska prava žena i manjina.

Proizvodnja siromaštva i oružja

“Politika i pedagogija smrti” potrudile su se da rat i nasilje postanu norma koja sada prožima sva područja života. Primjerice, nedavno je otkriveno da je trener profesionalne momčadi američkog nogometa New Orleans Saints nudio igračima novčane bonuse ako svojim protivnicima nanesu tjelesne ozljede. Popularizacijom nasilja građani se i sami pozivaju na sudjelovanje u činovima nasilja iz čistog užitka, bez obzira na dobrobit svojih sugrađana. Suvremeno potonuće u divljaštvo možda se najbolje odražava u američkoj kulturi oružja koju predstavlja Nacionalno oružano udruženje (NRA).

Njegovi pripadnici zadrti su protivnici socijalne države, a ljudska cijena očuvanja vrednota koje zagovaraju sve je viša. Gary Younge u tekstu za Guardian navodi da vatreno oružje ubija više od 85 ljudi dnevno, a ozljeđuje dvosruko više. U trgovini smrću rijetko se uzima u obzor “društvena cijena” širenja kulture nasilja, a njegov prodor u institucije ubija demokratske vrijednosti. Nasilje poprima sve ekstremnije oblike, a “javni nered postaje i spektakl i opsesija”.

Ratno stanje uzima danak i u državnom proračunu. “SAD ima najviši vojni proračun na svijetu koji je ’2010.-2011. sačinjavao 40% nacionalne potrošnje’”. Ratovi u Iraku i Afganistanu stajali su američke porezne obveznike negdje između 3.7 i 4.4 trilijuna dolara, a ljudska cijena jednako je drastična – gotovo 225,000 poginulih, preko 363,000 ranjenih i sedam milijuna izbjeglica. Novac za ratovanje namiče se smanjenjem socijalnih troškova, čime se ubrzava proces ukidanja socijalne države i stvaraju uvjeti u kojima financijaši i korporacije prisvajaju abnormalno velik dio bogatstva i moći. Nesrazmjer u prihodima i bogatstvu u SAD-u danas je veći nego ikada u povijesti, a rezultat je povišena razina “neizvjesnosti i tjeskobe” koja proizvodi dodatnu sklonost traženju utočišta u nasilju. Financijska država stapa se s državom nadzora, stvarajući društvo rizika u kojem su pojedinci prepušteni sami sebi i prisiljeni snositi posljedice nehumanosti “neoliberalnog kapitalizma”.

Beskonačni ratovi

Američkim društvom danas dominiraju “hipermaskulinost i spektakl militariziranog nasilja”, a otvoreno iskazivanje bijesa i nepristojnosti postalo je poželjan oblik građanskog ponašanja. S time je u skladu i povećana podrška javnog mnijenja mučenjima odobrenima od države, masovnog zatočenja pripadnika manjinskih zajednica i nižih društvenih slojeva te policijskog nasilja nad malodobnicima. Društvo se počinje organizirati prema ratnim načelima, a sve izraženije antidemokratske težnje otvaraju put ka otvorenoj autoritarnosti. Najvažnije političke odluke više ne donose predstavnici vlasti, već elite iz “financijsko-vojno-industrijskog kompleksa” kojima država ropski smanjuje poreze, deregulira poslovanje i daje novac za beskonačne ratove vođene u svrhu bogaćenja proizvođača oružja. Mreža nasilja poprimila je globalne razmjere i jedini učinkoviti otpor koji joj se može pružiti mora također biti globalan. To se može ostvariti, tvrdi Giroux, samo ako politika preuzme pedagoške elemente i središnje mjesto prepusti obrazovanju.

Država rata i nasilja nužno je odvojena od “javnih vrednota i formativnih kultura koje demokraciju čine mogućom”. Kako bi se ojačala građanska kultura u kojoj nasilje i kazna neće više biti sveprisutna pojava i sredstvo razonode, “zgražanje i osuđivanje” nije dovoljno. Potrebna je precizna analiza posljedica spajanja “ideoloških i institucionalnih elemenata” koje se u SAD-u odvija od 1980-ih i njegove povezanosti s činjenicom da “SAD ima preko 1000 vojnih baza u inozemstvu”. Treba jasno prokazati način na koji vojno-industrijski kompleks, sada uz pomoć zatvorskog i obrazovnog sustava, koristi nasilje za “oblikovanje nacionalne politike i svakodnevnog života”. Kulturne prakse neodvojive su od društvenog poretka te služe kao potvrda i produžetak njegove autoritarnosti. C. Wright Mills ustanovio je da dominantna kultura ide toliko daleko da ljudima oduzima čak i osobna iskustva, provodeći “organiziranu infantilizaciju i bijeg od odgovornosti” i izolirajući pojedince u ljušture otuđene od svakog oblika društvene svjesnosti.

Autoritarnost, potrošačko društvo, kultura slavnih

Ključno je, smatra Giroux, pronaći nove oblike govornog izričaja kako bi se mogli imenovati društveni elementi koji rade u korist ratne države i njezinih mehanizama nasilja, “istodobno mobilizirajući društvene pokrete” usmjerene ka kidanju mreža moći. Potrebno je nanovo stvoriti kulturne preduvjete za pretvaranje američke javnosti u informirane i angažirane građane, umjesto u promatrače i provoditelje nasilja. Sustav obrazovanja, nažalost, i sam je podlegao privatizaciji i militarizaciji, lišavajući učenike mogućnosti da jednog dana postanu aktivni sudionici procesa upravljanja. “Bez javnih sfera za stvaranje formativne kulture opremljene za osporavanje obrazovnih, vojnih, tržišnih i vjerskih fundamentalizama koji dominiraju američkim društvom, bit će praktički nemoguće oduprijeti se normalizaciji rata kao predmeta unutarnje i vanjske politike.”

Pedagogija mora postati sastavni dio definicije politike i političkih praksi. Kritičko razumijevanje politike razbit će uvriježene mentalne obrasce koji daju legitimitet ratu i nasilju i pokrenuti djelovanje ka promjeni i društvu u kojem rat više neće biti trajno stanje niti osnovno načelo organizacije svakodnevice. “Višak straha, nesigurnosti i oslabljenog društvenog angažmana” koji proizvodi “neoliberalni društveni poredak” dovest će do stvaranja autoritarne države zamaskirane u potrošačko društvo i kulturu slavnih ukoliko javnost, radi budućih generacija ako već ne radi sebe, ne prepozna i ne uništi mehanizam nasilja i štovanje smrti zamijeni štovanjem života. Pojedinci i organizacije trebaju se trgnuti, obrazovati i povezati kako bi kolektivnom akcijom obnovili demokratske vrijednosti i institucije koje će im to omogućiti.

Prosvjedi diljem Amerike i svijeta, čiji su nositelji uglavnom mladi ljudi, dokazuju da reforma ne može biti kratkoročni projekt, već dugotrajan i razrađen proces koji će bez podrške najširih političkih i društvenih pokreta ostati tek vanjska forma. Potrebno je osmisliti novi govor za izražavanje i pronaći nova mjesta za provođenje novih oblika djelovanja kroz koje će se, riječima Girouxa i Michelle Brown, “rekonfigurirati novi kolektivni subjekt, modaliteti društvenosti i ‘alternativne konceptualizacije sebstva i odnosa prema drugima’”. SAD mora iskorijeniti nasilje i suzbiti virus rata želi li zadržati svoje pravo da se i dalje naziva demokratskom državom; pokreti mladih zasad su najbolja šansa da se to i ostvari.

Henry A. Giroux
 
 
(nacional.hr/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8969"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]