Gotthold Ephraim Lessing je sredinom druge polovice 18. stoljeća napisao komad “Nathan Mudri” koji je Crkva zabranila. Zašto? Zato što je promovirao prijateljstvo, toleranciju, relativnost Boga i odbacivanje čuda, a isticao potrebu s boljom komunikacijom među različitim religijama

Gotthold Ephraim Lessing (1729-1781) je bio njemački pisac, filozof, publicist i umjetnički kritičar, te jedan od najbitnijih predstavnika prosvjetiteljstva. Smatra se prvim dramaturgom u povijesti, a danas ćemo se ukratko pozabaviti njegovim dijelom “Nathan Mudri” koje je izdao dvije godine prije nego što će umrijeti.

“Nathan Mudri” je žestoka književna molba i poziv na vjersku toleranciju, a paradoksalno je to što je za vrijeme njegovog života ovaj komad bio zabranjen od strane crkvenih vlasti; prvi put je izveden tek 1783. godine u Berlinu. 1922. je snimljen i nijemi film po njemu.

Radnja je smještena u Jeruzalem za vrijeme Trećeg križarskog rata, i opisuje kako mudri židovski trgovac Nathan, prosvijećeni muslimanski sultan Saladin i isprva anonimni kršćanski vitez templar premošćuju razlike između judaizma, islama i kršćanstva. Lik Nathana je utemeljen na Lessingovom dugogodišnjem prijatelju Mojsiju Mendelsonu; on i Saladin se upoznaju prvi put tijekom partije šaha.

U osnovnim crtama, radi se o djelu koje promovira prijateljstvo, toleranciju, relativnost Boga i odbacivanje čuda, a ističe potrebu s boljom komunikacijom među različitim religijama.

Središnji dio “Nathana Mudrog” je takozvana Usporedba o prstenu koju ćemo vam prepričati, a koja počinje kada Saladin upita Nathana koja je religija istinita, nakon čega Nathan počinje pričati.

Sa koljena na koljeno, priča Nathan, sa oca na sina, prenosi se magični prsten koji ima sposobnost da onoga tko ga nosi omili u očima Boga i ljudi. Kada je došao u posjed oca koji je imao tri sina koja je podjednako volio, on ga je obećao svakome od njih.

Željeli ispuniti obećanje, napravio je dvije replike koje se nisu mogle razlikovati u odnosu na original, i na svojoj samrtnoj postelji dao po jedan prsten svakom sinu.

Braća su se zatim počela svađati oko toga tko je u posjedu pravog prstena, pa su potražila pomoć neutralnog i mudrog suca koji im je ukazao na to da je nemoguće odgovoriti na to pitanje.

Postoji mogućnost čak, rekao im je on, da su sva tri prstena replike, da je original izgubljen u nekom trenutku u prošlosti, te da je jedini način da se ustanovi da li i jedan od njih ima pravi prsten samo na njima: drugim riječima, trebalo bi načinom svog života dokazati istinitost njihovog prstena, živjeti bogougodno i ugodno prema drugim ljudima, umjesto što očekuju da prsten učini čudo.

Nathan potom ovo uspoređuje s religijom tvrdeći da svaki od njih živi u skladu s vjerom koju je naučio od onih koje je volio.

Drugim riječima, Lessing je htio reći da su sve tri religije vjerojatno istinite, te da je prvotno vjerovanje izgubljeno i da se sada nalazi u sve tri konfesije: u judaizmu, u kršćanstvu, i u islamu.

Što vi mislite? Da li je ovo pretjerano banaliziranje? Ili je ovo istina?
 
(telegraf.rs)