Profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, Željko Potočnjak, komentirao je za N1 Televiziju najavljenu mirovinsku reformu

“Ministarstvo je u svibnju okupilo radnu skupinu od 47 ljudi, počelo je gotovo idilično. Imali smo odličnu prezentaciju s identificiranim problemima. Ministar je u lipnju prvo javnosti, a zatim i stručnoj skupini predstavio elemente tog prijedloga.

Dio nas je rekao da mislimo kako su dijelovi oko drugog mirovinskog stupa potpuno promašeni. Sindikati su otvorili pitanje podizanje dobi za umirovljenje. Očito je jedna grupa ljudi iz Ministarstva i Zavoda za mirovinsko osiguranje pisala prezentacije, a mi smo trebali biti pokriće za to.

Nakon toga je nekoliko nas napisalo očitovanje na prijedloge, ništa se nije događalo tri mjeseca. Prije par dana, u srijedu, nam je prvi put prikazan tekst s elementima zbog kojih je došlo do oštre rasprave. Ja jesam član radne skupine, ali ono što dolazi u javnost nije rezultat radne skupine nego uže skupine koja piše te stvari za ministra”, objasnio je.

U mirovinu će se, prema pisanju medija, 2033. godine odlaziti sa 67 godina. Sindikati se bune protiv toga, kažu da to ne odgovara stanju na tržištu rada. Na upit je li ta mjera bila nužna, kaže:

“Imamo ozbiljan problem, a odgađamo mjere”

“Ta mjera je nužna, imamo ozbiljne probleme s mirovinskim sustavom. Odnos između broja aktivno zaposlenih i umirovljenika je 1,26. Pet aktivnih osiguranika radi za četiri umirovljenika. To je vrlo nepovoljan odnos koji možete rješavati smanjivanjem mirovina, ne možete ga drugačije rješavati.

Prosječna mirovina je 40 posto prosječne plaće, vi aktivnima morate uzimati 33 posto od plaće samo da bi platili te mirovine.

Za umirovljenike je to loše jer im je mirovina mala, za aktivne je to vrlo veliko jer moraju dati 32, 33 posto da bi sustav funkcionirao. Druga je mogućnost povećati broj zaposlenih i smanjiti broj umirovljenika.

Mjere koje su usmjerene na podizanje dobi za odlazak u mirovinu, nešto što je nužno. Mi smo trebali izjednačiti do 2018. dob za žene i muškarce.

To je ozbiljan problem, a odgađamo mjere. U subotu je objavljen intervju ministra koji kaže da je moguće pomaknuti to na 2033. to su mjere koje su potrebne, po meni. Puno je PR pristupa mirovinskoj reformi, što je loše” – kaže profesor.

Na upit ima li ministar Pavić jasnu sliku kako bi trebala izgledati reforma, odgovara:

“Kada je nama prezentirano stanje, odnosilo se samo na prvi mirovinski stup. Mi od 2002. imamo i drugi mirovinski stup. Ja sam oštro reagirao na ideju da se imovina iz drugog stupa, kroz stimulacije da se vrate u stup, povuče u proračun. To je potpuno neprihvatljiv pristup.

Vi mladima koji rade uzimate ona 32-33 posto da se isplate mirovine, njima ćete stvoriti konkurenciju na tržištu gdje će raditi umirovljenici za koje se mladima već oduzima iz mirovina.”

Komentirao je i povlaštene mirovine

“Svi su protiv povlaštenih mirovina, ali kad dođe do pitanja povlaštenja, neskloni smo reformama. Drugi mirovinski stup ima ideju da svatko štedi za sebe. To ima vrlo malu podršku.

Naviknuli smo da je bolje putem privilegija dobiti neko drugo pravo. Ovih pod posebnim uvjetima ima 180 tisuća, kod ovih po općim propisima imamo niz transfera koji su socijalno uvjetovani.

Imate preko 50 posto ljudi u sustavu koji primaju mirovinu koje nisu odraz onoga što su uplaćivali”, zaključuje profesor Željko Potočnjak.

Video: Željko Ivanković: Hrvatska troši na mirovine manje od europskog prosjeka
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Ne provedete li ključne strukturne reforme, rast hrvatske ekonomije usporit će do 2020. godine na oko dva posto i bit će upola niži od rasta koji će ostvarivati ostale tranzicijske zemlje

To će još više povećati razliku u razvijenosti između Hrvatske i ostatka EU, temeljna je poruka misije MMF-a na kraju njihova redovitog posjeta Hrvatskoj.

Sažeto, MMF ostavlja dvanaest ozbiljnih preporuka i zadataka koji idu za tim da se država bolje organizira i javna sredstva troši racionalnije kako bi se otvorio prostor za veće zapošljavanje, investicije i povećanje dohotka. Hrvatsko gospodarstvo, kažu, raste na krilima turizma i potrošnje oko tri posto, što je dobro, ali trebaju nam i investicije, piše Večernji list.

Previše činovnika

MMF kod porezne politike ide kontra prevladavajućeg mišljenja u zemlji te tvrdi da bi “suvremen i pravedniji porez na imovinu” otvorio prostor za smanjenje poreza koji su manje poticajni za rast, prije svega porez na plaće, parafiskalne namete pa i PDV.

Kod takvog se poreza, kazao je šef misije za hrvatsku Khaled Sakr, mogu predvidjeti olakšice ili izuzeća za starije, socijalne slučajeve. No, općenito i socijalni su transferi jedno od područja koje treba reformirati.

Njih treba bolje usmjeravati i racionalizirati da bi se smanjilo destimuliranje rada i ujedno zaštitile ranjive skupine – naveo je Sakr.

MMF također podsjeća na mjere i reforme koje je Plenkovićeva Vlada navela u Programu konvergencije te ga “potiče” da krene s njima. – Posebno treba istaknuti kako ograničavanje rasta već ionako visoke mase plaća zahtijeva provedbu reforme državne uprave, kojom bi se postupno smanjio velik broj zaposlenih u javnom sektoru i omogućilo nagrađivanje prema učinku te time pridonijelo poboljšanju pružanja javnih usluga – ističe misija MMF-a.

Nadalje, treba povećati doprinose za dopunsko zdravstveno osiguranje i poboljšati prikupljanje dopunskog ukidanjem izuzeća koje je predviđeno za invalide, učenike, studente, nezaposlene, socijalne slučajeve… Mirovinski sustav također je na neodrživoj putanji pa je nužno provesti ključne reforme da bi se riješile stalno prisutne neravnoteže. Bilo bi posebno važno uvesti planirana postupna povećanja dobi za umirovljenje i smanjiti izdašne poticaje za prijevremeno umirovljenje.

MMF ima razumijevanja za razloge zbog kojih je Vlada donijela lex Agrokor jer se i u drugim zemljama tvrtke te veličine restrukturiraju po posebnim propisima.

Utjecaj krize Agrokora zasad je pod kontrolom, ali njegovo restrukturiranje i dalje traje, pa bi se još uvijek mogli pojaviti negativni rizici. Ostali negativni rizici za rast BDP-a uključuju daljnje kašnjenje s provedbom strukturnih i fiskalnih reformi, navodi MMF koji vjeruje da će hrvatska ekonomija ove godine rasti 3,1 posto, no iduće bi usporila na 2,8 posto.

Trenutačni uzlet trebalo bi iskoristiti za daljnju provedbu strukturnih reformi. Najprije bi trebalo smanjiti restriktivnost propisa o privremenom zapošljavanju te o zapošljavanju i smanjenju broja zaposlenika u cilju smanjenja troškova.

Racionaliziranjem i boljim usmjeravanjem socijalnih davanja povećali bi se poticaji za prihvaćanje posla, a poboljšanje usluga skrbi o djeci i propisa o poslovima sa skraćenim radnim vremenom pomoglo bi povećanju participacije radne snage – ističe MMF.

Hrvatska ima vrlo složenu i višerazinsku javnu upravu, što uzrokuje skupe parafiskalne namete, stvara otežano i zbunjujuće okružje za poduzeća i građane te omogućuje korupciju. Te se reforme provode sporo, što je najveća prepreka poboljšanju konkurentnosti i povećanju razine dohotka Hrvatske, navodi MMF.

Javni dug još režite

Povećanje povlaštenih mirovina, vojnih izdataka i prava branitelja, odgovorio je Sakr, trebalo bi kompenzirati smanjenjem nekih drugih rashoda kako bi se zadržala potrošnja u postojećim okvirima.

Članovi Misije preporučuju da se u srednjoročnom razdoblju provedu dodatne mjere, kojima bi se javni dug do 2022. godine smanjio ispod 60 posto BDP-a, što bi pridonijelo smanjenju ranjivosti i troškova financiranja države.

Preporuke MMF-a: porez na imovinu, skuplje dopunsko zdravstveno, viša dob za mirovinu…

1. Prodajte disperziranu i slabo iskorištenu državnu imovinu i smanjite javni dug

2. Socijalna davanja treba racionalizirati i bolje usmjeriti da nisu zapreka za rad

3. Uvedite suvremen i pravedan porez na imovinu i nekretnine, smanjite porez na rad

4. Povećajte dopunsko zdravstveno osiguranje, ukinite izuzeća za dopunsko

5. Vratite HZZO u državnu riznicu, smanjite broj bolnica i centralizirajte nabavu

6. Smanjite administrativno opterećenje poslovanja

7. Previše tvrtki proglašeno strateškim, loše njima upravljate

8. Smanjite poticaje za prijevremeno umirovljenje, dižite dob za mirovinu

9. Ograničite rast mase plaće, postupno smanjujte broj zaposlenih u upravi

10. Digitalizirajte sudske postupke, smanjite troškove pravnog proces

11. Javni dug treba brže smanjivati, poželjno ispod 60 posto do 2022. godine

12. Povećajte fleksibilnost tržišta rada, posebno kod zapošljavanja
 
(vecernji.hr)

Do sredine 1990-ih, neoliberalizam se proširio na čitav svijet.

Najveći dio starog socijalističkog svijeta apsorbiran je u kapitalističku svjetsku ekonomiju, bilo kroz reforme “velikog praska” ili, u slučaju Kine i Vijetnama, postepenim ali konstantnim otvaranjem i deregulacijom. Do tada su otvaranje tržišta i liberalizacija dosta odmakli i u većini zemalja u razvoju. Ovo se najčešće odigravalo brzo, ali bilo je i drugih slučajeva gdje se odvijalo postupno kroz dobrovoljnu promjenu politike, primjerice u Indiji.

Otprilike u to vrijeme, potpisani su neki važni međunarodni sporazumi koji su označili novu eru globalnih integracija. Godine 1994, sporazum NAFTA (North American Free Trade Agreement) potpisali su SAD, Kanada i Meksiko. To je bio prvi veliki sporazum o slobodnoj trgovini između razvijenih zemalja i neke zemlje u razvoju. Godine 1995, zaključena je Urugvajska runda pregovora o GATT-u, što je dovelo do prerastanja GATT-a u WTO (Svjetsku trgovinsku organizaciju).

WTO obuhvaća mnogo više područja (npr. zaštitu intelektualnog vlasništva, kao što su patenti i žigovi i trgovina uslugama) i ima veće ovlasti nego GATT. U EU je napredovala ekonomska integracija, sa završetkom projekta “jedinstvenog tržišta” 1993. godine (s takozvane “četiri slobode kretanja” – roba, usluga, ljudi i novca) i 1995. pristupanjem Švedske, Finske i Austrije. Krajnji rezultat je bio stvaranje međunarodnog trgovinskog sustava koji je bio mnogo naklonjeniji slobodnijoj (iako ne potpuno slobodnoj) trgovini.

Također, ideja globalizacije bila je ključni koncept tog doba. Međunarodna ekonomska integracija se, naravno, odvijala od šesnaestog stoljeća, ali prema novom globalizacijskom narativu ovaj proces je sada ušao u potpuno novu fazu.

To je omogućila revolucija u komunikaciji (internet) i transportu (avio-promet, kontejnerski transport), koji su doveli do “odumiranja udaljenosti”.

Prema tvrdnjama globalizatora, države više nisu imale drugog izbora osim prihvatiti novu realnost i potpuno se otvore za međunarodnu trgovinu i investicije, istovremeno liberalizujući domaće gospodarstvo. Oni koji su se opirali ismijavani su kao “savremeni ludisti” koji misle da mogu vratiti davno prošlo vrijeme i preokrenu tehnološki napredak. Knjige s naslovima Svijet bez granica, Svijet je ravan i Jedan svijet, spremni ili ne odražavale su suštinu ovog novog diskursa.

Početak kraja: Azijska financijska kriza

Euforija s kraja osamdesetih i početka devedesetih nije potrajala. Prvi znak da u “vrlom novom svijetu” nije sve kako treba pojavio se s financijskom krizom u Meksiku 1995. Previše ljudi je investiralo u meksičke financijske vrijednosne papire očekujući da će ova zemlja, pošto je bezrezervno prihvatila tržišnu politiku i potpisala sporazum NAFTA, postati najnovije ekonomsko čudo. Meksiko su spasile vlade SAD i Kanade (koje nisu željele da se njihov novi slobodnotržišni partner sruši) kao i MMF.

Godine 1997, uslijedio je veći udar s azijskom financijskom krizom. Neke dotad uspješne azijske zemlje – takozvane “MIT ekonomije” (Malezija, Indonezija i Tajland) i Južna Koreja – zapale su u financijske nevolje. Uzrok je bilo pucanje mjehura aktive (cijene aktive porasle su iznad svog realnog razine, na temelju nerealnih očekivanja).

Iako su bile opreznije od drugih zemalja u razvoju u otvaranju svojih ekonomija, ove države su prilično drastično otvorile svoja financijska tržišta krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Pošto više nisu imale tolika ograničenja, njihove banke su se agresivno zaduživale kod bogatih zemalja s nižim kamatnim stopama. Banke bogatih zemalja smatrale su da nije rizično kreditirati države sa višedesetljetnim odličnim ekonomskim uspjehom.

Kako se prilivalo sve više stranog kapitala, cijene aktive su skočile, što je poduzećima i kućanstvima u azijskim zemljama omogućilo da se još više zaduže, koristeći svoju sada vredniju imovinu kao kolateralu. Ovaj proces se uskoro pretvorio u samo-ispunjeno proročanstvo, budući da su rastuće cijene aktive opravdavale dodatno zaduživanje i posuđivanje. Kada je postalo jasno da su takve cijene aktive neodržive, novac je povučen i uslijedila je financijska kriza.

Azijska kriza ozbiljno je pogodila ove države. U gospodarstvima gdje se rast od 5 posto (po glavi stanovnika) smatra recesijom, proizvodnja je 1998. pala za 16 posto u Indoneziji i 6-7 posto u ostalim zemljama. Desetine milijuna ljudi ostalo je bez posla u društvu gdje nezaposlenost podrazumijeva bijedu, imajući u vidu slabu socijalnu državu.

U zamjenu za novčanu pomoć MMF-a i bogatih zemalja, pogođene azijske zemlje morale su pristati na velike promjene – sve u pravcu liberalizacije svog tržišta, naročito financijskog. Iako je gurnula azijske ekonomije u smjeru tržišta, azijska kriza – poput brazilske i ruske koje su odmah za njom uslijedile – posijala je prvo sjeme nepovjerenja u posthladnoratovski tržišni trijumfalizam.

Počelo se ozbiljno govoriti o reformi globalnog financijskog sustava, a diskusije su bile vrlo slične onima poslije globalne financijske krize 2008. Čak su i mnogi vodeći zagovornici globalizacije, poput kolumniste lista Financial Times Martina Wolfa i tržišnog ekonomiste Jagdish Bagvatija, počeli preispitivati mudrost dozvoljavanja slobodnog međunarodnog protoka kapitala. Globalna ekonomija nije bila u sjajnom stanju.

Lažna zora: od internet buma do velikog stišavanja

Kada su krize zauzdane, razgovor o globalnoj financijskoj reformi je zamro. U Americi, velika Kontrareakcija nastupila je 1999. ukidanjem legendarnog njudilovskog Glass Steagall zakona, koji je strukturno razdvojio komercijalno i investicijsko bankarstvo.

U 2000 uslijedila je nova panika, kada je internet mjehur – pošto su akcije internet kompanija, bez ikakvog izgleda da će u doglednoj budućnosti postati profitabilne, narasle do apsurdno visoke razine – pukao u SAD. Panika je ubrzo popustila, pošto su Federalne rezerve intervenirale i agresivno smanjile kamatne stope, što su ubrzo učinile i središnje banke drugih bogatih zemalja.

Od tada, činilo se da prve godine tisućljeća protiču glatko u bogatim zemljama, naročito u SAD. Rast je bio konstantan, iako ne baš spektakularan. Izgledalo je da će cijene aktive (cijene nekretnina, dionica itd..) Zauvijek rasti. Inflacija je i dalje bila niska.

Ekonomisti – uključujući Ben Bernankea, predsjednika upravnog odbora Federalnih rezervi od veljače 2006. do siječnja 2014. – govorili su o “velikom stišavanju”, jer je ekonomska znanost konačno savladala nagli rast i pad. Alan Greenspan, predsjednik upravnog odbora Federalnih rezervi od kolovoza 1987. do siječnja 2006, zvali su “maestro” (što je ovjekovječeno u naslovu njegove biografije autora Bob Woodward, poznatog po Watergate-u) jer je skoro kao alkemičar mogao upravljati permanentnim ekonomskim bumom, a da ne potakne inflaciju ili financijski potres.

Polovicom prvog desetljeća 2000-ih, ostatak svijeta je konačno počeo osjećati “čudesni” rast Kine iz prethodna dva desetljeća. Godine 1978, na početku ekonomskih reformi, kineska ekonomija činila je samo 2,5 posto svjetske ekonomije. Kina je imala minimalan utjecaj na ostatak svijeta – njen udio u svjetskom izvozu robe iznosio je samo 0,8 posto. Do 2007. ove brojke su porasle na 6 i 8,7 posto. Sa relativno malo prirodnih resursa a zaprepašćujuće brzim rastom, Kina je počela usisavati hranu, rude i gorivo iz ostatka svijeta, a efekt njenog značaja počeo se sve jače osjećati.

Ovo je pomoglo afričkim i latinoameričkim izvoznicima sirovina, omogućivši konačno ovim gospodarstvima da nadoknade vrijeme koje su izgubile 80-ih i 90-ih. Kina je pritom postala veliki vjerovnik i investitor u nekim afričkim zemljama, što je ovima dalo prostora u pregovorima s institucijama Breton Woodsa i tradicionalnim donatorima pomoći kao što su SAD i europske države. U slučaju latinoameričkih zemalja, ovaj period je obilježilo napuštanje neoliberalne politike koja je napravila toliku štetu u mnogim zemljama. Brazil (Lula), Bolivija (Morales), Venezuela (Chavez), Argentina (Kirchner), Ekvador (Korea) i Urugvaj (Vasquez) su najistaknutiji primjeri.

Pukotina u zidu: globalna financijska kriza 2008.

Početkom 2007. primjećuju se prvi znaci panike oko otplate hipotekarnih kredita koji se eufemistički nazivaju “drugorazrednim” (čitaj “s većom mogućnošću da ne budu vraćeni”). Ove kredite su davale američke financijske tvrtke u prethodnom razdoblju rasta nekretnina.

Ljudima bez stabilnog prihoda, sa sumnjivom kreditnom poviješću, pozajmljivan je novac koji nisu mogli priuštiti, pod pretpostavkom da će cijene nekretnina nastaviti rasti. Računalo se da će oni, ako se nešto dogodi, moći vrate kredit prodajom kuće. Pri tom, tisuće ili čak stotine tisuća ovih visokorizičnih hipotekarnih kredita spojeni su u “kompozitne” financijske proizvode, zvane MBS i CDO, koji su prodavani kao niskorizične hartije, pod pretpostavkom da su šanse da veliki broj dužnika istovremeno zapadne u nevolju sigurno mnogo manje nego s pojedinačnim dužnicima.

U početku, problematični stambeni krediti u SAD procjenjivani su na 50-100 milijardi dolara – što nije mala suma, ali sustav lako je apsorbira (kako su tada mnogi tvrdili). Međutim, kriza je izbila punom snagom u ljeto 2008, kolapsom investicijskih banaka Bear Stearns i Lehmann Brothers. Ogroman val financijske panike preplavio je svijet. Otkriveno je da su neka od najpoznatijih imena u financijskoj industriji u velikoj nevolji, jer su stvorila i kupovala ogromne količine sumnjivih kompozitnih financijskih proizvoda.

“Kejnzijansko proljeće” i povratak tržišne ortodoksije – s osvetom

Prvobitna reakcija velikih ekonomija bila je sasvim drugačija od reakcije poslije Velike depresije. Makroekonomske mjere bile su kejnzijanske utoliko što su dozvolile da se napravi veliki proračunski deficit – makar tako što nisu smanjivale potrošnju usporedo s padom poreznih prihoda i u nekim slučajevima povećavajući državnu potrošnju (Kina je to uradila najagresivnije).

Velike financijske institucije (npr. Kraljevska banka Škotske u Velikoj Britaniji) i industrijske tvrtke (npr. GM i Chrysler u SAD) spašene su društvenim novcem. Centralne banke spustile su kamatne stope na povijesni minimum – recimo, Banka Engleske smanjila je kamatnu stopu na najnižu razinu od svog osnutka 1694. Kada više nisu mogle spuštaju kamatne stope, upotrijebile su takozvano kvantitativno popuštanje – što praktično znači da centralna banka stvara novac ni iz čega i pušta ga u ekonomiju, najčešće kupujući državne obveznice.

Međutim, tržišna ortodoksija ubrzo se vratila s osvetom. Svibanj 2010. je bio prekretnica. Pobjeda konzervativaca u Velikoj Britaniji i nametanje programa pomoći Grčkoj signalizirali su povratak stare doktrine proračunske ravnoteže.

Štedljivi proračuni, gdje se potrošnja drastično kreše, nametnuti su u Velikoj Britaniji i takozvanim PIIGS gospodarstvima (Portugal, Italija, Irska, Grčka i Španjolska). U Americi, republikanci su uspjeli natjerati Obaminu vladu da prihvati ogroman program kresanja potrošnje 2011. Uz potvrdu antideficitarnog opredeljenja središnjih europskih zemalja u vidu europskog Sporazuma o fiskalnoj stabilnosti iz 2012, to je označilo nastavak kretanja u tom pravcu. U svim ovim zemljama, naročito u Velikoj Britaniji, politička desnica koristi argument uravnoteženja proračuna kao izgovor da ozbiljno razgradi socijalnu državu, što joj je oduvijek bio cilj.

Posljedica: Izgubljena desetljeća?

Kriza 2008. donijela je katastrofalne posljedice, a kraj se još uvijek ne vidi. Četiri godine nakon izbijanja krize, krajem 2012, proizvodnja po glavi stanovnika ostala je niža nego 2007. u dvadeset dvije od trideset četiri članice OECD-a (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj), kluba bogatih zemalja (i šačice zemalja u razvoju) sa sjedištem u Parizu.

BDP po glavi stanovnika 2012 kada se izuzme efekt inflacije, bio je 26 posto niži nego 2007. u Grčkoj 12 posto niži u Irskoj 7 posto niži u Španjolskoj i 6 posto niži u Velikoj Britaniji. Čak i u Americi, koja se uspješnije oporavila od krize nego druge zemlje, prihod po glavi stanovnika 2012. bio je 1,4 posto niži nego 2007.

Sa štedljivim proračunom, izgledi za gospodarski oporavak u mnogim ovim zemljama su slabi. Problem je u tome što radikalno kresanje državne potrošnje u stagnantnoj (ili čak opadajućoj) ekonomiji koči oporavak. To smo već vidjeli tijekom Velike depresije. Posljedica je da će najvjerojatnije proći dobar dio desetljeća prije nego što se mnoge od ovih zemalja vrate na razinu iz 2007. One se trenutno vjerojatno nalaze na polovici “izgubljene desetljeća”, kakvu su imali Japan (devedesetih) i Latinska Amerika (osamdesetih).

Procjenjuje se da je kriza ukupno proizvela 80 milijuna novih nezaposlenih ljudi diljem svijeta. U Španjolskoj i Grčkoj, nezaposlenost je skočila s oko 8 posto prije krize na 26 posto i 28 posto u ljeto 2013. Nezaposlenost mladih premašuje 55 posto. Hrvatska ih slijedi u korak. Čak i u zemljama s “blažom” nazaposlenošću, kao što su SAD i Velika Britanija, službena stopa nezaposlenosti dostigla je 8-10 posto.

Premalo i prekasno? Izgledi za reformu

Unatoč razmjerima krize, reforme su bile spore. Unatoč činjenici da se uzrok krize krije u pretjeranoj liberalizaciji financijskog tržišta, financijske reforme su bile prilično blage i uvodile su se vrlo sporo (tijekom nekoliko godina, dok su američke banke u vrijeme New Deal-a imale rok od godinu dana da svoje poslovanje usklade sa mnogo oštrijim reformama). U nekim financijskim područjima, poput trgovine kompleksinim financijskim proizvodima, nije bilo nikakvih reformi.

Naravno, ovaj trend bi se mogao preokrenuti. Uostalom, u SAD i Švedskoj poslije Velike depresije, reforme su uvedene tek nekoliko godina nakon ekonomske krize i poteškoća. Birači u Nizozemskoj, Francuskoj i Grčkoj otjerali su s vlasti zagovornike štednje u proljeće 2012; talijanski birači su to isto učinili 2013. EU je uvela neke financijske propise, ozbiljnije nego što su mnogi vjerovali da je moguće (npr. porez na financijske transakcije, ograničenje na bonuse u financijskom sektoru).

Švicarska, koja se često smatra utočištem superbogatih, usvojila je 2013. zakon koji zabranjuje visoke nagrade za najviše rukovodioce sa osrednjim performansama. Iako još mnogo toga ostaje da se napravi u vezi s financijskom reformom, ovakvi propisi bi se smatrali nemogućim prije krize.
 
(pescanik/uredio: nsp)