Mikrodoziranje se odnosi na uzimanje izuzetno malih doza psihodelika, tako malih da efekti koji su obično povezani s takvim tvarima nisu vidljivi dok osoba obavlja svoje dnevne aktivnosti

Mnoge osobe uzimaju ove mikro doze, od sportaša do poslovnih osoba i svi oni tvrde da imaju izuzetne koristi od toga.

Svi se sjećaju kako je Steve Jobs, bog tehnologije i poduzetništva, izjavio da je u mladosti upravo uz pomoć LSD-a doživio najviše poučna iskustava svog života te da mu je to pomoglo u kreativnim procesima. Stoga ne čudi da se većina poslovnih ljudi u Silicijskoj dolini, području s najvišom koncentracijom važnih visokotehnoloških tvrtki u svijetu gdje se kreativnost cijeni više od svega, okreće ka psihodelicima.

No, umjesto uzimanja uobičajenih doza psihodelika, oni koriste jednu desetinu standardne doze LSD-a ili petinu psilocibina kako bi povećali svoju učinkovitost. Uzimanjem ovako malih doza, korisnici ne doživljavaju ni halucinacije niti se osjećaju opijeno, upravo suprotno, izjavljuju kako imaju više energije te kako su izdržljiviji, kreativniji i produktivniji na poslu.

Ideju o mikrodoziranju je posebno istražio dr. James Fadiman, psiholog i zagovornik uporabe psihodeličnih tvari koji je vršio brojna inovativna istraživanja sve do 1966. godine kada je od strane FDA naprasno zaustavljeno istraživanje o ulozi psihodelika kao tvari koja može dovesti do poboljšanja uspješnosti u rješavanju stručnih problema.

Nakon toga se povukao, no njegov rad nije prestao, 2011. godine je objavio knjigu “The Psychedelic Explorer’s Guide”, koristan i dobar vodič za sve koji žele iskustvo više te koja razmatra vrijednost psihodeličnih tvari u liječenju i samootkrivanju gdje je obradio i sve poznatiji fenomen – mikrodoziranje.

Budući da je zabranjeno istraživati LSD na ljudima, oslanjao se na mrežu volontera koji su mu javljali svoje doze i svoje rezultate koji su bili vrlo zanimljivi, naime, u oko stotinu upitnika koje je prikupio, ispitanici su izvještavali da su vrlo zadovoljni svojim performansama i obavljenim stvarima tijekom dana, a držali su se standardnog protokola mikrodoziranja – jedan dan uzimanja, tri dana pauze pa ponovno ista doza četvrti dan tijekom šest tjedana.

Sudionici istraživanja su normalno funkcionirali u radu i odnosima, ali s povećanim fokusom, više energije, emocionalnom jasnoćom i kreativnošću. Sportaši koji su koristili mikro doze LSD-a su zamijetili poboljšanje izdržljivosti i refleksa, ravnoteže i koncentracije te neosjetljivost na slabost ili bol. Ovi rezultati još nisu recenzirani, ali su nalazi vrlo sugestivni.

Malo je ljudi koji će javno priznati kako koriste psihodelične tvari kako bi poboljšali svoje performanse, a jedan od njih je John Andrew, slijepi kanadski dokumentarist koji je uzimao male doze psilocibina svaki dan tijekom šest mjeseci u 2014. godini (veća učestalost i trajanje od standardnog protokola mikrodoziranja).

On opisuje kako je pozitivne učinke počeo osjećati nakon četiri tjedna:

“Doživio sam bistrinu koja je gotovo neopisiva, osjećao sam homeostazu, osjećaj da će unatoč tome što se događa, loše ili dobro, sve biti u redu. Osjećao sam se prisutan i fokusiran.”

Dodaje da je na kraju šestomjesečnog perioda osjećao kako je dostigao maksimalni potencijal, a konzumaciju bi nastavio i dalje da nije ostao bez zaliha.

Jedan od Fadimanovih omiljenih izvještajima dolazi od mladog poduzetnika i inženjera. On je opisao kako mu je bilo iznimno teško izgraditi vrlo složeni stroj jer se sastojao od puno pokretnih dijelova te mu je bilo teško razmišljati o cijelom sustavu. Mikrodoziranje mu je ovaj posao učinio mnogo lakšim, a Fadiman objašnjava zašto – psihodelici, koji se vežu uz 5-HT2A serotonin receptore omogućavaju lakše sagledavanje uzoraka i put od apstrakcije do vizualizacije.

Mikrodoziranje ne zagovara samo Fadiman. Albert Hofmann, švicarski kemičar koji je prvi sintetizirao LSD 1930. godine, je vjerovao da mikro doze mogu biti netoksična zamjena za lijekove poput amfetamina i metilfenidata koja ne izaziva ovisnost.

Dugoročni učinci ove prakse su još uvijek nepoznati budući da se ovo područje uopće ne istražuje, no generalno gledano psihodelici mogu polučiti neke simptome kod osoba s latentnim mentalnim problemima, no nije poznato da mogu uzrokovati mentalne bolesti kod zdravih korisnika. Oni ne dovode do oštećenja mozga ili drugih organa, te ne postoji mogućnost predoziranja koje bi rezultiralo smrtnim ishodom.

Još jedno istraživanje pomaže rasvijetliti djelovanje psihodelika kod osoba koje žele povećati svoju kreativnost i sposobnost rješavanja problema. Istraživači s Imperial koledža u Londonu su na snimkama mozga dobivenih magnetskom rezonancom pronašli da LSD ne stimulira mozak na način kako se to prije mislilo.

Umjesto toga, takve tvari smanjuju aktivnost mozga filtrirajući podražaje. U određenom smislu, halucinogeni otvaraju “redukcijski ventil”, kako je to opisao Aldous Huxley, i omogućavaju doživljavanje svijeta onako kako ga vide djeca – potpuno ne filtrirano i ne sputano.

Nakon 50 godina zabrane svih istraživanja vezanih uz psihodelične tvari, privatne tvrtke i akademske institucije s odobrenjem FDA sada istražuju medicinske prednosti enteogeničnih tvari, iako se istraživanje još nije proširilo i na mikrodoziranje.

Do sada je primjerice otkriveno kako psilocibin pomaže u liječenju anksioznosti, ovisnosti i depresije, a LSD pomaže u razbijanju uobičajenog razmišljanja kod ovisnika i oboljelih od opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Srećom, broj istraživanja o zdravstvenim prednostima psihodeličnih tvari je u porastu, dokaze je nemoguće sakriti budući da sve izlazi u javnost i samo je pitanje vremena kada će se ovim tvarima koje liječe, podižu svijest, otvaraju um, te pojačavaju kreativnost i performanse priznati njihove zasluge.

Možda ćemo doživjeti i to da ćemo zaista moći uživati u potpunoj slobodi odabira onoga što nam je potrebno u savladavanju svakodnevnih zadataka i prepreka, i to bez predrasuda, a moguće je da je mikrodoziranje upravo pravi put ka ostvarivanju ovog cilja.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(nexus-svjetlost.com,youtube/uredio:nsp)

Jacqueline Patterson iz države Missouri (SAD), majka četvero djece, je bila u središtu pozornosti medija otkada je podijelila svoju priču sa svijetom u dokumentarcu 2007. godine pod nazivom, In Pot We Trust (U marihuanu vjerujemo)

Jacqueline boluje od cerebralne paralize još od mlađe dobi, neuro-mišićne bolesti koja je udarila temelje za njezinom životnom vijeku i za borbu koju vodi svaki dan. Srećom, to se sve promijenilo nakon što je Jacqueline počela pušiti medicinsku konoplju.

Njoj je dijagnosticirana bolna ukočenost mišića, kao i teška govorna mana koja ograničava izgovor njezinih riječi do točke u kojoj se doslovno čini da zaglavi sa riječju na vršku jezika. Stanje koje obično utječe na kretanje tijela, kontrolu mišića, mišićnu koordinaciju, mišićni tonus, reflekse, držanje i ravnotežu.

Osobe s cerebralnom paralizom mogu doživjeti vizualna iskustva, učenje, sluh, govor, epilepsiju i intelektualna oštećenja.

“Mrzim svoj ​​govor toliko”, rekla je na ročištu za posjedovanje marihuane u Missouriju. “Ja sam dooo- … Ja do- … dovela svojeg muža prema samoubojstvu, znate li to?” Udovica vjeruje svoje argumente i svoju nesposobnost da mu oprosti za ismijavanje njezinog mucanja, jer je to što je uzrokovalo da se on objesi u svom podrumu.

U 2007, Jacqueline Patterson je gotovo izgubila skrbništvo nad svojom djecom zbog posjedovanja marihuane. U znak odmazde ona je krenula u Kaliforniju, gdje je medicinski kanabis legalan, da izjasni svoj slučaj s uspjehom. Pattersonova kaže da marihuana promijenila njezin život.

“Ja – ja – sam pušila marihuanu prvi put kad sam imala 14 godina”, rekla je za časopis The Pitch. “Po prvi puta, moji mišići nisu bili napeti. A riječi su skliznule iz mojih usta, iz gggghhh – poput tekućine umjesto sssss -  da zaglave moj jezik g-ghhggg – poput sudara vlakova.”

Patterson kaže da zbog pušenja medicinskog kanabisa, ona može biti majka koju su njezina djeca zaslužila.

“Ja bih bila samo pola majke bez pušenja marihuanue, jer bih bila previše u boli”, rekla je ona. “Ja pušim da bi bila majka svoje djece koja su zaslužila.”

Video ispod prikazuje snažnu sposobnost suzbijanja bolesti od strane medicinskog kanabisa, što se vidi u slučaju Pattersonove cerebralne paralize. Unutar par sekundi pušenja, njezine zapreke u govoru se drastično smanjuju.

Činjenica da netko pati od uvjeta oslabljenja i da se ikada mora suočiti s izazovima  da liječi svoje simptome s kanabisom je potpuno neprivlačna, no moderna medicina nam ne daje rješenje. Svaka vlada je spremna oduzeti nečiju djecu zbog pušenja prirodne biljke i zbog toga se Vlada apsolutno treba procjeniti od ljudi i promjeniti od temelja.

Danas Jacqueline Patterson provodi vrijeme kao zagovornik medicinskog kanabisa živeći u Kaliforniji. “Baš je lijepo … da se ne brinete da će vam pokucati na vrata udruga za zaštitu djece” – rekla je zakonodavcima. “Lijepo je dkad vas se ne može tretirati kao zločinca.”

Iako Patterson sada živi bez brige da će izgubiti svoju djecu zbog njezine upotrebe marihuane, ona zna da ovo nije svakodnevica i slučaj za mnoge druge koje muči Celebralna paraliza diljem SAD-a i drugim dijelovima svijeta. Pattersonova i dalje inzistira na proširenoj legalizaciji medicinske marihuane kroz veliku nadu.

Znate li nekoga tko je tretira svoju cerebralnu paralizu s medicinskim kanabisom? Podijelite ovu priču s drugima!
 
U TRAVU VJERUJEMO (2007) – dokumentrani film (sa prijevodom)

 
(preveo i uredio: mag. Alfred Bošković,youtube/NSP)