Je li moguće dobiti energiju koja se oslobađa tijekom reakcija nuklearne fuzije i pretvoriti ju u neograničeno napajanje za cijeli svijet?

Energetska tvrtka koja se bavi energijom iz Washingtona kaže da je nedavno objavila tvrdnje da je uspješno otkrila “sveti gral” nuklearne fuzije.

Tvrtka “AGNI Energy”, koja ima na čelu 25-godišnjeg Demitri Hopkinsa, naziva taj projekt “pomakom paradigme u energiji” – novim zamišljenim planom tvrtke kojim je postigla da je nuklearna fuzija daleko učinkovitija od bilo koje prethodne iteracije.

Oponašajući aktivnost Sunca, koje je najzanimljiviji prirodni fuzijski reaktor svemira, nova tehnologija predstavlja veliki proboj koji bi zauvijek mogao promijeniti način na koji svi dobivamo energiju.

U osnovi to funkcionira na spajanju dviju atomskih jezgri u jednu težu jezgru, stvarajući energiju.

Za razliku od nuklearne fisije, ona proizvodi vrlo malo nuklearnog otpada i istovremeno proizvodi do četiri puta više energije – win-win situacija koja bi tehnologije za proizvodnju nuklearne energije učinila zastarjelim.

Koncept je već dulje vrijeme u javnosti, ali nitko nije uspio razviti djelotvoran reaktor za fuziju – do sada. AGNI kaže da je po prvi put moguće proizvesti pozitivnu energetsku ravnotežu iz reakcija fuzije, što znači da se više energije može dobiti u odnosu na inicijaciju reakcije.

Korištenje kombinacije električnih i magnetskih polja, Hopkins kaže da će njegova tvrtka koristiti revolucionarnu metodu proizvodnje fuzijskih procesa u kojoj se snop iona fokusira na ciljno kruto gorivo.

Ova zraka će putovati vrlo kratkom putanjom kako bi dosegla svoj cilj i neće je biti potrebno kontrolirati prije pokretanja fuzije – što znači da zahtijeva vrlo malo energije da se sve to pokrene.

“Očekuje se kako će AGNI postići 16 milijuna puta veću učinkovitost nego ugljen, 10 puta veću učinkovitost od nuklearne fisije, (i) ne proizvodi otpad i ima nula emisija štetnih tvari” – izjavio je glasnogovornik tvrtke medijima.

Mnogi drugi su u prošlosti naveli tvrdnje o otkrićima nuklearnih fuzije – hoće li ovo biti drugačije?

Ako uspije, tehnologija bi gotovo sve ostale oblike proizvodnje energije učinila zastarjelom.

Ali ostaje pitanje: Je li to za stvarno? Uostalom, mnogi drugi su u prošlosti proizveli slične tvrdnje o “probojima” nuklearne fuzije, samo da bi se na kraju to sve izjalovilo.

Godine 1989., primjerice, američki znanstvenici Martin Fleischmann i Stanley Pons tvrdili su da su razvili tehnologiju poznatu kao “hladna fuzija” koja je uključivala generiranje nuklearne fuzije pri sobnoj temperaturi. Očito se radilo o početnim testovima, koji nisu mogli biti replicirani u kasnijim testovima.

Američko društvo fizičara kasnije je izjavilo da su ovakve tvrdnje primarni primjer onoga što je poznato kao “patološka znanost” ili zabludu javnosti temeljena na lažnim tvrdnjama izvedenim iz subjektivnog i neprimjerivog znanstvenog testiranja.

Postoji velika mogućnost da AGNI-jevi najnoviji zahtjevi predstavljaju još jedan primjer ove vrste patološke znanosti – priča o obećavajućim otkrićima na temelju lažne nade i željanog razmišljanja.

Postoji i mogućnost da je ovaj put stvarno i da se cijeli svijet vrlo brzo može promijeniti na temelju te tehnologije.

Imajte na umu da je američka mornarica zapravo izjavila da je ono što su Fleischmann i Pons otkrili prije nekoliko desetljeća bilo doista stvarno. Stvar je u tome što to moramo provesti u stvarnosti.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Radijacija u japanskoj nuklearnoj elektrani “Fukushimi”, oštećenoj u razornom potresu i tsunamiju 2011. godine, dostigla je rekordni sedam puta veći nivo nego tada

Stručnjaci su naveli da je na metalnoj platformi u prostoriji s reaktorom otkrivena rupa od jednog metra koju je najvjerojatnije izazvalo curenje goriva.

Razina radijacije u reaktoru broj 2 je sada daleko viša nego što je bio 2012., priopćila je Tokijska kompanija za električnu energiju (TEPCO), prenosi AFP.

Prema najnovijim mjerenjima, razina radijacije iznosi 530 siverta po satu, dok su prije pet godina senzori detektirali radijaciju od 73 siverta po satu.

TEPCP napominje da radijacija nije na visokoj razini izvan reaktora.

Uslijed snažnog potresa 11. ožujka 2011, ogroman val tsunamija pogodio je sjeveroistočnu obalu Japana pri čemu je poginulo ili nestalo više od 18.000 ljudi, a ta katastrofa izazvala je i topljenje tri reaktora u Fukushimi.
 
(sputniknews.com)

BIT ĆE SNAGE 333 KILOVATA i DOBAVLJAČ TOPLINE I ENERGIJE TIJEKOM 15 GODINA ZA BAZU SREDNJIH DIMENZIJA

Američki inženjeri obznanili su da prave atomski reaktor jačine 333 kilovata i veličine klavira, koji je prilagođen radu na Marsu i koji je sposoban opskrbljivati bazu srednjih dimenzija energijom i toplinom punih 15 godina, navodi se u članku objavljenom u časopisu Annals of Nuclear Energy .

Posljednjih godina znanstvenici i inženjeri agencije NASA i drugih i drugih svemirskih agencija u svijetu aktivno aktivno razmatraju izgradnju stalnih nastanjivih baza na površini Mjeseca i Marsa.

Stručnjaci NASA smatraju da su glavni ključ za osiguravanje njihove autonomnosti i smanjenje cijene izgradnje – tehnologije 3-D tiska, koje omogućavaju korištenje vode i lokalnih resursa – tla, rude i minerala i plinova iz atmosfere – za izgradnju objekata baze “na licu mjesta”.

Takvi pisači, kako pokazuje iskustvo na Međunarodnoj svemirskoj postaji i na Zemlji, omogućuju da se odštampa praktično sve što je potrebno za život kolonista na Marsu, osim najvažnije stvari u bazi – izvora napajanja, čija bi snaga bila dovoljna za rad sâmog 3D pisača, kao i za opskrbu energijom i za grijanje cijele baze.

Akanša Kumar iz Nacionalnog laboratorija u Idahu (INO) iz Idaho Fallsa (SAD) već više od pet godina radi na konstruiranju kompaktnih atomskih reaktora koji bi mogli poslati u orbitu i prizemljiti se na površini Mjeseca ili Marsa.

Primjerice, 2011. godine znanstvenici tog laboratorija saopćili su da su napravili svojevrsni “atomski kofer”, kompaktni reaktor jačine 40 kilovata, čija dužina iznosi svega 30 centimetara, a širina – oko 15 centimetara.

U svom novom radu Kumar i njegove kolege značajno su povećale snagu svog reaktora, primjetno promijenivši njegovu konstrukciju i prilagodivši ga funkcioniranju na površini Marsa. Kao gorivo u tom reaktoru koristi se specijalna legura slabo obogaćenog urana i keramike, koja u sebi sadrži 15 posto urana 235 i koja je upakirana u specijalni omotač od karbida cirkonija i volframa.

Kao tekućina za hlađenje koristi se materijal neuobičajen za Zemlju – superohlađeni ugljični dioksid, koji se može izravno eksploatirati iz Marsove atmosfere koju 99 posto čini taj plin. Pošto su temperature vrlo niske u usporedbi sa Zemljom, takva procedura neće zahtijevati mnogo energije.

Taj reaktor će, po riječima znanstvenika, proizvoditi oko 1,6 megavata toplinske energije, od toga će se 20 posto konvertirati u struju, a ostatak energije će se ispuštati u prostor baze.

Kako bi neprekidno radio tijekom 15 godina, inženjeri INO su između slojeva nuklearnog goriva stavili specijalne “madrace” od dioksida urana 238. On se ozračuje neutronima, koji nastaju tijekom raspada urana 235, i pretvara se u plutonij 239. Taj plutonij stupa u interakciju s neutronima i postupno se raspada, održavajući snagu reaktora na nominalnom razini sukladno sagorijevanjem urana 235.

Kao i prethodni “atomski kofer” INO-a, ovaj reaktor će biti vrlo skromnih dimenzija – veličina njegove aktivne zone iznosit svega 80×134 centimetra, što će omogućiti da se cijela naprava smjesti u kućište veličine klavira, ili čak manje.

Sigurnost rada tog “atomskog klavira” postiže se tako što njegov ključni dio – hidrid cirkonija, moderator neutrona koji omogućuje atomima urana 235 interakciju s njim – ne može izdržati zagrijavanje do visokih temperatura. Samim tim, ukoliko reaktor prestane s radom, hidrid cirkonija će se zagrijati do kritične temperature i raspasti na cirkonij i vodik, nakon čega će prirodno raspadanje urana prestati.

Autori članka smatraju da njihov reaktor može postati jedan od najjeftinijih i najuniverzalnijih izvora napajanja, koji su sposobni opskrbljivati energijom baze na Marsu i svemirske brodove desetljećima bez zamjene goriva, i tijekom mnogo duljeg vremena – u slučaju njegovog dopunjavanja.
 
(fakti.org)

Da li je jeftina i čista energija samo san, i nedostižan cilj, ili je tu pokraj nas skrivana desetljećima od raznih korporacija i moćnika u svrhu manipulacije i mega zarade

Znanstvenici s Instituta Max Planck za fiziku plazme ovih će dana pustiti u pogon stroj koji bi mogao označiti prekretnicu u potrazi za čistim, obnovljivim izvorom energije.

Stroj vrijedan milijardu eura gradili su 19 godina, zove se Wendelstein 7-X, i predstavlja revoluciju u dizajnu fuzionih reaktora, za koji njemački znanstvenici vjeruju da bi mogao skrivati tajnu održive fuzije.

Nuklearna fuzija već je desetljećima san brojnih fizičara i energetičara. Radi se o procesu koji se odvija unutar svih zvijezda, pa tako i našeg Sunca, koji stvara energiju spajanjem atomskih jezgri, umjesto razbijanjem, što radimo u komercijalnim fizijskim reaktorima.

Prednosti, barem na papiru, su enormne – fuzija ne stvara radioaktivne nusproizvode, a kao gorivo može koristiti vodik, kojeg možemo lako i jeftino proizvesti, u usporedbi s uranom ili plutonijem.

No, iako se na nuklearnoj fuziji radi već 60 godina, još uvijek smo daleko od iskoristive tehnologije. Dosad najuspješniji fuzioni reaktori zasnovani su na ‘tokamak’ modelu – reaktor u obliku torusa, uštipka, koji je opasan prstenovima elektromagneta.

Elektromagneti su neophodni jer se unutar reaktora nalazi plazma, zagrijana na 100 milijuna Kelvina. Kada bi došla u kontakt sa stjenkama reaktora došlo bi to trajnih oštećenja, te se iz tog razloga drži suspregnuta u magnetnom polju u unutrašnjosti reaktora.

No, svi modeli tokamaka do sada su se pokazali neučinkovitima. Kada se uzme u obzir energija potrebna za napajanje elektromagneta i energija potrebna za zagrijavanje plazme na temperaturu neophodnu za fuziju, tokamak reaktori ne stvaraju dovoljno energije da bi napajali sami sebe – potreban im je vanjski izvor energije.

Drugi veliki problem tokamak dizajna je da, do sada, nije bilo moguće zadržati plazmu u stanju fuzije dulji period vremena. Dosadašnji rekorder je francuski tokamak ‘Tore Supra’, koji je održao fuziju punih šest minuta i 30 sekundi.

Novi njemački reaktor, Wendelstein 7-X, prvi je funkcionalni reaktor koji koristi takozvani ‘stelerator’ dizajn – umjesto jednostavnog uštipka s magnetima u obliku prstenova, Wendelstein koristi uvijene oblike i nepravilne magnete kako bi plazmu u reaktoru držao u obliku višestruko izvrnute trake.

Iako je ideja za takav dizajn nastala 50-ih godina prošlog stoljeća u umu genijalnog fizičara Lymana Spitzera, nije postala popularna jer zahtjeva znatno više magneta i složeniji dizajn. Izračune neophodne za preciznu konstrukciju učinkovitog steleratora ne bi mogla odraditi niti mala vojska matematičara – no njemački je tim koristio superračunalo kako bi pronašao optimalne vrijednosti.

To je jedino bilo moguće učiniti uz pomoć računala – rekao je Thomas Klinger, vođa projekta. – Ne možete raditi naknadne izmjene na samoj lokaciji.

Klinger i njegov tim nadaju se da će njihov dizajn pokazati znatno veću učinkovitost, te da će višestruko oboriti rekord u duljini trajanja fuzijske reakcije – računaju da bi Wendelstein mogao održati fuziju barem 30 minuta.

Reaktor je spreman za rad, i čeka dozvolu njemačke Agencije za nuklearnu energiju prije prvog pokretanja, što bi se trebalo dogoditi prije kraja ovog mjeseca. Ukoliko se pokaže uspješan, mogao bi predstavljati novi smjer u razvoju fuzione energije.
 

 
(jutarnji.hr,youtube/uredio:nsp)

Nevjerojatno je da moderni nuklearni reaktori ne mogu parirati ovom ogromnom reaktoru ni po dizajnu ni po funkcionalnosti. Prema istraživanjima, ovaj drevni nuklearni reaktor je bio dug nekoliko kilometara

Radnik u nuklearnoj elektrani je 1972. godine primijetio nešto sumnjivo u rutinskoj analizi urana dobivenog iz normalnog mineralnog izvora u Africi.

Kao što je slučaj sa svakim prirodnim uranom, materijal je sadržavao tri izotopa oblika s različitim atomskim masama: uran 238, najrasprostranjeniji, uran 234, najrjeđi i uran 235, koji je najtraženiji jer može održati nuklearnu lančanu reakciju.

Specijalisti iz Komisije za atomsku energiju (CEA) su tjednima bili šokirani ovim otkrićem.

Svuda u Zemljinoj kori, na Mjesecu, pa čak i na meteorima mogu se pronaći atomi urana 235 koji sačinjavaju točno 0,72% ukupnog sadržaja. Međutim, u uzorcima koji su analizirani, a koji su došli iz rudnika Oklo u Gabonu, bivšoj francuskoj koloniji u zapadnoj Africi, uran 235 čini samo 0,717 posto. Iako mala, ova razlika je dovoljna da uzbuni francuske znanstvenike da nešto nije u redu s mineralima.

Ovi mali detalji su doveli do daljnjih istraživanja koja su pokazala da bar dio rudnika sadrži minerale s manje urana 235. Uskoro su se znanstvenici i istraživači diljem svijeta skupili u Gabonu istražiti što to nije u redu sa uranom iz Okla.

Ono što je tamo otkriveno je iznenadilo sve koji su se okupili. Mjesto s kojeg potječe uran je u stvari napredni podzemni nuklearni reaktor koji je daleko bolji od današnjih reaktora.

Istraživači vjeruju da je ovaj drevni nuklearni reaktor star oko 1,8 milijardi godina i da je radio bar 500.000 godina u dalekoj prošlosti. Znanstvenici su proveli još neke analize u rudniku urana, a rezultati su objavljeni na konferenciji Međunarodne atomske energetske agencije. Kako navode afričke novinske agencije, istraživači su pronašli tragove proizvoda fisije i otpada od goriva na nekoliko lokacija unutar područja rudnika.

Nevjerojatno je da moderni nuklearni reaktori ne mogu parirati ovom ogromnom reaktoru ni po dizajnu ni po funkcionalnosti. Prema istraživanjima, ovaj drevni nuklearni reaktor je bio dug nekoliko kilometara.

Ono što je naročito zapanjujuće jest da su istraživači otkrili radioaktivni otpad u okolnom području.

Ono što je iznenađujuće jest da se nuklearna reakcija odvijala tako da je plutonij nastajao kao sporedni proizvod, a sama nuklearna reakcija je postavljena tako da bude umjerena, tj. tako da može kontrolirati i spriječiti potencijalne katastrofalne eksplozije ili oslobađanje energije u nekom trenutku.

Istraživači su nuklearni reaktor u Oklu nazvali “prirodni nuklearni reaktor”, ali vjerojatno je da nikada nećemo saznati pravu istinu. Neki od istraživača koji su sudjelovali u testiranju nuklearnog reaktora su zaključili da su minerali obogaćeni u dalekoj prošlosti, prije oko 1,8 milijardi godina., Kako bi spontano izazvali lančanu reakciju. Oni su također zaključili da se voda koristila za stvaranje umjerene reakcije na isti način kao što se danas koriste rude s grafitom i kadmijem.

Međutim, dr Glen T. Siborg, bivši šef Povjerenstva za atomsku energiju SAD i dobitnik Nobelove nagrade za rad u području sinteze teških elemenata, istaknuo je da se, da bi uran “izgorio” u reakciji, uvjeti moraju točno podesiti. Na primjer, voda koja bi se dodavala u nuklearnu reakciju bi morala biti u potpunosti čista. Čak i par ppm kontaminanta bi spriječilo reakciju. Problem je što u potpunosti čista voda ne postoji nigdje u prirodi.

Nekoliko specijalista je razgovaralo o nevjerojatnom nuklearnom reaktoru u Oklou, navodeći da ni u kjem razdoblju geološki procijenjene povijesti rudnika u oklu uran nije bio dovoljno bogat uranom 235 da bi se dogodila prirodna nuklearna reakcija.

Kada je rudnik formiran u dalekoj prošlosti, zbog sporog radioaktivnog raspadanja urana 235, materijal za fisiju je trebao sadržavati samo 3% od ukupne količine što je matematički suviše malo da bi došlo do nuklearne reakcije.

Međutim, reakcija se misteriozno dogodila, što ukazuje na to da je prvobitni uran sadržavao više urana 235 nego što se to uočava u prirodi.

Dakle, još nitko se ne usuđuje iznijeti teorije o tome, tko je započeo prije toliko vremena kontroliranu reakciju u nuklearnom reaktoru, osiguravši sve neophodne uvjete koji ne postoje u prirodnom obliku.

Nagradno pitanje za skeptike, pošto reaktor postoji i ne može se negirati, neka izvole smisleno odgovoriti o čemu se ovdje radi?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(webtribune.rs,youtube/uredio:nsp)