Airtasker, web stranica koja privlači kupce koje interesiraju kućanski poslovi, provela je anketu među mladim ljudima starosti 18-24 godine

Rezultati su bili šokantni. Velika većina (84 posto) mladih ispitanika priznaje da ne zna kako promijeniti žarulju. Dok je većina od približno 75 posto koja ima visoke računalne i tehničke vještine, priznala da ne zna odmrznuti zamrzivač u kuhinji, a 67 posto nema pojma o postavljanje police.

To je ista nadolazeća generacija koja misli da demokratski socijalizam može spasiti svjetsku ekonomiju. Iako je dobro vidjeti mlada i svježa lica u američkoj vladi, poput kongresnice Alexandria Ocasio-Cortez koja predstavlja pokret mladih ljudi, njima nedostaju stvarne životne vještine i misle da mogu dobiti ono što žele, uzimanjem od drugih.

Nadolazeća generacija koja želi doći na vlst, želi vladu koja će zadovoljiti svaku njihovu želju, ali to je činjenica života: Bogatstvo ne stvara vlada. Bogatstvo preuzima vlada i troši na ono što najviše želi. U demokratskom socijalizmu većina dobiva ono što želi, uzimajući od bogatstva drugih.

Porast popularnosti demokratskog socijalizma ističe sve veću stvarnost da mnogi mladi ljudi danas nemaju istinski karakter, radnu etiku, samopouzdanje i praktično iskustvo.

Milenijsko razmišljanje vas neće odvesti daleko u životu i pokvarit će vam karakter

Mnogi mladi ljudi danas ovise o roditeljima, pa misle da bi im vlada trebala odriješiti svoju kesu. Ti isti ljudi misle da bi život trebao biti pošteniji.

Kada su mladi ljudi prije samo dva desetljeća išli raditi u dobi od 18 godina, namjerno su bili plaćeni manje po satu nego drugi. Njihov poslovođa je te iste mlade tjerao namjerno da obavljaju najprljavije i najteže poslove.

Kada su ti mladi ljudi prešli na bolje mjesto, ponekad se sjećaju odakle su došli i zahvalni su tim poslovođama što su im bili veliki životni učitelji.

Mnogi mladi danas smatraju da će njihovi roditelji i vlada preuzeti punu odgovornost za njihove postupke i preuzeti na sebe sve njihove probleme i neugodnosti. Kada je većina mladih ljudi previše nesposobna da promijeni žarulju, kako će zemlja izgledati za deset, dvadeset i trideset godina?

Mladi nasljednici i predstavnici budućih vlada vjerojatno će pokvariti sve što je ostalo. Što će biti s budućim liječnicima, odvjetnicima i arhitektima, koji su ovisili o svojim roditeljima i očekivali da će se svi pobrinuti za njihov životni stil?

Što se dešava kada se nasljednici “pokvarene generacije” prisiljeni suočiti s nevoljama? Hoće li odrasti i učiti, ili će se žaliti na svoj stres? Hoće li odbaciti napetosti i urlati: “To mi se ne bi smjelo događati!”

Kako se društvo polako raspada, dok se resursi polako troše, i dok ovlašteni političari polako uništavaju gospodarstvo, tko će sve to vratiti u budućnosti?

Za one koji ne mogu pročitati dijagram i nešto popraviti, za one koji ne znaju promijeniti automobilsku gumu – možda je sada vrijeme da zaprljate ruke.

Okolnosti vam neće uvijek ići u korist. Milenijalci, ili “pahuljice” kako ih zovu, postaju ugrožena generacija bez praktičnih vještina poput tempirane bombe koja prijeti da će uništiti zemlju, kulturu i civilizaciju.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Većina studija o spavanju usredotočena je na nedostatak sna. Međutim, postoji vrlo malo istraživanja o mogućim posljedicama koje su vezane za za previše spavanja

Znanstvenici na “Institutu za mozak i um” su otkrili da oni koji su spavali manje ili više od preporučenih sedam do osam sati su imali loše kognitivne performanse u odnosu na one koji su dobili dovoljno sna.

Ovo otkriće je bilo dio preliminarnih rezultata najveće svjetske studije o spavanju koja je objavljena u časopisu Sleep.

Studija, u koju je bilo uključeno više od 40.000 ljudi iz cijelog svijeta, koristila je opsežne upitnike i različite aktivnosti koje su imale za cilj utvrditi učinke sna, kao i nedostatak ili prekomjerni učinak sna na kognitivne performanse osobe.

Sveukupno, u ovom istraživanju bilo je 12 testova koji su vrednovali stvari poput kratkotrajne memorije, planiranja i izvršnih funkcija pa sve do komunikacijskih vještina.

“Doista smo željeli zabilježiti navike spavanja ljudi diljem svijeta. Očito, bilo je mnogo manjih studija o spavanju ljudi koje su provedene u laboratorijima, ali željeli smo saznati kakve su navike spavanja u stvarnom svijetu“ – rekao je profesor Adrian Owen sa Instituta za mozak i um, koji je također jedan od autora studije.

Iz svoje studije, istraživači su otkrili da je optimalna količina sna koja je potrebna za održavanje učinka mozga na vrhuncu – sedam do osam sati.

To je u skladu s onim što liječnici godinama govore ljudima. Nažalost, gotovo polovica sudionika je spavala manje od 6,3 sati po noći. Što je još više zabrinjavajuće je to što su oni koji su spavali najviše četiri sata po noći imali kognitivne performanse na razini čovjeka koji je od njih bio stariji 9 godina.

Nadalje, oni koji su spavali više od osam sati bili su jednako negativno pogođeni kao i oni koji nisu imali dovoljno sna. Ovi učinci sna jednako su opaženi kod svih odraslih osoba bez obzira na njihovu dob.

Među različitim aspektima kognitivnih funkcija, istraživači su otkrili da su razmišljanje i verbalne sposobnosti bile najviše narušene kod previše spavanja. U međuvremenu, kratkoročno pamćenje je bilo najmanje pogođeno.

Na pozitivnijem primjeru, studija je također pokazala da san u jednoj noći može značajno utjecati na kognitivnu funkciju osobe.

To se temeljilo na boljim performasama sudionika koji su spavali dulje nego prije u usporedbi s onima koji su dobili uobičajenu količinu sna ili su spavali duže. Dakle, ako imate veliki test ili sastanak, pobrinite se da se dovoljno odmorite barem u noći prije toga.

Sveukupno gledano, rezultati ove studije pokazuju da je za postizanje vrhunskih kognitivnih performansi preporučljivo spavati sedam do osam sati jer sve što je ispod ili iznad može negativno utjecati na te funkcije.

Ostali zdravstveni rizici povezani s previše sna su: kronična upala, osjetljvost na bol, smanjena plodnost, smanjena tolerancija glukoze, povećanje težine, veći rizik od srčanih bolesti i moždanog udara, glavobolje.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Danas imamo pristup velikom broju informacija, ali rijetko prestanemo razmišljati o autentičnosti onoga što vidimo i čujemo

Naša uvjerenja često oblikuju vanjske sile i rijetko imamo iskustvo iz prve ruke koje utječe na naše misli.

Naši su se preci oslanjali na “izravno senzorsko iskustvo” dok su oblikovali vlastita uvjerenja i koristili jezik i vlastitu sposobnost da odvoje istinu od laži.

Koristeći se jezikom, izloženi smo različitim stavovima i pristranostima na temelju govornikovog osobnog sustava vjerovanja.

Unatoč svemu tome, vjerujemo većini onoga što čujemo, a da ne razmišljamo o novim idejama ili pokušavamo to doživjeti prve ruke. Što uzrokuje ovu naivnost i postoji li način da se njime kontrolira?

Lakovjernost i društvo

Prema Rene Descartesu, filozofu iz 17. stoljeća, “Ako netko želi znati istinu, onda ne treba vjerovati tvrdnju sve dok ne pronađe dokaze koji bi to opravdali.”

To zvuči kao razumni pristup integraciji novih uvjerenja, no da li mi zapravo obrađujemo nove ideje ili ih samo slijepo prihvaćamo?

Ovo se ne odnosi samo na vijesti. Tu se radi i o sadržaju medija, vašim osobnim interakcijama i društvenim mrežama? Ili samo prihvaćate sve, i ne uzimate dovoljno vremena za provjeru činjenica?

Većinu vremena u kojima stvaramo mišljenja našem životu događaju se automatski i te su društvene norme i uvjerenja prihvaćeni kao istina. Međutim, neka od tih programiranih uvjerenja uključuju propuštene šanse za provjeru činjenica i prosuđivanje ideja i tvrdnji.

Zašto trebamo skepticizam

Benedikt Spinoza je još jedan filozof koji je izazvao Descartesovu ideju. Spinoza je vidio da mozak ne obrađuje ideje onako kako Descartes opisuje.

Spinoza je odgovorio da “Ljudi vjeruju u svaku tvrdnju koju razumiju, ali jako brzo “ne vjeruju” onim tvrdnjama za koje utvrde da su u suprotnosti s drugim utvrđenim činjenicama.”

Zapravo, rezultati nedavne studije dokazuju da mozak često ima tendenciju vjerovati idejama koje prima.

Istraživač Daniel T. Gilbert i sur. sa sveučilišta Texas u Austinu predvodio je eksperiment u kojem je sudionicima bio predstavljen skup istinitih i lažnih izjava o zločinu.

Prva skupina sudionika pročitala je izjave i istodobno je morala pronaći i izbrojiti broj pet kada se pojavio u tekstu. Druga skupina je čitala izjave i nije se prekidala. Nakon vježbi sudionici su imali zadatak sjetiti se koje su izjave bile lažne i koje su bile istinite.

Ispitanici su također morali razmišljati o vremenu provedenom u zatvora koje je počinitelj zločina zaslužio.

Na temelju rezultata, grupa koja je morala računati je zapamtila više lažnih izjava, za razliku od druge skupine. Prva skupina sudionika također je dala kriminalcu više vremena provedenog u zatvoru, dokazujući da obično vjerujemo u lažne izjave, osobito ako smo prekinuti u čitanju.

Iako to pokazuje da često vjerujemo da nove ideje, kao u Spinozinoj teoriji, također je otkriveno da nas “prekid sprječava” da nevjerujemo “novim tvrdnjama”.

Valjda i zbog toga oglašavanje (koje iskorištava prednost našeg nedostatka koncentracije dok gledamo oglase zbog drugih zadataka, kao što je vožnja ili čitanje vijesti), politika i mediji lako utječu na naša uvjerenja i misli?

Dok bi se neki složili, Gilbert i sur. navedode da možemo možemo odbaciti lažne ideje i da je to moguće učiniti samo kad imamo “logičnu sposobnost, točne informacije, motivaciju i kognitivne resurse.”

Kognitivna sposobnost i činjenice mogu nam pomoći da ne vjerujemo lažnim tvrdnjama. Ali budući da se ove vještine često oslanjaju na naš obrazovni sustav, organizirane skupine i vjerske sekte – društvo nekako nema razvijenu sposobnosti da razlikuje istinu od laži.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Važnost tišine u svakodnevnom životu je zanemarena i podcijenjena, gotovo zaboravljena, pa će se većina ljudi pri dolasku na neko potpuno tiho mjesto jako iznenaditi i reći: “Kakva tišina!” i paradoksalno će zaključiti kako je tako tiho da se gotovo čuje tišina

Navikli smo na to da stalno nešto čujemo, jer smo neprestano izloženi zvukovima, pa nam tišina jako neobično “zvuči”. Drugi je paradoks da smo toliko svakodnevno izloženi kakafoniji zvukova da to skoro da i ne primjećujemo, no sve to ostavlja tragove na našem duhovnom i mentalnom zdravlju.

Tišina ima veliki utjecaj na način na koji mislimo, nad našim svakodnevnim akcijama i našim odnosima. Poznato vam je kako se često u nekim susretima dogodi „čudna tišina“ i kako tada ne znamo kuda bi sa sobom od nelagode. Mi smo jednostavno zaboravili na tišinu i ona nam je postala neugodna, što je potpuno iskrivljeno i neprirodno stanje, jer nam je opuštanje u tišini neophodno iz više razloga.

Psihološke promjene pri uživanju u tišini

Psiholozi kažu da kada se priviknemo na tu nama neobičnu tišinu, da ćemo doživjeti mnoge korisne promjene, jer ćemo imati vremena i mira posvetiti se sami sebi i opuštanju. Jedna od promjena je i povećanje radnih mogućnosti, što su shvatile neke tvrtke koje omogućavaju svojim uposlenicima da se u toku dana osame u tišini jer se pokazalo da to korisno utječe na razinu produktivnosti.

Prakticiranje povremenog osamljivanja i uživanja u tišini će također dovesti i do povećanja senzibiliteta, što će se odraziti na promjene svjesnosti u svim osjetilima, mislima, namjerama i osjećajima. Realnije ćemo se suočiti i s problemima, kada nas tišina fokusira na sadašnji trenutak, umjesto na frustracije i anksioznost koje su temeljene na budućim mogućim ishodima, što je zapravo iluzija.

Tišina je često ukomponirana i s boravkom u prirodi, za što se pokazalo da utječe na pamćenje jer šetnja u samoći i tišini omogućuje mozgu neprekinuti fokus i pomaže kod integriranja memorije. Ona također jača namjeru i izaziva akciju jer naš um tada ima najveću mogućnost njegovanja svjesne namjere koja kasnije motivira na akciju. Dakle, ona nas stavlja u stanje mentalnog promišljanja i oslobađa naš intelektualni um što znači da ćemo prilikom obrade podataka i pokušaja rješavanja problema imati drugačiji pristup i ideje.

Boravak u tišini nam omogućava povećanje samosvijesti i dovodi nas u situaciju da postanemo promatrači svojih vlastitih misli. Ovo se posebno odnosi na situacije u kojima postupamo isključivo nagonski, bez razumnog promišljanja, nakon čega većinom požalimo zbog reakcije. To je poput onog brojanja do deset kada smo ljuti, zato će tišina omogućiti našoj samosvjesti da ima kontrolu nad našim akcijama, umjesto da to bude obrnuto. Dokazano je da je ljudska volja jača svaki puta kada odaberemo da ne odgovorimo na svaku misao koja potiče na radnju.

Kod kreativnosti, ključna faza u rađanju ideja je inkubacija, gdje će se sve što smo upili procesuirati i sazriti. Tako dolazimo do onog „A-ha!“ trenutka. Najlakše ćemo do toga doći ako se odvojimo od onoga što radimo i opustimo u tišini. To je ujedno i eliksir za mentalne blokade. Jednako tako, tišina će posredovati u emocionalnom čišćenju. Svi smo mi skloni zakopavanju negativnih emocija, što će rezultirati stresom, ljutnjom i nesanicom, a kako bi to preduhitrili potrebno je da sagledamo suštinu onoga što nas muči, u tišini, pomoću vizualizacije, kao da sagledavamo nekog drugog u problemu.

Fizičke promjene mozga pod utjecajem tišine

Tišina je zaista izrazito djelotvorna, a njeni su učinci znanstveno mjerljivi. Među mnogima, istraživanje provedeno 2013. godine proučavalo je utjecaj buke i tišine na mozgovima miševa. Tišina se koristila kao kontrolna komponenta no upravo je u toj skupini došlo do iznenađujućih rezultata.

Naime, znanstvenici su otkrili da su miševi, koji su bili izloženi tišini kroz dva sata dnevno, razvili nove stanice u hipokampusu, području mozga povezanom s pamćenjem, emocijama i učenjem, koje su postale funkcionalni neuroni. Znanstvenici dodaju kako su nedvojbeno svjedočili da tišina pomaže novim generiranim stanicama pri diferencijaciji u neurone kao i njihovoj integraciji u sustav te da u tom smislu tišina može doslovno utjecati na rast mozga.

Mozak također aktivno evaluira informacije u tišini, kao što to pokazuju istraživanja. Ona navode da je mozak u stanju „odmaranja“ neprestano aktivan te da je zadani način rada mreže najviše uočljiv tijekom psihološkog zadataka samoreflesije, više nego tijekom procesa samospoznaje.

Kada se mozak odmara u tišini, u stanju je integrirati unutarnje i vanjske informacije u “svjesni radni prostor”, odnosno, kada nije ometan bukom, mozak ima slobodu koja mu je potrebna da otkrije svoje mjesto u našem unutarnjem i vanjskom svijetu. Jednostavno rečeno, tišina pomaže da razmišljamo o dubokim stvarima na više kreativan način.

Poznato je da buka utječe na porast razina hormona stresa, a smatra se da utječe na amigdalu što uzrokuje oslobađanje hormona stresa. No, treba znati da život u konstantno bučnom okruženju uzrokuje kronično povišene razine hormona stresa što se manifestira većinom na način da u takvim uvjetima ljudi jednostavno počinju ignorirati buku, no ne samo da ignoriraju te štetne utjecaje već prestaju obraćati pažnju i na podražaje na koje bi trebali obraćati pozornost, poput govora.

Nasuprot tome, tišina ima suprotan učinak. Dok buka može izazvati stres i napetost, tišina oslobađa mozak i tijelo od napetosti. Istraživanja otkrivaju da samo dvije minute tišine može djelovati više opuštajuće nego primjerice slušanje glazbe koja stimulira opuštanje, a ovi se nalazi temelje na osnovu uočenih promjena u krvnom tlaku i cirkulaciji krvi u mozgu.

Tišina je vrlo značajna i u pogled kognitivnih sposobnosti, jer je utvrđeno da buka šteti obavljanju zadataka na poslu i u školi. Također, buka može biti uzrok smanjenju motivacije i povećanju broja pogrešaka. Ponajviše su bukom ugrožena pažnja, pamćenje i rješavanje problema. No srećom, kognitivne se funkcije mogu obnoviti uživanjem u tišini, kada je mozak izložen manje podražajnom utjecaju.

Kao zaključak se nameće to da povremeni boravak u tišini može u potpunosti promijeniti naš život, zbog dobrobiti koje ona donosi bit ćemo zadovoljniji sa sobom, ali i zbog otkrića pravih vrijednosti. Naučit ćemo govoriti manje, ali izreći više. Shvatit ćemo pravu vrijednost odnosa s drugim osobama, otpustit ćemo sve ono što nam odvlači pažnju i usmjerit ćemo je na ono što je zaista bitno.

Primjetit ćemo stvari koje do sada nismo, čut ćemo razlike u zvukovima prirode, uočit ćemo i primiti svu mudrost i mir koju nam pruža. Doživjet ćemo nepojmljive senzacije koje nam odašilje vlastito tijelo, počet ćemo uočavati i razlikovati bitno od nebitnog. Učit ćemo sve ispočetka, iz suštine biti koju smo zaboravili – biti u miru i tišini sami sa sobom.
 
(nexus-svjetlost.com)

“Akcija je stvarna mjera inteligencije.” – Napoleon Hill

Nažalost, čini se da društvo ne vrijednuje pravu inteligenciju u ovim vremenima, jer ima tendenciju da zanemari sve što zahtijeva kritičko razmišljanje i bilo koji oblik višeg znanja.

Inteligentni imaju sjajne ideje, ali su često zanemareni u korist onih sa sposobnostima da nas zabavljaju i odvrate nas od onoga što se zapravo događa.

Oni s visokim razinama inteligencije ne mogu danas biti ometani sa vijestima masovnih medija i zabavom, i umjesto toga oni cijene duboko razmišljanje i promišljanje kako bi se dobili uvid i nove ideje.

Inteligencija je vrlo rijetka danas, i ne prakticira se i primjenjuju kao nekad. Međutim, možete lako usvojiti navike te vrste ljudi, ako želite povećati svoju inteligenciju.

DONOSIMO 5 STVARI VRLO INTELIGENTNI LJUDI RADE DRUGAČIJE:

1. ONI DOVODE U PITANJE MAINSTREAM IDEALE.

Inteligentni ljudi ne samo da vjeruju u sve što čuju; oni dovode u pitanje tradiciju, vjerovanja, moral, cijeli sustav u kojem živimo, i zapravo svaku vrstu ideje koja postoji. Oni zasigurno ne vjeruju svmu što čuju na vijestima, ili od bilo kojeg autoriteta. Vrlo pametni ljudi vide kroz laži. Dogma ne znači ništa za njih – oni misle što žele i slijede svoj put u životu.

2. INTELIGENTNI LJUDI SE NE KLANJAJU IDOLIMA.

Vrlo pametni ljudi ne vidim nikoga kao gurua ili učitelja – oni znaju da mogu pronaći sve znanje koje traže. Iako oni razumiju da svatko može naučiti nešto u životu, oni ne posjeduju znanje na svaku temu. Nitko ne zna sve odgovore, pa prema tome, vrlo inteligentni ljudi ne vide nikoga kao idola.

3. ONI SU STALNO U POTRAZI ZA ZNANJEM.

Vrlo pametni ljudi se nikad ne osjećaju prilično zadovoljno s onim što znaju – oni uvijek žele naučiti više i iskusiti više. Oni uživaju u širenju svojeg ​​uma i upuštaju se u inteligentne razgovore, kad god je to moguće. Inteligentni ljudi imaju sklonost da se fascinaciju sa znanjem – ne dopuštaju da postanu samodopadni, jer će to učiniti da njihove misli stagniraju. Oni su shvatili da je znanje uistinu moć, pa se žele naoružati mentalnim streljivom koliko god je to moguće.

4. INTELIGENTNI LJUDI PRETVARAJU SVOJE MISLI U DJELO.

Nadovezujući se na citat kojim smo počeli ovaj članak, vrlo inteligentni ljudi znaju misliti i ideje ne znače ništa bez djela. Oni razumiju da bi se bilo gdje u životu, morate primijeniti ono što znate u stvarne korake. Misli u glavi ništa ne koriste ako ih ne podijelite s drugima i koristite ih kako bi osigurali nešto za ovaj svijet, tako da inteligentni ljudi pokušavaju vidjeti gdje mogu primijeniti svoje znanje.

5. ONI CIJENE MIRNU SAMOĆU

Više od svega, vrlo inteligentni ljudi znaju vrednovati mirno vrijeme sa samim sobom. Ovaj svijet se kreće tako brzo i ne čini se da stavlja bilo kakav naglasak na “biti”. Moramo svi raditi, djelovati, proizvoditi, kretati se i zaraditi. Mi ne provodimo dovoljno vremena razmišljajući, biti, osjećati, živjeti i ​​ljubiti. Dakle, vrlo inteligentni ljudi provode što je više vremena moguće sa sobom i svojim mislima, jer oni znaju da tamo leži prava snaga koja ide duboko da bi dobili odgovore.

Čak i ako oni ne žele odgovore u ovom trenutku, vrlo inteligentni ljudi i dalje vide važnost provođenja vremena nasamo daleko od svih, u prirodi, jer to pomaže da se oslobode stresa i da pomladie um, tijelo i dušu.

Vrlo inteligentni ljudi imaju dobar odnos sa sobom, jer znaju da taj odnos predstavlja temelj za sve ostalo u njihovim životima.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Tesla je bio jedan od najvećih genijalaca, ali što je doprinijelo tome?

Postoje li “trikovi” kojima se veliki inovator trudio povećati svoju produktivnost i možemo li i mi da ih primijenimo kako bismo postali uspješniji?

Nikola Tesla je je najpoznatiji zbog doprinosa u osmišljavanju električnog sustava izmjenične struje, ali je pored toga njegovo ime oko 300 patenata najraznovrsnijih izuma.

Tijekom života, Tesla je konstantno radio na projektima i često ih realizirao do kraja. Posljednjih godina ovaj genijalac je postao jedan od miljenika interneta.

Stranica lifehacker.com sastavila je popis navika kojima je Tesla uspio buiti neprikosnoveni inovator.

Stranica navodi da je Tesla imao i čudne navike poput spavanja od samo dva sata. Ipak, ono što je ostvario ne bi bilo moguće bez striktnog seta pravila za povećanje produktivnosti.

1. Dobro razmislite prije nego što nešto učinite

Nikola Tesla je često govorio kako može zamisliti strojevi i rijetko je pravio nacrte prije početka rada na njihovoj izgradnji.

Ovaj proces vizualnog razmišljanja nije svojstven svim ljudima, ali je osnovna ideja da se jednostavno treba koncentrirati na konačan proizvod.

Za kreativno razmišljanje često je neophodno da se opustitte i poradite na problemu u svojoj glavi.

U svojoj autobiografiji Tesla ovako opisuje proces: “Moja metoda je drugačija. Ja ne žurim s konkretnim radom. Kada dobijem ideju, ja odmah krenem s izgrađivanjem u svojoj mašti.

Menjam konstrukciju, radim popravke i upravljam strojem u svojoj glavi. Za mene je potpuno nebitno da li testiram turbinu u glavi ili u radionici.

Veliki znanstvenik nije rođen s ovim vještinama, već je radio određene vježbe kao dijete kako bi unaprijedio rad mozga, navodi lifehacker.com.

2. Idite u šetnju

Poznato je da odlazak u kratku šetnju ima svoje prednosti kada je u pitanju kreativnost. I Tesla je izgleda bio ovakvog mišljenja, a iako su njegove šetnje postale dio opsesivno kompulzivnog ponašanja, on je nekoliko “eureka” trenutaka imao upravo tijekom njih.

Jedna od njih donijela mu je ideju o naizmeničnoj struji: Godine 1881. Tesla se preselio u Budimpeštu, oporavljajući se od živčanog sloma, a dok je s prijateljem šetao parkom recitujući poeziju, odjednom mu je sinula ideja o naizmeničnoj struji.

3. Radite na problemima sami

Poput mnogih inovatora i kreativnih likova, i Tesla je zastupao tezu da se treba osamiti tijekom stvaranja i razmišljanja.

Ovo je jedan od njegovih čuvenih citata: “Um je oštriji ii koncentriraniji u osami i neprekidanoj samoći. Za razmišljanje nije neophodna bilo kakav veliki laboratorij.

Originalnost pristiže iz osame oslobođene utjecaja koji nam štete kreativnom umu. Budite sami, to je tajna izumitelja, budite sami, tada se ideje rađaju”, tvrdio je Tesla.
 
(dnevno.rs/uredio:NSP)

Bill Gates, filantrop, humanist i inovator je rekao: ‘Niste vi krivi ako ste se rodili siromašni, ali vaša je krivica ako ste umrli siromašni.’

Tu tvrdnju apsolutno podržava kolumnist Business Insidera, Daniel Ally,i poduzetnik koji je otkrio svoje iskustvo s bogatim i siromašnim ljudima.

Ally je u životu bio i bogat i siromašan. Odrastao je u siromaštvu i znao je da želi biti bogat. Kad je navršio 24 godine, zaradio je svoj prvi milijun. Međutim, nakon nekoliko financijskih krahova, naučio je pametno ulagati i održati bogatstvo koje je stekao.

‘Nema razloga zašto biste živjeli u siromaštvu. Bogatstvo vas čeka, ali vi morate odlučiti što želite u životu’, kaže Ally koji smatra da mu je najviše u životu pomoglo kad je shvatio razlike u razmišljanju i stavovima bogatih i siromašnih ljudi.

Ovo su njegova saznanja koja je sveo na 10 glavnih razlika među bogatim i siromašnim ljudima.

Siromašni ljudi su skeptični

‘Točno se sjećam jednog kolege koji je generalizirao automehaničare i rekao da će uvijek gledati kako da prevare mušteriju. Smatrao je da svatko želi njegov novac, da će ga svatko prevariti i izvući nešto iz njega.’

Bogati ljudi su puni povjerenja

Možda će vam to zvučati nevjerojatno, ali velik broj bogatih ljudi ostavit će automobil ili kuću otključanu. Tako nešto sigurno nećete doživjeti u siromašnim kvartovima. Bogati će prije vjerovati ljudima koje tek upoznaju i dati im priliku da budu kakvi jesu.

Siromašni ljudi pronalaze greške

Ljudi koji ne zarađuju dovoljno uvijek traže probleme umjesto rješenja. Najčešće stvar završava tako da okrivljavaju okolinu, okolnosti, posao, vrijeme, vladu ili bilo što drugo, te stvaraju zavidan popis opravdanja zašto ne mogu biti uspješni.

Bogati ljudi pronalaze uspjeh

Ljudi koji puno zarađuju razumiju da se sve događa s razlogom. Umjesto da prepuste da se stvari odvijaju svojim tokom, oni direktno utječu na razvoj događaja. Stavit će po strani sve isprike i riješiti se opravdanja jer znaju da se nešto mora napraviti.

Siromašni ljudi stvaraju pretpostavke

Kad je u pitanju istina, siromašni vrlo često stvaraju pretpostavke i nagađaju. Žele li primjerice kontaktirati poznatu osobu, pretpostavit će da ta osoba nema vremena za njih pa nema ni smisla pokušati ostvariti kontakt. Umjesto da dobro provjere činjenice i raspitaju se, neće ni pokušati ostvariti svoj cilj.

Bogati ljudi postavljaju pitanja

Mnogi se bogati ljudi pitaju ‘što ako’. Primjerice: ‘Što bi bilo kad bih poslao mail predsjedniku i on/ona bi odgovorio?’ Kad počnete postavljati pitanja, dovest ćete se i do razmišljanja o rješenjima. Nisu važni odgovori, važno je propitivati odgovore.

Siromašni ljudi govore ‘oni’ i ‘njima’

‘U dućanu sam čuo gospođu kako komentira da nikad nema dovoljno ljudi na blagajni i da ne razumije u čemu je problem. Ta gospođa očito nikad nije imala vlastitu tvrtku niti je imala odgovornosti vezanih za vlastiti posao.’

Bogati ljudi govore ‘mi’

‘U jednom od mojih omiljenih restorana konobar se pohvalio kako su ponosni što pripremaju meso na poseban način. Njegov osjećaj ponosa i pripadnosti pozitivno je utjecao na mene i to me potaknulo da mu dam obilnu napojnicu. Naravno, lakše ćete postati bogati ako uložite u nešto u što vjerujete.’

Siromašni ljudi traže najjeftiniju opciju

Postoje ljudi koji će kupiti čak i nešto što im ne treba ‘ako je jeftino’. Požurit će na rasprodaje i pobrati odjeću koja im uopće nije potrebna niti im se sviđa, ali će se pohvaliti kako su dobro prošli.

Bogati ljudi traže najbolju opciju

Oni koji imaju novaca potrudit će se i potražiti nešto što smatraju kvalitetnim. Ne ograničavaju se cijenom i često traže savjet pri kupnji. Bogati ljudi neće se nikad zadovoljiti s predmetima koji su bezvrijedni i beskorisni.
 
(jutarnji.hr/uredio:nsp)

EU je politički (mentalni) konstrukt, diktatura tehnokrata koja kroz ‘zakone’ ljudima svakoga dana oduzima sve više sloboda. Niti taj sustav ne može bez indoktriniranih skupina ljudi uvjetovanih na točno određeni način ponašanja i razmišljanja, dio čega je i podsvjesno ugrađena ideja da su bolji od drugih

Svaki političko-gospodarski sustav oživljuje se kroz pojedince, žive ljude, jer bez njih niti ne postoji, s obzirom da je svaki sustav zapravo tek mentalni konstrukt. Ako vam takva ideja zvuči preneobično, zapitajte se samo, možete li s bilo kojim sustavom popričati oči u oči, opipati ga, pokazati na kojem se mjestu nalazi, to jest koji prostor zauzima, omirisati ga ili fotografirati, pogledati ga kroz mikroskop ili teleskop?

To nije moguće, jer je riječ mentalnom modelu – koji postaje stvaran kad puno ljudi u njegovu stvarnost počnu vjerovati pa se počnu i ponašati kao da taj sustav doista postoji sam po sebi. Tada ti ljudi počnu animirati mnogobrojne uloge, postaju nesvjesni kotačići u stroju i administratori raznih potreba sustava koje su mu nužne da bi onakav kakav je – nestvaran – počeo imati vrlo stvarni utjecaj na ljudske živote.

Zbog toga su se svi sustavi u povijesti – bez obzira koliko različiti ili možda čak suprotstavljeni naizgled bili – s velikom ozbiljnošću primali zadaće indoktriniranja ljudi tj. usađivanja u umove određenih vrijednosti i svjetonazora na kojima se neki sustav temeljio.

Također, pomno su odgajali buduće povlaštene pojedince dok su nad svojim sunarodnjacima demonstrirali svoju nezasluženu moć. Nisu je stekli poštovanjem i velikim djelima već im ju je sustav dao tj. posudio, zapravo su upravo oni najisprogramiraniji robovi tog istog sustava. Koliko je bio minijaturan njihov pravi značaj, uvijek je postajalo jasno kad bi ustanovili s kakvom ih je lakoćom sustav odbacio ili zgazio kad mu više nisu trebali ili ako su, slučajno, pomislili da mogu malo guditi po svome, u trenu im oduzevši ono što im zapravo nije ni pripadalo, a oni su povjerovali u tu iluziju – da imaju ikakvu moć.

Robotiziranje ponašanja i razmišljanja

Jedan takav sustav, kojem smo i mi izloženi, svjetski je po dosegu i korporatistički po naravi, ali do nas dolazi u svom podobliku koji se naziva “Europska unija”. To je politički (dakle mentalni) konstrukt, diktatura tehnokrata koja kroz pseudolegalizam tj. kroz “zakone” ljudima svakoga dana oduzima sve više sloboda. Kao ni svi prethodni sustavi, niti ovaj ne može postojati bez indoktriniranih skupina ljudi koji su uvjetovani na točno određeni način ponašanja i razmišljanja, dio čega je i podsvjesno ugrađena ideja da su bolji od drugih pa im zato u životu bolje ide. Sljepilo ih sprječava da uvide kakvim ciljevimaa zapravo služe, pa njihov ego jedostavno ne može prihvatiti takvu ideju čak ni u razmatranje. Kad jednom prepoznate taj obrazac, s lakoćom ćete ga potvrditi u beskonačno puno situacija kojima smo svakodnevno izloženi.

Iz svega toga, naravno, slijedi da i sama “Europska unija” kao mentalni konstrukt mora sebi stvarati čvrsti temelj u programiranju i uvjetovanju odabranih pojedinaca. To je isto ono što je radio svaki sustav – kako “totalitaristički” tako i “demokratski” – jer su i jedan i drugi po tom pitanju isti. Razlika je u načinu i eksplicitnosti – totalitarizam umove ljudi osvaja kroz beskonačno i neskriveno ponavljanje istih parola, dok se u demokraciji one nazivaju “novinski naslovi”, pa čak i “sloboda govora” i ponekad malo variraju u izražaju.

Stoga mi je bilo zanimljivo u slučajnom susretu porazgovarati s jednom djevojkom koja je neko vrijeme radila u Europskoj komisiji, a imala je dovoljno otvorenu moć zapažanja da može uočiti kako se oblikuje europskounijski model vladavine nad ljudima i kakav je njegov pravi duh, korporatistički u najširem smislu te riječi koja obuhvaća i oblikovanje stavova i svjetonazora ljudi u smjeru smanjivanja empatije i robotiziranja njihova ponašanja i razmišljanja. Sve je to vidjela u samom središtu paukove mreže, kako bi se na engleskom reklo – „in the belly of the beast” – a s obzirom da je nevidljivo tkanje društva nemoguće vidjeti samo po sebi, bez njegova oživotvorenja u praktičnim situacijama, potrudili smo se u vidu nekoliko crtica zapisati neka od zapažanje te osobe, jer je osobno prenošenje direktnog ljudskog iskustva možda jedan od rijetkih preostalih nenadziranih komunikacijskih kanala.

Što se tiče vremena kad je tek stažirala, djevojka je ispričala ovo:

“Na samom početku stažiranja drže se govori o tome kako u institucijama EU-a stažiraju samo najbolji, najbolji rade u institucijama, stažisti su, citiram – crème de la crème (stažiranje je dvaput godišnje, stažiraju i oni koji još nisu završili fakultet, a i osobe s postdiplomskim); ističe se kako je stažiranje neponovljivo iskustvo koje se pamti cijelog života; napominje se kako je najbitnije družiti se ili ‘to network’, sklapati poznanstva koja će nam osigurati posao.

To govore na uvodnom predavanju, na poslu, to je prvi savjet koji sam čula kada sam došla na posao, a slušala sam ga cijelo vrijeme stažiranja, i od mladih i od zaposlenika: dakle, druži se s ljudima jer ih kasnije možeš iskoristiti.” Dodala je i ovo: “Po dolasku su nam preporučili da se učlanimo u stage committies (nekakvi odbori, zajednice – prvi na listi je LGBT stage committee, a onda razne vrste aktivnosti poput biciklizma, kazališta, učenja jezika…)”

Identičan, isprogramiran način komunikacije

Mnogi rigidni sustavi u bliskoj prošlosti polagali su puno napora u promociju tjelesnih aktivnosti, pa ni EU, kako se čini iz nastavka djevojčinog svjedočanstva, u tome nije iznimka: “Puno sam slušala a i dobila puno preporuka ‘vježbanja’ iliti ‘zdravog života’; u Komisiji imaju teretane, a pod pauzom od dva sata koju smo imali dnevno, većina zaposlenika i stažista ide vježbati. Općenito ‘zdrav život’ je posebna vrsta manipulacije. Sa ‘zdravljem’ i ‘zdravom hranom’ tamo se ne smije šaliti jer vrijedi načelo ‘we are what we eat’, a debele ljude se gleda s prijekorom, kao nižu vrstu jer ‘mi moramo plaćati njihovo zdravstveno’, promiče se kult ljepote, najbitnije je koliko se krećeš i što jedeš.”

Djevojka koja je radila u Europskoj komisiji dalje kaže: “Kroz druženje i upoznavanje velikog broja ljudi, shvatila sam kako više-manje svi imaju gotovo identičan, isprogramiran način komunikacije, slične rečenice, o svjetonazorskim pitanjima gotovo da nema razlike u mišljenjima (to je moje iskustvo u Europskoj komisiji, Europski parlament je barem donekle druga priča); o bilo čemu da pričamo – o stanju u Ukrajini, pobačaju, gayevima, trčanju, feminizmu, umjetnoj oplodnji, globalnom zatopljenju, ista priča, ista razmišljanja, razlike su moguće oko tema poput – vrste sjemenki u sendviču.”

“Iz razgovora s čovjekom koji već duže tamo radi, saznala sam kako je i on primijetio da se na predavanjima, seminarima i sastancima uglavnom priča o stvarima koje su očite već na prvi pogled (pričamo o tome kako se ‘stol’ kaže ‘stol’, može biti crven ili bijel, kako bi zamaglili činjenicu da stolu možda nedostaje jedna ‘nožica’). Jedna gospođa – koja spada u zaposlenike ‘na visokoj poziciji’ – na European Bussiness Summitu rekla je da ‘Europska unija želi mir u svijetu’, a nazočni su se smješkali i kimali glavom.

Govori na sjednicama, summitima ili predavanjima su više-manje na ovoj razini, citiram: Moramo uspostaviti prioritet kako bismo ustanovili sadržaj koji će svima odgovarati; ako smanjimo emisije plinova, priroda i zdravlje će nam odgovoriti; moramo vratiti povjerenje; Europa promiče mir i ekonomski oporavak; postoji prostor za napredovanje; trebamo povećati povezanost. Ispod tih općih izjava guraju svoje programe – lobisti (puno najvećih svjetskih tvrtki imaju svoja sjedišta u Bruxellesu) na sastancima doslovno govore tekstove koji poslije ulaze u zakonodavstvo EU-a, razne direktive, uredbe. Mnogo se raspravlja o nebitnim stvarima, nebitnim člancima uredbi, donose se pravila o ‘detaljima’ – propisuje se kako pašnjak ne smije imati drvo, ili se pak radi na širenju ideologije (spol, klima…)”

Indoktrinacija budućih kadrova Europske komisije

I sad skočimo na pitanje selekcije kandidata za buduće zaposlenike Europske komisije: “Za dobiti posao, potrebno je proći EPSO. Na kraju testa kažu jeste li ili niste podobni za institucije. Pitanja su na prvi pogled banalna – kako reagiraš u stresnim situacijama, jesi li timski radnik, možeš li mijenjati posao unutar EU institucije svake dvije-tri godine, itd.

Onda slijedi intervju, a provjerava se i interakcija s drugim ljudima. Osoba je u sobi s nekoliko ljudi, daju joj da vodi razgovor na neku temu i onda promatraju reakciju (nisam bila osobno, već sam čula od kolege). Radi se o stavljanju potencijalnog radnika u poziciju da se mora svidjeti drugim ljudima. Naravno, ničemu se ne smije usprotiviti, inače nisi ‘timski radnik’, možda si i konfliktan, a netko sa strane promatra jesu li tvoje reakcije ‘korektne’. Izvrstan način gubljenja osobnosti, vlastitog razmišljanja i karaktera kroz ‘što će drugi misliti o meni’.”

Indoktrinacija budućih kadrova Europske komisije usmjeruje se na oblikovanje njihovih emocija, kao što to opisuje naša sugovornica: “Seminari, ‘working lunch’ i treninzi se često održavaju na teme kao što su pregovaranje s emocijama; ocijeni samog sebe; kakav sam s drugim ljudima, u timu; kako držati prezentacije (naravno, i tamo su prepune knjižare literature poput – kako jesti, piti, spavati, voditi ljubav…). Dakle jedina transcendencija, ‘duhovno’ politički korektno polje su seminari na kojima se ljudi odgajaju, potrebno je ‘steći vještine’, izgraditi ‘osobnost’. Brojne su psihoterapeutske ordinacije, a plijeni pozornost reklamiranje ‘terapije sportom’.”

“Zaposlenici su uglavnom ljubazni i smiješe se, međutim, ako malo zaobiđeš pravilo, to jest ako tražiš da ti se izađe u susret ili postupi ljudski, slijedi hladna reakcija, neočekivana strogoća. Osobno poznajem ljude koji tamo rade, imaju suosjećanja i ponašaju se ljudski, ne krše pravila, već samo rade zdravo razumski, humano i izađu u susret. Takvi automatski postaju kršitelji pravila, negativci koji dobiju primjedbe – ‘ako ti radiš tako, onda mi ispadamo loši’.

Taj primjer mi vraća u sjećanje situaciju koja se meni dogodila, a koja je zanimljiva samo radi promatranja tog ‘birokratizma’, držanja pravila izvan svake pameti. Radila sam pet mjeseci u glavnoj zgradi Komisije, gdje su mjere osiguranja na najvišoj razini, barem 5-6 čuvara je na ulazu i prolaze se provjere kao na aerodromu. Znala sam čuvare i uvijek nešto popričala s njima. Završila sam stažiranje i jedan sam dan došla posjetiti stare kolege s posla i prijatelja. Po mene je na recepciju došao kolega, stalni zaposlenik i prilijepila sam značku Komisije kako bih mogla ući. Ušla sam unutra, posjetila kolege i krenula naći se s prijateljem za kojega sam mislila da me čeka na recepciji, dakle izvan samog ulaza. Međutim dogodio se nesporazum – prijatelj me čekao unutra, a ja sam bila na recepciji.

Od unutarnjeg ulaza s čuvarima (postoji i vanjski na kojem su čuvari) do recepcije je svega metar ili dva. Ja sam izašla tih nekoliko koraka, međutim, kad sam htjela ponovno ući, čuvari-znanci rekli su mi kako to nije moguće jer sam maloprije izašla. Budući da u vidjeli kako sam sa ‘značkom’ ušla prije sat vremena, vidjeli me kako izlazim, znali su me, objasnila sam im kako me prijatelj čeka unutra. Rekli su da im je žao, ali pravila su takva, naime, trebam zvati kolegu i proći čitavu proceduru od prije sat vremena. Meni je to izvrstan primjer hladnog birokratizma o kojima bi Kafka napisao još nekoliko romana.”

Obrazovanjem do potrebnog profila ljudi

Nadalje u razgovoru sa sugovornicom saznajemo ponešto i o duhu obrazovanja europskih kadrova: “S Komisijom i drugim institucijama surađuju mnogobrojne ‘Europske škole’ koje ona ili osniva ili ih, pretpostavljam, obilato financira. U tim školama – koje imaju svoje centre diljem Europe, a najveći broj ih je u Belgiji – zapošljavaju se i studiraju pojedinci, po mom dojmu, odani ideji Unije, ne dovodeći ni jedan njen aspekt u pitanje. Tražeći doktorski studij, otkrila sam kako mnoga sveučilišta imaju studije poput ‘gender studies’, ‘globalization’, terorizam, dakle politika Unije ulazi na redovna sveučilišta država članica. Studira se European affairs, European law, Globalization, obrazuju se pojedinci te se kroz to obrazovanje stvara profil ljudi potreban Komisiji i drugim EU institucijama.”

„S tim u vezi, upoznala sam čovjeka kojega zna velik broj ljudi u krugu institucija – mogu tvrditi da se radi o tipičnom primjeru čovjeka kojega odgajaju EU institucije. Za njega kažu da je ‘the real European man’, a profil je otprilike ovakav – govori tečno šest stranih jezika, završio je magisterij (diplomacija ili tako nešto), radi kao profesor u poznatoj europskoj školi, ima više od 40 godina, neoženjen je, bavi se sa tri sporta, u izvrsnoj je formi, jede zdravo, ako mu nešto nije jasno vezano za neku temu nazove odgovarajući Generalni direktorat (DG, ustrojstvena jedinica u Komisiji), smatra kako je problem u vezama muškarca i žena što im, citiram, ‘nisu dovoljna psihološka pomoć’. S njim nisam ulazila u dublje rasprave niti o jednoj temi. Međutim, kada sam samo površno zagrebala po nečemu, iz čega se moglo vidjeti da drukčije razmišljam, dobila sam odgovor kako sam – neprilagođena sustavu.”

“Za stažiste, a i za zaposlenike, održavaju se razna druženja gotovo svakim danom poslije posla, te domjenci tijekom radnog vremena, ne samo u Komisiji već u svim institucijama. Često se spominje pojam ‘European bubble’, za koji nemam definiciju, ali trebao bi pretpotstavljati svijet sam za sebe, odvojen od ostatka, život u institucijama. Zanimljivo je da nisam čula niti jednu kritiku na račun institucija, bilo Komisije ili drugih EU-institucija. Sada radim u Ministarstvu rada i iz dana u dan slušam kritike na račun rada institucija Hrvatske”.

Riječ Bog ne postoji, a ne spominju se ni religije

Pa nekoliko uočavanja o načinu kako se u Europskoj komisiji razmišlja o drugim društvenim temama: “Riječ Bog za njih ne postoji, ne želim tvrditi 100 posto, ali mislim da tu riječ nisam ni jednom čula u Komisiji. Ne spominje se niti jedna religija. Disco-klub kraj katedrale je bivši dio crkve, supermarketi su dijelovi bivše crkve, a u nekima se odvijaju modne revije (Den Haag u Nizozemskoj). Što se tiče zdravlja i hrane, ili se radi o bogatima, zaposlenima u institucijama koji moraju jesti ‘zdravo’, a to im se i dobro naplaćuje, ili se radi o velikoj većini društva koji kupuju u ‘Lidlu’.

Riječ je o specifičnom mentalnom sklopu – sirotinja kupuje što jeftinije i nije bitno što jede radiokativno mljeveno meso iz Bugarske staro dvije godine. Međutim, mislim da fenomen ‘Lidla’ nije isključivo vezan za sirotinju, koja jadna nema pa kupuje, već ima širi značaj koji se može povezati i sa cijelim konceptom ‘zdravog života’ – brojanjem kalorija, mjerenjem kolesterola, hodanja, općenito lišavanjem bilo kakvog užitka u životu, razvijanju umijeća ‘neživljenja’. Oduzeli su ljudima pravo da misle, nameću vlastite pojmove dobra i zla, a u zamjenu daju mjerenje kalorija i testove ‘jesam li dovoljno društvena’. Bitno je što jedeš, koliko vježbaš, moraš se smješkati, uz to ići na edukacije, završiti nekoliko ‘mastera’, raditi i raditi, podržavati apsolutno svako ‘mainstream’ razmišljanje, ne pričati o Bogu, moralu, dostojanstvu, ne biti svoj, pričati općenito, rješavati se stresa trčanjem i putovati.”

I za kraj nekoliko detalja o načinu funkcioniranja EU-a iz iskustva naše sugovornice: “Komisija širi nadležnost na svako područje. I u područja u kojima postoji nadležnost samo država članica, a Komisija može samo nadopunjavati, što je vidljivo iz predmeta Maruko, u kojem je Sud de facto naveo kako ima svoje ovlasti i u području koje pripada iključivo u nadležnost država članica.

Tako je Sud, vezano za pitanje građanskog statusa, čije određivanje pripada isključivoj nadležnosti država članica, rekao: ‘Istina, građanski status i povlastice koje slijede iz njega su pitanja koja pripadaju u nadležnost država članica i pravo Zajednice ne ograničava tu nadležnost. No, mora se imati na umu da se pri korištenju te nadležnosti države članice moraju povinovati pravu Zajednice, a posebno odredbama koje su vezane uz načelo zabrane diskriminacija.’’

Koga zanima još dublja analiza duha Europske unije, sve što treba je (ponovno) pročitati roman „Vrli novi svijet” Aldous Huxleya. Jer on je već ovdje, u doslovnom obliku.
 

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

Ružmarin je jedna nevjerojatna biljka koja se koristi kao tradicionalni lijek stoljećima. Izuzetno je pogodna za ljude koji imaju problem s memorijom

U drevnoj Grčkoj, grčki studenti često stavljaju ružmarin u kosu tijekom ispita.

Studije su pokazale da ružmarin sadrži karnozičnu kiselinu koja se bori s toksičnim elementima koji zahvaćaju mozak, prišei livingtraditionally.com

Ružmarin ima prirodne sastojke koji pružaju protein našem mozgu, što utječe na rad mozga, te mozak brže razmišlja i donosi odluke.

Također obnavlja oštećene DNK stanice.

Istraživanje provedeno na ružmarinu, gdje je niz ljudi dobilo eterično ulje je pokazalo da su rezultati izuzetni, prva skupina ljudi je imala 60 do 75 posto veće šanse zapamtiti stvari za razliku od skupine koja nije dobila eterično ulje ružmarina.

Istraživanje sugerira da postoje kemijski spojevi odgovorna za našu memoriju. Glavni element koji povećava našu memoriju je cineol. Ovo israživanje pokazuje da ljudi koji su koristili ružmarin u određenim zadacima imaju bolje rezultate.

Ružmarin je učinkovit u borbi protiv promjene raspoloženja, stresa, pamćenja i poboljšava brzinu razmišljanja. Što se više apsorbira cineol, više ćete postići pozitivnih rezultata.

Ružmarin je uvijek bio povezan i spominjan sa najpoznatijom literaturom u povijesti, npr. u Hamletu kad Ofelija izjavljuje: “Evo ružmarina, on je za molitvu, ljubav, sjećanje”. On se koristi u suvremenog biljnoj medicini kao blagi analgetik i za migrene te kod probavnih problema.

NAČIN UPORABE:  Udišite pare eteričnog ulja ružmarina svaki dan po 5 minuta. Ako imate svježu biljku, držite je vrlo blizu 30 minuta.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs/uredio:nsp)