Brodovi su napravljeni s motornim sustavom koji prestaje raditi kada se brod nađe u toplim morima, što je izuzetno nepogodno za mornare koji su znali ostati na moru i po nekoliko sati

Ministarstvo obrane je izdvojilo 160 milijuna funti kako bi se ispravile greške na brodovima ugrađivanjem dodatnog diesel generatora.

Takve promjene uključivat će bušenje rupe sa strane svakog broda, ali ti radovi neće početi do 2020. godine.

Šest britanskih razarača, opisani kao okosnica Kraljevske mornarice, prošle godine proveli su 80 posto vremena na pristaništu. Svih šest brodova, vrijednih oko 6 milijardi funti u pogonu su od 2008. godine i svakom od njih potrebna je rekonstrukcija.

Brodovi su napravljeni s motornim sustavom koji prestaje raditi kada se brod nađe u toplim morima, što je izuzetno nepogodno za mornare koji su znali ostati na moru i po nekoliko sati.

To je dovelo do zabrinutosti da su upravo ti brodovi koji su dizajnirani da štite od raketnih napada, postali beskorisni i otvoreni za napade.

Proizvođači motora Rolls-Royce tvrde da ih Ministarstvo obrane nije obavijestilo o tome da će brodovi teški po osam tisuća tona, toliko vremena provoditi u toploj vodi pa da iz tog razloga, motori nisu dizajnirani drugačije, piše Daily Mail.

Problem je postao javan 2016. godine kad se pojavila informacija da su se turbine Rolls-Royce-a usporile kad je brod uplovio u toplu vodu i da motor više nije proizvodio dovoljno snage koja bi taj brod i pokrenula.

Takvo nešto, sistem broda ne prepoznaje i šalje obavijest da se radi o elektroničkoj greški. Međutim, taj problem se ne pojavljuje na sjevernom moru jer generator može proizvoditi više struje u hladnim vodama.

Ministarstvo obrane je izdvojilo 160 milijuna funti kako bi se ispravile greške na brodovima ugrađivanjem dodatnog diesel generatora. Takve promjene uključivat će bušenje rupe sa strane svakog broda, ali ti radovi neće početi do 2020. godine.
 
(vecernji.hr)

Kanadska klima je očito pregruba za američku mornaricu

Upravo sada jedan od njihovih ratnih brodova, koji je zadnja riječ tehnike, našao se zarobljen u ledu luke u kanadskom gradu Montrealu i mogao bi provesti cijelu zimu prije nego što bi mogao se vratiti kući

Ratni brod “slobodne klase” američke mornarica USS Little Rock kasni od samog početka u svojim vojnim dužnostima.

Njegova matična luka je vojna luka Mayport Naval Station na Floridi, a u New Yorku je trebao biti 16. prosinca gdje je put bio odgođen tri dana zbog vremenskih uvjeta.

118-metarski ratni brod se također suočio sa „nekoliko izazova” na putu u Montreal, ali je tamo sigurno stigao 27. prosinca. Tamo je trebao provesti ne više od jednog dana u gradu, ali je vrijeme ponovno potopilo planove posade.

USS Little Rock se našao zarobljen u ledu te će čekati proljeće da se led otopi da bi krenuo dalje.

„Značajne vremenski uvjeti su spriječili odlazak broda iz Montreala ranije ovog mjeseca i temperature ispod nule se i dalje intenziviraju”, rekao je glasnogovornik mornarice medijima.

On je dodao da će brod ostati tamo „dok se zimski vremenski uvjeti ne budu poboljšali i dok brod ne bude u stanju imati slobodan tranzit kroz morski put St. Lawrence.” Međutim, navigacijska sezona se tamo obično zatvara u siječnju, a otvara tek u ožujku.

Osim brodova koji su očito previše krhki da se nose s ledom, američka ratna mornarica ima i drugih problema koje treba riješiti.

Američki ratni brodovi su u više navrata bili uključeni u tri sudara prošle godine. Posljednja dva su se dogodila u ljeto, a uključivala su ratne brodove USS Fitzgerald i USS John S. McCain, ostavljajući iza sebe 17 mrtvih članova posade.
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Španjolski ratni brod je ilegalno ušao na teritorij Gibraltara u utorak, usred naglog pogoršanje odnosa sa Velikom Britanijom nakon što je Theresa May potpisala članak 50. koji će omogućiti izlazak iz Europske unije

Gibraltarska vlada je izjavila kako je španjolski vojni brod ilegalno uplovio u teritorijalne vode Gibraltara, piše Independent

“Ilegalni ulazak u teritorijalne vode Gibraltara od strane španjolskog vojnog patrolnog broda Infanta Christina ovog popodneva”, poručila je vlada Gibraltara putem Twittera te je priložila i video broda.

Tenzije oko Gibraltara

Ova vijest dolazi uslijed tenzija između Velike Britanije i Španjolske oko Gibraltara.

Podsjetimo, tijekom vikenda je bivši ministar britanske vlade Michael Howard sugerirao kako bi Theresa May mogla ući u rat kako bi zaštitila stratešku enklavu Velike Britanije.

Premijerka nije odmah porekla te navode, a njezin glasnogovornik je od tada pokušao smanjiti tenzije.

Budućnost Gibraltara je prvo veliko pitanje u pregovorima EU-a i Velike Britanije nakon Brexita.
 

 
(index.hr)

Nema ruske agresije i nikada nije bilo ruske agresije!

Sve vrste dužnosnika optužuju Rusiju za agresiju u Ukrajini.

Je li to istina? Nije. To je fikcija. To je velika laž. To je preširoka tvrdnja apsurdna tvrdnja, smiješna tvrdnja, nestvarna tvrdnja. Rusija i Rusi su bili uključeni u nekim aspektima u Ukrajini, ali samo bujna mašte može takav angažmanom nazvati agresijom, piše InfoWars.com

Da se stvarno dogodila ratna agresija, ne bi se mogla sakriti zbog opsega tipične ratne agresije koja je vrlo velika. Fotografski dokaz za to bi bio porazan. I nikakav dokaz o tome nije objavljen u medijima od strane tužitelja Rusije.

Što je još važnije, sukob bi se trebao prikazati kao ničim izazvan napad, a ne obrambeni rat. To također nije dokazano od strane tužitelja Rusije.

Naša briga ovdje je fikcija ili naučna fantastika koja se sve više propagira. Graniči sa ludilom. On igra u rukama najgore vrste “odvjetnika” rata. Ona zasljepljuje svi zabrinute ljude. Ona je iracionalna. Ona uspostavlja auru javnih laži i mitova koji rezultiraju velikim neznanjem i neistinama. Ona proizvodi grozne rezultate koji mogu postati još mnogo gori.

Cilj laži koja se vrti oko demoniziranja Rusije nije da odaberete stranu u ukrajinsko-ruskom problemu, već da uključite Ameriku u problem.

Kako stvarna ratna agresija izgleda?

Ovdje su neki značajni primjeri. Nisam konzultirao vojnu povijest da bi dobio precizne brojke. Ne trebamo odrediti sasvim točnu brojku na osnovu koje se može sukob u Ukrajini nazvati “ratna agresija” ili “rat”. To je odmah vidljivo racionalno promatraču da ruski angažman u Ukrajini, bez obzira na to da li ili ne nalikuje na napad na Ukrajinu, je vrsta napada koji ne definira stvarnu ratnu agresiju.

Nije nepoznato da ponašanje ljudskog stada može spoznati da divlji netočni mitovi i iracionalno uvjerenja može biti široko propagirano kroz populaciju i djelovati na tu situ. Mit ruske agresije u Ukrajini je vrhunski primjer.

RATNA AGRESIJA – SJEVERNA KOREJA

Sjeverna Koreja napala Južnu Koreju. 24. lipnja 1950. godine, a Sjeverna Koreja napala s više od 90.000 vojnika i 150 tenkova. “Također, do sredine 1950. godine, sjevernokorejske snage su brojile između 150.000 i 200.000 vojnika, organizirane u 10 pješačkih divizija, jednu tenkovsku diviziju i jednu zračnu diviziju, s 210 borbenih zrakoplova i 280 tenkova, koji su bili raspoređeni prema ciljevima i teritoriju. Njihove snage su uključivale 274 T-34-85 tenkova, oko 150 Yak brzih lovaca, 110 bombardera, 200 topova, 78 Yak trenerskih zrakoplova, a 35 izviđčkih zrakoplova.”

Što je Rusija učinila u Ukrajini da se usporedbi s ovim?

RATNA AGRESIJA – NJEMAČKA/POLJSKA 1939.

Njemačka je napala Poljsku sa sjevera, juga i zapada u rujnu, 1939. “Dana 1. rujna 1939. Njemačka je napala Poljsku. Poljska vojska je poražena u roku od tjedna od invazije. Od Istočne Pruske i Njemačke na sjeveru i Šleske i Slovačke na jugu zemlje, njemačke jedinica, s više od 2.000 tenkova i više od 1.000 aviona, probile su poljsku obranu duž granice i napredovale su prema Varšavi u masivnom kružnom napadu”.

Drugi izvor kaže da je 2.315 zrakoplova bilo uključeno u napad: “Zrakoplov je odigrao važnu ulogu u kampanji. Bombarderi su napali gradove, što je uzrokovalo velike gubitke među civilnim stanovništvom kroz teror bombardiranja i širenje straha. Luftwaffe snage su se sastojale se od 1.180 lovaca, 290 Ju 87 Stuka bombardera, 1100 konvencionalnih bombardera (uglavnom Heinkel He 111s i Dornier Do 17S), te asortimana 550 transportnih i 350 izviđačkih zrakoplova. Sve ukupno, Njemačka imala blizu 4000 zrakoplova, većina njih su bili najmoderniji. Snaga od 2.315 zrakoplova je sudjelovala u operaciji [operaciji Fall] Weiss.”

Napad Njemačke je bila prava ratna agresija.

RATNA AGRESIJA – IRAK 2003.

Sjedinjene Države napale Irak u ožujku 19. ožujka, 2003. dok Irak nije izvršio oružani napad na SAD. To je bila istinska američka ratna agresija. “Četiri zemlje su sudjelovale s vojnicima tijekom početne faze invazije, koja je trajala od 19. ožujka – 9. travnja 2003. Sudjelovali su u ovoj agresiji vojnici ovih zemalja: Sjedinjene Američke Države (148.000), Velika Britanija (45.000), Australija (2000), te Poljska (194)”.

Također, “Američko Središnje zapovjedništvo je izvjestilo da je od 30. travnja 2003. godine, bilo ukupno 466.985 američkih vojnika u operaciji “Iračka sloboda”. To je uključivalo ove brojke: USAF 54.955; USAF Reserve 2084; Zračna Nacionalna Garda 7.207; USMC 74.405; USMC Rezervisti 9.501; USN, 6.1296 (681 su članovi američke Obalne straže); USN Rezervisti, 2.056; i američka vojska 233.342; US Vojne Rezerve 10.683; i vojna Nacionalna garda 8.866.”

Opseg ove ratne agresije, poput Sjeverne Koreje i Njemačke, bio je ogroman. Agresivni ratovi su veliki događaji. Država obično ne pokreće agresiju osim ako ne namjerava pobijediti i osvojiti i to obično zahtijeva znatne snage, osim ako je protivnik mnogo manji. Vidjeli smo da je čak i protiv Paname, SAD koristio puno veću vojnu snagu.

Osim toga, napadu na Irak 2003. je prethodilo bombardiranje iračke zracne obrane tijekom 2001-2002 i infiltracije CIA specijalnih postrojbi. “Divizija CIA posebnih aktivnosti (SAD) paravojni timovi su ušli u Irak u srpnju 2002. godine prije invazije 2003. Nakon što su se na terenu pripremali dolazak američkih vojnih snaga. Američki timovi su onda u kombinaciji sa specijalnim snagama američke vojske organizirali Kurdish Peshmerga.”

RATNA AGRESIJA – LIBIJA 2011.

U 2011. godini, NATO je napao Libiju. Libija nije napala niti jednu zemlju članicu NATO-a. Ovu ratnu agresiju su nazvali “vojnom intervencijom” u članku Wikipedije. Ovaj rat je uključiva zračni i raketni napad, pomorske snage i pomorsku blokadu, CIA operativce, te britanske i francuske specijalne snage na terenu”. ” Akcija je uključivala NATO zrakoplove – upravljane od strane SAD-a, Francuske i Velike Britanije – oko 18.000 naoružanih letova tijekom kratke vojne kampanje, ispaljeno je 7.600 raketa. Maleni dio tih oružanih misija – 250 ukupno – su letjeli dronovi. Američki Predatori su imali 145 napada iz zraka, prema brifingu Ministarstvu obrane objavljenom u listopadu 2011. “

NATO-ove snage koje su napale Libiju su bile značajne. Više od 212 zrakoplova sudjelovalo je, kazali su ne-američki izvori. Brojevi američkog zrakoplova ne pojavljuju u Wikipedia članku: “Sjedinjene Države su rasporedile pomorske snage od 11 brodova, uključujući amfibijski ratni brod USS Kearsarge, amfibijsko transportno pristaništa USS Ponce, raketni razarač USS Barry i USS Stout, nuklearna podmornica USS Providence i USS Scranton, podmornica sa krstarećim raketama USS Florida i amfibijski brod USS Mount Whitney.

Dodatno, A-10 jurišni zrakoplovi, B-2 bombarderi, AV-8B Harrier, EA-18G zrakoplov za elektroničko ratovanje, te kako F-15E i F-16 zračni lovci – su uključeni u akciju nad Libijom. U-2 izviđački zrakoplovi su stacionirani na Cipru. Dana 18. ožujka, dva AC-130Us stigla su u RAF Mildenhall kao dodatni tanker zrakoplov. Dana 24. 2. ožujka E-8Cs je stacioniran u Vojnu napadnu bazu Rota u Španjolskoj. SAD je također koristio MQ-1 Predator UAVs za napade na ciljeve u Libiji 23. travnja.”

Ostali pomorske snage su također bile uključene, i tako dalje, bez mašte se ni probiližno ne može Rusko sudjelovanje u Ukrajini usporediti ni s ovom libijskom “vojnom intervencijom”.

RATNA AGRESIJA – PANAMA 1989.

Konačno, još jedna nedavna američka invazije koja se ne smije zaboraviti. SAD je napao Panamu 20. prosinca 1989. Panama nije napala SAD! Koji je bio opseg ove agresije?

“Vojni upad u Panami je počeo 20. prosinca 1989. godine, u 1:00 ujutro po lokalnom vremenu. U operaciji je sudjelovalo 27.684 američkih vojnika i više od 300 zrakoplova, uključujući C-130 Hercules, AC-130 Spectre helikopteri, OA-37B Dragonfly izviđački i napadni zrakoplovi, C-141 i C-Starlifter 5 Galaxy strateški transporteri, F-117A Nighthawk stealth zrakoplovi, AH-64 Apache helikopteri za napade”.

Ratne agresije su uključivale isprovocirane napade sa nagomilavanjem vojnih snaga značajne veličine. Oni su vrlo često prethodili političkim pitanjima, zahtjevima, a ponekad i vojnim sukobima. Napadi su jasni i nedvosmisleni. Niti jedan od tih karakteristika se nije dogodio s Ukrajinom i Rusijom. Način na koji je nastao sukob je sasvim drugačiji. Rusija nije stvarala zahtjeve prema Ukrajini kao Njemačka prema Poljskoj, ili kao što je to SAD prema Iraku.

Osim ističuće veličine i opsega stvarne ratnim agresije, poput brojčanih činjenica koje su gore navedene, moralni element se treba uzeti u obzir kako bi se pokazalo da je invazija agresija i nije učinjena u nužnoj obrani. Američka opravdanja u slučaju Paname su jednako slabašna kao i u slučajevima Iraka i Libije.

Služben američko opravdanje za invaziju je artikulirao predsjednik George HW Bush u jutro 20. prosinca 1989. godine, nekoliko sati nakon početka operacije.

George H.W. Bush navedena četiri razloga invazije (vojne agresije):

“Očuvanje života američkih građana u Panami. U svom priopćenju, Bush je tvrdio da je Noriega objavio ratno stanje između SAD-a i Paname te da je on prijetio životima od oko 35.000 američkih državljana koji žive tamo. U to vrijeme su bili brojni sukobi između američkih i panamskih snaga; jedan marinac je poginuo nekoliko dana ranije.”

“Obrana demokracije i ljudskih prava u Panami.”

“Borbi protiv trgovine drogom. Panama je postala središte za pranja novca od droge i tranzitna točka za krijumčarenje droge u SAD i Europu.”

“Zaštita integriteta Torrijos-Carter ugovora. Članovi Kongresa i drugi u političkom establišmentu tvrdili su da je Noriega prijetio neutralnosti Panamskog kanala i da SAD ima pravo na temelju ugovora intervenirati vojno da bi zaštitio kanal.

No, ako je neki branitelj SAD odluči prihvatiti jednu ili više od tih opravdanja, kako bi rakao da američka invazije Paname nije bila agresija, a zatim na isti način taj američki branitelj ne može reći da je ruska aktivnost u istočnoj Ukrajini ratna agresija.

Rusija može reći sa nekim opravdanjem da brani živote etničkih Rusa u istočnoj Ukrajini od bombardiranja i napada od strane ukrajinskih snage sa zapada. Rusija pruža utočište tisućama izbjeglica. Rusija može tvrditi da je u obrani demokracije, samoodređenja i ljudskih prava u istočnoj Ukrajini.

Cijela ova rasprava oko ratne agresije i njegovih karakteristika ne spominje američko uplitanja u Ukrajini koja je pomogla srušiti vladu, a zatim pomogla ustoličiti novu i agresivnu vladu da poduzme ured. SAD se bavi subverzijama. Rusija isto tako je optužena za subverzije u Ukrajini. Subverzija nije agresija. Subverzija ne uključuje oružane napade. Ona koristi različite metode kako bi preobrazila, promijenila ili zamijenila društveno-politički sustav. Subverzija je druga stvar i teško je procijeniti, pogotovo kada su dvije velike države poput SAD-a i Rusije uključene.

Naša glavna briga je ideja oko toga da je Rusija angažirana u ratnoj agresiji.

Očito da ljudi koji vode Ukrajinu nemaju problema da se uz prepruku SAD i NATO naoružaju ukrajinske snage koje su postale jako uključene u pokušaju da spase svoje ukrajinsko gospodarstvo. Oni nemaju problema u upiranju prstom krivnje u Rusiji, i nema problema kada se govori o o ruskoj agresiji. Njihova pretpostavka ruske agresije ih dovodi do “vojne potpore za odvraćanje od daljnje agresije”.

“Ruska agresija” je povod za povećanjem američkog angažmana u Ukrajini, što je glupo pravilo koje treba izbjegavati bez obzira na opravdanje za miješanje koje je izmišljena. Ruski ratna agresija je imaginarni povod. Učeni i iskusni muškarci i žene, koji se oslanjaju na taj argument, ne daju preporuke na temelju ovog imaginarnog razmišlja o smislu agresije i oko navodne ruske agresije.

Nema ruske agresije i nije nikada bilo ruske agresije.
 
(preveo mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

Dakle, veliko pitanje koje se svatko pita: da li NSA čita vaš e-mail? Na temelju izjava bivšeg direktora Agencije za nacionalnu sigurnost ministarstva pravosuđa, odvjetnici, i drugi koji su uključeni u NSA projekt špijuniranja, evo kako otkriti da li vas NSA prati

National Security Agency je primarna kriptografska i signalno-obavještajna agencija Sjedinjenih Američkih Država.

Da bi špijunirala strane komunikacije, ona upravlja platformom za prikupljanje podataka u više od 50 zemalja, te koristi zrakoplove, podmornice, ratne brodove i satelite, posebno prilagođene kamione i pametno prikrivene antene.

Ona je uspjela razbiti kriptografske sustave većine svojih ciljeva te se ponosi na slanju prvorazrednih informacija iz čitavog svijeta, predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država.

U Sjedinjenim Američkim Državama, NSA špijuniranje i skupljanje podataka je regulirano od strane Inozemnim Obavještajnim Nadzornim Zakonom, donesenim 1978. godine da bi se osigurao pravni okvir za presretanje komunikacija povezanih sa inozemnim nadzorom ili terorizmom u kojoj se jedna strana nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama i može se smatrati “SAD osoba”.

Dakle, veliko pitanje koje se svatko pita: da li NSA čita moj e-mail? Na temelju izjava bivšeg direktora Agencije za nacionalnu sigurnost ministarstva pravosuđa, odvjetnici, i drugi koji su uključeni u NSA poslovanje, evo kako otkriti da li vas NSA prati.

1. Ako redovito pozivate ljude u Afganistanu, Pakistanu, Jemenu, Iraku..itd. – vaši telefonski pozivi vjerojatno prolaze kroz NSA računalo. Najvjerojatnije, međutim, da ste nazivali trgovce ili rodbinu, nitko u NSA ne zna vaše ime. (Računalni program čisti stvarne identifikacijske podatke.) Ovisno o vremenu, datumu, mjestu i kontekstualnim čimbenicima vezanim uz poziv, zapisnik ne može biti stvoren.

2. Ako ste u prošlosti poslali e-mail s IP adrese koja se koristi od strane negativaca (IP adrese se mogu krivotvoriti), vaši metapodaci u e-mailu – skriveni podaci koje govore Internetu gdje ga poslati (to je, TO: polje i FROM: polje, SUBJECT: polje, dužina e-maila, te tip e-maila) i koji vjerojatno prolaze kroz poslužitelj. Šanse da analitičar ili računalo zapravo čita sadržaj e-maila su vrlo slabi.

3. Ako ste bili ili odvjetnik nekoga službeno optuženog za terorizam, postoji dobra šansa da NSA ima ili je imala, ali ne može pristupiti (barem ne više), vašoj naplati telefonskih računa. (Odbor Senata za Prikupljanje podataka navodi da FISA Izmjene i dopune Zakona ne zahtijevaju da pogrešno prikupljen materijal mora biti uništen)

4. Ako radite kao član “Industrijske Baze Obrane” na osjetljivim projektima i vaša tvrtka koristi Verizon i AT&T operatere, vaš e-mail je vjerojatno skeniran od strane NSA računala za malware.

5. Prije 2007. godine, ako ste kao američki državljanin, radili u inozemstvu ili u blizini ratne zone, postoji mala šansa da ste “na prikupljanju”, prema jednom civilnom NSA analitičaru ili članu NSA Službe Središnje Sigurnosti (naziv za vojne elemenate koji čine veliki dio radne snage NSA).

6. Ako ste, od rujna 2001. do otprilike travnja 2004. zvali ili poslali e-mail iz područja povezanih s terorizmom i koristili američke internetske tvrtke da to učine, vaša evidencija transakcije podataka (opet, bez identifikacije informacija) najvjerojatnije je prikupljena od strane vaše telekomunikacijske tvrtke i prošla je u NSA. Zapisi su potom analizirani, ali tu je malena vjerojatnost da ih osoba ili računalo pročita ili ih pokuša uzorkovati.

NSA bi pitala telekomunikacijske tvrtke za tranšu podataka koji su u svezi sa određenim interesnim zajednicama, a zatim koristili razne klasificirane i neklasificirane tehnike za predviđanje, na temelju njihovih analiza, koji će pokazati da li su podaci vjerojatno bili povezani s terorizmom. To zahtijeva barem jedan dodatni i neovisni vanjski dio dokaza.

7. Postoji šansa da NSA proslijeđuje podatke prema FBI radi daljnje istrage. Postoji mala šansa da je FBI reagirao na ove informacije.

8. Ako definirate “prikupljanje” u najširem mogućem smislu, postoji dobra šansa da ako NSA želi dobiti vaše ​​transakcijske podatke u stvarnom vremenu i zna vaš stvarni izravnu identitet (ili imaju grubu ideju o tome tko ste), što mogu znati, pod uvjetom da to mogu dokazati FISA sudcu u roku od 72 sata da je vjerojatno da ste terorist ili ste povezani s terorističkom organizacijom.

9. Ako NSA dobije dozvolu od suda za prikupljanje podataka o korporacijama ili dobrotvornim udrugama koje mogu biti povezane s terorizmom, a vaša tvrtka, koja je potpuno odvojena od organizacije, dogodi se da dijeli lokaciju s vama (bilo zbog da ste u istoj zgradi ili imate ugovoreno dijeljenje Internet usluge), postoji šansa da NSA usput prikuplja vaše službene e-mailove i telefonske pozive. Jako je teško za agenciju da mapira IP adresu fizičkog mjesta, ili da u potpunosti odvoji dijelove korporative telefonske mreže. Kada se to dogodi, Kongres i Ministarstvo pravosuđa su obaviješteni, a NSA unutarnja jedinica za suglasnost čini zapis “prekomjernog prikupljanja”.

10. Ako se bilo koja od vaših komunikacija slučajno ili nenamjerno prisluškuje od strane NSA, ti podaci vjerojatno još uvijek postoje negdje, predmet minimalizacije zahtjeva. (Glavno ime NSA-signalne obavještajne podatkovne baze je kodnog imena PINWALE). Ovo je slučaj čak i kada je određenea sakupljačka djelatnost postala ilegalna s prolaskom Amandmana 2007 FISA izmjenama i dopunama Zakona, koji uređuje okvir za domaće prikupljanje podataka. Zakon ne zahtijeva da NSA uništi podatke.

11. Ako ste arapskog podrijetla i idete u džamiju čija imama je povezana kroz stupnjeve povezanosti s islamskim dobrotvorima, smatrate se pristalicama terorizma, NSA računala vjerojatno analiziraju metapodatke iz vaših telefonske komunikacije i e-mailovima.

12. Ako je vaše podatke možda netko presreo ili prikupljao od strane Rusije, Kine, Izraela ili ako ste putovali u tim zemljama. FBI je potiho pronašao i uklonio odašiljače na nekoliko mjesta u Washington DC području koji su prisluškivali strana veleposlanstva.

13. Šansa, ako niste kriminalac ili terorist, da analitičar u NSA sluša vaše telefonske razgovore ili čita vaš e-mail su beskonačno male s obzirom na tehnološke izazove povezane s programom, a da ne spominjemo nedostatak radne snage na raspolaganju za razvrstavanje kroz svoje nevažne komunikacije. Ako se desilo nenamjerno prikupljanje podataka, ono će biti izbrisani, i neće se pohranjivati se u bilo koju bazu podataka.

Kakve sigurnosne mjere danas postoje?

Prema onome što smo uspjeli odgonetnuti, samo tridesetak ljudi unutar NSA-a imati ovlasti za čitanje sadržaja FISA-izvedenog materijala, za sve što treba nalog. Može li NSA djeliti FISA podatke o američkim osoba s drugim zemljama? Po zakonu se ne može. (FBI može, i to radi). Koja je brojnost osoblja koje prati domaće prikupljanje podatak?

Četiri ili pet osoba, ovisno o proračunskom ciklusu. Koliko ljudi izvan NSA znaju za sve pojedinosti o programu? Više od tisuću. Kako možete saznati ako ste bili slučajno ili nenamjerno nadzirani? Vi to ne možete znati. Ako slučajno saznate, možete ih tužiti, ali Vlada će se pozvati privilegiju državne tajne, a suci će vjerojatno složiti, čak i kada možete dokazati bez tajnih dokaza da ste bili vjerojatno uzrok nadziranja.

Kako znamo da se program širi upravo sada, pomicanjem granica zakonitosti, uhođenjem ne samo osumnjičenih terorista, već američkih disidenata? Mi ne znamo. No, ako je više od tisuću ljudi koji su uključeni u program, koliko još može to ostati tajnom? Ljudi su ipak ljudi.
 
(intellihub.com/uredio: nsp)

Ulazak Amerike u rat sa Japanom u Drugom svjetskom ratu, se nalazi u svakom povijesnom udžbeniku svijeta, samo da li je to istina ili nije?!

Mit: SAD je bio prisiljen proglasiti rat Japanu nakon potpuno neočekivanog japanskog napada na američke pomorske baze na Havajima na 7. prosinca 1941. Na račun japanskog saveza s nacističkom Njemačkom, ta agresija je automatski dovela SAD u rat protiv Njemačke.

Stvarnost: Rooseveltova administracija je bila željna već neko vrijeme započeti rat protiv Japana i tražila da se pokrene takav rat pomoću embarga nafte i drugih provokacija. Nakon što je dešifrirao japanski kodove, Washington je znao da je Japanska flota je na putu do Pearl Harbor-a, ali je pozdravio napad japanske agresije da bi mogao “prodati” rat većini antiratne američke javnosti.

Napad Japana, za razliku od američkog napada na Japan, također je trebao izbjeći deklaraciju o ratu od strane japanskih saveznika, Njemačke, koja je bila dužna po ugovoru pomoći samo ako Japan bio napadnut. Međutim, iz razloga koji nemaju veze s Japanom ili SAD-om, zajedno sa neuspjehom njemačkog “munja rata” protiv Sovjetskog Saveza, Hitler je sam objavio rat SAD-u nekoliko dana nakon što je Japan napao Pearl Harbor, 11. prosinca 1941.

Jesen 1941. SAD-om, onda i sada, je vladala “Moćna Elita” industrijalaca, vlasnika kompanija i menadžera zemljinih vodećih korporacija i banaka, koje čine samo mali dio stanovništva. Tada kao i sada, ovi industrijalci i financijeri – “Korporativno Amerika” – su imali bliske veze s najvišim redovima vojske “, “ratoborni vođe” rekao je sociolog Columbia University-a C. Wright Mills, koji je skovao pojam “moćne elite” kako ih je nazvao, a za koje je nekoliko godina kasnije veliki HQ, poznat kao Pentagon, bio podignut na obalama rijeke Potomac.

Doista, “vojno-industrijski kompleks”  je već postojao mnogo desetljeća, kada mu je kraju svoje karijere kao predsjednik, a nakon što ga je služio najviše marljivo, Eisenhower dao to ime. Govoreći o predsjednicima: u 1930-im i 1940-im, onda opet kao i sada, Moćna Elita je ljubazno dopustila američkom narodu svake četiri godine da biraju između dva kandidata od te iste elite – jedan s oznakom “republikanac”, drugi “demokrat”, ali malo ljudi zna razliku – i taj kandidat boravi u Bijeloj kući kako bi se formulirao i administrirao nacionalnu i međunarodnu politiku. Takva politika je uvijek služila – i još uvijek služi – moći i interesima elite, drugim riječima, oni dosljedno imaju za cilj promicanje “posla” – kodna riječ za uvećanje profita od strane velikih korporacija i banaka koje su članovi Moćne Elite.

Kao što je predsjednik Calvin Coolidge iskreno sastavio jednom prilikom tijekom 1920-ih: “posao u Americi [američke vlade] je biznis”. Godine 1941., je stanar Bijele kuće bio bona fide član Power Elite , potomak bogate, privilegirane, i moćne obitelj: Franklin D. Roosevelt, često nazivan “FDR”. (Usput, bogatstvo obitelji Roosevelt je izgrađeno barem djelomično od trgovine opijumom s Kinom, kao što je Balzac jednom napisao, “iza svakog velikog bogatstva je sakriven kriminal.”)

Roosevelt je, čini se, služio Power Moćnoj Eliti prilično dobro, jer je već uspio biti nominiran (teško!) i izabran (relativno lako!) u 1932., 1936., i ponovo u 1940. godine. To je izvanredan uspjeh, jer su “prljavi Tridesete” bile teška vremena, označene od strane “Velike depresije”, kao i velikih međunarodnih napetosti, što je dovelo do erupcije rata u Europi u 1939. godine. Rooseveltov posao – služiti interesima Supermoćne Elite – nije bilo nimalo lako, jer se u redovima te elite mišljenja razlikuju o tome koje korporativne interese može najbolje služiti predsjednik. S obzirom na ekonomsku krizu, neki industrijalci i bankari su bili prilično bili sretni s predsjednikovim kejnzijanski pristup, poznat kao “New Deal” i koji su uključuivali puno državnih intervencija u gospodarstvu, dok su se drugi žestoko protivili tome i glasno zahtijevali povratak na laissez-faire pravovjernost. Moćna Elita je bila podijeljena s obzirom na rukovođenje vanjskim poslovima.

Vlasnici i top menadžeri mnogih američkih korporacija – uključujući Ford, General Motors, IBM, ITT, i Rockefellerov Standard Oil iz New Jerseya, sada poznat kao Exxon – puno je volio Hitlera, a jedan od njih – William Knudsen iz General Motorsa – je čak proslavio njemačkog Führera kao “čudo 20. stoljeća”.  Razlog: u pripremi za rat, Führer je naoružavao Njemačku do zuba, a brojne njemačke tvornice koje su bile ogranak američkih korporacija su profitirale fino od te zemlje u “bombstičnom naoružanju” proizvodeći kamione, tenkove i zrakoplove u mjestima kao što su GM-Opel tvornica u Rüsselsheimu i Fordova velika postrojenja u Cologne-u, Ford-Werke. Exxon i Texaco su stvorili dovoljno novca dobavljajući gorivo hitlerovima Panzers-ima koji su se kotrljali sve do Varšave u 1939., do Pariza 1940, i skoro do Moskve 1941. Nije ni čudo da su menadžeri i vlasnici tih korporacija pomogali slaviti njemačke pobjede protiv Poljske i Francuske na velikoj zabavi u hotelu Waldorf Astoria u New Yorku 26. lipnja 1940!

Američki “kapetani industrije”, kao što je bio Henry Ford su voljeli način na koji je Hitler zatvorio njemačke sindikate, kažnjavjući sve radničke stranke, i bacivši komuniste i mnoge socijaliste u koncentracijske logore. Oni su poželjeli da Roosevelt provede istu vrstu tretmana u Americi prema vlastitim nesnosnim sindikalnim vođama i “crvenima”, još tada brojni 1930-ih i ranih 1940-ih. Zadnja stvar koju su ti ljudi htjeli, bilo je da Roosevelt uključi SAD u rat na strani Njemačkih neprijatelja, oni su bili “izolacionisti” (ili “ne-intervencionisti”) i tako, u ljeto 1940., većina Američke javnosti je kroz Gallup anketu, provedenu u rujnu 1940 pokazalo da 88 % posto Amerikanaca želi ostati izvan rata koji je bjesnio u Europi. Ne iznenađuje, dakle, nije bilo naznaka bi htjele da Roosevelt ograničiti trgovinu s Njemačkom, a kamoli se ukrcati u anti-hitlerovski križarski rat. U stvari, tijekom predsjedničke izborne kampanje u jesen 1940, on je svečano obećao: “[naši] dečki neće biti poslani u bilo koji od stranih ratova”.

To da je Hitler je slomio Francusku i druge demokratske zemlje, nije zabrinjavalo američke korporativne tipove koji su poslovali s Hitlerom, u stvari, oni su osjećali da je europska budućnost pripada fašizmu, osobito Njemačkoj razni fašizma, nacizma, prije nego demokraciji. (Obično, predsjednik General Motorsa, Alfreda P. Sloan, izjavio je u tom trenutku da bi to bila dobra stvar da se u Europi demokracija prepusti “alternativi [tj. fašističkom] sustavu s jakim, inteligentnim i agresivnim vođom koji bi napravio sustav u kojem ljudi rade duže i teže, a koji je imao instinkt gangstera – sve te dobre osobine”).

A, budući da oni sigurno ne žele da europska budućnosti pripadati socijalizmu u svojoj evoluciji, a kamoli revolucionarnim (tj. komunističkim) sortama, američki industrijalci su bili posebno sretni kad je oko godinu dana kasnije, Hitler konačno učinio ono što su se već dugo nadali da će učiniti, naime, napad na Sovjetski Savez u cilju uništenja domovine komunizma i izvora nadahnuća i podrška “crvenima” diljem svijeta, također i u SAD-u.

Dok su mnoge velike korporacije sudjelovale u profitabilnom poslu s nacističkom Njemačkom, u isto vrijeme drugi su zarađivali puno novca poslujući s Velikom Britanijom. Ta zemlja – osim Kanade i drugih zemalja članica Britanskog Carstva, Njemačkoj je bila jedini preostali neprijatelj od jeseni 1940 do lipnja 1941, kada je Hitlerov napad na SSSR uzrokovao da Britanija i Sovjetski Savez postanu saveznici. Britaniji je bila očajnički potrebna sva vrsta opreme da nastavi svoju borbu protiv nacističke Njemačke, željeli su kupiti mnogo toga u SAD-u, ali nije bio mogućnosti napraviti gotovinske isplate koje je zahtijevalo američko postojeće “Cash-and-Carry” zakonodavstvo. Međutim, Roosevelt je napravio to moguće za američke korporacije, da iskoristi ovu ogromnu “priliku mogućnosti”, kada je, 11. ožujka 1941, on je uveo njegov poznati Lend-Lease (posuditi-unajmiti) program, pružajući Britaniju gotovo neograničeni kredit za kupnju kamiona, zrakoplova i druge vojne opreme u SAD-u. Lend-Lease izvoz u Velikoj Britaniji je generirao neočekivani profit, ne samo na račun velikog obujma poslovanja koji su bili uključeni, već i zato što je taj izvoz sadržavao napuhane cijene i pronevjere poput dvostrukog obračuna.

Segment korporativne Amerike se tako počeo simpatizirati s Velikom Britanijom, pto je u ono vrijeme bila manje “prirodna” pojava nego što bi sada imali tendenciju vjerovati. (Doista, nakon američke neovisnosti ex-domovina je dugo ostala tiranin Uncle Sam-a, i 1930-ih američka vojska je još uvijek imao planove za rat protiv Britanije i invazije na kanadskim Dominijem, a potonji plan je uključivao bombardiranje gradova i uporaba otrovnog plina). Neki glasnici korporativne klijentele, su počeli davati naklonost ulaska SAD-a u rat na strani Britanije; oni su postali poznati kao “intervencionisti”. Naravno, mnogi, ako ne i većina velikih američkih korporacija su zarađivale kroz poslovanje s obje, nacističke Njemačke i Velike Britanije, a sada se Roosevelt-ova administracija sama pripremala za mogući rat, množeći vojne izdatke i naručivajući sve vrste opreme, oni su također počeli izdvajati više i više novca za opskrbu američkih oružanih snaga sa svim vrstama vojnih materijala.

Ako postoji jedna stvar u kojoj su se svi čelnici korporativne Amerike mogli složiti, bez obzira na njihove individualne simpatije prema bilo Hitleru ili Churchillu, to je bio ovaj: rat u Europi u 1939 je bio dobar, čak i divan, za business. Također su se složili da ako bi duže ovaj rat trajao, bolje bi bilo za sve njih. S izuzetkom najvatrenijih pro-britanskih intervencionista, oni su se dalje složili da nije bilo potrebe za pritiskom SAD-a da se aktivno uključi u ovaj rat, a pogotovo da ne ulazi u rat protiv Njemačke. Većina prednosti za korporativnu Ameriku je scenarij kojim bi rat u Europi trajao što je duže moguće, tako da su velike korporacije mogle nastaviti profitirati od isporuci opreme za Nijemce, Britance, i njihove saveznike, te Americi samoj. Henry Ford je na taj način “izrazio nadu da ni saveznici ni sile osovine ne bi osvojile [rat]” i sugerirao da bi Sjedinjene Države trebale dostaviti objema stranama “materijala i opreme kako bi se obje strane borile do kolapsa”. Ford je prakticirao ono što je propovijedao, i organizirao svoje tvornice u SAD-u, u Velikoj Britaniji, u Njemačkoj, te u okupiranoj Francuskoj da dobavlja opremu za sve zaraćene strane. Rat je možda bio pakao za većinu ljudi, ali za američke “kapetane industrije” kao što su Ford, to je bio raj.

Roosevelt sam je općenito vjerovao da je intervencionist, ali u Kongresu su izolacionisti sigurno prevladali, i to nije izgledalo kao da će SAD uskoro, ili ikada, ući u rat. Međutim, na račun Lend-Lease izvoza u Velikoj Britaniji, odnosi između Washingtona i Berlina definitivno su se pogoršavali, i na jesen 1941 serije incidenata između njemačkih podmornica i američkih mornaričkih razarača koji su pratli teretne konvoje vezane za Britaniju, dovode do krize koja je postala poznata kao “neopredijeljeni pomorski rat”. No, čak i ova epizoda nije dovelo do aktivnog američkog sudjelovanja u ratu u Europi. Korporativna Amerika je lijepo profitirala od statusa quo, i nije ju jednostavno zanimao križarski rat protiv nacističke Njemačke. Isto tako, nacistička Njemačka je bila duboko umiješana u velikom životnom projektu Hitlera, njegova misija uništiti Sovjetski Savez. U tom ratu, stvari nisu išle prema planu. Blitzkrieg prema Istoku, pokrenut u lipnju 1941, trebao je “slomiti Sovjetski Savez kao jaje” u roku od 4 do 6 tjedana, ili su barem tako vjerovali vojni stručnjaci ne samo u Berlinu, već također u Washingtonu. Međutim, početkom prosinca Hitler je još uvijek čekao Sovjete mahajući bijelom zastavom. Upravo suprotno, 5. prosinca, Crvena armija je iznenada pokrenula kontra-ofenzivu ispred Moskve, i odjednom Nijemci su se našli duboko u nevolji. Zadnja stvar koja je trebala Hitleru u ovom trenutku je bio rat protiv SAD-a.

U 1930.godini, američka vojska nije imala nikakvih planova, i nije pripremila planove, boriti se u ratu protiv nacističke Njemačke. S druge strane, oni imali planove ratovati protiv Velike Britanije, Kanade, Meksika – i Japana. Zašto protiv Japana? U 1930, SAD je bio jedan od vodećih svjetskih industrijskih sila i, poput svih industrijskih sila, stalno je bio u potrazi za izvorima jeftinih sirovina kao što su gume i ulje, kao i za tržištima za svoje gotove proizvode. Već krajem devetnaestog stoljeća, Amerika je dosljedno provodila svoje interese u tom pogledu koji se proteže preko gospodarskog, a ponekad čak izravnog političkog utjecaja preko oceana i kontinenata. Ovaj agresivnu, “imperijalističku” politiku – su nemilosrdno nastavili predsjednici poput Theodorea Roosevelta, bratića FDR-a – dovela je do američke kontrole nad bivšim španjolskim kolonijama, kao što su Puerto Rico, Kuba i Filipini, a također i nad dotad neovisnom otoku naroda Hawaii. Amerika je time također razvila veliku moć u Tihom oceanu, pa čak i na Dalekom istoku.

Suprota obala Tihog oceana igrala je sve važniju ulogu tržišta za američke izvozne proizvode, i kao izvora jeftinih sirovina. No, u Depresiji 1930., kada su se natječaji za tržišta i resurse zagrijavali, SAD bio je suočen sa konkurencijom od agresivnog suparnika industrijske snage, još jedan koji je imao još veću potrebu za naftom i sličnim sirovinama, a također i za tržište njegovih gotovih proizvoda. Taj natjecatelj je bio Japan, zemlja izlazećeg sunca. Japan je tražio da ostvari svoje imperijalističke ambicije u Kini i resursima bogatoj jugoistočnoj Aziji i, poput SAD-a, nije oklijevao upotrijebiti silu u procesu, u primjeru vođenja nemilosrdnog rata prema Kini. Što je smetalo Sjedinjene Države nije bilo to što Japan tretira svoje kineske i korejske susjede kao Untermenschen, nego to što su okrenuli taj dio svijeta u ono što oni nazivaju Velika Istočna Azija Co-Prosperitetna Sfera, tj. ekonomska struka njihovog vlastitog, “zatvorenog gospodarstva”, gdje nije bilo mjesta za američku konkurenciju. Pri tome, Japanski je zapravo slijedio primjer SAD-a, koji je ranije transformirao Latinsku Ameriku i većine Kariba u Uncle Sam-ovo ekskluzivno gospodarsko igralište.

Korporativna Amerika je bila iznimno frustrirana da je istisnuta od unosnog posla na tržištu Dalekog istoka od strane Japanaca, “žute rase” koju su Amerikanci u cjelini već počeli prezirali tijekom 19. stoljeća. Japan je gledan kao arogantan, ali u suštini slaba laktaška zemlja, koja bi moćna Amerika lako mogla “izbrisati sa zemljovida u tri mjeseca”, kao što je tajnik mornarice Frank Knox izjavio jednom prilikom. I tako se dogodilo da, tijekom 1930-ih i ranih 1940-ih, je američka Moćna Elita , koja se najviše protivila ratu protiv Njemačke, bio gotovo jednoglasno u korist rata protiv Japana – osim, naravno, Japan je bio spreman napraviti velike ustupke, kao što je “dijeljenje” Kine sa SAD-om. Predsjednik Roosevelt – poput Woodrowa Wilsona, uopće nije bio pacifist kako su ga označili povjesničari – bio je oduševljen pružiti takav “Sjajan malo rat”. (Ovaj izraz je skovao američki državni tajnik John Hay u pozivanju na španjolsko-američki rat 1898. godine, to je bio “sjajan” u smislu da je to omogućilo SAD-u da dobije Filipine, Puerto Rico, itd.). U ljeto 1941, nakon što je Tokio dodatno povećao svoju zonu utjecaja na Dalekom Istoku, npr. zauzimaju gumom-bogate francuske kolonije Indokine, a očajni prije svega za naftu, očito je počeo žuditi za naftom bogate nizozemske kolonije Indonezije, FDR se čini da je odlučio da je zrelo vrijeme za rat protiv Japana, ali on je suočen dva problema. Prvo, javno mnijenje je bilo snažno protiv američkog angažmana u bilo kojoj stranoj rata. Drugo, izolacionistička većina u Kongresu nije mogla pristati na takav rat, bojeći se da bi automatski moglo dovesti SAD u rat protiv Njemačke.

Roosevelt-ovo rješenje ovog dvostrukog problema, prema autoru detaljang i vrlo dobro dokumentiranog nedavng istraživanja, Robert B. Stinnett, bio je “izazivanje Japana u eksplicitan čin rata protiv Sjedinjenih Američkih Država”. Doista, u slučaju japanskog napada, američka javnost neće imati izbora nego da se sakrije iza zastave. (Javnost je slično napravila sakrivajući se iza zvjezdica i traka i prije, naime, na početku španjolski-američkog rata, kada je u posjetu bojni brod Maine tajanstveno potonuo u luci Havana, akt za koji se odmah optužil Španjolsku. Nakon Drugog svjetskog rata, Amerikanci su opet biti uvjetovani odobravati ratove, kako želi i planirao njihova vlada, putem neprirodne provokacije poput incidenta u  zaljevu Tonkin 1964. godine). Nadalje, pod uvjetima Trojnog pakta sklopljenog od strane Japana, Njemačke i Italije u Berlinu 27. rujna 1940, te tri zemlje su poduzele kako bi se pomogle međusobno kada jednu od tri ugovorne strane budu napadnute od strane druge države, ali ne i kada je jedan od njih napao drugu zemlju. Prema tome, u slučaju japanskog napada na SAD, izolacionisti, koji su ne-intervencionalisti s obzirom na Njemačku, ali ne s obzirom na Japan, ne moraju se bojati da bi sukob s Japanom također značio rat protiv Njemačke.

I tako je predsjednik Roosevelt, nakon što je odlučio da “Japan mora napraviti prvi potez” napravio “izazivanje Japana u eksplicitnom činu provokacije politike koja vođena prema Japanu tijekom 1941″, kao što je Stinnett napisao. U taktiziranjima su koristili uključeno raspoređivanje ratnih brodova blizu, pa čak i na, japanskim teritorijalnim vodama, očito u nadi da će to izazvati incident nalik stilu zaljeva Tonkin koji bi se mogao protumačiti kao casus belli (opravdanje od ratnih djela). Više učinkovit, međutim, bio je nemilosrdan ekonomski pritisak koji je nametnt Japanu, zemlji kojoj je očajnički potrebna sirovina kao što su nafta i gume i stoga je vjerojatno uzela u obzir takve metode da se pojedinačno provocira. U ljeto 1941, Rooseveltova administracija je zamrznula svu japansku imovinu u SAD-u i krenula na “strategiju frustrirajućeg japanskog stjecanje naftnih derivata”. U suradnji s Britancima i Nizozemcima,koji su bili anti-japanski zbog vlastitih razloga, SAD je nametnuo teške ekonomske sankcije Japanu, uključujući i embargo na vitalnim naftnim derivatima. Situacija se pogoršala u jesen 1941. Dana 7. studenog, Tokio u nadi da će izbjeći rat s moćnim SAD-om, ponudio je Kini  načelo nediskriminacije trgovinskih odnosa pod uvjetom da Amerikanci učine isto u svojoj sferi utjecaja u Latinskoj Americi. Međutim, Washington je želio reciprocitet samo u sferi utjecaja drugih imperijalističkih sila, a ne u vlastitom dvorištu, i Japanska ponuda je odbijena.

Nastavka američke provokacije Japana su namjeravae izazvati da Japan uđe u rat, i doista je bilo sve izglednije da će to učiniti. “Ova nastavlja ubadanjem igli u čegrtušu” FDR je izjavio prijateljima kasnije, “napokon je dobio ovu zemlju malo”. Na 26. studenoga, kada je Washington zahtijevao japansko povlačenje iz Kine, “Čegrtuše” u Tokiju su odlučile da je dosta i pripremali su se “zagristi”. Japanskoj floti je naređeno da otplovi za Havaje kako bi napad na ratne brodove SAD-a koje je FDR odlučio stacionirati tamo, više  provokativno. Nakon dešifriranja japanskih kodova, američka vlada i vojni vrh je točno znao što će japanska armada napraviit, ali nije upozorio zapovjednike na Havajima, čime se omogućio “napad iznenađenja” na Pearl Harbor u nedjelju, 7. prosinca 1941.

Sljedeći dan FDR-u je bilo lako uvjeriti Kongres da proglasi rat Japanu, a američki narod, šokirani naizgled kukavičkim napadom, nisu mogli znati da su Japanci bili izazivani. SAD je spreman za rat protiv Japana, a izgledi za relativno lakom pobjedom su umanjeni zbog gubitaka koje su pretrpjeli na Pearl Harbour-u koji, navodno težak, je bio daleko od katastrofalne. Brodovi koji su potopljene su bili stariji, “uglavnom 27-godišnje relikvije I. svjetskog rata” i daleko od neophodnih za ratovanja protiv Japana. Moderni ratni brodovi, s druge strane, uključujući nosače zrakoplova, čija je uloga u ratu bila presudna presudno, su bili neoštećeni – kao slučajno su poslani na drugo mjesto po narudžbi iz Washingtona te su bili sigurni na moru tijekom napada. Međutim, stvari se nisu sasvim odvijale kao što se očekivalo, jer je nekoliko dana kasnije, 11. prosinca, nacistička Njemačka je neočekivano objavila rat, čime je prisilila SAD da se suoči s dva neprijatelja i bori se sa mnogo većim neprijteljem nego se očekivalo, rat na dva fronta, svjetski rat.

U Bijeloj kući, vijest o japanskom napadu na Pearl Harbor nije stigao kao iznenađenje, dok je njemačka objava rata eksplodirala kao bombe. Njemačka nije imala nikakve veze s napadom na Havajima, a nije ni bila svjesna japanskih planova, pa FDR nije uzeti u obzir da zatraži od Kongresa da proglasi rat nacističkoj Njemačkoj u isto vrijeme kao i Japanu. Doduše, američki odnosi s Njemačkom su se pogoršali za neko vrijeme, jer američka aktivna podrška za Veliku Britaniju je eskalirala od Neobjavljenoig pomorskog rata 1941.godine. Međutim, kao što smo već vidjeli, Moćna Elita SAD.a nije osjetila potrebu da intervenira u ratu u Europi. Hitler je bio taj koji je objavio rat SAD-u 11. prosinca 1941, na iznenađenje Roosevelta. Zašto? Samo nekoliko dana ranije, 5. prosinca 1941, Crvena armija je pokrenula kontraofanzivu ispred Moskve, a to povlači za sobom i neuspjeh Blitzkriega u Sovjetskom Savezu. Na taj isti dan, Hitler i njegovi generali su shvatili da više nije moguće pobijediti u ratu. No, kada je, samo nekoliko dana kasnije, špekuliralo se da je njemački diktator naučio od japanskog napada na Pearl Harbor, što se tiče njemačkog proglašenja ratnog stanja američkima neprijateljima svojih japanskih prijatelja, iako to nije potrebno pod uvjetima tripartitnog ugovora.

Uz najveći dio japanske vojske koja je bila stacionirana u sjevernoj Kini i stoga u mogućnosti da odmah napadne Sovjetski Savez u području Vladivostoka, sukob s Japanom bi prisilio Sovjete u iznimno opasne teškoće koje su imali u dva prijašnja rata, otvara mogućnost da Njemačka još uvijek može osvojiti svoj anti-sovjetski “križarski rat”. Hitler, je smatrao da je mogao otjerati sablast prošlosti porazom od pozivanja neke vrste japanskog deus ex mašine u Sovjetskom Savezu koja je tada imala ranjive sibirske granice. No, Japan nije zagrizao Hitlerov mamac. Tokio je, također, prezren sovjetske države, ali, već u ratu protiv SAD-a, ne može priuštiti luksuz od dva prijašnja rata i radije je stavio sav svoj novac na “južnu” strategiju, u nadi da će osvojiti veliki nagradu – resursima bogatu jugoistočnu Aziji, nego ukrcati se u pothvat prema negostoljubivom Sibiru. Tek na samom kraju rata, nakon kapitulacije nacističke Njemačke, doći će do sukoba između SSSR-a i Japana. U svakom slučaju, zbog Hitlerove nepotrebne objave rata, Sjedinjene Države su također aktivno sudjelovale u ratu u Europom, s Velikom Britanijom i Sovjetskim Savezoom kao saveznikom.

U posljednjih nekoliko godina, Uncle Sam je ratovao prilično često, ali smo uvijek tražili da vjerujemo da je to učinjeno iz čisto humanitarnih razloga, odnosno kako bi se spriječio holokaust, zaustavljanje terorista od počinjenja svih vrsta zla, oslobađanje od gadnih diktatora, i to sve s ciljem promicanja demokracije, itd.

Nikada, čini se, da su ekonomski interesi SAD-a, točnije američkih velikih korporacija, koji su uključene u rat. Vrlo često, ovi ratovi su u odnosu na američke arhetipske “dobre ratove”, Drugi svjetski rat, u kojem je Uncle Sam navodno otišao u rat ni zbog čega drugog nego da brani slobodu i demokraciju i da se bori protiv diktature i nepravde. (U pokušaju da opravdaju svoj “rat protiv terorizma”, “prodati” ga na američkoj javnosti, George W. Bush je brzo usporedio 9/11 sa napadom na Pearl Harbor.) Ovaj kratki pregled okolnosti ulaska SAD-a u rat u prosincu 1941, međutim, otkriva sasvim drukčiju sliku. Američka Moćna Elita je htjela rat protiv Japana, planove za takav rat je bio spreman već neko vrijeme, a u 1941. Roosevelt susretljivo organizira takav rat, a ne zbog Tokijske neprovocirane agresije i užasnih ratnih zločina u Kini, već zbog američkih korporacija koje su htjele udio preslatkog velikog “kolača” dalekoistočnih resursa i tržišta. S druge strane, jer su velike američke korporacije radile prekrasan posao i sa nacističkom Njemačkom, profitirali lijepo iz rata kojeg je Hitlera pokrenuo i, usput rečeno, pružajući mu s opremom i gorivo potrebno za njegov Blitzkrieg, rat protiv nacističke Njemačke bila je definitivno neželjen od strane američke Moćne Elite, iako je bilo dosta uvjerljivih humanitarnih razloga za križarski rat protiv istinskog zla “Trećeg Reicha”.

Humanitarna razmatranja nisu igrala nikakvu ulogu koja je dovela do sudjelovanja Amerike u Drugom svjetskom ratu. I nema razloga vjerovati da su to učinili u novije vrijeme, gdje amerikanci dovde do rata u nesretnim zemljama poput Iraka, Afganistana i Libije – ili će to učiniti u naziranju rata protiv Irana.

Rat protiv Irana se jako želi od strane korporativne Amerike, jer drži obećanje velikom tržištu i obiljem sirovina, posebice nafte. Kao i u slučaju rata protiv Japana, planovi za takav rat su spremni, a prisutni stanar u Bijeloj kući čini jednako željno kao što je i FDR to želio. Nadalje, opet kao u slučaju rata protiv Japana, provokacije su se orkestrirane, ovaj put u obliku sabotaže i zahvata od strane dronova, kao i staromodno raspoređivanje ratnih brodova samo izvan iranskih teritorijalnih voda. Washington opet “stavljanje igla u Čegrtušu”, očito u nadi da će ga iranska “zmija” ugristi, čime će opravdati “Sjajni mali rat.” Međutim, kao i u slučaju Pearl Harbor-a, rezultirajući rat će opet ispasti puno veći, duži, i opakiji nego što se očekivalo.

 
 
(globalresearch.ca / uredio i preveo: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11576"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]