Sve do konstatacije o lažiranju Mladićeve smrti, davanja mogućnosti da je Milošević živ spadala su pod teoriju zavjere okvalificirane kao zabava za javnost

“Obrana Mladića ima isti zahtjev kao što je imala i Miloševićeva: da ide u Rusiju, a to ne možemo prihvatiti. Jer, bilo koji liječnik može napraviti papire da je on Mladić umro, čak i dovesti promatrače liječnike da konstatiraju smrt a sve kako ne bi došlo do presude”, izjavila je Florence Hartmann.

“Važno je da se opet okupimo kada bude izricanje presude Ratku Mladiću, kako bismo spriječili da se dogodi njegov premještaj u Rusiju ili neka druga glupost. Bit ćemo uporni promatrači i nećemo dozvoliti da se ponove neke stvari.”

“Obrana Mladića ima isti zahtjev kao što je imala i Miloševićeva: da ide u Rusiju, a to ne možemo prihvatiti. Jer, bilo koji liječnik može napraviti papire da je on Mladić umro, čak i dovesti promatrače liječnike da konstatiraju smrt a sve kako ne bi došlo do presude” – izjavila je Florence Hartmann, bivša glasnogovornica isto tako bivše tužiteljice suda u Haagu, Carle del Ponte.

Florence Hartmann je, naime, ovu izjavu dala prilikom posjete sarajevskom Savezu logoraša BiH.

Povod njenog dolaska u Sarajevo je, kako je kazala, želja za zahvalom žrtvama agresije na BiH koje su stale u njenu zaštitu prilikom uhićenja na dan izricanja presude ratnom zločincu Radovanu Karadžiću.

Slobodan Milošević je živ?

Sve do konstatacije o lažiranju Mladićeve smrti, davanja mogućnosti da je Milošević živ spadala su pod teoriju zavjere okvalificirane kao zabava za javnost. Priča o Slobodanu Miloševiću sada postaje sve više zabavna.

Florence Hartmann, bivša glasnogovornica isto tako bivše tužiteljice suda u Haagu, Carle del Ponte, uzdrmala je javnost izjavom kako bi “sud u Haagu mogao lažirati Mladićevu smrt”:

Sve do konstatacije o Mladiću, davanja mogućnosti da je Milošević živ spadala su pod teoriju zavjere okvalificirane kao zabava za javnost. Priča o Slobodanu Miloševiću sada postaje sve manje zabavna…

Činjenice govore kako je 11.ožujka 2006. godine prema informacijama iz Haškog tribunala u pritvorskoj jedinici zatvora u Sheveningenu umro predsjednik Srbije i SRJ Slobodan Milosević.

Nakon te vijesti najviši međunarodni dužnosnici, ali i službenici haškog suda, vrlo su nezainteresirano reagirali na ovu činjenicu. Realno, takav ishod odgovarao je mnogima, jer prekid sudskog procesa u Hagu osim Srbiji – državi koja se nalazila pred optužbom za genocid, išao je na ruku i mnogim svjetskim centrima moći koji su bili upleteni u sukob na poručju bivše Jugoslavije, a kojima je prijetilo otkrivanje, jer su bile otvorene tajne jugoarhiva. Jasno, sve je to s vremenom podgrijalo priču kako Milošević nije umro u Haškom pritvoru, nego je njegova smrt zapravo iscenirana na što su upućivali brojni dokazi.

Nitko nije vidio njegovo mrtvo tijelo

Budući je Milošević pokopan na prilično neobičnom mjestu, budući nitko nije vidio njegovo mrtvo tijelo (osim službenih patologa) i s obzirom da njegov grob danas nitko od njegove obitelji i najbližih suradnika uopće ne obilazi, nije nemoguće da i Milošević kao i cijela njegova obitelj (supruga, kći, sin i brat) živi u Rusiji.

Naime, uzrok Miloševićeve smrti bio je infarkt, utvrđen je dan kasnije, poslije izvršene obdukcije u kojoj su pored nizozemskih liječnika sudjelovali i ruski te patolozi s Vojnomedicinske akademije iz Beograda, pukovnici Srbislav Ilić i Ivica Milosavljević. S njihovim obdukcijskim nalazom odmah su se složile vlasti u Srbiji, organiziran je hitni transport i žurni pokop.

Službeni nalaz patologa nikada nije službeno objavljen, a upravo je nevjerojatna činjenica da imena i adrese patologa s VMA (pukovnika Ilića i Milosavljevića) nema u niti jednom imeniku i adresaru u Srbiji. Četiri mjeseca prije iznenadne smrti Miloševića je u Hagu pregledao liječnički tim od troje specijalista – kardiolog iz Francuske, specijalist za krvne žile iz Rusije i otorinolaringolog iz Beograda koji je na suđenju bio svjedok Miloševićeve odbrane.

Oni su predložili da Milošević ode na pregled u Rusiju u poznati specijalistički institut Bakuljev, ali sudsko vijeće je to krajem veljače odbilo. Nekoliko dana kasnije Milošević je navodno umro, a indikativno je i to da je Borislav Milošević samo nekoliko dana nakon bratove smrti otišao u Moskvu na Institut Bakuljev.

Nizozemski zatvorski liječnik je dva tjedna prije smrti u krvi Miloševića našao trag lijeka rifampicin koji snižava efekt lijekova protiv visokog tlaka koje je Slobodan koristio. Toksikološko supervještačenje Instituta za sudsku medicinu Univerziteta u Bonu je otkrilo prisustvo još jednog lijeka „droperidola“, koji prema objašnjenju farmaceuta spade u grupu antipsihotika, koji ljudski organizam može dovesti u stanje potpune obamrlosti, neke vrste dubokog sna – nalik smrti!

Droperidol se proizvodi u Francuskoj, a jedan od liječnika koji su pregledali Miloševića bio je upravo iz Francuske. Ovome treba dodati i činjenicu da su zatvorske kamere (službeno tumačenje) bile isključene u vrijeme kada je Milošević navodno umro.

I znakovito, nitko nikada nije tražio ekshumaciju kojom bi se sve te teorije jednom zauvijek – srušile ili potvrdile.
 
(dnevno.hr)

Yasushi Akashi: Sat vremena nakon napada NATO-ovih aviona na položaje Srba, primio sam poziv. Nizozemci su tražili da se napad prekine jer su bombe padale blizu njih

Sedamnaest godina nakon tragedije u Srebrenici sjećanja i rane još su svježi. Ni danas nije posve jasno zašto Ujedinjeni narodi nisu intervenirali na vrijeme. Jesu li velike zemlje u Vijeću UN-a suodgovorne za težak zločin? Ili su za propust krive nizozemske snage kojima je bio zadatak zaštititi civilno stanovništvo? Yasushi Akashi, specijalni izaslanik glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju, bio je jedan od onih koji su se tada nalazili na terenu.

Osjećate li se odgovornim za masakr u Srebrenici?

Koncept “sigurnih područja” pokazao se promašajem. Ta područja nikada nisu bila sigurna. Za to je bilo potrebno znatno više trupa UN-a nego što ih je ondje bilo angažirano. U Srebrenici smo imali 4 ili 5 stotina slabo naoružanih nizozemskih vojnika. Osim toga, UN na terenu nije imao nikakve informacije o napadu Srba na čelu s Karadžićem i Mladićem. Možemo reći da je to bila izgubljena igra.

Sat vremena nakon napada NATO-ovih snaga na položaje Srba primio sam telefonski poziv zapovjednika nizozemskih snaga koji je zatražio zaustavljanje NATO-ovih udara jer su njihove bombe padale preblizu nizozemskih trupa. Osjetio sam potrebu izraziti nezadovoljstvo njegovom željom, no NATO je ipak zaustavio napade te je Srebrenica pala. U to vrijeme nitko, ama baš nitko nije mogao zamisliti što bi se ondje moglo dogoditi.

Nije li to bilo naivno?

Nitko nije mogao predvidjeti takvo neprijateljstvo srpske strane. Znali smo da su tamo neki Srbi bili ubijeni, pa da su bili ubijeni neki muslimani. Ta su se sjećanja intenzivirala među Srbima, posebice kod Ratka Mladića. Ponavljam, nismo imali dovoljno sredstava za osiguranje tog područja.

Je li onda UN odgovoran ili ne?

Bili smo dio tragedije. Ne želim kritizirati poteze UN-ovih lidera, no mi smo slali tri izvješća Vijeću u kojem smo naveli propuste koncepta sigurnih područja te tražili da se to izmijeni. No Vijeće nikada nije odgovorilo na to.
Pogreška je kolektivna, isto tako i odgovornost. Vijeće je moralo biti poštenije, ono se naime nije ponašalo u skladu sa stvarnošću koja je vladala na terenu. Time je došlo do velikog propusta u komunikacijskoj liniji između Vijeća i nas na terenu. Mi smo sjedištu UN-a javili da ne možemo obaviti zadaću uz ograničenja koja su nam bila dana. Bili smo bespomoćni.

Naučili smo lekciju

Dakle odgovorno je Vijeće sigurnosti?

Da. Najveći dio odgovornosti za masakr u Srebrenici leži na Vijeću sigurnosti.

Zašto međunarodna zajednica nije reagirala kao u slučaju Kosova 1999.? Vjerojatno bi se spriječile nepotrebne žrtve?

Akcija na Kosovu bila je legitimna, ali nezakonita. Nije ju potvrdilo Vijeće sigurnosti, no istovremeno je bila usmjerena na spašavanje života, odnosno nedužnih ljudi. Postoje situacije u kojima UN reagira, a isto tako i NATO. Za ovu akciju nisu dane ovlasti, no trebala se dogoditi.

Smatrate li da ste dobro obavili posao u Hrvatskoj?

Dao sam sve od sebe. Ne mogu reći da je riječ o potpunom uspjehu zbog same prirode mandata koji mi je povjerio UN u Hrvatskoj. Imali smo iznimno ograničenu odgovornost, nismo dobili moć stvoriti mir. Naš je zadatak oblikovao gospodin Vance, a odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a. Naše su operacije bile usmjerene na južni dio Hrvatske, gdje je živjelo mnogo Srba.

Milošević je htio pokrenuti te Srbe na ujedinjenje sa Srbijom, dok su Hrvati istovremeno htjeli svoju nezavisnost. Zapadna Europa nastojala je održati mir pomoću njihovih razgovora. EU je kreiralo povjerenstvo s motom: “U redu, Hrvatska može dobiti nezavisnost, no mora se obvezati na zaštitu ljudskih prava manjinskog stanovništva, među njima i Srba.” No Zapadna Europa na čelu s Njemačkom požurila je priznati Hrvatsku prije donošenja ustava koji bi jamčio zaštitu prava manjina, što je otežalo stvari.

Međunarodnoj se zajednici zamjera što je izjednačila agresora i žrtvu, odnosno održavala status quo?

Nismo izjednačavali Vladu i pobunjeničke snage koje su se koristile silom protiv Vlade. Vođa tzv. Krajine je tražio da ga se tretira kao predsjednika, što mi nismo nikada prihvatili. Trudio sam se uvjeriti ga da je to potpuno nerealno.

Unatoč rezoluciji UN-a prema kojoj je Beograd odgovoran za okupaciju dijelova Hrvatske, nikada niste osudili vladu u Beogradu?

Mirovne snage UN-a u jugoistočnoj Hrvatskoj bile su prijelazna mjera u očekivanju konačne odluke. Mi nismo bili sudac. Naš je zadatak bio održavanje mira u tim područjima. Dakle, nismo bili arbitar u tom sukobu.

Oluja sasvim razumljiva

Zašto ste bili protiv Oluje?

Htjeli smo da hrvatska Vlada završi sukob diplomatskim putem, a ne vojnom akcijom. U vojnim akcijama uvijek stradaju civili s obje strane. Htjeli smo, dakle, uvjeriti sve strane da se sukob može riješiti mirnim putem. No nakon što su Srbi u okupiranim područjima reagirali nerazumno, “Oluja” je sasvim razumljiva. Sjećam se da je Mikelić, premijer tzv. Republike Srpske Krajine, došao poslije k meni u Beograd u suzama i s riječima: “Gospodine Akashi, trebali smo vas poslušati.” Radilo se o nerazumnim vođama koji su spriječili mirovnu tranziciju.

Znači Oluja je bila neizbježna?

Ne mogu odgovoriti na to pitanje. No očito da je Tuđman bio nestrpljiv.

Kada gledate danas na to, što je UN mogao bolje učiniti, a što nije?

Najveći propusti UN-a dogodili su se u bivšoj Jugoslaviji, Ruandi i Somaliji. Nužno je precizirati koliki bi trebao biti budžet te kakve su snage potrebne na terenu. Tu je u prošlosti bilo mnogo propusta.
 
izvor: vecernji.hr
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9806"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

I Grčka i Srbija i Hrvatska imaju višestranački sustav i nominalno demokratske ustave, institucije i procedure koje jamče ljudska prava i građanske slobode. No je li ta forma ispunjena demokratskim sadržajem? Jesu li te zemlje doista demokratske?

Ne postoji ljudski izum ili dostignuće koje se nije otelo svojoj prvotnoj svrsi i preobrazilo u opasno oružje. Dinamit i nuklearna energija su klasični i banalni primjeri, a posljednji događaji na jugoistoku Europe potvrđuju da se to zbiva i s demokracijom i to na vrlo osebujan način.

I Grčka i Srbija i Hrvatska imaju višestranački sustav i nominalno demokratske ustave, institucije i procedure koje jamče ljudska prava i građanske slobode. No je li ta forma ispunjena demokratskim sadržajem? Jesu li te zemlje doista demokratske?

Slučaj prvi. Grčka. Politička elita stvori astronomski javni dug. Dug dođe na naplatu i pokaže se da dužnik nema ni novca ni pokrića, čime ugrozi svoje vjerovnike. Vjerovnici predlože izvjesna, možda dobra, možda loša rješenja jer dugovi se, naime, moraju vraćati, ovako ili onako. To je staro i neumitno načelo imovinskog prava. Ostaje samo pitanje tko će vratiti dug: grčka država ili građani Grčke?

To jedino meritorno pitanje nije bilo postavljeno na posljednjim grčkim izborima. Nitko se nije upitao zašto bi građani trebali biti jamci javnog duga, dakle taoci svoje države. Istina, postoji začkoljica. Grčka država – i kada bi htjela – ne može znatan dio građana poštedjeti te talačke situacije iz jednostavnog razloga što je velik dio biračkog tijela zaposlen u javnom sektoru. Neminovno smanjenje javnih troškova neće dakle pogoditi samo državu i političku elitu nego i mnoge građane.

Drugim riječima, grčka država nije stvorila samo prisilne jamce i taoce nego i suučesnike. Jasno, kada su primali onu famoznu četrnaestu plaću, zaposlenici se nisu pitali postoji li pokriće za tu rastrošnost. Ne treba im zamjeriti, jer države su sposobne uvući svoje građane i u neusporedivo opasnije kriminalne avanture. Nitko se nije usudio tim ljudima reći da su prevareni, da za njihova nepotrebna i preplaćena radna mjesta nema više novca i da tog novca zapravo nikad nije ni bilo.

Umjesto suočenja s istinom i podsjećanja na prastaru dužnost vraćanja dugova, umjesto neke nove, nulte godine u kojoj bi započeo spor i mukotrpan oporavak, političke stranke su građanima ponudile demagoško praznoslovlje pa i ekstremizam. Izbori su održani (ili će biti ponovno održani, svejedno) i demokratska forma je sačuvana, ali je ispražnjena od svakog demokratskog pa i svakog suvislog sadržaja.

Slučaj drugi. Srbija. Na predsjedničkim izborima pobijedio je radikalni nacionalist. Sa stanovišta demokratske procedure ti su izbori bili valjani. No ta puka forma Srbiju ne čini demokratskom zemljom, jer u Srbiji nema relevantne političke partije koja je sposobna izgovoriti nekoliko jednostavnih istina: da je Srbija izgubila Kosovo i da priznavanje neovisnosti Kosova i odricanje od rasističke albanofobije nema alternative.

Nadalje, jednako važno, ako ne i važnije, nijedna od tri najjače političke partije u Srbiji ili ne želi, ili ne zna, ili ne može, ili najradije ne bi zauzela nedvosmislen i jasan stav prema užasu koji je srpski nacionalizam izazvao na prostoru bivše Jugoslavije u drugoj polovici osamdesetih i devedesetih godina. Drugim riječima, diskontinuitet u odnosu na Miloševićevu zločinačku politiku je polovičan, kompromisan, iznuđen, neiskren, u najboljem slučaju nepotpun, dakle moralno neupotrebljiv.

Bez tog diskontinuiteta, bez te denacifikacije izbori u Srbiji nemaju demokratski legitimitet, nego su neka vrst ankete koja ispituje količinu autizma i bunila u kojem su građani Srbije zatočeni već preko dvadeset godina.

Slučaj treći. Hrvatska. Na čelo najjače oporbene stranke, dakle na čelo organizacije koja bi po definiciji trebala biti najvažniji jamac demokracije, došao je čovjek koji ne vidi ili ne zna uvidjeti proturječje između svoga svečanog protivljenja svakom obliku totalitarizma i svoje privrženosti totalitarnoj ideologiji kakav je nacionalizam.

On ne zna ili ne želi znati da zemlja u kojoj parlament sluša crkvu nije demokratska republika nego feudalna teokracija. Dobivši monolitnu organizaciju koja će se obnovljenom strašću posvetiti nacionalističkim budalaštinama, Hrvatska je izgubila oporbu. Dobila je histeričnu falangu koja će napadati svaki dobar potez vladajuće koalicije (kojih je ionako malo, a i tada su bojažljivi i polovični), a na loše poteze vlasti reagirat će širenjem moralne panike.

Zemlja u kojoj se ni vlast nije nedvosmisleno i beskompromisno distancirala od nacionalizma i u kojoj se oporba ponosi svojim nacionalizmom nije demokratska zemlja nego dijagnoza. Činjenica da HDZ poraz na izborima nije iskoristio za svoju demokratizaciju nego za produbljivanje svoje moralne i intelektualne bijede te da između predsjedničkih kandidata i nije bilo suštinskih razlika samo je dio opće, vrlo nevesele kliničke slike.

U Grčkoj, Srbiji i Hrvatskoj demokracija nije sredstvo kojim građani kontroliraju političku elitu, nego ritual kojim politička elita kontrolira građane. Štoviše, postojanje formalne demokracije u tim je zemljama političkim elitama samo olakšalo korumpiranje građana, negdje četrnaestom plaćom, negdje nacionalističkim izmišljotinama. Njihova suverenost nema nikakvu racionalnu funkciju i svodi se na održavanje virtualnog, paralelnog svijeta u kojem važe neka drugačija moralna pravila pa čak i drugačija percepcija stvarnosti.

U tom svijetu nema vraćanja dugova, troši se lažni novac, država je i san i smisao života, jedan odvratni nacionalistički rat je totem s dignitetom, Kosovo (i tko zna što još) je u sastavu Srbije, a Ratko Mladić i ostali generali nisu zločinci nego heroji. Da slika bude potpuna, treba spomenuti i takozvanu Veliku ideju (Megali idea) po kojoj se Grčka prostire do Kavkaza. Uvijek se nađe dovoljno podanika koji u takvim poniženjima i nasrtajima na zdrav razum vide nešto čemu vrijedi dati i glas na izborima i život. I uvijek ima dovoljno smutljivaca koji će takve halucinacije nazvati demokracijom.

Taj prešutni sporazum između političke elite i gomile ima demokratsku formu i stvara privid demokratskog legitimiteta ne bi li prikrio bezakonje, prijevaru, krađu i laž, nerijetko i ubojstvo. Fašizam se umiva demokratskom procedurom jer više nije naivan da bi marširao ulicama.

No demokracija nije déodorant za prikrivanje fašističkog smrada. Ona je, za razliku od fašizma i njegovih nacionalističkih inačica, prije svega pravo na izbor, pri čemu je u lažnoj demokraciji izbor dekorativan, ritualan i formalan, dok je u stvarnoj demokraciji moguće birati između doista različitih i jasno definiranih političkih svjetonazora. I konačno, ono najvažnije: posljedice tog izbora nikada i nipošto ne smiju biti sudbonosne jer neka država demokratska je onoliko koliko se suzdržava od zadiranja u sudbinu građana.

Kako stvari stoje u Grčkoj, katastrofa je neizbježna podjednako i s dosadašnjom političkom elitom i sa Syrizom i sa Zlatnom zorom. Na podjednak način i Srbija ostaje zemlja bez perspektive dok bude birala između beznadno polovičnog Tadića (bivšeg, ako je to bitno), Šešeljevog doglavnika i Miloševićevog nasljednika.

I građani Hrvatske osuđeni su na jadnjikavo tumaranje dok se politička elita ne odrekne svojih zabluda i svoje potrebe da proizvodi i zlorabi zablude i dok se hrvatske političke dvojbe budu svodile na izbor između jedne nespretne, nedorečene, lakomislene i, biva sve jasnije, nesposobne koalicije, s jedne strane, i sablasnog HDZ-a, s druge strane.

Netko može reći da je pojava stvarne demokratske alternative koja će državu staviti u službu građanskih interesa, odreći se nacionalnih fikcija s dužnom količinom ironije i građane, jednostavno rečeno, pustiti na miru, u tim zemljama nemoguća i utopijska. U redu, ako je tako, građane Grčke, Srbije i Hrvatske od potpunog poniženja može spasiti tek spoznaja da mogu birati samo između utopije i beznađa.
 
 
(tportal.hr/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9646"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]