Dok Donald Trump ističe svoj uspjeh u osiguravanju financijske stabilnosti, američki bezobzirni dug i vojna potrošnja će na kraju izazvati pad sustava, baš kao i u posljednjim danima Sovjetskog Saveza, upozorio je Ron Paul

Predsjednik Trump već dugo hvali svoju poslovnu sposobnost i njegovu ulogu u vođenju Sjedinjenih Američkih Država, ali čak ni on ne može zaustaviti predstojeći gospodarski slom, rekao je za RT bivši kongresmen i predsjednički kandidat Ron Paul.

„Način na koji ja gledam je u ekonomskom smislu”, rekao je Paul. „Moje razumijevanje je takvo da nije naša vojska u Sjedinjenim Državama ta koja je dovela do pada sovjetskog sustava. Ono što se dogodilo je da su Sovjeti radili sa sustavom kojeg mi – ljudi u slobodnom tržištu – smatramo potpuno neodrživim”

Govoreći i o austrijskoj ekonomiji, Paul je rekao da komunizam, zajedno sa fašizmom, socijalizmom pa čak i sa kejnzijanizmom (oblik ekonomije koji je bio popularan nakon Drugog svjetskog rata) nisu bili održivi sustavi, i na kraju su propali, a isto bi se moglo dogoditi u SAD-u, i to se naziva militarizam.

„Imat ćemo nagli kataklizmički kraj koji se na neki način dogodio u sovjetskom sustavu. On neće biti identičan, postojat će pokret sukcesije, i neke od tih zemalja su napustile Sovjetski sustav. Naše države se vjerojatno neće razbiti, ali ja iskreno vjerujem da više nećemo moći priuštiti da se naše carstvo širi po cijelom svijetu.

Naše carstvo, iako na koje ne polažemo pravo, troši puno novaca i puno utjecaja, i mi prijetimo oružjem i koristimo sankcije da bi održali naše carstvo, ali mislim da je to došlo kraju.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Europska unija mora konačno shvatiti Balkan kao svoj prioritet, tvrdi njemački autor i kolumnist Ulrich Ladurner

EU mora konačno shvatiti Balkan kao svoj prioritet, tvrdi njemački autor i kolumnist Ulrich Ladurner. U svojoj kolumni za tjednik “Die Zeit” on upozorava EU da Balkan ne smije “prepustiti” Rusiji, SAD-u ili Turskoj.

DW: Ako se raspadne Europa, odnosno EU, onda će se to dogoditi tamo gdje je ona najkrhkija – na Balkanu, tamo gdje “na nju izvana djeluju moćne sile”, pišete u Vašoj aktualnoj kolumni. To je vrlo snažna slika. Na što konkretno mislite?

Ulrich Ladurner: Namjerno sam odabrao jednu tako snažnu sliku, htio sam usmjeriti pažnju javnosti prema Balkanu – zato što imam osjećaj da se u ovom trenutku tamo, iz različitih razloga, nešto sprema. Naravno da sve te zemlje još nisu članice EU-a, ali moja argumentacija je jasna: to je dio Europe i mora ostati dio Europe. I to treba jasno signalizirati.

Ali upravo to EU ne čini. Tvrdi se već godinama da sve zemlje regije imaju europsku perspektivu, ali napretka nema. Upravo suprotno, regija nazaduje, vidimo i nove napetosti, nacionalisti testiraju koliko daleko mogu ići. EU je posljednjih godina zapostavio Balkan.

Bilo je puno drugih kriza s kojima se EU bavila i morala baviti. Politika je bila u stalnom krizom modusu. A za rješavanje problema na Balkanu treba se usredotočiti na te probleme i potrebna je izdržljivost, upornost. A u tome EU nije uspjela, jer se i sama bori za preživljavanje. Dodatni je problema da su se na Balkanu s vremenom formirale strukture koje se odupiru reformama. I sad je teško “razbiti” te strukture.

Balkan se vratio u fokus, kao geopolitički vrlo zanimljiva regija. Zato bi EU konačno trebao uvesti reda u regiji i Balkan početi doživljavati kao prioritet, stoji u Vašem tekstu. Nije li to iluzorno očekivati u ovom trenutku?

Sjetimo se 90-ih godina, kada su balkanski ratovi okončani zahvaljujući američkim intervencijama i angažmanu Clintonove administracije. Europljani nisu mrdnuli prstom ni u BiH ni na Kosovu. Ne mogu zamisliti da Balkan danas pretjerano zanima Donald Trumpa. Zbog toga EU i ima odgovornost da se pobrine oko te regije – i to u vlastitom interesu. Balkan se ne smije prepustiti drugima. Ni Amerikancima, a ni Rusima.

Ali svojim nedjelovanjem, barem ne dovoljno odlučnim, EU Balkan prepušta drugima…

Da, ali ne smijemo ipak zaboraviti da ljudi na Balkanu žele u EU, EU je atraktivan. Još uvijek unija ima većinu tih ljudi na Balkanu na svojoj strani. Ali u pravu ste, premalo je napravljeno i EU je zato izgubio simpatije i podršku i dio tih ljudi. Bilo je premalo pritiska na lokalne moćnike poput Dodika i ostalih. I premalo potpore demokratskim snagama u regiji. Bez obzira na sve, ja ipak ne mislim da je Balkan izgubljen.

Kad se radi o europskim perspektivama zemalja regije, postoji ona šaljiva rečenica koja, čini mi se, dobro opisuje status quo: jedni se pretvaraju da žele postati članovi EU-a, a drugi se pretvaraju da ove prve žele primiti…

Činjenica je da u ovom trenutku nema konkretnih perspektiva da će zemlje regije u dogledno vrijeme postati članice EU-a. Unija je sama u toliko dubokoj krizi da nije u stanju primiti nove članice. Za to jednostavno nema potrebne većine. Ako to nije moguće, a čini mi se da u idućih 10-15 godina članstvo neće biti moguće, puno drugih stvari je moguće. Balkan treba vratiti na dnevni red, reći da je to prioritet, jasno signalizirati da se neće tolerirati daljnji proces dezintegracije, mislim pritom i na Republiku Srpsku, može se investirati, intenzivno surađivati…

Kako ocjenjujete ulogu Njemačke u regiji? U BiH ili Makedoniji, na primjer, gdje su krize najočitije?

I Nijemci su, kao i ostatak EU-a, dugo vremena “spavali” kad se radi o Balkanu, preciznije govoreći oni su se bavili drugim problemima. Ali su se onda probudili, nakon velikih prosvjeda u BiH, ali i nakon što su shvatili da je Putin aktivan na Balkanu,

Nijemci i Britanci su pokrenuli zajedničku inicijativu kako bi izvršili pritisak kako bi se zemlje regije reformirale. Njemačka je shvatila da mora učiniti više, ali evo opet vidimo i na summitu na Malti da Balkan nije glavna tema – glavna tema su bile Libija i migranti. Čak i u vremenima kada su migranti bili na Balkanskoj ruti, nije se pričalo o Balkanu, već o migrantima.

Znači opet ništa od prioritetnog tretmana Balkana? Balkan kao zadnja rupa na svirali?

Nažalost ne, trenutno ne. Ali će Balkan opet postati prioritet ako izbije neka veća kriza. A onda će biti prekasno.

Je li stvarno moguće izbijanje novog rata na Balkanu?

Ne. Ne vjerujem da bi mogao izbiti rat kao u 90-im godinama. Ne mogu si to zamisliti. Ali vidimo da se pojačava konfliktni potencijal. Vlak u smjeru Kosova, manjkave ekonomske perspektive, masovna migracija mladih, pretpostavke da se Balkan opet pretvori u konfliktnu regiju su dakle prisutne. Ne želim uspoređivati Balkan sa Sirijom, ali i na Balkanu se sudaraju interesi velikih sila. EU je aktivna u regiji, vidimo da su i Rusi aktivni, tu je i Turska…

Kako će se Trumpov izbor odraziti na Balkan?

To tek treba vidjeti, on je dosta neuračunljiv. Ono što je važno jest reći da je Balkan odgovornost EU-a. Balkan nije još kompletno dio EU-a, ali je dio Europe. EU mora odlučnije djelovati kako bi regija napredovala, a ljudi imali perspektivu. To nije zadaća ni Amerike ni Rusije. Već naša zadaća, nas Europljana.

Ulrich Ladurner je njemački autor i kolumnist za ugledni tjednik „Die Zeit”. Tijekom svoje karijere izvještavao je s mnogih kriznih područja, od BiH, Kosova, Afganistana, Pakistana, Irana, Iraka ili Libije. Autor je brojnih knjiga.
 
(vecernji.hr)

Prema njegovom mišljenju, ECB je počinila fatalnu grešku kad je pristala izvlačiti države u bankrotu poput Grčke i Irske

Bolje rješenje je bilo istjerati Grčku iz eurozone i pružiti joj velikodušnu podršku nakon što obnovi stabilnost drahme.

Projekt zajedničke europske valute neodrživ je u sadašnjoj formi i samo što nije propao, upozorava njezin glavni arhitekt.

Profesor Otmar Issing, prvi glavni ekonomist Europske središnje banke, upozorio je da euro ne može preživjeti u ovakvoj verziji, te da je ECB postala opasno prenapregnuta u pokušaju da upravlja s 19 različitih ekonomija koja koriste zajedničku valutu.

Usporedio je ovaj sustav s “kućom od karata” koja će se “jednog dana samo raspasti”, prenosi Independent.

“Realno, bit će to slučaj provlačenja, borbe od jedne krize do druge. Teško je predvidjeti koliko će to potrajati, ali ne može trajati vječno”, dodao je Issing.

Prema njegovom mišljenju, ECB je počinila fatalnu grešku kad je pristala izvlačiti države u bankrotu poput Grčke i Irske.

Bolje rješenje je bilo istjerati Grčku iz eurozone i pružiti joj velikodušnu podršku nakon što obnovi stabilnost drahme.

“Pakt o stabilnosti i rastu propao je, manje ili više. Intervencije ECB-a eliminirale su tržišnu disciplinu.

Stoga nema fiskalnog kontrolnog mehanizma ni od strane tržišta ni od strane politike. Ovo ima sve preduvjete za katastrofu monetarne unije”, smatra Issing.

Pesimistični zaključak profesora Issing je da nema rješenja za probleme monetarne unije bez formiranja političke unije, što je malo vjerojatno.
 
(vestinet.rs)

U Britaniji je zvanično startala kampanja za referendum o članstvu zemlje u Europskoj uniji, zakazan za 23. lipnja. Zapravo, rasprava o toj temi – pri čemu ne samo u Britaniji, već i na kontinentu – vodi se odavno.

Ali, od 15. travnja, dva udruženja, koje je britanska izborno povjerenstvo službeno imenovala za organizatore referenduma, imaju pravo trošiti novac za lobiranje – do 7 milijuna funti svaki.

Međutim, iako britanska vlada ima dovoljno argumenata u korist očuvanja članstva u EU, referendum koji se približava, ipak, nanosi Europskoj uniji vrlo bolan a možda i fatalan udarac.

U siječnju 2013. godine, britanski premijer David Cameron – u ime svoje političke stranke – objavio je da će vlada Njezinog Veličanstva zakazati referendum o očuvanju članstva Velike Britanije u EU ukoliko konzervativci pobjede na parlamentarnim izborima 2015. godine. Istina, prethodno je britanska vlada trebala razgovarati s EU o promjeni uvjeta britanskog članstva u Uniji.

Konzervativci su pobijedili na parlamentarnim izborima. Cameron je ostao premijer. Pregovori, koji su trajali čitavu drugu polovicu 2015. godine, završili su potpunim uspjehom za Britaniju: 20. veljače 2016. godine Europska unija se, nakon čisto akademskog otpora, suglasila sa svim zahtjevima vlade Njezinog Veličanstva.

Upravo tada je Cameron najavio da će obećani referendum biti održan 23. lipnja 2016. godine.

Danas su pristaše i protivnici očuvanja članstva Britanije u EU oštro podijeljeni – po pola. Čak i unutar vlade nema jedinstvo, o čemu svjedoči pozicija premijera, koji je izjavio, da se zalaže za ostanak Britanije u Europskoj uniji, ali ministri vlade u ovom slučaju mogu, ne samo da glasuju po osobnom nahođenju, već mogu i lobirati za izlazak iz EU.

Ipak, pristalice očuvanja “europskog jedinstva” imaju dobre šanse da obrane svoju poziciju.

Prvo, protiv izlaska iz EU tradicionalno nastupaju škotske elite, koje su već izjavile da zadržavaju pravo da provedu novi referendum o neovisnosti Škotske u slučaju da bude donesena odluka o istupanju Velike Britanije iz Europske unije. Unatoč tome, većina Škota će glasovati protiv.

Drugo, na referendumu će imati pravo glasati građani zemalja Britanskog Commonwealtha, koji se u vrijeme njegovog održavanja budu nalazili na teritoriju Velike Britanije. A to je otprilike 3 milijuna ljudi koji su zainteresirani da se zadrži status quo.

Treće, još milijun i pol građana Britanije stalno je nastanjeno na kontinentu. I oni također ne žele mijenjati pravila igre.

Na kraju, kao četvrto, ankete pokazuju da zagovornici izlaska iz EU računaju da će Velika Britanija uspjeti da se oslobodi svih europskih obveza, uz zadržavanje svih prednosti članstva. A to je krajnje sumnjivo, jer Europska unija ionako jedva uspijeva osigurati ustupke koje podrazumijeva poseban status Velikoj Britaniji.

Osim toga, sporazum je uvjetovan napomenom da će stupiti na snagu samo u slučaju da Velika Britanija formalno potvrdi svoju namjeru da ostane članica EU.

Tijekom 90-ih godina jedan od glavnih argumenata u prilog EU je bilo ukazivanje da u njen sastav streme svi susjedi. Zaista, za ulazak u EU tada su se borile ne samo istočnoeuropske i pribaltičke države, ne samo zapadne republike raspadnutog SSSR-a, već i geografski izvaneuropske kavkaske države, pa čak i neke države Srednje Azije.

Što više, krajem 90-ih godina EU je bila prisiljena izmisliti mehanizme “susjedstva” za države Magreba, dokazujući mogućnost pa čak i učinkovitost širenja EU na Sjevernu Afriku (od 1998. do 2006. godine, EU je potpisala sporazum o asocijaciji sa svim zemljama Magreba, osim Libije, kao i sa Egiptom, Jordanom i Libanonom).

Slika svijeta je bila jasna i jednostavna – Sovjetski Savez je bio neučinkovit i raspao se, jer su svi htjeli iz njega izaći, a EU je učinkovita zato jer u nju svi žele ući.

Britanski referendum uništava ovu legendu. Pitanje izlaska iz Unije ozbiljno se razmatra u jednoj od vodećih zemalja EU, i rezultati volje naroda se nikako ne mogu predvidjeti. A svoje nezadovoljstvo diktatom europske birokracije u više navrata su izražavali Mađarska, Grčka, Italija i (ne tako glasno, ali redovito) i druge zemlje juga i istoka Europe.

Dok su se bunili mlađi partneri, Bruxelles se nije mnogo uzbuđivao: jer, kuda bi oni mogli otići? Ali, ako zajednica prestane zadovoljavati potrebe glavnih korisnika, onda putem referenduma može poći i njemački biznis, nezadovoljan kako općom vanjskom politikom EU, tako i politikom vlastite vlade, čiji sankcijski rat s Rusijom donosi njemačkim industrijalcima i trgovcima značajne gubitke.

A bez Njemačke, Europska unija – nije Europska unija.

Rumunjskoj, Bugarskoj i Poljskoj, pa čak i Portugalu i Španjolskoj trebaju njemački krediti za kupnju njemačke robe, njemačko platežno sposobno tržište za prodaju njihovih proizvoda iz rijetkih sektora gospodarstva koji su još aktivni, njemački turisti, itd. Čak i ukupan proračun EU, iz koga redovito izvlače financijsku pomoć mali i slabi, puni uglavnom Njemačka. A poslije ustupaka Velikoj Britaniji, udio Njemačke u financiranju sveevropskog jedinstva bit će još veći.

Generalno, prvo, primjer je zarazan. Naročito primjer tako uglednog partnera kao što je Velika Britanija. Ukoliko London dobije pravo da ne nosi teret sveevropske financijske i sigurnosne politike, ako je njemu dozvoljeno da samostalno regulira migracijske tokove na otoku, kao i ograničiti socijalna davanja migrantima iz drugih zemalja EU, onda će i drugi željeti da učine isto. Posebno imajući u vidu da Britanija zadržava sve prednosti članstva.

Međutim, ako svi dobiju ista prava kao što ih ima Velika Britanija – onda će EU postati fikcija.

Europskom komisijom neće imati tko upravljati, a proračun EU neće imati tko napuniti. Pristajući na ustupke jednom članku, radi očuvanja formalnog jedinstva, EU motivira i ostale da iste ustupke traže za sebe.

Drugo, teret očuvanja EU, ranije raspodijeljen između najjačih ekonomija, postaje pretežak za samu Njemačku.

Italija i Španjolska su dugo bile primatelji europske financijske pomoći, kojom, uz velike teškoće, uspijevaju ne doći u grčko stanje. Francuska, u najboljem slučaju, može o svom trošku da održi dojam vlastitog relativnog prosperiteta, ali nema snage da pomogne ikom drugom.

Sada i London odbacuje teret održavanja “sveevropskog” balasta, milostivo omogućavajući Berlinu, jer je njemu toliko potrebna ujedinjena Europa, da plati njeno postojanje iz svog džepa.

Globalna sistemska kriza, žestoko podrivajući temelje svih suvremenih ekonomija, ne spava, Berlin nema novca za bacanje. Po rubu oštrice hoda Deutsche Bank, mjehuri toksične aktive koji su do te mjere narasli, da prijete da sahrane, u slučaju eksplozije, ne samo njemački, već i sveeuropski financijski sustav.

Čak ni svjetske financije neće dobro proći – kriza 2008. godine će izgledati kao lagani povjetarac.

Njemačka industrija gubi borbu za američko tržište od Kine, pa čak i od Rusije. A upitna je čak i njena dominacija na tržištima EU. Očuvanje konkurentnosti na račun zamrzavanja prihoda u uvjetima rastućeg pritiska na obiteljske budžete prijeti padanjem kupovne moći vlastitog stanovništva.

U principu, situacija nije pogodna za preuzimanje dodatnih troškova.

Na neki način, trenutna situacija u EU podsjeća na situaciju u Sovjetskom Savezu prije tri desetljeća. Periferija, koja prima pomoć je nezadovoljna diktatom centra, a financijske mogućnosti prenapregnutog centra su sve iscrpljenije zbog periferije koja mu “sjedi na vratu”.

Razumijevanje uzajamnosti postupno ustupa mjesto uzajamnim potraživanjima, nezadovoljstvu i želji da se revidiraju pravila igre. Ali, ono što je s mukom uspjelo zbog sveevropskog prosperiteta (podsjećam na propali Ustav Europske Unije koji su oborile Francuska i Nizozemska, i koji je prinudno zamijenjen Lisabonskim ugovorom), ne može uspješno biti ponovljeno u uvjetima krize sustava.

Kada se Sovjetski Savez raspadao, zahtjevi za otcjepljenje stizali su od pribaltičke elite. Beloveška Pušća i sve ostalo došlo je tek kasnije. Početak se desio, kada su nacionalne elite saveznih republika, uvidjevši da se s Estoncima, Latvijcima i Litvancima trguje, da se njihova lojalnost pokušava kupiti dodatnim ustupcima, pomislile su: “A zašto ne bismo mogli i mi – ako mogu oni”?

Sada je britanski referendum ista takva mina pod temeljima Europske unije, kakva je bila pribaltička fronda u odnosu prema SSSR. Stvar nije u rezultatima referenduma. Stvar je u tome što je EU odustala od principijelne pozicije koja se temeljila na tome da su sva prava i beneficije moguće samo pod uvjetom izvršenja određenih obveza, pa još – pristajući na ucjene Camerona – krenula u ustupke.

Da je Europska unija odustala od pregovora i dopustila Britaniji mogućnost da bira između zajedničkih napora u rješavanju zajedničkih problema i separacije – ni jedan mogući izbor Londona ne bi bio opasan za EU kao što je davanje Londonu posebnih prava radi očuvanja prividnog jedinstva.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Europska unija kao zajednica zemalja je bila veliki i nadasve plemenit san, no sada tom snu prijete sve teži i ozbiljniji izazovi…

U zadnje vrijeme vidljivo je da unutar Europske unije postoji niz različitosti, da je nemoguće održati jedinstvenu monetarnu politiku i gospodarsko jedinstvo unutar zemalja koje su različite i koje štite svoju fiskalnu politiku.

Europska dužnička kriza bila je prva naznaka da nešto nije u redu. Njemačka već godinama daje pozajmice slabijim članicama eurozone, a onda oni kupuju njemačka dobra.

I to nije jedini takav primjer. Velika razlika o trgovinskoj moći morala je jednom izaći na vidjelo. I izašla je u vidu dugova zemalja kao što su Grčka, Italija, Španjolske, Portugala i Irske. Ako tome pridodamo i političke napetosti koje proizlaze zbog velike izbjegličke krize s kojom se suočava Europa i rizik od Brexita, onda je posve jasno kako je kolaps Europske unije zapravo sve realniji.

Business Insider izdvaja pet najvećih problema s kojima se Europska unija suočava i koji bi mogli presuditi njezinom jedinstvu, ali i konačnom opstanku.

1. Talijanska bankarska kriza

Italija će vjerojatno postati glavni razlog za glavobolju. Bankarski sustav zemlje već je u velikoj krizi. U Italiji je pad cijena u financijskom sektoru toliko oštar da su ministri pokušali umiriti javnost tvrdnjama da su banke sasvim stabilne.

Loši krediti čine gotovo 20% od talijanske imovine bankarskog sustava. Neke banke drže gotovo 40% loših kredita.

Kolaps talijanskog bankovnog sustava je sistemski rizik za cijelu Europu. Italija je osmo po veličini gospodarstvo u svijetu, tek nešto manje od Indije. Stoga je njen utjecaj na globalno gospodarstvo prilično velik.

2. Situacija u Grčkoj

Grčka je nakon svega što se u proteklo vrijeme događalo u toj zemlji i dalje vrlo važna za Europsku uniju. Naročito jer su to vrata Europe, prolaz izbjeglica prema Europi. Bogatije članice moraju Grčkoj ponuditi pomoć i suradnju kako bi ona mogla izaći na kraj sa cijelom situacijom obzirom da na tisuće izbjeglica na dnevnoj razini dolazi u tu zemlju.

S druge strane Grčka se nosi s izazovom dužničke krize. Za vratom joj sjedi upravo Njemačka koja se dosta strogo odnosi prema cijeloj situaciji s vraćanjem duga.

3. Kraj Schengena

Teroristički napadi koji su u studenom pogodili Pariz rezultirali su strahom i željom za većom kontrolom unutar granica Europe, naročito Schengena. Napadi su uzrokovali mišljenje većine građana Europe da je izbjeglička kriza velika prijetnja sigurnosti Europe.

Stoga se razmišlja o dodatnim ograničenjima schengenskog prostora, tj. izbacivanju nekih zemalja kako bi se imala kontrola i stroža regulacija ulazaka u Schengen.

Početna dobrodošlica pretvorila se u veliki strah. Jedna od najmoćnijih osoba Europe njemačka kancelarka Angela Merkel našla se pod velikim pritiskom zbog svoje otvorene politike prema migrantima. To je ujedno povezano i sa sljedećim rizikom za opstojnost EU.

4. Turska kao članica EU

Očajna razmjerima izbjegličke krize, EU ozbiljno razmatra da prihvati Tursku pod svoje okrilje kao svoju članicu u zamjenu da Turska zadrži migrante koji dolaze iz Afrike, Sirije, Iraka…

Primanje Turske kao članice EU je problematično za Cipar, koji je mali otok, ali jednako snažna članica EU, s tehnički istim potencijalom glasanja unutar EU kao Francuska i Njemačka. Cipar može staviti veto na dogovor oko izbjeglica koji Europa zapravo očajnički treba i želi postići s Turskom.

Rješenje je, u ovom trenutku, da velike i moćne članice EU prisile one manje da zbog dugoročnog jedinstva prihvate rješenje s Turskom.

Cipar ima legitimno pravo odbiti, jer ima problema s Turskom koja je priznaje ciparske putovnice i ne dopušta brodovima i avionima s Cipra prilaz i slijetanje u svoje luke.

5. Brexit

I naravno, jedan od velikih opasnosti je Brexit, izlazak Velike Britanije iz Europske unije. Naime, ovoga ljeta bit će održan referendum u Velikoj Britaniji koji bi mogao dovesti do izlaska iz EU.

To će značiti opasan presedan. Za godine koje slijede moglo biti biti velikih posljedica za svjetsko gospodarstvo i trgovinu,

Ukoliko EU ipak stane na kraj ozbiljnim problemima koji trenutno narušavaju njezinu opstojnosti, ostaju tek dva moguća ishoda za masivne dugove zemalja članica i neuravnotežen proračun. Prva je da se razvije jedna potpuno nova gospodarska struktura u Europskoj uniji.

Ako EU ostane cijela, morat će se uhvatiti u koštac s dugom država članica. Budući da europske elite žele vidjeti ujedinjenu Europu, vjerojatno je da kada dođe do pitanja dug zemalja, nekim čudnim izračunom će se taj dug staviti u bilancu Europske središnje banke.

Onda će se zahtijevati da sve zemlje uravnoteže svoje proračune, baš kao što i sve države SAD-a to moraju učiniti. To nije nimalo jednostavno, ali izvedivo je. No, to bi moglo dovesti do slabljenja Njemačke, Zašto? zasto što 40 posto njenog BDP-a dolazi od izvoza unutar drugih članica Europske unije.

Drugi mogući ishod je da neće biti dogovora o tome kako se nositi s dugom, umjesto toga će se vratiti državama članicama upravljanje vlastitim valutama. Te nove valute bi bile biti mnogo slabije u odnosu na primjerice obnovljenu njemačku marku, čak 30 posto niže u odnosu na npr. dolar. Taj scenarij bi najviše odgovarao američkim turistima jer bi mogli jeftino ljetovati u Italiji ili Grčkoj, ali bi imalo katastrofalne posljedice za globalnu ekonomiju.
 
(drukciji.ba/uredio:NSP)

Piše: Michael Thomas

Pad Berlinskog zida i raspad SSSR nije spontan razvoj događaja kao što mainstream mediji žele da vjerujemo

Malo tko je tada znao da su ih Boris Jeljcin i Vladimir Putin uspjeli sve prevariti.

Jeljcin je morao platiti cijenu i igrajući po zahtjevima zapadnih lidera ako želi da se nacija oslobodi iz kandži predatora. On je na kraju odradio savršen posao, osiguravajući glatku tranziciju na Putina.

Od samog početka proizvedenog građanskog rata u Ukrajini, zapadne sile su otkrile svoje prave namjere za stvaranje novog “Europskog Izraela”. Uklanjanje ruskog jezika i uvođenje hebrejskog kao drugog službenog jezika je samo još jedan očigledan korak ka tome.

Tu se pojavio plan za naseljavanje Ukrajine. Nitko od Izraelaca ne želi živjeti na teritoriju gdje je u stalnom strahu od napada projektilima iz susjedne države. To je razlog zašto danas postoji vrlo tihi pokret Aškenazi Židova koji se žele vratiti u Ukrajinu, u svoju drevnu domovinu.

Do 1989. godine klatno moći se prebacilo s komunizma na predatorski kapitalizam čiji je jedini cilj bio izravna kontrola ogromnih prirodnih bogatstava, industrijskih baza i druge nacionalne imovine. Ovaj jedinstveni oblik korumpiranog predatorskog kapitalizma morao se sakriti od javnosti jer je bilo u planu da se pokradu i država i stanovništvo.

Zašto se angloameričke strana toliko plaši Putina i zašto ga hoće oboriti?

Nijedan svjetski lider nije toliko demoniziran od strane Zapada u proteklom desetljeću kao ruski predsjednik Vladimir Putin.

Niti jedan predsjednik niti premijer nije bio podvrgnut tolikim osobnim napadima i neumornim lažnim optužbama.

Jasno je da Vladimir Putin predstavlja ozbiljnu prijetnju Svjetskoj vladi iz sjene (World Shadow Governmernt – WSG) na način koji duboko uznemirava one na vrhu globalne piramide moći.

Zašto ga se toliko plaše?

Prije nego što se odgovori na to pitanje, mora se prvo shvatiti i razmotriti unaprijed planirani raspad SSSR. Tek tada će akcije i izjave Vladimira Putina dobiti pravo značenje.

Ultra-tajni dogovor je napravljen prije izazivanja raspada SSSR nakon pada Berlinskog zida

Jedna od najbolje čuvanih tajni koja je predvidjela neizbježan raspad Sovjetskog komunizma i posljedičnu raspad SSSR jeste da se sve odvilo unutar pažljivo iskontrolisanog plana. Tim planom su rukovodili bankari, političari i brokeri za ulaganja koji su pritiskali sve gumbe, jer su svi oni imali velike interese za eksploataciju ogromnog bogatstva ruske domovine.

Pad Berlinskog zida i raspad SSSR nije spontan razvoj događaja kao što mainstream mediji žele da vjerujemo. Točno je da je Rusija postala liberalizirana u odnosu na Sovjetski komunizam, ali samo da bi postala neoliberalizirana od strane bankstera.

Zapravo, čitavo raspuštanje SSSR je proizvod brojnih tajnih sastanaka s predstavnicima na najvišoj razini iz SSSR, SAD, Velike Britanije i drugih većih angloameričkih nacija i kontrolora WSG.

Do 1989. godine klatno moći se prebacilo s komunizma na predatorski kapitalizam čiji je jedini cilj bio izravna kontrola ogromnih prirodnih bogatstava, industrijskih baza i druge nacionalne imovine. Ovaj jedinstveni oblik korumpiranog predatorskog kapitalizma morao se sakrije od javnosti jer je bilo u planu da se pokradu i država i stanovništvo.

Vođe poput Mihaila Gorbačova i Borisa Jeljcina odabrani su kako bi bez razmišljanja odobravali krađu države koju su koordinirali oligarsi. Pošto se političkim liderima obično ništa ne govori, oni nisu ni bili svjesni da su dio sheme da se pokrade rusko bogatstvo.

Dok su lešinarski kapitalisti iz Rusije i sa Zapada orobljavali Rusiju, ultra-tajna grupa ruskih patriota i nacionalista, lojalnih političara i dužnosnika vlade kovala je plan da sve to povrati kada za to dođe vrijeme.

CIA je također bila izravno umiješana u ovu prijevaru stoljeća

Da li itko može povjerovati da se CIA pretvarala da nije uspjela predvidjeti ovaj monumentalni raspad, kada je u stvari upravo ona vukla sve konce ovog iskontroliranog uništenja.

CIA je čak otišla toliko daleko da je koristila novine ne bi li uvjerila američku javnost da su doživjeli neuspjeh po ovom pitanju. Njihova namjera bila je da sakriju pravu shemu usmjerenu protiv naroda Rusije i bivših sovjetskih republika koje su sačinjavale Sovjetski blok.

Sada bi trebalo biti jasno zašto su svi ruski oligarsi pobjegli u London, Tel Aviv i New York City

Ima li boljeg načina za oligarhe da se zaštite od ruskih optužnica nego da potraže zaštitu CIA-e, MI6-a MOSSAD-a unutar angloameričke strane? Čak je i nedavno oslobođeni bivši predsjednik sada propalog Yukos Oil-a, Mihail Hodorovski proveo više vremena u SAD zagovarajući novu rusku revoluciju.

Izgleda da nitko od zapadnih lakovernika ne razumije da više nije 1917. godina i da Vladimir Putin nije car Nikolaj Romanov. Također ne mogu shvatiti da su se mnogi njihovi oligarsi u inozemstvu suočili s katastrofalnim sudbinama. Nitko od njih sada se ne može ni nadati da dodirne Putina kada je državna moć nepovratno ujedinjena sa voljom Kremlja.

Ukrajina: Još jedan prevrat države koji je koordinirala CIA … za SAD i Izrael

Ono što je naročito iznenađujuće je što je Zapad toliko transparentan po pitanju svojih metoda i motiva za potkopavanje Rusije. Nedavni prevrat u Kijevu je još jedan takav primjer i ovdje su cionistički oligarsi povezani sa SAD, Velikom Britanijom i Izraelom postavljeni na ključne nacionalne liderske položaje, ali i na vlast svih regije. Još jednom je izveden plan iskorišten tijekom rušenja SSSR, uz milijarderske oligarhe koji preuzimaju kontrolu nad bogatstvom Ukrajine.

Mnogi ne znaju, ali postoji plan modernog Izraela da povrati svoju izvornu domovinu u Ukrajini čiji je istočni dio nekada pripadao Kazariji u vrijeme kada je judaizam odabran od strane kralja kao službena religija države.

Židovi su zatim nakon Prvog i Drugog svjetskog rata prisiljeni živjeti okruženi muslimanskim i arapskim nacijama pri čemu je Palestina oteta pred njihovim očima.

Tu se pojavio plan za naseljavanje Ukrajine. Nitko od Izraelaca ne želi živjeti na teritoriju gdje je u stalnom strahu od napada projektilima iz susjedne države. To je razlog zašto dana postoji vrlo tihi pokret Aškenazi Židova koji se žele vratiti u Ukrajinu, u svoju drevnu domovinu.

SAD, Velika Britanija i EU su pokazale svoje pogrešne namjere od samog početka

Od samog početka proizvedenog građanskog rata u Ukrajini, zapadne sile su otkrile svoje prave namjere za stvaranje novog “Europskog Izraela”.

Uklanjanje ruskog jezika i uvođenje hebrejskog kao drugog službenog jezika je samo još jedan očigledan korak ka tome. Svo vrijeme angloamerička strana optužuje Rusiju da želi stvoriti novu regiju – Novorusiju dok se događa upravo suprotno.

Ne samo da bi takav “Europski Izrael” osigurao visoko stratešku geopolitičku lokaciju za daljnju destabilizaciju Rusije, već će se Ukrajina iskoristiti za miješanje u Europsku uniju. Kao što je Izrael korišten za remećenje Bliskog istoka desetljećima, tako bi se nova Ukrajina iskoristila u sličnom smislu za remećenje Eurozone.

Kada je oslobođeno neofašistički vodstvo iz Kijeva na istočnu Ukrajinu, postalo je očito da je veća agenda etničkog čišćenaj u pitanju. Neki su čak i insinuirali da se događa usporeni sistematski genocid.

Stara carstva moraju umrijeti da bi se napravilo mjesta za pravu globalnu transformaciju koju Putin promovira

Ako angloameričke stranu definira jedan cilj, to je onda njihova nezasitna žeđ za naftom i prirodnim plinom, što se vidi iz petrodolara koji je ubrzo postao svjetska rezervna valuta. Angloameričke strana je ipak suviše neučinkovita i previše troši pri uporabi ovih energetskih resursa, trošeći pritom velike količine vermena, energije i novca.

Upravo tu leži sjeme njihovog uništenja jer oni više ne mogu podnijeti troškove neophodne za održavanje njihovog carstva. Jedini spas od njihovog ekonomskog kolapsa je suradnja sa zemljama BRICS-a, Rusijom i Eurozonom.

Kada se dim raziđe, države Eurozone će duboko zažaliti zbog uvođenja kontraproduktivnih sankcija Rusiji. Upravo oni sada prolaze kroz ogromne ekonomske posljedice.

Pojava Vladimira Putina, savršeno osujećivanje angloameričkih planova

Prvo je važno shvatiti da Putin nije jedini koga se boje, već je tu i sila koja stoji iza njega.

Kada je Boris Jeljcin odabrao Putina kao svog nasljednika, nitko se nije nadao da će on napraviti preokret od 180 stupnjeva. On je pokrenuo proces vraćanja Rusiji onoga što joj je oduzeto. Neki ga čak uspoređuju i sa Petrom Velikim.

Putinovi bliski odnosi s patrijarhom ruske pravoslavne crkve – njegove svetosti patrijarha Kirila – izazvao je veliku ljubav i poštovanje od strane ruskog naroda prema njemu.

Povijest je pokazala da je Boris Jeljcin napravio dobar izbor kada je postavio Vladimira Putina za premijera.

Naravno da su oligarsi morali završiti ili u zatvoru ili u egzilu

Putin je upravo to namjeravao učiniti, neovisno od reakcija i prijetnji Zapada. On nije htio dopustiti da predatorski kapitalisti unište Rusiju

Zapad je mogao samo biti šokiran činjenicom da je predsjednik odabrao svoju naciju i svoj ​​narod umjesto interesa bankara, industrijalista i moćnih oligarha.

Malo tko je tada znao da su ih Boris Jeljcin i Vladimir Putin uspjeli sve prevariti. Jeljcin je morao platiti cijenu i igrati po zahtjevima zapadnih lidera ako želi da se nacija oslobodi iz kandži predatora. On je na kraju odradio savršen posao, osiguravajući glatku tranziciju na Putina.

Glavni razlog zašto zapadne sile toliko preziru Vladimira Putina je taj što ih je potpuno prevario radi boljitka ruskog naroda

Samo uz razumijevanje temperamenta ruskog naroda koji je svašta proživio kroz pad komunizma, mogu se pravilno razumjeti sile koje stoje iza Putina.

Zaista, sile koje podržavaju Putina pri njegovoj misiji za pravi nacionalni suverenitet mnogo su veće od predsjednika SAD, premijera Velike Britanije, vrhovnog lidera NATO-a ili lidera Europske unije. Moć iza Putina je zapravo cijela Rusija, sila koja je odlučna u tome da nikada više ne bude zatvorenik angloameričke strane i nikakav Washington, London ili Europska unija neće promijeniti tu odlučnost.

Nuklearna oružja imaju veliku ulogu u izjednačivanju

Rusija je tijekom Hladnog rata razvila moćnu nuklearnu tehnologiju na iznenađenje Zapada.

Zapad također nije mogao ni sanjati da će najbogatiji čovjek u Rusiji – Mihail Hodorovski biti 10 godina u zatvoru s obzirom da je on bio njihov ključni čovjek u daljnjem potkradanju ruske nafte i plinskih rezervi … čitava shema je krenula u pogrešnom pravcu.

Međutim, sada kada je Ruska federacija preispitala svoje nuklearne mogućnosti, njen taktički odgovor i strateška pripremljenost nikad nisu bili bolji. Upravo zato Rusija i saveznici BRICS-a sada stoje na putu angloameričke strane ka Novom svjetskom poretku.

Zahtjev Rusije za poštovanje nacionalnog suvereniteta predstavlja mnogo veći svjetski pokret

Prava moć iza Putina da se uočiti kada se samo počnu nabrajati države koje se okreću od američke hegemonije ka Rusiji i Vladimiru Putinu. Svoje odricanje od angloameričke strane pokazale su Mađarska, Kina, Indija, Brazil, Južna Afrika, Venezuela, Bolivija, Ekvador i mnoge druge …

Prodornost interneta naročito je olakšala otkrivanje onoga što se zaista događa diljem svijeta.

Budućnost svijeta nalazi se u Rusiji

“Iz Rusije dolazi nada za svijet. Ne zbog onoga što su nekada predstavljali komunizam ili boljševizam – ne! Sloboda! Da će svaki čovjek živjeti za svog bližnjeg. Taj princip je rođen tamo. Bit će potrebne godine da se sve to iskristalizira, ali iz Rusije dolazi nova nada za svijet. “

~ Edgar Kejs

Nakon nedavnog oslobađanja od ateizma bezbožničkog marksizma, Rusi su ponovo prigrlili mističnu tradiciju ruske pravoslavne crkve.

Obzirom na ovu duboku kulturnu transformaciju, pojavljuje se novo nacionalno razmišljanje. Nesumnjivo se ono okreće prema konzervativnijem i tradicionalnijem društvu koje je u potpunoj suprotnosti od zapadnih društava.

Ruski narod je naučio da poštuje Putina kao vođu koji žestoko štiti svoju domovinu. Zato je usporedba s Petrom Velikim, industrijalnim i kulturnim vizionarom potpuno razumljiva.

Putin je uradio nešto što bi svaki pravedni i pragmatični vođa učinio – proveo je proces što je bezbolnije mogao. Velika većina Rusa je već dovoljno propatila.

Pouka priče: Samo ekstremno dobro povezani bivši KGB-ov operativac mogao je dobiti tako neophodnu i opreznu zaštitu koja ga je čuvala od zla proteklih 15 godina kao premijera i državnika Rusije.
 
(webtribune.rs/uredio:nsp)

Bilderberg grupa je, nema sumnje, dala podršku u dezintegraciji Jugoslavije u smislu da je aktivno sudjelovala u stvaranju linija vodilja politike Sjedinjenih Država i članica EU prema bivšoj Jugoslaviji i državama koje su iz nje nastale, a zatim i u provedbi ekonomskih politika

Domeniko Moro, talijanski sociolog i autor knjige “Klub Bilderberg: Ljudi koji zapovijedaju svijetom”, objavljene nedavno u Italiji, u ekskluzivnom intervjuu za “Nedeljnik” objašnjava, između ostalog, ulogu Bilderberga u razbijanju Jugoslavije, odnosu prema Hrvatskoj i zašto nijedan Hrvat, u dogledno vrijeme, neće moći se pohvaliti da je postao član ili makar dobio pozivnicu da odsjedne u nekom luksuznom hotelu odabranom za godišnji sastanak Bilderberška grupe.

Da li je moguce da neki Hrvat stigne tako visoko u nekoj multinacionalnoj kompaniji ili banci ili da ima politički profil sa specifičnom težinom svjetskih razmjera? Odgovor je, evidentno, ne. Samim tim, teško je zamisliti da jedan Hrvat bude dio komiteta ili da bude pozvan na sastanak Bilderberška grupe.

“Jednostavno, u Bilderberg se ulazi po kooptaciji (kooptacija (lat.), izbor članova nekoga odbora, što ga obavlja sam taj odbor, bez sudjelovanja širega kruga birača); persona koja dobije poziv mora imati realnu mogucnost utjecati na svjetske tijekove da bi bila primljena ili pozvana. Takvih Hrvata, čini mi se, nema na vidiku”.

Moro navodi da bi integracija Hrvatske u EU značila i integraciju njene ekonomije i kapitala ne samo s Unijom vec i sa Sjedinjenim Državama, i da je činjenica da se 75% posto ukupne trgovine između SAD i EU obavlja preko tvrtka čiji vlasnici i menadžeri sjede u Bilderberškoj grupi ili su povezani s njom.

“Svi ključni ljudi koji su odlučivali o jugoslavenskom prostoru bili su povezani s Bilderberški grupom, Od Lord Carrington-a, Richard Holbrooke-a, Madeleine Albright preko Javier Solane i Bernard Kouchnera do Olli Rehn-a. Dezintegracija naše bivše države bila je povezana s interesima Sjedinjenih Država i interesima velikog kapitala s europske strane, posebno njemačkog.

Raspad Jugoslavije je dozvolio mnogo lakši i brži proces inkorporacije u monetarno-ekonomski prostor kojim je dominirala njemačka marka.

Bilderberška skupina je, nema sumnje, dala podršku u dezintegraciji Jugoslavije u smislu da je aktivno sudjelovala u stvaranju linija vodilja politike Sjedinjenih Država i članica EU prema bivšoj Jugoslaviji i državama koje su iz nje nastale, a zatim i u provedbi ekonomskih politika “, smatra Moro.

On, ipak, odbacuje navode dežurnih teoretičara zavjere, da je Bilderberg grupa antihrvatski nastrojena.

“Ideja vodilja svjetskog kapitalizma u ovom momentu je da se još više oslabe države koje su vec na klimavim nogama, a da se još više ojačaju one koje su vec snažne.

To se vidjelo i u slučaju Hrvatske koja je redimenzionirana i oslabljena u posljednja dva desetljeća. ali tu nema ničeg, kako bih rekao, nacionalno obuzetog strašću zato što su Hrvati takavi kakvi jesu, već je jednostavno izraz hladnih interesa.

Možda zvuči okrutno, ali tako je”, ocijenio je talijanski sociolog.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)