Radni odnosi u tvrtkama zamalja Balkana su na posebnim razinama, a šefovi u većini slučajeva imaju sve osobine psihopata

No i u Americi nije puno drugačije, čak 400 tisuća američkih radnika svih profila ispitano je u velikom istraživanju nazvanom “Povjerenje u radnu okolinu i rizik od kardiovaskularnih bolesti”, a rezultati potvrđuju – imati lošeg šefa znači biti više izložen infarktu

Pojednostavljeno je to tumačenje istraživanja koje je objavio Međunarodni dnevnik istraživanja okoliša i zdravlja iz Švicarske, a koje dokazuje da je loš posao povezan sa srčanim bolestima.

Istraživanje je pokazalo da ljudi koji ne vjeruju svojim šefovima imaju veću vjerojatnost da će postati ovisni o pušenju, imati povišeni krvni tlak, dijabetes i visoki kolesterol.

Pod izostankom povjerenja smatra se poslovni odnos u kojem se “ne možete osloniti na međusobno razumijevanje, poštenje i poštovanje između supervizora i podređenog”.

Dakle, ako imate šefa koji vas ne poštuje, imate više vjerojatnosti izložiti se rizicima koji dovode do kardiovaskularnih bolesti, koje su najčešći uzrok smrti u svijetu.

Velikim dijelom do toga dolazi zbog štetnih metoda kojima, napadnuti ili šikanirani od strane šefa, otpuštamo stres, a uključuju pušenje cigareta, nezdravu prehranu i alkohol.

(index.hr)

Preko milijun nezaposlenih Amerikanaca dobiti će najstrašniji novogodišnji “poklon”. Ostati će bez naknade za nezaposlene.

Vidite, republikanci u Kongresu tvrde da ako poslije višemjesečnog traženja niste našli posao, to je sigurno zato što se ne trudite dovoljno. Dakle, potreban vam je dodatni poticaj u vidu čistog očaja.

Kao rezultat toga, muke nezaposlenih, koje su ionako strašne, postat će još gore. Naravno, oni koji imaju posao su u mnogo boljoj situaciji. Međutim, uporna slabost tržišta rada odražava se i na njih. Dakle, hajde da popričamo o mukama zaposlenih…

Neki ljudi vas pokušavaju uvjeriti da su radni odnosi isti kao svaka druga tržišna transakcija; radnici imaju nešto na prodaji, poslodavci žele kupiti ono što oni nude, i onda se jednostavno dogovore. Ali svatko tko je ikada radio u stvarnom svijetu – ili tko je makar pročitao strip Dilbert – zna da nije tako.

Činjenica je da zaposlenost obično podrazumijeva odnos podređenosti: imate šefa koji vam naređuje što da radite i ako odbijete, možete biti otpušteni. To ne mora biti loše. Ako poslodavci cijene svoje radnike, neće postavljati nerazumne zahtjeve. Ali to nije jednostavna transakcija. Postoji onaj country hit pod nazivom “Take This Job and Shove It” (Gonite se i ti i tvoj posao). Ne postoji i nikad neće postojati pjesma pod nazivom “Gonite se i ti i tvoja roba široke potrošnje”.

Dakle, radni odnos je odnos snaga, a visoka nezaposlenost je znatno oslabila ionako slab položaj radnika u tom odnosu.

Zapravo možemo kvantificirati tu slabost posmatrajući stopu ostavki – mjesečni postotak radnika koji dobrovoljno napuštaju radno mjesto (za razliku od otpuštanja). Očigledno, ima mnogo razloga zašto netko može napustiti posao. Ostavka, međutim, predstavlja rizik; ukoliko već nema novi posao koji ga čeka, radnik ne zna koliko dugo će mu vremena trebati da pronađe novi posao i kakav će taj posao biti u usporedbi sa starim.

A rizik ostavke je mnogo veći kada je nezaposlenost visoka i kad ima mnogo više ljudi koji traže posao nego što ima radnih mjesta. Kao rezultat toga, očekivalo bi se da stopa ostavki raste u vrijeme gospodarskog rasta i pada tijekom recesije – što se zaista i događa. Ostavke su pale tijekom recesije 2007-09., i samo su se djelomično obnovile, što je odraz slabosti i neadekvatnosti američkog ekonomskog oporavka.

Sada razmislite što ovo znači za pregovaračku snagu radnika. Kada je gospodarstvo jako, radnici su snažni. Mogu otići ako su nezadovoljni tremanom poslodavca i znaju da će brzo pronaći novi posao ako ih on otpusti. Međutim, kad je gospodarstvo slabo, radnici imaju vrlo slabe karte i poslodavci su u poziciji da ih više opterećuju, manje plaćaju, ili i jedno i drugo.

Ima li nekih dokaza da se to događa? I kako se događa? Ekonomski oporavak je, kao što sam rekao, bio slab i neadekvatan, ali sav teret ove slabosti nose radnici. Dobit poduzeća se survala tijekom financijske krize, ali se brzo obnovila i nastavila se uvećavati.

U ovom trenutku, profiti poslije oporezivanja su više od 60% posto veći nego što su bili 2007., prije izbijanja recesije. Ne znamo u kojoj mjeri se ova bujica profita može objasniti faktorom straha – mogućnošću pritiskanja radnika koji znaju da nemaju gdje otići. Ali to mora biti barem dio objašnjenja. U stvari, moguce je (mada ne i izvjesno) da korporativnim interesima zapravo više odgovara djelomično depresirano gospodarstvo nego puna zaposlenost.

Štoviše, mislim da nije pretjerano reći da ova realnost djelomično objašnjava zašto je naš politički sustav okrenuo leđa nezaposlenima. Ne, ne vjerujem da postoji tajna zavjera direktora koji potajno rade na slabljenju gospodarstva. Ali mislim da se glavni razlog zašto smanjenje nezaposlenosti nije politički prioritet ogleda u tome što je ovo stanje grozno za radnike, ali je korporativnoj Americi sasvim dobro.

Kad jednom ovo shvatite, shvatit ćete i zašto je tako važno da se ovi prioriteti promjene.

U posljednje vrijeme vodi se čudna rasprava među progresivcima, gdje neki tvrde da populizam i osude nejednakosti predstavljaju skretanje pažnje, i da umjesto toga proritet treba biti puna zaposlenost. Međutim, kako su već istaknuli neki vodeći progresivni ekonomisti, i sama puna zaposlenost je populističko pitanje: slabo tržište rada je glavni razlog zašto radnici gube moć, a prevelika snaga korporacija i bogatih je glavni razlog što ne činimo ništa za nova radna mjesta.

Preveliki broj Amerikanaca trenutno živi u klimi ekonomskog straha. Postoje mnogi koraci koji se mogu poduzeti da se takvo stanje okonča, ali najvažnije je da se radna mjesta vrate na dnevni red.
 
 

(pescanik.net/uredio:nsp)

 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16413"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]