Umjetnička instalacija u Švedskoj platit će jednom zaposleniku mjesečnu plaću do kraja života kako bi činili što god žele, ili ništa ne radili

Projekt je već prozvan “glupošću” i “rasipanjem novca poreznih obveznika”.

“Pozicija ne sadrži nikakve dužnosti ili odgovornosti, osim što bi osoba trebala raditi na trgu Korsvagen gradu Goteborgu” – navodi se u oglasu za posao. “Što god radnik odabere, to je njegov posao.”

Zaposlenik će početi s radom 2026. godine (prijave će se početi tek 2025. godine) i primati će plaću od 2312 dolara mjesečno (27,744 dolara godišnje), uz godišnje povećanje plaće od 3.2 posto, godišnji odmor i otpremninu kada bude išao u mirovinu.

Svatko na svijetu može se prijaviti za ovaj posao, a zaposlenik može raditi što god želi u radno vrijeme, ukoliko nije na nekome drugome plaćenom poslu. Oni također mogu otići u mirovinu ili se povući kad god žele, nakon ćega će ih zamijeniti drugi “radnik”.

Simon Goldin i Jakob Senneby predložili su ovu “umjetničku ideju” u kojoj je osoba zaposlena kako bi “radila” na neodređeno vrijeme, radeći što god želi i u tom procesu, bi postala umjetničko djelo.

“Suočeni sa današnjom masovnom automatizacijom i umjetnom inteligencijom, tijekom koje su nam globalisti obećali da ćemo svi postati produktivno suvišni” – rekao je njihov umjetnički prijedlog. “Svi ćemo biti zaposleni na Korsvagenu”.

Sredstva za godišnju plaću dovoljna su da traju 120 godina, unatoč imenu umjetničkog djela “Vječno zapošljavanje”. Goldin i Senneby stvorili su fondaciju kako bi izbjegli plaćanje poreza na novčanu nagradu, čime se maksimizira potencijalna duljina instalacije.

Umjetnički projekt dobio je kritike među političkim klasama, koji su optužili Goldina i Sennebyja da “koriste financijski realizam kako bi se narugali transcendentalnim postignućima državnog blagostanja” ili “trošili novac poreznih obveznika”, dok su drugi jednostavno opisali cijeli pokušaj kao “glupost”, prenosi CTPost.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Stres je najveći ubojica na Balkanu, kako zbog radnog mentaliteta, tako i zbog načina života

Priča Hrvatice koja se preselila u Njemačku, gdje se u Frankfurtu zaposlila kao odgojiteljica u vrtiću, započinje ovako.

Hrvatica se preselila u Njemačku gdje se u Frankfurtu zaposlila kao odgojiteljica u vrtiću.

Danas joj je bio prvi radni dan, a prepričala ga je na Facebooku. Istaknula je kako joj je šefica ‘zaprijetila’ da se ne brine ako koji dan zakasni na posao te joj je zabranila stres.

Njezinu objavu prenosimo u cijelosti:

“Dan 1. Kratki rezime… Živim na periferiji Frankfurta,posao,strogi centar…udaljenost od kuće do posla 19 km zbog radova pa neke ceste nisu otvorene… Krenula u 7:40…na poslu sam 22min kasnije…napominjem,strogi centar Frankfurta!

(Nisam se stigla našminkati,pojesti doručak,odgovorit na mailove,poruke viber,wup,messenger…etc) za vrijeme vožnje.

Doručak: klinci nose svoje lanč pakete od kuće, sami si serviraju, recikliraju otpad, odlažu suđe, znaju koliko ih ima u grupi, znaju tko nedostaje – sve bilježe na ploču, prepoznaju dane u tjednu,znaju koji je bio jučer, koji je danas i koji će biti sutra, upisuju se sami tko je prisutan taj dan čim uđu u sobu.

Imaju cca 4 godine! Kolegica je divna topla španjolka, kolega asistent veoma šarmantan Englez….ostali su odasvud… Od Afrike, Rusije, Kanade… Do Hrvatske!

Svima im je nekako stalo da mi prvi radni dan prođe vrlo opušteno,šefica mi zaprijetila da se ne brinem ako koji dan zakasnim i ako se zagubim….zabranila mi je STRES!!!!!

Samo opušteno kaže ona! U grupi je 21 dijete, dva učitelja i jedan asistent! Nemam što nadodati osim da se veselim danu br. 2 i vikendu naravno”
 
(vecernji.hr)

Kažu da su milenijalci prva generacija u američkoj povijesti koja je financijski lošija od svojih roditelja

To je fenomen koji izgleda da ima mnogo veze s prevladavajućim načinom razmišljanja Milenijalaca da se može postati bogat bez truda i posla.

Možda nema boljeg primjera od trenutne poludjele pohlepe za kriptovalutama, koja je potaknula neka Milenijalce da pokušaju iskoristiti tehnologije digitalnih tokenova koji obećavaju veliku zaradu bez ikakvog truda.

Neki Milenijalci su zapravo uspjeli s ovim pristupom, uključujući Chris Kelseya, autora članka “Kako postati jeb**i milijunaš” koji objašnjava kako su mu njegove različite sheme kriptovaluta pomogle da postane milijunaš u dobi od 19 godina.

Kelsey je osnovao razvojnu tvrtku za aplikacije koja se zvala Appsitude koju je s vremenom prodao, i odmah došao u krug milijunaša. Od je od tada osnovao i nekoliko drugih tvrtki, uključujući tvrtku Cazza, tvrtku usmjerenu na razvoj trodimenzionalnih tehnologija za tiskanje građevinskih objekata, kao i vlastitu tvrtku za kriptovalute pod nazivom Kelsey Coin koja je osmišljena kao digitalna banka za kupnju i prodaju digitalnih tokena.

Arogantan 21-godišnjak je među manjinom uspješnih Milenijalaca, nakon što je došao na listu bogataša “30 ispod 30″ u Forbes Azija. Sam je došao na vrh – barem u svom umu – i sada kaže da je na putu da postane milijarder.

“Postao sam jeb**i kralj milijunaš sa 19″ – kaže Kelsey. “Finiširao sam svoj put prema tamo i nisam davao nikome niti minutu tko me želi zaustaviti.”

“Sada sam na putu da postanem najmlađi samostalni milijarder na svijetu u 21. godini. Ja ću postati prvi bilijunaš na svijetu”.

Koliko Milenijalaca je potrošilo svoj teško zarađeni novac na kriptovalute i druge iluzorne prijevare?

Kelseyev egoistički pogled na samog sebe endemski je način razmišljanja Milenijalaca – čak i među Milenijalcima koji nisu ni blizu da postanu milijunaš kao što je on.

Mnogi od njih su pretplatnici na Kelseyjev YouTube kanal, koji obećava Ferrarije, savršen dah i blaženu euforiju – sve besplatno i bez napora.

Sve što trebaju učiniti, kaže se tim Milenijalcima, je igrati kripto igru i preskočiti sve one koji su vam na putu i bum – doći će instant bogatstvo.

To je daleko od onoga kako su razmišljali njihovi roditelji i djedovi i baka u njihovim godinama koji su prepoznali važnost stvarnog rada koji stvara vrijednost – a što je još važnije – raditi to sve iskreno i dostojanstveno.

Ne postoji apsolutno ništa dostojanstveno u toksičnom načinu razmišljanja Kelseya, koji je autor članaka koji tvrde da je u redu lagati drugim ljudima, ali nikada sebi (što god to značilo). Kelsey također kaže da svatko tko nije “stigao” kao i on, je očito “gubitnik”.

To je samo-čestitajući, samo-promicateljski, novorodentni oblik narcizma koji vodi mnoge druge Milenijalce niz put neuspjeha i razaranja.

Nema besplatnog ručka, a zasigurno nema dovoljno digitalnog novca na svijetu kako bi svaki obmanuti Milenijalac kupio Ferari u Kelseyjevoj pjesmi za bogate i poznate.

Zato neki ljudi upućuju na Milenijalce kao generaciju “ja, ja, ja”, što znači da oni imaju tendenciju da budu egocentrični koji “puše” sheme brzog bogaćenja koje željno čekaju.

Dio problema je način na koji su mnogi od njih odgajani, vjerujući da su oni posebne pahuljice čiji će uspjeh u životu biti predan na srebrnom pladnju.

“Neki od njih su ušli u počasne razrede, a ne zato što su to zaslužili, već zato što su se njihovi roditelji žalili” – kaže konzultant Simon Sinek.

“Bili su potisnuti u stvarnom svijetu i u trenu, oni su doznali da nisu posebni, i da njihova majka ne može dobiti promaknuće. Usput, ne možete sve dobiti samo zato što to želite.”
 
NoviSvjetskiPoredak.com

U Velikoj Britaniji gotovo dvije trećine siromašnih obitelji – su obitelji sa zaposlenim roditeljima

U Zapadnim zemljama je sve veći broj sociologa koji su oglasili alarm: rad u suvremenom svijetu postaje besmislen, čak i štetan.

Zvuči mračno i paradoksalno, ali samo donekle i na prvi pogled.

Nezaposlenost se stalno povećava u zemljama “zlatne milijarde”. Stoga se je također i sve veći broj knjiga i izvještaja koji postavljaju pitanja u stilu: da li je suvremenom kapitalizmu čovjek uopće potreban – ima li smisla uopće raditi i imati ambicije?

Knjiga mladog britanskog sociologa David Freemana ima simbolički naslov “Odustajanje od rada”.

Filozof Elizabeth Anderson je svom najnovijem istraživanju dala naslov: “Privatne vlade: Kako poslodavci upravljaju našim životima (i zašto ne govorimo o tome)”.

Povjesničar James Livingston upravo je objavio istraživanje “Posla više nema. Zbog čega je zaposlenost – loša ideja. “

Među istraživačima se već uspostavio utjecajni trend “antirad” (anti-work) .

Neki ljudi razmišljaju u stilu: pošto je rad danas za većinu loš i neisplativ – zaboravite na rad, to je staromodno, besmisleno i nekreativno. Čak i dodaju: uostlom, sva slobodna radna mjesta će uskoro ionako zauzati – roboti …

“Antirad” se bavi podacima i argumentima.

Oni su istaknuli da rad mnogima ne osigurava preživljavanje. Jer se u Sjedinjenim Državama prosječna plaća ne povećava već desetljećima, a još se realno smanjuje i zbog inflacije.

U Velikoj Britaniji gotovo dvije trećine siromašnih obitelji – su obitelji sa zaposlenim roditeljima.

Na Zapadu prosječne plaće već odavno nisu dovoljne da se uzme kuća ili stan na kredit. Cijena hrana i komunalnih usluga rastu, tako da mnoge obitelji imaju samo novac za plaćanje računa i kakvu takvu hranu.

Mnogi Amerikanci koji rade u lancima supermarketa Sainsbury i korporaciji Amazon imaju takve niske plaće da je država prisiljena pružiti mnogima od njih besplatne bonove za hranu.

Međutim, ne stoji loše samo zapadni proletarijat. Nijedna diploma više ne jamči prestižni posao i visoku plaću.

Tijekom prošle godine, polovica svih Britanaca sa “svježim” fakultetskim diplomama je radila na poslovima za koje nije potrebno visoko obrazovanje. Jednostavno rečeno, oni pripremaju kavu u “Starbucksu” i rade po call centrima za za minimalne iznose po satu.

Na Zapadu je sve manje radnih mjesta koja jamče plaćanje zdravstvenog i mirovinskog osiguranja i odmora. Sve više i više posla je “na sat” i od kuće.

Sve veći broj ljudi živi od honorara do honorara.

To je “prekarijat” – oni koji su prisiljeni da se zadovolje povremenim poslovima i zaradama.

Kako bi se izbjeglo premiještanje onih u prekarijatu – u mnogim tvrtkama se ne usuđuju ni otići na bolovanje ili tražiti odmor koji formalno zatražiti. Oni su stalno pod stresom, a stres otvara vrata za bolesti …

Zapadni liječnici već su javno i službeno uspoređivali štetu koju ljudi imaju samo kada ostanu na radnom mjestu sa štetom od oštećenja kojeg stres nanosi ljudskom organizmu i zdravlju.
 
(fakti.org)

Što će Šveđani sad? Nemaju pojma!

Švedska Vlada se malo zeznula kada je posljednjih godina širom otvorila vrata svoje domovine za bezbroj imigranata koji su preplavili ovu zemlju, jer osim kriminala i poplave silovanja od tolikih imigranata nemaju ništa. A tek su sad shvatili, kako prenosi Sveriges Radio, da od njih ni neće biti ništa jer večina novopridošlih migranata niti želi učiti a ne žele baš ni raditi.

Naime, Istraživanje koje je proveo švedski Zavod za zapošljavanje, pokazalo je da samo tri do četiri posto imigranata koji su došli u Švedsku u protekle dvije godine pokazuje zanimanje za pohađanje škole i tečajeva. U prijevodu, to znači, da njihove šanse za zapošljavanje drastično padaju, komentira Annie Rubensson, djelatnica zavoda i dodaje:

„Mi se jako trudimo motivirati ih i dodatno ćemo pojačati naše napore kako bi ih informirali o tome što se traži na švedskom tržištu rada. Nismo sigurni da su oni svjesni toga, u načelu, potrebno im je srednjoškolsko obrazovanje da bi dobili stalni posao u Švedskoj.“

Profesor Olof Åslund s Instituta za procjenu politike tržišta (IFAU) kaže kako mnogi imigranti jednostavno ne razumiju da je školovanje potrebno za dobivanje dobrog posla, odnosno nije im to uopće važno s obzirom da imaju dovoljno i previše za život i bez posla.

Naime, u lipnju prošle godine portal SVT objavio je da od 163.000 novopridošlih imigranata, samo njih 494 pronašlo posao što pokazuje da su ideje o upsješnoj integraciji i jeftinoj radnoj snazi pale u vodu. Ali zato u donedavno uređenoj zapadnoj zemlji kriminal raste, nenormalno.

Četrdeset godina nakon što je švedski parlament jednoglasno odlučio promijeniti nekad homogenu Švedsku u multikulturalnu zemlju, nasilni kriminal povećao za 300% a broj silovanja narastao je za preko 1000 posto.

Švedska se sada nalazi na drugom mjestu u svijetu po broju silovanja.

U godini 1975. policiji je prijavljeno 421 slučaj silovanja; 2014. godine 6620. Radi se o povećanju od nevjerojatnih 1472%.

A stopa kriminala će i dalje rasti, i raste do neizdržljivosti s obzirom da broj migranata koji se ne želi integrirati i učiti te raditi očekivano, također raste!
 
(dnevno.hr)

Šta su poznati rekli o radu i čoveku

“Ako netko trčeći cijelog dana, stigne predvečer – dovoljno je”, Francesco Petrarca

“Jedan dio čovječanstva radi, a ne misli, dok drugi misli, a ne radi”, Ugo Foscolo

“Čovek je rođen da radi, da trpi i da se bori; tko tako ne čini, mora propasti”, Nikola Tesla.

“I posle rđave žetve treba sijati”, Seneca

“Nema vremena za svakodnevnu dosadu. Postoji vrijeme za rad. I vrijeme za ljubav. To ne ostavlja prostor za neko drugo vrijeme”, Coco Chanel.

“Ljudi se dijele u dvije vrste: jedni prvo misle, a zatim govore i rade, drugi prvo govore i rade, a tek zatim misle”, Lav Tolstoj.

“Prvo obavite teške poslove. Laki poslovi će se pobrinuti sami za sebe”, Dale Carnegie.

“Šta god da radite u životu, okružite se pametnim ljudima koji će raspravljati sa vama”, John Robert Wooden.

“Kada radiš za druge, radi tako posvećeno kao da radiš za sebe”, Konfucije.

“Tajna uspjeha u životu nije da čovek radi ono što voli, već da voli ono što radi”, Winston Churchill.

“Izgleda nemoguće, dokle god se ne završi”, Nelson Mandela.
 
(byka.com)

Sve očitije je da ljudi iz Hrvatske ne sele samo zbog loše ekonomske situacije, već i zbog lažnog domoljublja, licemjerstva, pada morala, uništavanja kulture i jezika, te zbog cjelokupog “stanja nacije” koje se pogoršava od rata na ovamo nakon dolaska demokracije, a bit će još puno puno gore

Hrvatska nikad prije nije bila ovako razjedinjena, a ljudi se dijele na ustaše i partizane, dok narod kopa po kontejnerima. Narod se naziva jugo-komunistima samo ako spomene da je nešto bilo bolje u Jugoslaviji. Ljudi bježe od realnosti, a kriza nacije je na povijesnim razinama.

Visokoobrazovana Riječanka u svojim četrdesetima odlučila je ostaviti sve u Hrvatskoj i spakirati kofere. Ona i muž prodali su stan, dali otkaze i s djecom odselili u zapadnu njemačku pokrajinu Sjeverna Rajna-Vestfalija.

I to im je, kaže, bila najbolja moguća odluka u životu. Dodaje kako je ona samo jedna u nizu ljudi koji svakodnevno napuštaju Hrvatsku i po bolju budućnost dolaze upravo u Njemačku. Intervju Indexu je odlučila dati anonimno jer još nije dovoljno odlučna da se javno eksponira, no svoje iskustvo odlučila je podijeliti kako bi ljudima koji se još uvijek dvoume dala jasnu sliku onoga što ih u Njemačkoj čeka. Pod uvjetom da su spremni raditi.

“Ja sam samo jako razočarana, ogorčena i ljuta na sve što mi se dogodilo u Hrvatskoj i što smo kao obitelj sve više radili, a sve manje novaca imali.

Kupili smo stan na kredit od 30 godina s ogromnim kamatama i uz redovan posao i muž i ja smo radili dodatno svako popodne da si omogućimo pristojan život. No, nije išlo. Mogli smo ostati u Hrvatskoj i nastaviti životariti i do kraja života biti nezadovoljni, ne priuštiti ni sebi ni djeci ništa, samo negativu”, ispričala nam je odmah na početku Riječanka otkrivajući razloge koji su ih naveli da napuste zemlju.

Prodali sve i odselili prije godinu i pol

Iz Hrvatske su odselili prije godinu i pol. Poslove u Njemačkoj nisu imali već su, kaže, jednostavno otišli tamo, pronašli stan i dva mjeseca živjeli od ušteđevine. Potom su oboje pronašli poslove kojima su itekako zadovoljni. Kaže kako je nemoguća misija posao u Njemačkoj pronaći iz Hrvatske.

U međuvremenu, otkako su doselili ondje, ona i muž su pomogli mnogim obiteljima da dođu u Njemačku. Sve su redom obrazovani ljudi, profesori, informatičari, kineziolozi, inženjeri.

“Sve su to ljudi poput nas koji su ulagali u sebe u Hrvatskoj, koji su već imali radnog iskustva. Neki čak i karijere, ali isto su napravili klik i prodali sve i dali otkaze u solidnim firmama. Sad svi uglavnom radimo i zadovoljni smo jer smo napokon došli na svoje. Znači ne govorim o ljudima sa SSS, zanatlijama, koji dolaze i traže poslove čišćenja, restoranima, nego o ljudima s radnim stažom, pedagozima, učiteljima. U prosjeku 40-godišnjacima, sazrelim ljudima koji znaju sto žele.

U našoj pokrajini ima dosta Riječana i Zagrepčana. U Düsseldorfu imate hrpu obitelji koje su to isto napravile i svoju djecu odgajaju u Njemačkoj, znači krenula su u školu, uče jezik, integriraju se. u Kölnu imamo dosta obitelji ljudi su IT stručnjaci, žene liječnice, anesteziolozi, financijaši, čisti odljev mozgova. Svi smo u Hrvatskoj radili negdje, nismo bili problem društva, svatko od nas je ili držao još dodatno instrukcije ili se bavio nekim dodatnim poslovima i nismo bili gladni, ali jednostavno nismo vidjeli smisao”, kaže ona.

“Nijemci cijene svoje radnike”

Sad se u Njemačkoj svi skupa okupljaju i druže, razgovaraju i o situaciji u Hrvatskoj. Zajedno se smiju, tuguju, a iako ih muči i nostalgija, ne brinu više o tome kako ovaj mjesec otplatiti ratu kredita i platiti struju.

“Istina, danima mi je falilo zraka, nedostajali su mi mirisi mora, falio mi okus naše majoneze. Štrecalo me u srcu svako malo, no sve smo prebrodili, izdržali. Još uvijek se prilagođavamo, ali sad smo prodisali.

Kad idem u dućan ne brinem više koliko ću potrošiti, nemate pojma kakvo olakšanje. Kao obrazovane ljude nas poštuju ovdje. Ja sam od samog početka osjetila divljenje od Nijemaca nakon nostrifikacija svojih diploma jer ovdje jako malo ljudi studira.

Trenutno sam na usavršavanju u svojoj struci. Pitali su me samo jesam li voljna usavršiti znanje na njemačkom jeziku u svojoj branši. I nekidan sam dobila rješenje i ono vrijedi 15.750 eura koje mi plaća Njemačka”, priča nam Riječanka.

“U Hrvatskoj su nas omalovažavali pa smo još u strahu”

I dalje je u šoku zbog raznih beneficija koje ima na poslu.

Budući da je na usavršavanju imala jako malo izostanaka, od koledža gdje se usavršava je na poklon dobila laptop. Lijepo je, dodaje, kad te netko poštuje. Ističe kako te Nijemci neće ostaviti da propadaš kad vide u tebi potencijal.

No, postoji i jedna velika stvar koja tamo muči sve visokoobrazovane koji su doselili iz Hrvatske.

“Mi smo toliko izudarani i omalovažavani bili u svojoj domovini da nas taj strah prati i ovdje i stalno mislimo neka prevara je na vidiku, a kad ono padneš u nesvijest i ne vjeruješ da ti se to događa. Samo pozitivne stvari. Istina, moraš se potruditi, ali kad vide da si agilan nema za tebe granica. Možete li vjerovati da mi plaćaju i putne troškove (idem svojim autom) i razliku sati za čuvanje djeteta kad nije u vrtiću da mi ga netko pričuva.

Znači pobrinu se za sve. Baš za sve kako bi ti omogućili da radiš na sebi i učiš. U Hrvatskoj sam rintala kao konj, a ništa od svega toga”, kaže ona.

Za primjer navodi i kolegicu koja je doselila u Düsseldorf i tamo je dobila doškolovanje kao profesor tjelesne kulture. U Zagrebu je završila DIF.

Svi oni, kaže, dijele isto mišljenje. Dom je tamo gdje ju hrane i poštuju. To je najbolja stvar koju je napravila u životu.

“Domoljublje nas ne zanima”

“I još nešto, ni ne znate koliko ovakvih mojih priča ima ovdje. To je more novopridošlih ljudi, svaki dan netko se novi doseli.

Sve ono sto se piše i što se prikazuju oni busevi koji voze ljude su istina. Dođite u Dortmund na stanicu ujutro pa sve vrvi našim ljudima i mogu reći da se polako skuplja intelektualna elita, ljudi koji će svoje znanje i iskustvo dati ovoj državi, ne Hrvatskoj nego Njemačkoj, a Njemačka je sretna zbog toga.

Možda je i Hrvatska sretna što joj odlaze školovani ljudi jer valjda misle da ćemo slati novac dolje ili graditi kuće. Ma nas to ne zanima više kao ljude u 70-ima. Nas zanima normalan život, poštovanje, da proživimo da putujemo. Ukratko da ugodno proživimo život. Domoljublje nas više ne zanima”, kaže Riječanka.

Otkrila je i kakvi su im troškovi života ondje budući da se često spominju komentari skeptika koji, kaže, tvrde da se tamo jedva preživljava. Za početak odabrali su ovu pokrajinu u kojoj su stanovi povoljniji primjerice nego u Bavarskoj.

Za stan plaćaju 690 eura s uključenim režijama. Za ostale troškove koji uključuju vrtić, mobitele, internet, i osiguranje za auto koje se kod njih plaća na mjesečnoj bazi plaćaju još 190 eura. Tako da ukupno za sve daju 880 eura plus još hrana koja je dosta jeftinija nego kod nas jer je porez na nju samo 7 posto.

Troškovi života i koliko im ostane

Ona i suprug zarade ukupno 4000 eura plus još jedan radi honorarno dodatan posao za 450 eura. Kad se sve zbroji ostane im svaki mjesec minimalno 3000 eura.

Doduše, kaže, usluge su skuplje nego u Hrvatskoj pa ćete skraćivanje zavjesa platiti kao suho zlato. Frizeri su isto nenormalno skupi. No, to im nije problem platiti jer pristojno zarađuju. Zato u Njemačkoj ne propada niti jedan obrtnik. Nije joj problem platiti usluge kad i ona dobro zarađuje.

Usporedbe radi, u Hrvatskoj je dobro morala promisliti što će kupiti. Hrana se kupovala na razne kartice.

“Ovdje ne osjetim problem otići kupiti puna kolica. I ne živimo kao klošari, imamo lijep velik stan, terasu, fasada nova s izolacijom, centralno grijanje. Super smo ga uredili. To vam govorim jer smo živjeli u Rijeci gdje nema plina, gdje dere bura i pada kiša više nego u Londonu. Ne pamtim da sam se ovako ugrijala kao ovdje. Znači sve smo doveli na nivo da živimo bolje nego u Hrvatskoj.

Meni je žao što smo tako prošli u Hrvatskoj. To je moja zemlja, moja domovina, moja djeca su tamo rođena, ali jednostavno vidim da mi u Njemačkoj možemo samo naprijed, dok bi u Hrvatskoj otplatila još jedan stan banci za kredit koji smo plaćali i što onda? U mirovini? Tamo smo radili kao crvi, a ništa nismo dobili zauzvrat”, završila je svoju priču Riječanka koja je, kaže, doslovno pronašla sreću u Njemačkoj. Baš kao i mnogi drugi iz Hrvatske.

 

(index.hr)

Dr. Paul Kelley, vodeći istraživač na Sveučilištu Oxford, nedavno je otkrio da je najčešći oblik modernog mučenja zapravo da se ljudi probude i počnu raditi prije 10 sati ujutro, nešto što utječe na veliku većinu ljudi

Naša tijela rade na biološki sat, poznat kao cirkadijurni ritam. To je naš tjelesni sat, i to je genetski unaprijed programirani ciklus koji regulira našu moždanu aktivnost, razina energije, proizvodnju hormona i percepciju vremena.

Od početka rada pa sve do 10 sati svaki dan, mi se znanstveno dokazano mučimo kroz neprirodno ometajući naš cirkadijurni ritam, tako da bacamo mnoge aspekte našeg zdravlja izvan ravnoteže.

Dr. Kelley kaže:

“Mi ne možemo promijeniti naš 24-satni ritam. Ne možete naučiti da se u određeno vrijeme probudite … vaša jetra i srce imaju različite obrasce i vi sada tražite da se zamijene dva ili tri sata.”

Kako se to dogodilo?

Predstavljen početkom 20. stoljeća, 8 satni radni dan bio je dizajniran oko maksimalizacije 24/7 produktivnosti tvornice, ne uzimajući u obzir prirodni ljudski tjelesni sat.

Međutim, naša drevna tijela su evoluirala oko dnevnog ciklusa sunčevih zraka, a ne oko ove moderne strategije poslovanja i trgovine! Dr. Paul Kelley, govoreći na britanskom Festivalu znanosti je rekao:

“Imamo društvo kojem fali sna” i “Ovo je međunarodni problem. Svatko pati, a ne mora.”

Njegova je ideja bila da se preseli vrijeme početka škole u Velikoj Britaniji od 8.30 na 10.00 sati.

Nakon testiranja ove teorije na odabranoj školi, nakon određenog vremena i daljnjeg vala ispita, nije bio iznenađen što je vidio da je prosutnost na nastavi poboljšana uz opću produktivnost škole – i što je najvažnije – učeničke ocjene su drastično porasle.

Ako bi prenijeti ovu ideju u ostale sektore društva, možete samo zamisliti poboljšanja.

Umjesto zombija premorenih radom i opijenih kavom koji rade u doba dana kada bi trebali još spati, imali bismo, naravno, produktivne, potpuno poletne, usmjerene društveno korisne sretne ljude.

Tvrtke koje se prisiljavaju svoje radnike da počnu raditi prije 10 sati pridonose ozbiljnim emocionalnim i fizičkim stresovima svojih zaposlenika te potiču dugoročne štetne zdravstvene rizike kao rezultat ovih strogih, nezdravih radnih navika.

Ovi obrasci mogu biti veliki razlog zašto prosječni američki potrošači piju više od 3 šalice kave svaki dan kako bi se probali držati budnima, što je više moguće. Stavite se u tu perspektivu, to je 40 milijardi dolara godišnje – na kavu!
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Sve više ljudi svakodnevno odlazi iz Hrvatske živjeti u druge zemlje, a Irska je u posljednje vrijeme jedna od popularnijih destinacija

S vremenom se u javnosti stvorilo uvjerenje da je vani lako uspjeti, smatra jedna emigrantica koja je u tekstu “Sve je lako kad si gastarbajter” kroz svoja iskustva pokazala kako to i nije baš tako.

Njenu priču prenosimo u cijelosti:

“Da, kada odeš živjeti u Irsku, pečeni piceki padaju s neba. Servirani na pozlaćene tanjure.

Poslovi se nalaze sami, svi imaju ogromne plaće, ništa ne moraju raditi. Stalno putuju po uzbudljivim destinacijama i kako bi rekao Mile “cere se kameri ko oni glupi Ameri….”

Da, tako izgleda život gastarbajtera.

U glavama onih (nekih) koji su ostali.

Čini se da zadnjih mjeseci većina Hrvata barem na neki način vrlo aktivno učestvuje u zgodama gastarbajtera – jedni kao rodbina i prijatelji koji ostaju, a drugi kao oni koji planiraju otići.

Čini se da na obje strane, većina ljudi misli isto – lako onima koji su otišli van, svi imaju puno novaca, voze dobre aute, uživaju u životu i općenito kao u bajci ( ili Alan Fordu možda) – žive sretno dok ne umru.

Jedino što ljudi, koji nisu otišli, zaboravljaju da ovo nije Utopija.

Neki pogledaju emisiju kako je u Irskoj divno, pročitaju par članaka na webu i nakon vrlo malo promišljanja i planiranja krenu na put u nepoznato. Tada ih naravno dočeka realnost – dođeš u novu zemlju, izađeš sa stvarima nasred ceste i kuda sad? Prvo treba naći smještaj.

Rijetki su sretnici koji uspiju naći stan iz Hrvatske. Najčešće ljudi dolaze bez smještaja, nađu hostel, tamo žive dok ne nađu posao. Kad shvatiš da moraš van iz hostela, sad si vjerojatno već sretnik koji je našao posao i misliš da ćeš lako naći stan, no stan je nemoguće unajmiti jer za svaki stan u redu čeka dvadeset ljudi da uleti u njega i svi imaju gotovinu za polog, reference od prijašnjih najmodavaca unazad sve do stoljeća sedmog.

Posao teško naći, a tek stan

Obilaženje od vrata do vrata kod traženja poslova, maraton. Mnogi su uvjereni da će u roku par dana dobiti fenomenalno lagan i fantastično plaćen posao, jer je to jednostavno tako. Onda opet realnost zakuca na vrata i shvatiš da prije nego dobiješ posao moraš imati dovoljno novaca sa sobom da izdržiš sve troškove. Na kraju krajeva, kad dobiješ posao, plaća ne stiže odmah.

Ispada da je lakše naći posao nego stan.

Kada se nađe posao, krene se u potragu za stanom: potražnja je tolika da vlasnici traže preporuke i biraju između hrpe najmoprimaca. Konačno, nađu neku sobu, dijele sobu sa strancima mjesecima. Nakon nekog vremena unajme i stan.

Troškovi su na početku ogromni. Osim smještaja, hrane, prijevoza, moraš platiti mobitel na koji će te poslodavci zvati, moraš isprintati bezbroj CV-a, a printanje CV-a u centru grada može koštati i do jedan euro po stranici. Sve to više nije skupo kad nađeš posao, ali do tada treba izdržati.

Otvoriti PPS broj, račun u banci, trenutak kad si ko malo dijete sretan jer konačno imaš “valid proof of adress” je trenutak za pamćenje. Kod mene je to bilo toliko uzbudljivo da sam o tome pisala čak dva posta.

Svatko tko je došao, imao bi bezbroj ovakvih primjera, svatko je na svoj način proživio i preživio težak početak.

Oni koji su došli nepripremljeni žive u katastrofalnim uvjetima, bez novaca, bez igdje ikoga i onda se vrate pljujući po “onima koji lažu da je vani dobro”.

Prije nego što smo krenuli, mjesecima smo čitali, raspitivali se, vrlo pomno i detaljno planirali, općenito – znali smo kuda idemo, što nas otprilike čeka. Napravili smo veliku životnu promjenu, možda najveću.

Ostavili smo sve što smo cijeli život stjecali, sve što smo poznavali, sve koje smo poznavali. Ljude, ljubimce, ulice.

Došli smo na sami početak. Potpuni.

Svaki dan je borba

Bez obzira na sva planiranja, ne možete nikada unaprijed isplanirati svaki detalj i pripremiti se da je sve, ali zaista sve novo. Neizvjesno. Zamislite samo situaciju kada u nepoznatom gradu izađete na pogrešnoj stanici van iz tramvaja, ne samo da ne znate gdje ste, nego ne znate u kojem smjeru biste trebali ići, kuda uopće gledati, kako ikoga nazvati i reći gdje ste? Nemate pojma.

Ja sam jako puno putovala po inozemstvu, ali to je sasvim drugačije: kada ideš turistički, uvijek ideš u centar grada, nikada ne obilaziš poslovne i stambene zone. Kada živiš u nekom gradu, centar najčešće postane manje bitan. Po centru nije problem ići jer ionako svi turisti hodaju manje više uhodanim rutama. Izvan centra je sasvim druga priča.

I tako svaki dan u svakoj, ama baš svakoj situaciji.

Kako pronaći autobusnu liniju koja te vodi na odredište? Gdje kupiti kartu? Ako vozaču ne mahneš da ti stane, on neće stati na stanici. Na kojoj stanici izaći ako ne znaš kako izgleda mjesto na kojem trebaš izaći? Ne možeš brojati stanice jer bus ne stane na svakoj. Kuda krenuti nakon toga?

U jednom trenutku očaja sam tražila od muža da si instalira na komp i na mob aplikaciju da me može pratiti gdje sam, tako da ako ga očajna i premorena nazovem da sjedim i plačem negdje nasred rinzola, može me naći i doći po mene. Očaj.

Gdje kupiti hranu? Nemamo ni otvarač za konzerve. Treba nabaviti doslovno sve za što do neki dan nismo ni razmišljali da imamo, jer eto, naravno da svatko ima otvarač za konzerve. Bezbroj je sitnica kao otvarač za konzerve – do jučer si ih imao pod normalno, sada sve to treba ponovo nabaviti. Nije skupo, ali stalno nešto fali, stalno nešto nemamo i moramo nabaviti.

Olovka, najobičnija olovka, do jučer ih je bila puna kuća, sad nema ni jedne, jer tko bi nosio najobičniju olovku u drugu zemlju?

Nije dosta što sve te promjene treba odraditi, ako imate djecu, naravno da i njihove kaose treba amortizirati. Ne znam jel teže ako su mali pa jedva razumiju ili ako su u pubertetu pa bi im ionako sve išlo na živce, a sada samo imaju još dodatnog materijala…..

Odjednom više nema prijatelja, poznanika, susjeda, familije…nikoga, nikoga….ni starih ni novih. Nikoga. Uvijek smo imali nekoliko ljudi koje smo mogli nazvati u bilo koje doba dana i noći ako nam rikne auto ili se bilo šta desi, došli bi odmah. Uvijek smo imali nekoliko ljudi za koje smo znali da ako naša djeca nazovu, da će sjesti u auto i dovesti ih doma. Kada promijeniš zemlju, nemaš koga nazvati. Svi su predaleko.

Kako uklopiti djecu?

Kako upisati djecu u školu? Gdje kupiti knjige? Koje knjige? Uniforme? Kakve mrkle uniforme? Crne cipele…šta znači crne cipele – smiju li imati petu, smiju li imati ukrase, smiju biti tenisice, smiju li imati imalo bijeloga, iznad gležnja, ispod gležnja, smiju li imati bijelu oznaku marke, nose li se u školi i izvan nje… Treba izabrati predmete koje će slušati u školi, kako to na brzinu izabrati? Sve ono što svi znaju koji ovdje žive godinama moramo naučiti.

Sve one stvari uobičajene za zemlju iz koje dolazimo više ne vrijede. Doista kaotično.

Traženje posla je fitness za sebe, koliko god posla ima ili nema, ne pada s neba, u cijeloj priči je potrebna velika količina energije, volje i upornosti. I novaca za izdržati dok se posao ne dobije.

Ovdje se radi bitno drugačije nego u Hrvatskoj. Radi se. Puno radno vrijeme se fakat radi. Nema kafenisanja, nema šopingiranja, nema pune Tkalče u radno vrijeme ni fejsbuka ( ma dobro, ima fejsbuka).

“Mnogi bi velike plaće, a da rade kao u Hrvatskoj”

Čula sam jedan dobar komentar – mnogi Hrvati nisu navikli raditi pa kad dođu ovdje onda su u komi jer moraju raditi puno radno vrijeme. Koliko god zvuči grubo, slažem se u potpunosti. Mnogi su došli ovdje sanjajući kako će ovdje imati velike plaće i padati će im pečeni piceki s neba, a raditi će lagano kao u Hrvatskoj.

Onda su nakon nekog vremena rada puno radno vrijeme počeli prigovarati kako rade ko životinje, kako su premoreni, kako je neizdrživo i kako je Irska jedan veliki užas i kako svi koji pričaju da im je dobro – lažu.

Jedno je sigurno – tko želi i može raditi, taj rad će mu se isplatiti. Tko ne želi ili ne može ili nije navikao ili nešto treće, nema te plaće koja će ga zadovoljiti.

Nekima je početak jako težak, nekima je samo težak. Neki izdrže bez obzira na sve, teškom mukom, neki se vrate.

Nikome nije lagan. Nikome.

Tko god je ostao, napravio je veliku stvar. Doista može reći da je uspio. Tko god je ostao može reći za sebe da je marljiv i snažan.

Bez obzira da puno ili malo pripreme, promjena koju smo napravili, odradili, preživjeli je nezamisliva onima koji to nisu probali”.
 
(index.hr)

Većina ljudi se sjeća kako je bilo u staroj Jugoslaviji 60-tih i 70-tih godina kada su ljudi masovno odlazili na rad u inozemstvo i ostajali čitav život. Povijest kao da se ponavlja

Početak gradnje karijere na tržištu rada u Hrvatskoj sve češće se odvija preko stručnog osposobljavanja za rad. No kako preživljavaju mladi stažisti uz mjesečnu naknadu od 2.400 kuna i što ih točno čeka nakon prakse?

Antonija Petković je 28-godišnja diplomirana novinarka Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu s višegodišnjim iskustvom u nekoliko državnih i privatnih institucija. Životopis ove Zagrepčanke broji niz zvučnih poslodavaca poput Hrvatskog sabora ili Instituta za razvoj poduzetništva. No, Antonijina vrijedna iskustva uglavnom su prikupljena volonterskim angažmanom. Sve dok nije dobila priliku uključiti se u program mjere stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa, takozvane SOR mjere. I tako postati jedna od gotovo dvadeset tisuća mladih u Hrvatskoj kojima je ova mjera otvorila vrata za skupljanje prijeko potrebnih iskustava za život(opis).

Antonija je u službi za međunarodnu suradnju Ministarstva socijalne politike i mladih provela godinu dana.

Odlično iskustvo

“Moje iskustvo bilo je odlično. Mentorica me zaista mentorirala, povjereno mi je mnogo važnih zadataka i upoznala sam sustav državne uprave iznutra”, s osmijehom je Antonija za Deutsche Welle prepričavala svoja iskustva sa staža.

Međutim ono što je velik problem na stručnom osposobljavanju jest naknada koju mladi dobivaju za puno radno vrijeme od 40 sati na tjedan, a koja mjesečno iznosi 2400 kuna. To znači da oni koji su s roditeljima s tim iznosom mogu preživjeti, ali oni koji žive sami – sigurno ne.

“Ja ne znam kako žive mladi ako nemaju neko zaleđe u smislu financijske pomoći obitelji”, objasnila je Antonija Petković, koja živi s roditeljima koji je povremeno financijski pomažu.

Mrsićeva mjera pomogla najugroženijima

A (ne)kvalitetu života s 2400 kuna mjesečno tematizirala je i Dora Levačić, sociologinja i autorica istraživanja udruge BRID, “Kriza i nejednakost na tržištu rada”. “Jedan od najvažnijih kriterija jest socijalna osjetljivost mjere, jer mjesečna naknada od 2400 kuna djeluje kao velika prepreka osobama nižeg klasnog statusa koji nemaju potrebne resurse da bi mogli sudjelovati u mjeri, zbog čega ne možemo reći da je ova mjera pomogla skupinama koje se nalaze u najugroženijem položaju na tržištu rada”, objasnila je Levačić za Deutsche Welle. Mjesečni životni troškovi u prosjeku iznose 3625 kuna, a 80 posto mladih je za vrijeme staža ipak živjelo kod roditelja ili obitelji te su im isti bili glavni financijski oslonac.

Država ih neće zaposliti

Nakon Antonije Petković u Ministarstvo socijalne politike i mladih na njeno mjesto došao je novi stažist na sljedećih 12 mjeseci i to također preko stručnog osposobljavanja. Nakon narednih godinu dana, vrlo je vjerojatno da će to mjesto ponovno biti zamijenjeno novim stažistom. Međutim, mladi stručnjaci osposobljeni za rad u državnoj upravi vrlo vjerojatno svoju karijeru tamo neće nastaviti, neovisno o svom trudu prilikom pripravništva.

Svoju zaposlenost niti nakon tri mjeseca traženja posla mlada novinarka Antonija Petković još ne može iskoristiti, jer jednostavno – nema gdje. No, život u Hrvatskoj zamišlja lakše nego život izvan domovine. Kafići oko zagrebačke Cibone, omiljena knjižnica i zagrebačka atmosfera previše bi joj nedostajali.

‘Neugodnjak je žicati starce novac’

“Godinama sam ulagala u sebe i htjela bih zaista raditi u Hrvatskoj, tu su mi roditelji i prijatelji i stvarno ne želim otići iz države, ali ako ne nađem posao, što drugo mi preostaje?”, zabrinuta je Antonija.

Svejedno, mlada Zagrepčanka nastoji ne izgubiti motivaciju. Uči francuski, radi na samoobrazovanju i svakodnevno surfa na internetskim stranicama za pronalazak posla. Kaže, kad je bila studentica bilo je lakše jer je radila studentske poslove da pokrije barem osnovne životne troškove. Kako je završila fakultet, pristup studentskim poslovima više nema. “Neugodnjak je žicati starce novac nakon tolikih godina fakulteta i poslova. Tako da na kraju dana, ja želim samo jedno – posao od kojeg mogu živjeti i osamostaliti se”, zaključila je Antonija Petković.
 
(net.hr/uredio:NSP)