Bitcoin je najpopularnija i najskuplja kriptovaluta u svijetu — u stvarnosti predstavlja „balon“ koji će prije ili kasnije pući, smatra analitičar kompanije „Finam“ Leonid Delicin

Ruski analitičar smatra da je rast vrijednosti Bitcoina povezan sa tim što kriptovaluta želi zauzeti važnu nišu na tržištu, a pritom za sada nema realnih konkurenata.

Povećanje potražnje za Bitcoinom ekspert je objasnio željom ljudi da kupe imovinu čija cijena nastavlja rasti. On je podsjetio na takozvane „balone“ – kada je krajem 90-ih godina vladala nevjerovatna potražnja za dionicama internet kompanija. Tada su cijene dionica nekad rasle i po deset puta u samo dva mjeseca.

Prema riječima analitičara, „balon“ Bitcoina se može napuhati još dva-tri puta.

„On će puknuti kada ne bude novih ulaganja u valutu koja bi ga hranila“, objasnio je Delicin.

„Mislim da će ove godine Bitcoin porasti na 25.000 dolara, a zatim će se desiti pad cijene za 30 ili 40 posto, ali poslije toga će se ona povećati do nivoa od 20 ili 22 tisuće dolara. Šta će se desiti dalje, ne može se predvidjeti“, rekao je Delicin.

Osim toga, on je naveo da se u ovom trenutku radi na većem broju novih kriptovaluta i drugih financijskih instrumenata.

„Nije jasno šta još može utjecati na tržište kroz godinu dana. Po mom mišljenju, glavni problem Bitcoina i tehnologije Blockchain je taj što oni treba dokazati svoju realnu primjenjivost“, zaključio je on.

Neke zemlje su već otvorile svoja tržišta za kriptovalute — digitalne instrumente na bazi tehnologije Blockchain.

U Rusiji se prema ovom pitanju odnose oprezno. Centralna banka je više puta izjavljivala da će dozvoliti pristup kriptovaluta na tržišta i upozorila na visoke rizike njihovog korištenja.

Banka Rusije u kriptovalutama vidi naznake financijske piramide, zato se zalaže ne samo protiv transakcija u njima, već i protiv njihove konverzije u strane valute.
 
(sputniknews.com)

Američke snage su navodno otvorile vatru na djecu u istočnom Afganistanu kao odgovor na bacanje kamenja na vojna vozila SAD-a

Dvoje djece je upucano i ozlijeđeno jer su neki od njihovih školskih kolega bacali kamenje na vozila.

Dva od osam učenika u školi na periferiji grada Jalalabad u provinciji Nangarhar ozlijeđeno je u navodnoj pucnjavi, rekao je njihov učitelj novinskog agenciji Ruptly.

Rekavši da se incident dogodio u 7:00 u ponedjeljak ujutro, čovjek je objasnio da je „stajao na glavnom ulazu u školu, gdje učenici ulaze.”

„Amerikanci su patrolirali cestom. Tada sam čuo pucanje. Neki od učenika su nosili dva ozlijeđena školarca„ – tvrdi čovjek.

Dva ozlijeđena dječaka, koji su bili tretirani od strane liječnika u lokalnoj bolnici, također su podijelili svoja iskustva događanja sa RT-om.

„Htio sam ići u školu. Kad sam krenuo u školu, neki od naših kolega su uzeli kamenje i bacali ih na američka vozila. Tada su [američke trupe] otvorile vatru. Ja sam dobio metak u nogu. Moj prijatelj je također ozlijeđen” – rekao je jedan od dječaka iz svog bolničkog kreveta, sa izvađenim mecima pokraj njega.

Djeca su vikala da „Amerika treba izaći iz naše zemlje”, dodao je dječak.

Drugi dječak koji je pogođen u nogu tvrdi da on osobno nije bacio kamen na američki konvoj.

Rekavši da dječaci koji su bacali kamenje „ne znaju bolje, jer su oni još djeca”, rekao je otac jednog ozlijeđenog dječaka, te istaknuo da su američki vojnici trebali znati reagirati bolje nego pucati na dječake.

„Oni su došli ovdje graditi našu zemlju. To nije dobro da oni pucaju po djeci, a oni [djeca] tada budu ozlijeđena” – rekao je čovjek za Ruptly.

Ravnatelj škole je rekao da osuđuje incident incident i pozvao je vladu da „se raspita o ovom slučaju.” Ruptly je kontaktirao voditelja NATO misije u Afganistanu, ali do sada nije dobio odgovor. (RT)

 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

NA KRAJU SU ORGANIZATORI MORALI DA PREFARBATI METE I ISPRIČATI SE BUGARSKIM VOJNICIMA

Nema baš u NATO-u idile koju alijansa “prodaje” o sebi.

Otkrilo se da je na vježbi njezinih snaga za brze intervencije Noble Jump, koja je održana u Rumunjskoj, došlo do svojevrsnog skandala. A nije ni slučajan ni mali, koliko god tako na prvi pogled izgledao.

Bugarski vojnički kontigent – zajedno sa svojim časnicima – kategorički je odbio pucati na mete koje su “ličile na ruske vojnike”!

Bugare su pokušali uvjeriti: da im se samo čini da mete “liče na Ruse”. Objašnjavali su im da su mete pravljene od reklamnih panoa i da, jednostavno, ono što je na njima bilo nije prefarbano.

Ovo bi podrazumijevalo da su na panoima bili prikazani ruski vojnici. A što će oni na NATO panoima – i nije tako teško zamisliti.

Bilo kako bilo, Bugari su sve odslušali i odbili pucati u mete “s oznakama koje su ličile na ruske”.

To je prisililo rukovodstvo vježbe da – nakon konzultacija i sa Bruxellesom – prefarba mete. Čak i da se ispričaju pripadnicima bugarskog kontigenta.

Pitanja ovog tipa nisu baš sasvim korektna, pa ipak: što mislite – da li bi se u “pucanju u Ruse”, da su se našli na mjestu Bugara, usprotivili vojnici Crne Gore ili Hrvatske?
 

 
(fakti.org)

Snimka pokazuje kako Trump s obitelji prolazi Pennsylvanijskom Avenijom, a pred okupljenima štit čine tajni agenti zaduženi za sigurnost predsjednika

Društvene mreže poharala je jedna od snimki s inauguracije koja je potakla glasine kako je jedan od tjelohranitelja novoizabranog predsjednika Donald Trumpa, lažnim rukama skrivao činjenicu da svoje prste drži na obaraču – spreman da zapuca.

Snimka pokazuje kako Trump s obitelji prolazi Pennsylvanijskom Avenijom, a pred okupljenima, štit čine jake mjere sigurnosti.

No jedan od tjelohranitelja privlači posebnu pozornost s obzirom na to kako se njegove ruke tijekom šetnje uopće ne pomiču i izgledaju lažno.

Teoretičari zavjere složni su kako je razlog ove protetike činjenica da ruke tjelohranitelja, za slučaj opasnosti, moraju držati prste na obaraču.

Neke teorije, kako piše The Sun, govore da je tjelohranitelj ispod kaputa nosio strojnicu tipa FN-P90.

Naime, radi se o belgijskoj kratkoj strojnici koju koriste tajne službe u hitni intervencijski timovi. Sadrže 50 komada streljiva, a dovoljno su male da stanu pod zimski kaput! Brzina rafalnog pucanja FN-P90 dostiže i do 900 metaka u minuti.

Pogledajte video:

 

 
(vecernji.hr)

Kako od naizgled najnormalnije djece postaju hladnokrvni masovni ubojice? Odgovor na ovo pitanje nudi nova knjiga „Amok-kompleks“ Ines Geipel. Ona navodi pet primjera i objašnjava mehanizme koji su doveli do nasilja.

Prije točno deset godina dogodilo se nešto što nitko nije smatrao mogućim. Devetnaestogodišnji Robert Steinhäuser upao je u Gimnaziju u Erfurtu, odakle je prije samo nekoliko dana izbačen, i počeo pucati. Ukupni broj žrtava njegovog amoka iznosio je 17 – jedan učitelj i 16 učenika i učenica.

Ines Geipel u tom se trenutku nalazila u Berlinu, na Visokoj školi glume gdje i danas radi kao profesorica. Da se dogodio amok saznala je kao i većina drugih, tek nekoliko sati kasnije. „Neki od mojih studenata su i sami polazili Gimnaziju u Erfurtu i tamo položili maturu. Svi smo bilo šokirani, bez riječi… do tog trenutka smo očito svi vjerovali da se ovakvo nešto može dogoditi samo na filmu ili negdje drugdje“, kaže Geipel.

Ovaj događaj i osjećaji koje je tada osjetila, još dugo nakon masakra je nisu ostavili na miru. Najviše ju je, kako kaže, šokirao taj neki kolektivni, društveni osjećaj ranjivosti koji se odjednom pojavio kao i sveopći osjećaj bespomoćnosti i emocionalne ukočenosti.

Robert Steinhaeuser

“Svi počinitelji su iz bolje stojećih obitelji…”

„ Amok je već odavno postao neka vrsta globalnog problema. On se pojavljuje uvijek iznova i to nekako prema sličnim shemama. Gotovo svi počinitelji dolaze iz bolje stojećih obitelji, iz manjih mjesta i svaki od njih je na svoj način „autsajder“ društva u kojem živi. Mnogi od njih su godinama bili izloženi mobbingu, a tek su rijetki uopće imali prijatelje“, objašnjava Ines Geipel.

Osim toga, svi su također bili izloženi velikom pritisku od strane roditelja (zbog ocjena u školi) i kada više nisu znali kako da ga izbjegnu, povukli su se u svoj imaginarni svijet. „Većina je imala veliki afinitet prema filmu i kazalištu – što bi se moglo protumačiti jednom vrstom duboke potrebe da pronađu vlastitu ulogu u društvu, odnosno, sebe same.

Većini je izlaz pružio internet, odnosno, kompjutorske igre. U njima su mogli takoreći napredovati i biti primijećeni, što u stvarnom životu nije bio slučaj. S vremenom su se naviknuli na virtualno nasilje i sve više odvajali i distancirali od ostatka obitelji i društva“, kaže Geipel. Međutim, ona s druge strane naglašava kako su svi kasniji počinitelji, još uvijek imali osjećaje. „To što su učinili ne znači da nisu ništa osjećali. U oproštajnim pismima se često mogla naći rečenica: Moram trenirati pa više neću osjećati ništa“, dodaje ona.

Anders Behring Breivik

Medijalna spirala nasilja

Geipel tvrdi da se radikalnost i učestalost amoka povećava kroz sve jaču prisutnost medija i činjenice da se preko

interneta može doći do gotovo svih informacija. Primjerice, Robert Steinhäuser je tako preko interneta došao do plana priprema napada na američku školu Columbine koji se dogodio 1999. godine i šokirao cijeli svijet. „Počinitelji imitiraju, kopiraju jedni druge. Često čak nose i iste uniforme, čizme, crne maske. Njihov je cilj da

nadmaše zločin svog prethodnika. Neki od njih čak snimaju sami sebe dok nekog ubijaju, a kasnije te snimke postavljaju na Internet. Dakle, svakako je riječ o nekoj vrsti impulsa prema maksimalnoj medijskoj pozornosti“, kaže Ines Geipel. No, s druge strane, riječ je isto tako i o jednoj vrsti nijemog poziva u pomoć kao i o nesigurnom osjećaju muškosti. Naime, do sada su svi počinitelji odrasli uz očeve koji su ih već u najranijoj dobi željeli „ojačati“ i to preko vatrenog oružja.

Razlike od zemlje do zemlje

Kada je riječ o načinu ophođenja sa zločinima počinjenim tijekom nekog amoka, Ines Geipel tvrdi kako u svakom slučaju postoje razlike od zemlje do zemlje. Primjerice, ime atentatora Martina Bryanta je u Australiji apsolutni tabu i njega nitko ne spominje. U Norveškoj su nacionalna trauma kao i sram toliko duboki da većina kada čita novine i naiđe na neki članak o Andersu Breiviku, počne brže prelistavati.

Kako spriječiti nove slučajeve?

U Njemačkoj je situacija drugačija: na osnovi povijesti i suočavanja sa zločinima počinjenim tijekom tzv. Trećeg Reicha, ovdašnje stanovništvo je naučilo, kaže Geipel, otvoreno govoriti o svemu bez obzira koliko to bolno bilo. „Nijemci su naučili svoju lekciju potiskivanja društvenih trauma“, objašnjava Ines Geipel.

A od amoka u Erfurtu prije točno godinu dana se u Njemačkoj i štošta već promijenilo. „Zakon o zabrani posjedovanja oružja je pooštren, policija je razvila nove strategije u slučaju pokušaja novog atentata a neke promjene mogu se primijetiti i u dječjim vrtićima: kvake na vratima postavljaju se od tada samo iznutra, tako da se u najgorem slučaju, odgajateljice s djecom mogu iznutra zaključati, odnosno, zabarikadirati“, navodi u svojoj knjizi autorica.

No, po njezinom mišljenju, to ne samo da nije dovoljno već i neke od ovih novih promjena stvaraju lažni osjećaj sigurnosti. „Najveći i jedini pravi problem leži u demonizaciji tih mladih počinitelja. Umjesto da ih prihvatimo i pružimo im pomoć na vrijeme, odbijamo ih iako su nam bliži nego što to zapravo mislimo“, završava Geipel.
 
 
(dw.de/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8052"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]