Nakon tužbe američkih građanskih aktivista, CIA je pod prisilom objavila dokumente koji opisuju mučenja u Guantanamu

CIA je skinula oznaku tajnosti s 50 dokumenata u kojima navodi kakvim je sve metodama mučila zatočene u zatvoru u američkoj vojnoj bazi u Guantanamu na Kubi. Lako za povremeno pljuskanje, ali nije lako za torturu koja je uključivala kukce ili, primjerice, glumljenje da se zatvorenika živog zakapa u tlo.

Riječ je bila o osumnjičenima za povezanost s terorističkim napadom al-Kaide 11. rujna 2001. na New York, a dokument je javno objavljen nakon tužbe nevladine organizacije ACLU. I dok je predsjednik Barack Obama takve metode nazivao “torturom“, CIA je to nazivala “proširenim ispitivanjima“, odnosno “poboljšanim ispitivačkim tehnikama“.

Dokument tako predlaže ispitivačima da zatočenima prvo prijete da će ih zatvoriti u kutiju s kukcima koji bodu, da bi ih potom doista zatvorili u skučenu kutiju i doista s mnoštvom kukaca, ali bezazlenima, čime se zatočeniku svejedno nanosi težak psihološki udarac, samo što u ovom slučaju preživi.

Na drugom mjestu dokument predlaže lažno sahranjivanje. Zatočeniku se kaže da će ga život pokopati, nakon čega ga doista trpaju u lijes, doduše sa skrivenim otvorima za zrak. Jedan od najcenzuriranijih dokumenata datiran je 12. kolovozom 2002. i u njemu se CIA-inim ispitivačima “sugerira” da “rasprave o legalnosti mučenja nisu od koristi“, što bi imalo značiti da je ne jednom CIA-inom službeniku na terenu bila muka od mrcvarenja osumnjičenih.

Jedan službenik je čak slao i mail centrali, govoreći da mu ne pada na pamet čekati da netko njega pozove pred sud zbog očito nezakonitih metoda. I to vrlo slikovitim jezikom. ”Ovakve metode su poput čekanja da se dogodi željeznička nesreća, a ja ću svakako gledati da iskočim s tog vlaka prije toga”, napisao je.

Dokumenti sadrže i odranije poznat memo predsjednika George W. Busha od 7. lipnja 2006., u kojem se navodi da je predsjednik “zabrinut” nakon što je vidio fotografiju zatočenika u ćeliji okovanog lancima i u pelenama, kako bi na taj način morao obavljati nuždu.

CIA u dokumentima navodi da su metode, među kojima i zloglasni “waterboarding“, smišljene tako da se osumnjičene stavi pod povećan prihološki i fizički pritisak, ali da se tortura mora odvijati uz stalni nadzor liječnika, te da se ispitivanja moraju prekinuti čim se ukaže opasnost od trajnih psihičkih i fizičkih posljedica.

Da to baš i nije tako funkcioniralo pokazuje slučaj afganistanskog militanta Gula Rahmana, za kojega dokumenti navode da ga je CIA mučila izlaganju glasnoj glazbi, uskraćivanju sna, okivanju u ćeliji s pelenom, te izlaganju hladnoći. Rahman je, navodi se u dokumentu, naposljetku umro u ćeliji od pothlađivanja.

U istim dokumentima navodi se i slučaj njemačkog državljanina Khalida Al-Masrija, kojega su mjesecima neosnovano držali zatočenim, i to bez da su mu rekli za što ga sumnjiče, čak i nakon što su shvatili svoju pogrešku. CIA se u njegovom slučaju ogradila da je riječ o “zakonskom i proceduralnom previdu“.

Mnogi od onih koji su sasvim nedužni prošli kroz mučenja Guantanama, naknadno su trpjeli PTSP. Širi opis izvještaja i linkove na pojedine dokumente možete pročitati na ovom linku na stranice ACLU-a.
 
(express.hr)

Američka agencija za suzbijanje zlouporabe droga DEA službeno je odobrila provođenje istraživanja uporabe cjelovite biljke kanabisa za liječenje PTSP-a kod američkih veterana

Ovo će biti prva provedena randomizirana kontrolirana studija koja će testirati učinak cijele biljke kanabisa, i prva koja će razmatrati učinke pušenja kanabisa za liječenje ovog poremećaja, s ciljem razvoja pravno legalnog lijeka od cjelovite biljke.

Randomizirana, slijepa, placebo-kontrolirana studija će testirati sigurnost i učinkovitost botaničke marihuane kod 76 američkih vojnih veterana otpornih na dosadašnje konvencionalne tretmane za PTSP.

Istraživanje će provesti multidisciplinarna udruga za istraživanje psihodelika (MAPS), neprofitna organizacija za istraživanje i obrazovanje koja razvija medicinske, pravne i kulturne kontekste kojim bi ljudi imali koristi prilikom pažljivog korištenja psihodelika i kanabisa, a financirano je od strane Odjela za javno zdravstvo i okoliš države Colorado.

Istraživanje će prikupljati podatke o učinkovitosti i sigurnosti četiri različite vrste kanabisa s različitim omjerima THC-a i CBD-a. Istražujući učinkovitost raznih sojeva marihuane, studija nastoji generirati podataka koji će se uspoređivati s podacima dobivenim iz država gdje veterani trenutno koriste terapiju kanabisom.

Rezultati će osigurati vitalne informacije o doziranju, sastavu, eventualnim nuspojavama, te područjima koje koriste kliničkim liječnicima i zakonodavcima koji razmatraju korištenje kanabisa kao lijeka za PTSP.

MAPS će djelovati u suradnji s FDA u vođenju i praćenju podataka, te u osiguravanju da studija slijedi smjernice dobre kliničke prakse.
 
(nexus-svjetlost.com)

Otrov je lijek kada se koristi u malim dozama i ne prečesto. To isto vrijedi za najpopularniju biljku na planeti. Sve što daje čovjeku osjećaj sreće i zadovoljstva ne treba se konzumirati na dnevnoj bazi jer tada stvara ovisnost

Često čujemo: i trava je Božja biljka. To je istina. Ona liječi rak. I to može biti istina. Međutim, kod zdravih ljudi pušenje marihuane može biti izrazito štetno po psihu iz jednosg jednostavnog razloga, svi ljudi nisu isti i ono što je nekome lijek drugome može uništiti život.

Mladić iz Zagreba po imenu Marin naišao je na ismijavanje svoje generacije jer je iskreno posvjedočio da mu je pušenje marihuane umalo uništilo život.

Marin također tvrdi na marihuana nije lijek nego droga čime je izazvao brojne kontroverze i ismijavanja od strane onih koji se zalažu za legalizaciju. Istina je naime sljedeća.

Kad si bolestan od raka, PTSP-a, multipleskleroze i ostalih kroničnih bolesti, marihuana može djelovati kao lijek. Za to postoje brojna istraživanja koja to potvrđuju.

Međutim, pušenje marihuane je najmanje ljekovito, pogotovo u slučaju kada je uzimaju mladi i zdravi ljudi koji nemaju niti potrebu za lijekom, jer marihuana tada može djelovati razorno na živote.

To također pokazuju brojna istraživanja. Marin je čak priznao da je bio ovisan o marihani, što zagovaratelji marihuane kroz smijeh opovrgavaju.

‘Ovisnost nije samo fizička, ona može biti i psihička i duhovna’, pojasnio je Marin u video uratku koji je opet podijelio Hrvatsku.
 

 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Tzv. ‘Štokholmski sindrom’ i njegove preteče danas su se pokazali kao vrlo učinkoviti alati manipulatora – od medija, do političkih i interesnih kartela. Riječ je o momentu kada psihopatski vladari koriste momentum i od svojih podređenih dobivaju ‘blagoslov’ za njihove metode

Psihopati postali psihijatri

Ponerologija je kroz desetljeća napredovala od opskurnih proučavanja do akademske znanosti u usponu. Riječ je o proučavanju zla – njegovom podrijetlu, korelaciji s ljudskom prirodom i bespogovornom posluhu istom, što je fenomen današnjeg društva. Sintagma koja ‘pravo i zakonitost’ postavlja iznad humanizma i pravde jedan je od okidača, no drugi i znatno uočljiviji je psihopatološko ponašanje lidera – bilo da je riječ o politici, vojsci, korporacijama ili interesnim kartelima.

Ljudi koji su tako duboko istraumatizirani političkim odlukama jedini spas pronalaze upravo u toj istoj korumpiranoj politici, te navijačkim i ideološkim premisama podržavaju svoje tlačitelje i njihove načine djelovanja kao ‘nužne’. Iako će mnogi citirati Einsteinovu izreku o ‘nastalim problemima koji ne mogu biti riješeni razmišljanjem koje ih je i kreiralo’, implementacija traume kao ključ kontrole uma u praktički svim slučajevima na mala vrata zaobilazi tu umotvorinu.

Subliminalne traume i kolektivni PTSP

Martha Stout je u svojoj knjizi ‘The Paranoia Switch’ iz 2007. godine ukazala na navedeni problem. Naime, slično kao i kod subliminalnih poruka – trauma opterećuje naš limbički sustav, emocije počinju sudjelovati u kognitivnim procesima i informacije dobivaju drugačiji prioritetni slijed.

Cijela slika ostaje u našoj podsvijesti, svijest pamti selektirane informacije, a mi smo u tim trenucima skloni iracionalnim odlukama. Ako imate implementiranu traumu (igrom okolnosti ili programiranu), potreban je samo okidač. Primjer iz svakodnevnog života mogao bi biti PTSP i asocijacije mirisa, zvukova i okusa na rat, te aktivaciju traume.

Zanimljivo je i da istraživanja traume vode ka činjenici da najniže vibracije dolaze iz namjerno uzrokovanih događaja, a ne iz nesreća ili prirodnih kataklizmi. Ljudski delikti poput otmica, seksualnih napada ili terorizma unose poseban strah među ljude – zbog straha od mogućeg ponavljanja i nemogućnosti zaštite najmilijih. Kako je sama emocija po ovim društvenim inženjerima ključna stavka ‘ljudske slabosti’, onda i njihova moć proizlazi iz te podložnosti. Primjerice, Trump koji je poznat kao beskrupulozni korporatist sve češće koristi svoje biračko tijelo kao element napada na druge korporatiste, često i daleko minornije od njega samoga.

‘Reket’ nad nacijama

‘Zeitgeist’ koji trenutno prevladava je terorizam, a njegova početna premisa je ‘utjerivanje straha’ i to onima koji su napadu svjedočili. S obzirom na zastupljenost ‘mainstream’ medija, u svjedoke se ‘regrutira’ praktički čitava populacija planeta i u igri su kolektivni PTSP i paranoja. Nakon aktiviranja traume nužno je ljudima usaditi osjećaj bespomoćnosti, da bi pomoć zatražili od strane ‘superiorne sile’.

Ona najčešće uključuje SAD (u ulozi globalnog policajca) ili pak NATO, a riječ je upravo o onim otponcima koji su terorizam i kreirali napadima na Afganistan i Irak (zbog ‘terorista Saudijaca’) ili Siriju i Libiju (zbog ‘diktature’ koja je ipak izabrana demokratskim principima).

Čovjek tako ulazi u začarani krug koji u nama bližem primjeru podsjeća na ‘reket’ – ‘superiorna sila’ dolazi nam ustupiti vlastitu zaštitu, a ugostitelj podsvijesno odbija registrirati da je to zaštita najčešće od ‘sile’ same. Iako je ‘false flag’ napad i dalje u domeni teorije zavjere, nije teško zamisliti koliko bi isti bio sofisticirano stvaranje traume. Ništa manje moćan ne bi bio niti ‘Problem-Reakcija-Rješenje’ instrument, poglavito jer uključuje i nemoć i namjeru i već pripremljenu ‘terapiju’ za ‘pacijente’. Zato ne čudi često spominjana činjenica kako najbogatiji ljudi novac isključivo koriste kao alat do najbitnije stavke – moći.

Dijagnoza limbičke disfunkcionalnosti

Ukoliko zavirimo u medicinsku enciklopediju, termin za limbički sustav je sljedeći – to je prstenasta struktura u središnjem dijelu mozga sisavaca, dijelom se poklapa s rubnim režnjom (lobus limbus, odatle naziv). Obuhvaća hipotalamus, hipokampus, amigdale, paraolfaktorno područje i dr.

Upravlja nesvjesnim i autonomnim funkcijama kao što su disanje, tjelesna temperatura, glad, žeđ, spavanje i budnost, spolna aktivnost, analizira njušne i osjetne informacije, uključen je u regulaciju instinktivnog i čuvstvenog ponašanja. Bolesti tog sustava uzrokuju emocionalnu nestabilnost, nekontroliran smijeh, uznemirenost, strah, srdžbu, agresiju, ali i pretjeranu mirnoću, apatiju, depresiju, poremećaje seksualnosti.

Ukoliko bismo sve išli pojednostavniti, limbički sustav regulira osjećaje, iskustva i motivaciju, kao i savjest – i to putem analitike informacija prispjelih kroz osjetila. Tako dobivamo i aspekt ‘empatije’ – osjećanja emocija drugih osoba. Logičkim slijedom – ukoliko netko ima problema s empatijom i osjećajima, on ima neravnotežu limbičkog sustava. Samim time i dijagnozu koju bi trebalo liječiti.

No, u praksi takve osobe najčešće završavaju na upravljačkim pozicijama korporacija ili država – zbog toga što nemaju problema s ‘bolnim rezovima’, ‘terminacijama’ i ‘otkazima’. Te osobe traumatizirane su i trajno narušenog zdravlja, a nerijetko sami nemaju pristup osjećaja ali izazivaju iste prema masama, putem dobro uigranih i uhodanih tehnika ‘konvergiranja masa’.

Faze limbičkog ratovanja

I sada dolazimo do termina – Limbičko ratovanje. Možda bi bolji izraz bio ‘Manipulacija paranojom’, pošto manipulator koristi ‘dijagnozu poremećaja limbičkog sustava’ da bi putem implementirane traume aktivirao strah mase – bilo protiv svojih političkih ili interesnih protivnika, bilo za održavanje svog autoriteta. Domena klasične političke interpretacije govori o ‘interesima države ponad interesa pojedinca’ i ‘cilju koji ne bira sredstvo’, no u ovom slučaju perfidno ratovanje dalekosežno dovodi do mržnje i potpune iracionalnosti.

Zato nekoć zlostavljani gotovo programirano kasnije postaju zlostavljači – i začarani krug se nastavlja. Narod koji podržava masovnog ubojicu nije žrtva nego sudionik. Stout je u svojoj literaturi ovakvo ratovanje definirala kroz šest točaka.

Prvi je ‘grupna trauma’ koja služi kao ‘implementacija traume’ u nacionalni duh, a dobar primjer svakako je 11/9. Zatim su tu tzv. ‘brokeri straha’ koji koriste situaciju, a znaju je i sami izazvati. Treća faza uključuje pronalazak ‘žrtvenog janjeta’ koje se osuđuje za zločin i služi kao simbol mržnje nacije – često dolazi iz države koja na koncu nije niti ‘demokratski oslobađana’.

Četvrta točka ovog teatra je ‘kulturalna regresija’ u kojoj potlačena i traumatizirana nacija poželi osvetu, a svi koji manipulaciju vide i nastoje izbjeći, bivaju proglašeni ‘izdajnicima’ i ‘petokolonašima’ dok ostali autocenzurom podsvijesno prikrivaju mogućnost da su od početka ‘namagarčeni’. Naravno, ovakvo stanje nije vječno i ‘prepoznavanjem problema uz reakciju’ ljudi požele ‘demokratske promjene’ – borba protiv posljedica, a ne protiv uzroka velika je pobjeda manipulatora u sjeni. Kao i kod svake traume, stid, kajanje i zaborav najbolji su lijek – tako se u šestoj i posljednjoj fazi ljudi sami odriču rješavanja početnog problema jer im ego ne dopušta suočavanje s vlastitim slabostima. Stanovništvo je spremno za novu manipulaciju.

Paranoja kao paravan manipulatora

Analiza suvremenog čovječanstva tako bi dovela do toga da svi bolujemo od ‘štokholmskog sindroma’, od mikro (brak, odnosi) do makrorazine (sustavi upravljanja). Dijagnoza ide u samu srž – osoba ne samo da nije svjesna lošeg tretmana, nego u njemu povećalom traži znakove dobrote i svo naneseno zlo prihvaća kao rezultat nekih vlastitih mana, a ne kao nedopustivo sredstvo.

Čim osoba izgubi samopouzdanje, pouzdanost traži u nekom drugom. Sljedeći korak je gubitak empatije i prepoznavanja zloga, potpuni gubitak realnosti i objektivnosti. Kao završna točka, mi postajemo isti oni kojih smo se u početku plašili – rijetko kada doduše prema partneru, no vrlo često prema drugoj naciji, ugroženoj skupini ili slabijima od sebe. Nakon tog kraha u razlučivanju ljude je relativno lako ‘podijeli pa vladaj’ tehnikom polarizirati, a onda traumatizirati da zbiju redove u jednu od tih skupina.

‘Unutarnji i vanjski neprijatelji’ postaju odgovornost onih koje navodno napadaju, a ne onih koji su ih stvorili. Korupcija se relativizira kroz ideologiju, evaluacija kroz etiketiranje, a manipulacija kroz opće dobro. Zataškavanje je nužno radi održavanja ovog psihopatskog odnosa – svijest ne smije postojati na visokoj razini.

Kao što smo spomenuli, ukoliko i uspijete analizirati situaciju, bivate proglašeni ‘teoretičarom zavjere‘, unatoč definiciji zavjere kao ‘tajnom sporazumu dvaju ili više ljudi donesenom iza zatvorenih vrata’. Vrlo brzo čak i ono najočitije postaje potpuno kriptirano – kolektivno ludilo i zasljepljenost uz unutarnji strah i traumu preuzimaju društvo u cjelini. Stoga ne čudi da su ‘limbički poremećeni’ političari u privatnom životu zapravo ideološki posve suprotnih uvjerenja od onih koje javno prezentiraju.

Potiskivanje svijesti i informacija za održavanje stanja

I same stranke su sve češće interesne skupine koje donose poteze u suprotnosti sa svojim statutima i biračkim tijelima dok ih birači iracionalno vrednuju po nekim ranijim zaslugama ili ideološkim obrascima. Taj ‘navijački’ pristup ponajviše odgovara manipulatorima s vrha piramide i političarima koji sve lakše glume ‘normalnost’. Stout u knjizi vrlo britko identificira arhetipe osobnosti političara – psihopati, mazohisti, narcisi, fanatici, paranoici.

Oni ili s pozicije moći ili s pozicije ‘sive eminencije’ upravljaju društvenim i kulturalnim normama, tabuima i dogmama, te ideologijama – a jednostavnom analizom vidimo kako dolaze iz iste polazišne organizacije te se nekim povijesnim događajem u trenutku polariziraju u dvije ili više skupina ili stranaka. A narod traumatiziran tim događanjem ne prepoznaje ‘dijagnozu’ koja se kolektivno širi.

Kako se riješiti dijagnoze, ključno je pitanje. Najuspješniji ‘lijek’ je definitivno svijest, no zbog mase koja upravlja procesom, a nije informirana, tako što je izuzetno teško ostvariti. Mediji bi trebali biti ključan element ‘buđenja’, ali je općepoznato da su pod vlasničkom palicom upravo onih čije upravljačke sustave bi trebali urušavati.

Stout smatra da bi znanstveni pristup politici i interesnim skupinama bio idealan alat protiv istih – pretvaranje iracionalnog u racionalno, subjektivnog u objektivno, nadrealnog u realno. Odnosno, ili u potpunosti aktivirati emocije djelotvornim radom limbičkog sustava. Ili ih u potpunosti izbaciti iz jednadžbe analitike i sve proučavati isključivo kroz činjenice. Narod u konačnici ima apsolutnu moć, čak i protiv sustava koji tisućljećima ne gube na snazi.

Načini liječenja od bolesti

Odbijanje sudjelovanja je jedno od rješenja, iako ga mnogi povezuju s eskapizmom. Vrlo je teško odgovoriti na pitanje je li moguće da svaki pojedinac utječe na svoje okruženje. Također, tu je i opcija potpune promjene sustava, kako upravljanja tako i vrijednosti.

Kontribucionizam bi bio idealno rješenje – jer paralelno radi na spajanju uzajamnosti pojedinca i društva, kao i vrijednostima poput pomoći, empatije i savijesti. U kapitalizmu bi pak komanditno društvo i tvrtka na sličnim ustrojima mogli biti konsenzusni zgoditak – kada bi svaki element u razvoju (od čistačice do direktora) imao isti postotak u prihodima, ali i rashodima.

Navedeni načini bi onemogućili autoritet fiktivnih lidera i skupine bi ovisile isključivo o vlastitom radu i kvalitetama – a tako što svim silama žele izbjeći oni s dijagnozom ‘poremećaja limbičkog sustava’.

Prelazak iz trenutne hijerarhije u ovu humanistički nastrojenu ne bi trebao biti radikalan niti ostvaren preko noći jer bi došao u opasnost da ga ‘hakiraju’ stari vladajući elementi. On bi u idealnoj situaciji morao doći kao rezultat ‘kvantnog skoka’ čovječanstva, kao nužnost i kao primjer ‘razvoja svijesti’, a ne društvenog inženjeringa. Sve do tada će masovni ‘krizni menadžment’ i društveni inženjering biti kočnica nekog većeg napretka, izuzev onoga koji ima potencijal koristi za manipulatore (industrijski, tehnološki i sl.).

Humanistički napredak spriječen je pod silnim pritiskom kolektivne dijagnoze i proučavanje srži zla otkrit će izvore i uzroke današnje situacije. Hoće li apsurd biti veći kada mase budu poznavale problem, no i dalje mazohistički nastavljale s istim radnjama – vrijeme će pokazati.
 
(blog.vecernji.hrm/uredio:NSP)

“Oni u osnovi koriste našu djecu kao pijune da bi nam oduzeli slobodu za koju sam se borio”

Ratni veteran Zaljevskog rata koji je preselio u Colorado prošle godine, valjda zbog legalizacije marihuane, šokirao se kada su mu djecu otele državne institucije države Kansas zbog njegove LEGALNE upotrebe marihuane kao tretman za PTSP.

Raymond Schwab, 40, oslonio na medicinsku marihuanu kao tretman liječenja PTSP-a nakon što je pretrpio ozbiljne posljedice od lijekova propisanih od strane medicinske struke, piše Infowars.

“Oni su me napravili ludim, od njihovih lijekova mi je još gore”, rekao je Schwab za Denver Post.

Nakon što je živio u Kansasu godinama, Schwab, njegova supruga Amelia i njihovih pet najmlađe djece u dobi od pet do 16 godina, odlučili su napustiti državu i započeti novi život u Coloradu, gdje je marihuana odnedavno legalna.

Nažalost prije nego što su otišli, Amelijina majka (baka te djece) je prijavila roditelje Kansaškoj Državnoj Udruzi za zaštitu djece kao “nepodobne roditelje.” Nakon što su državni dužnosnici oteli dijete roditeljima, baka je rekla da žali što je uopće nazvala državne institucije.

Devet mjeseci kasnije, a nakon što je sudac pronašao bakine optužbe neutemeljenima, država još uvijek zahtijeva da Raymond Schwab obuzda upotrebu medicinsku marihuane i pošalje urin na analizu urina tijekom četiri mjeseca, tijekom kojih će tom veteranu, kako on kaže, biti jako teško.

“Što ako ne uspijem to učiniti kroz četiri mjeseca?”, Pita Schwab.

Schwab i njegova supruga se sada pitaju kako je država u mogućnosti da zadrži njihovo dijete u pritvoru, unatoč tome da su se optužbe protiv njih odbacile, i da je u državi Colorado marihuana legalna.

“Ne mislim da ono što radimo je ilegalno, nemoralno ili loše”, kaže Amelia.

Schwab, kaže da je njemu i njegovoj ženi samo odobren posjet s djetetu tri puta od travnja.

Schwab, koji je služio u mornarici od 1994. do 1996. godine, a bio je časno otpušten, osjeća da država neopravdano koristi njihovu djecu da ga kazni.

“Oni su u osnovi koriste našu djecu kao pijune kojim će nam oduzeti slobodu za koju sam se borio”, rekao je on. “To je strašno položaj u koji me država stavlja”.

Kao što je istaknuo Denver Post, roditeljska borba ističe dilemu s kojom se suočavaju mnogim pacijenti, pogotovo oni koji zahtijevaju liječničku marihuanu, ali žive u državama kao što je Kansas gdje posjedovanje bilo koje količinu marihuane, uključujući i za medicinsku upotrebu, je protuzakonito.
 
(preveo:NSP)

Možemo nabrojiti na prste koliko su puta hrvatski podanički mediji u službi „Velikog oka“ izvješćivali o međunarodnoj molitvenoj inicijativi „40 dana za život“ kojoj je bio cilj poštivanje ljudskog života od začeća do prirodne smrti

Inicijativa je u periodu od 5. ožujka do 13. travnja uključivala molitvu i post za život te miroljubivo bdijenje ispred ustanova gdje se vrše ubijanja nerođene djece. U ovoj inicijativi ekumenskog karaktera sudjelovalo je oko pola milijuna ljudi u više od 520 gradova svijeta među kojima su i mnogi hrvatski gradovi.

I pored medijskog ignoriranja ove inicijative (možemo samo zamisliti koliko bi televizijskih i radijskih sati bilo potrošeno da su kojim slučajem tih četrdeset dana LGBT udruge protestirale) za nadati se je da će se bar dio kršćanske hrvatske javnosti osvijestiti, da će poruke doći i do saborskih zastupnika, bar do onih koji se deklariraju kao vjernici te konačno da će se dokinuti sadašnji uništavalački, protuljudski i protubožji zakon o pobačaju koji je na snazi još od 1978. godine.

Ako je itko ikada napisao himnu filozofije „prava na izbor“, tada se izvan svake sumnje može reći da ju je napisala američko-ruska književnica i scenaristica u Hollywoodu Ayn Rand (1905.-1982.). Unatoč više nego očiglednoj površnosti njezine filozofije, Ayn Rand je sebe smatrala najvećim filozofom poslije Aristotela.

Kakvu je poruku ostavila čovječanstvu ta žestoka protivnica kršćanstva koja je izjavila kako ništa nije opasnije od vjere kao smjernice za život? Za nju u svijetu postoji samo jedna temeljna alternativa: egzistencija i neegzistencija. Čovjekova egzistencija biva u egzistenciji. To je obveza pojedinca i u tome je korist vrline sebičnosti.

Neegzistencija je posljedica altruizma i ona teži prema smrti. Prema takvom njezinom mišljenju, žrtvovanje za svoju rođenu ili nerođenu djecu, za ostarjele roditelje ili druge članove obitelji pretvara se u prokletstvo. Randova „kulturu života“ shvaća isključivo u smislu prava pojedinca, vodeći se razlozima sebičnosti, te odabire ono dobro koje promiče njezinu vlastitu egzistenciju.

Koliko god često gospođica Rand bučno izjavljivala da voli život, ona je ustvari bila jadna usamljenica koja je prezirala sve oko sebe, živjela je u dubokoj mržnji prema životu, prema kulturi života. Njena filozofija će poput razorne kiseline utjecati na bezbožni i devijantni svijet današnjice: na kulturu smrti.

Zalaganjem za abortus Randlova ocjenjuje kako je embrij nesumnjivo nešto predljudsko, te dodaje: „Samo mistično shvaćanje religijskih dogmi može ovu hrpu stanica smatrati osobom.“ Za potpomognuto samoubojstvo i eutanaziju ona također ima zanimljiv odgovor, to je „racionalno koristoljublje“. (Donald de Marco- Benjamin Wiker: Arhitekti kulture smrti, Verbum, Split, 2007., str. 47. i 50.)

Nasuprot glasnici kulture smrti Ayn Rand, papa sveti Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Evangelium Vitae (Evanđelje života) iz 1995. godine podsjeća na stvarnu kulturu života. Odgojnim djelatnicima Papa je uputio apel: „Poštuj život, svaki ljudski život, brani ga, voli ga i služi mu! Samo ćeš na tomu putu naći pravdu, razvitak, istinsku slobodu, mir i sreću.“

Prema enciklici 5. Božja zapovijed „Ne ubij“ odnosi se na: „Ne ubij nevinoga, ne ubij nevinoga u ratu, nevinoga u miru, nevinoga u majčinoj utrobi, nevinoga u posljednjoj bolesti, ne ubij nevinoga nikada i ni u kom slučaju.“ Stav Katoličke crkve glede pobačaja potpuno je jasan. Dijete-beba je nedvojbeno vrhunac slave Božjeg stvaranja. Ljudski život počinje njegovim začećem, a pobačaj je, kako se izrazio Papa 1997. godine, holokaust! Na zakonsku zaštitu ljudskih prava od začeća do prirodne smrti puno puta je upozoravao papa Benedikt XVI. (prigodom posjeta Hrvatskoj 2011. godine na zagrebačkom hipodromu), kao što to čini i papa Franjo.

Holokaust nad djecom nije izum novijeg datuma. Eugeničari Charles Darwin (1809.-1882.) i Francis Galton (1822.-1911.) smatrali su da se na prirodnu sposobnost neke rase može utjecati regulacijom njenog razmnožavanja. To znači da bi se čistokrvni trebali razmnožavati puno brže od onih koji ne pripadaju čistoj rasi, pod uvjetom da im se to uopće dopusti.

Seksualna pedagoginja i zagrižena rasistkinja, bliska prijateljice obitelji Rockefeller, Margaret Sanger (1879.-1966.), bila je uvjerena da je taj problem koji je eugeničare mučio moguće riješiti. Budući da prirodna selekcija nije više u stanju riješiti nesposobne iz društva, a problem se dodatno zakomplicirao visokim stupnjem plodnosti ljudske populacije na nižem stupnju razvoja, rješenje vidi u najuzvišenijoj i najautentičnijoj eugeničkoj metodi: kontroli rađanja. Margaret Sanger vjerna svom kredu prema kojemu žene imaju „pravo rušiti“, osnovala je 1922. godine Planned Parenthood Federation of Amererica (Američka federacija za planiranje roditeljstva). Stvoren je moćni organizacijski svjetski ustroj za ubijanje djece.

Seksualnom revolucijom spolno ćudoređe već je bilo poljuljano jer je individualni užitak postao mjera svih stvari. Zahvaljujući „epohalnim izumima“: spirali i piluli, pojedine žene su se bez straha od trudnoće mogle prepustiti seksualnom užitku. No, je li stvarno pilula i spirala sprječava trudnoću? Naime, u prirodnim uvjetima, ako je sve u redu, dijete se počinje usađivati u maternicu tek oko šestog dana nakon oplodnje jajne stanice.

Rani, beta HCG testovi na trudnoću pokazali su da uz svaku vrstu spirala, žena koja živi seksualnim životom, ostane trudna godišnje prosječno nekoliko puta, a često do ovulacije i začeća dođe i uz svaku uporabu pilula. Međutim, zbog pilula i spirala maternica postane neprijateljski raspoložena za prihvaćanje djeteta, pa ono najčešće umire u prvim danima začeća, obično još prije nego što bi izostala menstruacija. Žena doživi neko krvarenje misleći da se radi o normalnoj menstruaciji, a zapravo je bila trudna. (Antun Lisec: Liječenje duševnih rana izazvanih abortusom, Nacija br. 10 od 14. ožujka 2012., str. 48.)

Unatoč spirali i piluli previše se rađalo „neželjene djece“. Ilegalni abortusi više nisu mogli zadovoljiti apetite sljedbenika planetarno popularnih Ayn Rand i Margaret Sanger. Postala je nužnost ozakoniti zakon o ubijanju vlastitog djeteta. Kasnim šezdesetim i ranim sedamdesetim u zemljama zapadnog svijeta došlo je do neslućene propagande u korist promjene javnog mnijenja glede legalizacije pobačaja. Marketinški stručnjaci u službi „Velikog oka“ osmišljavali su raznorazne laži i manipulacije kako bi u um suvremenog čovjeka usadili cijep kako je poželjno da se abortus legalizira.

Skrenuli su pozornost s ključnih pitanja koja govore o tome što abortus čini nerođenom djetetu kao i majci, te su se umjesto toga usmjerili na raspravu o sasvim novom pitanju „pravu na izbor“. Avangardne „grupe za abortus“ u suradnji s mnogim feminističkim udrugama u „laboratorijima“ su osmišljavali privlačne, ali tako cinične slogane, poput: „Sloboda na izbor“, Žene moraju imati kontrolu nad svojim tijelom“ i sl. Moralnost ubijanja nerođenih više nije bilo sporno pitanje, nego je postalo važno „tko odlučuje“.

Manipulacija ljudskim umom koristila se zgodnim podvalama. Mediji su u Sjedinjenim Državama vrlo osmišljenim lažnim podacima obmanjivali javnost kako bi se pod svaku cijenu ozakonio pobačaj: kako zbog posljedica nekontroliranog abortusa godišnje umire u SAD-u 10 000 žena (stvarni podatak je bio 200-250), kako se godišnje obavi milijun nelegalnih abortusa (stvaran broj se približio brojci od 100 000), kako prema istraživanjima 60% Amerikanaca odobrava slobodan abortus (manje od jedne trećina Amerikanaca podupiralo je abortus) i sl.

Lažne brojke kojima su arhitekti kulture smrti hranili medije postupno su se ukorijenile u svijest Amerikanaca, te uvjerile mnoge kako treba poništiti tadašnji zakon o abortusu. Jer bolje je ipak da se abortusi, koji se svejedno obavljaju protuzakonito, sada mogu vršiti javno. Nakon promjene zakona o abortusu 1973. godine, abortus se u SAD-u počeo rabiti kao primarna metoda kontrole rađanja. Broj abortusa nakon legalizacije popeo se za 1500%. (David Kupelian: Marketing zla, Harfa, Split, 2010., str. 196. i 197.).

International Planned Parenthood Federation – IPPF (Međunarodna federacija za planiranje roditeljstva) (IPPF) je postala moćna svjetska organizacija koja žene diljem svijeta opskrbljuje kontracepcijskim sredstvima i pomaže im u izvršavanju pobačaja, šireći kulturu smrti pod krinkom samilosti. Danas se procjenjuje da se približno 46 milijuna pobačaja obavi svake godine.

Od toga 26 milijuna se obavi u zemljama gdje je pobačaj legalan, a ostalih 20 milijuna se obavi u zemljama u kojima je postupak ubijanja nerođene djece nelegalan. Na ovaj šokantni podatak svaki kršćanin se treba upitati kakve su to osobe političari koji su u većini zemalja, među kojima je i Hrvatska, donijeli zakone o legalnom ubijanju djece ili zašto ih ne ukidaju ako su ih neki drugi bezumnici prije njih donijeli, posebice što se mnogi među njima smatraju kršćanima?

Kršćanska Rusija upravo prednjači u tom vidu čedomorstva, na stotinu porođene djece 62,6 je usmrćene nerođene djece (službeni podatak iz 2003.). Ruski demografi procjenjuju da je u razdoblju od dvadeset godina pobačajem ubijeno više Rusa nego što ih je ubijeno u Prvom svjetskom ratu, Boljševičkoj revoluciji i u Drugom svjetskom ratu zajedno. Osobito je monstruozno što se oko 12% pobačaja izvrši nakon 12 tjedana trudnoće pomoću kiroteže, lijekovima, intrauternim usađivanjem i ostalim metodama.

Kako je zastrašujuće ubijanje nerođene djece zorno nam pokazuje jedan postupak kiroteže, zvan dilatacija i evakuacija (D&E). Nakon što se proširi maternica i ispara vodenjak uvlači se veliki instrument duboko u uterus za komadanje djeteta. Tada se izvlači komad po komad živog djeteta dok se cijelo dijete raskomadano ne izvuče van. Glava je poseban problem jer ju je nateže izvući. Glava se stoga mora isprazniti, obično uporabom aparata za usisavanje kojim se uklanja mozak, a potom se velikim kliještima smrska lubanja. Sve se to lijepo slaže po stolu kako bi ginekolog bio uvjeren da nije koji komad ostao u maternici.

Postupak intrauternim usađivanjem pomoću amniotičke infuzije (u amniotočku vrećicu ubrizgava se injekcija nepoznatog sadržaja), koncentrirane solne otopine, prostaglandina, uree ili nekog drugog agensa, izgleda još jezovitije i sablažnjivije. Solna otopina ubrizgava se u vodenjak i beba ju guta. Beba nakon toga počinje umirati polaganom, ali žestokom smrću. Majka sve to osjeća jer se dijete grčevito bori za svoj život pošto ju tom otopinom spaljuju. (David Kupelian: Marketing zla, Harfa, Split, 2010., str. 200., 202., 203., 206., i 207.).

Holokaust nad nerođenom djecom nedvojbeno vodi zapadni svijet u biološko odumiranje. Program „prodaje pobačaja“ izrodio se u najrigidniji sustav koji besprijekorno provode feministički glasnici kulture smrti. Gotovo da niti u nijednoj ginekološkoj klinici trudnim „nesretnim“ djevojkama ili ženama ne spominje se da postoje i druge mogućnosti osim abortusa, da postoje agencije za posredovanje pri usvajanju djece, da postoje ustanove koje mogu zbrinuti trudnice, da postoje dobri ljudi koji žele pomoći…

Da ne govorimo kako se tim nesretnicama, koje su većinom u velikoj moralnoj dvojbi, rijetko govori o razvoju djeteta, o boli koje će dijete pretrpjeti prije smrti, o tjelesnim i emocionalnim posljedicama za njih same i sl. Egzekutori ubojstava u pravilu niti ne spominju riječ dijete ili beba, pa čak niti fetus (za njih je to „produkt začeća“, „komadić tkiva“, „ugrušak krvi“), jer u protivnom bi se moglo naslutiti kako se radi o nečemu ljudskom, a tada bi kandidatkinja abortusa na njihovu žalost mogla i odustati.

Normalno je da procese „planiranog roditeljstva“ budno motre svakojake udruge. Dovoljno se prisjetiti primjera iz naše zemlje, kada se koordinatorica Ženske mreže, („feminističko-političke mreže“) koja okuplja 41 udrugu, Bojana Genev u jednom intervju iz 2009. godine skandalizira nad vjeroučiteljem koji je navodno pohvalio trudnu petnaestogodišnjakinju koja je odlučila zadržati dijete, umjesto da ju nagovori na pobačaj.

Osim udruga za „ženske odnose“ ili „ženska pitanja“, promotrimo i sve one silne radikalne udruge koje se bore za prava životinja. Gledajući ispod blistavog zastora njihove srcedrapajuće izjave o iskorištavanju životinja zbog hrane, zbog krzna, zbog…, moramo si postaviti pitanje koji je njihov stvarni poriv? Za što se oni bore uzvikujući ne ubijajte piliće, svinje, zečeve, lisice i dr.? Zašto ne viču, ne ubijajte bebe? Zašto su aktivisti „ljubitelja životinja“ gotovo uvijek na suprotnoj strani od protivnika pobačaja? Odgovor je samo jedan. Oni ne vjeruju u Boga i život poslije ovozemaljske smrti. Za njih se čovjek ne može izdvojiti iz životinjskog svijeta. Čovjek je također sisavac i zašto da ima posebna prava? Zašto da samo on ima pravo na zaštitu nerođenog mladunca!

Pored eugeničkog rješenja koje će pobačaj čovječanstvu omogućiti, prema riječima Margaret Sanger, da se riješi „teškog tereta ljudskog otpada“ postoji još nešto. Nužno je prozreti još jedan medicinski učinak kao posljedičnu reakciju izvršenih abortusa. Jedna neovisna studija iz Novog Zelanda, objavljena u časopisu Journal of Pediatrics and Neonatology, koja je istraživala mlade žene od rođenja do 25. godine života ustanovila je da mlade žene koje su imale pobačaj imaju znatno veću vjerojatnost za iskustvo kasnije depresije, samoubojstva, zlouporabe droga i lijekova i sl. I neka druga slična istraživanja su pokazala da učinci pobačaja, kako za neudane tako i za udane žene, nikada ne prestaju po pitanju mentalnog zdravlja, duševnih trauma, mogućeg PTSP-a, depresije, latentnih psihoza itd. Upravo to i je krajnji cilj „Velikog oka“. Takve labilne duše njima trebaju, poljuljane psihofizičke osobe, nad kojima će se vrlo lako izvršiti potpuna kontrola uma.

Najbolji dokaz tomu je grčevita reakcija na ova neovisna istraživanja. American Psychological Association (Američka Psihološka Udruga – APA) žurno se predala reviziji „post-pobačajnog“ sindroma. U svojim „otkrićima“ iz 1990. i 2008. godine ustvrdila je da nije istina što navode tamo neka istraživanja, te zaključuje da pobačaj ne vodi povećanju problema mentalnog zdravlja. Istoj tvrdnji pridružuje se, a tko drugi nego, Royall Collage of Psychiatrists iz Ujedinjenog Kraljevstva. Sve je to odveć prozirno ako se zna da su upravo ove dvije institucije pod izravnom kontrolom masonskog „Velikog oka“.

Dok se na jednoj strani desetci milijuna djece godišnje ubijaju sve domišljatijim metodama pobačaja, s druge strane se svim silama žele proizvoditi djeca tzv. umjetnom oplodnjom. Oko tog pitanja ponovo se sukobljavaju dva suprotna stava, onaj Katoličke crkve kao i većine jednobožačkih religija na jednoj strani, te na drugoj strani stav modernističkog neoliberalnog suvremenog svijeta predvođen raznim feminističkim i homoseksualnim udrugama u službi „Velikog oka“. Svakako da potpuno odbacivanje umjetne oplodnje kod dvoje supružnika, muža i žene koji žive u braku i prirodnim putem ne mogu imati dijete, ne bi bilo u redu. Tomu se apsolutno ni ne protivi Katolička crkva. No, problem je kudikamo veći.

Iako se u Hrvatskoj o ovoj temi puno raspravljalo zbog donošenja novog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, nužno se prisjetiti onog važnog kod postupka umjetne oplodnje. Nikada u javnost nije stigla informacija koji su stvarni razlozi što supružnici prirodnim putem ne mogu imati biološku djecu. Prema nekim neslužbenim podatcima oko dvije trećine neplodnih žena je zato neplodno što su prije želje da postanu majke rabile kontracepcijska sredstva, pilule, spirale i sl. ili imale pobačaj (nisu rijetki slučajevi i nekoliko pobačaja). Odjednom su prestali ubijati svoju djecu, predomislile se želeći imati vlastito dijete, i nastao je problem. Budući da u „uljuđenoj zapadnoj civilizaciji“ kontracepcija i pobačaj su najnormalnije pojave „ženske egzistencije“, potpuno je bezrazložno raspravljati o uzročniku neplodnosti kod žena.

Heteroinseminacija koja se nekada primjenjivala samo kod goveda, svinja, kokoši itd. radi stvaranja dobrih pasmina, postala je civilizacijski napredak kod ljudske vrste. U većini zemalja zapadnog svijeta dolaze na svijet djeca koja ne znaju tko su im očevi, tko majke, tko braća, tko sestre. Nije važno tko je donirao sjeme, tko jajašca, nije važno što rezultat može rezultirati rodoskvrnućem (incestom)… Važno je da se rodi dijete iz epruvete. Upravo te čudovišne epruvete su krajnji stadij kršćanske neetičnosti u umjetnoj oplodnji. Malu živu začetu djecu, zvanu embrij ili zametak, drže godinama zamrznutu po frižiderima. Većina njih nema šansu da završi u ženinoj maternici, i bude ubijena. Možda završi i u kanalizaciji?

Nužno je prozreti nakanu cijelog procesa medicinski potpomognute oplodnje, uz sva uvažavanja čežnje heteroseksualnih bračnih parova za vlastitom djecom. Tim parovima nužno je pomoći, ali ne metodom zamrzavanja embrija kao nekom pričuvom za „slijedeći put“. Subverzivni feministički sustav pod kontrolom „Velikog oka“ nije razvijao medicinska dostignuća umjetne oplodnje radi žena iz prirodnih brakova (one su kolateralne sretnice), već radi sasvim drugih poriva. Kao što su se u većini zapadnog svijeta zakonima izjednačile sve vrste bračnih zajednica, isto tako treba odgajati djecu u različitim modelima obitelji.

Što različitija i devijantnija zajednica to bolje! Što društvo može očekivati od djeteta odgojenog u takvoj obitelji? Iskustva su pokazala da će golema većina djece odgojene u neprirodnim bračnim zajednicama slijediti put svojih odgajatelja. Ta djeca odgajana daleko od Božje Riječi, ne samo da su „meki materijal“ za manipulaciju svijesti, već su i potencijalni predvodnici svih programiranih pošasti današnjeg posthumanog doba.

Prisjetimo se stoga kako je „naš“ ministar „zdravlja“ Rajko Ostojić uz obilnu pomoć Ženske mreže i onih oko te „mreže“uveo Hrvatsku u 21. stoljeće na način što je dokinuo „rigidan i konzervativan“ Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji te donio 2012. godine „napredan i moderan“ zakon kako to i dolikuje liberalnoj i „demokratskoj“ zemlji.

Ne samo da od tada svaka nerotkinja i rotkinja u Hrvatskoj može imati djecu bez tamo nekog nemilog psihološkog savjetovanja kao što je starim zakonom bila obveza, već za sve vrijedi, što je ministar posebice naglašavao, načelo zdravlja žene i djeteta. Za načelo zdravlja ministar je „vjerojatno“ mislio na onih višak od deset (dopuštena oplodnja je dvanaest zametaka, a unos dva zametka) zamrznutih ljudskih bića u frižideru, jer kao što je poznato „smrznuto je zdravo“.

Čak će se embriji, „koje li radosti“, pet godina čuvati na trošak državnog proračuna. Nakon toga je dozvoljeno da roditelji na svoj trošak čuvaju svoju nerođenu djecu ili je daruju nepoznatoj primalji. Ukoliko sve to izostane, „jajne stanice“ (kako to ministar lijepo zbori) se uništavaju. S obzirom da je ministar, kao vrstan „teolog i filozof“, svim kršćanskim laicima i klericima „objasnio“ kada duša ulazi u embrij, pritom se osvrnuvši i na učenja sv. Tome Akvinskog, nitko više ne će smjeti niti pitati što s tim živim bićima nakon pet godina?

Svakako je bio najdojmljiviji razlog potpore „Ostojićevom“ zakonu, što su nas podučili mnogi „kukurikovci“: kako će on poboljšati natalitet u Hrvatskoj. Pa to je toliko licemjerno i pregrozomorno čak i za ovu vladajuću svitu. Porast nataliteta bi zasigurno polučila zabrana o ubijanju nerođene djece kojih se u Hrvatskoj ubije 35 do 50 tisuća godišnje, a ne ovih stotinjak djece što će se možda više roditi ovim protubožjim i protuljudskim zakonom.

No ništa neobično ako pretpostavljamo odgovor na „kviz“ pitanje: koliko je vjernika u vladi Zorana Milanovića?

Korišteni dijelovi iz knjige: Kontrola uma 2013.
 
(hrsvijet.net/uredio:nsp)

Velika međunarodna konferencija ‘Demistifikacija konoplje’ održana je u zagrebačkom Westinu, te je privukla samu kremu kanabis stručnjaka iz cijelog svijeta

Iako je nažalost vrlo malen broj ljudi nazočio ovakvom odličnom događanju (svega pedesetak), gosti su si zbilja dali oduška, a mi prenosimo tekst s portala Index.hr i nazočnog novinara Petra Vidova.

Dr. Lumír Ondřej Hanuš: ‘Rizici kanabisa su vrlo mali’

“Imam prijatelja u Pragu koji je bio u invalidskim kolicima, boluje od multiple skleroze. Ponovo je prohodao kada je počeo koristiti kanabis”, kazao je Dr. Lumír Ondřej Hanuš, analitički kemičar sa Sveučilišta u Jeruzalemu, koji je u Zagrebu održao predavanje u sklopu konferencije “Demistifikacija konoplje – Konoplja u zdravstvu: teorija i praksa”.

Hanuš objašnjava da se konoplja kroz čitavu povijest čovječanstva koristila kao lijek. Prvi dokazi o korištenju kanabisa u medicinske svrhe pronađeni su u Kini, a datiraju iz 4700. godina prije nove ere. Kanabis kao lijek koristile su i druge drevne civilizacije: asirska, egipatska, indijska, grčka, rimska, judejska…

Začetnik korištenja kanabisa u modernoj medicini, objašnjava Hanuš, je britanski kraljevski liječnik John Russell Reynolds, koji je 1859. godine zapisao: “Za uklanjanje određenih vrsta boli, vjerujem da ne postoji učinkovitiji lijek od kanabisa”. Ista stvar vrijedi i danas, napominje Hanuš, te objašnjava kako učinci kanabisa, zbog kriminalizacije marihuane, nisu još dovoljno dobro istraženi.

“Zakon bi morao tolerirati upotrebu kanabisa u medicinske svrhe. Kažnjavati bi se trebali dileri, koji često prodaju kanabis nepoznatog porijekla i skupo ga naplaćuju, a koji možda i nema sve supstance koje su pacijentu potrebne”, kaže Hanuš.

“Mnogi pacijenti danas misle da marihuana pomaže tamo gdje doktor ne pomaže. Je li takav stav opravdan? Kanabis je divan lijek, ali ne liječi sve bolesti, ne funkcionira u svakoj fazi bolesti i ne pomaže svim pacijentima. Prema našim iskustvima, oko 10 posto pacijenata prestaje koristiti kanabis jer im nije pomogao, ili zato što se ne osjećaju dobro nakon konzumacije. Obično se radi o pacijentima koji su uzeli preveliku količinu. Mogućnost predoziranja ne postoji, ali uzimanje prevelike količine može biti vrlo neugodno”, tvrdi Hanuš.

Naglašava, međutim, da kanabis nije bezopasan lijek. Postoji rizik da će konzumacija kanabisa potaknuti psihozu, shizofreniju ili slabljenje kognitivnih sposobnosti, što se posebno odnosi na djecu i adolescente.

“Važno je da su korisnici mentalno zdravi. Istraživanja pokazuju da ljudi koji su počeli koristiti kanabis u kasnijoj dobi, nakon što su postigli punu mentalnu zrelost, nisu imali nikakvih problema. Zato se smatra da kanabis može oštetiti mozak adolescenta, ali ne i mozak odrasle osobe. Marihuana nije bezopasna, to je moćna droga s nizom učinaka, ali rizici su vrlo mali, posebno u usporedbi s cigaretama, alkoholom ili drugim drogama”, kaže Hanuš, te ističe da aktivne supstance kanabisa, THC i CBD, pomažu u liječenju čitavog niza bolesti: MS-a, karcinoma, dijabetesa, artritisa, a recentna istraživanja pokazuju i da kanabidiol (CBD) ima potencijal za korištenje u liječenju epilepsije, anksioznosti, shizofrenije, pa čak i Alzheimerove bolesti.

Dr. Paul Hornby: ‘Konoplja je najkorisnija biljka na planetu’

O važnosti CBD-a opširno je govorio Kanađanin dr. Paul Hornby, osnivač tvrtke Hedron Analytical Inc. koji se bavi analiziranjem kanabinoidnog profila i kemijskog sastava konoplje. Istraživanjem konoplje se Hornby, kako kaže, bavi zadnjih 16 godina, a započeo je nakon što se za vrijeme putovanja u Indiju u sklopu doktorskog studija upoznao s učincima biljne medicine.

“Fasciniran sam moćima koje ima ova biljka”, kaže Hornby, koji smatra da u mnogim zemljama legalni CBD ima čak i veći medicinski potencijal nego THC, psihoaktivna supstanca kanabisa. Ovu tvrdnju ilustrirao je slučajem 14-godišnje djevojčice koja je patila od čestih epileptičnih napadaja, a kojoj je, kako kaže, pomogao tretirajući je upravo konopljom s visokom koncentracijom CBD-a. Ta djevojčica je, tvrdi Hornby, nedavno proslavila 21. rođendan i danas živi normalnim životom.

“Ako koristite kanabis u medicinske svrhe, važno je znati kakav je sastav onoga što koristite. Počnite polako i postepeno povećavajte dozu. Predoziranje THC-om je strašno iskustvo. Ja sam se predozirao THC-om i grozan je osjećaj. Mislite da ćete umrijeti. Nećete, ali mislite da hoćete”, kaže Hornby, koji kao i Hanuš smatra da je kanabis bolje konzumirati oralno, nego pušenjem, s obzirom da se na taj način efikasnije uklanja bol.

“Po mom mišljenju, konoplja je najefikasnija biljka koju imamo na planetu i trebamo je koristiti. A jedini razlog zbog kojeg je i dalje ilegalna je činjenica da predstavlja konkurenciju velikim farmaceutskim kompanijama”, poručio je Hornby na kraju svog predavanja.

Dr. Suzanne A. Sisley: ‘Kanabis pomaže PTSP-ovcima’

Dr. Suzanne A. Sisley je internistica i psihijatrica u bolnici za ratne veterane u Arizoni. Deset godina bila je zaposlena na Sveučilištu u Arizoni, ali dobila je otkaz zato što je pokušala pokrenuti istraživanje kojim namjerava dokazati da se marihuana može koristiti za tretiranje PTSP-a kod ratnih veterana.

“Mislim da je važno istaknuti da nemam osobnog iskustva s marihuanom, nisam nikad probala. Samo sam znanstvenik i zanima me istraživanje. I vjerujem da su mnogi američki zakoni ugrožavajući za javno zdravlje”, tvrdi Sisley, koja se nada da će ovoga ljeta napokon započeti s eksperimentom kojeg pokušava pokrenuti još od 2010. godine.

U Americi se, tvrdi Sisley, prema konzervativnim procjenama svakog dana ubije 22 ratna veterana. Većina njih boluje od PTSP-a, a konvencionalni antidepresivi kojima ih se tretira nisu im od pomoći.

“Sve više veterana s kojima sam radila dolazilo mi je s pričom kako im je puno lakše otkad su otkrili marihuanu. Nisu tvrdili da ih je izliječila, ali bilo im je puno lakše kontrolirati simptome PTSP-a. Nisam to mogla ignorirati”, objašnjava Sisley.

Da bi uopće dobila dozvolu za istraživanje efekta marihuane na veterane oboljele od PTSP-a Sisley je, kako kaže, morala dobiti dozvolu od pet različitih vladinih agencija. Od toga dvije agencije uopće nemaju propisane rokove u kojima moraju odgovoriti na zahtjeve.

“Samo od jedne agencije smo na dozvolu čekali tri godine. U tom razdoblju se u SAD-u ubilo 24 tisuće veterana”, kaže Sisley i dodaje da bi s birokracijom imala puno manje problema da je umjesto marihuane željela koristiti heroin.

“Marihuanu je u SAD-u teže istraživati od bilo koje druge droge. Razlog tome su političari, koji misle da je svako znanstveno istraživanje koje uključuje marihuanu samo izlika kako bi se dobiveni podaci kasnije koristili kao argument za legalizaciju kanabisa”, kaže Sisley.

Dr. Reznik: ‘Marihuana je nepravedno demonizirana’

“Ova konferencija ima dobro ime. Kanabis doista treba demistificirati. Kanabis je demoniziran, 80 godina je ilegalan, neka istraživanja su se provodila, ali praktičnih studija gotovo da i nemamo. U zadnjih 25 godina nisu nam dozvolili provođenje nikakvih relevantnih istraživanja. Kritičari marihuane kažu da ne postoje definitivni znanstveni dokazi njene koristi u medicinske svrhe.

To je istina, ali samo zato što je konoplja nepravedno demonizirana”, rekao je u svom izlaganju dr. Ilya Reznik, izraelski neuropsihijatar koji se bavi istraživanjem djelovanja kanabisa na pacijente koji boluju od raznih neuropsihijatrijskih bolesti.

“Nedvojbeno je da kanabis ima medicinsku vrijednost. Ali proces mora ići postepeno”, kaže Reznik, te dodaje da je nužno odvojiti aktiviste koji se zalažu za legalizaciju korištenja marihuane u rekreativne svrhe od liječnika koji žele koristiti kanabis kako bi pomogli svojim pacijentima.

Povezivanje ova dva pokreta, tvrdi Reznik, samo opterećuje liječnike i znanstvenike koji smatraju da se marihuana može koristiti kao lijek, te dodatno otežava njihov položaj u, kada je marihuana u pitanju, pretežno konzervativnoj znanstvenoj zajednici. “Što liječnici dulje budu pružali otpor, pacijenti će više patiti”, tvrdi Reznik.

“Hrvatska je napravila korak u pravom smjeru. Nadam se da će vaša Vlada uskoro donijeti najavljeni zakon kojim će legalizirati medicinski kanabis i da će pacijentima kanabis uskoro biti dostupan po prihvatljivim cijenama. Ali kada će se to dogoditi, ovisi samo o vama. Nikad se nije dogodilo da je Vlada legalizirala kanabis bez pritiska od strane građana. Pritisak mora postojati da bi se zakoni promijenili, kako bi nama liječnicima bilo dozvoljeno da radimo svoj posao u ovom području”, kaže Reznik.
 

 
(nexus-svjetlost.com,youtube/uredio:nsp)

Transhumanizam je međunarodni kulturalni i intelektualni pokret s ciljem transformacije čovjeka putem tehnološko-misaonog inženjeringa uz fizički mjerljiv napredak intelekta, snage i psihološkog kapaciteta

Direktor doktorskog programa bioetike na Sveučilištu New York Matthew Liao svojedobno je objavio znanstveni tekst nazvan ‘Umjetni ljudi možda drže ključ spasa svijeta’ . U njemu je šokirao znanstvenu javnost s mišljenjem da bi u borbi protiv globalnog zatopljenja trebali kreirati ‘ljude – ljubitelje Zemlje’ pomoću ‘sofisticiranog genetskog inženjeringa’.

U tekstu Liao predlaže niz znanstvenih intervencija – od prestanka konzumiranja mesa ‘farmaceutskom intervencijom’ do ‘preimplatacije genetičke dijagnoze’ što bi rezultiralo ‘prestankom trudnoća kod žena’. Zatim slijede zamisli o ‘hormonizaciji djece’ gdje će im se putem sofisticiranih cjepiva regulirati rast dok će zakonodavstvo osigurati politiku usvajanja gdje će svaka obitelj moći birati između ‘jednog velikog djeteta, dva srednja ili troje rastom manje djece’.

Sve izmjene bi, po njegovom mišljenju zbog UN-ovih zakona, trebale biti samoinicijativne, a država bi pomogla ‘hrabrim obiteljima’ besplatnim zdravstvenim osiguranjem i manjim porezima. Jasno, podobno društveno stanje je konstantna globalna ekonomska depresija zbog koje bi više ljudi ‘u biomedicinskoj modifikaciji uvidjelo koristi’.

Glavni razlog ovog koncepta ‘znanstvenog uređivanja čovječanstva’ je ‘opasnost prirodnog geoinženjeringa i evolucije čovječanstva’ jer su, po Liaovom mišljenju, ljudi odavno pokazali da se ne znaju nositi s time. Liao zaključuje da ‘sudeći po nevjerojatnom riziku kojem smo se izložili vlastitim promjenama okoliša, ovu ideju moramo ozbiljno prihvatiti jer je promjena neizbježna’. Znanstvenici se posebno pribojavaju odjeka ovakvih projekata jer isti nije došao od strane nekog ‘ridikula’ već direktno iz jedne od najjačih svjetskih institucija na tom polju, i to od njezinog direktora.

Tehnokratski korporatizam uz mentalitet roja

Max Igan, australski autor u emisiji hrvatske televizije ‘Na rubu znanosti’ navedeni transhumanizam opisuje kao ‘slojeviti projekt’. ‘Tako se putem tri filozofska smjera – postdemokratskog društva, transhumanizma i postindustrijskog društva – žele ostvariti tehnokracija i korporatizam. Filozofija pri ovome je stvaranje kontrole i dehumanizacije, odnosno rađanje transčovjeka koji će biti biotehnološki organizam. No, što ako vas neće doslovno tehnološki nadograditi s nekim metalnim dijelovima, već žele genetsko reprogramiranje?

Mi smo oduvijek savršeni, samo nas treba usmjeriti, a njihova želja je kreacija lažnih bogo-strojeva i simulirane stvarnosti. Borgovi su primjer transhumanizma, plasiran kroz serije, filmove i pop-kulturu, pa onda mislimo kako je sve normalan slijed događanja, a zapravo smo vidjeli njihov plan za budućnost kroz tehnike prediktivnog programiranja i stvaranja plodnog tla za mentalitet roja.’

Izlaganje završava zaključkom: ‘Njihov plan je oduvijek bio zatiranje lokalnih tradicija i borba protiv čovjekove stvarne prirode. Zbog toga su se toliko usmjerili protiv šamanskih kultura, jer one još uvijek gaje poveznicu čovjek-priroda. Oni poznaju činjenicu da smo ‘svi samo perpektive’, a sve ostalo je programiranje. Ono ste što mislite da jeste, a život je interakcija subjektivnih multisvemira.’

Slično je sve interpretirao i Krešimir Mišak, voditelj spomenute emisije. ‘…Pozadina tih stremljenja, kako je ja vidim, jest nametanje mentaliteta roja. To je nešto potpuno suprotno ljudskoj prirodi, sisavcima, pticama, uopće svim bićima koja imaju dar empatije. Njega se želi suzbiti tako da se ljudsko društvo može pretvoriti u jedan divovski mravinjak ili košnicu u kojoj bi svatko bio nebitni atomizirani kotačić. Zato se uništavaju strukture ljudskog društva, od obiteljske (to je cilj promicanja androgenosti), susjedske pa nadalje. U roju nema muških i ženskih, postoje samo radilice i inkubatori gdje se uzgajaju nove jedinke.’

‘Ta ideologija stoji u pozadini tzv. ‘seksualne revolucije’, ali i u pozadini neviđenog tehnološkog razvoja, kojeg ne prati razvoj humanosti i kulture. Ove potonje dvije stvari zapravo su u padu. Društveni inženjeri si u svom odsustvu mudrosti (jer oni su izuzetno inteligentni, ali nimalo mudri jer mudrost dolazi iz empatije) tako zamislili savršeno ljudsko društvo, kao neki kolektivni um i kolektivni organizam, ujednačen i bez iznimaka, koji bi zato bio stabilan. Naravno, apsurd je u tome da se mora uništiti prava ljudska priroda da bi se stvorilo savršeno ljudsko društvo. To nije nešto što sam izmislio, oni su o tome napisali dosta knjiga koje su dostupne.’

Direktan pristup mozgu nova manipulacijska strategija

Ljudsko društvo već danas kroz razne projekte daje natruhe da ‘slijepo slijedi’ teoretske koncepte društvenih inženjera usmjerenih prema transhumanizmu. ‘Projekt mapiranja moždane aktivnosti i izazov funkcionalne konektomike’ podcrtava da će ova strategija u budućnosti omogućiti ‘razvijanje tehnika za bežično i neinvazivno iščitavanje neuronskih aktivnosti građana’. Ključno je izdvojiti i navod kako ovakav pristup ‘neće biti invazivan’ već će ‘samo omogućiti restoraciju moždanih aktivnosti u normalu’. Jedino je pitanje tko će tu ‘normalu’ definirati.

Obamina objava o planu ‘pokretanja revolucije u ljudskom poimanju i shvaćanju uma i mozga’ za koji će utrošiti oko 100 milijuna dolara, obišao je svjetske medije . Projekt simbolično nazvan BRAIN (‘Brain Research through Advancing Innovative Neurotechnologies’ – Istraživanje mozga putem naprednih i inovativnih neurotehnologija) bit će zajednička djelatnost Nacionalnog instituta za zdravlje, Nacionalne udruge za znanost i, znakovito, DARPA-e (Agencije za napredna istraživanja i projekte obrane). Ovo je nakon dugih godina fokusa na ratove prvi znanstveni projekt za koji jedan američki predsjednik smatra kako će biti ‘veliki izazov za administraciju’, prenosi Infowars.

‘Zamislite da nema niti jedne obitelji koja je primorana bespomoćno gledati svoje voljene kako polako nestaju zbog Parkinsona ili se bore s epilepsijom. Zamislite da možemo ispraviti teške moždane ozljede ili PTSP-a ratnih vojnih veterana? Zamislite da netko s umjetnim udom svira piano ili igra košarku? Što bi se dogodilo kada bi računala mogla putem naših misli odgovoriti na ove probleme pri čemu bi i milijuni Amerikanaca dobili nove poslove u ovom polju’, dramatično je izjavio Obama.

Kada se ovakvim pristupom ulazi u znanstvene projekte, onda je jasno da postoji neka druga pozadina događanja koja možebitno donosi ili profit ili nekakvu drugačiju korist. Zanimljivo je da Obama nije pojasnio što u svemu radi DARPA, kontroverzna vojna agencija čiji rad karakterizira veo tajnosti. Na svojoj web stranici su pokušali pojasniti svoje učešće s prilično nedefeniranim odgovorom – ‘Bolje poznavanje ljudskog mozga pomaže nacionalnoj sigurnosti’. DARPA dalje pojašnjava što misli pod tim navodom: ‘DARPA ima namjeru istražiti dva ključna polja za daljnje razumijevanje mozga. Novi alati su potrebni radi mjerenja i analize električnih signala i biomolekularne dinamike vezane uz funkcije mozga.

Znanstvenici će također istražiti, izvući i modelirati čitav niz moždanih funkcija proučavajući njegovu nevjerojatnu kompleksnost. DARPA planira ulaganja u te nove programe da bi se uključila u područja fundamentalnog razumijevanja moždane dinamike i shvatila sve aplikacije prostetike, obnovljive pohrane memorije, ubrzanja oporavka od ozljeda i borbu protiv stresa, kao i proizvodnju osjetnih sustava i analizu ogromne količine podataka pomoću signala i vanjskih sučelja’, zaključuje agencija.

Brojni analitičari su se odmah zapitali zašto je ovo istraživanje toliko bitno za nacionalnu sigurnost. Mapiranje mozga bi tako moglo postati samo novi korak u masovnoj kontroli, a čak i da su namjere DARPA-e plemenite, ostat će skrivene i javnosti nepoznate zbog zakona koji takve mogućnosti dozvoljava ovoj agenciji. Nešto bolji uvid u sve pruža članak Lukea Dittricha iz Esquire magazina. DARPA će na taj način kontrolirati i nadzirati stanovništvo uz sofisticirane alate i naprednu tehnologiju, i to sve pod velom tajnosti i nacionalne sigurnosti.

Kako je DARPA već ranije na Sveučilištu Carnegie Mellon pokrenula program ‘umjetne inteligencije koja će nadzirati i predviđati postupke osoba na javnim površinama’, ovo je način kako iskontrolirati te ‘vizije’. Konačni cilj bi tako bio prepoznavanje svih navika građana, možebitnih bolesti i potencijalnih ponašanja radi ‘implementacije normalnog obrasca’, što god to značilo. Inicijativa BRAIN tako skriva iznimno perfidne i nimalo altruističke zamisli, kakvim ih prezentiraju svi ‘mainstream’ mediji.

Tehnotronska era uz spajanje čovjeka i tehnologije

Osim tih projekata koje već vidimo u stvarnosti, bitno je navesti i predviđanja budućih tehnološko-društvenih kretanja koja su usko vezana uz ovakve razvojne programe. NIC (Nacionalno obavještajno vijeće SAD-a) objavilo je već tradicionalno predviđanje za trendove budućnosti i bitne tematike u narednih petnaestak godina, u ovom slučaju do 2030 . Izvještaji se objavljuju svake izborne godine te se isporučuju direktno u ruke novog predsjednika između izbornog i inauguracijskog dana.

Ova već dobro uhodana praksa novu inačicu je dobila pod imenom ‘Globalni trendovi 2030: Alternativni svjetovi’. Među ostalim se predviđa prestanak mandata SAD-a u ulozi ‘svjetskih policajaca’ i ojačani renome nedržavnih čimbenika poput multinacionalnih korporacija, nevladinih organizacija, organiziranog kriminala i terorističkih skupina, religijskih grupacija i dijaspore pojedinih država. No, ključan element promjene geopolitičke scene i čovječanstva u cjelini članovi ovog ‘think-tanka’ vide u transhumanizmu iliti ‘ljudskoj augmentaciji’. Transhumanizam je međunarodni intelektualni i kulturni pokret koji podržava uporabu novih znanosti i tehnologija za poboljšanje ljudskih mentalnih i fizičkih sposobnosti i prirođenih vještina, te poništenje onoga što se smatra nepoželjnim i nepotrebnim aspektima ljudskog stanja.

NIC predviđa prvi korak prema nastajanju ‘trans-čovjeka’, tranzitivni oblik između čovjeka i koncepta ‘post-čovjeka’ – mogućim budućim bićima čije temeljne sposobnosti toliko radikalno nadilaze one današnjih ljudi da se više ne mogu nedvojbeno nazivati ljudskim bićima prema našim trenutačnim standardima. Veliki broj grupa širom svijeta, koje raspravljaju o transhumanističkim temama, su sakupljene ispod kišobrana ‘WTA’ (Svjetske Transhumanističke Organizacije), neprofitne demokratske članske organizacije. Taj korak će biti jedna od ključnih tema u krugovima novih tehnologija, te se predviđaju modifikacije od implantanata do egzoskeleta i pojačavanja ljudskih mogućnosti. Sve će se pionirski početi primjenjivati u vojnoj industriji, zatim na radnicima i onim najimućnijima radi promocije egotripa. Kao konačni doseg do 2030. prognoziraju i razne tehnološko-kemijske dodatke za jačanje mentalnih i inih sposobnosti.

Zanimljivo je da će se ovakav tehnološki pristup promovirati ‘senzibilizacijom populacije kroz medije, film i glazbu’, a sve je utemeljeno na učenjima vodećeg svjetskog transhumanista Maxa Morea. Kritičari su odmah apostrofirali da je moralno upitno da se tehnologija promovira putem poznatog ‘Luciferijanista’, kako More sebe naziva. ‘Lucifer je svjetlonoša i sila ‘dobra’, ne objektivnog nego subjektivnog – istina je da je Lucifer sam sebe otpisao iz raja’, rekao je u jednom intervjuu i danas se upravo ovakvi citati navode kao glavna prepreka za njegov profesionalni rad. Izvještaj dalje navodi da će najbolji ‘ljudski nadomjesci’ u početku biti rezervirani za elite što bi do kraja stoljeća, ukoliko se situacija ne promijeni, moglo polarizirati čovječanstvo u dvije različite vrste, poput viđenog u filmu ‘Vremeplov’. Kritičari i tu dodaju da je već posljednjih dvadesetak godina iznimno popularno svugdje ubacivati transhumanističke ideje, a u posljednje vrijeme prednjači glazbena industrija – sve radi lakšeg prihvaćanja onih koji se prvi odluče na ovakav korak.

Izuzev navedenih dodataka, najbogatiji bi mogli ugraditi i moždane umetke, napredno neuronsko sučelje, dodatnu brzinu procesuiranja podataka, očne implantate za noćni vid i sve spektre svjetlosti, brže i čistije razmišljanje (kao u filmu ‘Limitless’), a u daljnjim fazama razvoja i virtualne stvarnosti, te upravljanje avatarima koji bi korisniku prenosili sve osjete u realnom vremenu. Iako sve zvuči kao film znanstvene fantastike, pojedine tehnologije se već uspješno implementiraju na životinjama diljem najpoznatijih svjetskih istraživačkih laboratorija. Možda je vremenski rok za ovakve promjene prekratak, no teško je ne vjerovati da će jednog dana tehnologija napredovati do ove razine.

Mikročipovi i mikrovalovi

CNN-ov članak o predviđanju kako će ljudi u sljedećih sedamdeset i pet godina ugraditi mikročipove ‘radi kontrole ponašanja od strane treće stranke’ vrlo brzo je izazvao razne reakcije . ‘Tehnologija će ostvariti neviđen skok u sljedećih sedamdeset i pet godina godina. Mikročipovi će tako biti instalirani direktno u mozak korisnika. Apple, kao i brojne druge tvrtke, izrađivat će te čipove. Misli će se automatski prispojiti kada dobiju ‘poziv’, ali postoji jedan bitan problem – oglašavači i reklame će povremeno kontrolirati korisnikovo ponašanje zbog nerješivih petlji. Te petlje će kao cilj imati kontrolu ponašanja i prikupljanje podataka, radi boljeg pristupa korisnikovim željama’, kaže članak.

Futurist Ray Kurzweil komentira kako ćemo kroz dvadeset godina moći ugraditi telefone u mozak, a uspješno je do danas predvidio nastanak YouTubea i IPada. Za 2029. je rezervirao ugradnju računala i mobilnih telefona u oči i uši, što će rezultirati etiketiranjem osoba koje neće željeti takvu fuziju u naziv ‘ljudska podvrsta’. Za 2099. je predvidio megaračunala koja će upravljati planetom i koja će biti inteligentnija od cijele ljudske civilizacije zajedno – poput Skyneta iz filmskog serijala Terminator. Oni koji se budu opirali ‘napretku’ bit će odmetnici. ‘Čak i među onim ljudima koji će koristiti neurone bazirane na ugljiku postoji utanačena uporaba implantirane tehnologije, koja pojačava ljudske performanse’, zaključuje Kurzweil. Elita će, u krajnjem planu, jednostavno ‘ukloniti nepoćudnu ljudsku masu’.

The Washington Post kasnije piše tekst u kojem govori o patentu USAF-a na ‘implementaciju mikrovalnih poruka i sugestija u misli subjekata’. Iako je glasnogovornik Rich Garcia prvotno odbio komentirati patent, zbog Zakona o slobodi protoka informacija priznali su kako je 1994. potvrđena mogućnost utjecaja na podsvijest subjekata riječima i slikama. Dvostruki kandidat za Nobela i otkrivač utjecaja pulsirajućih polja na liječenje slomljenih kostiju, Dr. Robert Becker, u knjizi ‘Tjelesna elektronika’ razotkrio je rezultate svog istraživanja. ‘Modulirano elektromagnetsko polje usmjereno direktno prema dijelovima subjektovog mozga vezanim uz funkcije podsvijesti djeluje poput snažne hipnoze – osoba koja zaprimi takvu informaciju ne može je iskontrolirati svjesno i ona postaje dio njezinog razmišljanja’.
 

 
(blog.vecernji.hr,youtube/uredio:nsp)

Oni koji koriste tvari ili biljke koje imaju halucinogena svojstva opisuju svoje “tripove” kao iskustva širenja svijesti, a prema nekim novim istraživanjima, ova iskustva imaju i znanstvenu podlogu

Korišteći fMRI snimke mozga kod zdravih ispitanika koji su konzumirali psilocibin, aktivni sastojak halucinogenih gljiva, znanstvenici s Imperial koledža u Londonu su otkrili da je ova tvar izazvala komunikaciju između područja mozga koja obično nisu povezana.

U normalnom stanju mozga, malo je unakrsnih veza između različitih mreža. No, znanstvenici su otkrili da se pod djelovanjem psilocibina, mreže počinju povezivati i te nove veze nisu slučajne. Paul Expert, voditelj studije izjavljuje da nije stvar u tome da se samo povećao broj veza, nego je i uzorak povezanosti sasvim drugačiji kod mozga na psilocibinu.

Ovo potvrđuje izjave korisnika o učincima psilocibina, poput novih spoznaja i realizacija, sinestezije i nelinearnog razmišljanja, odnosno, pojačanog stanja svijesti.

Znanstvenici su koristili novu tehniku za modeliranje mreže u mozgu, koja je osmišljena kako bi se vidjela povezanost u mozgu, umjesto izoliranih sustava ili tvari. Istraživači su usporedili fMRI skenove ljudi koji su uzimali psilocibin s fMRI skenovima osoba koje su uzimale placebo.

Tražili su funkcionalnu povezanost, odnosno komunikaciju između različitih regija mozga koje dijele funkcionalna svojstva.

Stručnjaci izjavljuju da iako bi jednostavno čitanje podataka značilo da psilocibin jednostavno opušta ograničenja funkcije mozga i poboljšava kognitivnu fleksibilnost, to je ipak malo više složeno.

Naime, nakon uzimanja psilocibina, mozak zadržava neke organizacijske značajke, iako se razlikuje od normalnog stanja. Funkcionalne veze podržavaju cikluse koji su posebno stabilni i koji su prisutni samo u psihodeličnom stanju.

Ovo istraživanje može dovesti do razvoja terapija baziranih na halucinogenim tvarima, a kakvo im je moguće djelovanje navodi Expert u svojoj izjavi: “Jedna od karakteristika mozga u depresiji je to da on biva zaglavljen u petlji, zaključan je u ponavljajućim i negativnim mislima. Ideja je da se pomoću psilocibina može pomoći razbiti petlja, promijeniti obrasci funkcionalnog povezivanja u mozgu”.

Kao zaključak, znanstvenici su naveli: “Smatramo da je psihodelično stanje povezano s manje ograničenja i više interkomunikativnim načinom funkcije mozga, što je u skladu s opisima stanja svijesti u psihodeličnom stanju”.

Prethodna istraživanja psihodelika s ovog londonskog koledža otkrila su da su ljudi na psilocibinu imali uzorke moždane aktivnosti češće povezane sa sanjanjem i pojačanim emocionalnim djelovanjem. To je objašnjeno time što kada se aktivira sustav emocija, “ego sustav” u mozgu, iz kojeg dobivamo osjećaj o sebi, se utišava.

Voditelj ovog prethodnog istraživanja, Robin Carhart-Harris izjavljuje: “Dokazi iz ove studije, kao i preliminarni podaci iz studije mozga na LSD-u, podržavaju načelo da psihodelična stanja počivaju na neuređenoj aktivnosti u ego sustavu, što dopušta neinhibiranu aktivnost u sustavu emocija.

Ovaj učinak može objasniti zašto se psihodelici smatraju korisnim u pojedinim oblicima psihoterapije”.

Ovo novo istraživanje je samo jedan od rastućeg broja dokaza kako se psihodelici itekako mogu koristiti u liječenju. Istraživanje iz 2012. je pokazalo da psilocibin može biti učinkovita intervencija kod depresivnog razmišljanja, dok je istraživanje iz 2014. godine pronašlo da LSD psihoterapija može biti učinkovita u ublažavanju tjeskobe kod pacijenta koji pate od terminalne bolesti. Trenutno se provode i istraživanja o ayahuasci kao potencijalnom tretmanu za PTSP, ovisnosti i druga stanja.

Svi ovi znanstveni dokazi koji su stalno u porastu, trebali bi voditi ne samo k novim istraživanjima, već i dekriminalizaciji tvari prisutnih u prirodi za koje je odavno poznato da liječe svojim pozitivnim učincima. Vrijeme je za razbijanje predrasuda!
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda*

 
(nexux-svjetlost,youtube.com/uredio:nsp)

Prošlo je godinu dana otkad je Colorado postao prva američka država koja je legalizirala marihuanu u rekreativne svrhe, a utjecaj koji je taj potez imao na zdravstvo, kriminal, zaposlenja i druge faktore sad je već mjerljiv

Dakle, je li legalizacija sa sobom donijela i apokalipsu u obliku ulica prekrcanih ovisnicima bez posla, kao što su se neki konzervativci pribojavali?

Denver, u kojem živi oko 650.000 građana, ima više od 60 dućana u kojima se prodaju različite vrste kanabisa, kolači, kreme, lule, majice. Prije samo jednog desetljeća ovdje je bilo ilegalno prodavati alkohol nedjeljom, ali zato danas svi koji imaju više od 21 godine smiju konzumirati marihuanu.

“Otkrili smo da se nije puno toga promijenilo. Policajci nisu primijetili velike promjene pri obavljanju svog posla”, kazao je policajac iz Denvera za CBC, iako su upravo oni prije legalizacije bili prilično zabrinuti oko onoga što ih čeka. A osim što legalizacija nije prouzročila porast kriminalnih radnji, rezultirala je tisućama novih poslova, budući da turisti hrle u (trenutno) više od 60 mjesta na kojima se trava u gradu može kupiti. Lokalne su novine čak u travnju zaposlile prvog “kritičara marihuane”.

“Dakle, nebesa vam se nisu sručila na glavu?”, pitao je novinar CBC-a policajca, koji je na to odgovorio: “Ne, nebesa nam se nisu sručila na glavu”.

Vožnja pod utjecajem, krađe s privatnih posjeda i nasilni zločini svi su redom bili u opadanju u Denveru prije legalizacije, a taj se trend i dalje nastavio. U izvještaju se čak tvrdi da se smanjio i broj mladih ljudi koji konzumiraju kanabis.

Ipak, nisu svi uvjereni da je ovo pravi put. Gradonačelnik Denvera Michael B. Hancock kazao je da je protiv legalizacije, a guverner John Hickenlooper nedavno je to nazvao nerazboritim potezom.

Unatoč njihovoj zabrinutosti, država je dosad ovim putem prikupila otprilike 60 milijuna dolara od poreza na dobit, a prošli je mjesec Hancock četiri milijuna od tog novca potrošio na nove programe u gradu.

Ali, budući da je marihuana još uvijek ilegalna na federalnoj razini, većina banaka oklijeva poslovati s novcem koji ona donosi te tvrtke koje se njome bave ne mogu podizati kredite.

HRVATSKA SE SPREMA LEGALIZIRATI MEDICINSKU MARIHUANU: Ministarstvo formira povjerenstvo stručnjaka

Nakon što je Ministarstvo zdravlja prije nekoliko dana najavilo da će omogućiti uzgoj industrijske konoplje, vladajuća koalicija možda ode i korak dalje te zakonski dopusti i upotrebu marihuane u medicinske svrhe! Idućih će dana ministar zdravlja Siniša Varga, potvrđeno nam je u njegovu ministarstvu, osnovati stručno povjerenstvo koje će predvoditi Hrvatska agencija za lijekove i medicinske proizvode, sa svrhom da daju stručno mišljenje treba li i kod nas dopustiti upotrebu konoplje u medicinske svrhe te na koji način.

Očekuje se, kako doznajemo, ako se povjerenstvo složi s legalizacijom, da predlože i treba li primjerice dopustiti samo upotrebu lijekova na bazi kanabinoida ili dopustiti i uzgoj nekoliko stabljika konoplje ljudima za koje liječnici procjene da im ulje kanabisa može pomoći u njihovim zdravstvenim problemima.

Ako se struka složi s time da i u Hrvatskoj treba, kao što je to u većini zemalja članica EU, dopustiti korištenje konoplje za liječenje, vladajući SDP spreman je promijeniti dosadašnju regulativu prema kojoj se sada kazneno proganja i one koji ulje indijske konoplje proizvode za vlastito liječenje nekih od najtežih bolesti poput karcinoma i multiple skleroze.

To je pitanje za struku. I ako struka kaže da i u Hrvatskoj treba legalizirati upotrebu konoplje u medicinske svrhe, onda bismo to podržali – najavljuje SDP-ova saborska zastupnica Ingrid Antičević Marinović. Posebno naglašava da to nikako ne znači legalizaciju marihuane.

Jer ako primjerice stručno povjerenstvo predloži da se kod nas kao, recimo, u Italiji dozvoli i uzgoj konoplje za liječenje, onda će to biti pod strogom kontrolom. Uzgoj i prodaja za druge namjene i dalje bi ostali u sferi kaznenog zakonodavstva – poručuje.

Podsjeća da je upravo SDP-ova Vlada iz Kaznenog zakona izbacila kazneno djelo posjedovanja droge i od tada je posjedovanje marihuane bez namjere daljnje prodaje postalo prekršajno djelo. Sada su očigledno spremni napraviti dodatni korak u liberalizaciji, ali samo ako se s time složi medicinska struka.

Niti najveća oporbena stranka HDZ ne bi imala ništa protiv legalizacije u medicinske svrhe ako bi to predložila struka.

Zagovornici medicinske upotrebe marihuane odnosno lijekova na bazi kanabinoida tvrde da oni pomažu kod niza kroničnih bolnih stanja, od raka do spazma uzrokovanih multiplom sklerozom. HDZ drži da je pitanje uporabe marihuane ili lijekova na bazi kanabinoida u medicinske svrhe u Hrvatskoj nešto o čemu prvenstveno svoje mišljenje trebaju dati medicinski stručnjaci na temelju nedvojbenih znanstvenih dokaza. To nije i ne bi smjelo biti pitanje politike niti prepucavanja radi dobivanja političkih poena – rekao je prof. Željko Reiner uime HDZ-a.

Pitanje legalizacije medicinske marihuane prva je otvorila predsjednica ORaH-a Mirela Holy, koja je najgorljivija zagovornica liberalizacije korištenja konoplje u medicinske svrhe, a za potpunu liberalizaciju zalaže se i vladajući HNS.

U Hrvatskoj je ovo pitanje aktualizirano nedavno, nakon što je riječka policija uhitila Huanita Luksetića, oboljelog od multiple skleroze koji je uzgajao konoplju kako bi proizvodio ulje kanabisa i tako se liječio.

Inače u čak 17 zemlja članica EU dopuštena je prodaja različitih lijekova na bazi kanabionida poput spreja sativex za multiplu sklerozu koje pacijenti u tim državama mogu dobiti na recept. Takvi se lijekovi od lipnja mogu kupiti i susjednoj Sloveniji. U nekim europskim zemljama poput Italije dopušteno je ljudima s određenim dijagnozama uzgajati i nekoliko stabljika konoplje, ali isključivo za vlastite potrebe, a ne za daljnju prodaju.

Tek treba vidjeti kojem bi se rješenju mogla prikloniti i Hrvatska. No, očito su i politika i struka u Hrvatskoj shvatile da niti mi više ne možemo zatvarati oči pred činjenicom da sve više ljudi koristi ulje kanabisa za vlastito liječenje.

Međutim, unatoč tome što sve više onkologa priznaje da njihovi pacijenti koriste ulje kanabisa, naše Onkološko društvo, što nam je nedavno potvrdio i njihov šef Eduard Vrdoljak, nikada nije našlo za shodno raspravljati o medicinskoj upotrebi marihuane.

To pitanje još nismo otvorili, ali vjerujem da bi naš stav bio sličan slovenskome – izjavio je prije dva mjeseca za Jutarnji list prof. dr. Damir Vrbanec, onkolog iz KBC-a Rebro. Slovenska je vlada, podsjetimo, Uredbom o razvrstavanju zabranjenih droga dopustila da se derivati indijske konoplje mogu koristiti u medicinske svrhe, pri čemu upotreba same konoplje i dalje ostaje zabranjena.

10 argumenata zagovaratelja

1. Ne izaziva ovisnost
2. Ne možete se predozirati
3. Pomaže kod PTSP-a, glaukoma, Alzheimera, kemoterapije…
4. Ne vodi u druge ovisnosti
5. Manje je opasna od alkohola, duhana i lijekova za smirenje
6. Uspavljuje, smiruje
7. Ako se legalizira, Hrvatska bi mogla godišnje uprihoditi 70 milijuna dolara od poreza, baš kao i Colorado, američka savezna država koja ima stanovnika kao i Hrvatska
8. Konoplja se koristi u tekstilnoj i drugim industrijama
9. Hrvatska je idealno podneblje za kanabis
10. Biljka je otporna i ne treba puno pesticida, kao druge kulture
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(vestinet.rs,jutarnji,youtube.com/uredio:nsp)