Mala djeca već od 18 mjeseci starosti se tretiraju kao pokusni štakori, nadrogirani s nekim od najgorih lijekova koji oštećuju mozak

To su vrste lijekova koje uzrokuju divlje deluzije, agresivne impulse, nepredvidivo ponašanje, ili u nekim slučajevima, mogu izazvati nasilje i suicidalne misli.

Zašto roditelji, liječnici, psiholozi i neurolozi i dalje zanemaruju ove grozne nuspojave?

Uzmimo primjer, 5 mjeseci starog Andrew Riosa, novorođenče, koji je počeo dobivati napadaje (što je česta nuspojava cjepiva, usput rečeno).

Kad je Andrew navršio 18 mjeseci, neurolog je stavio dijete na lijekove za epilepsiju naziva felbamat, koji je odmah uzrokovao nasilničko ponašanje u dijete, piše Naturalnews.

Kao dječak, život mu je bio rastrgan kroz medicinski sustav, a neurolog je ponovno intervenirao i prepisao Risperdal, eksperimentalni lijek koji se koristi u odraslih osoba s bipolarnim poremećajem i dijagnozom shizofrenije.

Lijek je izazvao kod dječaka nasilnu i obmanjujuću nesanicu. Ukoliko bi zaspao, često se budio iz sna vrišteći, i interaktivno na sumanutim način pričao sa predmetima koji nisu bili prisutni u prostoriji.

‘Sve je postalo još gore “

“Sve je postalo još gore”, rekla je dječakova majka, kako se mališanovo čudno ponašanje nije poboljšavalo kroz razdoblje od četiri mjeseca, koliko je bio već na lijekovima.

No, bilo je nalik na ovo “Uzmi ovo, nije to velika stvar, kao da su Tic Tac bomboni”, rekao je otac dječaka Genesis Rios.

“On je samo dijete.”

Ovo je noćna mora koja se javlja kod milijuna djece danas žive u SAD-u, kao i oni pate u rukama prijekog i ludog medicinskog sustava izgrađenog na principu liječenja i guranja tableta u svakoga.

Lijekovi za psihu koji se crpe iz tih farmaceutskih tvrtki su najmoćnija sila koja pogoršava psihičke probleme u svijetu, oni su zapravo uzrokuje duševnu krizu zdravlja u SAD-u, izvlačenjem bespomoćne djece od stvarnosti, prisiljavajući njihov mozak da se prilagodi kemijski induciranim promjenama koje su nenamještene i očito destruktivne (na kratki i dugi rok).

Ove tablete doslovno mijenjaju strukturu i kemijski sastav dječjih mozgova, u vrijeme kada su oni najviše krhki i u razvoju.

Ove tablete su pritisak na djecu koja su na milost i nemilost svojih roditelja i pod kontrolom liječnika.

Ove tablete koje uzrokuju psihološki ovisne nuspojave, nikad nisu ni bile potrebne, na prvom mjestu. Kako su ti kemijski preparati uopće prihvaćaju kao “lijek” u naše vrijeme?

Prema nacionlnoj bazi podataka IMS Health Vector za 2013. godinu, milijuni djeca do pet godina su prisiljeni na ove lijekove, koji zauvijek mijenjaju kemiju njihovih umova i tijela na način koji medicinski stručnjaci ne razumiju.

Jedina stvar što medicinski stručnjaci razumiju, je kako zadržati što viši nivo guranja novih tebleta na bilo kakav zdravstveni problem.

Ovakav scenarij je toliko uvredljiv, tako opak. … Ti scenariji su sada uobičajeni

IMS Health baza podataka izvještava da psihotični lijekovi poput Risperdala i Seroquela su propisani kod gotovo 20.000 djece mlađe do dvije godine.

Stope rasta uporabe tih lijekova su prebrze. Naime, stopa po kojoj su ovi lijekovi propisani kod male djece je skočila više od 50 posto u samo jednoj godini!

Stručnjaci kažu da se ovi lijekovi se koriste za ublažavanje izljeva ljutnje, ili pokušaj da se preokrene inhibirano, neverbalno ili tromo ponašanje kod djece.

“Mislim da se jednostavno ne može napraviti ni približna dijagnoza ove vrste poremećaja u djece te dobi”, rekao je dr Ed Tronick, profesor razvoja mozga i znanosti mozga na Sveučilištu Massachusetts Boston.

“Postoji vrlo uski rasponu od onoga što ljudi misle da prototip dijeteta treba izgledati. Odstupanja koja dovode da roditelji traže intervencije poput ove. Mislim da je to ludo.”

IMS Health izvješće nam govori da 274,804 američke djece mlađa od jedne godine stavljeni na psihotične lijekove poput Prozaca i Zolofta!

Za svu malu djecu manju od pet godina, više od 1 milijun njih je sada na lijekovima koji otećuju mozak. Ukupno, 8,389,034 djece do 17. godine je pod tim psihijatrijskim lijekovima, a stopa rasta se ubrzava. …

Kako se mozak u razvoju mijenja i oblikuje na način koji još ne razumije, i kako nasilne nuspojave lijekova zauzimaju svoje mjesto u američkoj kulturi, kakva budućnost čeka svako ovo dijete?

Ako ćemo promotriti ovu situaciju ozbiljnije, a na kraju ćemo vidjeti vezu između tih psihičkih lijekova, njihovih kemijskih nuspojava i ulogu u svim masovnim pucnjavama u Americi koja se događaju?

Zašto dopuštamo velikim farmaceutskim kompanijama da žrtvuju vašu djecu na barbarski način? Postavlja se pitanje, da li je Velika Pharma zapravo indirektni čimbenik masovnih pucnjava?
 
(preveo:mag.A.B./uredio:nsp)

Psiholog tvrdi kako zaista postoji veza između određenih boja i raspoloženja

Nedavno provedena studija objavljena u časopisu Psychological Science pokazala je da zaista postoji povezanost između načina na koji percipiramo određene boje i našeg emocionalnog stanja, prenosi Time.

„Boje su toliko važan dio našeg iskustva“, tvrdi Christopher Thorstenson, psiholog sa Sveučilišta u Rochesteru i voditelj provedene studije, koji sa sigurnošću tvrdi, nakon rezultata koje je dobio svojim eksperimentom, da stvarno postoji veza između određenih boja i određenih vrsta raspoloženja.

Psiholozi već dugo znaju da emocije imaju direktan utjecaj na takozvanu „niskorazinsku vizualnu obradu“, ili jednostavno na percepciju prostora i oblika. To je tako zbog toga što naša vizualna obrada zahtjeva određenu količinu kemijskih ulaganja od strane mozga, što onda može utjecati kako procesuiramo ono što vidimo.

Tuga smanjuje količinu svjetlosti koja ulazi u mrežnicu oka

Tuga, na primjer, smanjuje uzbuđenje, što onda limitira količinu svijetlosti koja ulazi u mrežnicu oka, pa to smanjuje naše vizualne sposobnosti. Sumorno raspoloženje, pak, smanjuje količinu dopamina, što zatim narušava funkcioniranje transmitera u mrežnici oka. Također, depresija je dokazano povezana sa smanjenom mogućnosti razlikovanja boja, što znači da se ljudima koji su tužni i depresivni svijet zaista može činiti manje bistrim i tmurnijim mjestom.

Proveli su isti eksperiment na dvije različite grupe

U provedenom eksperimentu, znanstvenici su slučajnim rasporedom podijelili ljude u dvije različite grupe. Jedna grupa imala je naziv „Tuga“ i njima su pustili tužan video: srcedrapajuću scenu iz filma Kralj lavova. Druga je grupa imala naziv „Zabava“ i oni su gledali stand-up nastup. Zatim su sve ispitanike tražili da gledaju u crvenu, žutu, zelenu i plavu boju, koje su nakon nekog vremena pomiješali s bijelom te ih na kraju pretvorili u potpuno sive tonove.

Ljude su ocjenjivali prema tome koliko su točno percipirali svaku od boja, a nakon toga morali su proći emocionalnu procjenu. U drugom dijelu eksperimenta ispitanici su morali gledati u neutralnu sliku na računalu i riješiti iste zadatke kao i iz prvog dijela.

Tužni pojedinci teže su razlikovali boje u plavo-žutom spektru

Rezultati su sljedeći: tužni pojedinci veoma su teško razlikovali različite nijanse boja kad se radilo o plavo-žutom spektru. S druge strane, isti ti pojedinci nisu imali problema s prepoznavanjem boja u crveno-zelenom spektru, vjerojatno zato što postoji evolucijska potreba viđenja crvene boje kao znaka ljutnje, pretpostavlja Thorstenson.

To što se ovim eksperimentom pokazalo da su se dogodile promjene samo kad je riječ o viđenju boja u plavo – žutom spektru nije samo slučajnost, tvrde Thorstenson i njegov tim. Da je bila riječ o jednostavno kemijskom smanjenju uzbuđenja, došlo bi do promjene percepcije boja u svim spektrima – što se ovdje nije dogodilo.

Također, ovo otkriće naglašava kolika je važnost dopamina kad je riječ o našim očima i vidu, a znanstvenici se trude da tu vezu i dalje nastave proučavati. „Znamo da postoji velika važnost dopamina kod poremećaja raspoloženja, kao što su depresija ili ADHD, ali moguće je da postoji i utjecaj dopamina na to kako percipiramo boje“, objašnjava Thorstenson te dodaje da naše emocionalno stanje zaista „može utjecati na to kako vidimo svijet oko sebe.“
 
(telegram.hr/uredio:nsp)

Tekst o životu ljudi rođenih 1950-tih, 60-tih, 70-tih i 80-tih godina sve se više širi društvenim mrežama. Ukoliko pripadate ovim generacijama, možda ćete se čitanjem narednog teksta prisjetiti lijepih vremena …

Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes …

Kao djeca, vozili smo se u autu bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnje biciklom ili na rolama.

Pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje vrta, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Dijelili smo flašicu cockte ili coca-cole s našim prijateljima i nitko nije umro zbog toga …

Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili cockte i koka-kola koje su i tada bile pune šećera, ali nismo bili debeli zato što smo se stalno igrali vani …

Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se cijeli dan, skrivača, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti, sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje ionako nije bilo previše.

Nerijetko nas nitko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljski šamar bio dio odgoja, a bez zlostavljanja u obitelji.

I, nikad nije bilo problema!

Provodili smo čitave dane praveći trkaće daske od otpada iz podruma ili šupe, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica, naučili smo kako riješiti problem. Mi nismo imali imaginarne prijatelje. Mi prijatelje nismo dodavali nego ih vremenom stjecali! Nismo imali ni probleme s koncentracijom u školi …

Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i odgojitelja pa smo ipak završavali nekakve škole. Nama nisu prodavali drogu ispred škole … Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne), nismo imali video rekordere, mobilne telefone, kompjutere, internet, sobe za chat …

Mi smo imali prijatelje i mi smo išli van i družili se s njima!

Padali smo s drveća, znali se izrezati na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga. Igrali smo se s lukom i strijelom, gradili utvrde od snijega, bacali petarde za novu godinu, čitali hrpe stripova i sve smo to preživjeli bez posljedica!

Vozili smo se biciklom ili pješke, dotrčali do kuće prijatelja, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno! Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku. Ustvari, bili su često stroži nego sam zakon!

Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti svijeta. Naše generacije su dale najbolje izumitelje i znanstvenike do danas. Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. I naučili smo živjeti s tim!

I TI PRIPADAŠ TOJ GENERACIJI?

ČESTITAM! MOŽDA ĆEŠ ŽELJETI PODIJELITI OVO S OSTALIMA KOJI SU IMALI SREĆE ODRASTI KAO PRAVA DJECA, PRIJE NEGO ŠTO SU ODVJETNICI, DRŽAVE I VLADE POČELI ODREĐIVATI KAKO TREBA ŽIVJETI!

MOŽDA BI BILO DOBRO POSLATI OVU PORUKU I VAŠOJ DJECI DA VIDE KAKO SU NJIHOVI RODITELJI ODRASTALI!

POZDRAV GENERACIJO I ŽIVJELI! SVAKO OD NAS JE ANĐEO SA SAMO JEDNIM KRILOM, A LETETI MOŽEMO TEK ZAGRLJENI …
 

 

 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

Svaki deseti potomak nije dijete zakonitog oca, tvrdi troje psihologa koji su proveli istraživanja

Više od dvije trećine muškaraca i gotovo polovica žena u Hrvatskoj pokušali su barem jednom preoteti tuđeg partnera, a u tome ih je 87 posto bilo barem donekle uspješno.

Nisu to fantazmi iz spletkarskih sapunica, nego djelić rezultata znanstvenih istraživanja koja su proveli psiholozi s filozofskih fakulteta iz Osijeka i Rijeke – Petra Grundler, Igor Kardum i Jasna Hudek-Knežević.

Istraživanje je provedeno anonimno među 819 studenata sveučilišta u Osijeku i Rijeci, prošlo je recenzije i objavljeno je u nedavnom broju međunarodno indeksiranog časopisa “Društvena istraživanja”.

Premda se odnose na studente prosječne starosti oko 20,5 godina i mogu donekle odstupati od cjeline, autori kažu da rezultati ukazuju na univerzalno ponašanje objašnjeno evolucijskim teorijama i zapravo potvrđuju podatke poznate od ranije u svijetu.

I Asmir Gračanin, psiholog sa Sveučilišta u Rijeci, tvrdi da su navedeni podaci prilično reprezentativni iako nikad potpuno, no psiholog Mislav Stjepan Žebec s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu iznosi niz metodoloških zamjerki, ponajprije da je studentski uzrast loš reprezentant populacije muškaraca i žena, te da je rizično samo na temelju toga istraživanja zaključivati o seksualnim ponašanjima Hrvata.

Svaki deseti potomak nije dijete zakonitog oca

Prema literaturi na koju se pozivaju autori, ponašanje je povezano s evolucijom u kojoj je preotimanje jedna iz niza strategija za povećanje vlastite reproduktivne uspješnosti. Muškarci su skloniji preotimanju većega broja partnerica za kratkotrajne veze jer im takvo ponašanje osigurava reproduktivni uspjeh bez većeg ulaganja u potomstvo, dok su žene motivirane brzim stjecanjem resursa, budući da muškarci više ulažu u žene na početku veze.

Istraživanja u suvremenim zapadnim društvima pokazuju da se izvanbračne nevjere kao jedan od oblika preotimanja partnera javljaju u 20-50 posto brakova, te se procjenjuje da čak i do 10 posto potomstva nisu biološka djeca zakonitih očeva.

Žebec, međutim, napominje da je evolucijska teorija koju su autori koristili kao okvir samo jedna od više psihologijskih teorija koje objašnjavaju čovjekovo ponašanje, a k tome nije niti dominantna.

Ispitivanje toga problema znatno otežava izrazita socijalna nepoželjnost preotimanja, praćena nasiljem zbog osvete, socijalnim odbacivanjem, ljubomorom, prekidom veza ili razvodom, ističu stručnjaci.

No, i bez toga, istraživanja seksualnih ponašanja Hrvata još su malobrojna, a i takva rijetko dospiju u medije. U javnosti su znatno prisutnija stajališta udruga koje se protive tzv. četvrtom modulu zdravstvenog odgoja, o kojem je javna rasprava upravo završila. Te udruge odrješito zagovaraju vjernost jednom partneru, seksualnu apstinenciju prije braka i “prokreativni seks”, u čijim je temeljima “naravni zakon”.

Seks prije braka uobičajen je za ljudsku prirodu jer je brak relativno nova tekovina, ističe Asmir Gračanin i napominje: “Ako je nešto prirodno, ne znači automatski da je i dobro, i argumenti prirodnosti previše ne vrijede za ozbiljna znanstvenika. Npr., prirodno je da čovjek premine uslijed iznimno visoke temperature ali to ipak nije dobro tj. poželjno”.

Nagoni i zdravstveni odgoj

Ladislav Iličić iz Udruge Grozd, koja se istaknula kao jedan o ključnih promicatelja tih stavova, protivi se da se od “pojavnosti nekih istraživanja stvara norma koja se proglašava idealom”. Ako svi učenici u sedmom razredu puše, ne znači da je to zbog toga prihvatljivo, kazao je.

On priznaje da čovjek ima nagone, ali ga čovjekom ne čini to što “sluša” nagone, nego to kako ih savladava i njima upravlja.

Psihologinja Željka Kamenov s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu upravo to vidi kao argument za uvođenje zdravstvenog odgoja u škole. Treba s mladima raspraviti o tome da su nagoni normalni, jer su biološki determinirani, no trebamo ih naučiti kontrolirati kako bismo funkcionirali u civiliziranom društvu. Upravo to stječemo socijalizacijom u školi, naime da budemo razumni i odgovorni članovi društva i u pogledu svoje seksualnosti i intimnih odnosa, kazala je.

Još u ožujku 2007. skupina od 263 hrvatskih intelektualaca pozvala je Vladu da pri usvajanju Programa zdravstvenog odgoja i obrazovanja poštuje postojeći sustav vrijednosti, ustavno načelo zaštite djeteta i prava i odgovornosti roditelja u odgoju djece, te omogući otvorenu znanstvenu raspravu u koju će biti uključeni rezultati različitih znanstvenih istraživanja.

Gračanin, međutim, upozorava da, s jedne strane, većina mora poštivati stručnost, jer samo stručnjaci mogu reći što je zdravo, a s druge strane, da pojedinac iz te većine ima pravo odlučiti za sebe.

Što o seksu misli većina Hrvata

“Meni osobno nije poznato postoje li ‘empirijski podaci o tome koliko građana Hrvatske uistinu zagovara seksualnu vjernost jednom partneru’ koji su metodološki valjano dobiveni, ali smatram da bi upravo takvi podaci morali biti jedan od argumenata za raspravu i bez njih su potezi Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta znanstveno neutemeljeni”, ocjenjuje Žebec.

Pitanje o tome što zapravo misli većina Hrvata o seksu nije za psihologe već sociologe, ograđuje se Gračanin i ističe – pretpostavimo da čak i većina smatra neko ponašanje nepoželjnim, pitanje je što ti isti ljudi zapravo sami rade. Znanstvenoj psihologiji poznato je da su svi ljudi skloni ponekad raditi jedno, a zapravo imati drugačija stajališta od toga. To je također prirodno.

Željki Kamenov nije poznato da se netko kod nas i u svijetu znanstvenim argumentima suprotstavljao spolnom odgoju. Protivljenja u Hrvatskoj vidi kao pokušaj da se u upravljanju javnim životom zadrže uvjerenja na štetu znanstvenih istina.

“Ni ja kao znanstvenik, niti predstavnici udruga roditelja koji imaju vjerski određen svjetonazor, nemamo argumenata za suprotstavljanje spolnom odgoju, nego tražimo izbor u sadržaju programa barem u nekim modulima zdravstvenog odgoja, pri čemu ti sadržaji moraju biti znanstveno utemeljeni”, kaže Žebec. Međutim, po njemu, ne postoje elementarni dokazi o znanstvenoj utemeljenosti kurikuluma, dvojbena su neka pitanja spola i roda, neke teme su neprimjerene uzrastu djece i dr.

Na pitanje kako bi se ispunjenje restriktivnih zahtjeva – poput uzdržavanja od seksa – odrazilo na ljudsko zdravlje, Gračanin odgovara da se takvo nešto nikada neće ispuniti, a pokušaji da se to učini su gubitak energije i vremena i predstavljaju skretanje pozornosti s važnijih tema.

Pozitivna emocionalna stanja svakako su važan element ljudskog zdravlja, a ograničavanje temeljnih sloboda moglo bi poprilično utjecati na njihovo smanjenje, upozorava Gračanin.

PORAZNI TREND PADA RODITELJSTVA Svaka peta Hrvatica od 30 do 40 godina vjerojatno neće roditi!

U velikim gradovima, osobito Zagrebu, čak 44 posto žena između 30 i 34 godina nisu majke.

Pretpostavka je to dobivena na osnovi podatak iz Popisa stanovništva, koji su pokazali da 31,14 posto žena u dobi od 30 do 34 godine nije rodilo, a u dobi od 35 do 39 godina djece nama čak 18,45 posto žena! Ta je situacija još drastičnija u velikim gradovima, osobito Zagrebu, u kojem čak 44 posto žena između 30 i 34 godina te 27,3 posto žena od 34 do 39 godine nisu majke!

Ti su se udjeli na državnoj razini povećali za 50 posto u odnosu na Popis iz 2001. godine, dakle u samo 10 godina, što nije tako dug period. U Hrvatskoj je 2001. bilo 12 posto žena u kasnim 30-tima koje nisu rodile, a 20,8 posto u ranim tridesetima. Sada su te stope među najvišima u Europi. Najvišu ima istočna Njemačka, oko 25 posto žena koje nisu rodile u dobi od 35 do 39 godina, zatim Poljska, koja je negdje u rangu Hrvatske, a europski je prosjek znatno niži – objašnjava dr. Ivan Ćipin s Katedre za demografiju zagrebačkog Ekonomskog fakulteta.

Rat, kriza i nesigurnost

Budući da je kod nas stopa rađanja prvog djeteta nakon 35. godine još razmjerno niska, dodaje, nije nerealno očekivati da će se udio žena koje uopće neće roditi bitno povećati, odnosno udvostručiti.

Sada je postotak žena koje nisu rodile, a izašle su iz fertilne dobi, desetak posto, što je niže od europskog prosjeka – kaže dr. Ćipin. Ovakav porazni trend pada roditeljstva, dodaje, objašnjava činjenica da su te žene u fertilnu dob zakoračile u ratu, a u nekakvoj očekivanoj dobi za rađanje pogodila ih je kriza i materijalna nesigurnost, koja se odražava i na broju novorođenih.

Osim što iznenađujuće veliki broj žena vjerojatno uopće neće roditi, one koje rađaju odlučuju se na manji broj djece.

Samo jedno dijete

Kroz posljednjih nekoliko popisa udio obitelji sa samo jednim djetetom bio je stabilan i kretao se oko 20 posto. U ovom je pak popisu njihov udio skočio za četvrtinu, na 25 posto, što je također zabrinjavajući podatak – kaže dr. Ćipin. Općenito je udio obitelji s maloljetnom djecom u ukupnom broju obitelji pao, s 59 na na 54 posto.

No, nije se dogodila značajnija promjena u strukturi obitelji u kojima rastu maloljetna djeca: ona i dalje najčešće rastu uz oba roditelja. Prema posljednjim popisnim podacima, 84,8 posto maloljetne djece živi s mamom i tatom koji su u braku, još 4 posto s nevjenčanim roditeljima, 9,66 % živi samo s majkom, a 1,61 posto samo s ocem.
 
(jutarnji.hr/uredio: nsp)

• Izraelski znanstvenici pronašli da Facebook može izazvati ‘povredu i iznevjeru’
  

• Nitko od onih pacjenata na kojima su proučavalo nema povijest bilo psihoze ili zloupotrebe droga
• Jedan pacijent je mislio da ga njegov virtualni prijatelj dodiruje iz ekrana
  

Facebook i druge stranice socijalnih mreža zapravo vas mogu napraviti ludima, smatraju znanstvenici u Izraelu.

Istraživači sa sveučilišta u Tel Avivu su povezali psihotične epizode kod bolesnika do ovisnosti o internetu i iluzija uzrokovanih virtualnim odnosima kultiviranim na društvenim mrežama.

Iako su svi sudionici imali temeljni problem samoće, niti jedan nije imao nikakvu povijest psihoze ili zloupotrebe droga, rekao je tim znanstvenika.
Studije slučaja pacijenata u Izraelu su otkrili da koriste Facebook i druge socijalne mreže, mogu dovesti do psihotičnih slučajeva  i zabluda. Usamljeni ljudi su više vjerojatni da će se osloniti na virtualne odnose, a to može dovesti do boli i izdaje

Voditelj istraživanja doktor Uri Nitzan sa Sveučilišta Tel Aviv Sackler Medicinski fakultet i Shalvata Centar Mentalnog Zdravlja  je rekao: “Kako je internet postao sve prisutniji, tako je postao sve više vezan za psihopatologiju.

Kompjutorska komunikacija, kao što je Facebook i chat grupe su važan dio ove priče”.

Slabo obrazovani će najvjerojatnije biti ovisnici o Facebooku

Studija sa Sveučilišta u Gothenberg utvrdila je da osobe s niskim prihodima i nisko obrazovani ljudi provode najviše vremena na Facebooku.

I u ovu skupinu, oni koji su proveli najviše vremena na web stranici su bili manje sretni i manje zadovoljni svojim životima.

Do 85% posto anketiranih korisnika Facebooka prijavljuje se na stranice za društveno umrežavanje na dnevnoj bazi.

A 26% posto njih se osjeća “nelagodno” ako se nisu prijavili redovito.

Žene u prosjeku potroše 81 minutu dnevno na Facebook-u.

Dok muškarci troše 64 minuta dnevno na Facebook-u.

Studija je napravila dubinski pogled na tri pacijenta dr. Nitzana.

Istraživanje je našlo izravnu vezu između psihotičnog ponašanja i njihove internet ili Facebook komunikacije.

Sva trojica pacijenata dr. Nitzan je sklono osamljenom životu i nalaze utjehu u intenzivnim virtualnim odnosima.

Iako su ti odnosi bili pozitivni na prvi pogled, kasnije su doveli do osjećaja povrijeđenosti, izdaje, i zadiranja u privatnost.

Dr. Nitzan naglašava:

“Pacijenti dijeli neke ključne karakteristike, uključujući osamljenosti ili osjetljivosti na gubitak ili odvajanje od voljene osobe, pomanjkanje iskustva s tehnologijom, i to bez prethodne povijesti psihoze ili zlouporabe droga.”

“U svakom slučaju, veza postoji između postupnog razvoja i pogoršanja psihotičnih simptoma, uključujući deluzije, tjeskobe, zbunjenosti, i povećanog korištenja računalnih komunikacija.”

“Dobra vijest je da bi svi pacijenti, koji su svojevoljno potražili liječničku pomoć, mogli biti potpuno oporavljeni uz pravilno liječenje i njegu.”

Istraživanjem u 2012. je utvrđeno da žene troše najviše vremena na Facebooku – 81 minute po danu – u usporedbi s 64 minute za muškarce. Slabo obrazovani će se najvjerojatnije zakačiti na ovisnost o Facebook-u

Dr. Nitzan je dalje naglasio:

“Svi pacijenati su razvili psihotičke simptome koji su povezani na situaciju, uključujući i zablude u svezi osobu iza ekrana i njihove veze putem računala.”

“Dva pacijenta su se počela osjećati ranjivo kao rezultat dijeljenja privatnih podataka, a jedan čak doživio taktilne halucinacije, vjerujući da je osoba iza ekrana fizički dira.”

“Neke od problematičnih značajki interneta odnose na pitanja geografskog i prostornog izobličenja, izostanak neverbalnih znakova, i težnje prema idealizaciji osobe s kojom se komunicira, postajući intimnim bez susreta licem u lice”.

On je dodao da stručnjaci za mentalno zdravlje ne bi trebali zanemariti utjecaj interneta kad razgovaraju sa pacijentima.

“Kada pitate nekoga o njegovom društvenom životu, vrlo je osjetljivo pitati o navikama na Facebook-u i društvenim mrežama, kao i korištenju interneta.”

Jeste li zakačeni? Jednostavna ljestvica od šest stupnjeva koja odvaja zdravog korisnika od FACEBOOK OVISNIKA – Ovo su šest osnovnih izjava. Odaberite sljedeće: 1 = vrlo rijetko, 2 = rijetko, 3 = ponekad, 4 = često i 5 = vrlo često.

• Trošite puno vremena razmišljajući o Facebook-u ili planu korištenja Facebooka?
• Osjećate potrebu da koriste Facebook sve više i više?
• Koristite Facebook kako bi zaboravili osobne probleme?
• Pokušali ste smanjiti korištenje Facebooka bez uspjeha?
• Postajete nemirni ili uznemiri ako vam je zabranjeno korištenje Facebooka?
• Koristite Facebook toliko da ima negativan utjecaj na vaš posao / studij?
• Ako ste odgovorili 4 (često) ili 5 (uvijek) na najmanje četiri od šest pitanja, onda biste mogli biti ovisni o Facebooku.

“Kako se ljudi ponašaju na internetu je vrlo važno kod psihijatara, koji ne bi trebali ignorirati tu dimenziju obrazaca ponašanja svojih pacijenata.”

Dr. Nitzan na kraju kaže:

“Naše istraživanje pokazuje da, dok tehnologija kao što je Facebook ima brojne prednosti, neki pacijenti će biti oštećeni na društvenim mrežama, čime se privlači one koji su usamljeni ili ugrožene u svojim svakodnevnom životu ili djelovati kao platforma za cyber-mobbing i druga agresivna ponašanja.

“Svi ovi čimbenici mogu pridonijeti da pacijent prekine doticaj sa stvarnošću, te razvije psihotično stanje”.

Rad je objavljen u časopisu Israel Journal of Psychiatry and Related Sciences.

Autori planiraju učiniti više dubinskih istraživanja na Facebook-u, proučavajući značajke i aplikacije koje imaju potencijal da naškode emocionalno ili izazvati emocionalnu štetu drugima.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(infowars.com,dailymail.co.uk/uredio: nsp)

Kada u New Orleans-u uđete u supermarket, osim namirnica, možete “kupiti” i poštenje. Na pultu se nalazi mala, skrivena, crna kutija koja vam nudi baš to – poštenje.

Iz nje se čuje neprestani šapat, koji je toliko tih da mnogi kupci ni ne primećuju. “Ja sam pošten i neću krasti”, šapuće kutijica. Da li je zbog toga ili ne, u svakom slučaju, poslovođe tvrde da je poruka ostvarila cilj. Samo u jednom lancu prodavnica, kupci i prodavci su krali hrane za više od sto tisuća dolara godišnje. Sada to više nije slučaj, zahvaljujući nesvjesnoj percepciji. Čak ni djevojke koje pomažu na kasama više ne kradu po neki dolar od svakog računa.

Kako danas izgleda jedna od vrsta sublimiranih  poruka, najbolji je primjer naslovna strana danas sveprisutnog Facebook-a.

Mislite da se “Coca cola” slučajno našla na prstenu iz “Gospodara prstenova” na naslovnoj slici?

Kandidat za švedskog vojnog pilota mora gledati u sliku koja se mijenja svakih 0,004 sekundi. Mada teško može išta primjetiti, on odmah mora interpretirati značenje slike. To što je kandidat vidio od velike je važnosti da li će postati pilot. Ukoliko njegova podsvjest nije sposobna da sliku registrira i prenese njen smisao, onda nije podoban za letelje. Šveđani smatraju da će tako sačuvati mnogo života i opreme, pa takvo ispitivanje podsvjesti u Švedskoj polako postaje rutinski dio kandidacijskog postupka.

U Sauthemptonu u Engleskoj, postoji filmska sala  gde se prikazuju filmovi koje obična publika ne može  vidjeti. Gledatelji su bolesnici od agorafobije, straha od otvorenog prostora, a takvo gledanje je dio njihovog liječenja. Pojedini studenti matematike u Izraelu su pokazali mnogo bolje rezultate na testovima pošto su im, tajno, pokazivane velikom brzinom poruke dizajnirane tako da se osjete lijepo i sigurno. Na Univerzitetskoj bolnici u New York-u je na isti način efikasno vršeno mršavljenje kod žena.

Kako nešto može biti ostvareno pomoću šaputanja u ljudsko uho ili treptaja u ljudsko oko? Poslovni ljudi, vlade i naučnici pokušavaju uspostaviti direktnu vezu sa našom posvješću dodirujući rub naše svijesti. Namjera im je prenijeti sublimirane poruke, toliko brzo i nečujno da i ne osjetimo da nam se neko uvukao u mozak. U nedobronamjernim rukama ovakva tehnologija se može manipulirati diskutabilnim sugestijama i komandama u mozak drugih, a da to niko ne primjeti. Naučnici su, kao i obično, prilično sumnjičavi prema uspjesima takvih metoda. Istovremeno, vjerojatno da nema razvijene zemlje gde se takva mogućnost ozbiljnije ne proučava.

Prva primjena sublimirane percepcije je sredinom pedesetih godina u Americi. Vlasnik kino mreže, Forg Li, iz New Jersey-a je u munjevitom blicu preko prelepe Kim Novak, za vreme prikazivanja filma “Piknik”, pustio natpis: “Pijte Coca-Colu”. Inicijator takve reklame bio je James Vikari, stručnjak za prodaju coca-cole. Samo ta reklama sa Kim Novak donijela je povećanje prodaje za čak 58%. Ipak, vrlo brzo digla se velika prašina – čak je jedan kongresmen zahtjevao saveznu istragu. Raznorazna ženska udruženja žestoko su osudila takav postupak plašeći se za mladi naraštaj. Svi su se bojali da bi političari mogli utjecati na birače. Istražujući takvu bojazan, list “Saturday review” je u uvodniku pisao da sublimirana tehnika može biti “umješana u sam centar kontrole nuklearnog oružja u svrhu testiranja, ali i da izazove nekontroliranu upotrebu istog oružja”.

Mnogi psiholozi, u ime etike, napali su istraživanje o podsvjesnoj percepciji i tražili uvođenje moratorijuma na dalje naučno proučavanje. Njihova kampanja je uspjela pa su fondovi za dalja istraživanja presušili. Međutim, odmah poslije toga, malo po malo, raste interesiranje za sublimiranu percepciju i njenu praktičnu primenu.
Istraživanja psihologa i neurologa su osnažila “teoriju pažnje” – modele preko kojih mozak prihvaća količinu upotrebljivih informacija kao i one informacije koje se, nepotrebne ili tuđe, stalno ubacuju u slobodan prostor. U stvari, mozak sortira stimulativno i selektivno važne elemente informacija prema svjesti za “specijalnu pažnju”. Istina, i ostale informacije mozak sortira, ali ih odlaže u posebne rafove podsvjesti.

Pomoću posebnih osobnih šifri, osoba može prizvati u svjest poneku od tih informacija duboko sortiranu u podsvjesti. Koliko je kompletno to “sortiranje” pokazuje slijedeća usporedba: ako ste na bučnom koktelu, može vam se desiti da čujete neko interesantno ime ili dio razgovora vođenog na drugoj strani prostorije. Kod takvih slučajeva, znate i sami, broj decibela određenog zvuka ne igra važnu ulogu u tome da li ćete to čuti i razumjeti.

Mogu li sublimirane kontrole natjerati nekoga da postane dobrovoljni rob? Zašto da ne, ukoliko određenu osobu dovoljno dugo “bombardirate” sa određenom porukom. U neku ruku, danas ima mnogo takvih “robova” koji, na primer, kupuju ono što im se servira sublimiranim porukama, a da oni o tome nemaju pojma.

Doktor Hall Baker je predsednik Korporacije Behavioral Engineering iz Melarija u Luisiani, u Americi. Ova kompanija pokušava dizajnirati bilo čije ponašanje. Travnja 1979. godine on je ponudio tržištu proizvod poznat kao “Bekerova crna kutija”: to je traka sa lijepom muzikom u koju je umetnuta sublimirana poruka. Prve trake su bile za “poštenjačine”, kao što sam rekla na početku ovog članka. Kasnije je napravio 35 različitih crnih kutija, uz ukupnu zaradu od nekoliko miliona dolara. Baker je tada tvrdio da će kazete sa ovakvim porukama biti sastavni dio svakog odgojnog procesa. Jer, tamo gdje obitelji, škole i crkve nisu uspjele, sublimirana komunikacija je spremna da preuzme odgojna zadatke. Slušajući Bakerove trake izgleda vrlo jednostavno biti uspješan i sretan.
Kako na primeru izgledaju sublimirane poruke u oglasima, možete vidjeti na primjeru slika dole.

Beker je tada govorio: “Kada budemo koristili trake po tvornicama, profit će biti povećan. To će, takođe, pomoći zaposlenima da shvate koliko su važni, ne samo za sebe već i za svoje poslodavce. Kad bismo koristili sublimirane poruke na televiziji, mogli bismo da reduciramo broj žrtava na autoputevima tako što bi sugerirali ljudima da pažljivije voze.”
Međutim, nisu svi Bakerovi potencijalni klijenti imali iste želje. Susretao je on pohlepne političare i religiozne fanatike koji su željeli potlačiti svet. Zbog toga je govorio: “Ne jurim ja da napravim traku čim mi to neko naruči. Biram one čiji je kredibilitet i integritet takav da ja u njih imam povjerenja. Uvjek se trudim da shvatim kako će određena aplikacija djelovati, jer dobro znam koliko je ovo moćno oružje”.
Interesantno je da mnogi kupci njegovih traka ne žele publicitet jer se boje da bi ih njihovi klijenti bojkotovali kada bi znali za ove “trikove”. Najveći broj poslodavaca “zaboravlja” objasniti svojih zaposlenim radnicima i službenicima da su pod uticajem “sublimiranih poruka”.

Naravno, danas sve televizije prešućuju kakvom bombardiranju sublimiranim porukama su izloženi njihovi gledatelji.
Tabu koji je bio prešućen vezan za “čeprkanje” po mozgu počeo je nestajati, bar kad je komercijalna upotreba u pitanju. Prva takva poruka, u vidu reklamnog spota, bila je emitirana na američkoj televiziji 1973. godine. Radilo se o igrački pod nazivom “Huster – Do” i sublimiranoj komandi “Get It” – Uzmite je. Godine 1978. na američkoj televiziji pokušali su, u okviru reportaže o ubojstvu, poslati poruku ubojici: “Javi se policiji”. Ubojica to nije učinio. Normalno, moglo se desiti da ubojica taj program uopće i ne gleda!
Hollywood se takođe bavi takvim porukama: u filmu “Egzorcist” prikazuje se sublimirani snimak “mrtvačke maske” u snu starog svećenika. Interesantno je da je kompanija “Warner Bros”, poslije tog filma priznala da se koristi podsvjesnom manipulacijom. Sublimirane poruke u filmovima strave i užasa mogu biti vrlo efikasne. To je zbog toga što gledatelji dolaze da bi bili uplašeni i što je tada podsvest mnogo osetljivija i prihvaća sve što se preporučuje kao obrana od straha.
Kada su filmovi u pitanju i sublimirane poruke u njima, nezaobilazno je ime Walt Disney, Da, da, baš toga Walt Disney-a čije smo filmove obožavali gledati i čitati stripove sa njegovim junacima, a i danas ih ljudi preporučuju kao nešto izvanredno za djecu, čisto i bezopasno. Kakva zabluda! Danas se zna da je Walt Disney obožavao umetati svakojake sublimirane poruke u svoje filmove, pogotovo one “nastrane”, a danas sa tom praksom nastavljaju njegovi nasljednici u njegovim studijima.

Da li su te poruke djelotvorne? Apsolutno da jesu! Uvek je postojala neizvesnost da li možete promjeniti ljudski stav. Teoretski, vi to ne možete uraditi. Ali, poruke su ipak djelotvorne i dugotrajno djelovanje, mada nedovoljno ispitano, može na neki način izmeniti predispozicije i eventualno, posredno, čak promeniti stav.
Čudni su efekti sublimiranih poruka. Poznat je slučaj u Americi lansirane sublimirane poruke “Jedi govedinu” koja nije povećala potrošnju govedine, ali je znatno uvećala potrošnju svih vrsta sendviča. Efekti sublimiranih poruka se obično proširuju na sve slične produkte.

Sublimirani inženjering, poput mnogih tehnologija, opasan je onoliko koliko je opasna osoba koja ga pusti u pogon. Neke ideje o načinu upotrebe te tehnologije došle su, kao što se moglo i očekivati, od vojska raznih zemalja. Oficiri se smatraju vrlo konzervativnim prema novim idejama i tu, na primjer, ni Švedska nije izuzetak, ali je ipak takav inženjering kod njih stekao pravo građanstva. Psiholog Ulf Krauf je sublimirani test za selekciju pilota predložio još 1960. godine, a prihvaćen je tek deset godina kasnije. Test se sastoji od brze izmjene slika na ekranu. Jedna, na primer, pokazuje dječaka koji svira violinu, a njega vreba čovek sa luđačkom facom. U istom momentu kada je slika prikazana, kandidatova podsvjest transformira sliku u cilju da zaštiti dečaka.

Njegova reakcija odaje informacije o vlastitom obrambenom mehanizmu. Ironija je u tome da dobar obrambeni mehanizam predstavlja, u stvari, lošu ocjenu. Naime, kako je Krauf otkrio, upravo oni koji demonstriraju visoki stupanj obrambenog mehanizma padaju na kasnijim ispitima, ruše avione i ginu!
Prema Loyd Silverman-u, profesoru psihologije na Univerzitetu New York, pomoću sublimiranih poruka se efikasno liječi strah od otvorenog prostora, pušenje, prekomjerna težina, a ponekad i razni oblici šizofrenije. Istovremeno, on ističe i probleme jer se nikad ne zna kako će pojedinac reagirati, čak i kad je poruka sasvim neutralna. U Rusiji se mnogo radi na sublimiranim testovima i porukama za svemirski program, ali nema informacija o stupnju njihove uspješnosti.
A da li smo mi opsjednuti seksom, pa ga svuda vidimo, ili smo toliko bombardirani porukama da smo zbog toga postali opsjednuti, pitanje je za diskusiju.

Skoro svaka propagandna poruka ima pažljivo isplanirani cilj. Izuzetno je teško povući liniju između prikrivenih poruka u reklamama i sublimiranih poruka, jer su oba tipa vješto prikrivena i izmiču svesti. U stvari, bili mi svesni toga ili ne, poruke nam svakodnevno utiču na ponašanje i raspoloženje. One se ponavljaju sve dok suština tih poruka neosjetno ne sklizne u svjesni dio našeg mozga. Kad se to desi, pitanje da li se može uticati na ljude, izgleda sasvim deplasirano.
Očigledno, to nam se sve vrijeme dešava.
 
/stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”/

 

 
(uslikaj.wordpress.com)