Unazad pedesetak godina izmislili smo nove bolesti, postoji petstotinjak novih poremećaja. Tako da smo u opseg psihičkih poremećaja uveli velik broj pučanstva

Doktor Robert Torre psihijatar je s višegodišnjim iskustvom rada, kao i autor više knjiga iz područja psihijatrije ovisnosti. Koncem je prošle godine objavljena njegova knjiga »Prava istina o psihijatriji« (Profil, Zagreb, 2014.), naslov koji je svojim sadržajima značajno uznemirio stručnu javnost koja je predmet autorova istraživanja. Ovih je dana, kod istoga izdavača, objavljen još jedan naslov ovoga stručnjaka – “Alkoholizam prijetnja i oporavak”. Razgovor s dr. Torreom vodili smo ipak oko knjige »Prava istina o psihijatriji«, obzirom da ona donosi neke temeljne i hrabre uvide u načine opstojnosti ove važne struke.

Objavljivanje vaše knjige prilično je uznemirilo vašu struku u Hrvatskoj. Neke od činjenica koje ondje iznosite jesu da psihijatrija jest mlada grana medicine, stara tek nešto više od stoljeća, njene su metode najmanje znanstveno dokazive, odnosno, često je prinuđena raditi na slijepo… Kako vi kažete, psihijatrija sama po sebi jest »mekana« i zapravo je zbog svega nužno da se samo preispituje i sagledava kako bi mogla opravdati svoje postojanje. Što je onda razlog uzrujanosti koja se je pojavila?

– Da, knjiga izlaže tezu da je povijest psihijatrije zapravo povijest njezinih lutanja, zabluda i stranputica. Da se ona i dalje ne uspijeva definirati ni u svojim temeljnim pojmovima, i da je aktualno razdoblje čiji kraj najavljujem također jedna od potrošenih stranputica.

Doduše, aktualno razdoblje vladavine biokliničkog modela nije najgore, ali ni najbolje u dosadašnjoj povijesti psihijatrije. A kad se kritičkim čekićem počne udarati u zdanje struke mnogo toga ispadne proizvoljno, neutemeljeno, nepotrebno repsresivno, a štošta doslovce i štetno po oporavak osoba s psihičkim poremećajima.

Naravno da takvi stavovi već gotovo destljeće kolaju u stručnim krugovima zapadnih zemalja, ali domaću struku su oni razbucali iz dogmatskog drijemeža. Moje istupe domaća struka doživjela je kao opasne po psihijatre i psihijatriju, ali i po osobe koje nam se obraćaju za pomoć.

Sigurno da je platforma kritičke psihijatrije opasna po psihijatre koji su se premetnuli u psihofarmakologe, i da je opasna po psihijatriju koja je potpala pod redukcionizam biologijske psihijatrije. No ja osobno platformu kritičke psihijatrije doživljavam kao emancipatorski horizont nade, jedino kapacitiran da struku izvede sa stranputice na kojoj se kreće već gotovo trideset godina.

Što se tiče osoba koje nam se obraćaju za pomoć, moram napomenuti da mi nismo njihovi vlasnici,oni nisu puki objekti našeg postupanja već partneri u zajedničkom kreiranju politike mentalnog zdravlja. U tom smislu oni moraju biti upoznati sa svim karakteristikama »proizvoda« koji im nudimo.

Neugodni nalazi

Pokazatelji koje u knjizi donosite su dosta razočaravajući po vašu struku.

– Radi prohodnosti u čitanju hotimice knjigu nisam želio preopteretiti podacima i nalazima istražvanja, tek sam dio njih pobrojao u posljednjem poglavlju, namjenjenom upravo kolegama psihijatrima. Iznenađujuće je kako im te stvari nisu poznate i kako ih te stvari zapravo ni ne zanimaju. A nalazi istraživanja su po nas psihijatre više nego neugodni. Ispada da dobar dio onoga sukladno čemu smo postupali i što smo držali da je istina ustvari to nije, da mali dio onoga što radimo pomaže, značajni dio ne odmaže, a manji dio čak i šteti osobama za koje skrbimo. Ispada da smo kroz povijest struke previdjeli pojedine njene pozitivne momente, a da smo čak od pojedinih postupaka i pristupa odustali i strpali ih u ropotarnicu psihijatrijske povijesti proglasivši ih “zastarjelim”…

I kako sad krenuti dalje i priznati si da smo po tko zna koji put billi u krivu? Pitanje je da li neminovne promjene untar psihijatrijske struke koje su već na djelu u zapadnom svijetu u nas uopće može izvesti psihijatrija, ili će to, u suradnji s udrugama civilnog društva, izvesti druge struke. Tu u prvom redu mislim na struke socijalne skrbi i kliničke psihologije. Čini se da psihijatrija kod nas ne želi biti dio zajednice, i da će jedan dio zato preuzeti druge struke, a ona će ostati u institucijama, u bolnicama.

Vi mislite da je tu značajna greška, da psihijatrija ostane unutar institucije?

– Legitimna je odluka psihijatrije kao struke da ona ostane u instituciji. Ali šalje se kriva poruka, da je sav oporavak osoba sa psihičkim poremećajima oporavak koji se dešava po institucionalnom, medicinskom modelu, koji se bazira na tezi da su svi psihički poremećaji poremećaji mozga. Sav se oporavak tu temelji i iscrpljuje u davanju psihofarmaka, a psihijatri se pretvaraju psihofarmakologe. Zbog toga osobe s psihičkim poremećajima ostaju bez psiho socijalne rehabilitacije.

Naša domaća psihijatrija još se uvijek bazira na velikim institucijama, velikim umobolnicama, što je nedopustivo. Ne može se ni na koji način društveno pravdati akumuliranje osoba s psihičkim poremećajima na jednome mjestu, gdje ih ima više od pedeset. To ne mogu biti gradovi luđaka, velike umobolnice, to je prevaziđeno, još sredinom stoljeća. Na žalost, mi njegujemo takav sustav. Suvremena psihijatrija je dio medicine, medicina je tehničko bioklinička institucionalna struka, vezana uz visoke tehnologije, i zbog besparice ne možemo razvijati suvremenije izvanbolničke sustave, pa osuvremenjujemo stare umobolnice.

Stvar je u tome da se psihički bolesne osobe, ili ljude sa psihičkim tegobama, ne bi smjelo izmještati iz njihovih matičnih sredina?

– Da, jer im je na taj način slomljena socijalizacija, institucionalizirani su. Njihovi se poremećaji, što nije još dokazano, tumače kao poremećaji moždanog funkcioniranja, a oporavak se isključivo bazira na primjeni psihofarmaka, i sve zajedno pokazuje da su šanse za ozdravljenje više nego male. Sigurno je da bi osobe sa psihičkim poremećajima skladnije i bolje živjele ako bi taj poremećaj na neki način očitovale u zajednici. Na neki način treba prisiliti i zajednicu da živi s osobama s psihičkim poremećajima. Osobe s psihičkim poremećajima moraju biti sastavni dio društva, ono ih ne smije isključivati ni pod krinkom liječenja.

Tektonski proces

U knjizi prozivate psihijatre iz regije od kojih je, prema vama, veliki broj njih izdao struku stupivši u osobni profitni odnos s farmaceutskim tvrtkama, služeći za novac interesu tvrtki. Navodite da je tu bio prisutan elitni transkontinentalni turizam, također kao oblik neizravnog potkupljivanja ljudi…

– To, na žalost, nije specifičnost samo suvremene psihijatrije, nego suvremene medicine uopće. Ovaj aspekt koruptivne sprege farmaceutskih tvrtki i liječništva je jako istraživan i procesuiran diljem zemaljske kugle, kod nas se time najviše bavila dr. Lidija Gajski. Ja sam se sveo na metenje ispred svojih vrata. Psihijatrija je imala vrlo ružnih faza u svom razvoju, od neke rasne diskriminacije, sterilizacija osoba s psihičkim poremećajima do faze elektrošokova, lobotomije…

Kolege koji su radili ovakve postupke nisu bili korumpirani, već su, na žalost, bili duboko uvjereni da čine dobro. Ovo je prvi put u povijesti struke da je farmaceutski novac izravne i neizravne korupcije utjecao na tijek i razvoj struke. Tu ja mislim na neizravnu korupciju, gdje pojedini koruptivni agent unajmljuje liječnika psihijatra kao svog trgovačkog putnika, distributera, agenta, da zagovara učinkovitost upravo određene supstance. Naravno da su kolege zagovarale proizvode farmaceutske kuće koja im je financirala i nazovi stručna putovanja. Takav način stručnog napredovanja je izgubio svaku vjerodostojnost.

Može li se kazati da je vaša struka, u sprezi s farmaceutskom industrijom, na neki način profiter čovjekove ne želje da se suoči sam sa sobom? Ponekad je odlazak psihijatru, kao i uzimanje psihofarmatika, osim u težim slučajevima, način da se ide linijom manjeg otpora, da se ono što čovjeka unesrećuje privremeno utiša. Neki psihijatri smatraju da je puno psihičkih tegoba dokaz ili posljedica čovjekove nezrelosti, zaustavljanja na određenom nivou razvoja…

– Točno. Jedna od mana naše struke je da smo ipak mi doveli do fenomena hiperdijagnosticiranja. Unazad zadnjih pedesetak godina mi smo izmislili nove bolesti, da postoji petstotinjak novih poremećaja. Tako da smo u opseg psihičkih poremećaja uveli jedan velik broj pučanstva. Tako da je onih koji su normalni sve manje i manje, odnosno čovjek gubi pravo na svoju osobnost, na način na koji on to hoće. I da ga nitko na osnovu toga ne može sankcionirati, kažnjavati, kategorizirati. To je novi fenomen, to dojučerašnja psihijatrija nije radila, ona se je bavila jednim malim brojem ozbiljno poremećenih osoba.

Danas se psihijatrija bavi velikim brojem blaže poremećenih osoba, pa se resursi raspoređuju i na one koji trebaju i na one koji ne trebaju pomoć. Zbog toga se događa da oni koji uistinu trebaju pomoć, oni je ne dobivaju, a oni koji je ne trebaju, dobivaju je. Psihijatrija je loš okvir za rješavanje privatnih problema ljudi, ona u sebi ima medikalizacije, toksična je, i ljudi svoje životne, egzistencijalne tegobe pretvaraju u medicinske probleme. Ljudi se ne bore sa svojom nesrećom, već se prepuštaju farmakoterapiji.

U tom smislu, moglo bi se kazati da odgovornost nije sasvim i samo na psihijatrima, već i na samim ljudima, koji dolaze s određenim psihičkim problemom.

– Sigurno da da. A u pozadini svega dešava se jedan tektonski proces, jer su farmaceustske kuće odustale od psihijatrije, sažvakale su je i ispljunule. Zašto ja o ovome nisam pričao prije deset, dvadeset godina, zašto moji kolege nisu ranije pisali o tome? Jer nismo bili svjesni da se to događa, jer je manipulacija farmaceutskih tvrtki bila toliko jaka, da mi to nismo mogli vidjeti.

Teorija osobnosti

Vi osvještavate javnost o tome da psihijatri nisu humanistička, već prije tehnička inteligencija, i da kao takvi niste obrazovani za razumijevanje, kako vi kažete, društvene, obiteljske, pa ni psihološke ravni psihičkih poremećaja, tako da ljudima koji pate vaša struka pristupa izvana, instrumentalno, kroz tehničku paradigmu. Ljudskost je tu zapravo smetnja?

– Mi smo dio prirodno znanstvene inteligencije, razmišljamo linearno, kauzalno, mehanicistički, i taj način razmišljanja je plodonosan u urologiji i internoj pedijatriji, dok se psihičko tkivo života opire takvom načinu. Međutim mi drugo nemamo, za drugo nismo izobraženi, tako da ipak sve probleme s kojima nam se ljudi jave volimo pretvoriti u unutar tjelesne probleme, u ovom slučaju unutar moždane probleme. I kad oni to nisu, mi se pravimo da oni to jesu. Druga stvar je također neugodna činjenica, da su mnoga istraživanja pokazala da su za učinkovitost psihoterapijske ljudske pomoći potrebni kapaciteti za empatiju, suosjećanje, pomoć drugome, što pokazuje da onaj tko ima taj talent, dar za biti psihoterapeut, to doista dobro može raditi. Na žalost, u našem školovanju taj se dar ne ispituje niti ulazi u opis ekspertnosti.

Za kirurga bi također bilo dobro da je ljubazan i nježan, ali sigurna i precizna ruka kod njega je ključna, dok je za nas psihijatre doista važna ta želja da drugoga pratimo i sudjelujemo u njegovoj psihološkoj patnji. To ima dalekosežne konzekvence, i to bi trebalo biti važno i na prijemnom ispitu za našu struku, koji bi trebao gledati više taj motivacijski faktor, trebao bi biti bliži prijemnom kakav prolaze svećenici ili umjetničke struke. Na neki način mi ipak moramo moći zagovarati ljudski život koji treba prolaziti kroz nas, ako mi ne možemo imati tu karizmu, ne možemo raditi svoj posao baš najbolje.

Interesantno je vaše gledište da psihijatriji u njenom rastu i razvoju može pomoći jedini po vama prohodni put egzistencijalističke filozofije, koja je otvorila proučavanje i razumijevanje psiho fenomena iznutra, iz perspektive osobe koju more. Da li se je psihijatrija drugih zemalja na koje se pozivate, skandinavskih ili anglosaksonskih, naslonila na takva gledišta

– Nije. Takav pristup je rezultat mojih teorijskih istraživanja. Tu se postavlja pitanje budući je naša uloga savjetodavna, mi savjetujemo ljude kako da žive, onda je pitanje odakle ih mi to savjetujemo, čime ih indoktriniramo? Jesmo li mi izobraženi da mi savjetujemo nekog o razboritom vođenju života? Odakle nam ta atribucija? Kakav život sami vodimo? Ono tragično je da suvremena psihijatrija, psihoterapija i psihologija nema konsenzualno prihvaćenu važeću teoriju osobnosti, odnosno teoriju ličnosti koja bi objašnjavala kako funkcionira normalna ličnost a kako nenormalna, kao podlogu za praktično postupanje. Tako da svaki od kolega zapravo radi po nekoj svojoj zdravoj pameti običajne svijesti, savjetuje nekakvu prosječnu lukavost u pristupu životu i prazni džepove s onime što u njima ima.

Doduše, nauk o razboritom vođenju života po definiciji ne može biti znanost, ali može biti ozbiljna teorija. Za sada postoji nekoliko ozbiljnih teorija koje objašnjavaju što je ljudski život, što je čovjek, što je normalan, a što nenormalan čovjek, kako živjeti, koji je smisao tog života. Primjerice, savjetodavni nauk katoličke crkve je jedan koherentan nauk, i koliko god se svećenici među sobom razlikuju, oni diljem svijeta daju iste odgovore na ista pitanja. Psihijatri pak na ista pitanja odgovaraju podosta različito, što je nespojivo sa standardiziranim medicinskim postupanjem financiranim iz državnog proračuna. Mi se moramo približiti određenoj teoriji osobnosti, koja može biti ili teološka teorija, ili filozofijska teorija. Meni se je učinilo da platforma egzistencijalizma ima najmanje nedokazanih pretpostavki, najviše se bazira na evidencijama života.

Psihoterapija bi po tome bila bliža teološko-filozofskim negoli znanstvenim sustavima. Pitanje koje se nameće je da li je onda studij medicine za nekoga tko želi biti psihijatar najpogodnije rješenje?

– Psihijatrija je svakako u svom psihofarmakološkom dijelu, u dijelu gdje psihički poremećaji imaju svoju neurobiološku utemeljenost, dio medicine. Dok to jest tako, onda treba poštivati specifičnosti psihijatrije unutar medicinskih sadržaja i izobraziti psihijatre za tu specifičnost, u protivnom, ukoliko oni nisu izobraženi za sve specifičnosti psihijatrije, onda treba suziti dijapazon njihova djelovanja. Bilo bi bolje da ima manje psihijatara u zajednici, ako to nije psihijatrija u zajednici, da ima manje klijenata, manje lijekova i u manjim dozama i da se stalno naglašava važnost socijalne rehabilitacije osoba sa psihičkim problemima.

(novilist.hr)

Savezna agencija je upozorila da je samoubojstvo postalo nacionalni problem

U članku The Washington Posta, stopa samoubojstva stalno raste u gotovo svim američkim državama od 1996. godine.

Povećanja se odnose na sve uzraste, etničke pripadnosti, spolove i rase. Da bi stvari bile još gore, više od polovice ljudi koji su uzeli vlastiti život nije unaprijed pokazivalo mentalne poremećaje.

Montana je imala najveću stopu samoubojstava sa 29,2 žrtava na svakih 100,000 stanovnika tijekom perioda 2014-2016. godine. Sjeverna Dakota pokazala je najveći porast od 57 posto.

Jedina država koja je pokazala smanjenje samoubojstava bila je Nevada. Unatoč poboljšanju od jednog postotka, stopa samoubojstva bila je veća od nacionalnog prosjeka sa 13,4 samoubojstava na 100.000 ljudi.

U Centri za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) izvijestio je da je samoubojstvo postalo 10. vodeći uzrok smrti u ukupnom poretku i drugi najčešći uzrok smrti za ljude u dobi od 15 do 34. godine. Blizu 45.000 ljudi počinilo je samoubojstvo u SAD-u 2016. godine.

“Podaci su uznemirujući”, rekla je službena CDC službenica Anne Schuchat. “Rasprostranjena priroda povećanja stope samoubojstava, u svakoj državi osim jedne, zapravo sugerira da je to nacionalni problem koji napada većinu zajednica.”

Ekonomska recesija i lijekovi mogu biti djelomično odgovorni za širenje samoubojstva

Stručnjaci vjeruju da postoji nekoliko uzroka za rastuće stope samoubojstva. Najočitiji je Velika recesija prije deset godina.

Taj pad je povećao stope deložacija, što je studija iz 2017. povezala s laganim porastom stopa samoubojstava za sve skupine. Najveći porast bio je za bijele muškarce.

Drugi potencijalni razlog je tekuća opioidna kriza. Dok je razlikovanje između namjerno i slučajnog predoziranja izazovan zadatak, CDC je procijenio da je broj samoubojstava zbog opioidnog predoziranja gotovo udvostručen od 1999. do 2014. godine.

Nadalje, istraživanje iz 2014. pokazalo je da su opioidni ovisnici s receptom bili 40 do 60 posto skloniji razmišljanju o samoubojstvu. Uobičajeni korisnici također su bili skloniji pokušati samoubojstvo u odnosu na ne-korisnike.

Čak i ako osobi nije klinički dijagnosticiran poremećajem mentalnog zdravlja poput depresije, on ili ona nije sigurna po tom pitanju. CDC je izvijestio da veliki broj žrtava samoubojstava nije pokazao nikakve znakove problema mentalnog zdravlja.

Više od 50 posto slučajeva samoubojstava zabilježeno u “Nacionalnom sustavu izvještavanja o nasilnoj smrti” – koji obuhvaća 27 država – nije bilo moguće pripisati mentalnoj bolesti.

Stručnjaci kažu kako mnoge žrtve samoubojstva nisu dobili potrebnu mentalnu podršku

Direktor Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje Joshua Gordon naglasio je da se nova statistika ne smije gledati odvojeno. Umjesto toga, treba ju razmotriti u danom kontekstu.

“Kad obavljate psihološku obdukciju i pažljivo pogledati medicinske zapise i razgovarate s članovima obitelji žrtava, 90 posto će imati dokaze o stanju mentalnog zdravstvenog problema” – izjavio je Gordon. Prema njegovim riječima, to sugerira da žrtve nisu imale potrebnu pomoć.

Gordon smatra da kulturni stavovi dijele dio krivnje za ove incidente. Istaknuo je kako su muški pripadnici rasne ili etničke manjine vjerodostojniji da će počiniti samoubojstvo unatoč tome što su navodno psihički zdravi.

Muškarci su manje vjerojatni da će zatražiti pomoć u pogledu njihove moguće duševne bolesti, rekao je Gordon. Hispanjolci još više nerado to rade zbog kulturnih uvjeta.

Istraživanje CDC-a izvijestilo je da je samoubojstvo najčešće uzrokovano napetim odnosima, stresom uzrokovanim radom ili financijama, uporabom tvari i zlostavljanjem, lošim fizičkim zdravljem i krizama.

Na temelju svojih nalaza, stručnjaci poput Schuchata i Gordona upozorili su kako samoubojstvo nije problem ograničen na psihički bolesne građane. Svatko tko ima strašan način života može biti potencijalna žrtva.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Psihijatar sa sveučilišta Ivy League uvjeren je da danas postoji sve veća epidemija demonskog posjedovanja u svijetu i da većina običnih ljudi sada prepoznaje tamnu stvarnost ove zastrašujuće situacije

Dr. Richard Gallagher, koji se može pohvaliti diplomamam sa oba sveučilišta Princeton i Yale University, kaže da, unatoč sukobu mišljenja unutar glavne struje medicinske znanosti, opsjednutost demonima je i stvarna i prisutna.

Sa 25 godina iskustva kao privatni psihijatar koji pohvaljuje svoje dvije nastavne pozicije na sveučilištima New York Medical College i Columbia University, dr. Gallagher vjeruje da ima jedinstvenu prednost u razlikovanju između ljudskog i ne-ljudskog, ili sotonskog, ponašanja.

On je također vrlo tražen profesionalac na tom polju u slučajevima kada se odlučuje o mogućoj potrebi za egzorcizmom. Nakon što je procijenio i izliječio stotine slučajeva mogućeg demonskog posjedovanja, dr. Gallagher je siguran da je ovaj fenomen legitiman i da stavlja pritisak na društvo.

On je izjavio tijekom nedavnog intervjua za britanski The Telegraphu da demoni dobro znaju kako izigrati ljudska bića jer posjeduju daleko naprednije kognitivne sposobnosti.

Oni rutinski koriste ove mentalne “trikove” kako bi kontrolirali ljude koje posjeduju, uzrokujući da mnogi od njih da izvrše zločine i druge zla protiv drugih ljudi i životnih oblika.

“Vrlo su, vrlo pametni”, rekao je dr. Gallagher o bićima koja zauzimaju demonsko područje. “Razina inteligencije palih anđela, kako ih ja zovem, daleko je superiornija od ljudskih bića”.

Rimokatolička crkva se suočava sa velikim porastom demonskog posjedovanja

Iskustva dr. Gallaghera usklađuju se s drugim nedavnim izvješćima o rastućoj potražnji za egzorcizmom u Rimokatoličkoj crkvi.

Vatikan je ove godine održao tečaj obuke kako bi podučio egzorcističke svećenike kako se nositi s tim prilivom zaposjednutih ljudi od strane demona.

Papa Franjo je također komentirao ovaj fenomen, objašnjavajući svojim sljedbenicima da je sotona doista “pravo biće” koji “luta Zemljom i proždire duše poput lavova”.

U travnju je napisao da ljudi ne bi smjeli pretpostavljati da je vrag samo neki mit, simbol, lik govora ili ideja. Kada tako razmišljaju, ljudi otpuštaju svoje čuvare, tvrdi on, čineći sve nas “ranjivijima”.

Franjo također kaže da svećenici “ne bi trebali oklijevati” da pošalju ljude koji pate od “pravih duhovnih poremećaja” egzorcistima. Red egzorcista, kaže on, je “delikatna i neophodna služba” koju treba smatrati sa “velikom pažnjom i velikom razboritošću”.

Prema podacima Sjedinjenih Država, broj svećenika osposobljenih za obavljanje egzorcizma povećao se sa svega 12 prije desetak godina na današnjih 50 – što je porast više od 300 posto.

Ovaj dramatični skok ne treba zanemariti, kaže dr. Gallagher, koji nije usamljen u svojim mišljenjima, ali se mali broj ljudi odluči o tome profesionalno razgovarati.

“Postoje mnogi drugi psihijatri i stručnjaci za mentalno zdravlje koji rade ono što ja radim – možda ne u opsegu koji ja činim – koji izgleda nisu neodlučni da progovore”, kaže dr. Gallagher. “To je ono što mojem radu daje neku singularnost. Da imam toliko iskustva i da sam spreman govoriti o tome. Osjećam obvezu da o tome govorim. Mislim da bih trebao.”

Istodobno, dr. Gallagher upozorava da je važno utvrditi bez sumnje da osoba zapravo posjeduje demona prije nego što joj se preporuči da on ili ona posjete egzorcista.

“Postoje vrlo strogi kriteriji za određivanje problema osobe”, upozorava on. “Ne samo intuitivno. Ja radim na tome s vrlo znanstvenog stajališta.”
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Škola ili posao mogu ponekad biti stresni, i kroz nevjerojatno stresne rokove lako ćete biti preplavljeni brigama

Ako svakodnevno imate problema sa tjeskobom, razmotrite neke umirujuće vježbe.

Čudni savjeti koji bi vam mogli pomoći

Provođenje “čudnih” savjeta može vam pomoći da izbjegnete zagušujuću rutinu, tako da možete imati zdraviju i sretniju perspektivu.

Svi trebamo odmor, a i naš mozak treba odmor.

Ako metode koje koristite za upravljanje stresom nisu tako učinkovite, možda je vrijeme da isprobate neke nove i čudne savjete poput ovih u nastavku:

- Nazovite prijatelja s kojim ste izgubili kontakt više od godinu dana – Povezivanje s starim prijateljima može vam pomoći da vidite život iz nove perspektive.

- Idite van i provedite jednu minutu na travi – Ova vježba će vam pomoći da usmjerite svoje unutarnje dijete. Usredotočite se na travu i dišite.

- Nasmijte se na šalu koja nije tako smiješna – To ne znači da morate biti nepristojni prema osobi koja priča neki vic. Usredotočite se na smijeh koji će vam pomoći u upravljanju stresom i oslobađanju neophodnih endorfina.

- Premjestite stvari sa jedne strane vašeg stola na drugu – Ako vam je posebno stalo kako je vaš stol postavljen, možete to pokušati samo na jedan dan. Ova vježba je u percepciji. Ako ste pod stresom, promjena perspektive vam može pomoći da se smirite.

- Upotrijebite svoju maštu i meditirajte – Idite na mirno mjesto i zamislite kako bi se osjećali da letite poput ptice. Ponekad se zabavljate sa svojom maštom i uzimite pauzu, jer vam je to sve što trebate da se opustite.

Strategije smirivanja

Te su strategije praktičnije, ali vam također mogu pomoći da se pozabavite sa anksioznošću i stresom:

Odčepljivanje – Uklanjanje neželjenog sadržaja u vašem domu može vam pomoći u smanjenju stresa, pogotovo ako većinu jutarnjih sati provodite u potrazi vaših ključeva i telefona. Odaberite ormar, ormar ili ladicu.

Vježba – Vježba je prirodan način da se pobijedi anksioznost. Tjelesna aktivnost može očistiti vaš um, potaknuti vaše endorfine i pomoći vam da bolje spavate noću.

Usredotočite se na brigu za sebe – Odmorite se i ošišajte se, manikirajte ili odite na masažu. Osobna briga je važna i ne morate ju uvijek propitkivati. Kupite neke omiljene čokolade i slušajte svoju omiljenu glazbu ako želite.

Omogućite si dovoljno sna svake noći – Potrebno vam je dovoljno spavanja kako bi tijelo i mozak mogli dobiti dovoljno odmora.

Meditirajte – Prije nego što započnete dan, meditirajte deset minuta. Kanalizirajte pozitivnu energiju i ostanite mirni da biste postavili temelj za ostatak dana.

Planirajte jednodnevni izlet – Ako imate viška novca, odite na kratki izlet. Uronjavanje u prirodu može vam pomoći da ojačate vaš um i tijelo.

Planiranje fizičkog pregleda – To može pomoći u isključivanju lošeg fizičkog zdravstvenog stanja koje bi moglo uzrokovati vašu anksioznost.

Planiranje posjeta terapeutu – Ako imate problema sa upravljanjem zabrinutošću, terapeut vam može pomoći da odredite što uzrokuje vaše brige.

Saznajte kako prihvatiti tjeskobu – Bez obzira na njezin uzrok, kao da ste naslijedili gen “anksioznost” od roditelja, užurbani način života ili oboje, nemojte se boriti protiv nje. Prihvaćanje tjeskobe ne znači podleći tome. Morate znati da za njezino rješavanje treba živjeti zdrav način života.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

ADHD ili poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje ili poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću, sveprisutan je u školskim učionicama, a o tome se vrlo malo raspravlja

Prema statistici američkog Centra za kontrolu bolesti (CDC) iz 2012, 11 posto djece u dobi između četiri i 17 godina u nekom trenutku U ŽIVOTU ima dijagnozu ADHD-a. Više od šest milijuna djece ima tu dijagnozu, teško je ne pitati se – da li je to zapravo bolest?

Naravno, neka djeca se bore da bi održala pozornost i koncentraciju tijekom školovanja – ali da li to zapravo znači stvarni problem s djetetom?

Možda je više to indikativno za društvo koje jednostavno više ne dopušta djeci da više budu djeca. Ako ste ikada mislili da je loše što djeca koja bi se radije igrala vani nego da sjede za stolom su proglašena “slomljenom” i trebaju piti lijekove, možda imate pravo.

Pišući za The Daily Bell, Joe Jarvis objašnjava da postoji dokaz da ADHD nije ništa drugo nego lažna bolest. Kao što Jarvis objašnjava, dvije države sa najvećom stopom ADHD-a su Arkansas i Kentucky.

Ove države također imaju puno djece koja uživaju u lovu i ribolovu. Jarvis izvještava da popisni podaci iz Arkansasa pokazuju da se 89 posto djece bavi ribolovom i 35 posto lovom.

Slični podaci ankete pokazuju da se u Kentuckyju 86 posto djece bavi ribolovom i 31 posto lovom. “To su najbliži pokazatelji koji govore da su djeca iz Kentuckyja i Arkansasa više zainteresirana za izvanjske aktivnosti i aktivnija nego da su zatvoreni u učionici”, tvrdi on.

Jarvis nadalje napominje da u državama sa najnižom stopom incidencije ADHD-a djeca izgledaju daleko manje zainteresirana za provođenje vremena na otvorenom. U New Jerseyju, samo 45 posto djece ide u ribolov.

Iako to nisu baš dokazi o uzročno-posljedičnom odnosu, to svakako postavlja pitanja o načinu na koji gledamo djecu koja imaju problema sa fokusiranjem i koncentracijom u razred. Jarvis tvrdi da prikupljeni podaci “sugeriraju da države s najvišim stupnjevima dijagnoze ADHD-a imaju tradicionalne vrijednosti javnog obrazovanja najmanje usklađene sa populacijom”.

Valjanost dijagnoze ADHD se već ispituju godinama. Mnogi se pitaju je li to više problem ponašanja nego stvarni kognitivni deficit. Ali možda ni to nije; možda se djeci treba dopustiti da budu djeca – bez lijkova.

Kao što Jarvis napominje, mnogi statistički podaci o ADHD-u su smiješni. Na primjer, dječaci imaju tri puta veću vjerojatnost da dobiju dijagnozu ADHD-a od djevojčica. Djeca iz nestabilnih kućnih okruženja također imaju veći rizik od dijagnosticiranja takozvane bolesti. To su “činjenice” koje farmaceutskoj industriji omogućuju nesmetani pristup “drogiranju” male djece?

Čak i ako želite ići toliko daleko da kažete da je ADHD problem u ponašanju, a ne pravi kognitivni problem, zašto odabrati potencijalno opasne lijekove ispred prirodnijeg pristupa?

Postoje mnoge mogućnosti pomoći djeci koja se bore sa koncentracijom u učionicama, a koje ne uključuju lijekove na recept. Na primjer, mijenjanje prehrane vašeg djeteta, pružajući im više mogućnosti za vježbanje i osiguravanje dovoljno sna, bitni su načini na koje možete pomoći da vaše dijete bude najbolji učenik u školi.

Nedavna istraživanja također su pokazala da su omega-3 masne kiseline ključni nutrijent koji pomaže u rastu mozga i povećava njihov ukupni kognitivni učinak.

U svijetu u kojem djeca (i odrasli) troše manje vremena vani i više vremena u konzumiranju brze hrane, uopće ne čudi da bolja prehrana i aktivniji način života mogu biti jednostavno rješenje mnogih naših suvremenih problema. ( rel="nofollow">NN)

 
NoviSvjetskiPoredak.com

U svojim zauzetim životima, ljudi nemaju vremena da bi uložili trud u daljnje istraživanje onoga što je istinito i što nije među informacijama kojima ih stalno bombardiraju, te je lakše prihvatiti ono što im je rečeno

Postoji mnogo primjera u povijesti kontrole uma koji se koriste da utječu na mase ljudi i kojima se kontrolira njihova volja

Ovih dana, kao što već znamo iz alternativnih medija, kontrola uma je proširila iznad čisto psihološke u inkorporirani tehnološki aspekt.

Dobra je vijest da ako ste svjesni tih metoda, možete izbjeći ili barem smanjiti njihove učinke do određenog stupnja.

Donosimo vam pet metoda kroz koje ćete postati svjesniji i moći se obraniti od manipulatorskih djelovanja:

Propaganda i oglašavanje

Kako se mediji i dalje konsolidiraju, zamagljuje se veza između vlade i korporativne strukture. Vijesti, televizija, filmovi i tisak mogu zajednički raditi da dostave poruku koja se čini istinitom jednostavno zato što mnogi izvori izvješćuju o istoj stvari.

U svojim zauzetim životima, ljudi nemaju vremena uložiti trud u daljnje istraživanje u ono što je istinito i što nije među svim informacijama kojima ih stalno bombardiraju, a lakše je prihvatiti ono što im je rečeno o temama poput cjepiva, gripe i pesticida. Mnogo puta, ove su poruke čak idu i korak dalje i one su napravljene kao subliminarlne poruke.

Voda, zrak i hrana

Još jedna moderna metoda mentalnog programiranja je uporaba otrovnih aditiva u našoj hrani koja mijenja ljudsku kemiju mozga kako bi ih učvrstila.

Na primjer, MSG i aspartam u biti uklanjaju moždane stanice uz pomoć pretjeranog stimuliranja, a ti spojevi su toliko široko rasprostranjeni da možemo vidjeti kako je ljudska populacija postala sve više nemotivirana i omamljena.

U međuvremenu, fluorid koji se redovito stavlja u vodu za piće, prema nalazima istraživača – snižava IQ. Čak i oni koji imaju svijest o izbjegavanju procesirane hrane još uvijek su ranjivi od pesticida koji se raspršuju na proizvode.

Obrazovanje

Mnogi ljudi gunđaju da je današnja mladež daleko manje inteligentna u mnogim pogledima od starijih generacija, i to možda i nije slučajno. Uostalom, zaglupljivanjem ljudi omogućava da se puno lakše nametne tuđe volje. Ljudi koji žele školovati djecu kod kuće često se suočavaju sa velikim kritikama – jeste li se ikada pitali zašto je to tako?

Lijekovi

Lijekovi su prikladan način za kontrolu ljudi, i mnogo puta ih ljudi i dalje uzimaju i nakon što budu uvjereni uvjereni da ima nešto u njima. Psihijatrija se smatra jednom on najvećih pomagača suvremene kontrole uma jer pokušava definirati sve na temelju svojih poremećaja umjesto njihovih pozitivnih atributa.

Zapravo, oni koji se usuđuju propitkivati autoritet, prema dijagnozi psihijatrije često imaju mentalni problem i zato imaju potrebu za lijekovima koji utječu na um. Danas više od četvrtine američke djece uzima psihijatrijske lijekove, i to postaje normalan način života za sljedeću generaciju.

Vojna ispitivanja

Nesretna je činjenica da su muškarci i žene dugo vremena podvrgnuti kontroli uma i medicinskim pokusima. Kada razmišljate o tome, ljudi u vojsci obično su oni koji dobro reagiraju na strukturu i poslušnost, a obuka podrazumijeva slijediti zapovijedi bez otpora.

Postoji mnogo drugih metoda kontrole uma koje vidimo da ovih dana svugdje koriste – od religije i politike do sportova i računala, pa čak i elektromagnetski spektar.

Čak vidimo i razvoj umjetne inteligencije (AI) koja može biti u mogućnosti pročitati vaš um dekodiranjem vaših signala u mozgu i zastrašujuće je razmišljati o tome gdje bi to sve moglo završiti.

Vrijeme je da se probudite s onim što se stvarno događa oko vas ako želite imati šansu da sačuvate svoju slobodnu volju.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Stvara se psihijatrijska religija, a njena formula glasi: „problem = mentalni poremećaj = dijagnoza = lijekovi”. „Psihofarma“ gradi povjerenje javnosti u stručnost i legitimnost moderne psihijatrije i farmaceutske industrije. Za to su zaduženi PR manipulatori

Interesnu skupinu koju čine moderna psihijatrija, farmaceutska industrija i regulativna tijela koja su u sprezi s njima sve se češće, po uzoru na stari izraz „vojnoindustrijski kompleks“, naziva „psihofarmaceutski kompleks“, a skraćenicom „psihofarma“.

I mada izraz, dakle, nema veze s farmom za uzgoj životinja, na neki način i kroz tu igru riječi dobro oslikava svoju bit, samo što je riječ o farmi za uzgoju i oblikovanje stanja ljudskog duha. „Psihofarma“ se temelji na povjerenju javnosti u njihovu medicinsku i znanstvenu stručnost te legitimnost. No, to povjerenje nije ostvareno znanstvenim dostignućima nego marljivošću marketinških i službi za odnose s javnošću. 

Reklame koje često vidimo na televiziji pokazuju da jača trend da se psihijatrijska pravila ponašanja i protokoli više ne tiču samo bolesnih ljudi, nego se ugrađuju kao smjernice u svakodnevni život. Naravno, u tome imaju pomoć državnih službi, koje su državne samo po nazivu.

Mi smo, srećom, još malo zaostali i kaskamo za suvremenim trendovima, ali kamo se stremi najbolje se vidi u SAD-u u kojem je, ako ne izmišljena, a onda svakako institucionalizirana suvremena psihijatrija.

Ako „ekspert“ kaže da si bolestan, onda si bolestan!

Alati za taj trend su, primjerice, američki Zakon o zdravstvenoj zaštiti, potom notorno prošireno peto izdanje priručnika Američkog psihijatrijskog udruženja za 2013. godinu pod nazivom „Dijagnostika i statistika mentalnih poremećaja“ (engl. kratica DSM-5), potom novi i sveobuhvatniji savezni sustav nadzor zdravlja te biometrijskih tehnologija osobne identifikacije.

Slika ukazuje na zaključak da „psihofarma“ smatra da je nadrasla dosadašnju praksu nagovaranja i stvaranja povjerenju te stremi tome da svoj ideal normalnosti provodi prisilom i propisima. Od 1950-ih pa donedavno prodaja psihoaktivnih lijekova za liječenje mentalnih poremećaja temeljila se na odnosima s javnošću koji su se temeljili na kulturom uvjetovano, odnosno naučeno poštovanje prema profesionalnoj ekspertizi.

Rezultat tih profesionalnih ekspertiza jest da danas čak petina Amerikanaca uzima najmanje jedan lijek za liječenje psihijatrijskih poremećaja. I trend se ubrzava – od 2001. do 2010. udvostručilo se uzimanje „lijekova“ kod žena i djece mlađe od deset godina.

Danas su među najpropisivanijim lijekovima antidepresivi kao Zoloft, Celexa, Effexor i Paxil, koje uzima čak 11 posto Amerikanaca starijih od 12 godina! Stanja koja se njima liječe sve kreativnije opisuje psihijatrijska „Biblija“, priručnik DSM, pa farmaceutske lijekove već prepisuju i liječnici opće prakse.

Taj je priručnik širok raspon obrazaca ponašanja – riječ je o tisućama – nazvao poremećajima ponašanja, a procjena poremećaja se subjektivno tumači, uspoređujući date opise i stavke, no pri tom izbjegava definirati ovisnost o antidepresivima i antipsihoticima kao poremećaj. A to je u većini slučajeva jedini pravi poremećaj. Neke od tih novih „bolesti“ su „umjereni do teški simptomi depresije”.

Uskoro će dvije petine Amerikanaca „piti antidepresive“

Rezultat te sprege, zapravo neke vrsti javno-privatnog partnerstva jest činjenica da je 1988.-1994. i 2005.-2008., potrošnja antidepresiva u SAD-u porasla za gotovo 400 posto, što dovodi do projekcija da bi do ranih 2020-ih samo antidepresive uzimalo dvije petine ljudi. Da se čovjek zapita hoće li jednog dana itko biti proglašen psihički zdravim. 

Društveni fenomen sveopćeg uvođenja zdravstvenih pojmova „depresija” i „antidepresivi” u opću kulturu glavni je alat koji farmaceutskima tvrtkama daje golemu vlast nad diskursom i vjerovanjem ljudi, a rezultat je raznih programa odnosa s javnošću koji po učinkovitosti daleko nadmašuju često beskorisne i opasne proizvode čiju upotrebu promiču. mišljenja.

Bez velikog pretjerivanja može se govoriti o stvaranju psihijatrijske religije, a formula glasi: „problem = mentalni poremećaj = dijagnoza = lijekovi”. Posao odnosa s javnošću je sve to upakirati i dati priči kontekst koji zvuči znanstveno, uz ubacivanje raznih priča o „istraživanjima“. 

Gledamo li to malo šire, izvan okvira profita, riječ je o novoj medicinskoj doktrini, dogmatskoj praksi tj. „religiji za um“, koja je uz sve još i službena i posjeduje dozvolu za medicinsku praksu. Ovo su njeni izrazi: „Nitko drugi nema pojma o umu. Takvo znanje posjeduju samo psihijatri“; „Treba vam stručna pomoć“; „Koristit će vam liječenje“; „Nova važna otkrića“ i slične gluposti. 

Na stvaranju imena lijekova sudjeluju i jezični stručnjaci kako bi ona „aktivirala posebne sinapse u mozgu potencijalnih kupaca: one koje sirove zvukove samoglasnika i suglasnika – foneme – povezuju u određena značenja ili čak emocije”. Tako je primjerice proizvedeno ime arhetipskog antidepresiva, Prozaca. Kako je jedna stručnjak rekao: „Početak imena – Pro – vrlo je uobičajen i ne nosi neke posebnosti, ali zvuk slova p, z, i k u našim umovima odjekuju kvalitetom aktivnosti i odvažnosti.

Ovi pucketavi i zujavi zvukovi mogu subliminalno sugerirati na aktivnost i tako dodatno pojačati djelovanje završnog dijela ak , koji podsjeća na riječ aktivnost.” Metodom lingvističkog inženjeringa dobiveno je i ime bliskoga Prozacova srodnika Zolofta. „Zo na grčkom jeziku znači život, a loft djelovanje tog koncepta dodatno pojačava.“ 

Japanci, gdje se nalazi treće svjetsko tržište farmaceutskih lijekova, dobar su primjer toga korištenja lingvistike u navođenju društva na široku upotrebu određenih psihoaktivnih tvari. U 1980-ima, kada je japanska farmaceutska korporacija Meiji Seika prolazila kroz japanski postupak odobravanja lijeka za liječenje „opsesivno-kompulzivnog poremećaja“, službenici tvrtke shvatili su kako Japan nema standardan način njegove dijagnoze.

Tada je tvrtka počela sastavljati vlastitu definiciju tog poremećaja, temeljenu na američkom modelu. Kad je kasnih 1990-ih Meiji Seika dobila odobrenje da na tržište stavi svoj vlastiti lijek iz skupine SSRI – Luvox – trebalo je navesti javnost da prihvati taj lijek u zemlji u kojoj su se za „poremećaje raspoloženja” najčešće prepisivali samo blagi trankvilizanti.

Meiji Seika je, zajedno s nekoliko zainteresiranih korporativnih partnera krenula u – kako to jedan svjedok opisuje – „ni manje ni više nego temeljitu kulturnu promjenu” . „Jedan od ključnih koraka bio je promjena jezičnih izraza kojima će ljudi govoriti o depresiji.

Japanska riječ za kliničku depresiju – utsu-byo – ima neugodno značenje koje se povezuje s teškom psihijatrijskom bolešću. Zato su tvrtka Meiji i njezini partneri počeli upotrebljavati izraz kokoro no kaze, koji u slobodnom prijevodu znači prehlađena duša. 

Poruka je jasna: uzimate li tablete kako biste si zimi olakšali začepljenje nosa, zašto ne biste isto napravili i kada ste depresivni?” Amerika je u to doba, u smislu prihvaćanja farmaceutskih lijekova kao pomoći kod mentalnih bolesti, bila već mnogo „naprednija“ od Japana. Ideja kako je depresija potencijalno epidemijska bolest koju treba „liječiti” uvedena je u opću svijest nekoliko godina prije uvođenja iznimno popularnog lijeka Prozac (1988). Ipak, tu ideju treba neprestano obnavljati i potkrepljivati.

Neznanstveni ‘probiri’ mentalnih bolesti

No, kako navodi liječnik i pisac dr. Peter R. Breggin, „znanost ne posjeduje tehnologiju koja bi mogla izmjeriti biokemijsku neravnotežu u živome mozgu”. „Spekulacije oko biokemijske neravnoteže zapravo su način na koji farmaceutske tvrtke reklamiraju svoje lijekove.

Zbog toga, ‘probirima’ na mentalne bolesti nedostaju objektivna znanstvena mjerila kao i metode ocjenjivanja fizičkih pokazatelja kojima bi se postojanje nekog poremećaja dokazalo. Umjesto toga, stručno se mišljenje temelji na odgovorima ispitanika na niz pitanja.“ 

U nekoliko su se posljednjih godina u kampusima američkih koledža počele ozbiljno uvoditi marketinške metode kojima se nove generacije navikavaju na rutinska probirna ispitivanja na mentalne poremećaje. U ranim 2000-ima proizvođač antidepresiva Effexor – tvrtka Wyeth – na deset kampusa sponzorirala je „obrazovne kampanje o mentalnom zdravlju“. 

Program koji traje 90 minuta bio je naslovljen je „Depresija u koledžu: Stvarnost, stvarni život i stvarni problemi“. Očito je da sa stvarnim životom zapravo nema puno veze, inače se ne bi tako zvao. „Probirima“ povezanima s ovim programom, kakvi su danas najnormalniji dio protokola javne zdravstvene skrbi, davani su poticajni nazivi poput „Pod stresom ste? 

Saznajte koliko točno“ ili „Ispitajte vlastito raspoloženje“. Predstavnici farmaceutske industrije proučavali su koliko više pozornosti potencijalnih sudionika – u usporedbi s uobičajenim probirima na depresiju – zaokupljaju ovakvi, nagovaračko orijentirani probiri.

Poremećaj protivljenja i prkosa

Što zapravo čini i definira neki mentalni poremećaj kojeg treba liječiti? Možemo se poslužiti priručnikom DSM-5. Osoba koja prizna da uživa u povremenoj cigareti dobit će dijagnozu „poremećaj upotrebe duhana”. Osoba koja u društvu popije koju čašicu mogla bi dobiti etiketu „poremećaj upotrebe alkohola”. Osobi koja redovito pije previše kave ili ledenog čaja možda će biti nametnuto „otrovanje kofeinom” ili – još gore – „kofeinom potaknut anksiozni poremećaj”.

Tko provodi previše vremena pregledavajući razne internetske sadržaje, ili ondje posjećuje virtualne kockarnice ili pornografske stranice ili pak prečesto preko interneta kupuje, može dobiti dijagnoze „ovisnost o internetu”, „poremećaj kockanja”, „hiperseksualni poremećaj” odnosno „poremećaj kompulzivnog kupovanja”, a uz te će im se – jasno – prepisati i pripadajući načini liječenja. Ako netko smatra da se utječe na vremenske prilike ili se uključi u raspravu o neobjašnjivom rušenju Svjetskog trgovačkog centra 11. rujna 2001., može mu se pripisati dijagnoza „paranoidni poremećaj”.

Aktivist koji svojim akcijama privlači pozornost na neutemeljene logičke podloge „rata protiv terorizma” ili prevelikih ovlasti policije mogao bi se svrstati među osobe koje pate od neliječenog „poremećaja protivljenja i prkosa”.

Svi su meta – psihofarmaceutskog kompleksa

Uz tako širok raspon bolesti za čiju je dijagnozu dovoljno samo mišljenje liječnika psihijatra (koji ih može tumačiti prema svojoj volji i savjesti), gotovo svi ljudi postaju mogući ciljevi psihofarmaceutskog kompleksa, a osobito kako se njihova nadležnost širi i na mlađe starosne skupine. Sve veća epidemija mentalnih bolesti – ili tvrdnje psihijatrijske profesije kako takva epidemija raste – donosi teške posljedice ne samo u smislu osobne patnje nego i cijelim gospodarskim regijama. 

Bacimo pogled na Europu. Stručnjaci za mentalno zdravlje tvrde kako je gotovo 40 posto Europljana mentalno bolesno, a procjenjuje se kako taj problem svake godine europsko gospodarstvo stoji nekoliko milijarda eura. Jedno istraživanje iz 2011. donosi zaključak kako od nekog oblika mentalne bolesti pati čak 165 milijuna stanovnika Europske unije.

Moš mislit! Glavni autor ovoga rada ustvrđuje kako se „golema praznina u načinima liječenja mentalnih poremećaja mora popuniti”. „Budući da mentalni poremećaji često nastaju u ranoj životnoj dobi, oni imaju snažan štetan utjecaj na kasniji život. Samo će rano započeto liječenje mladih osoba učinkovito spriječiti rizik od sve veće pojavnosti teških bolesti kod pacijenata u budućnosti.“ 

U SAD-u, gdje Zakon o zdravstvenoj zaštiti ističe „važnost objedinjavanja i usklađivanja dostupnosti usluga vezanih za fizičko i mentalno zdravlje i usto pruža poticaj pružateljima usluga za objedinjavanje zdravstvene zaštite”, sve će češće osobe koje možda plaćaju i neko privatno zdravstveno osiguranje, a u bolnicu dođu zbog fizičke bolesti ili ozljede, postati predmetom nadzora i procjene mentalnog zdravlja u skladu sa standardima kakve je postavio DSM. 

Izvješće o nadzoru mentalnih bolesti kojeg su 2011. izdale Središnjice za kontrolu i sprečavanje bolesti ističe kako od neke mentalne bolesti boluje 25 posto Amerikanaca te da će svaki drugi Amerikanac kasnije u svome životu razviti barem jednu mentalnu bolest.

Stoga će program „nadzora javnoga zdravlja”, u kojem sudjeluju „službenici javnog zdravstva, akademici, pružatelji usluga zdravstvene zaštite i interesne skupine” izgraditi „višestruke sustave nadzora” kako bi se njima „smanjila incidencija, prevalencija i težina mentalnih bolesti te njihov utjecaj na gospodarstvo…; zatim će ustanoviti povezanosti između mentalnih bolesti i drugih kroničnih zdravstvenih problema (npr. pretilosti, šećerne bolesti, srčane bolesti te zloupotrebe alkohola i ostalih droga); odrediti koje skupine nose visok rizik za mentalne bolesti i kako u tom slučaju intervenirati, kako ih liječiti i kakve preventivne mjere kod njih primijeniti; i osmisliti načine kojima će se ocijeniti uspjeh mjera poduzetih kod mentalnih bolesti”. Ovaj se projekt kod određivanja i dijagnoze takvih bolesti služi DSM- om.

Opasne budalaštine i duševno zdravlje djece

Postoji i dokument „Healthy People 2020“ (spinovima i zamjenama teza nikad kraja) koji ukazuje na važnost rasta stope liječenja depresije te predstavlja desetogodišnji plan američkog Ministarstva zdravlja i socijalne skrbi koji obuhvaća „nacionalne ciljeve rasta stope liječenja depresije kod odraslih osoba kao i stope liječenja mentalnih zdravstvenih problema djece”. 

Kako bi dala podršku ovom programu, američka je vlada osnovala Radnu skupinu za prevenciju koja upravo preporučuje „probirne testove za mentalno zdravlje” kod djece između 12 i 18 godina starosti. I ova se Radna skupina, jednako kao i program Nadzora mentalnih bolesti, prilikom postavljanja svojih dijagnoza služi opisima iz DSM-a. 

I sad recite – tko je tu zapravo psihički bolestan? Oni koji promoviraju ove opasne budalaštine ili ljudi koji se u svakodnevnom životu susreću s uobičajenim izazovima koje život nosi, i emocionalnim stanjima kroz koja treba proći i proživjeti ih umjesto potiskivati, a od kojih je svako pojedino imenovano kao neka bolest. Ključno je i pitanje, s obzirom na suradnju vlada, industrija zdravstvenog osiguranja i farmaceutske industrije: koliki raspon takav nadzor može doseći?

Ljudi danas još uvijek imaju, barem donekle, utjecaj na to koje medicinske podatke žele otkriti određenim sustavima zdravstvenog nadzora. No sve češća upotreba biometrijske tehnologije i brz napredak prema potpuno elektronskom i bezgotovinskom načinu plaćanja naznačuju kraj i takve, umjerene sfere privatnosti i primicanje stvaranju svevideće mreže kojom će se moći odrediti i locirati privatne ekscentričnosti i stvarati nove kandidati za „intervencije“ i liječenje.

Riječ je o razvoju farmakološke tehnokracije u kojoj će, zahvaljujući nastavku masovnih uvjeravanja i vladinim regulativama, tobožnji lijekovi ispuniti prazan prostor u protraćenim i neispunjenim životima, kakvih je suvremeno korporatističko društvo prava tvornica.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Psihički poremećaji su najčešći zdravstveni poremećaji. Svaka treća osoba ispunjava kriterije za barem jedan od brojnih psihičkih poremećaja. Nešto manje od polovice građana Sjedinjenih Američkih Država tijekom života pobolijeva od jednog ili više psihičkih poremećaja, bilo da je riječ o nikotinskoj ovisnosti ili shizofreniji.

Ispitivanje velikog uzorka odraslog pučanstva Sjedinjenih Američkih Država, koje je od 2001. do 2003. godine provodio njihov Nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH), pokazao je da začuđujuće visokih 46% ispitanika zadovoljava kriterije sukladno svjetski najpriznatijem i najpoznatijem Psihijatrijskom dijagnostičkom priručniku (DSM) Američke psihijatrijske asocijacije (APA), za pobolijevanje od barem jednog, a većina njih i od većeg broja psihičkih poremećaja.

Od toga 28,8% otpada na anksiozne poremećaje, 20,8% na poremećaje raspoloženja, 24,8% na poremećaje kontrole pulzija te 14,6% na različite ovisnosti. A prema izvještaju iz 2005. godine provedenom u 16 europskih država, proizlazi da je 27% Europljana odrasle životne dobi u posljednjih godinu dana patilo od nekog psihičkog poremećaja.

Navedeni postoci očito ukazuju na to da se nalazimo usred epidemije psihičkih poremećaja. No tek mali broj stručnjaka smatra da je epidemija psihijatrijskih poremećaja koja je desila unazad posljednja tri desetljeća u državama razvijenog Zapada zapravo posljedica odranije postojećih poremećaja, koji su eto uslijed nerazvijenosti struke ostali neprepoznati i poddijagnosticirani.

Praktički nitko od relevantnih stručnjaka ne drži da smo tako naglo, kao ljudstvo Zapada, poludjeli, postali depresivni i psihotični. Isto tako nitko relevantan ne drži da je riječ o pojavi nekog novog okolinskog agenta-virusa, koji bi mogao objasniti toliki, praktički epidemijski porast psihičkih poremećaja među pučanstvom zemalja razvijenog Zapada.

Kao najčešća objašnjenja ove psihijatrijske epidemije navode se tri procesa:

a) proces dijagnostičke hiperinflacije (sniženje dijagnostičkog praga pojedinih psihijatrijskih poremećaja)

b) proces dijagnostičkog ekspanzionizma (umnožavanje novih i “novootkrivenih” psihijatrijskih poremećaja)

c) psihijatrizacija normalnosti (uvlačenje sve većeg dijela pučanstva unutar zabrana psihičkih poremećaja).

Dio stručnjaka navodi kao još jedan dodatni uzročni čimbenik zaslužan za epidemiju psihijatrijskih poremećaja – a to je učinak psihofarmaka, koji dugoročno izazivaju pogoršanje poremećaja koje kratkoročno liječe. Uz brojne izravne dokaze te teze da je liječenje gore od bolesti, postoji i onaj neizravni: s epidemijskim rastom propisivanja psihofarmaka koincidira i epidemijski rast psihijatrijskih poremećaja.

Kroz dijagnostičku hiperinflaciju psihijatrijska struka počela je i naše svakodnevne životne reakcije i teža razdoblja sagledavati kao neprepoznate psihičke poremećaje, čime je počeo proces psihijatrizacije ljudi.

Činjenicu da između normalnog i psihopatološkog ne postoji jasna već zamagljena granica kontinuuma, psihijatrijska dijagnostika je zlorabila u korist patološkog, odnosno podvodeći sve veći broj osoba pod odredbu “potrebe za tretmanom“. Time je u žižu stručnog interesa ušao značajan broj nesretnih, no temeljno zdravih a svakako normalnih ljudi, koji naprosto teško žive.

S druge strane, to je istodobno podrazumijevalo da se resursima uvijek ograničeni sustav mentalnog zdravlja prestao u dotadašnjoj i dovoljnoj mjeri posvećivati onoj manjini ozbiljnije poremećenih osoba. To je pogodovalo trendu transformacije psihijatara u psihofarmakologe, jer dok su oni jučer još manjini ozbiljnije bolesnih osoba mogli pružiti sve, to jest cjelinu psihijatrijske zdravstvene skrbi, sada se predijagnosticiranjem i psihijatrizacijom društva proizvodi epidemiološki golema masa osoba koje sustav tretmana može pokriti tek djelomično, površno, što zapravo znači omasovljenjem propisivanja i uzimanja psihofarmaka.

Kao psihijatri preolako smo zaboravili da izvorna nakana naše struke nije bila da sve proglasimo psihički poremećenima, koliko da onoj manjini koja to doista jeste na učinkovit način pomognemo. A izgleda da smo podlegli, tako tipičnom stručnom umišljaju, da entitete kojima se bavimo uvelike prenaglašavamo: vidimo ih gdje ih i nema i u izraženosti koju nemaju.

Stručnjaci za pojedini segment stvarnosti nerijetko precjenjuju svoje ideje i skloni su vidjeti taj segment kako se prelama kroz cjelokupnu stvarnost. Tako da se stručnjacima za droge svi drogiraju, za alkohol svi piju, za depresiju su svi depresivni itd. Imaju li od toga kakvu korist ljudi koji su potpali pod odredbe ove novonastale dijagnostičke psihijatrizacije njihovih života, ili ih se time samo zbunjuje i ograničava njihova sloboda i spontanost?

Nikakvu korist nema ni sama psihijatrijska struka od pridavanja sebi na važnosti umjetnim pumpanjem dijagnoza, jer se onda bavi onima koji nisu u jakom smislu psihički poremećeni, a uvijek ograničeni resursi zaobilaze osobe koje istinski pate.

U tom smislu došlo je i do proširenja definicije zdravlja. Ono se sada ne definira kao odsutnost bolesti nego i odsutnost predznakova bolesti i/ili čimbenika rizika za razvoj pojedinih bolesti. Navedeno je imalo za posljedicu da se “mentalno zdravlje“ počelo definirati i odsutnošću predznakova psihičkih poremećaja, čime je nastavljen proces psihijatrizacije pučanstva. Naime, odjednom se unutar spektra psihijatrijskog djelovanja našao značajan udio općeg pučanstva.

Nakon objavljivanja posljednja tri izdanja našeg Dijagnostičkog priručnika sve je teže bilo ostati “normalan”, i “normalni“ ljudi su postali manjina unutar pučanstva.

Javnozdravstvene akcije počele su uvjeravati manje-više normalne a nesretne i smućene ljude da je njihova egzistencijalna patnja zapravo bolest. Psihijatri su za njih već spremili dijagnostičke kategorije novih, do jučer nepoznatih psihičkih poremećaja, a farmaceutske tvrtke su pak spremile lijekove koji te poremećaje učinkovito otklanjaju.

Suludo nakaznu tezu da su brojni psihički poremećaji izmišljeni unazad dvadesetak godina samo kako bi se stvorilo tržište za novije generacije psihofarmaka moglo bi se pred stručnom javnošću braniti dosta dugo, a tezu bi se, istina ne tako čvrsto, nažalost moglo argumentacijski i obraniti.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

U nešto manje od dva stoljeća dugoj povijesti psihijatrije, psihijatri još uvijek nisu uspjeli definirati i dogovoriti se što su to psihički poremećaji, na osnovi kojih kriterija to pouzdano možemo tvrditi, koji su to poremećaji i koliko ih ima, koliko psihijatri, mi koji se bavimo ljudima s tim poremećajima, njima doista možemo pomoći.

Psihijatri su liječnici, ali ne kao i svaki drugi. Dopala ih je struka koja nije bila ničemu i dopali su ih ljudi s kojima nisu znala što bi i kuda bi. Psihijatrija bi promišljala osobe s psihičkom patnjom unutar ovih i onih konceptualizacija, sukladno čemu bi im “pomagala” i “liječila” ih, a onda bi svakih tridesetak godina napuštala taj konceptualni okvir i gradila novi.

To su razlozi zbog kojih psihijatrija i dalje zadržava status pseudoznanosti. Ona se, istina, prema van prezentira kao znanost, ali njeni alati još uvijek nemaju dostatnu znanstvenu utemeljenost. Ali opet psihijatrija je pseudoznanost u najboljem smislu te riječi. U onom smislu u kojem su i mnoge današnje znanosti nastale od svojih pseudoznanstvenih predšasnica (kao kemija iz alkemije, astronomija iz astrologije i sl.).

Psihijatrija je “mlada”, “nezrela” i “slaba” medicinska znanost, koja si to baš i ne želi priznati. A kad joj se spomene da je pseudoznanost, to jest da je u predznanstvenoj fazi, psihijatrija to redovito očitava kako napad na sebe (što je bona fide dodatna potvrda njene nezrelosti).

Psihijatrija je danas gdje su ostale grane medicine bile prije više od stotinu godina: u fazi definiranja poremećaja kojima se bavi kroz sindrome znakova kojima pretpostavlja da se ovi javljaju, a nažalost nikako još ne po njihovim uzročnicima ili patofizološkim mehanizmima nastanka.

U usporedbi s ostalim granama medicine psihijatrija je znatno nerazvijenija. Kao struka, ona nastaje kasno, u devetnaestom stoljeću, a potom se razvija više nego sporo. Psihopatološki fenomeni koji su imenovani u devetnaestom, još uvijek u dvadeset i prvom stoljeću ne mogu se razvrstati u validne dijagnostičke kategorije bolesti, nego i dalje egzistiraju kao sindromi. Neuroznanosti za sada nisu uspjele iznaći ni jedan patognomički biomarker kojim bi se dokazalo da se osobe s poremećajem razlikuju od onih koje ga nemaju.

Psihijatrija je i dalje agent socijalne kontrole te mnoge sekvence ponašanja koja nisu stanja u užem smislu zdravstvene već socijalne ugroze represivno sankcionira postupcima mjera liječenja. Mi i dalje prisilno zadržavamo, prisilno liječimo, provodimo sudski izrečene mjere liječenja i mnogi naši pacijenti liječenjem izbjegavaju teže kaznene sankcije i zamjenjuju ih lakšima.

Mi, kao psihijatri, nismo baš omiljeni ni među pukom ni među strukom, ali smo nephodni i važni. Sukladno onoj narodnoj “tko je lud, ne budi mu drug”, više nas se boje nego cijene. Naše azilske uloge čuvanja i skrbi za duševno poremećene društvo se ne želi odreći dok bi bez naših savjetodavnih usluga i te kako moglo.

Psihijatrijska ekspertnost je i dan-danas slaba: prvo, dijagnoza psihičkih poremećaja postavlja se razgovorom i promatranjem, bez specifičnih dijagnostičkih testova; drugo, bolest mora biti u kasnoj fazi, to jest u razvijenom obliku, da bi se postavila njena dijagnoza; treće, prognoza ishoda psihičkih poremećaja je slaba i niska; četvrto, uzroci bolesti nisu poznati; peto, prevencija poremećaja je nerazvijena; i šesto, liječenje je tek na razini grubog otklanjanja simptoma, i to provedenog metodom pokušaja i pogreške.

A da s našom strukom nešto nije u redu upućuje i činjenica postojanja antipsihijatrije i kritičke psihijatrije dok recimo ne postoji antipedijatrija, antikirurgija niti kritička ginekologija. Nažalost, psihijatrija još uvijek nije uspjela konstruktivno odgovoriti na sve izazovne kontroverze koje joj je još ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća uputila antipsihijatrija. Ona ih je prije ignorirala i potisnula nego riješila.

Da se recimo dekretom preko noći ukine ovako koncipirana psihijatrijska zdravstvena zaštita, sigurno je da bi dijelu njenih korisnika dugoročno bilo gore, ali nažalost značajnom dijelu korisnika naših usluga bilo bi bolje. Da se isto tako recimo preko noći ukine kirurgija kao medicinska grana, većini korisnika kirurških zdravstvenih usluga bilo bi gore, maloj manjini bilo bi jednako, a praktički nikome baš bolje. Navedeno podosta govori o ekspertnosti i učinkovitosti jedne i druge struke.

U tom smislu nezrelo je očekivanje da psihijatrija može liječiti svoje poremećaje, u što nadam se da više nitko suvisao ne vjeruje (što ne znači da psihički poremećaji ne prolaze. Nažalost, ne zbog nas nego sami od sebe).

Ljude je naprosto teško, ako ne i nemoguće mijenjati.

Teško je mijenjati kako normalne tako i nenormalne ljude. Do psihijatrije je tek da poduči ljude kako živjeti uz i poremećaju usprkos ili u boljoj opciji da ubrza, olakša i stvori uvjete za samocijeljenje psihičkog poremećaja. Navedeno nije tako bijedno i malo kako se čini, niti je to baš tako lako kako se čini.

Pazite, meni je osobno duboko žao što me doslovce zapalo biti psihijatrom.

I ja sam, kao i ostali liječnici, marljivo učio, javljao se iz prve klupe, redao “petice”, i budalasto želio biti liječnik koji na znanstveni način pomaže ljudima u nevolji. Mi, psihijatri, prošli smo jednako zahtjevno školovanje kao i naše kolege iz drugih medicinskih struka, a opet naša sudbina je drukčija od njihove.

Naša struka je “mlada”, “slaba” i “meka”, naši pacijenti su manje vrijedni u odnosu na pacijente ostalih grana medicine, a mi smo manje vrijedni liječnici u odnosu na ostale liječnike. Osobno nisam kriv što me ovo dopalo: da prema ljudima s ozbiljnim problemima odgovorno nastupam iz tako slabe pozicije, iz pozicije psihijatrijske struke.

Zavidim kolegama iz drugih medicinskih struka, zavidim im jer su njihove struke “jake”, “tvrde”, znanstveno utemeljene, sukladno čemu su oni “pravi” doktori, a moja struka je neznanstvena i proizvoljna. Budući da sam štreber, dao sam si truda, pročitao sve što se pročitati dade, daleko iznad razine nas doktorčića: od Heraklita i Parmenida do Hegela i Heideggera, ali me mnogostrukost znanja nije podučila pameti.

Psihijatri poput mene, koji se kritički osvrću na psihijatriju, rade to stoga jer isuviše vole svoju struku i ljude za koje se brinu, baš kao i roditelji koji se kritički osvrću na svoju djecu. Zašto bi se osjećali krivima ako ukažemo da je nešto krivo? Zašto ne bi smjeli priznati da su gotovo dva stoljeća povijesti naše struke dominantno povijesti naših zabluda? I to još k tome ako kažemo da je po našu struku i ljude za koje skrbimo bilo sretnijih razdoblja od sadašnjeg?

Smatram da je psihijatrija do sada i previše agilno radila svoj posao, pa je vrijeme da malo i promisli: što je to zapravo radila, na čiji nagovor i po kojem automatizmu. Svjetan sam da je više nego teško nadviti se, bez većeg ostatka, nad cjelinu napora koji je naša struka ulagala u skrb nad osobama s psihičkom patnjom, ali to je nužno kad su nam rezultati tako slabi.

Gdjekad to može jedan, a gdjekad tim stučnjaka, jer struka se rasula od spiritualnosti do neurogenetike, i potrebna je izuzetna izobraženost i zrelost da bi se odredila kao cjelina, da bi se reklo što je pravo a što krivo, te kako i kuda dalje. S druge strane, ne vjerujem da bi unutar povijesne podjele karata itko drugi taj posao napravio bolje od psihijatrije i nas psihijatara. A opet, mi smo ga napravili loše.

A tzv. “povratak psihijatrije medicini”, bez obzira što sam i osobno zagriženi medicinar, bio je nazadak i za psihijatriju i za medicinu. Psihijatrija se naime nema što “vraćati medicini”: ona je dio medicine. Odnosno, moguća je pomoć ljudima u stanjima duševne patnje i po drugim i drugačijim obrascima, pa čak i učinkovitija pomoć, no onda to više nije psihijatrija.

No nisam ja glup i znam što se podrazumijeva pod temeljno dobronamjernom krilaticom “povratka psihijatrije medicini”, čemu na kraju krajeva i sam težim, ali ovo što je nedavno izvedeno nema veze ni s mozgom, ni sa znanstveno utemeljenom suvremenom medicinom.

Naime, medicini ne treba psihijatrija kao pseudoznanost niti je psihijatriji dugoročno od koristi igrati se medicine, gurati se gdje joj nije mjesto, praviti se da jest što nije ako za to nema dostatne znanstvene utemeljenosti, ponašati se kao dijete koje bez pokrića želi da ga se tretira kao odraslu osobu. Dakako da je teško izdržati faktično stanje da je psihijatrija nezrela i slaba struka, da ne može što ne može i nije što nije, ali to je jedni način da zaista budemo što bismo htjeli.

Jer jedino će tako psihijatrija prestati biti struka koja svakih trideset godina mijenja temeljnu paradigmu razumijevanja sebe i osoba kojima nastoji pomoći. A danas se to ponovno događa kroz nipodaštavanje rada naših prethodnika. To što su oni radili, tvrdi se, zastarjelo je i zasnovano na predrasudama. Istodobno, nadmeno se veliča sebe i suvremena “dostignuća” struke kao moderne (pseudo)znanosti koja nam daje konačne i prave odgovore.

Taj manevar je tipičan, već viđen i standardno pogrešan, i ne bi u njemu bilo većeg zla da se psihijatrija svodi samo na puko teoretiziranje o psihopatologiji. Ako se u tom slučaju pokoja teorijska postavka ispostavi krivom, bit će jednostavno s vremenom oborena i zamijenjena drugom. Ali nažalost, naše greške imaju praktične masovne i pogubne posljedice po ljude koji nam se obraćaju za pomoć. Psihijatrija naime već nešto više od sto i pedeset godina svojim naivnim konceptualizacijama muči ljude.

Stoga, s punom liječničkom odgovornošću savjetujem svima koji nam se kao psihijatrima kane obratiti da još jednom o tome razmisle. Jer mi psihijatri pacijentima rijetko pomažemo. Istina, ponekad im ne odmažemo, ali ponekad im i štetimo. Zato, kako stoje stvari, u našoj struci držim da baš i nije najpametnija ideja potražiti psihijatrijsku pomoć, osim ako baš nije riječ o težim oblicima psihološke patnje.
 

 
 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

Moderna psihijatrija postala leglo korupcije, posebno ona koja nastoji demonizirati i proglasiti duševno bolesnim svakoga tko odstupa od onoga što se smatra normom.

To je više no evidentno u posljednjem izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih poremećaja, ili DSM, koji opisuje ljude koji nisu u skladu s onim što oni na vlasti tvrde da treba biti normalno, kao psihički sulude.

Takozvani “stanje” koje osoba može odabrati da se odupre nepokoravanju je označen od psihijatrijske struke kao “opozicijsko-prkoseći poremećaj” ili ODD. Novi DSM priručnik definira ovu izmišljenih bolesti kao “kontinuirani uzorak neposlušnog, neprijateljskog i prkosnog ponašanja”, te su ga stavili u grupu rame uz rame sa Poremećajem hiperaktivnosti i deficita pažnje (engl. Attention Deficit and Hyperactivity Disorder – ADHD) ili ADHD-om koje je još jedno izmišljeno stanje, čiji je tvorac, dr. Leon Eisenberg priznao da je lažno i izmišljeno na svom samrti.

Kao što ste možda sumnjali da ovakva vrsta otvorenog opisa, doslovno svako osobno ponašanje koje doživljava netko drugi može biti nepoželjno ili čudno, može biti kategorizirano kao simptomatično ili kao “opozicijsko-prkoseći poremećaj” ili ODD. Djeca koja imaju izljeve ljutnje ili se bore sa svojim braćom i sestrama, na primjer, mogla bi biti proglašena da imaju ovu navodnu duševnu bolest, kao što bi mogla to bi ti i djeca koja izražavaju neslaganje s roditeljima ili nastavnicima.

Neposluh i prkos je zajedničko ponašanja među malom djecom, a roditelji se dugo bave takvim ponašanjima vježbajući njihovu odgovarajuću discipline. U isto vrijeme, nisu svi oblici neposlušnosti i prkosa u krivu, ovisno o vlasti koja je zapravo od te djece radi pacjente. Dijete kojem je njegov učitelj rekao da zadrži svoja nepopularna mišljenja za sebe, na primjer, a koje se protivi toj naredbi, može jednostavno vježbati svoju slobodu izražavanja neslaganjem.

No, tu je problem s kategorizacijom porećaja i stanja kao što je ODD i ono je jako labavo, što bi praktički svako neuobičajeno ponašanje moglo biti proglašeno opozicijskijskim prkosom.

Poznati umovi prošlosti poput Thomas Edisona i Alexander Graham Bella, za primjer, čije su nekonvencionalne ideje možda se činilo suludima u svoje vrijeme, su vrsta ljudi koje bi danas mogli biti proglašeni kao ljudi koji boluju od ODD-a ili neke druge vrste mentalne bolesti.

Još veća opasnost je da se pomoću ovog subjektivnog pristupa u dijagnosticiranju mentalnih bolesti označi kao prijetnja koja će smanjiti slobodu govora i političkog neslaganja. Savezna vlada je već pokušala proglasiti one koji se protive njihovoj tiranskoj politici, ili koji preispituju Vladu, kao one osobe koje pate od “političke paranoje” vrsti duševne bolesti.

Karakterizacija nepokoravanja kao “duševne bolesti” je znak totalitarne vlade

Ovakav neobičan zloporabe medicinskog sustava za kontrolu popularne misli nije ništa novo. Mnoge autoritarne vlasti, uključujući i bivši SSSR-a, su provodili slične zdrastvene programe koji su svrstavali disidente u ljude koji su bili u kemijskoj neravnoteži u potrebi za lijek. Danas, ti lijekovi su često oni koji mijenja svijest, te psihotropni lijekove s razornim nuspojavama.

“Psihijatrijska pritvor mentalno zdravih ljudi jednako je uniformno shvaćen kao osobito opasan oblik represije, jer koriste snažne modalitete medicine kao alate za kazne, i ti spojevi koje ti ljudi unose u tijelo su duboka uvreda za ljudska prava pomoću obmane i prijevare”, objašnjava kroz analizu iz 2002. komentar o zloupotrebi psihijatrije kako u Sovjetskom Savezu i Kini u časopisu Journal of the American Academy of Psychiatry and the Law

“Liječnici koji su dopustili da ih se koristi na taj način … izdali su povjerenje društva i prekršili svoje najosnovnije etičke obveze kao profesionalci.”

Možete vidjeti ovu studiju, kako snažan utjecaj ima na ono što psihijatrijska struka postaje danas, ovdje:
http://jaapl.org .
 
NoviSvjetskiPoredak.com