Tzv. ‘Štokholmski sindrom’ i njegove preteče danas su se pokazali kao vrlo učinkoviti alati manipulatora – od medija, do političkih i interesnih kartela. Riječ je o momentu kada psihopatski vladari koriste momentum i od svojih podređenih dobivaju ‘blagoslov’ za njihove metode

Psihopati postali psihijatri

Ponerologija je kroz desetljeća napredovala od opskurnih proučavanja do akademske znanosti u usponu. Riječ je o proučavanju zla – njegovom podrijetlu, korelaciji s ljudskom prirodom i bespogovornom posluhu istom, što je fenomen današnjeg društva. Sintagma koja ‘pravo i zakonitost’ postavlja iznad humanizma i pravde jedan je od okidača, no drugi i znatno uočljiviji je psihopatološko ponašanje lidera – bilo da je riječ o politici, vojsci, korporacijama ili interesnim kartelima.

Ljudi koji su tako duboko istraumatizirani političkim odlukama jedini spas pronalaze upravo u toj istoj korumpiranoj politici, te navijačkim i ideološkim premisama podržavaju svoje tlačitelje i njihove načine djelovanja kao ‘nužne’. Iako će mnogi citirati Einsteinovu izreku o ‘nastalim problemima koji ne mogu biti riješeni razmišljanjem koje ih je i kreiralo’, implementacija traume kao ključ kontrole uma u praktički svim slučajevima na mala vrata zaobilazi tu umotvorinu.

Subliminalne traume i kolektivni PTSP

Martha Stout je u svojoj knjizi ‘The Paranoia Switch’ iz 2007. godine ukazala na navedeni problem. Naime, slično kao i kod subliminalnih poruka – trauma opterećuje naš limbički sustav, emocije počinju sudjelovati u kognitivnim procesima i informacije dobivaju drugačiji prioritetni slijed.

Cijela slika ostaje u našoj podsvijesti, svijest pamti selektirane informacije, a mi smo u tim trenucima skloni iracionalnim odlukama. Ako imate implementiranu traumu (igrom okolnosti ili programiranu), potreban je samo okidač. Primjer iz svakodnevnog života mogao bi biti PTSP i asocijacije mirisa, zvukova i okusa na rat, te aktivaciju traume.

Zanimljivo je i da istraživanja traume vode ka činjenici da najniže vibracije dolaze iz namjerno uzrokovanih događaja, a ne iz nesreća ili prirodnih kataklizmi. Ljudski delikti poput otmica, seksualnih napada ili terorizma unose poseban strah među ljude – zbog straha od mogućeg ponavljanja i nemogućnosti zaštite najmilijih. Kako je sama emocija po ovim društvenim inženjerima ključna stavka ‘ljudske slabosti’, onda i njihova moć proizlazi iz te podložnosti. Primjerice, Trump koji je poznat kao beskrupulozni korporatist sve češće koristi svoje biračko tijelo kao element napada na druge korporatiste, često i daleko minornije od njega samoga.

‘Reket’ nad nacijama

‘Zeitgeist’ koji trenutno prevladava je terorizam, a njegova početna premisa je ‘utjerivanje straha’ i to onima koji su napadu svjedočili. S obzirom na zastupljenost ‘mainstream’ medija, u svjedoke se ‘regrutira’ praktički čitava populacija planeta i u igri su kolektivni PTSP i paranoja. Nakon aktiviranja traume nužno je ljudima usaditi osjećaj bespomoćnosti, da bi pomoć zatražili od strane ‘superiorne sile’.

Ona najčešće uključuje SAD (u ulozi globalnog policajca) ili pak NATO, a riječ je upravo o onim otponcima koji su terorizam i kreirali napadima na Afganistan i Irak (zbog ‘terorista Saudijaca’) ili Siriju i Libiju (zbog ‘diktature’ koja je ipak izabrana demokratskim principima).

Čovjek tako ulazi u začarani krug koji u nama bližem primjeru podsjeća na ‘reket’ – ‘superiorna sila’ dolazi nam ustupiti vlastitu zaštitu, a ugostitelj podsvijesno odbija registrirati da je to zaštita najčešće od ‘sile’ same. Iako je ‘false flag’ napad i dalje u domeni teorije zavjere, nije teško zamisliti koliko bi isti bio sofisticirano stvaranje traume. Ništa manje moćan ne bi bio niti ‘Problem-Reakcija-Rješenje’ instrument, poglavito jer uključuje i nemoć i namjeru i već pripremljenu ‘terapiju’ za ‘pacijente’. Zato ne čudi često spominjana činjenica kako najbogatiji ljudi novac isključivo koriste kao alat do najbitnije stavke – moći.

Dijagnoza limbičke disfunkcionalnosti

Ukoliko zavirimo u medicinsku enciklopediju, termin za limbički sustav je sljedeći – to je prstenasta struktura u središnjem dijelu mozga sisavaca, dijelom se poklapa s rubnim režnjom (lobus limbus, odatle naziv). Obuhvaća hipotalamus, hipokampus, amigdale, paraolfaktorno područje i dr.

Upravlja nesvjesnim i autonomnim funkcijama kao što su disanje, tjelesna temperatura, glad, žeđ, spavanje i budnost, spolna aktivnost, analizira njušne i osjetne informacije, uključen je u regulaciju instinktivnog i čuvstvenog ponašanja. Bolesti tog sustava uzrokuju emocionalnu nestabilnost, nekontroliran smijeh, uznemirenost, strah, srdžbu, agresiju, ali i pretjeranu mirnoću, apatiju, depresiju, poremećaje seksualnosti.

Ukoliko bismo sve išli pojednostavniti, limbički sustav regulira osjećaje, iskustva i motivaciju, kao i savjest – i to putem analitike informacija prispjelih kroz osjetila. Tako dobivamo i aspekt ‘empatije’ – osjećanja emocija drugih osoba. Logičkim slijedom – ukoliko netko ima problema s empatijom i osjećajima, on ima neravnotežu limbičkog sustava. Samim time i dijagnozu koju bi trebalo liječiti.

No, u praksi takve osobe najčešće završavaju na upravljačkim pozicijama korporacija ili država – zbog toga što nemaju problema s ‘bolnim rezovima’, ‘terminacijama’ i ‘otkazima’. Te osobe traumatizirane su i trajno narušenog zdravlja, a nerijetko sami nemaju pristup osjećaja ali izazivaju iste prema masama, putem dobro uigranih i uhodanih tehnika ‘konvergiranja masa’.

Faze limbičkog ratovanja

I sada dolazimo do termina – Limbičko ratovanje. Možda bi bolji izraz bio ‘Manipulacija paranojom’, pošto manipulator koristi ‘dijagnozu poremećaja limbičkog sustava’ da bi putem implementirane traume aktivirao strah mase – bilo protiv svojih političkih ili interesnih protivnika, bilo za održavanje svog autoriteta. Domena klasične političke interpretacije govori o ‘interesima države ponad interesa pojedinca’ i ‘cilju koji ne bira sredstvo’, no u ovom slučaju perfidno ratovanje dalekosežno dovodi do mržnje i potpune iracionalnosti.

Zato nekoć zlostavljani gotovo programirano kasnije postaju zlostavljači – i začarani krug se nastavlja. Narod koji podržava masovnog ubojicu nije žrtva nego sudionik. Stout je u svojoj literaturi ovakvo ratovanje definirala kroz šest točaka.

Prvi je ‘grupna trauma’ koja služi kao ‘implementacija traume’ u nacionalni duh, a dobar primjer svakako je 11/9. Zatim su tu tzv. ‘brokeri straha’ koji koriste situaciju, a znaju je i sami izazvati. Treća faza uključuje pronalazak ‘žrtvenog janjeta’ koje se osuđuje za zločin i služi kao simbol mržnje nacije – često dolazi iz države koja na koncu nije niti ‘demokratski oslobađana’.

Četvrta točka ovog teatra je ‘kulturalna regresija’ u kojoj potlačena i traumatizirana nacija poželi osvetu, a svi koji manipulaciju vide i nastoje izbjeći, bivaju proglašeni ‘izdajnicima’ i ‘petokolonašima’ dok ostali autocenzurom podsvijesno prikrivaju mogućnost da su od početka ‘namagarčeni’. Naravno, ovakvo stanje nije vječno i ‘prepoznavanjem problema uz reakciju’ ljudi požele ‘demokratske promjene’ – borba protiv posljedica, a ne protiv uzroka velika je pobjeda manipulatora u sjeni. Kao i kod svake traume, stid, kajanje i zaborav najbolji su lijek – tako se u šestoj i posljednjoj fazi ljudi sami odriču rješavanja početnog problema jer im ego ne dopušta suočavanje s vlastitim slabostima. Stanovništvo je spremno za novu manipulaciju.

Paranoja kao paravan manipulatora

Analiza suvremenog čovječanstva tako bi dovela do toga da svi bolujemo od ‘štokholmskog sindroma’, od mikro (brak, odnosi) do makrorazine (sustavi upravljanja). Dijagnoza ide u samu srž – osoba ne samo da nije svjesna lošeg tretmana, nego u njemu povećalom traži znakove dobrote i svo naneseno zlo prihvaća kao rezultat nekih vlastitih mana, a ne kao nedopustivo sredstvo.

Čim osoba izgubi samopouzdanje, pouzdanost traži u nekom drugom. Sljedeći korak je gubitak empatije i prepoznavanja zloga, potpuni gubitak realnosti i objektivnosti. Kao završna točka, mi postajemo isti oni kojih smo se u početku plašili – rijetko kada doduše prema partneru, no vrlo često prema drugoj naciji, ugroženoj skupini ili slabijima od sebe. Nakon tog kraha u razlučivanju ljude je relativno lako ‘podijeli pa vladaj’ tehnikom polarizirati, a onda traumatizirati da zbiju redove u jednu od tih skupina.

‘Unutarnji i vanjski neprijatelji’ postaju odgovornost onih koje navodno napadaju, a ne onih koji su ih stvorili. Korupcija se relativizira kroz ideologiju, evaluacija kroz etiketiranje, a manipulacija kroz opće dobro. Zataškavanje je nužno radi održavanja ovog psihopatskog odnosa – svijest ne smije postojati na visokoj razini.

Kao što smo spomenuli, ukoliko i uspijete analizirati situaciju, bivate proglašeni ‘teoretičarom zavjere‘, unatoč definiciji zavjere kao ‘tajnom sporazumu dvaju ili više ljudi donesenom iza zatvorenih vrata’. Vrlo brzo čak i ono najočitije postaje potpuno kriptirano – kolektivno ludilo i zasljepljenost uz unutarnji strah i traumu preuzimaju društvo u cjelini. Stoga ne čudi da su ‘limbički poremećeni’ političari u privatnom životu zapravo ideološki posve suprotnih uvjerenja od onih koje javno prezentiraju.

Potiskivanje svijesti i informacija za održavanje stanja

I same stranke su sve češće interesne skupine koje donose poteze u suprotnosti sa svojim statutima i biračkim tijelima dok ih birači iracionalno vrednuju po nekim ranijim zaslugama ili ideološkim obrascima. Taj ‘navijački’ pristup ponajviše odgovara manipulatorima s vrha piramide i političarima koji sve lakše glume ‘normalnost’. Stout u knjizi vrlo britko identificira arhetipe osobnosti političara – psihopati, mazohisti, narcisi, fanatici, paranoici.

Oni ili s pozicije moći ili s pozicije ‘sive eminencije’ upravljaju društvenim i kulturalnim normama, tabuima i dogmama, te ideologijama – a jednostavnom analizom vidimo kako dolaze iz iste polazišne organizacije te se nekim povijesnim događajem u trenutku polariziraju u dvije ili više skupina ili stranaka. A narod traumatiziran tim događanjem ne prepoznaje ‘dijagnozu’ koja se kolektivno širi.

Kako se riješiti dijagnoze, ključno je pitanje. Najuspješniji ‘lijek’ je definitivno svijest, no zbog mase koja upravlja procesom, a nije informirana, tako što je izuzetno teško ostvariti. Mediji bi trebali biti ključan element ‘buđenja’, ali je općepoznato da su pod vlasničkom palicom upravo onih čije upravljačke sustave bi trebali urušavati.

Stout smatra da bi znanstveni pristup politici i interesnim skupinama bio idealan alat protiv istih – pretvaranje iracionalnog u racionalno, subjektivnog u objektivno, nadrealnog u realno. Odnosno, ili u potpunosti aktivirati emocije djelotvornim radom limbičkog sustava. Ili ih u potpunosti izbaciti iz jednadžbe analitike i sve proučavati isključivo kroz činjenice. Narod u konačnici ima apsolutnu moć, čak i protiv sustava koji tisućljećima ne gube na snazi.

Načini liječenja od bolesti

Odbijanje sudjelovanja je jedno od rješenja, iako ga mnogi povezuju s eskapizmom. Vrlo je teško odgovoriti na pitanje je li moguće da svaki pojedinac utječe na svoje okruženje. Također, tu je i opcija potpune promjene sustava, kako upravljanja tako i vrijednosti.

Kontribucionizam bi bio idealno rješenje – jer paralelno radi na spajanju uzajamnosti pojedinca i društva, kao i vrijednostima poput pomoći, empatije i savijesti. U kapitalizmu bi pak komanditno društvo i tvrtka na sličnim ustrojima mogli biti konsenzusni zgoditak – kada bi svaki element u razvoju (od čistačice do direktora) imao isti postotak u prihodima, ali i rashodima.

Navedeni načini bi onemogućili autoritet fiktivnih lidera i skupine bi ovisile isključivo o vlastitom radu i kvalitetama – a tako što svim silama žele izbjeći oni s dijagnozom ‘poremećaja limbičkog sustava’.

Prelazak iz trenutne hijerarhije u ovu humanistički nastrojenu ne bi trebao biti radikalan niti ostvaren preko noći jer bi došao u opasnost da ga ‘hakiraju’ stari vladajući elementi. On bi u idealnoj situaciji morao doći kao rezultat ‘kvantnog skoka’ čovječanstva, kao nužnost i kao primjer ‘razvoja svijesti’, a ne društvenog inženjeringa. Sve do tada će masovni ‘krizni menadžment’ i društveni inženjering biti kočnica nekog većeg napretka, izuzev onoga koji ima potencijal koristi za manipulatore (industrijski, tehnološki i sl.).

Humanistički napredak spriječen je pod silnim pritiskom kolektivne dijagnoze i proučavanje srži zla otkrit će izvore i uzroke današnje situacije. Hoće li apsurd biti veći kada mase budu poznavale problem, no i dalje mazohistički nastavljale s istim radnjama – vrijeme će pokazati.
 
(blog.vecernji.hrm/uredio:NSP)

Skoro svaki incident masovnih pucnjava i ubojstva od strane jedne osobe u posljednjih 20 godina i skoro svako samoubojstvo imaju nešto zajedničko, a to nije oružje

Brojni dokazi ukazuju na jedan najčešći faktor u ovim incidentima, a to je da su svi počinitelji bili pod djelovanjem nekakvih psihotropnih lijekova u momentu incidenta ili kratko prije nego što su počinili zločin, prenosi infowars.com

Brojne kredibilne znanstvene studije i razni interni dokumenti iz određenih farmaceutskih tvrtki su skrivali informaciju da SSRI (Selektivni inhibitori ponovne apsorpcije serotonina) lijekovi imaju poznate ali neobjavljene neželjene efekte, uključujući i sklonost samoubojstvu i nasilnom ponašanju.

Listu počinitelja masovnih ubojstava i lijekova koje su uzimali, sastavio je John Noveske, samo par dana prije nego što je misteriozno stradao u prometnoj nesreći, kaže naturalnews.com.

Da li postoji veza između njegove smrti i objavljivanja informacija koje drugi iz raznih razloga pokušavaju suzbiti?
 
MAPA MASOVNIH UBOJSTAVA

 
Ostavit ćemo vama da razmislite o tome i zaključite je li Noveske doživio sličnu sudbinu kao i Catherine Smith (radnica povezana s otmičarima zrakoplova u incidentu 11. rujna koja je misteriozno stradala u požaru) ili Frank Olson (mikrobiolog koji je radio na CIA-inom programu MKULTRA). Donosimo vam primjere masovnih ubojstava na SSRI lijekovima:

• Eric Harris (17) – prvo bio na Zoloftu, a zatim na Luvoxu – i Dylan Klebold (18) ubili su 12 učenika i jednog nastavnika, a ranili 23 drugih ljudi prije nego što su se ubili. Kleboldovi medicinski dokumenti nikad nisu objavljeni u javnosti.
• Jeff Weiss (16) je pio 60 mg Prozaca na dan (tri puta veća doza nego što se propisuje odraslima) kada je upucao svog djeda, djedovu djevojku i mnoge kolege studente na Red Lakeu u Minnesoti. Zatim se upucao. Ukupno je 10 mrtvih i 12 ranjenih.
• Cory Baadsgaard (16) je bio na Paxilu (zbog kojeg je imao halucinacije) kada je odnio pušku u školu i uzeo 23 učenika za taoce. On se ničega ne sjeća.
• Chris Fetters (13), ubio je svoju omiljenu tetku dok je bio na Prozacu.
• Christopher Pittman (12), ubio je baku i djeda dok je uzimao Zoloft.
• Mathew Miller (13), objesio se u spavaćoj sobi nakon što je uzimao Zoloft 6 dana.
• Kip Kinkel (15), bio je na Prozacu i Ritalinu kada je upucao svoje roditelje dok su spavali, a onda otišao u školu i ubio još dvoje školskih kolega, pri čemu je ozlijedio još 22.
• Luke Woodham (16) je na Prozacu ubio svoju majku i dvoje učenika, ranivši još šestero.
• Dječak ID iz Pocatella je 1998. godine imao napad zbog uzimanja Zolofta i pokrenuo oružani sukob u svojoj školi.
• Michael Carneal (14), bio je na Ritalin kada je pucao na studente na mitingu u West Paducahu, Kentucky. Ubijena su tri tinejdžera, a ranjeno je petoro.
• Mladić iz Huntsvillea, Alabama, bio je na Ritalinu kada je psihotično isjekao svoje roditelje i sestru sjekirom.
• Andrew Golden (11) i Mitchell Johnson (14), bili su na Ritalinu kada su pucali na petnaestoro ljudi, usmrtivši 4 studenta, jednog nastavnika i ranivši desetoro drugih.
• TJ Solomon (15), bio je na Ritalinu kada je pucao na šestero školskih kolega u Georgiji.
• Rod Matthews (14), bio je na Ritalinu kada je prebio školskog kolegu na smrt bejzbol palicom.
• James Wilson (19), bio je na nekoliko psihijatrijskih lijekova, kada je uzeo revolver i ustrijelio dvije djevojčice u osnovnoj školi, ranivši još sedmero djece i dvoje nastavnika.
• Elizabeth Bush (13), bila je na Paxilu kada je pucala u školi u Pennsylvaniji.
• Jason Hoffman je bio na Effexoru i Celexu kada je pucao u školi u gradu El Kahon, Kalifornija.
• Jarred Viktor (15), bio je na Paxilu pet dana, a zatim je izbo svoju baku šezdesetak puta.
• Chris Shanahan (15), bio je na Paxilu kada je iznenada ubio ženu u gradu Rigby, Idaho.
• Jeff Franklin je bio na Prozacu i Ritalinu kada je u Huntsvilleu, Alabama, ubio svoje roditelje čekićem, satarom i kuhinjskim nožem, a zatim je napao mlađeg brata i sestru.
• Neal Farrow je bio na Prozacu kada je pucao u židovskoj školi u Los Angelesu.
• Kevin Rider (14) se odvikavao od Prozaca kada je umro od pucnja u glavu. Prvobitno je navedeno da je u pitanju samoubojstvo, ali dvije godine kasnije je slučaj ponovo otvoren sa tvrdnjom da je u pitanju moguće ubojstvo. Glavni osumnjičeni je uzimao Zoloft i druge SSRI antidepresive.
• Alex Kim (13), objesio se ubrzo nakon što mu je udvostručena doza lijeka Lexapro.
• Diane Routhier je pila Welbutrin zbog problema sa žuči. Šest dana kasnija se upucala zbog nuspojave lijeka.
• Billy Willkomm, čuveni hrvač i student Sveučilišta u Floridi, pio je Prozac od 17. godine. Pronašli su ga obješenog u srpnju 2002. godine.
• Kara Jaye Anne Fuller-Otter (12), bila je na Paxilu kada se objesila. Njeni roditelji su rekli da je njezin liječnik inzistirao na tome da nastavi piti lijekove iako se nije osjećala dobro zbog njih.
• Gareth Christian (18), bio je na Paxilu kada je izvršio samoubojstvo 2002. godine u Vancouveru.
• Julie Woodward (17), bila je na Zoloftu kada se objesila u garaži.
• Matthew Miller je imao 13 godina kada je prvi put otišao kod psihijatra zbog problema u školi. Psihijatar mu je prepisao Zoloft. Sedam dana kasnije, majka ga je pronašla obješenog.
• Kurt Danysh (18), bio je na Prozacu kada je ubio svog oca sačmaricom. On je sada iza rešetaka i piše pisma u kojima pokušava upozoriti ljude na SSRI lijekove.
• Woody (37), počinio je samoubojstvo u petom tjednu nakon što je počeo uzimati Zoloft. Kratko prije njegove smrti, njegov liječnik je čak htio da mu udvostruči dozu. On je bolovao od nesanice i nikad nije bio u depresiji niti imao bilo kakve mentalne poremećaje.
• Dječak iz Houstona (10), ubio je svog oca nakon što mu je propisana veća doza Prozaca.
• Hammad Memon (15), ubio je svog školskog klegu. Dijagnosticiran mu je bio ADHD sindrom i depresija i uzimao je Zoloft, kao i još neke druge lijekove.
• Matti Saari (22), student kulinarstva, ubio je 9 učenika i nastavnika, ranivši još jednog studenta prije nego što je ubio sebe. Saari je uzimao SSRI lijekove i benzodiazepame.
• Steven Kazmierczak (27), ubio je petero ljudi ranio 21 osobu prije nego što se ubio. Njegova djevojka je navela da je kratko prije toga počeo uzimati Prozac, Xanax i Ambijen. Toksikološki rezultati su potvrdili da je imao tragove Xanaxa u svom sustavu.
• Finac Pekka-Eric Auvinen (18), uzimao je antidepresive prije nego što je ubio osmero ljudi i ranio još desetak, a zatim počinio samoubojstvo.
• Asa Coon (14) iz Clevelanda, upucao je i ranio četvero prije nego što je oduzeo sebi život. Navodi se da je bio na Trazodoneu.
• John Romano (16), bio je na antidepresivima i pucao je na nastavnika u svojoj školi.Pucnjava u školi u New Yorku…. itd.

Na popisu se nalaze i Jared Lee Lofner (21), James Igan Holmes (24), Jacob Tyler Roberts (22) i Adam Peter Lanza (20), za koje nije poznato koje lijekove su koristili.

Ovo sve nam govori da ne treba provesti veću zabranu oružja već zabranu lijekova, naročito antidepresiva, no mi se i dalje pitamo kriva pitanja, a odgovori su očito skriveni od javnosti.
 

 
(naturalnews.com,preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

Petina ukupnog pučanstva Sjedinjenih Država uzima barem jedan psihofarmak, a mnogi i više njih

Psihofarmacima su pokrivene sve dobne skupine od preživahne djece do nemirnih staraca u gerijatrijskim ustanovama, a predominantno psihofarmake uzimaju osobe ženskog spola. Veći je broj smrti zbog predoziranja psihofarmacima nego ilegalnim drogama.

Psihofarmaci se u većoj mjeri uzimaju u razvijenim, nego u nerazvijenim zemljama, više u gradovima, nego po selima, više među osobama mlađe i srednje, nego starije životne dobi, više među osobama s više, nego s manje školskih godina.

Hrvati su postali ovisnici o lijekovima za smirenje?!

I u Hrvatskoj je potrošnja psihofarmaka vrtoglavo narasla u zadnjih 20 godina, no stopa mentalnih poremećaja i psihijatrijske invalidnosti nije se nimalo smanjila. Štoviše, ona je i dalje isto tako vrtoglavo rasla.

Ispada da smo psihijatrijski bolesniji što se više liječimo (i tu, nažalost, slijedimo trendove zapadnog zdravstva). Sigurno da su pojedini psihički poremećaji ranije bili neotkriveni i podijagnosticirani, ali njihova realna zastupljenost je daleko premala da bi opravdala eksponencijalni rast psihijatrijskih poremećaja.

Sa svih strana zasipaju nas studije pojavnosti koje agresivno traže i “prepoznaju” psihičke poremećaje među pučanstvom. Marketinški se kreira “senzibilizacija” javnosti za pojedini poremećaj, a tko ga “prepozna” u sebe ili u bližnjeg, “osviješteno” promovira potražnju za psihofarmakom koji ga “liječi”.

Proširenjem dijagnostičkih kategorija i sniženjem praga za one koji imaju “poremećaj” preko noći je u ravan psihijatrijskih poremećaja ušao značajan udio osoba, praktički više od četvrtine odraslog pučanstva postalo je psihijatrizirano. Prvi put u povijesti pod povećalo psihijatrijske struke podvode se osobe koje do jučer nisu bile predmet psihijatrijskog interesa.

Kako je počela cijela priča

A cijela priča se ozbiljno počinje pričati početkom osamdesetih godina u Sjedinjenim Državama, otkad se sustavno javnosti plasira koncept o “psihičkim poremećajima kao bolestima mozga”.

Krovno državno stručno tijelo, Američka psihijatrijska asocijacija (APA), vodeći kliničari i sveučilišni profesori psihijatrije angažirano i korumpirano konceptu daju stručni legitimitet. Farmaceutske tvrtke financirale su plasman koncepta, Federalni nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH) pruža mu podršku vlade Sjedinjenih država, a Nacionalna alijansa za mentalne bolesti (NAMD) osigurala mu je moralni autoritet.

I time je složena shema za planetarno osvajanje psihofarmacima prvo Sjedinjenih Država, a potom i za njihov izvoz, prvo u zemlje prvog, razvijenog zapada, pa u zemlje drugog, nerazvijenog zapada, a na koncu i u tehnološki nerazvijene zemlje Trećeg svijeta.

Nažalost, sada već to otvoreno možemo reći, nakon više od tri desetljeća medijskog bombardiranja pučanstva o neurobiokemijskoj zasnovanosti ljudskog životnog funkcioniranja napravljena je nepopravljiva šteta načinu ljudskog razumijevanja vlastitog psihičkog i životnog funkcioniranja. U tu neuroznanstvenu fikciju kao svojevrsnu “emancipiranu predrasudu” povjerovale su prvo društvene elite s više školskih godina, a potom su one počele prosvjetiteljski širiti predrasudu prema nižim društvenim slojevima.

Antidepresivi riješavaju probleme?

Umišljaj da pozitivističkim redukcionizmom biomedicinskog psihijatrijskog pristupa modelski možemo rješavati naše životne probleme medijska promidžba farmaceutskih tvrtki upucala je u svijest ljudi kao samorazumljivu činjenicu.

A ona je pak onda počela u značajnoj mjeri oblikovati naše samorazumijevanje: razumijevanje sebe i emocionalnih stanja u koja zapadamo. Agresivna promidžba psihofarmaka konceptualno zagovara primjenu antipsihotika, antidepresiva i stabilizatora raspoloženja kao “konačnog rješenja” za takorekući psihičke poremećaje u cjelini.

 No, kako onda da se sukladno eksponencijalnom porastu potrošnje psihofarmaka istodobno dogodio epidemijski porast psihijatrijskih poremećaja, eksponencijalni porast invalidnosti zbog psihičkih poremećaja, do mjere da je stopa psihičkih poremećaja i invalidnosti zbog psihičkih poremećaja veća nego ikada u povijesti.

Jer, primjerice, i prije pojave nove generacije antidepresiva, ondašnji psihijatri su dakako davali jednako učinkovite stare antidepresive, no bitno rjeđe, bitno manjem broju osoba i u bitno užem indikacijskom području. Zapravo, indikacija za primjenu antidepresiva bila je tek psihotična depresija i tada tek kao adjuvatni psihofarmak.

U prošlosti puno manje depresivnih poremećaja

Prije eksponencijalnog porasta potrošnje SSRI antidepresiva, dakle prije konca osamdesetih godina, stručna literatura smatrala je depresivne poremećaje daleko rjeđima nego što se to utvrđuje danas. Depresivne poremećaje držalo se rijetkim, epizodičnim, dakle jednokratnim poremećajima dobre prognoze, koji se spontano razgrađuju liječili ih mi ili ne. Psihijatri su držali da depresija prolazi temeljeno sama od sebe, a od ondašnjih antidepresiva očekivalo se da njeno trajanje dodatno skrate.

No, otkad se na tržištu pojavila cijela paleta novih SSRI antidepresiva, uočeni su posvema novi trendovi u pojavnosti depresivnih poremećaja. Pojavnost depresivnih poremećaja počela je vrtoglavo rasti, depresivni poremećaji odjednom su postali poremećaji koji se tendiraju opetovati i kronificirati. Navedeno je pogodovalo distribuciji antidepresiva, tako da je u Sjedinjenim Državama 2008. godine antidepresive uzimalo 4% žena i 10% muškaraca starijih od 14 godina.

A Centar za prevenciju i kontrolu bolesti Sjedinjenih Država u izvještaju iz 2011. g. bilježi rast upotrebe antidepresiva za 400% u zadnja dva desetljeća. Antidepresivi su time postali najčešće korištena skupina lijekova među građanima Sjedinjenih Država u dobi od 18. do 44. godine. U 2008. godini je 23% žena u dobi od 40 do 59 godina koristilo antidepresive.

Marketing i reklama “pilule sreće”

Budući da su marketinški pronicljivo promovirani kao “pilule sreće”, postojalo je predočekivanje da oni otklanjaju depresivna stanja poput alkohola ili psihostimulansnih droga. Nažalost, oni koji su ih uzimali ubrzo su bili razočarani izostankom bilo kakvog pozitivnog djelovanja.

Kao učinke SSRI antidepresiva osobe koje su ih uzimale navode: letargičnost, gubitak libida, emocionalnu poharanost, tupilo, no u značajnog broja osoba antidepresivi uopće nemaju nikakvog psihoaktivnog učinka. Ako im je do instant-sreće, to jest ako zaista žele uzeti “pilulu sreće”, onda su to prije amfetaminski psihostimulansi (droge tipa “ecstasy-speed”).

A antidepresivi kao lijekovi ne samo da ništa ne liječe nego ne djeluju ni psihotropno. Za stare, nepravično odbačene, tricikličke antidepresive, znali smo da djeluju barem po nuspojavama, a ovim modernima bi prije od “pilule sreće” pristajao naziv “sveta voda”, koja nit’ odmaže, nit’ pomaže. Sukladno istraživanjima antidepresivi u nešto većoj mjeri od placeba otklanjaju simptome depresije (iako se osobno kroz godine kliničkog rada ni u to nisam uvjerio), ali za razliku od placeba imaju svoje nuspojave. Postavke koje su godinama prodavale antidepresive: da oni djeluju preventivno, sprječavajući nove epizode depresije, pa čak i stopu samoubojstava u osoba koje ih uzimaju; pokazale su se pukim marketinškim trikom i definitivno neutemeljenima.

Eksponencijalni porast potrošnje antidepresiva koincidira i pogodovao je eksponencijalnom porastu depresivnih poremećaja i njihovom prognostičkom pogoršanju. Naime, ispalo je da u osoba liječenih SSRI antidepresivima kratkoročno poboljšanje rezultira dugoročnim pogoršanjem, kronifikacijom i pogoršanjem depresivnih epizoda. Osobe s depresivnim poremećajima imaju puno bolju prognozu i ishod po pitanju psihosocijalne rehabilitacije ako nisu liječene antidepresivima, nego ako su liječene i bolje ishode ako nisu, nego ako jesu psihijatrijski liječene. Ispada da što više liječenja depresije i antidepresiva, to više depresije.

Osobno, nisam kliničkog dojma da antidepresivi štete, ali niti da koriste. Izbjegavam ih propisivati gdjegod mogu, osim kad osoba u problemu baš na njima inzistira. Zato, ako patite od depresije, a niste potraživali psihijatrijsku pomoć i uzimali antidepresive, još imate sasvim solidne izglede da se depresija sama od sebe razgradi po tipu “kako došla, tako o’šla“. No, ako nam se obratite za pomoć, značajno vam se umanjuju izgledi da dođete k sebi.

S rastom standarda i porast psihotičnih poremećaja

Da li se u zemljama razvijenog zapada unatrag 20 godina dogodio i događa epidemijski porast psihotičnih poremećaja? Odnosno, banalnije rečeno, da li s rastom standarda raste i broj ozbiljno psihijatrijski poremećenih osoba?

Sudeći po porastu potrošnje antipsihotika, to je više nego nedvojbeno. Naime, istovrsni porast potrošnje, recimo, antiepileptika sugerirao bi epidemijski porast epileptičnih poremećaja među pučanstvom. No, bit će naprosto jednostavnije i istinitije da smo mi, kao psihijatri, počeli antipsihotike prepisivati uvijek i svuda, i gdje treba i gdje ne treba.

Stopa psihijatrijske invalidnosti u Sjedinjenim Državama je u 1955., dakle u godini koja je prethodila pojavi prve generacije antipsihotika i antidepresiva i koja zapravo bilježi prethodno stanje, iznosila 213 osoba na 100.000 stanovnika.

Do 1987., dakle do godine pojave druge generacije antipsihotika i antidepresiva, dakle opet godine koja mjeri prethodno stanje, stopa umirovljenja zbog psihijatrijskih poremećaja narasla je na 543 osobe na 100.000 stanovnika. Budući da je potom upotreba novih antipsihotika i antidepresiva eksponencijalno rasla, rasla je i stopa psihijatrijske invalidnosti i umirovljenja, te je ona 2007. godine u Sjedinjenim Državama iznosila 1315 osoba na 100.000 stanovnika.

Dakle, riječ je o ukupno šesterostrukom porastu otkako smo počeli osobe s psihičkim poremećajima liječiti antipsihoticima i antidepresivima. Naravno da je za taj porast moguće zaslužno sve i sva, ali ne možemo se oteti dojmu da je i psihijatrijska praksa nemilog propisivanja tih farmaka u značajnom dijelu sukriva za taj porast psihičkog i socijalnog oštećenja ljudstva zemalja razvijenog zapada.

Studija oporavka pacijenata razvijenih i nerazvijenih zemalja

Prvu ozbiljniju planetarnu longitudinalnu anterogradnu studiju usporedbe ishoda tretmana shizofrenih poremećaja između razvijenih i nerazvijenih zemalja provela je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), naslovljenu “Internacionalna pilot-studija shizofrenije”, unutar koje su praćeni ishodi bolesti 12.012 pacijenata kroz petogodišnje razdoblje u devet baš po svemu različitih zemalja svijeta.

Rezultati su začudo nedvojbeno pokazali da su shizofrenici iz nerazvijenih zemalja imali bitno bolji stupanj kako kliničkog tako i socijalno-psihološkog oporavka. Primjerice, dvije trećine bolesnika iz Indije i Nigerije bile su bez klinički zamjetnih znakova bolesti nakon petogodišnjeg praćenja. Tako da su brojni psihijatrijski epidemiolozi zaključili da je život i tretman u okviru psihijatrijskog zdravstvenog sustava država razvijenog zapada prognostički nepovoljan čimbenik za oboljele od shizofrenije.

Sljedeća slična studija Svjetske zdravstvene organizacije pod naslovom “Determinante ishoda ozbiljnih psihijatrijskih poremećaja”, provedena na nešto manje od 1400 pacijenata iz deset različitih zemalja svijeta, bila je dizajnirana kao kontrolna “follow up” studija ranije spomenute “Pilot-studije shizofrenije” Svjetske zdravstvene organizacije. Praćeni je ishod oporavka nakon dvije godine u bolesnika s prvom epizodom shizofrenog poremećaja koja je u 86% slučajeva bila kraća od godinu dana.

Nalazi studije bili su suglasni s onima iz prethodne: značajno bolju stopu oporavka imali su pacijenti iz manje razvijenih zemalja. Naime, 63,7% pacijenata iz nerazvijenih zemalja nakon dvije godine bilo je dobro oporavljeno u kompletnoj remisiji, dok je to stanje doseglo tek 36,9% pacijenta iz zemalja razvijenog zapada. Uz spomenuti nalaz istraživači su utvrdili i činjenicu da je tek 15,9% pacijenata iz nerazvijenih zemalja kontinuirano uzimalo antipsihotike, a taj je postotak u zemljama razvijenog zapada iznosio 61%.

Na kratke staze bolju prognozu akutnog psihotičnog poremećaja imaju osobe liječene antipsihoticima, no sukladno cijelom nizu anterogradnih longitudinalnih istraživanja ispada da dugoročno životno bolje prolaze osobe koje psihotični poremećaj nisu liječile višegodišnjim uzimanjem antipsihotika. Iste supstance koje kratkoročno pomažu i liječe psihu, dugoročno je pustoše i prazne.

A svakako da eksponencijalni porast potrošnje antipsihotika koji se dogodio posljednjih dvadesetak godina na sreću nije posljedica epidemijskog rasta psihotičnih poremećaja, ali nažalost jeste posljedica činjenice da se na tržištu pojavila ta nova generacija tzv. atipičnih antipsihotika.

Početkom devedesetih farmaceutske tvrtke na tržište izbacuju novu generaciju tzv. atipičnih antipsihotika, marketinški promoviranih u ciljnom djelovanju kao bitno učinkovitijih, a u profilu nuspojava manje štetnih lijekova. Trebalo je proći 20 godina da bi se trend rasta njihova propisivanja zaustavio, da bi se potrošila marketinška snaga upucana u njihovo brendiranje, da bi kao struka shvatili da su oni u odnosu na dotadašnje “konvencionalne” antipsihotike “atipični” samo po cijeni (koja je, dakako, veća).

Liječnici i stručnjaci kao narkodileri

I što sada, e pa ništa, opet izio vuk magare: uvaženi stručnjaci koji su promovirali blagodati tih lijekova i za to, dakako, bili nagrađeni pokrili su se ušima, bave se drugim stvarima i čekaju umirovljenje. A farmaceutske tvrtke u čijoj se režiji spomenuti proces planetarno događao sada šute i prave se blesave, pravdajući se retorikom uličnih narkodilera: da su antipsihotike proizvodili jer je za njima postojala stručna potražnja (kao da upravo oni tu potražnju nisu više nego pronicljivo marketinški kreirali).

Tu već koje desetljeće stručno uvriježenu predrasudu o doživotnom uzimanju antipsihotika u osoba s ozbiljnijim psihotičnim poremećajem nalazi skorašnjih istraživanja ne potvrđuju. Na sreću, recentna istraživanja pokazuju da većina osoba s psihotičnim poremećajem ne mora, značajan dio mora antipsihotike uzimati godinama, a tek mali dio njih ih mora uzimati doslovce doživotno.

Nažalost, opća uvriježenost te predrasude, koja se pretvorila u samorazumljivu psihijatrijsku mantru o doživotnom liječenju, imala je za posljedicu prognostičko pogoršanje ishoda psihotičnih poremećaja, dakle jatrogeno izazvano pogoršanje kvalitete života osoba s psihotičnim poremećajima.

Dakako da su do zaključaka sličnih ovima intuitivno dolazili i sami psihijatrijski pacijenti. Na kraju krajeva, budući da su svakodnevno uzimali psihofarmake, znali su iz prve ruke kako oni djeluju i što im rade. No, o tome nerado svjedoče jer su u inferiornoj poziciji ako odbiju suradnju s psihijatrijom kao agenturom socijalne kontrole, te mogu ostati bez svog rentnog interesa: bolovanja, invalidnosti, invalidnine, socijalne pomoći i sl.

Osobe s psihotičnim poremećajem imaju bolju prognozu i višu razinu psihosocijalne rehabilitacije ako ne uzimaju antipsihotike na duge staze. S druge strane, ne samo da dugotrajna upotreba neuroleptika izaziva atrofije mozga, već i druge tjelesne nuspojave poput kardiovaskularnih bolesti i dijabetesa, do porazne činjenice da osobe koje dulji niz godina uzimaju antipsihotike žive i do petnaestak godina kraće od ostatka pučanstva.

Zapravo, poprilično je razumljivo da dugoročno, višemjesečno, pa i višegodišnje bombardiranje mozga bilo kojim od psihoaktivnih lijekova izaziva nepopravljiva oštećenja mentalnog funkcioniranja, barem u dijela, ako ne i u većine osoba koje ih uzimaju.

Psihofarmaci, baš kao droge i alkohol, kada na pojavnoj razini olakšavaju i ugađaju mentalnom funkcioniranju, to zapravo čine na način da ga oštećuju. Psihofarmaci umanjuju emocionalnu patnju u pravilu na način da zatupljuju mentalno funkcioniranje u cjelini. Za sada nije otkrivena psihoaktivna supstanca koja bi popravljala ili još bolje poboljšavala funkcioniranje mozga. Dakako da je marketing psihofarmaka povremeno pričao svašta, to jest tvrdio da bi neke supstance mogle na neurone mozga djelovati “neuroprotektivno” ili, štoviše, “neuroplastično”, no to se ipak pokazalo kao puka tlapnja (no bitno je da su farmako-tvrtke prodale koji farmak više).
 
Psihiatrija: Recept za nasilje

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

Da psihofarmaci djeluju na način da “liječe” nije baš lako dokazati, ali neporecivo je da, budući da je riječ o psihoaktivnim supstancama, djeluju na način da jedno poremećeno psihičko funkcioniranje mijenjaju i prekrivaju drugim, umjetno izazvanim i poželjnijim.

Stanje “poremećaja” mijenja se za stanje “pod utjecajem”. I premnoge osobe izražavaju se pozitivno o ovom umjetno farmakom izazvanom stanju svijesti i preferiraju ga u odnosu na stanje njihove psihičke patnje. Kao droge i alkohol, i psihofarmaci djeluju različito između sebe i različito na različite ljude.

Tako antipsihotici zatupljuju, osiromašuju i usporavaju emotivni i misaoni život, što može biti blagotvorno u osoba pod utjecajem psihotičnih proživljavanja.

Anksiolitici i hipnotici izazivaju stanje opuštenosti i ugodne drijemljivosti, što umanjuje nemir i tjeskobu.

Dok antidpresivi zapravo nemaju bitnijeg psihoaktivnog učinka, izuzev placebo-učinka (ma što god marketing farmaceutskih kuća o tome tvrdio).

Prva dva desetljeća po otkriću psihofarmaka, koncept razumijevanja njihovog djelovanja i primjene bio je koncept psihoaktivne supstance, koja umjetno izaziva stanje koje potiskuje ili maskira ono neželjeno. Kao što se ne drži da analgetik liječi već tek suzbija bol, tako se nije držalo ni da psihofarmaci išta liječe već samo prekrivaju ili zamjenjuju neželjeno za željeno (ili barem manje neželjeno) psihičko stanje.

Tek se tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća zbiva konceptualno rebrandiranje službene percepcije psihotropnih lijekova, i to bez značajnije znanstveno-empirijske potvrde: one se od psihoaktivnih supstanci pretvaraju u lijekove za pojedine psihičke poremećaje.

Liječenje neurobiokemijskog unutarmoždanog defekta

Pronicljivi marketing farmaceutskih kuća uspio je krajnjim korisnicima prodati novi koncept uzimanja psihokativnih lijekova. Dotadašnji koncept uvjeravao ih je da psihoaktivni lijekovi samo simptomatski ublažuju njihove tegobe, dok je novi koncept nudio ne tek simptomatsko ublaženje nego i navodno liječenje neurobiokemijskog unutarmoždanog defekta. Tom promjenom marketinškog koncepta jedni te isti lijekovi prestaju biti psihoaktivne supstance i postaju psihofarmaci, tvari koje navodno nešto i “liječe”.

Strategije proizvođača psihofarmaka na različite načine su etapno doskakale činjenici brzog zasićenja tržišta svojim proizvodima. Svakako da bi prvo lijek plasirale bolesnima, a potom radili na prosvjetiteljskim javnozdravstvenim inicijativama “otkrivanja” “oboljelih” koji toga još nisu ni svjesni, a potom i proširenja dijagnostičkih kriterija za postojeće psihičke poremećaje, čime su došle do “novootkrivenih” tržišta za plasman lijeka.

 Jer marketing lijeka najbolje se vrši kroz marketing bolesti, ili izravnije kazano: lakše je prodati lijek ako je prethodno prodana bolest. A nema medicinske grane kojoj je lakše izmisliti novu bolest do psihijatrije. Ni to doduše nije baš tako lako kako se čini, ali je opet znatno lakše no u drugim medicinskim granama.

A nakon što su iscrpljena tržišta za “nove” i “proširene” postojeće bolesti, nezajažlljivi profitni interes farmaceutskih tvrtki marketinški je krenuo u uvjeravanje, to jest “javnozdravstvenu senzibilizaciju” pučanstva da lijek liječi ne samo bolest već i predznakove bolesti, to jest da onemogućuje da predznaci postanu znaci bolesti, čime se dodatno proširuje tržište za farmak.

Pohlepa farmaceutskih kompanija

No tko je gladan taj je uvijek i pregladan, pa je i nakon tog manevra valjalo širiti tržište, to jest potrebu za farmakom. U tu svrhu valjalo je odustati od prvotno potrebne, a sada već ograničavajuće postavke “jedan lijek-jedna bolest” u korist teze “jedan lijek-više bolesti”, u korist daljnjeg širenja indikacionog područja primjene lijeka.

Sjetimo se kako je samo nova generacija antidepresiva, koji nakon što su osvojili, ali i potrošili prethodno prenapuhano tržište depresivnih poremećaja, krenuli u osvajanje tržišta anksioznih poremećaja. Naime, od pedesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća anksioznost i njoj supripadna stanja napetosti, nervoze, nemira i stresa su po socijalnoj prodornosti bili najzastupljeniji oblici afektivne patnje.

Od devedesetih godina na ovamo zbiva se proces promidžbe depresije kao dominantnog oblika psihičke patnje zapadnog ljudstva radi kreiranja tržiša za nove antidepresive. U tom smislu se prethodno pobrojana izvorno anksiozna stanja pridružuju podtipovima kliničke slike depresivnih poremećaja. Osobe koje su se u sedamdesetih tužile na napetost i nervozu, iste su u devedesetima “prepoznali” kao pojavne znakove temeljno depresivnih poremećaja.

Devedesetih se također doslovce rebrandira manično-depresivna psihoza na način da se dekonstruira: po opsegu proširuje a po sadržaju ublažuje, i konstruira se današnji bipolarni spektar poremećaja, a sve kako bi se stvorilo i proširilo tržište za atipične anitpsihotike, SSRI antidepresive i stabilizatore raspoloženja.

No da bi iz depresivnog ušli u anksiozni spektar poremećaja, trebalo je prethodno stare psihofarmake rebrendirati za novu lepezu poremećaja. Stoga ih se preko noći prestalo nazivati antidepresivima, te oni odjednom postaju “inhibitori ponovne pohrane serotonina” i dobivaju novo indikaciono područje primjene i kod različitih anksioznih poremećaja.

Rebrendiranje

Kroz novo rekonceptualiziranje starih bolesti farmaceutske tvrtke nastoje stare psihofarmake rebrendirati za nove dijagnostičke indikacije. Od starog marketinškog koncepta “za jednu bolest jedan lijek” krenulo se prema konceptu “jedan lijek za više ili sve bolesti”. U tom smislu se neizravno priznaje da lijekovi za psihičke poremećaje nisu psihofarmaci u doslovnom smislu riječi, budući da ništa ne liječe, već prije psihotropne supstance.

Zato ih je i bilo moguće rebrendirati, jer svojim arteficijalno izazvanim stanjem prekrivaju postojeće a neželjeno inherentno psihičkom poremećaju. Danas se zapravo psihofarmaci propisuju za sva psihička stanja, svima kojima ta umjetno izazvana stanja pomažu, odnosno svima koji ih narkofilski doživljavaju pozitivnima.

U tom smislu i psihofarmake možemo smatrati legalnim drogama, koje psihijatri daju pacijentima kako bi im život bio lakši i ljepši. I ako im je od lijekova bolje, u tom smislu im je bolje.

Konzumenti lijekova kao ovisnici o drogama

E pa u tom smislu se u osoba s težim oblicima psihičkih poremećaja kondicioniranjem učvrstio uvjetni refleks između životnog stresa i potrebe da se rasterećenje dosegne kroz uzimanje psihofarmaka. Ta zloćudna formula: stres + psihofarmak = rasterećenje, na kraju dovodi do stanja kada se već samo stanje nesediranosti lijekovima doživljava kao stres.

Napose osobe, koje uspješno otklanjaju pojedine psihičke tegobe posežući za lijekovima, vrlo brzo o njima razvijaju ovisnost. Iz prve ruke doživljeno iskustvo farmako-sedacije, koje kao rukom odnosi podliježeću napetost, samo po sebi biva okidačem i pozitivnom potkrijepom daljnjem pregutavanju psihofarmacima.

A budući da je olakšanje koje lijekovi pružaju praktički momentalno, psihički poremećena osoba ni ne stigne se protiv tegoba boriti zrelijim mehanizmima obrane. I oni polako s vremenom kopne, a daljnje tabletiranje se učvršćuje kao jedino sredstvo borbe protiv izazova vanjske i unutrašnje stvarnosti.

Psihofarmaci na kraju osobi s psihičkim poremećajem postaju, kao i ovisnicima droga, jedino sredstvo za dosezanje narušene psihičke ravnoteže. Posezanje za farmacima postaje njihov kruti uvjetni refleks koji se automatski reaktivira u prisustvu svakog podražaja koji iole povisuje duševnu napetost.

Iz tog razloga psihofarmaci nikako nisu tek simptomatski ventil za opuštanje, zaborav ili bijeg od životnih problema, nego moćna psihoaktivna sredstva, s na duge staze jakim adiktivnim potencijalom (čega su, ne budimo naivni, farmaceutske tvrtke više nego svjesne).

Mozak se sam iscjeljuje

Ali ma koliko god to farmaceutskim tvrtkama ne odgovaralo, naši mozgovi ili starinski kazano naše duše imaju samoiscjeljujuće kapacitete, u koje moramo imati povjerenja i suzdržati se da ih preranom psihofarmakološkom intervencijom ne osujetimo.

No indoktrinacija struke biomedicinskim modelom i farmakološkim pristupom je tolika da situacija u kojoj je “ne davanje lijeka zapravo lijek izbora”, u psihijatrijskoj kliničkoj svakodnevici više nego rijetka. Makar bi s obzirom na narav tih lijekova trebala biti pravilom, ona je iznimka. Iz istog razloga, mi primjerice nemamo propisane indikacije kad je neliječenje zapravo svojevrsno liječenje izbora, ili pak kad je nefarmakološko liiječenje liječenje izbora.

Jer propagandi usprkos, psihofarmaci ne mogu biti neuroprotektivni. Sve psihoaktivne supstance štetne su svojim izravnim ciljnim djelovanjem i štetne su svojim neizravnim djelovanjem kroz nuspojave. Ne postoji supstanca koja bi bila vitaminski tonik i regenerator mozga, kako bolesnog tako i zdravog.

U farmako-marketingu nove psihofarmake se promicalo kroz analogiju s inzulinom kojim korigiramo manjkavo lučenje tijelu prirođenog inzulina. No mi inzulin ne dajemo napamet, na osnovu kliničke intuicije, već endokrinolog minuciozno nadoknađuje uvijek prethodno laboratorijski točno utvrđenu razinu manjka inzulina.

U osoba s psihičkim poremećajima, mi laboratorijskom dijagnostikom u punktatu likvora ne utvrđujemo manjak ili suvišak pojedinog neurotransmitera. Nego pretpostavno zaključujemo da budući su neka istraživanja pokazala da osobe s određenim oblikom psihičke patnje imaju disbalans pojedinog transmitera, da i osoba u koje zamijećujemo manje-više sličan grozd tegoba unutarmoždano pati od istog disbalansa.

No za razliku od upravo zato neprilične inzulinske metafore, mi taj manjak nismo dokazali ali ga pretpostavljamo i sugeriramo uzimanje psihofarmaka koji korigiraju taj navodni disbalans, ne znajući što on tu još zapravo radi. Štoviše, nalažemo da se taj farmak ima uzimati mjesecima ako ne i godinama. Ovdje se vidi koliko su staklene noge naše ekspertnosti, i koliko je naša struka zapravo svojevrsni “mumbo-jumbo” science. Nažalost, jedini neurobiokemijski disbalans koji se tu neopozivo desio je onaj koji smo mi jatrogeno liječenjem izazvali.

A što zapravo psihofarmaci čine većini nepoznatih neurotransmitera, neurona i interneurona, mi koji ih ljudima propisujemo nemamo blagog pojma. Mi ne znamo ni zašto oni djeluju kod jednih, a ne djeluju kod drugih osoba s istim poremećajem. Niti znamo zašto pojedini lijekovi stanovito razdoblje primjene djeluju, a potom više ne djeluju. Tako da je zaključno mnogo toga oko psihofarmaka podložno kritici, no jedno je neupitno: psihofarmaci dokazano djeluju na način da farmaceutskim tvrtkama pribavljaju enorman profit.

Zato kada se odlučimo preporučiti lijekove osobama koje nam se obraćaju za pomoć, stručno odgovorno je upozoriti ih da baš pouzdano i ne znamo što te supstance zapravo čine njihovim mozgovima, ali da im sigurno ne čine dobro. No da bi im one na kratke staze i u što manjim dozama mogle pomoći, te prekriti, potisnuti i tako “razriješiti” aktualno neželjeno psihoemotivno stanje.
 

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

Psihički poremećaji su najčešći zdravstveni poremećaji. Svaka treća osoba ispunjava kriterije za barem jedan od brojnih psihičkih poremećaja. Nešto manje od polovice građana Sjedinjenih Američkih Država tijekom života pobolijeva od jednog ili više psihičkih poremećaja, bilo da je riječ o nikotinskoj ovisnosti ili shizofreniji.

Ispitivanje velikog uzorka odraslog pučanstva Sjedinjenih Američkih Država, koje je od 2001. do 2003. godine provodio njihov Nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH), pokazao je da začuđujuće visokih 46% ispitanika zadovoljava kriterije sukladno svjetski najpriznatijem i najpoznatijem Psihijatrijskom dijagnostičkom priručniku (DSM) Američke psihijatrijske asocijacije (APA), za pobolijevanje od barem jednog, a većina njih i od većeg broja psihičkih poremećaja.

Od toga 28,8% otpada na anksiozne poremećaje, 20,8% na poremećaje raspoloženja, 24,8% na poremećaje kontrole pulzija te 14,6% na različite ovisnosti. A prema izvještaju iz 2005. godine provedenom u 16 europskih država, proizlazi da je 27% Europljana odrasle životne dobi u posljednjih godinu dana patilo od nekog psihičkog poremećaja.

Navedeni postoci očito ukazuju na to da se nalazimo usred epidemije psihičkih poremećaja. No tek mali broj stručnjaka smatra da je epidemija psihijatrijskih poremećaja koja je desila unazad posljednja tri desetljeća u državama razvijenog Zapada zapravo posljedica odranije postojećih poremećaja, koji su eto uslijed nerazvijenosti struke ostali neprepoznati i poddijagnosticirani.

Praktički nitko od relevantnih stručnjaka ne drži da smo tako naglo, kao ljudstvo Zapada, poludjeli, postali depresivni i psihotični. Isto tako nitko relevantan ne drži da je riječ o pojavi nekog novog okolinskog agenta-virusa, koji bi mogao objasniti toliki, praktički epidemijski porast psihičkih poremećaja među pučanstvom zemalja razvijenog Zapada.

Kao najčešća objašnjenja ove psihijatrijske epidemije navode se tri procesa:

a) proces dijagnostičke hiperinflacije (sniženje dijagnostičkog praga pojedinih psihijatrijskih poremećaja)

b) proces dijagnostičkog ekspanzionizma (umnožavanje novih i “novootkrivenih” psihijatrijskih poremećaja)

c) psihijatrizacija normalnosti (uvlačenje sve većeg dijela pučanstva unutar zabrana psihičkih poremećaja).

Dio stručnjaka navodi kao još jedan dodatni uzročni čimbenik zaslužan za epidemiju psihijatrijskih poremećaja – a to je učinak psihofarmaka, koji dugoročno izazivaju pogoršanje poremećaja koje kratkoročno liječe. Uz brojne izravne dokaze te teze da je liječenje gore od bolesti, postoji i onaj neizravni: s epidemijskim rastom propisivanja psihofarmaka koincidira i epidemijski rast psihijatrijskih poremećaja.

Kroz dijagnostičku hiperinflaciju psihijatrijska struka počela je i naše svakodnevne životne reakcije i teža razdoblja sagledavati kao neprepoznate psihičke poremećaje, čime je počeo proces psihijatrizacije ljudi.

Činjenicu da između normalnog i psihopatološkog ne postoji jasna već zamagljena granica kontinuuma, psihijatrijska dijagnostika je zlorabila u korist patološkog, odnosno podvodeći sve veći broj osoba pod odredbu “potrebe za tretmanom“. Time je u žižu stručnog interesa ušao značajan broj nesretnih, no temeljno zdravih a svakako normalnih ljudi, koji naprosto teško žive.

S druge strane, to je istodobno podrazumijevalo da se resursima uvijek ograničeni sustav mentalnog zdravlja prestao u dotadašnjoj i dovoljnoj mjeri posvećivati onoj manjini ozbiljnije poremećenih osoba. To je pogodovalo trendu transformacije psihijatara u psihofarmakologe, jer dok su oni jučer još manjini ozbiljnije bolesnih osoba mogli pružiti sve, to jest cjelinu psihijatrijske zdravstvene skrbi, sada se predijagnosticiranjem i psihijatrizacijom društva proizvodi epidemiološki golema masa osoba koje sustav tretmana može pokriti tek djelomično, površno, što zapravo znači omasovljenjem propisivanja i uzimanja psihofarmaka.

Kao psihijatri preolako smo zaboravili da izvorna nakana naše struke nije bila da sve proglasimo psihički poremećenima, koliko da onoj manjini koja to doista jeste na učinkovit način pomognemo. A izgleda da smo podlegli, tako tipičnom stručnom umišljaju, da entitete kojima se bavimo uvelike prenaglašavamo: vidimo ih gdje ih i nema i u izraženosti koju nemaju.

Stručnjaci za pojedini segment stvarnosti nerijetko precjenjuju svoje ideje i skloni su vidjeti taj segment kako se prelama kroz cjelokupnu stvarnost. Tako da se stručnjacima za droge svi drogiraju, za alkohol svi piju, za depresiju su svi depresivni itd. Imaju li od toga kakvu korist ljudi koji su potpali pod odredbe ove novonastale dijagnostičke psihijatrizacije njihovih života, ili ih se time samo zbunjuje i ograničava njihova sloboda i spontanost?

Nikakvu korist nema ni sama psihijatrijska struka od pridavanja sebi na važnosti umjetnim pumpanjem dijagnoza, jer se onda bavi onima koji nisu u jakom smislu psihički poremećeni, a uvijek ograničeni resursi zaobilaze osobe koje istinski pate.

U tom smislu došlo je i do proširenja definicije zdravlja. Ono se sada ne definira kao odsutnost bolesti nego i odsutnost predznakova bolesti i/ili čimbenika rizika za razvoj pojedinih bolesti. Navedeno je imalo za posljedicu da se “mentalno zdravlje“ počelo definirati i odsutnošću predznakova psihičkih poremećaja, čime je nastavljen proces psihijatrizacije pučanstva. Naime, odjednom se unutar spektra psihijatrijskog djelovanja našao značajan udio općeg pučanstva.

Nakon objavljivanja posljednja tri izdanja našeg Dijagnostičkog priručnika sve je teže bilo ostati “normalan”, i “normalni“ ljudi su postali manjina unutar pučanstva.

Javnozdravstvene akcije počele su uvjeravati manje-više normalne a nesretne i smućene ljude da je njihova egzistencijalna patnja zapravo bolest. Psihijatri su za njih već spremili dijagnostičke kategorije novih, do jučer nepoznatih psihičkih poremećaja, a farmaceutske tvrtke su pak spremile lijekove koji te poremećaje učinkovito otklanjaju.

Suludo nakaznu tezu da su brojni psihički poremećaji izmišljeni unazad dvadesetak godina samo kako bi se stvorilo tržište za novije generacije psihofarmaka moglo bi se pred stručnom javnošću braniti dosta dugo, a tezu bi se, istina ne tako čvrsto, nažalost moglo argumentacijski i obraniti.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

Zašto sam se na prvom mjestu opredijelio da obradim škakljivu temu kao što je droga i njezin utjecaj na svijest? Iz prostog razloga što sam samoproklamirani stručnjak po tom pitanju

Ne, nisam završio medicinu niti psihologiju, već sam onako seljački istražio teren potpuno pješke; većinu droga koje su u ponudi, bolje rečeno koje su bile na izborniku u vrijeme mog istraživanja, sam konzumirao. Neke malo više, neke malo manje, na jednu tvar sam bio opasno navučen, ono jako do bola, malo je nedostajalo da preteknem. Ali još sam među živima iz ko zna kojeg razloga, i zato želim izvjesna saznanja i iskustva podijeliti s vama.

Živjeh šest godina u minskom polju zvanom London. O da, pravo minsko polje za nas radoznalce iz istočnih zemalja. A ja stara pacerčina nagazih baš na svaku minu u polju. Ozbiljan u namjeri da proučim djelovanje narkotika na tijelo i um, zavrnuh rukave, zarolam novčanicu, kupih rizle i prionuh na posao muški, što bi rekli stari naši – samopregorno. Uf, baš sam sagorio!

Od psihoaktivnih legalnih i nelegalnih supstanci probao sam: hašiš, kanabis, kokain, heroin, ecstasy, ketamin, speed, LSD, Valium, alkohol i duhan.

Evo zašto objavljujem ove neslavne podatke; vodeći engleski stručnjaci iz oblasti opijata, dakle toksikolozi, psihijatri, doktori, policajci, su 2013. godine, poslije višegodišnjeg istraživanja, napravili listu od dvadest najštetnijih tvari po ljudsko tijelo i društvo uopće.

Došli su do zanimljivih i kontradiktornih zaključaka, toliko kontradiktornih da ih je britanska vlada odbila ozvaničiti. Lista je sastavljena po sljedećem redoslijedu: dvadeseto mjesto zauzima najmanje štetna tvar i svaka sljedeća je jača odnosno štetnija.

Lista izgleda ovako: (u popisu sam napomenuo supstance koje sam konzumirao i koje se spominju u tekstu, ostale opijate nisam spominjao jer ih nisam koristio i uglavnom se radi o lijekovima i stimulansima koji se mogu kupiti u ljekarnama uz recept)

Osamnaesto mjesto zauzima ecstasy, zatim na četrnaestom mjestu dolazi čuveni LSD, jedanaesto mjesto zauzima kanabis, neočekivano visoko deveto mjesto zauzima duhan, osmo mjesto pripada speedu, sedmo mjesto je okupirao Valium, šesto mjesto zauzima ketamin, na petom mjestu nalazi najrasprostranjenija droga na planeti – alkohol, na četvrtom mjestu ustoličio se metadon, i istinski oskarovci koji zauzimaju drugo, odnosno prvo mjesto, su kokain i heroin.

Duhan je u Britaniji izravno odgovoran za 114 tisuća smrtnih slučajeva godišnje i odnosi više života nego alkohol, AIDS, ubojstva i prometne nesreće zajedno. Duhan u prosjeku skraćuje životni vijek za deset godina i jedan od pet stanovnika Britanije je probao duhan. Zanimljivo zar ne?

Skačemo odmah na peto mjesto na kome se nalazi alkohol koji je po ovoj listi štetniji nego droge poput spid, LSD, ecstasy, ketamin.

Alkohol je štetniji po društvo nego sve legalne i ilegalne droge na ovoj listi zajedno i neposredno je odgovoran za 40 000 tisuća smrtnih slučajeva u Britaniji, a konzumira ga oko 40 milijuna stanovnika ovog kišnog i maglovitog otoka. Eksperti koji su sastavljali listu složni su u jednoj konstataciji a to je da se alkohol kojim slučajem pojavio na tržištu prije neku godinu, sigurno bi zakonski drugačije bio reguliran. Ali kao što znamo, alkohol cirkulira u ljudskoj krvi odavno i današnjim puritanskim, demokratskim vladama gigantski konglomerati za proizvodnju alkohola svojom financijskom moći drže vezane ruke.

O heroinu i kokainu ne treba pisati posebno jer smo dovoljno čuli, vidjeli, osjetili, posvjedočili o njihovom djelovanju na ljudsku psihu i tijelo.

Ko su najveći protivnici narkomanije?

Debeli stričevi, brkate tetke, zadrigli rođaci, rumeni kumovi, ispred kojih na slavama, svadbama, rođendanima i sahranama stoje raskrečeni mrtvi prasići, sarme, tulumbe, baklava, alkohol, duhan, bijelošećerne torte i peciva nastala ujedinjavanjem bijelog brašna, praška za pecivo, soli i kvasca. Ah, uvijek to bijelo …

Kako društvo gleda na one koji trguju nelegalnim drogama, a kako promatra one koji dilaju legalne gudre koje nanose štetu ljudima koji ih konzumiraju, ali i svima koji borave u prostorijama gdje se puši i pije?
Jedni su marginalci a drugi su hvaljeni kao uspješni menadžeri! Da li univerzalnu karmu zaista zanimaju zakoni pisani ljudskom rukom?

Što je s kanabisom? Zašto se u posljednje vrijeme diže tolika frka oko legalizacije kanabisa?

Moje osobno mišljenje, koje sam izvukao iz petnaestogodišnjeg konzumiranja trave i njenih derivata, je da je cijela priča kako je marihuana vrlo beneficijalna po ljudsko zdravlje, prenapuhana i da se više radi o pobuni protiv sustava i zakonodavaca, nego o istinskoj potrebi čovjeka za inhalacijom obogaćenog dima.
Mit da kanabis ubija 98% kancerogenih stanica, koji kruži netom i fejsbukom, nije točan. To je još jedna od niza neprovjerenih informacija koju u eter guraju dugogodišnji korisnici i interesne grupe koje bi prve da ulete na polje distribucije ako gandža bude legalizirana.

Kao bivši dugogodišnji korisnik smatram da kanabis nije ljekovita biljka i da ima pogubne učinke na ljudsku psihu. Objašnjenje?

Onima koji se bave energijama dobro je poznato da kod čovjeka postoje latice inteligencije koje se nalaze poviše glave, i izgledaju kao hobotnica zalijepljena na teme čovjeka, čiji pipci pretražuju prostor u potrazi za hranom. Kao što samo ime govori, namirnica kojom se prehranjuju latice inteligencije je inteligencija, tako da se latice lijepe na sve što kruži u eteru a u sebi nosi nekakvu informaciju, odnosno inteligentnu formu. Pojedinci svoje latice napajaju čitanjem, meditacijom, muzikom, plesom, slikanjem, kreativnim radom, itd. … dok drugi latice prehranjuju artificijalno izvorima zabave, odnosno duvanjem, pijenjem, drogiranjem, koje se u većini slučajeva završava gledanjem nogometnih prijenosa, pijenjem piva, buljenjem u kompjuter, igranjem igrica, i u najboljem slučaju seksom.

Energija droge je, jel tako, bestjelesni inteligentni entitet koji u sebi sadrži pregršt informacija koje se u jednom trenutku mogu učiniti kao korisne, ali te škakljive informacije imaju samo jednu svrhu, a to je da zaustavljaju konzumente na putu ka višim razinama svijesti.

Da li su one kao takve loše? Ne!

Njihov zadatak u svekolikom postojanju je upravo taj; da ne dozvoljavaju prolaz ka višim razinama svijesti onima koji za to nisu spremni. Moramo se složiti sa činjenicom da nepripremljena pojedine informacije i znanja nanose više štete nego koristi. Latice inteligencije, kojih kod intelektualno razvijenih ljudi ima dvadeset i jedna, izuzetno su oštre i pokretne, dok su kod konzumenata opijata otupljena i nema ih više od pet, šest. Kod onih koji konzumiraju bilo koju vrstu opijata svakodnevno, latice inteligencije izgledaju kao mrtva hobotnica čiji pipci beživotno visulje podno brade u predjelu vrata.

Osobno poznajem i družim se s velikim brojem uživalaca opijata, naročito s ljubiteljima kanabisa ili njenih derivata, i ne moram biti Einstein kako bih uočio promjene u njihovoj motorici i brzini i lucidnosti razmišljanja, prije i poslije inhaliranja magičnog dima.

Želio bih napomenuti kako alkohol i kanabis zaista na trenutke otklanjaju suvišne misli i saniraju probleme, ali veliko pitanje je gdje odlaze te misli i problemi kada smo pijani i naduvani!

Cilj cjelokupne priče oko podizanja svijesti bazira se na umirivanju uma kojeg možemo slikovitije opisati kao divlju rijeku nadolazećih misli koja teče lubanjom. Alkohol i marihuana zaista potiskuju misli i probleme, ali ispod bujice uma. Ovo pokazuje da misli i problemi nestaju dok traje djelovanje opijata, ali bujica uma nije pregažena, odnosno problemi nisu riješeni već samo potisnuti.

Rijeku uma treba pregaziti i tako stići na onu drugu, ponekad se čini nedostižnu obalu, gdje caruju sloboda, mir i tišina. Najučinkovitiji prijevoz do tamo je splav meditacije.

Dakle, suočavanje s problemima i suvišnim mislima, čistog uma, u tišini i sklopljenih očiju.
Put opijata i psihostimulansa čini se kao prečac do oslobođenja, jer se ne ulaže nikakav napor sem gutanja, šmrkanja, rolanja, ispijanja … Ali tu je skrivena zamka droge, jer se ubrzo javlja ovisnost, koju većina konzumenata poriče, tvrdeći da su samo rekreativci.

Da li konzumiranje droga proširuje svijest?

Na početku da, ali to su zanemarivi postoci u odnosu na to koliko droga konzumira ljudsko tijelo i psihu, jer da ponovim, jedini način podizanja svijesti je umirivanje uma, a droge, opijati i alkohol, su najkaloričnije potpaljivači kotlovnice uma.

Konzumenti marihuane, alkohola i duhana, često koriste i druge stimulanse kao što su kokain, LSD, ecstasy, heroin i kad dođu vremena liječenja, skidanja, čišćenja, u većini slučajeva nastupa razdoblje opasnih zabluda. Shema ovako glasi: Ostavio sam kokain, ali duvam i pijem. Moram jer ne mogu biti strejt. Ostavio sam duvka, ali cirkam ko lud. Ostavio sam alkohol, ali duvam ko propuh.

Brod koji je s pet konopaca bio vezan za obalu i dalje će biti uz obalu ako odvezle četiri čvora!
Brod jeste najsigurniji u luci, ali brod nije dizajniran da bude u luci. Dok se ne oslobodimo svih ovisnosti, ne može se pričati o podizanju svijesti.

Alkohol ili kanabis?

Ako se mora birati između ove dvije supstance, moj glas dajem kanabisu.
Zašto?
Alkohol podgrijava nasilje, kanabis umiruje.
Nitko nikad nije vidio dva naduvana lika da se tuku, ali smo svjedoci svakodnevih tuča, nasilja, ubojstava koji su podgrijani alkoholnim parama.
Da li bih oteo špricu iz ruke tipu koji se bode na ulici? Ne!
Da li bih slučajnom prolazniku ugasio cigaru kad ga vidim da puši? Ne!
Da li bih rođenom bratu sklonio čašu rakije sa stola? Ne!
Da li bih uzeo zarolanu novčanicu liku u toaletu, koji se nadvio nad plastičnom daskom toaleta, išaranoj bijelim linijama? Ne!
Da li bih nekome preporučio put istraživanja svijesti uporabom psihostimulansa?
– A što su psihostimulansi? – Odgovaram pitanjem.
Da li je neophodno da psihostimulansi dolaze izvana?
Da li je religijski post psihostimulans? Svakako!
Da li je meditacija psihostimulans? Naravno!
Da li je trpljenje tjelesnih bolova psihostimulans? Da!
Da li je ples psihostimulans? Jeste!
Da li je kreativan rad psihostimulans? Najbolji!
Da li je LSD psihostimulans? Jeste, ali dolazi izvana i sintetički je!
Da li je ecstasy psihostimulans? Jeste, ali dolazi izvana i sintetički je!
Da li je heroin psihostimulans? Sigurno 100%, ali konzumira psihu, tijelo, obitelj, društvo, i dolazi izvana!
Da li je kokain psihostimulans? Jeste, ali konzumira psihu, tijelo, obitelj, društvo, doziva strah i dolazi izvana!

Zašto je droga označena kao jedna od najvećih društvenih pošasti?

Moje osobno mišljenje je da je zato što se zlouporaba droga tretira kao kriminalni delikt, a ne kao zdravstveni problem.

Svi mi koji smo otplesali ples s drogama, alkoholom, i duhanom, trebali bi se zapitati da li smo zaista imali problem s navedenim supstancama, ili smo imali problem sa tjelesnim senzacijama koje one izazivaju? Mislim, ja zaista nisam imao problem sa čašom viskija dok je stajala na stolu, niti sa kutijom cigara u džepu, niti s linijom bijelog praha dok je ležala razvučena na položenom ogledalu. Problemi su nastali kad su tvari došle u dodir s mojim tijelom, odnosno umom, i napravile biokemijsku reakciju u mozgu koju sam ja ocijenio kao ugodnu i zabavnu. Dakle, problem nije u psihoaktivnim tvarima već u konzumentu!

Svjedoci smo vrlo neuspješne politike suzbijanja droga i ostalih psihoaktivnih supstanci, jer činjenice s terena jasno pokazuju da je droge na ulicama svake godine sve više, da broj konzumenata vrtoglavo raste, i da prosječna starost uživaoca opijata rapidno opada. Dakle sve je više klinaca koji konzumiraju drogu.

Edukacija u osnovnim i srednjim školama u vezi droga praktično ne postoji, i većina roditelja / staratelja, škola, odgojnih ustanova, služe se taktikom zastrašivanja i oslanjaju se da će strah stvoriti animozitet ka opijatima.

Da li je moguće da strah ratuje protiv paranoje? Stativa!

Kad bi mene pitali ne bi puno skitali, jer bih predložio da se organiziraju predavanja koja će držati izliječeni, a potom obučeni za rad s ljudima, narkomani, alkoholičari, pušači, koji bi po školama, sveučilištima, mjesnim zajednicma, ili gdje već, ispred karte ljudskog mozga, govorili o utjecaju psihoaktivnih supstanci na mozak i središnji živčani sustav. Mislim da predavači ne trebaju biti zdravi, jedri, uredni doktori ili sociolozi, koji su znanja stekli proučavanjem knjiga, boravkom u laboratorijima, listanjem psihologije, već mislim da bi profesori u ovom slučaju morali biti dugogodišnji ovisnici koji su se uspjeli isčupati iz kandži ovisnosti.

Klinci trebaju čuti nekog tko govori iz vlastitog iskustva, klinci moraju vidjeti te žutilo, sarma podočnjake, polupane zube, izborana i upijena lica, duhanske prste i drhtave ruke.

Preventiva je u svim slučajevima efikasnija od liječenja.

Ali pošto u ne živimo u perfektnom svijetu, uvijek je bilo i uvijek će biti onih koji će se navući na legalne i nelegalne droge, i smatram da teške slučajeve ovisnosti ne treba liječiti uporabom manje štetnih droga kako to trenutno radi medicina.

Pa ljudi moji, eksperti i dan danas prepisuju heroinskim ovisnicima metadon, koji je lošija verzija heroina. To je isto kao da renovirate namještaj na Titanicu, kako je to slikovito opisao stari, proslavljeni, i nadasve kvalitetni londonski junkie koji se očistio prije deset godina.

Postoje razni načini da se pomogne ljudskim bićima koja su duboko zaglibila u blato ovisnosti, a predlažem jedan nekonvencionalan program; prvih tjedan dana remen, stolica i okruženje ljudima koji znaju voljeti. Ako je neophodno, dolazi u obzir i par šljaga koje izviru iz ljubavi. Prvih sedam dana su najgori, poslije toga kriza znatno slabi, a onda na red dolazi čišćenje organizma posnom i sirovom hranom, potom kreće lagana meditacija, zatim fizička aktivnost s naglaskom na znojenje, najbolje joga. Najvažnije je prisutnost ljudi koji znaju da vole, preporučujem da to ne bude rodbina, već ljudi koji imaju Znanje o istinskoj Ljubavi. To je nova sorta ljudskih bića koju sve češće susrećem na putovanjima kroz Južnu Ameriku, ali o njima nekom drugom prilikom.

Pretpostavljam da teorija zvuči kao utopija, ali ovu metodu nisam ja izmislio, već sam tijekom jednog od mojih putovanja prošao kroz kamp u Amazonskoj džungli u kom sam otkrio ovu recepturu, i gdje sam popričao s nekolicinom bivših ovisnika koji su se izliječili. Poslije su ostali u kampu volontirati …

Da li je moguće izlječenje poslije višegodišnje zloupotrebe droga?

Kod ekstremnih slučajeva gdje je došlo do permanentnih oštećenja mozga ne, ali kod većine, mislim na 98 korisnika, moguće je potpuno zaliječenje mozga i povratak vitalnih funcija tijela u normalu. U fantastičnoj knjizi “Super mozak”, autori Deepak Chopra i Rudolf Tanzi, spominju termin plastičnost mozga, koji označava nevjerojatnu pokretljivost, savitljivost, elastičnost, prilagodljivost mozga na uvjete kojima ga “korisnik” izlaže.

Ne bih se dodatno uplitao u mogućnosti mozga, jer on je i pored sofisticirane tehnologije ostao velika nepoznanica za medicinu, ali moram spomenuti prelijepu definiciju kojom su autori knjige “Super mozak” opisali ovaj tajanstveni organ: Univerzum od kilu i pol.

I evo konačno dolazimo do psihoaktivnih supstanci o kojima se u zadnje vrijeme dosta piše i diskutira.
To je Ayahuaska koja se upotrebljava u šamanskim ritualima u Peru-u, Ekavdoru, Kolumbiji a ista stvar je u Brazilu toliko rasprostranjena da je čak dobila i ogranak pod okriljem Katoličke crkve i zove se Santo Daime (Sveti Daj-Mi).

Druga zanimljiva psihoaktivna supstanca južnog kontinenta je kaktus San Pedro (Sveti Petar) koji se može pronaći u Boliviji, Peru-u, Ekvadoru, Kolumbiji i sjevernim dijelovima Argentine, i koji se također može konzumirati u Centralnoj Americi pod nazivom Peyote.

Da li bih nekome preporučio da kuša ove psihoaktivne supstance? Šaman s kojim sam radio ceremonije mi je zabranio da reklamiram Ayahuasku, ali ja onako iz srca zborim – Da! A-ha, pa i ove psihoaktivne tvari dolaze izvana, čujem glas.

Ove psihoaktivne supstance se s razlogom ne nazivaju droge već medicina; probao sam ih kao i u tekstu nabrojane ulične droge, i mogu potvrditi da se ne radi o drogama ili opijatima već o ulaznicama koje uvode u polja kvantne medicine, u kojima cvjetaju neograničene mogućnosti i potencijala. U tim poljima beskonačnih mogućnosti, dakle moguće je sve, i to podrazumijeva da konzument tijekom ceremonije izliječi samog sebe.

Moramo povući crtu između efekata koje izazivaju, s jedne strane, droge tipa kokain, heroin, marihuana, alkohol, duhan, i Ayahuaska i kaktusi s druge strane. U prvoj grupi nabrojane su tvari koje ordiniraju po neurokorteksu i evo pokušati ću da vrlo složenu priču spustim u nekoliko rečenica.

Dakle, neurokorteks je najmlađi ali najsloženiji dio mozga, nalazi se u frontalnom dijelu lubanje (čelo) i zadužen je za složene funkcije kao što su razmišljanje, govor, maštanje i kreativno stvaranje, tako da ulične droge stvaraju vizije / halucinacije jer se u umu korsinika miješaju mašta, snovi i želje. Dakle imaginacija koja nema dodirnih točaka s Istinom.

Nakon dugogodišnje upotrebe narkotika u neurokorteksu nastaju nove, drogom hranjene neuronske veze, koje postaju ovisne od sintetičkih izvora hrane, tako da nagli prestanak dotoka stimulansa, dovodi do teških kriza i agonija.

Droge potpaljuju igru uma koja se odvija u astralnom svijetu, kome ne treba pridavati poseban značaj na spiritualnom traganju.

Za razliku od uličnih droga, Ayahuaska i kaktus San Pedro ne pospješuju rad neurokorteksa, već izravno upadaju u “centralu”, odnosno pinealnu žlijezdu, koja luči spiritualnu molekulu DMT, kako su ga znanstvenici nazvali, i tijekom ceremonije dolazi do “gašenja” pet poznatih tjelesnih čula, te se aktiviraju novi, sofisticiraniji instrumenti za opažanje Stvarnosti. Svaki opis Stvarnosti je nemoguć jer je stvarna Stvarnost izvan dosega riječi zbog toga što se nalazi u “vanumnom” znanju.

Ayahuaska je sve samo ne ugodno tjelesno iskustvo, jer tijekom ceremonije ima dosta povraćanja, suza, znojenja, nerijetko i proljeva, tako da se mali broj korisnika odlučuje za drugu ceremoniju. Osobno sam prisustvovao na sedam ceremonija u zadnjih devet godina, na dvije sam bio prevoditelj, a na ostalih pet sam uzimao medicinu. Kaktus San Pedro ima blaže djelovanje i najbliži opis je osjećaj Jedinstva s cjelokupnim postojanjem, slično osjećaju koji se javlja pri uporabi LSD-a, s tim što treba napomenuti da je LSD sintetički stimulans, dok je kaktus prirodan.

Kako sam trenutno pozicioniran u odnosu na gore navedene tvari, tvari, droge, medicine?

Prema kokainu osjećam veliku ljubav iz prostog razloga što sam spoznao da i on dolazi iz Izvora iz kojeg izviru i sve ostale pojavne manifestacije, i zato što me je naučio na jako bolan način pojedinim lekcijama koje ne bih nigdje drugdje mogao savladati. Istinska ljubav ne znači dodirivanje!

Nikada neću pljuvati, omalovažavati, ili govoriti loše o drogama, iz jednog razloga: Naime, tijekom posljednje seanse između moje utjelovljene inteligencije i bestjelesnih inteligentnih entiteta kokaina, duhana, alkohola, marihuane, one me u rani jutarnji sat onako izmrcvarene upitaše – Pa što si toliki dripac i pljuješ po nama i pričaš kako smo otrovi, govna, đubrad, i kako ti život umalo nismo uništile? Pa tolike smo sate zajedno proveli, a ti udario po nama iz svog raspoloživog oružja.

- Ja nijednom nisam sam ušao u zarolanu novčanicu i potom uletio u tvoj nos! – reče Koks.
– Ja se nijednom nisam sama zarolala i inhalirala u tvoja pluća? – reče Vutrica.
– Ja se nikada sama nisam upalila? – reče Pljuga.
– Ja se nikada nisam sam nasuo u čašu? – reče Viskoza.
– Zar nisi ti taj koji je nas noćima maltretirao?!

Momenat kad sam postao prijatelj s mojim demonima je trenutak kad su me prestali progoniti! Da li mi je žao što sam proveo sedam godina za istim stolom s Koksom, Vutricom, Pljugicom i Viskozicom. Ne! Da nije bilo njih nikada ne bih otkrio da postoji tako tamna strana mog bića.

Suma sumarum, korištenje raznih psihoaktivnih supstanci donosi uvide i rezultate, ali ne donosi slobodu jer stvara vezanost.

ISKRENA molitva / meditacija donosi nevezanost i slobodu!

Želim napomenuti da je ovaj tekst inspiriran mojom osobnom tragalačakom putanjom tijekom koje su me mnogi osuđivali, nekolicina se divila, a većina se smijala u nevjerici što živ čovjek uradi od sebe. Ni ja tijekom puta nisam gajio simpatije prema umjerenjacia koji su znali da popiju pivo – dva, ili povuku linijicu – dvije, i odu kući na spavanje. Sad mi je savršeno jasno da je moja nekompetentnost stvorila animozitet ka tim inteligentnim likovima koji su imali kontrolu nad sobom.

I kratka priča za kraj.
Kao klinac oduševljeno sam promatrao kućne električne aparate, telefone, lampe, miksere, itd. … i uvidjeh da na svima njima postoji prekidač na kome se nalaze dvije pozicije – on i off. I baš mi bilo smiješno da ni na jednom aparatu nisam pronašao poziciju između off i on.
Kasnije u životu, nošen tom spoznajom, smislih mudrost po kojoj sam se vodio u Londonu: If the life is to live On, then live On, if not, then fuck Off.

Ali evo, tek nedavno svatih da je On zapravo Off …
 
(autor: Aleksandar Bilanović, pisac, life coach / uredio:nsp)