Danas se seksualni hormoni mogu dati američkoj djeci u dobi od 8 godina u istraživačkom programu kojeg podupire vlada, usprkos rizicima koje ti lijekovi mogu predstavljati, otkrio je liječnik koji je skeptičan u vezi sa transrodnom tranzicijom rodno-disforične djece

“Zamislite da dajete osmogodišnjim djevojkama testosteron” – rekao je dr. Michael Laidlaw, govoreći na panelu Heritage Foundationa. “Oni su u trećem ili četvrtom razredu. Ovo je nevjerojatno. Ali to se događa.”

Laidlaw koji je po zanimanju endokrinolog, otkrio je putem Zakona o slobodi informiranja da je minimalna dob za primanje spolnih hormona smanjena sa 13 na 8 godina u velikoj petogodišnjoj studiji koju provodi Dječjoj bolnici u Los Angelesu.

“Cijela ova stvar je eksperiment na djeci.”

Laidlaw je okrivio Nacionalni institut za zdravlje (NIH) za “provođenje neetičkih istraživanja na djeci i adolescentima” – rekla je dr. Johanna Olson-Kennedy, koja vodi studiju u Los Angelesu i koja je dobila za tu stuciju 5,7 milijuna dolara od NIH-a.

Takvi eksperimenti, vjeruje Laidlaw, koriste se za pomicanje dobi za transgender terapiju, u nedostatku bilo kakve kliničke indikacije da je to dobra ideja ili je uopće zdrava za djecu.

U jednom trenutku čak je sugerirao da malo toga može spriječiti te istraživače da uklone spolne žlijezde četverogodišnjeg ili petogodišnjeg djeteta koje se identificira kao transrodno kao “ad hoc” blokator puberteta da bi što brže “potvrdilo” svoj identitet.

Već djeca koja imaju osam ili devet godina mogu dobiti blokatore za pubertet – koji zaustavljaju razvoj djeteta u odraslu osobu na osnovu njihovog biološkog spola. Ta djeca se već tada pripremaju za uzimanje spolnih hormona koji daju sekundarne suprotne spolne karakteristike – prema vodiču Endocrine Society and American Academy of Pediatrics (AAP).

Ovi lijekovi nisu odobreni od strane Američke agencije za hranu i lijekove (FDA) za tu svrhu i moraju biti propisani izvan odobrenja, a njihove poznate nuspojave uključuju prekid normalnog razvoja mozga i kosti, kao i povećani rizik od srčanog udara, moždanog udara i različitih vrsta raka.

U Velikoj Britaniji je zloglasna “progresivna” Tavistockova klinika za spolove, liječila djevojke tim lijekovima te su prijavljene nuspojave poput emocionalnih problema, nezadovoljstvo svojim tijelima, pa čak i samopovređivanje, zaključio je profesor sa sveučiišta Oxford Michael Biggs.

Što je još gore, blokatori puberteta primjenjuju se na potpuno neznanstvenoj osnovi, kazao je Laidlaw oslanjajući se na “rodni identitet” djeteta – koji je nedavni sudski slučaj definirao kao “temeljni unutarnji osjećaj” vlastitog spola – kao primarni kriterij za pokretanje liječenja.

“Ne postoji objektivni test za dijagnosticiranje rodnog identiteta i započinjanja liječenja” – rekao je on, “i mi dajemo vrlo štetne terapije na temelju neobjektivne dijagnoze.”

Iako zagovornici rodno afirmirajuće terapije umanjuju rizike tih lijekova kod djece, pa čak i tinejdžera koji donose odluke koje će utjecati na ostatak života, hormonska terapija – blokatori puberteta i trans-spolni hormoni – također obično uzrokuju sterilnost kod djece, jer mnoga djeca nisu dovoljno promislila o tome, kada su počela sa hormonskim terapijama.

Na panelu Heritage kluba govor je održao “de-tranzicijski” Walt Heyer, koji je trenutni model liječenja nazvao “zlostavljanje djece” i rekao da je razgovarao s mnogim transrodnim osobama koje su nazvale transrodnu tranziciju “najvećom pogreškom” u njihovim životima.

Roditelji koji daju povjerenje liječnicima koji znaju što je najbolje za njihovo dijete, a dr. Marian Rutigliano je rekao da je smjernice AAP-a iz 2016. o transidentifikaciji djece napisao panel od 12 osoba u kojem su manje od polovice članova bili liječnici, na čelu s 25-godišnjom transrodnom ženskom osobom.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Unatoč tome što mainstream mediji tvrdi da Stephen Paddock nije imao nikakvu političku pripadnost, ubojica iz Las Vegasa je bio u stvarnosti pristaša Hillary Clinton i član Antifa koji su oboje financirani od strane George Sorosa, prema izvješćima

Mainstream mediji tvrde da Paddock nije imao motiv, već je bio „ljuti bijelac„ , te su koristili izjave njegove djevojka i brata, koji su oboje izrazili ukupni šok da je Paddock proveo masakr, provodeći lažnu priču u javnosti.

Mainstream mediji aktivno suzbijaju informacije koje potvrđuju da je Paddock zapravo ljevičarski operativac u srcu operacije pod “lažnom zastavom” dizajniranom za poticanje građanskog rata, uvođenja izvanrednog stanja i teroriziranja konzervativaca u cijeloj zemlji.

CIA-in obavještajac i bivši pukovnik US Army Reserve Anthony Shaffer progovorio je o ovoj obmani, tvrdeći da je Paddock namjerno ciljao koncert country glazbe kako bi mogao ubiti što više Trumpovih pristaša.

Govoreći za Fox News, pukovnik Shaffer je rekao da je „neosporno” da je pucnjava bila „namjeran čin terora”, a i da je motiv bio jasan, ističući da je pucač Stjepan Paddock imao „paralele u mnogočemu” sa James Hodgkinsonom, teroristom lijevog krila koji je pokušao ubiti republikanske zastupnike u lipnju ove godine.

„Nakon razgovora sa profesionalnim psiholozima i nekim drugim ljudima u policiji, zaključio sam da postoji puno paralela”, rekao je Shaffer.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
Postoji samo jedan pobjednik u Las Vegasu. Njegovo ime je George Soros, on ima duboku povijest stvaranja podjela i kaosa u zemljama kako bi se promijenio politički krajolik, i on financira organizaciju Antifa, radikalnu ljevičarsku organizaciju sa kojom je Paddock, prema prvim izvještajima, bio povezan.

Forenzički psihijatar Dr. Michael Welner također sugerira da je Paddock namjerno ciljao konzervativce i da je CNN djelomično kriv za zločin.

„Evo kako stvari stoje, pucnjavu u većini slučajeva provode mentalno nestabilni mladići, a tu je 64-godišnji muškarac bez traga dramatičnoj duševnoj bolesti”, rekao je Welner, koji je također povukao paralelu Paddocka sa ljevičarskim teroristom James Hodgkinsonom.

„Bit svega je da je “spektakl” bilo osmišljen kako bi izazvao neki utjecaj ili da pokrene neku raspravu”, dodao je psihijatar, naglasivši: „ljudi koji počine ovakve zločine su očito jako mladi, a ovaj nije bio.”

Welner je nastavio tvrditi da su Amerikanci koji vole oružje, populisti i nacionalisti rutinski „dehumanizirani” i „demonizirani” od strane ljevičara i medija, te da je CNN-ova ekstremna retorika radikalizirala mnoge ljevičare.

„Njegovo (Paddockovo) razmišljanje je bilo da oni zaslužuju umrijeti”, rekao je Welner, pozivajući se na Paddocka, „Dakle, osoba koja usvaja uzrok može poštivati zakon, ali on je smatrao da cilj opravdava sredstvo – tako da mi sada govorimo o kontroli oružja, jer je počinjen zločin sa puno oružja„ – dodao je on. (YNW)
 

LAS VEGAS Shooter Facebook page: Proud Democrat. Rachel Maddow fan. #Soros follower. Anti-Trumper. Don’t look for this on CNN. #ma4t pic.twitter.com/oJEFXmUl9V

— Mike Allen (@AMike4761) 3. listopada 2017.

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Mladi imigranti koji poplavljuju Europu imaju ekstremni potencijal za agresiju

Psihijatar je upozorio da se Njemačka suočava sa „tempiranom bombom” kao posljedicom masovne migracije mladih ljudi koji imaju „luđački potencijal za agresiju”.

„Ovo je vremenska bomba”, rekao je psihijatr Christian Peter Dogs o otvaranju granice Njemačke, u talk showu Peter Hahnea na ZDF-u prošlog mjeseca, objašnjavajući da je psihijatrija otkrila da se temperament i osobnost ljudi obično gradi do dobi od 12 godina.

On je naveo da se migranti „ne mogu ‘naučiti’ razumijevanje naših vrijednosti”, te da nastava o tome kako se ponašati u Njemačkoj vjerojatno neće imati mnogo utjecaja na njih.

„Postoje ljudi koji imaju ludi potencijal za agresiju jer su odrasli u ratnom okruženju. Naučili su se boriti i uopće ne znaju značenje skladnog života„ rekao Dogs.

U talk showu Petar Hahnea tema emisije je bila „Moć straha”. Psihijatar je rekao da najveću pogrešku koju političari čine upravo sada, s obzirom na priliv migranata, je njihov odgovor na zabrinutost birača po tom pitanju.

Ljudi su „ni na krajnje ‘desnoj strani’, niti na bilo kojoj drugoj strani”, rekao je, ističući kako su kritičari masovne migracije označeni kao patološki slučajevi, te kao „loši” i „ekstremno desni”, dok se potiskuju izvještaji o problemima koji su vezani na ponašanje imigranata.

Dogs koji vodi psihosomatsku kliniku Max-Grudig u Bühlerhöheu, rekao je da se ljudi „istinski boje i osjećaju nesigurnima”, navodeći da njegova klinika liječi veliki broj ljudi koji pate od teških anksioznih poremećaja od previše straha da napuštaju domove otkada je njemačku zapljusnula poplava imigranata.

„Ovi se ljudi osjećaju potpuno izdanim od strane politike”, rekao je psihijatar, naglasivši: „Vrlo je bitno da političari uzimaju strahove građana za ozbiljno, jer strah je prirodna emocija koja je unaprijed programirana da ju ljudi osjećaju, a političari bi trebali voditi te ljude kada su u opasnosti.”

Od 2015. godine, kada je više od milijun migranata ušao u Njemačkoj na poziv kancelarke Angele Merkel, Vlada je krenula u rat protiv online „govora mržnje”, a policija provodi racije u domovima osoba osumnjičenih za postavljanje komentara na društvenim mrežama kojima su kritični prema migranatima. (BB)

 
NoviSvjetskiPoredak.com

“Upoznao sam jednu psihoanalitičarku židovku. Odlazio sam k njoj u stan šest mjeseci jednom tjedno da bih razbistrio neke stvari”

Imao sam 42 godine i u tih šest mjeseci mnogo mi je pomogla”, iznio je papa Franjo u knjizi “Politika i društvo” koja u izdanju L’Observatoirea treba uskoro izaći u Francuskoj. Knjiga je dijalog između pape Franje i francuskog sociologa Dominiquea Woltona.

Vražji Freud

Papa je ispričao svoje šestomjesečno iskustvo između 1978. i 1979. kada je u Argentini vladala diktatura i kada je zaključio svoje ne baš lako iskustvo kao provincijal Isusove družbe i trebao je preuzeti položaj rektora Collegio Máximo u kojem su se obrazovali studenti koji su htjeli ući u Družbu.

Dodao je da ga je psihoanalitičarka, kada je bila na samrti, pozvala ne da dobije sakramente, dakako, jer je bila židovka, nego zbog duhovnog dijaloga. Bila je jako dobra osoba, kazao je papa Franjo.

Ta njegova “ispovijed” pokazuje i koliko se promijenilo držanje Crkve prema psihoanalizi. Naime, na početku je bio rat između Crkve i psihoanalize. Sigmund Freud vjeru je smatrao najvećom preprekom za slobodu čovjeka i mrzio je Katoličku crkvu.

S druge strane Katolička crkva freudovsku je psihoanalizu smatrala nečim gotovo vražjim.

Njegova djela ušla su u Indeks zabranjenih knjiga za Crkvu, a Rimska biskupija čak je “smrtnim grijehom” smatrala odlazak nekog katolika na seansu psihoanalitičaru.

Prvi korak prema psihoanalizi učinio je papa Pio XII., koji je uvijek htio biti informiran o napretku znanosti. Godine 1952. kazao je da ima razlika u psihoanalizi, odnosno da panseksualizam (Freudov) nije obveznim dijelom svake psihoterapije. Dakle, psihoanaliza ne treba biti baš freudovska.

No, Sant’Uffizio (bivša inkvizicija, a današnja Kongregacija za nauk vjere 1961., dakle u vrijeme pape Ivana XXIII., objavio je Upozorenje kojim se svećenicima zabranjivalo da provode psihoanalizu, a redovnicima da budu psihoanalizirani.

Papa Pavao VI. ukinuo je tu zabranu 1967. s enciklikom Sacerdotalis coelibatus u kojoj iznosi mogućnost traženja pomoći i od “kompetentnog psihologa”. A, Ivan Pavao II. prvi je papa koji je promišljao i pisao o temi ljudske seksualnosti.

Poznata je njegova pobudnica iz 1981. Familiaris Consortio, u kojoj prije svega govori o jednakom dostojanstvu žene i muškarca (pobudnicu vrijedi pročitati i danas jer još ima onih koji ne žele izjednačiti ulogu žene i muškarca u društvu).

Danas je, barem u nekim državama u kojima su katolici u većini, kao u Italiji, stanje znatno promijenjeno u odnosu na ono otprije 50 godina. Psihoanalitičari drže predavanja na papinskim učilištima te traže se konzultacije s njima i vezano za osjetljiva pitanja kao što je ono svećenika pedofila.

Proročki film

Dakle, Bergoglio, odnosno budući papa Franjo, bio je zatražio pomoć psihoanalitičarke. U filmu Habemus Papam iz 2011. talijanskog redatelja Nannija Morettija papa (glumi ga Michel Piccoli), nakon što je prihvatio pontifikat, pada u krizu i traži savjet psihoanalitičara. I papa Franjo sada je priznao da je, dok je još bio Bergoglio, tražio savjet psihoanalitičara.

Papa je s Woltonom razgovarao i o današnjem životu u Vatikanu. Kaže da se osjeća slobodnim, premda dodaje da je “tu u Vatikanu kao u kavezu, ali ne duhovno.

Ne plašim se ničega”, kaže i kritizira one svećenike koji se boje komunicirati. “To je oblik fundamentalizma. Kada susretnem rigidnu osobu, posebno ako je mlada, kažem si da je bolesna.

To su osobe koje traže neku njihovu sigurnost”, kazao je papa odbacujući i “pravedni rat”, što je bio i temelj u tradiciji Crkve i u legitimnoj obrani naroda.

Za papu je samo jedna stvar pravedna – mir. Budući da je razgovarao s francuskim sociologom, nije izostalo ni pitanje vezano za laicitet. “Laička država zdrava je stvar.

Isus je rekao da treba dati caru ono što je carevo, a Bogu Božje”, ali “mislim da neke države, kao Francuska, imaju presnažan laicitet kao nasljedstvo iluminizma koji stvara opću sliku zajednice u kojoj su religije viđene kao potkultura”, kazao je papa.
 
(vecernji.hr)

BROJ SAMOUBOJSTAVA DOSTIGAO REKORDNU RAZINU ZA POSLJEDNJA TRI DESETLJEĆA

Broj Amerikanaca s psihološkim problemima dosegnuo je rekordnu razinu i premašio je 8 milijuna.

Ovo je podatak američkih Centara za kontrolu i profilaktiku bolesti.

Kako prenosi New Scientist, u Sjedinjenim Državama više od 8 milijuna odraslih (od 18 do 64 godine) ima probleme s psihičkim zdravljem. A to je 3,4 posto cjelokupnog stanovništva zemlje.

Centri za kontrolu i Profilaktika već šest desetljeća svake godine prave nacionalnu “zdravstvenu anketu” koja sadrži i pitanja tipa: koliko često ste osjećali tugu koju ništa ne može otjerati i – koliko ste imali osjećaj da je uzaludno sve što činite?

New Scientist navodi da je broj ljudi s psihičkim problemima porastao zbog ekonomske recesije 2007-2009, a da su im do 2014. usluge psihologa i psihijatara postajale sve nedostupnije.

New Scientist navodi i izjavu epidemiologa Judith Weisman da je broj samoubojstava u Sjedinjenim Državama sada najveći za proteklih 30 godina.
 
(fakti.org)

Američki psihijatar i psihoterapeut, John D. Gartner, predavač na prestižnom baltimorskom sveučilištu Johns Hopkins za US News kazao je kako vjeruje da aktualni američki predsjednik Donald Trump boluje od malignog narcizma

Svjestan toga da krši “Goldwaterovo pravilo” po kojemu psihijatri ne smiju postavljati dijagnozu javnoj osobi bez njezina pristanka i ako je nisu osobno procijenili, Gartner je javno kazao ono s čime se slažu mnogi njegovi kolege.

“Donald Trump opasno je mentalno bolestan i po temperamentu nepodoban da bude predsjednik jedne države“, kazao je Gartner, podsjećajući na njegovo ponašanje i ukazujući na sklonost “grandioznosti, sadizmu, agresivnosti, paranoji, impulzivnosti i hiperosjetljivosti na kritiku”.

“Dosad smo vidjeli dovoljno da možemo postaviti dijagnozu. Ovaj je poremećaj neizlječiv i treba ga razlikovati od narcističkog poremećaja ličnosti” koji karakterizira emocionalna i psihološka fiksacija na samoga sebe, dodao je Gartner.

Ponašanje malignih narcisa često se preklapa sa psihopatijom i antisocijalnim poremećajem osobnosti. Takve osobe često nemaju obzira ni interesa za moralan odnos i ne osjećaju kajanje zbog svojih postupaka. Mogu biti iznimno inteligentne, blagoglagoljive, šarmantne i nerijetko su na visokim položajima. Ova podskupina karakteristična je po arogantnom i nadmenom držanju te uživa u nadmudrivanju s drugim ljudima.

Prikaz ovog tipa narcizma čest je u književnim djelima, osobito u bajkama u kojima njihove osobine postaju idealne za opis negativnih likova. U realnom su svijetu sadizam, mržnja i nekontrolirana agresija malignog narcisa ono što prepoznajemo u osobinama vođa raznih režima i terorističkih skupina.

Tražili medicinsku i psihijatrijsku dokumentaciju za Trumpa

Po podacima Američke psihijatrijske udruge (APA) osnovna obilježja narcističnog poremećaja ličnosti koji se prepoznaju u malignom narcizmu su grandiozni osjećaj vlastite važnosti, preokupiranost fantazijama o neograničenoj moći, uspjehu i pameti, vjerovanje u vlastitu posebnost, snažna potreba za obožavanjem i divljenjem, iskorištavanje drugih u međusobnim odnosima, nedostatak empatije te naglašena zavist.

Još u prosincu troje profesora s prestižnoga američkog sveučilišta Harvard izrazilo je zabrinutost zbog mentalnog zdravlja i stabilnosti Donalda Trumpa. U pismu upućenom tadašnjem predsjedniku Baracku Obami tražili su kompletnu medicinsku i psihijatrijsku evaluaciju za Trumpa prije nego što u siječnju preuzme funkciju predsjednika.

Ovo nije prvi slučaj da se u Sjedinjenim Državama raspravlja o mogućoj psihološkoj nepodobnosti kandidata za predsjedničku funkciju. Šezdesetih godina prošlog stoljeća jedan je američki časopis postavio pitanje psihijatrima smatraju li da je tadašnji republikanski kandidat Barry Goldwater psihološki podoban za mjesto predsjednika, a dio ih je odgovorio negativno.

Goldwater je kasnije podnio tužbu nakon koje je APA donijela pravilo po kojemu psihijatri ne smiju javno iznositi dijagnozu psihološkog stanja javne osobe ako je nisu osobno procijenili.

Pogledajte video u kojem psihijatri govore koliko su ljudi izliječili u svojoj karijeri:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vecernji.hr)

Stvara se psihijatrijska religija, a njena formula glasi: „problem = mentalni poremećaj = dijagnoza = lijekovi”. „Psihofarma“ gradi povjerenje javnosti u stručnost i legitimnost moderne psihijatrije i farmaceutske industrije. Za to su zaduženi PR manipulatori

Interesnu skupinu koju čine moderna psihijatrija, farmaceutska industrija i regulativna tijela koja su u sprezi s njima sve se češće, po uzoru na stari izraz „vojnoindustrijski kompleks“, naziva „psihofarmaceutski kompleks“, a skraćenicom „psihofarma“.

I mada izraz, dakle, nema veze s farmom za uzgoj životinja, na neki način i kroz tu igru riječi dobro oslikava svoju bit, samo što je riječ o farmi za uzgoju i oblikovanje stanja ljudskog duha. „Psihofarma“ se temelji na povjerenju javnosti u njihovu medicinsku i znanstvenu stručnost te legitimnost. No, to povjerenje nije ostvareno znanstvenim dostignućima nego marljivošću marketinških i službi za odnose s javnošću. 

Reklame koje često vidimo na televiziji pokazuju da jača trend da se psihijatrijska pravila ponašanja i protokoli više ne tiču samo bolesnih ljudi, nego se ugrađuju kao smjernice u svakodnevni život. Naravno, u tome imaju pomoć državnih službi, koje su državne samo po nazivu.

Mi smo, srećom, još malo zaostali i kaskamo za suvremenim trendovima, ali kamo se stremi najbolje se vidi u SAD-u u kojem je, ako ne izmišljena, a onda svakako institucionalizirana suvremena psihijatrija.

Ako „ekspert“ kaže da si bolestan, onda si bolestan!

Alati za taj trend su, primjerice, američki Zakon o zdravstvenoj zaštiti, potom notorno prošireno peto izdanje priručnika Američkog psihijatrijskog udruženja za 2013. godinu pod nazivom „Dijagnostika i statistika mentalnih poremećaja“ (engl. kratica DSM-5), potom novi i sveobuhvatniji savezni sustav nadzor zdravlja te biometrijskih tehnologija osobne identifikacije.

Slika ukazuje na zaključak da „psihofarma“ smatra da je nadrasla dosadašnju praksu nagovaranja i stvaranja povjerenju te stremi tome da svoj ideal normalnosti provodi prisilom i propisima. Od 1950-ih pa donedavno prodaja psihoaktivnih lijekova za liječenje mentalnih poremećaja temeljila se na odnosima s javnošću koji su se temeljili na kulturom uvjetovano, odnosno naučeno poštovanje prema profesionalnoj ekspertizi.

Rezultat tih profesionalnih ekspertiza jest da danas čak petina Amerikanaca uzima najmanje jedan lijek za liječenje psihijatrijskih poremećaja. I trend se ubrzava – od 2001. do 2010. udvostručilo se uzimanje „lijekova“ kod žena i djece mlađe od deset godina.

Danas su među najpropisivanijim lijekovima antidepresivi kao Zoloft, Celexa, Effexor i Paxil, koje uzima čak 11 posto Amerikanaca starijih od 12 godina! Stanja koja se njima liječe sve kreativnije opisuje psihijatrijska „Biblija“, priručnik DSM, pa farmaceutske lijekove već prepisuju i liječnici opće prakse.

Taj je priručnik širok raspon obrazaca ponašanja – riječ je o tisućama – nazvao poremećajima ponašanja, a procjena poremećaja se subjektivno tumači, uspoređujući date opise i stavke, no pri tom izbjegava definirati ovisnost o antidepresivima i antipsihoticima kao poremećaj. A to je u većini slučajeva jedini pravi poremećaj. Neke od tih novih „bolesti“ su „umjereni do teški simptomi depresije”.

Uskoro će dvije petine Amerikanaca „piti antidepresive“

Rezultat te sprege, zapravo neke vrsti javno-privatnog partnerstva jest činjenica da je 1988.-1994. i 2005.-2008., potrošnja antidepresiva u SAD-u porasla za gotovo 400 posto, što dovodi do projekcija da bi do ranih 2020-ih samo antidepresive uzimalo dvije petine ljudi. Da se čovjek zapita hoće li jednog dana itko biti proglašen psihički zdravim. 

Društveni fenomen sveopćeg uvođenja zdravstvenih pojmova „depresija” i „antidepresivi” u opću kulturu glavni je alat koji farmaceutskima tvrtkama daje golemu vlast nad diskursom i vjerovanjem ljudi, a rezultat je raznih programa odnosa s javnošću koji po učinkovitosti daleko nadmašuju često beskorisne i opasne proizvode čiju upotrebu promiču. mišljenja.

Bez velikog pretjerivanja može se govoriti o stvaranju psihijatrijske religije, a formula glasi: „problem = mentalni poremećaj = dijagnoza = lijekovi”. Posao odnosa s javnošću je sve to upakirati i dati priči kontekst koji zvuči znanstveno, uz ubacivanje raznih priča o „istraživanjima“. 

Gledamo li to malo šire, izvan okvira profita, riječ je o novoj medicinskoj doktrini, dogmatskoj praksi tj. „religiji za um“, koja je uz sve još i službena i posjeduje dozvolu za medicinsku praksu. Ovo su njeni izrazi: „Nitko drugi nema pojma o umu. Takvo znanje posjeduju samo psihijatri“; „Treba vam stručna pomoć“; „Koristit će vam liječenje“; „Nova važna otkrića“ i slične gluposti. 

Na stvaranju imena lijekova sudjeluju i jezični stručnjaci kako bi ona „aktivirala posebne sinapse u mozgu potencijalnih kupaca: one koje sirove zvukove samoglasnika i suglasnika – foneme – povezuju u određena značenja ili čak emocije”. Tako je primjerice proizvedeno ime arhetipskog antidepresiva, Prozaca. Kako je jedna stručnjak rekao: „Početak imena – Pro – vrlo je uobičajen i ne nosi neke posebnosti, ali zvuk slova p, z, i k u našim umovima odjekuju kvalitetom aktivnosti i odvažnosti.

Ovi pucketavi i zujavi zvukovi mogu subliminalno sugerirati na aktivnost i tako dodatno pojačati djelovanje završnog dijela ak , koji podsjeća na riječ aktivnost.” Metodom lingvističkog inženjeringa dobiveno je i ime bliskoga Prozacova srodnika Zolofta. „Zo na grčkom jeziku znači život, a loft djelovanje tog koncepta dodatno pojačava.“ 

Japanci, gdje se nalazi treće svjetsko tržište farmaceutskih lijekova, dobar su primjer toga korištenja lingvistike u navođenju društva na široku upotrebu određenih psihoaktivnih tvari. U 1980-ima, kada je japanska farmaceutska korporacija Meiji Seika prolazila kroz japanski postupak odobravanja lijeka za liječenje „opsesivno-kompulzivnog poremećaja“, službenici tvrtke shvatili su kako Japan nema standardan način njegove dijagnoze.

Tada je tvrtka počela sastavljati vlastitu definiciju tog poremećaja, temeljenu na američkom modelu. Kad je kasnih 1990-ih Meiji Seika dobila odobrenje da na tržište stavi svoj vlastiti lijek iz skupine SSRI – Luvox – trebalo je navesti javnost da prihvati taj lijek u zemlji u kojoj su se za „poremećaje raspoloženja” najčešće prepisivali samo blagi trankvilizanti.

Meiji Seika je, zajedno s nekoliko zainteresiranih korporativnih partnera krenula u – kako to jedan svjedok opisuje – „ni manje ni više nego temeljitu kulturnu promjenu” . „Jedan od ključnih koraka bio je promjena jezičnih izraza kojima će ljudi govoriti o depresiji.

Japanska riječ za kliničku depresiju – utsu-byo – ima neugodno značenje koje se povezuje s teškom psihijatrijskom bolešću. Zato su tvrtka Meiji i njezini partneri počeli upotrebljavati izraz kokoro no kaze, koji u slobodnom prijevodu znači prehlađena duša. 

Poruka je jasna: uzimate li tablete kako biste si zimi olakšali začepljenje nosa, zašto ne biste isto napravili i kada ste depresivni?” Amerika je u to doba, u smislu prihvaćanja farmaceutskih lijekova kao pomoći kod mentalnih bolesti, bila već mnogo „naprednija“ od Japana. Ideja kako je depresija potencijalno epidemijska bolest koju treba „liječiti” uvedena je u opću svijest nekoliko godina prije uvođenja iznimno popularnog lijeka Prozac (1988). Ipak, tu ideju treba neprestano obnavljati i potkrepljivati.

Neznanstveni ‘probiri’ mentalnih bolesti

No, kako navodi liječnik i pisac dr. Peter R. Breggin, „znanost ne posjeduje tehnologiju koja bi mogla izmjeriti biokemijsku neravnotežu u živome mozgu”. „Spekulacije oko biokemijske neravnoteže zapravo su način na koji farmaceutske tvrtke reklamiraju svoje lijekove.

Zbog toga, ‘probirima’ na mentalne bolesti nedostaju objektivna znanstvena mjerila kao i metode ocjenjivanja fizičkih pokazatelja kojima bi se postojanje nekog poremećaja dokazalo. Umjesto toga, stručno se mišljenje temelji na odgovorima ispitanika na niz pitanja.“ 

U nekoliko su se posljednjih godina u kampusima američkih koledža počele ozbiljno uvoditi marketinške metode kojima se nove generacije navikavaju na rutinska probirna ispitivanja na mentalne poremećaje. U ranim 2000-ima proizvođač antidepresiva Effexor – tvrtka Wyeth – na deset kampusa sponzorirala je „obrazovne kampanje o mentalnom zdravlju“. 

Program koji traje 90 minuta bio je naslovljen je „Depresija u koledžu: Stvarnost, stvarni život i stvarni problemi“. Očito je da sa stvarnim životom zapravo nema puno veze, inače se ne bi tako zvao. „Probirima“ povezanima s ovim programom, kakvi su danas najnormalniji dio protokola javne zdravstvene skrbi, davani su poticajni nazivi poput „Pod stresom ste? 

Saznajte koliko točno“ ili „Ispitajte vlastito raspoloženje“. Predstavnici farmaceutske industrije proučavali su koliko više pozornosti potencijalnih sudionika – u usporedbi s uobičajenim probirima na depresiju – zaokupljaju ovakvi, nagovaračko orijentirani probiri.

Poremećaj protivljenja i prkosa

Što zapravo čini i definira neki mentalni poremećaj kojeg treba liječiti? Možemo se poslužiti priručnikom DSM-5. Osoba koja prizna da uživa u povremenoj cigareti dobit će dijagnozu „poremećaj upotrebe duhana”. Osoba koja u društvu popije koju čašicu mogla bi dobiti etiketu „poremećaj upotrebe alkohola”. Osobi koja redovito pije previše kave ili ledenog čaja možda će biti nametnuto „otrovanje kofeinom” ili – još gore – „kofeinom potaknut anksiozni poremećaj”.

Tko provodi previše vremena pregledavajući razne internetske sadržaje, ili ondje posjećuje virtualne kockarnice ili pornografske stranice ili pak prečesto preko interneta kupuje, može dobiti dijagnoze „ovisnost o internetu”, „poremećaj kockanja”, „hiperseksualni poremećaj” odnosno „poremećaj kompulzivnog kupovanja”, a uz te će im se – jasno – prepisati i pripadajući načini liječenja. Ako netko smatra da se utječe na vremenske prilike ili se uključi u raspravu o neobjašnjivom rušenju Svjetskog trgovačkog centra 11. rujna 2001., može mu se pripisati dijagnoza „paranoidni poremećaj”.

Aktivist koji svojim akcijama privlači pozornost na neutemeljene logičke podloge „rata protiv terorizma” ili prevelikih ovlasti policije mogao bi se svrstati među osobe koje pate od neliječenog „poremećaja protivljenja i prkosa”.

Svi su meta – psihofarmaceutskog kompleksa

Uz tako širok raspon bolesti za čiju je dijagnozu dovoljno samo mišljenje liječnika psihijatra (koji ih može tumačiti prema svojoj volji i savjesti), gotovo svi ljudi postaju mogući ciljevi psihofarmaceutskog kompleksa, a osobito kako se njihova nadležnost širi i na mlađe starosne skupine. Sve veća epidemija mentalnih bolesti – ili tvrdnje psihijatrijske profesije kako takva epidemija raste – donosi teške posljedice ne samo u smislu osobne patnje nego i cijelim gospodarskim regijama. 

Bacimo pogled na Europu. Stručnjaci za mentalno zdravlje tvrde kako je gotovo 40 posto Europljana mentalno bolesno, a procjenjuje se kako taj problem svake godine europsko gospodarstvo stoji nekoliko milijarda eura. Jedno istraživanje iz 2011. donosi zaključak kako od nekog oblika mentalne bolesti pati čak 165 milijuna stanovnika Europske unije.

Moš mislit! Glavni autor ovoga rada ustvrđuje kako se „golema praznina u načinima liječenja mentalnih poremećaja mora popuniti”. „Budući da mentalni poremećaji često nastaju u ranoj životnoj dobi, oni imaju snažan štetan utjecaj na kasniji život. Samo će rano započeto liječenje mladih osoba učinkovito spriječiti rizik od sve veće pojavnosti teških bolesti kod pacijenata u budućnosti.“ 

U SAD-u, gdje Zakon o zdravstvenoj zaštiti ističe „važnost objedinjavanja i usklađivanja dostupnosti usluga vezanih za fizičko i mentalno zdravlje i usto pruža poticaj pružateljima usluga za objedinjavanje zdravstvene zaštite”, sve će češće osobe koje možda plaćaju i neko privatno zdravstveno osiguranje, a u bolnicu dođu zbog fizičke bolesti ili ozljede, postati predmetom nadzora i procjene mentalnog zdravlja u skladu sa standardima kakve je postavio DSM. 

Izvješće o nadzoru mentalnih bolesti kojeg su 2011. izdale Središnjice za kontrolu i sprečavanje bolesti ističe kako od neke mentalne bolesti boluje 25 posto Amerikanaca te da će svaki drugi Amerikanac kasnije u svome životu razviti barem jednu mentalnu bolest.

Stoga će program „nadzora javnoga zdravlja”, u kojem sudjeluju „službenici javnog zdravstva, akademici, pružatelji usluga zdravstvene zaštite i interesne skupine” izgraditi „višestruke sustave nadzora” kako bi se njima „smanjila incidencija, prevalencija i težina mentalnih bolesti te njihov utjecaj na gospodarstvo…; zatim će ustanoviti povezanosti između mentalnih bolesti i drugih kroničnih zdravstvenih problema (npr. pretilosti, šećerne bolesti, srčane bolesti te zloupotrebe alkohola i ostalih droga); odrediti koje skupine nose visok rizik za mentalne bolesti i kako u tom slučaju intervenirati, kako ih liječiti i kakve preventivne mjere kod njih primijeniti; i osmisliti načine kojima će se ocijeniti uspjeh mjera poduzetih kod mentalnih bolesti”. Ovaj se projekt kod određivanja i dijagnoze takvih bolesti služi DSM- om.

Opasne budalaštine i duševno zdravlje djece

Postoji i dokument „Healthy People 2020“ (spinovima i zamjenama teza nikad kraja) koji ukazuje na važnost rasta stope liječenja depresije te predstavlja desetogodišnji plan američkog Ministarstva zdravlja i socijalne skrbi koji obuhvaća „nacionalne ciljeve rasta stope liječenja depresije kod odraslih osoba kao i stope liječenja mentalnih zdravstvenih problema djece”. 

Kako bi dala podršku ovom programu, američka je vlada osnovala Radnu skupinu za prevenciju koja upravo preporučuje „probirne testove za mentalno zdravlje” kod djece između 12 i 18 godina starosti. I ova se Radna skupina, jednako kao i program Nadzora mentalnih bolesti, prilikom postavljanja svojih dijagnoza služi opisima iz DSM-a. 

I sad recite – tko je tu zapravo psihički bolestan? Oni koji promoviraju ove opasne budalaštine ili ljudi koji se u svakodnevnom životu susreću s uobičajenim izazovima koje život nosi, i emocionalnim stanjima kroz koja treba proći i proživjeti ih umjesto potiskivati, a od kojih je svako pojedino imenovano kao neka bolest. Ključno je i pitanje, s obzirom na suradnju vlada, industrija zdravstvenog osiguranja i farmaceutske industrije: koliki raspon takav nadzor može doseći?

Ljudi danas još uvijek imaju, barem donekle, utjecaj na to koje medicinske podatke žele otkriti određenim sustavima zdravstvenog nadzora. No sve češća upotreba biometrijske tehnologije i brz napredak prema potpuno elektronskom i bezgotovinskom načinu plaćanja naznačuju kraj i takve, umjerene sfere privatnosti i primicanje stvaranju svevideće mreže kojom će se moći odrediti i locirati privatne ekscentričnosti i stvarati nove kandidati za „intervencije“ i liječenje.

Riječ je o razvoju farmakološke tehnokracije u kojoj će, zahvaljujući nastavku masovnih uvjeravanja i vladinim regulativama, tobožnji lijekovi ispuniti prazan prostor u protraćenim i neispunjenim životima, kakvih je suvremeno korporatističko društvo prava tvornica.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Potpuno objasniti kako dolazi do pozitivnog efekta duhovnosti na zdravlje nije toliko važno, jer mi ne razumijemo ni mehanizam djelovanja mnogih lijekova, ali znamo, promatrajući uzrok i učinak, da oni djeluju, objasnio je psihijatar

Brojne studije pokazale su da ponavljanje molitve i meditacija mogu smanjiti psihološki stres, povišeni krvni tlak, uspore ritam srčanih otkucaja i disanja, kao i pojačati imunitet, odnosno obrambene snage organizma.

Religija i medicina vode na način koji nije moguće sasvim objasniti i razmrsiti. Tu povezanost liječnici vide s vremena na vrijeme. Nije u pitanju samo organizirana religija koja nekim pacijentima daje snagu, već svako ima duhovnost koja životu daje smisao.

Veza između duha i tijela traje stoljećima, ali kao liječenje postala je znanost. Sve do nedavno, liječnici sa Zapada udaljili su se od duhovnosti i religiozne vjere. Sada zahtjevi pacijenata, zajedno sa znanstvenim studijima koje dovode u vezu vjeru s dobrim zdravljem, polako preobraćaju skeptičnu medicinsku zajednicu.

Znanstveni časopisi i mnoge nove knjige prihvaćaju ovu temu u razmatranje, a sve veći broj liječnika prisustvuje skupovima na kojima se raspravlja o vjeri i ozdravljenju.

Val nedavnih ispitivanja pomiče zid između crkve i laboratorija. Primjerice, istraživanja pokazuju da ljudi koji odlaze na liturgije više od jednom tjedno, žive u prosjeku sedam godina dulje od onih koji uopće ne idu u crkvu.

Ispitivanja obavljena na medicinskom fakultetu američkog Sveučilišta Duke otkrila su da ljudi koji jednom tjedno odlaze u crkvu imaju manji rizik da će biti hospitalizirani iz bilo kojeg razloga, nego oni koji odlaze u crkvu rjeđe. Ako i budu hospitalizirani, borave u bolnici manje vremena od onih drugih.

Vjerom do uravnoteženog stanja

Psihijatar Martin Jones, sa Sveučilišta Harvard, koji proučava vezu između vjere i ozdravljenja, kaže:

“Potpuno objasniti kako dolazi do pozitivnog učinka duhovnosti na zdravlje nije toliko važno. Isto tako, mi ne razumijemo mehanizam djelovanja mnogih lijekova.

Ali znamo, promatrajući uzrok i učinak, da oni djeluju. Slično tome, mi možemo vidjeti efekte osobne duhovne svesti na konačni rezultat, pa prema tome, zašto je ne koristiti? To je poput placebo efekta. Zašto on ima učinak? Vjerovanje. To je vrlo moćna snaga”, objasnio je psihijatar.

Međutim, razumljivo, čak i oni doktori koji uključe “duhovnost” u svoju liječničku torbu, dopuštaju uporabu vjere samo kao dodatak medicinskoj njezi i samo ako je pacijent otvoren za razgovor o svom vjerovanju.

Usprkos još uvijek prisutnim debatama o primjeni meditacije i duboko misaonih molitvi u svrhu smirenja misli, postoje dokazi u stručnoj literaturi da stres oštećuje imunološki sustav.

Stotine istraživačkih studija dokazuju vezu između vjere, pobožnosti i zdravlja, a navest ćemo samo neke od rezultata do kojih se došlo u tim istraživanjima. Naime, starije osobe koje su sebe smatrale religioznim, imale su manje zdravstvenih problema i fizički su bolje funkcionirale nego nereligiozne osobe.

Ispitanici koji su se redovito molili, imali su 70 posto manji rizik da će oboljeti od srčane koronarne bolesti. Također, oni koji su smatrali religiju vrlo važnom i koji su redovito odlazili u crkvu, znatno rjeđe su imali povišeni krvni tlak i rjeđe su obolijevali od depresije i tjeskobe.

Kad se organizmu događa fizičko urušenje, tada je duhovni rast veoma velik. Vjera dovodi čovjeka u jedno uravnoteženo stanje kad on više ne osjeća bolest kao teret.

U ambulantu otvorenog srca

Proces izlječenja može biti u obliku prihvaćanja svoje situacije, postupanje sa sobom i drugima na jedan drugi način i zadržavanja osjećaja mira za vrijeme suočavanja s patnjom i boli. Vjera je dopuna medicinskog liječenja. Bolest ima fizički temelj, međutim, postoji hijerarhija: fizički nivo, emotivni nivo, intelektualni nivo i duhovni nivo. U medicinskoj praksi poželjan je pomak od liječenja samo bolesti, prema liječenju čitave osobe.

Profesorica Christin Puchalski, internista na Sveučilištu George Washington, smatra:

“Nije uvijek i sve samo u znanosti. Postoji jedna veza povjerenja, koja se može i ne pojaviti ako se fokusirate samo na nečiji fizički aspekt. A to ne uzima puno vremena – dovoljno je ući u ambulantu otvorenog srca”, zaključila je ona.
 
(vestinet.rs/uredio:NSP)

Evo dokaza da vjera u Boga nije preduvjet da biste pronašli sreću i ljepotu u svijetu

Među brojnim vjernicima postoji mišljenje da ateistima nedostaje moralna baza, što nema apsolutno nikakvog pokrića. Štoviše, ateizam se puno češće nalazi među znanstvenom elitom i nekim od najmiroljubivijih i nepristranijih društava na svijetu, koje su ujedno i najmanje religiozne. Kad ateiste upitate o njihovim moralnim vrijednostima i motivaciji u životu, koristit će slične riječi kao vjernici, s nekoliko bitnih razlika.

Foograf Chris Johnson je za svoju knjigu ‘A better Life’ upitao 100 ateista što njihovom životu pruža sreću i smisao, a neke od najzanimljivijih odgovora prenosimo iz Salona.

“Spoznaja da postoji svijet koji će nas nadživjeti i ljudi čija dobrobit ovisi o načinu na koji mi živimo, utječe na način na koji živimo, bez obzira iskusimo li ili ne direktno te učinke. Želite biti ljubazniji prema osobi šireg pogleda, koja razmišlja o tuđim interesima, koja je posvećena načelima koje možete opravdati, kao što su pravda, znanje, istina, ljepota i moralnost.”
Steven Pinker, kognitivni znanstvenik

“U kazalištu vi stvarate trenutak, no u tom trenutku postoji dodir, sjaj vječnosti. I ne samo vječnosti, nego i zajedništvo… Ta povezanost je za mene smisao života.”
Teller, mađioničar

“Svi smo mi dobili dar postojanja i osjetljiva smo bića, a mislim da istinska sreća leži u ljubavi i suosjećanju.”
Adam Pascal, glazbenik i glumac

“Neki oblik uključenosti u dobrobit društva, koje god ono bilo, čimbenik je smislenog života. Mi žudimo za tim da pripadamo, a pripadanje i briga su temelji našeg osjećaja da zauzimamo svoje mjesto u svemiru.”
Patricia S. Churchland, neurofilozofkinja

“Za mene je smisao života, ili smisao u životu, pomaganje i ljubav prema drugima… Pravom srećom smatram kad mi netko priđe i želi tek sjesti i podijeliti samnom svoje brige.”
Teresa MacBain, bivša ministrica

“Radost je ljudska povezanost; suosjećanje uloženo u svaki trenutak humanitarnog rada; sreća je kad iskorištavate vrijeme kako bi pružili mir, olakšanje ili optimizam drugima. Radost se daje bez ikakvih očekivanja, želja, uzajamnih očekivanja ili zahvalnosti. Sreća je kad automatski voliš osobu koja je potrebita, bez računanja koliko onaj tko pruža može dati ili kome može pomoći.”
Erik Campano, hitna služba

“Odgajanje djece pune suosjećanja, znatiželje, ljubavi i snage, podučavanje da trebaju voljeti druge i pomaganje da vide ljepotu u humanosti – to je najvažnija i najljepša odgovornost koju imamo.”
Joel Legawiec, pedijatrijska medicinska sestra

“Svaki put kad čujem da samo ljudi imaju misaon um, srce puno ljubavi ili dušu bogatu suosjećanjem, pomislim da osoba koja je to izgovorila nikad nije imala psa ili poznavala slona.”
Aron Ra, direktor Američkih ateista za državu Teksas

“Ja pronalazim sreću u pravdi i ravnopravnosti: u tome da sve osobe imaju mogućnost uživati i biti tretirane s poštovanjem, kao što svi želimo da nas se tretira… I dok uživam u pozitivnim osjećajima osobnog poboljšanja, sve to je neusporedivo sa srećom koju osjećam kad na neki način pripomažem većem dobru.”
Lynnea Glasser, game developer

“Vi ste kao točkica svjetla koja traje jako kratko, a možete sjajiti jako koliko želite.”
Sean Fairchild, autor, odvjetnik i lobist

“Puno se igrajte, radite i volite… Za mene je poanta da živite punim plućima, i to u trenutku, umjesto da nešto iščekujete i nadate se. Neka vam svaki dan, na neki način, bude značajan i učinite nešto, koliko god to djelovalo beznačajno, da svijet bude bolje mjesto.”
Michael Sherme, osnivač i izdavač časopisa Skeptic Magazine

“Nadam se da ću odvratiti okrutne dijelova svijeta iz njihovog samonametnutog egzila i uvjeriti tamošnju publiku da shvate da je sloboda sinonim za život i da je svijet mjesto sigurnosti i smiraja.”
Faisal Saeed Al-Mutar, pisac

“Gledam kako po cijelom svijetu ima divnih stvari koje volim, u kojima uživam i koje mi koriste, bilo da je riječ o umjetnosti, glazbi, odjeći, hrani ili bilo čemu drugome. I želim i sam dodati nešto toj dobroti.”
Daniel Dennett, filozof i kognitivni znanstvenik

“Sve više osjećam strahopoštovanje prema svemiru. Bez obzira na to kroz kakve tegobe prolazimo, čudo postojanje nastavlja svoju putanju, oblikujući i mijenjajući obrasce poput nezaustavljivog kaleidoskopa.”
Marlene Winell, savjetnica za ljudski razvoj

“Matematika… glazba… zvjezdano nebo… To su svjetovni načini postizanja transcendencije ili osjećaja da ste uzdignuti u širu percepciju. To je osjećaj zadivljenosti egzistencijom, koji gotovo kao da uništava sam sebe. Religizoni ljudi misle da je to religijsko iskustvo, ali nije. To je ključno ljudsko iskustvo.”
Rebecca Newberger Goldstein, filozofkinja i spisateljica

“Postoji sreća u potrazi za znanjem o svemiru i svim njegovim manifestacijama.”
Janet Asimov, psihijatrica

“Znanost i činjenice nas oslobađaju okova predrasuda, nudeći nam okvire za razumijevanje čovječanstva. U konačnici, svi mi posjedujemo sposobnost da cijenimo život i obogatimo svijet na nesagledive načine.”
Gad Saad, profesor marketinga

“Ako povežete sve dijelove lanca koji su se trebali spojiti da bih ja bio tu, zakon vjerojatnosti dokazuje da je moje postojanje čudesno. Ali nakon određenog broja desetljeća, sve će se raspršiti i mene više neće biti. Tako da dok su oni na okupu i koordinirani kako bi me formirali, a pričam u ime svih tih milijardi atoma, stvarno bih trebao iskoristiti situaciju koliko god mogu.”
Jim Al-Khalili, profesor fizike
 
(express.hr/uredio:nsp)

Donosimo vam neke od urnebesnih liječničkih umotvorina kojima je bio cilj žene smjestiti tamo gdje im je mjesto

Točno tako, kako bi znale gdje pripadaju, liječnici (većinom muškarci) su ženama kroz povijest dijagnosticirali čudnovate ‘bolesti’ koje, srećom, nisu bile dugog vijeka, niti ih je znanost, srećom, priznala.

Biciklističko lice

Jedna od najsmješnijih bolesti na koju su upozoravali žene bila je ova, duhovitog naziva biciklističko lice. Naime, s rastom bicikla, žene su upozorene da će zbog čudnih izraza lica kakve su obično imale dok su pokušavale biciklirati, postati ružne.

Moguće je da je ova ‘bolest’ izmišljena zato što su dolaskom bicikla žene postajale sve neovisnije o muškarcima, jer su mogle samostalno prelaziti veće udaljenosti. Također, sufražetkinje su brzo i s oduševljenjem prihvatile bicikle koji su indirektno uzrokovali reformu u odijevanju, jer je bilo nemoguće pedalirati dulje vrijeme u stisnutom korzetu.

Liječnici su svejedno upozoravali da će biciklistice patiti od niza zdravstvenih problema kao što su glavobolja, depresija, iscrpljenost, nesanica i, naravno, biciklističko lice. Ova teorija je u potpunosti nestala nakon nekoliko godina korištenja bicikla, kad su se i najveći skeptici mogli uvjeriti da ni jedna žena nije izgubila ljepotu zbog bicikla.

Lutajuća maternica

Čak je i otac moderne medicine, Hipokrat, bio zabrinut misleći da postoji ‘životinja unutar životinje’ koja se giba u ženskom tijelu i navodno utječe na njezino raspoloženje i zdravlje.

Jedan od preporučenih oblika liječenja ove ‘bolesti’ bile su učestale trudnoće, jer se smatralo da se ‘životinja’ (maternica) vrti iz čiste dosade. Jedan bizantski liječnik preporučio je da se netko dobro izdere na ženu ili da ju natjera da kiše, kako bi maternica ostala na mjestu.

Do 17. stoljeća, ‘stručnjaci’ su vjerovali da se lutajuća maternica može vratiti na mjesto ako se kroz ženino spolovilo proširi ugodan miris. S vremenom su shvatili da je ova bolest besmislena, neutemeljena i zastarjela, no s druge strane upravo iz nje se izrodila ideja o – histeriji.

Histerija

Histerija, prevedeno, znači bolest maternice, a uključivala je brojne simptome kao što tjeskoba, nesanica, nervoza, erotske maštarije, osjećaj težine u abdomenu, nadutost, oticanje u predjelu zdjelice i vlažnost spolovila. Ovu bolest liječili bi liječnici ili babice, i to tako da masažom spolovila ‘bolesne’ žene dovedu do orgazma.

Nevjerojatan je podatak da je ova bolest redovito pogađala žene određene klase. Na bjelkinje koje su bolovale od vrste histerije koju danas znamo kao prolaps maternice ili bolesti jajnika, gledalo se kao na osobe koje dovode u opasnost svoju rasu jer su imale problema s plodnošću.

Jedina pozitivna stvar u vezi histerije jest da njoj možemo zahvaliti za nastanak vibratora – aparata koji su krajem 19. stoljeća bili obavezni dio liječničke ordinacije, da bi tek nakon nekog vremena našli put do erotskih filmova.

Emotivno preopterećenje

Prva lobotomija izvršena je na kućanici iz Kanzasa 1936. godine. Psihijatar koji je prepisao ovu operaciju, Walter Freeman, navodno je vjerovao da je ‘preopterećenost emocijama uzrokovala mentalnu bolest’, a kao jedini mogući lijek vidio je rezanje određenih živaca u mozgu kako bi stabilizirao psihičko zdravlje jadne žene. Nakon toga su na lobotomiji učestalo počele završavati žene čije je ‘emocije’ trebalo dovesti u red i ravnotežu.

Britanka Eileen Davie bolovala je od postporođajne depresije nakon rođenja drugog djeteta 1946. godine. Njezin suprug Sid je u BBC-jevom dokumentarcu iz 1976. ispričao kako mu je objašnjeno da je riječ o proceduri koja nije ništa kompliciranija od vađenja zuba. Nakon tih riječi potpisao je pristanak, a njegova žena je ostala nepovratno ‘oštećena’.

Freeman je obavio tisuće operacija prije nego li je dobio zabranu, a prema nekim procjenama početkom 1950-ih u SAD-u je obavljeno oko 50.000 lobotomija. Ova procedura se jako raširila i u Švedskoj, gdje je 63 posto svih operacija se izvodiloobavljeno na ženama.

Isparavanje

U vrijeme kad je skovan ovaj čudan termin, koristio za opis različitih stanja – od PMS-a do kliničke depresije. Mogao je biti i sinonim za hipohondriju, iako je najčešće označavao osjećaj tjeskobe.

Isparavanja su se opisivala kao bolest koja je označavala ‘živčanu nesposobnost, pri čemu se oboljeloj osobi pričinjavalo da joj pred očima lebde različite slike ili bi joj se pričinjavale stvari kojih ne bi bilo’. Tijekom viktorijanskog doba pa sve do 1920-ih godina, na žene se gledalo kao na posebno slab spol, sklon ovoj bolesti koja se liječila odmorom, te ponekad mirišljivim solima, piše Mic.com.

Ludost

Do 1872. godine u Engleskoj i Walesu većina klasificiranih luđaka (što je u to vrijeme bio zdravstveni pojam) u ludnicama bile su – žene. “U društvu koje je žene smatralo djetinjastim, iracionalnim i seksualno nestabilnima, a gdje one nisu imale nikakvu pravnu ni ekonomsku moć, nije nimalo čudno da su liječnici brzo žene i službeno prozivali luđakinjama”, pisala je Elaine Showalter u knjizi ‘The Female Malady’.

A Gary Nunn in ‘The Guardiana’ pronašao je podrijetlo izraza ludilo iz pojma koji označava “mjesečno razdoblje ludila, na kojega su kao okidač djelovale mjesečeve mijene”. Dakle, možete bez puno muke pretpostaviti odakle sve to vuče korijenje.
 
(express.hr/uredio:nsp)