Svi to činimo – znate, žalimo se u svezi ljudi ili situacija u našem životu

Mi to možemo čak zvati “ventiliranje” u nastojanju da bi se prikrilo naše žaljenje, ali kad se sve svodi na to, onda oboje postaju isto ponašanje.

Na površini, kritiziranje se može činiti bezopasnim – možda čak i korisno, kao odzračivanje, može učiniti da se osjećamo bolje – ali gunđanje može imati ozbiljne fizičke i psihičke posljedice.

Samo društvo čini da potiče gunđanje – mi se žalimo na rad i da smo preopterećeni, mi se žalimo na nedostatak vremena i prezaposlenosti da bi uživali ​​u životu, mi se žalimo na politiku (omiljena slobodna aktivnost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti za mnoge), možemo se žaliti na članove obitelji i probleme, mi se možemo žaliti na nedostatak sna i osjećaj iscrpljenosti, i volimo se žaliti kad smo bolesni – popis ide i dalje i dalje ….

Čak i ako se mi sami ne žalimo mnogo, svi znamo da ljudi koji se neprestano se žale iscrpljuj našu energiju i oni su uvijek “negativne babe”.

Dakle, kako žaljenje, kukanje i gunđanje utječe na nas?

Iz perspektive mozga “sinapse koje su spojene zajedno, gore zajedno” – to je osnovna premisa neuroznanosti. Svaki put kada se žalite, vi potkrepljujete i osnažujete taj spoj i omogućujete da se lakše aktivira. Ako se žalite dovoljno često, to može postati vaša osnovna značajka. Negativne misli rađaju više negativnih misli i lako možete pasti u ciklus negativnog razmišljanja i kroničnog kritiziranja.

Osim toga, bijeda voli društvo, pa nezadovoljnici imaju tendenciju imati prijatelje koji se žale, što dodatno pojačava uzorak.

Nezadovoljnici također utječu na ljude oko sebe. Jeste li ikada suosjećali i dijelili svoja osobna slična iskustvo kada vam se netko žali o nečemu specifičnom? To se može dogoditi lako i nenamjerno, čak i na najmanje jadikovanje i većini pozitivnih osoba.

Ponekad to može dovesti do dugog razgovora koji se sastoji isključivo od pritužbi, tj. usmjerenih na politiku u negativnom smislu ili straha i gnjeva što se događa u svijetu. Zapitajte se, kako se osjećate nakon toga?

Dugotrajno kritiziranje i željenje dovodi do stresa, a dobro je dokumentirano da nas dugotrajan stres dovodi do bolesti: slabljenje imunološkog sustava, povećanje krvnog tlaka, čime se povećava rizik od srčanih bolesti, pretilosti i dijabetesa, a uzrokuje i mnoštvo drugih bolesti.

Znanstvenici već godinama znaju da povišene razine kortizola (hormona stresa) utječu na učenje i pamćenje, slabljenjem imunološkog sustava i gustoće kostiju, promiču debljanje i bolesti srca i povećavaju krvni tlak i kolesterol. Kronični stres i povišene razine kortizola povećavaju rizik od depresije i mentalnih bolesti, i nižeg životnog vijeka.

Kako zaustaviti žaljenje i kritiziranje

Biti čovjek, međutim, možda si morate dati oduška s vremena na vrijeme, pa evo nekoliko savjeta koji će vam pomoći da se izbjegne prekomjerno jadikovanje:

Uzmite si vremena da se ohladite i odmaknute od svega što vas muči, tako da možete ublažiti svoje emocije / bijes. Pokušajte duboko disanje, ići u šetnju u prirodu, ići u teretanu, meditirati, ili učiniti nešto zabavno ili opuštajuće da se smirite.

Zapišite ono što vas muči – pisanje nam pomaže da bolje razumijemo zašto smo uznemireni i može nam pomoći da vidimo situaciju sa uravnoteženije perspektive.

Preuzmite odgovornost za svoj dio problema; ne samo kriviti druge osobe kao zločince. Što možete naučiti iz toga? Što će vas ova situacija naučiti? Introspekcija je korisna za pronalaženje ravnoteže i u biti otvorena za rješenje ili određivanje da je to najbolje da se pusti u ovom trenutku.

Ako trebate oduška, neka slušatelji znaju kada ćete početi, tako da se oni mogu sami pripremiti na vaše jadikovke.

Ukratko – to je vrlo važno, jer ljudska bića imaju tendenciju pričati priče u kojima samo stenju i uzdišu.

Najbolje da kada se jednom krenete žaliti ne radite to više od 2 minute kako bi se izbjegli dramu i odbacivanje. Pitajte svog slušatelja da intervenira nježno, ali čvrsto se zaustaviti ako prijeđete jadikovku preko 2 minute – oboje ćete biti zahvalni.

Sjetite se da gunđanje utječe na energiju, raspoloženje, moždanu aktivnost, i razine stresa. Ako trebate oduška, održavajte ga kratko i slatko, radi svih – pogotovo radi sebe.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Anksioznost pogađa milijune ljudi diljem svijeta, te je najčešći oblik mentalnog poremećaja u SAD-u, koji utječu na 40 milijuna ljudi, ili 18% populacije

Osjećaj anksioznosti označava određene događaje u vašem životu, kao što je prelazak u novi grad, što potpuno je normalno i ne bi trebalo biti razlog za zabrinutost.

Međutim, tjeskoba počinje ometati svakodnevni život, morate to priznati i pokušati shvatiti otkuda osjećaji dolaze, i što ti pokušavaju reći.

Nadamo se da će se sljedeći citati staviti stvari u perspektivu i pomoći vam olakšati tjeskobu, ako ništa onda barem u ovom trenutku.

OVDJE SU 11 CITATA KOJE TREBATE ZAPAMTITI KADA SE OSJEĆATE ANKSIOZNO:

1. “Vjerujte sebi. Ti si preživio puno, i ti ćeš preživjeti što god dolazi.” – Robert Tew

2. “Briga je kao da sjedite na stolici za ljuljanje. Ona vam daje nešto da radite, ali vas ne odvodi nigdje.” – engleska poslovica

3. “Nastavite šetnju kroz oluju… Vaša Duga vas čeka na drugoj strani.” – Heather Stillufsen

4. “Unutarnji mir počinje u trenutku kad ste izabrali da ne dopuštate drugoj osobi ili događaju da kontrolira vaše emocije.”

5. “Prepustite se onome što je. Pustite ono što je bilo. Imajte vjeru u ono što će biti.” – Sonia Ricotte

6. “Možda nije uvijek smisao u tome da pokušavate popraviti nešto slomljeno. Možda je smisao u tome da počnete nešto novo i kreirate nešto bolje.”

7. “Ponekad je razlog zašto se dobre stvari ne događaju vama, jer ste dobra stvar koja treba da se desi na drugim ljudima.”

8. “Negativni um nikada neće dati pozitivan život.”

9. “Vi nikada nećete biti slobodni sve dok se ne oslobodite iz zatvora vlastitih lažnih misli.”

10. “Ponekad vam je potrebno da iskoračite van, udahnete svježeg zraka, te se podsjetite tko ste i gdje želite biti.” – Tračerica

11. “Danas je savršen dan za novi početak. Pustite strah i oslobodite svoj um. Vrijeme je da otvorite svoje srce.” – Chris Butler
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)

Krvavi dolari – nedvojbeno su ključ čitanja današnje civilizacije koju u svojim bestsellerima analizira kanadska spisteljica Naomi Klein.

Usprkos tomu, na pariškoj konferenciji UN-a o klimatskim promjenama Bill Gates uskliknuo je: „Ako upali bit će čarolija!“. Iako plemenita, beskrajno je naivna ideja jednog od 28 svjetskih milijardera uvjerenih da novim tehnologijama mogu zaustaviti globalno onečišćenje i zagrijavanje Zemlje nakon dva stoljeća onečišćavanja.

Ne samo zato što za razvoj novih tehnologija, poput hipotetske ideje Billa Gatesa o „umjetnoj fotosintezi u kojoj se sunčeva svjetlost koristi za proizvodnju ugljikovodika“, treba proći barem desetljeće, već i zato što je globalno zagrijavanje odavno prešlo kritične granice. Naravno da treba mijenjati svijet, ali što reći kada sam američki predsjednik ne vjeruje čak ni u mogućnost dogovora, izjavivši stranom tisku da je “teško natjerati 200 nacija da se o nečemu dogovore”, čime je u biti potvrdio da će trgovina i industrija uvijek biti važniji od klimatskih promjena, ma koliko urgana poharalo SAD.

Uostalom, u svojoj knjizi o klimatskom uništenju (“Ovo mijenja sve”) Naomi Klein, koju predstavljamo u nastavcima, vrlo konkretno istražuje smrtonosne veze čovjeka i onečišćavanja prirode fatalne po čovječanstvo.

To više nije samo neoliberalistički udar korporacija na ekonomiju, slamanje malih nacija i kultura, već doista apokaliptični udar nuklearne snage klimatskog uništavanja same Zemlje, koja od vremena industrijalizacije nije prestala biti crpljena, onečišćavana i uništavana.

Čudne prirodne katastrofe, poplave, tsunamiji, učinak staklenika i globalnog zagrijavanja koji potvrđuje dio znanstvene zajednice, dio negira, doista postavlja osnovno pitanje opstanka vrsta. Ako je Američka trgovinska komora u svom pokušaju da Agenciji za zaštitu okoliša oduzme pravo regulacije emisije ugljika, iznijevši ideju da se u „slučaju globalnog zagrijavanja populacija može prilagoditi klimi pomoću bihevioralnih, psiholoških i tehnoloških adaptacija“, tada doista možemo zaključiti „da su upravo klimatske promjene dovele u kušnju, kao malo što, naš klimatski značaj“.

Bogate nacije i nekadašnje imperijalne velesile nikada nisu ni prestale crpiti afrički kontinent u kojemu će, nagovješćuje autorica, obradiva zemlja i dalje biti otimana kako bi se na njoj proizvodili hrana i gorivo za bogate nacije i tako „rasplamsati novu fazu neokolonijalne otimačine na grbači najpoharanijih mjesta na svijetu, što novinar Christian Parenti sjajno dokumentira u knjizi Tropic of Chaos“.

Klimom uzrokovani gubitci

Kao što je već pisala i u „Doktrini šoka“ (video na kraju članka), kad toplinski udari i divlje oluje satru malena imanja i ribarska sela zemlju će predati u ruke velikim tvrtkama za izgradnju golemih luka, luksuznih odmarališta i industrijskih farmi.

Nekoć samodostatni ruralni stanovnici izgubit će svoju zemlju te će ih poticati na preseljenje u sve napučenija urbana geta. Suša i geta i dalje će se koristiti kao izlika za poturanje genski modificiranog sjemenja i tjeranja farmera u sve veći dug. Posebno je jezivo proročanstvo: „U bogatijim nacijama svoje velike gradove štitit ćemo skupim morskim zidovima i olujnim preprekama, a golema obalna područja naseljena sirotinjom i starosjediocima divljanju oluja i podizanju razine mora“.

Među „mjerama“ koje će poduzimati velesile, svakako zanimljivo u kontekstu današnjeg stanja u svijetu zvuči i izjava kako će pojedine vlade u ime „nacionalne sigurnosti“ intervenirati u drugim državama zbog vode, nafte i obradive zemlje. Neke multikorporacije ipak su se trgle, svjesne posljedica, pa su Starbucks i Chipotle upozorili da ekstremne vremenske pojave mogu utjecati na „dostupnost njihovih temeljnih sirovina“. Bilo je tu i drugih ljudi. U lipnju 2014. bivši njujorški gradonačelnik Michael Bloomberg, bivši američki ministar financija Henry Paulson i ekološki filantrop Steyer upozorili su kako će klimatske promjene američko gospodarstvo godišnje stajati milijarde dolara samo zbog posljedica razine porasta mora, te da „korporacijski svijet mora ozbiljno računati na takve, klimom uzrokovane gubitke“.

Ekonomski bogate zemlje, smještene na višim širinama, mogle bi doživjeti i izvjestan ekonomski procvat, proriče Klein. Nakon superoluje Sandy graditelji luksuznih naselja već su prodavali svoje privatne i od katastrofa zaštićene infrastrukture, uključujući apartmane s podmorničkim brtvama na Manhattanu. Stephen Kliegerman, izvršni direktor marketinga tvrtke Halstead Property izjavio je New York Timesu da će „kupci biti presretni da mogu platiti relativna jamstva da u slučaju prirodne katastrofe neće doživjeti neke veće neugodnosti“.

Zloglasna američka banka Goldman Sachs, koju je fascinantno prikazao Michael Moore kao jednu od najzaslužnijih banaka koje su izazvale umjetnu ekonomsku krizu 2008. koja je u temeljima promijenila svijet i patentirali kreditno uništavanje ljudi diljem svijeta na razne nove načine (vrlo osjetne i u Hrvatskoj), tijekom oluje Sandy uvela je pomoćne generatore koji joj uopće nisu trebali, spominje Klein.

Osiguravateljske tvrtke u SAD-u već su počele svojim najvažnijim klijentima slati i privatne vatrogasne ekipe kada njihovim posjedima zaprijete požari. Istodobno „rasturivači države“ poput Heartlanda uništavaju i javni sektor, podsjeća spisateljica. U svakom slučaju, bivši direktor CIA-e James Woolsley bio je u pravu kada je 2007. napisao da će na „mnogo toplijem svijetu altruizam i velikodušnost vjerojatno otupjeti“.

„Kumulativni problem“

Medijski, pak, komentatori govore o „zamoru suosjećanja“, kao da sućut ima granica…A upravo je to dokazala organizacija Americans for Prosperity pokrenuvši kampanju sprječavanja dotoka državne pomoći područjima pogođenima uraganom Sandy. Koliko su klimatske promjene ozbiljna prijetnja potvrdio je i Kevin Anderson, zamjenik direktora Tyndallova centra za istraživanje klimatskih promjena, izjavom da se smanjenje od 2 Celzijeva stupnja možda moglo postići 1992., za vrijeme održavanja Zemaljskog summita, ali su sada klimatske promjene postale kumulativan problem. Ljudi koji žive u postindustrijskim državama suočavaju se s potpuno drukčijim budućnošću nakon dva desetljeća divljačkog onečišćavanja atmosfere.

Ljudska psiha na žalost je ta koja pridonosi nerazumijevanju. Ili kako je 2009. ustvrdio psiholog Tim Kasser s Koledža Knox u Illinoisu, ljudi su uglavnom „nehajni“ prema promjenama: „Što veći prioritet ljudi pridaju vrednotama poput postignuća, novca, moći, statusa i imidža, to su negativniji njihovi stavovi prema okolišu, te je manja vjerojatnost da će se uključiti u pozitivne ekološke trendove i vjerojatno će nepromišljeno iskorištavati prirodne resurse“.

Pravi razlozi zašto se ljudi ne uspijevaju pomaknuti s mrtve točke jest što potrebni potezi izravno u pitanje dovode vladajuću ekonomsku paradigmu, te izumiranje najbogatije i najmoćnije industrije otkako je svijeta i vijeka – industrije nafte i plina koja, upozorava Klein, ne smije nikako preživjeti u svom sadašnjem obliku ako se želi izbjeći masovno izumiranje. Posebno je zanimljiv fenomen, navodi Kleyin, kako se države koje se na klimatskim summitima UN-a gnjevno optužuju kako ne čine dovoljno za „smanjenje emisija“, međusobno optužuju kada neka od njih i pokuša nešto učiniti za Zemlju. Tako je SAD doveo u pitanje jedan od kineskih programa subvencioniranja energije iz vjetra, tvrdeći da sadržava podršku lokalnoj industriji, dok je Kina 2012. uložila žalbu na razne programe obnovljive energije u Europskoj uniji.

U procjepu paradoksa

Ali postoji velik problem kada i zažive programi obnovljive energije, kao u Danskoj u kojoj četrdeset posto električne struje potječe iz obnovljivih izvora energije, koji su doneseni, što je važan podatak, još u osamdesetim godinama, prije rođenja ere slobodne trgovine, kada se nitko nije mogao protiviti obilnim subvencijama danske vlade koje je davala za vjetroelektrane pod nadzorom lokalnih zajednica.

Kako ističe Scott Sinclair iz Kanadskog programa za političke alternative, „mnogi programi kojima je Danska pokrenula svoju industriju obnovljive energije kosili bi se s … međunarodnim trgovinskim i investicijskim sporazumima“, s obzirom na to da „favoriziranje lokalnih kooperanata znači sukob s nediskriminacijskim pravilima, koja propisuju da se strane tvrtke ne smije dovoditi u nepovoljniji položaj od domaćih proizvođača“.

Ali to nije ono najgore, tvrdi Klein. Na kocki nije samo životno važna potpora životno obnovljivoj energiji. Svaki pokušaj vlade da regulira prodaju ili ekstrakciju naročito prljavih vrsta fosilnih goriva također je osjetljiv na te trgovinske propise. Štoviše, dokument koji je „procurio“ tijekom bilateralnih trgovinskih pregovora u srpnju otkriva da Europa traži „pravno obvezujući sporazum“ koji bi joj zajamčio mogućnost uvoza plina i nafte iz Sjeverne Dakote.

Problem je što su takvi trgovinski sporazumi multinacionalnim kompanijama mogu dati moć „da preobrate povijesne i temeljne pobjede na području borbe protiv iznimno upitnih tehnologija ekstrakcije, poput frakcije prirodnog plina što pokazuje slučaj iz Kanade”.

U nekim od tih slučajeva vlade na trgovačkom sudu mogu uspješno braniti svoje programe smanjenja emisija, ali u prevelikom broju onih drugih sa sigurnošću se „može računati na njihovo povlačenje s obzirom na to da ne žele ostaviti dojam da se protive slobodnoj trgovini“. A dopustiti tom „mutnom trgovinskom pravu, uobličenom daleko od očiju javnosti, toliku moć nad životno važnim pitanjem ljudske budućnosti poseban je oblik bezumlja“ – tumači autorica.

Rođenje pokreta protiv klimatskih promjena

Usprkos tomu što je globalno zagrijavanje dugo bilo poznato u znanstvenim i političkim krugovima, temeljni uvidi potječu s početka druge polovice 19. stoljeća, dok su prva znanstvena otkrića da spaljivanje ugljika moguće zagrijava planet došla potkraj pedesetih godina. Točno sredinom šezdesetih ta ideja je bila toliko prihvaćena u stručnim krugovima da je američkom predsjedniku Lyndonu B. Johnsonu Odbor za znanost uručio pismo s upozorenjem: “Diljem industrijalizirane civilizacije Čovjek nesvjesno provodi kolosalni geofizički eksperiment… klimatske promjene koje će možda nastati povećanjem CO2 mogu djelovati razorno…”.

No tek nakon što je James Hansen, onodobni direktor NASA-ina Goddardova instituta za svemirska istraživanja, svjedočio pred prepunom dvoranom 1988. globalno zagrijavanje postaje temom televizijskih emisija i političkih govora.
 

 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Novac i propaganda koji stoje iza ovoga filma su ogromni, a rezultati su indoktrinacija čitave jedne strukture društva, ponajviše mladih i ovako zbunjenih ljudi koji će pomisliti da je nasilna ljubav nešto normalno

Simbolično, baš na Valentinovo, kao da je u pitanju neka ljubav, u svjetska kina izašao je film pod nazivom “50 nijansi sive”.

Riječ je o erotsko devijantnom i odvratnom uratku koji mlade duše može samo razoriti, ništa više. Naime, devijantno seksualno ponašanje, nasilje, i pornografija, đavlov su izum, a samo prljava sotonistička i dobro plaćena hollywoodska propaganda može ovako nešto odvratno iznjedriti mladim ljudima kao “ljubav”.

Iza istoimenog romana kao i iza ovog filma koji osvaja svijet stoji ni manje ni više nego čisti đavao kojemu je cilj uništiti onu čistu pravu ljubav, ali i uništiti dostojanstvo čovjeka. Zašto? Zato što sotona čovjeka mrzi.

Nevjerojatno je zapravo da ista mašinerija gura kontracepciju i abortuse kao odgovor na neodgovorna seksalna ponašanja, istovremeno prlja mlade ljude ovakvim i sličnim pornografskim uratcima koji ih potiču na dijabolično ponašnje kako bi kasnije posljedice mogli liječiti – ubijanjem (abortus) ljudskih bića, dok se nasuprot tome “čista” i dostojanstvena ljubav ne smije niti spominjati.

Jer, to nije kul i fora. Kul je nasilje i pornografija. Jasno je naime kao dan da u tom filmu ljubavi nema i da nakon njega ostaje samo pustoš, pustoš izmučenih duša koji ljubav traže na krivom mjestu.

Novac i propaganda koji stoje iza ovoga filma su ogromni, a rezultati su indoktrinacija čitave jedne strukture društva, ponajviše, mladih i ovako zbunjenih ljudi koji će pomisliti da je nasilna ljubav nešto normalno, uzbudljivo ili čak i poželjno, a u stvarnosti istina je da takva vrsta devijacije koja je prikazana u filmu može izazvati samo bol i psihičke probleme, na što je reagirala i jedna psihijatrica koja je u svom pismu upućenom mladim ljudima jasno rekla kako ovaj film u duše mladih ljudi može unijeti samo crnilo i ništa više od toga. Njezino pismo prenosimo u cijelosti.

“Kao psihijatrici moj je posao pomagati osobama koje se iznutra osjećaju slomljeno. Kako bi utvrdili uzrok boli neki liječnici koriste rendgenske snimke ili krvne nalaze, ali rane kojima se ja bavim su skrivene. Svojim pacijentima postavljam pitanja i pažljivo slušam njihove odgovore te na taj način otkrivam zašto osoba s kojom razgovaram „krvari”.

Mnogo sam naučila o ljudima godinama slušajući osobe koje mi iznose svoje boli. Shvatila sam tako da su mladi ljudi danas vrlo zbunjeni kada je u pitanju ljubav: kako je pronaći i kako je zadržati u svome životu. Pritom mladi često učine pogrešan izbor zbog kojega na kraju mnogo pate.

Ne bih željela da vi koji čitate ove retke patite poput ljudi s kojima razgovaram u svojoj ordinaciji. Upravo vas zbog toga želim upozoriti na film „50 nijansi sive” koji se nedavno počeo prikazivati u kinima. Čak i ako ga ne pogledate, njegova se poruka polako uvlači u našu kulturu i mogla bi se sa svojim opasnim porukama nastaniti u vašim glavama. Stoga budite na oprezu.

Film „50 nijansi sive” je u kina je stigao na samo Valentinovo ne bismo li pomislili da se radi o romantičnoj drami. No ne nasjedajte na to jer zapravo je riječ o filmu koji govori o bolesnoj i opasnoj vezi prepunoj tjelesnog i emocionalnog nasilja.

Sve se čini vrlo glamurozno jer zgodni se glumci voze u skupim automobilima i u privatnim zrakoplovima, a uza sve to im pjeva Beyonce. Sve vas navodi da pomislite kako su glavni likovi Christian i Ana cool te da je njihova veza možda drugačija, ali prihvatljiva.

No ne dopustite da vama manipuliraju iz svojih hollywoodskih studija. Ti ljudi od vas samo žele novac. Njih ne zanimate ni vi ni vaši snovi.

Nasilje nije ni glamurozno ni poželjno. Ono je neprihvatljivo bez obzira na okolnosti

Trebate znati da je Christian Grey, glavni lik u „50 nijansi sive”, bio izuzetno zapostavljeno dijete. Zbunjen je kada je u pitanju ljubav jer on pravu ljubav nikada nije doživio. U njegovoj je glavi ljubav pomiješana s teškim osjećajima poput boli i sramote. Christian na bizaran način uživa u kontroliranju i ponižavanju žena. Anastasia je nezrela mlada djevojka koju su privukli Christianov izgled i njegovo bogatstvo te nepromišljeno udovoljava njegovim željama.

U stvarnome bi životu ova priča imala neslavan kraj: Christian bi završio u zatvoru, a Ana na liječenju ili u mrtvačnici. Možda bi Christian nastavio tući Anu, a ona bi trpjela ostajući uz njega. U svakom slučaju njihovi životi zasigurno nisu bajkoviti. Vjerujte mi na riječ.

Kao psihijatrica potičem vas da NE gledate „50 nijansi sive.” Informirajte se, saznajte činjenice te svojim prijateljima objasnite zašto ni za njih nije dobro pogledati taj film.

Donosim ovdje nekoliko opasnih poruka koje promiče film „50 nijansi sive”:

1. Djevojke žele mladiće kao što je Christian jer vole da im se naređuje i grubo postupa s njima.
Ne! Psihički zdrava žena izbjegava vezu koja joj nanosi bol. Ona želi osjećati sigurnost, poštovanje i ljubav muškarca kojemu je dala svoje povjerenje. Ona sanja o vjenčanici, a ne o lisicama za seksualne igre.

2. Mladići žele djevojke koje su krotke i nesigurne poput Anastasije.
Pogrešno. Psihički zdrav muškarac želi djevojku koja se zna izboriti za sebe. Štoviše, kad u nečemu pretjera, on želi da mu ona pomogne dovesti se u red.

3. Anastasia čini slobodan izbor kada pristaje biti povrijeđena i nitko ne može suditi o njezinoj odluci.
Iskrivljena logika. Anastasia je slobodno izabrala, ali je loše izabrala. Autodestruktivne odluke su loše odluke.

4. Anastasia svoje odluke vezane za Christiana donosi na promišljen i zreo način.
Sumnjam. Christian Anastasiju neprestano nudi alkoholom time narušavajući njezinu moć rasuđivanja. Vrlo brzo nakon što ga je upoznala ona se upušta u spolne odnose s njime.

Neuroznanost nam govori da njihova intimnost u njoj pokreće stvaranje osjećaja prisnosti zbog kojega mu ona poklanja svoje povjerenje iako ona još nije sigurna zaslužuje li ga on. Seks pruža snažan i intenzivan doživljaj, osobito prvi put. Na koncu, Christian manipulira Anastasijom navodeći je da potpiše pravni ugovor kojime joj zabranjuje da ikome kaže da je on zapravo zlostavljač. Alkohol, seks i manipulacija nisu sastojci promišljene i zrele odluke.

5. Anastasijinom su ljubavlju izliječeni Christianovi emocionalni problemi.
Samo u filmu. U stvarnome životu Christian se uopće ne bi promijenio. Da Anastasiju ispunja pomaganje ljudima koji pate od posljedica emocionalnih rana, postala bi psihijatar ili socijalni radnik.

6. Dobro je eksperimentirati sa seksualnošću.
Možda… ako se radi o odraslim osobama koji su vjerni jedno drugome živeći u zdravoj monogamnoj zajednici koja je još poznata pod nazivom brak. U protivnom se izlažete riziku spolno prenosivih bolesti, neželjenoj trudnoći i spolnom zlostavljanju. Trebamo biti vrlo pažljivi i mudri kada odlučujemo kome ćemo se približiti u tjelesnom i emocionalnom smislu jer ponekad je dovoljan samo jedan susret zbog kojega vaš život može krenuti u potpuno pogrešnom smjeru.

Zaključak: snaga „50 nijansi sive” nalazi se u sposobnosti ovoga filma da zasadi sjeme sumnje. Postoji velika razlika između zdrave i nezdrave veze, a ovim se filmom pokušava izbrisati ta razlika kako bismo sami sebi počeli postavljati pitanja poput: Što znači zdrava veza? Što može biti bolesno u jednom odnosu? Toliko je nijansi sive… Nisam više nisam siguran.

Poslušajte me molim vas jer ovdje govorim o vašoj sigurnosti i vašoj budućnosti. Ovdje nema nikakve sumnje: intimna veza koja uključuje nasilje, s pristankom ili bez pristanka, nije prihvatljiva.

Ovdje su stvari jasne, nešto je crno, nešto je bijelo. Između toga nema nijedne nijanse sive. Niti jedne jedine.”
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(dnevno,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=20129"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Dok je sama grandioznost glavno dijagnostičko obilježje patološkog narcizma, postoje i znanstveni podaci koji navode na zaključak da se patološki narcizam javlja u dva oblika, (a) grandiozno stanje svijesti kod mlađih adolescenata koje se može korigirati kasnijim životnim iskustvima, i (b) stabilni poremećaj opisan u DSM-IV (američki Priručnik za dijagnostiku mentalnih oboljenja) koji nije toliko definiran s grandioznošću, koliko sa ozbiljnim poremećajima u međuljudskim odnosima

Prema nekim teorijama, uzrok narcizma je rana afektivna deprivacija, dok klinički materijal opisuje narcisoidnu osobu više kao nevoljnom, nego nesposobnom. Ukoliko je Narcisoidni poremećaj ličnosti – NPL izazvan oštećenjima nastalim za vrijeme infantilnosti i usljeđujućim “kratkim-spojevima” kod daljnjeg razvoja, onda će on vjerojatno biti neizlječiv. U drugu ruku, ukoliko je narcizam poremećaj u ponašanju koji je stečen, onda postoji neka nada, mada prilično slaba, da će se ti poremećaji u ponašanju moći ispraviti. Klinička literatura na temu NPL-a je više teoretske prirode, apstraktna i općenita, sa malo opisa kliničkih slučajeva, što sugerira da kliničari nemaju mnogo praktičnog iskustva sa narcisizmom. Postoji nekoliko razloga za to:

Zastupljenost NPL-a se procjenjuje na oko 1% generalne populacije

- Narcisi se rijetko podvrgavaju tretmanu, a kada do tretmana dođe, onda je napredak veoma spor. Tu se radi o najmanje godinu ili dvije stalnih seansi prije nego što narcis može priznati da i od kliničkih terapeuata ponekad može biti neke koristi. Teško je držati naracisa dovoljno dugo pod terapijom dok se ne postignu određeni učinci, a malo ljudi ima dovoljno novca za tretman koji ne pruža mnogo a dugo traje.

- Osiguravajuća društva su također zainteresirana za kratkotrajne terapije i pažnja se prije posvećuje ublažavanju akutnih problema, kao što je depresija, nego nekom zalaženju u tretman uzroka kroničnih problema. Narcisi se veoma ustežu kod otvaranja i poklanjanja povjerenja nekome, tako da većina slučajeva prođe neprimjećena od strane terapeuta kod kratkotrajnih tretmana. Prema nekim nalazima, antidepresivi tipa SSRI (selective serotonin-reuptake inhibitors), kao što je Prozac, pogoršavaju narcisoidnu grandioznost i nedostatak društvene inhibicije.

- Većina kliničara se čini nesvjesna činjenice da se izvještaji narcisa o njihovom napretku ne mogu smatrati valjanim s obzirom da je laganje jedna od njihovih glavnih osobina i da u mnogim slučajevima nedostatak empatije navodi narcisa na veoma netočne interpretacije onoga što drugi ljudi govore ili rade, tako da oni mogu vjerovati da ih drugi vole i poštuju bez obzira na prošlost u kojoj su ovi pokazivali neosjetljivost i tendeciju za iskorištavanjem drugih ljudi u svojim odnosima s njima.

[Iz DSM-IV (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, 4th edition, 1994 ,.]

Jako izražena težnja za grandioznošću (kod maštarenja i ponašanja), potreba ličnosti da joj se drugi dive, i nedostatak empatije

[NPL se po prvi put pojavio u DSM-III 1980. godine; prije toga nije postojao nikakav formalan dijagnostički opis ovog poremećaja. Pored toga, poremećaji ličnosti se često međusobno isprepliću i kliničari imaju tendenciju da ih miješaju.

Grandioznost je poseban slučaj, međutim, nedostatak empatije i eksploatatorski odnos prema drugim ljudima nije specifičan samo za NPL, isto kao i potreba osobe da drugi u njoj vide nešto specijalno ili posebno. Diferencijalna dijagnoza NPL-a se uspostavlja na temelju odsustva određenih faktora u ponašanju osobe. Granični poremećaj ličnosti - GPL (Borderline Personality Disorder) ima neke upadljive sličnosti sa NPL-om, međutim, GPL se karakterizira tendencijom ka nanošenju ozljeda samom sebi ili samo-ozljeđivanju, prijetnjom počinjenja samoubojstva ili pokušajima izvršavanja samoubojstva, dok će narcisi rijetko kada povrijediti sebe na takav način.

GPL može uključiti i živčane slomove, koji nisu karakterstičnim za NPL, mada se mogu dogoditi. Potreba za ukazivanjem stalne pažnje od strane drugih, također je zastupljena kod histionskog poremećaja ličnosti - HPL, međutim, HPL i GPL slučajevi su strogo orjentirani ka održavanju međusobnih veza s drugima, dok je je za NPL karakteristično da osobe koje pate od tog poremećaja imaju tendenciju ka otuđivanju od drugih, kao i izbjegavanju svake intimnosti s drugima.

Kod poremećaja ličnosti, grandioznost je posebno karakteristična za NPL, međutim, ona se nalazi i kod drugih psihičkih poremećaja.

Psihopati također pokazuju jedan patološki narcizam uključujući i grandioznost, međutim psihopatija se razlikuje od NPL-a po tome što će psihopati biti voljni se koristiti i fizičkim nasiljem prilikom ostvarivanja onoga što žele, dok će narcisi rijetko kad činiti neke kriminalne radnje; narcisi se često groze fizičkog kontakta s drugima, mada znaju i napasti u nastupu bijesa.

Bipolarna bolest također sadrži jake elemente grandioznosti. (Nešto više o grandioznosti i empatiji biti će rečeno u drugom dijelu teksta).]

Ovaj poremećaj se javlja u mlađoj odrasloj dobi i prepoznaje se po najmanje pet sljedećih simptoma:

1. Jedan pretjeran osjećaj samovažnosti (npr. pretjeruju kad pričaju o svojim postignućima i očekuju priznanja iako ih nisu zaslužili)

- Obični narcisi pokazuju pretjeran osjećaj samovažnosti, bilo kad pričaju o obitelji, poslu ili životu uopće, kao da nitko drugi ne postoji u njihovoj slici. Što god oni rade, oni su ti koji su glavna zvijezda, odajući dojam kako na svojim plećima nose jednu herojsku odovornost za njihovu obitelj ili poduzeće, da oni moraju brinuti o svemu jer njihovi bračni drugovi, partneri ili suradnici ovise o njima, tj . nisu u stanju funkcionirati bez njih.

Oni ignoriraju ili poništavaju sposobnosti i doprinose drugih i žale se kako im nitko nikad ne pomaže; mogu inspirirati kod drugih saosjećanje ili divljenje za svoje stoičko suočavanje sa životnim tegobama ili nesebično požrtvovanje kad je dobro drugih u pitanju (mada ga ti drugi “nisu zaslužili”). Međutim, ova njihova svakodnevna grandioznost je jedan aspekt narcizma u kojeg ne možete proniknuti osim ukoliko ne dobijete priliku da posjetite Narcisovu kuću ili radno mjesto i sami se uvjerite da su i drugi tamo uključeni u razne poslove a u mnogim slučajevima, oni čak obavljaju za njega i onaj dio posla koji normalno pripada njemu.

Narcisi će tvrditi kako postižu spektakularne rezultate ne ulažući neki veliki trud ili investicije, ostavljajući utisak da su nekako njihovo vrijeme i novac vrijedniji od vremena i novca drugih ljudi.

U širokoj upotrebi, pojmovi narcis, narcisoidnost i narcisoidan, podrazumijevaju jednu apsurdnu uobraženost i primjenjuju se na ljude čije su ambicije i aspiracije mnogo veće od njihovih vidljivih sposobnosti ili nadarenosti. Ponekad se ovi pojmovi primjenjuju za opis ljudi koji su jednostavno puni sebe – čak i kad su nihova stvarna dostignuća spektakularna. Izvanredni zabavljači ili sportaši nisu uvijek skromni, ali oni nisu grandiozni ukoliko je njihovo vrednovanje samih sebe realistično; npr., Muhammad Ali, ili Cassius Clay, bio je notoran po tome kako se hvalio da je on najbolji i najljepši, međutim, on jeste tijekom jednog vremenskog razdoblja bio najbolji i najljepši bokser, tako da njegovo vrednovanje samog sebe nije bilo grandiozno.

Neki narcisi bombastično hvalisaju i veličaju sami sebe, međutim, mnogi od njih su neupadljivi u javnosti, štedeći svoju sujetu i autokratsko ponašanje za one koji su im najbliži i najdraži. Uobičajeno napadno grandiozno ponašanje uključuje očekivanje jednog posebnog tretmana ili divljenja ukoliko tvrde da (a) poznaju važne, moćne ili poznate ljude (b) ili ukoliko oni sami tvrde za sebe da su izvanredno inteligentni ili nadareni.

Grandiozne tvrdnje narcisoidnih osoba su obično samo površno moguće fabrikacije koje lako pucaju po šavovima ukoliko se izlože jednoj imalo kritičkoj analizi. Njih je najlakše prepoznati po njihovim djelima: da li su ona stvarno značajna? (Mnogo pričaju, a ništa konkretno da urade.)

Geniji koji su istovremeno narcisodni su velika rijetkost. Prije ćemo sresti 1000 narcisoidnih osoba, nego jednog genija.

2. Preokupacija fantazijama bezgraničnog uspjeha, moći, briljantnosti, ljepote ili idealne ljubavi.

- Narcisi kultiviraju solipsistične ili “autistične” fantazije, što znači da oni žive u svojim malim zatvorenim svijetovima (a istovremeno ih vrijeđa kad se realnost usudi upasti u njih).

3. Narcis vjeruje da je on “poseban” i da njega mogu razumjeti samo oni koji su mu slični, tj. ljudi koji mahom imaju visok status u društvu; tako se on jedino s njima može asocirati

- Oni misle da je svatko tko nije poseban ili superioran, jednostavno bezvrijedan. Po samoj svojoj definiciji normalni ljudi nisu ni posebni ni superiorni, tako da su oni za narcise beznačajni.

4. Zahtijevaju od drugih da im se prekomijerno dive

- Prekomijerno, na dva načina: oni žele nagrade, komplimente, poslušnost drugih, kao i to da im drugi cijelo vrijeme zavide; žude da čuju kako je sve što oni rade bolje od onoga što rade drugi. Ovdje se ne radi o tome da oni očekuju neku iskrenost, njima je bitno da im se to ponavlja što češće i što glasnije.

5. Narcis uvijek smatra da ima pravo na nešto

- Oni očekuju od drugih da se ovi automatski slažu s njihovim željama. Kad narcis poželi nešto uraditi, svi oni oko njega moraju odmah prestati sa svim što su do tada radili kako bi mogli raditi ono što narcis želi. Ukoliko se njegova očekivanja ne ispune, kod narcisa će odmah usljediti izljev bijesa ili frustracija.

6. Sebično iskorištavanje drugih s ciljem postizanja svojih vlastitih ciljeva

- Narcisi se koriste drugim ljudima kako bi ostvarili ono što žele i nije ih briga koliko će to koštati druge ljude.

7. Nedostatak empatije

- Nisu voljni ili sposobni da prepoznaju potrebe i osjećanja drugih ljudi, niti da s njima suosjećaju. Oni se “isključe” kad drugi ljudi pričaju o svojim problemima.

U kliničkom smislu, empatija je sposobnost prepoznavanja i tumačenja emocija drugih ljudi. Nedostatak empatije kod ljudi može se manifestira na dva načina: (a) pravilna interpretacija emocija drugih ali ih ne dodiruje patnja drugih ljudi (često i uživaju kad vide druge da pate), što je karakteristika psihopata (b) nesposobnost prepoznavanja i pravilne interpretacije emocija kod drugih ljudi, što je više karakteristično za NPL. Ovaj drugi slučaj poremećene empatije može čak (mada rijetko) se manifestirati i kao alexithymia, ili nedostatak riječi za opis emocija, a sreće se kod nekih psihosomatskih bolesti, kao npr. onih oboljenja kod kojih se emocije doživljavaju na somatski, a ne psihički način.

Ljudi s poremećajem ličnosti nemaju normalnu identifikaciju tijelo-ego, te smatraju njihova tijela instrumentima, tj. nečim što je slično alatu koji im stoji na raspolaganju da bi došli do onoga što žele. U drugim slučajevima, oni na svoje tijelo mogu gledati kao na “tamnicu za mučenje” u kojoj su osuđeni na jednu besmislenu patnju.

Mnogi narcisi su svjesni činjenice da su njihova osjećanja različita od drugih ljudi, oni većinoim osjećaju slabije ili manje, ne samo u smislu inteziteta osjećaja nego i njihove raznovrsnosti, (međutim, narcisi to tumače dokazom njihove vlastite superiornosti); neki od njih sami to opisuju u smislu kao da su “anestezirani” kad se radi o percepciji i razumijevanju emocija kod drugih ljudi.

8. Često zavide drugima i vjeruju da drugi zavide njima

9. Pokazuju arogantno, nadmeno, snishodljivo ponašanje i stavove kao i prezir prema drugima.

Često se ponašaju prema drugim ljudima kao prema smeću.

Nikada ne vole nešto što im ne može uzvratiti ljubav

(Kako prepoznati narcisa: http://www.halcyon.com/jmashmun/npd/howto.html )

“Ako hoda kao patka i kvače kao patka … onda je to – patka”

Na temelju onoga što znam, nijedna od narcisoidnih individua koje sam li čno poznavala nije bila i službeno dijagnosticirana da pati od Narcisoidnog poremećaja ličnosti; oni nisu tražili pomoć, niti su bili na kliničkom pregledu. Međutim, oni koji su tražili pomoć, to su bili članovi njihove obitelji, kako mogli izaći na kraj s njima.

Ovo su bilješke iz moje prakse – tj. opisi i observacije koji mogu pomoći u prepoznavanju narcisa a također, nadam se da će to olakšati tegobe i onima koji žive i rade sa narcisima. Žao mi je što takodje ne mogu pružiti i neku nadu, jer s obzirom da je primarna karakteristika narcisa vjerovanje da su uvijek u pravu bez obzira na to o čemu se radi, oni se ekstremno teško mijenjaju, a na žalost, imaju tendenciju da postanu još gori kako postaju stariji.

Ja takodje nikad nisam morala imati posla sa nekim fizički agresivnim ili sadistički orijentiranim narcisom. Narcisi koje sam poznavala su se većinom odlikovali zapostavljanjem drugih, kao i verbalnim i emocionalnim nasiljem nad drugima. Međutim, mnogi ljudi nisu te sreće, tako da se njihovi narcisoidni roditelji ili partneri neumorno trude da ih promijene (ili re-formiraju svoje “voljene”), od podvrgavanja plastičnim operacijama, pa do izbjeljivanja kose njihove djece uz pomoć kemijskih agenasa kako bi ih učinili savršenim plavušama ili ‘Plavušanima’.

Gotovo svatko ima neke narcisoidne crte. Moguće je da čovjek bude arogantan, sebičan, uobražen ili ‘izvan svakog dodira’ a da istodobno nije narcis. Praktični test, koji je meni zasada poznat, je taj da je s normalnim ljudima, bez obzira na to koliko su teški, moguće ostvariti neki napredak, bar privremeno, ako im recimo kažemo nešto u smislu: “Molim te, imaj srca”. Ovo ne pomaže kod narcisa; u stvari, to obično napravi stvari još gorima.

Nemoguće je prenaglasiti važnost nedostatka empatije kod narcisoidnih osoba. To se oslikava na svemu oko njih. Ono što sam jasno primjetila kod narcisa kojeg sam voljela, to je njihova nesposobnost da poklanjaju pažnju kad netko drugi priča. Ta njihova osobina je toliko upadljiva da mi se često činilo da oni imaju neki neurološki problem koji utječe na funkcioniranje njihove kognicije.

To su obrazovani ljudi sa visokim IQ, koji obično potječu iz srednje klase, a njihovo razmišljanje ne samo da nije logično, nego je izvitopereno: narcise morate vrlo dobro poznavati kako biste razumjeli njihovo ponašanje. Na primjer, oni uvijek popunjavaju njihove rupe s komadićima gesta, ideja, ukusa, stavova itd. koje su posudili od nekoga drugog koga smatraju autoritetom. Njihovi autoritativni izvori, koliko ja znam, su uvijek ljudi koje oni stvarno poznaju, a ne npr. nešto iz neke knjige; narcisovo mišljenje ili stav može doći od nekoga koga i vi također poznajete a tko za vas očigledno ne predstavlja neki autoritet za stvar o kojoj se radi, tako se narcisi mogu činiti potpuno proizvoljnim, ili nasumičnim u vezi s njihovim motivacijama i rezoniranjem.

Oni su vidljivo transfiksirani njihovom statičnom i fantastičnom slikom samih sebe, kao Narcis koji bulji u svoj ​​vlastiti odraz, što kod njih izaziva jednu čudnu vrstu spokoja i pasivnosti. Usljed toga što je njihov unutarnji život prilično ograničen i suštinski mrtav, on ne može sadržavati u sebi predstavu o tome kako se živi neki sadržajan i ispunjen život – te stvari njima nisu bitne, oni očekuju od drugih da obavljaju one svakodnevne aktivnosti ili poslove, dok njih same mrzi da traće svoju specijalnost na obične stvari; oni ne mogu unesti svoje srce u ono što rade (ali će vam reći koliko su sati uložili u neki posao), oni posuđuju svoja mišljenja, stavove i ukuse od bilo koga tko im se u tom momentu čini autoritativnim.

Na osnovu mog osobnog iskustva, kao i onoga što sam pronašla u kliničkoj literaturi, za narcise je specifično to da skoro uopće ne pričaju o svom unutarnjem životu – sjećanjima, snovima, utiscima itd. Oni rijetko spominju svoje snove. Čini se kao da nisu u stanju da asociraju sjećanja – npr. na način kako jedna stvar vodi do druge: “To me podsjeća na nešto što mi se dogodilo kad sam bio … na nešto što sam pročitao … na nešto što je netko rekao …”. Oni ne pričaju o tome kako su naučili nešto o samima sebi ili o ovome svijetu. Oni ne dijele s drugima svoje misli, osjećanja ili snove. Oni neće nikad reći, “imam jednu ideju i trebalo bi mi malo pomoći,” ili “Postoji nešto što sam uvijek želio učiniti … da li si ti ikad poželio to napraviti?”

Oni ne pričaju o tome kako im je pošlo za rukom da savladaju određene poteškoće na koje su naišli ili u vezi problema koje trenutno pokušavaju riješiti (osim što će pokušavati naći nekoga da to napravi za njih ono što oni žele). [...]

Postoje različite teorije o tome kako dolazi do Narcisoidnog poremećaja ličnosti. Neki psiholozi prate NPL do zapostavljanja ili zlostavljanja u ranom djetinjstvu, a drugi ukazuju na pretjerano povlađivanje djeci od strane njihovih roditelja, koji nisu u stanju odrediti granice kod ispunjenja zahtjeva njihove djece. Drugi tvrde da se NPL javlja u odrasloj dobi. Neki tvrde da narcisoidnost doživljava svoj vrhunac u srednjem dobu a onda se polako topi kako čovjek stari. Drugi su mišljenja da narcisi stalno ostaju isti, s tim što imaju sve veću tendenciju da padaju u depresiju kako postaju stariji, jer njihove grandiozne fantazije se ne ostvaruju, a ni oni sami ne izgledaju više onako dobro kao prije. Narcisi koje sam ja poznavala oduvijek su bili takvi, a kako su starili tako su bivali još gori, međutim, imali su dramatične regresije ličnosti nakon smrti njihovih roditelja i drugih ljudi koje su smatrali autoritetima i koji su prethodno igrali određenu ulogu u smislu kontrole narcisovog neprimjerenog ponašanja. Da, i jedna kronična depresija kod njih postaje očigledna kad uđu u 40-te godine, mada ona može biti uvijek prisutna. Depresivan narcis naravno optužuje cijeli svijet za svoja osobna razočarenja, a nikad samog sebe.

U suštini, narcisi nisu sposobni ili voljni poklanjaju povjerenje svijetu ili drugim ljudima kad se o ostvarivanju njihovih prohtjeva radi. Možda su bili rođeni od strane roditelja koji nisu bili u stanju se emotivno povezati s njima, pa su odatle još kao djeca naučili da se ne mogu ni na koji način oslanjati na druge ljude. Možda NPL počinje kasnije, kad nametljivi ili izopačeni roditelji ne dozvoljavaju djetetu prihvaćanje mišljenja ili vrijednosti drugih ljudi. Možda se narcizam javlja u djetinjstvu u slučajevima kad se roditelji prema djetetu odnose kao prema nekom malom bogu ili kralju. O čemu god da se radi, narcisi su se odlučili na to da nikoga ne vole. U svojim maštarijama oni su utopljeni u same sebe, perfektni su i nije im potrebno ništa što bi im netko drugi mogao pružiti. Njihovi životi su siromašni i sterilni; cijena koju plaćaju za svoje zlatne fantazije je velika: oni nikada neće dijeliti jedan san za dvoje.

Sa jednim narcisom je moguće imati relativno glatke međusobom odnose i te odnose je moguće održavati kao takve tijekom jednog dužeg vremenskog razdoblja. Međutim, prvi uvjet za tako nešto je – držanje distance: a tako nešto je jednostavno nemoguće u slučaju da živite s narcisom. Držanjem na odstojanju i sa samo povremenim i kratkim kontaktima, moguće je ostvariti dobre odnose sa narcisima.

Nadalje, morat ćete se prema njima ponašati kao prema djeci: dajte im što god žele ili im je potrebno kad god oni to zatraže, ali nemojte očekivati ​​da će vam se oni odužiti. Nemojte očekivati ​​od njih neko veliko zanimanje za vaš vlastiti život (niti ih trebate uopće opterećivati ​​svojim vlastitim problemima), nemojte očekivati ​​od njih da će biti u stanju da vam pruže bilo što što vam je potrebno ili što želite, ne očekujte od njih da vam se izvine ukoliko su vas uvrijedili ili da pokažu neku pozornost vašim osjećanjima. Međutim, morate imati na umu sljedeće: oni nisu djeca; djeca se razvijaju i rastu te im je pažnja potrebna samo tijekom jednog kraćeg razdoblja, nakon čega oni postaju sve više samostalni, te tako i u stanju se brinuti o samima sebi, dok narcisi nikada ne nadilaze svoju potrebu za posvećivanjem pažnje njihovim djetinjastim potrebama, tijekom 168 sati tjedno.

Odrasli narcisi su veoma zahtjevni, morate im posvećivati ​​mnogo vremena i energije, isto kao malim bebama, s tim što kod njih nećete biti u situaciji da se radujete njihovom odrastanju i napredovanju, na temelju onoga što su isisali iz vas. Dok će vam novorođenčad uzvraćati vašu ljubav, odrasli narcisi su veoma slični vampirima: oni će uzeti od vas sve što im možete dati, dok vam ničim neće uzvraćati; nakon što vas isisaju do kraja, proklet će vas i odbaciti kao smeće koje više nije vrijedno trošenja njihovog dragocijenog vremena.

Pored fizičke udaljenosti, od narcisa je vrlo bitno držati i emocionalnu distancu. Oni su vrlo dobri kod održavanja konvencionalnog personaliteta kod površinskih odnosa s ljudima koji im apsolutno ništa ne znače, a ulagivat će vam se do maksimuma ukoliko imate nešto što bi oni mogli iskoristiti – ili, ukoliko vas iz određenog razloga smatraju autoritetom. U nekim slučajevima, oni će postupati prema vama tako da ćete vi to zabunom protumačiti kao njihovu ljubav. Međutim, ako im se pokušate približiti, oni će vam reći da previše tražite od njih. Ukoliko im kažete da ih volite, oni će vas početi smatrati svojom imovinom ili nečim sličnim privjesku, te će tako i postupati s vama. Ta nagla promjena, iz jednog korektnog odnosa prema vama u otvoreno zlostavljanje je prilično šokantna i zbunjujuća.

Kada postanu svjesni da ste emocionalno vezani za njih, oni će početi vas koristiti kao neki predmet, odnosno, postupat s vama kao s nekim komadom namještaja. Ukoliko se budete protivili, oni će vam zamijerati u smislu kako vi njih ne volite istinski, jer da ih volite, onda bi ih pustili da rade s vama što hoće. Ukoliko bi vi bili toliko bezobrazni, pa se drznuli da pokažete svoju vlastitu pamet i dušu, oni će vas onda odbaciti kao neku pokvarenu igračku, zajedno sa svim vašim prijateljima.

Dakle, točno je to da je moguće održavati normalne odnose sa narcisima, međutim pitanje je koliko je to uopće vrijedno truda. Ukoliko su neki članovi vaše obitelji narcisi, onda primite moje duboko saučešće. Ukoliko radite s nekim ljudima koji su narcisi, onda se preporučuje da ih stalno držite na oku, kako bi ste se mogli zaštititi. Narcisi ne razmišljaju bogznakako pametno, bez obzira na njihov IQ. Oni misle da se pravila (u vezi bilo čega) ne odnose na njih, vole tražiti kojekave prečace ili se služe prijevarama kad god smatraju da uz njihovu pomoć mogu nekažnjeno proći. Da ne spominjemo njihovu pakost, arogantnost, laži i ostalo. Narcisi se osjete ugroženo i reaguju s bijesom ukoliko se izrazi i najmanje neslaganje s njihovim idejama, a pogotovo ako se otvoreno ukaže na neke njihove greške. Pored toga, iz njihovih zlokobnih usta imat ćete priliku SVAŠTA čuti, tako da ukoliko nastavite raditi s njima, možete očekivati ​​da ćete često morati čistiti smeće koje su oni ostavili iza sebe, da ćete zbog njih izgubiti svoje prijatelje, i općenito rečeno, velike nevolje će se pojaviti, prije ili kasnije.

Ljudi koji su proveli duže vrijeme sa narcisoidnim osobama ne boje se više ni pakla a kamoli smrti

Moramo imati na umu mogućnost da vrag izvana ne izgleda ružno ili zastašujuće. U drugom slučaju, on nam ne bi bio toliko atraktivan. Tu se vjerojatno radi o jednom zgodnom čovjeku koji često ima i vrlo zgodnu sestru.

Jednog lijepog nedjeljnog jutra nakon što su se ljudi okupili u gradskoj crkvi, iznenada se u njoj pojavio i Sotona. Kad su ga vidjeli, ljudi su vrišteći nahrupili na vrata, tako da je vrlo brzo crkva ostala prazna, međutim, na jednoj klupi ostao je ipak da sjedi jedan čovjek.

Sotona mu je zbunjeno prišao i zapitao ga: “Hej, znaš li ti tko sam ja !?”

Čovjek je odgovorio: “Pa, naravno da znam.”

Sotona ga je onda upitao: “Zar se ti mene ne bojiš?”

“Ne, ni najmanje,” odgovorio mu je čovjek.

Sotona se sada još više zaprepastio, pa ga je upitao: “A zašto me se ne bojiš?”

Čovjek mu je odgovorio: “Ja sam u braku sa tvojom sestrom već 25 godina.”

***

Gotovo svatko ima neke narcisoidne osobine, ali uobraženost, svadljivost ili sebičnost ne moraju uvijek imati izravnu vezu s poremećajem ličnosti. Narcisoidni poremećaj ličnosti podrazumijeva jedan dugotrajan obrazac abnormalnog razmišljanja, osjećanja i ponašanja u različitim situacijama.

Jedna od najkarakterističnijih crta narcisa je da često govore kontradiktorne stvari. Oni će to bukvalno činiti u sklopu jedne te iste rečenice, bez da im zastane dah u grlu. To može biti nešto trivijalno (npr., U smislu što žele ručati) ili nešto ozbiljnije (kao npr. da li vas vole ili ne). Kad ih upitate šta su htjeli kazati nečim, oni će čak negiraju da su nešto rekli, iako je to bilo samo par sekundi prije – stvarno, kako vam je uopće moglo pasti na pamet da su oni ikad tako nešto rekli?!? Vi trebate otići kod doktora na psihički pregled!

Oni će osporavati ČINJENICE. Lagat će vam o stvarima koje ste zajedno uradili. Pogrešno će navoditi ono što ste im rekli. Ukoliko se ne slažete s njima, oni će vam reći da lažete, da ste sve izmislili ili da ste ludi.

[U ovakvim momentima, vas može uhvatiti panika i jedna očajna želja da porazgovarate s nekim, kako bi pokušali utvrditi "tko je tu lud, a ko normalan": to je jedna sasvim prirodna i zdrava reakcija; to je provjera realnosti; vi ste se sada našli zbunjeni zbog narcisove nastranosti, zbog toga vi tražite pomoć od drugih kako bi ste održali svoj zdrav razum; vi znate da je nešto veoma pogrešno a samim tim što se brinete da možda vi niste ti s kojima nešto nije u redu, indicira činjenicu da vi niste narcis.]

Normalni ljudi se mogu ponašati iracionalno kada se nalaze u stanju emocionalnog stresa – oni mogu biti zbunjeni, negirati neke stvari koje su im poznate, mogu postati paranoični, željeti da ih neko tetoši kad boluju … Međutim, normalni ljudi prilično brzo oporavljaju, unutar nekoliko sati ili dana. Također, normalni ljudi će biti zahvalni svim srcem ukoliko im netko pomogne. Oni će se brzo stabilizirati ukoliko im pružite emocionalnu i moralnu podršku. Međutim, s narcisima to nije tako – najsigurniji način da vam zadaju snažan udarac, to je da im kažete da ih volite. Oni će vam prljavo uzvratiti, tako što će tražiti od vas da radite stvari na njihov način, inače, oni će vas zauvijek prognati iz svog života.

Ukoliko pokušate zamjeriti narcisu na njegovom nepoštenju ili svireposti prema ljudima, od toga nema nikakve koristi. Pokušavanje da se narcisa preodgojite pozivajući se na zdrav razum ili uz pomoć apeliranja na onu njihovu liijepšu ili bolju stranu, učinkovito je isto kao i pljuvanje u ocean. Ono što kod njih vidite, to je ujedno i ono što možete od njih dobiti: kod njih ona “bolja strana” potpuno nedostaje. Temeljni problem s kojim se ovdje susrećemo je jedan potpuni nedostatak empatije.

Nedostatak empatije predstavlja jedan apsolutan poremećaj u narcisovom razmišljanju (kogniciji) i sposobnosti osjećanja (afektivnosti). Čak i kad je vrlo inteligentan, narcis nije u stanju normalno rezonirati. Kod jednog od njih s kojim sam dugo radila, primjetila sam nešto što bih mogla nazvati “analizom uz pomoć mučkalice”. Oni ne razumiju značenje onoga što ljudi kažu i ne mogu shvatiti ni značenje pisanih riječi – zato što mnogo toga što mi kažemo zavisi od konteksta i afekcije. Narcisi (nemaju empatije, te su odatle nesposobni razumjeti kontekst i afektivnost) čuju samo samo riječi. (Rasprava s narcisom može biti veoma dezorjentirana i neobična; čini se da oni misle da korištenje nekih istih riječi podrazumijeva praćenje tijeka neke konverzacije ili rezoniranja. Tako oni često zastranjuju hvatajući se za neke irelevantne pojmove u svojoj deluziji da razumiju ono o čemu drugi pričaju. )

A iskreno rečeno, oni ni ne čuju sve riječi. Oni poklanjaju pažnju samo onome što sadrži njih u sebi. Tu se ne radi samo o nekoj lošoj navici – radi se o jednom kognitivnom poremećaju. Narcisi poklanjaju pažnju samo sebi i stvarima koje se njih osobno tiču. Međutim, s obzirom da ne znaju što drugi ljudi rade, narcisi ne mogu procijeniti kako im drugi ljudi mogu uzvratiti nevolje koje su ovi izazvali. Oni ne mogu uzimati u obzir osjećanja drugih ljudi, pa tako previđaju činjenicu da mogu iznervirati druge ljude svojim bezobzirnim ponašanjem.

Narcisima nedostaje jedna razvijena savijest a jedino što njih sputava ili koči, to je strah od kazne ili gubitka njihove reputacije – mada, opet, to se često ne može vidjeti u nekoj običnoj konverzaciji s njima ukoliko vam nije poznato to kakvom oni smatraju svoju reputaciju i što oni misle o tome kako ih drugi ljudi vide, što je često izvan svakog dodira sa objektivnom realnošću.

Njihova moralna inteligencija je na razini jednog petogodišnjeg ili šestogodišnjeg djeteta; jedina pravila koja oni priznaju su ona koja su posebno nametnuta, dopuštena, zabranjena, ili opravdana od strane onih ljudi koje oni osobno poznaju i smatraju ih autoritetima.

U svakom slučaju, od narcisa se može očekivati ​​da će raditi nezakonite ili nedozvoljene stvari, ili da će povrijediti nekoga ukoliko smatraju da mogu proći nekažnjeno, odnosno, da ih nitko ne može pri tome zaustaviti (tj. Njih nije briga što ćete vi misliti osim ako vas se ne boje).

Narcisi su zavidni i takmičarski orjentirani na način koji je težak za razumjeti. Na primjer, jedna narcisoidna osoba koju sam poznavala se jednom prilikom toliko razjarila nakon što je vidjela u nekom magazinu jedan članak – ne zbog njegovog sadržaja, nego zato što je smatrala da je ona sama mogla napisati nešto slično tome. Možda je mogla, ali nije. Oni stalno uspoređuju sebe (kao i sve ono za što misle da njima pripada, kao npr. njihovu djecu ili namještaj) s drugim ljudima i njihovom imovinom. Narcisi misle da ukoliko oni nisu bolji od sviju ostalih, onda su gori od bilo koga na cijelom svijetu.

Narcisi generalo preziru druge ljude. Čini se da to u svom korijenu potiče usljed njihovog nedostatka empatije, a izražava se kroz jedan odbojan stav prema osjećanjima drugih ljudi, kao i prema njihovim željama, potrebama, brigama, imovini, poslu itd. To je također povezano is njihovim generalno negativnim pogledom na život.

Narcisi su (a) ekstremno osjetljivi na svaku kritiku i (b) vrlo kriti čki nastrojeni prema drugim ljudima. Oni očekuju da se na njih treba gledati kao na neka superiorna, perfektna, nepogrešiva, božanska bića (ako ne kao na neka božanstva, onda bar kao na nekoga tko sjedi s božje desne strane) – u svakom drugom slučaju oni će se smatrati bezvrijednim. Kod njih nema nikakve sredine, kao što je slučaj s običnim, normalnim ljudima.

Oni ne mogu tolerirati ni najmanje neslaganje s njima. U stvari, ako im kažete, “Nemoj molim te, to opet činiti, – to boli”, narcis će to ponoviti još žešće, kako bi dokazao da je bio u pravu prvi put; njihovo rezoniranje otprilike ide ovako: “Ja sam dobar i pravedan čovjek i ja ne mogu činiti ništa pogrešno; odatle, ja te nisam povrijedio i nemoj sada me lagati …” – nakon ovakvih njihovih reakcija, normalan čovjek često ne može lako doći sebi.

Bilo kako bilo, narcisi su prirodno svirepi, kako u sitnicama, tako i u krupnijim stvarima, zato što oni poklanjaju pozornost svojim fantazijama a ne vama, međutim, masnice i ožiljci koji ostaju na vama su ISTINSKI, a ne plod vaše mašte. Tako, bez obzira na to koliko blago vi pokušavali im sugerirate da se poprave ili da potraže pomoć, oni će reagirati samo na jedan od dva moguća načina: napast će vas ili će se povući.

Budite oprezni ukoliko se odlučite zađete u zmajevu pećinu – narcis će reći BILO ŠTA, oni će odbaciti bilo koga prilikom pokušavanja da opravdaju same sebe a onda će očekivati ​​da se stvari odmah vrate na staro stanje ili status quo.

Oni će vas napasti (ponekad i fizički) i istresti na vas tovar žuči, uvreda, prezira, pogrda, prijetnji itd., a onda – nakon što se dobro istresu, naglo će se ohladiti osjećajući se mnogo bolje: “Uh, sada se osjećam bolje. A gdje smo ono stali?!” Kad se oni osjete bolje, to isto će također očekivati ​​i od vas.

Oni će vam reći da ste nitko i ništa, da ste bezvrijedni, a kratko nakon toga će izjaviti kako vas vole. Ukoliko se usprotivite takvom njihovom ponašanju prema vama, oni će vam odgovoriti, “Pa, ti jednostavno moraš me prihvatiš onakvog kakav jesam. (Bog me je načinio ovakvog, on mene voli, a ti si odviše glup/a da bi razumio/la moju vrijednost.)”

Najbolji savjet u vezi njih je da ih privatite onakvim kakvi jesu i da se držite što dalje od njih

Druga “kazna” kojoj vas narcis može izložiti je ta isključiti vas iz svog veličanstvenog društva – to se može pretvoriti u jednu farsu, jer ukoliko ste stigli do te točke, onda se sigurno već neko vrijeme sami molite za spasenje: “Dragi Bože! Kako da se izvučem iz svega ovoga?” Narcis će očekivati ​​da ćete vi biti očajno pogođeni nakon što vas je on / ona lišio / la svoje božanske pažnje, tako da kad mu (ili njoj) opet zatrebate, nakon određenog vremena – narcis će očekivati ​​od vas da ste naučili svoju lekciju i biće voljan / na da vam se vrati. Ukoliko ste stvarno naučili lekciju, ne puštajte ga je ni blizu, a telefon slobodno isključiti (doduše, možete koristiti “telefonsku sekretaricu”.)

Oni ne mogu shvatiti da imaju jedan mentalni problem; oni smatraju da su uvijek drugi ti koji nisu normalni i koji se trebaju promijeniti. Terapije mogu biti od pomoći samo u slučajevima kad neka individua želi promijeniti, međutim, bez obzira na to što narcisi mrze svoje istinsko ja, oni se ne žele promijeniti – umjesto toga, oni bi htjeli da se svijet promijeni. Tako će oni cijelo vrijeme kritizirati i žaliti se na sve i svašta.

Obično postoji nekoliko osoba koje narcisi ne smiju da diraju, i o kojima neće izreći ni najmanju kritiku, čak i da se radi o ljudima koji su po svojoj prirodi prevaranti ili kriminalci. To su obično ljudi od kojih su narcisi užasnuti ili nasmrt isprepadani, mada oni to neće priznati, nego će tvrditi kako ih poštuju ili vole; očigledno, narcisi nisu u stanju da razlikuju strah od ljubavi.

Narcisi su netrpeljivi i svirepi u svom ponašanju ali su generalno pasivni i nedostaje im inicijativa

Narcisi su naivni, ranjivi i patetični, bez obzira na svu njihovu arogantnost i svirepost. Oni imaju dosta razloga za svoju paranoju i cinizam, njihovu podmuklost, prevrtljivost i izvrdavanje. Oni su toliko izvan dodira s drugim ljudima i onim što se događa oko njih da su vrlo podložni ekploataciji. U drugu ruku, usljed svoje površne pažnje, nisu u stanju primjetiti kad njih neko iskorištava.

Narcisi su grandiozni. Oni žive u jednom umjetnom svijetu svojih fantazija o apsolutnoj moći, genijalnosti, ljepoti itd.

Freud je za njih govorio da se ti ljudi ponašaju kao da su zaljubljeni u same sebe. Oni su zaljubljeni u jednu idealnu sliku sebe – ili žele biti u ljubavi s tim svojim lažnim ja; vrlo je teško reći što se tu stvarno događa.

Kako sto je slučaj sa svima koji su zaljubljeni, njihova pažnja i energija se skreće s onih svakodnevnih aktivnosti na njihove voljene. Narcisoidne fantazije su statične, – oni su se zaljubili u svoj ​​odraz na ogledalu, ili točnije, u vodi nekog jezera, tako da svako kretanje izaziva mreškanje vode i brisanje odraza u njoj; tako da bi mogli jasno vidjeti svoj ​​veličansveni odraz na površini vode, oni moraju ostati perfektno mirni.

U svojim fantazijama, narcisi ne vide sebe da rade nešto posebno, osim da im se ljudi neprestano dive. Nadalje, oni ne vide te svoje zamišljene slike kao neki potencijal koji bi se jednog dana mogao pretvoriti u stvarnost, ukoliko budu imali sreće ili sve bude išlo kako treba: oni vide te slike kao jedan istinski način kako oni žele biti viđeni sada, upravo u ovom momentu.

Ponekad su narcisističke fantazije spektakularno grandiozne – kao npr. oni mogu zamišljati sebe kao Isusa, nekog drugog sveca ili heroja; ili nekog božanstva čiju su sliku vidjeli u nekoj knjizi; međutim, to mogu biti i neke bizarnije ličnosti, kao npr, iz crtanih romana, ilustracije iz nekih popularnih magazina itd … To njihovo umjetno samofantaziranje je obično statično u vremenu, te tako jedna te ista slika može se proteže još iz njihove mladosti; tako možemo vidjeti kako se neka žena narcis još uvijek čvrsto drži retro-trendova i proživljava sliku perfektne žene iz 60-tih godina, koju je davno vidjela u nekom magazinu za žene, dok muški narcisi mogu da se zakače za imidž nekog heroja iz stripova koje su čitali u mladosti. Narcisi više vole slike nego priče, oni vole mirne slike a ne one koje se kreću, kao npr, na nekom filmu, tako da ne baziraju svoje fantazije na nekim filmovima ili TV serijima.

Grandioznost može imati mnogo različitih oblika – žena narcis može uvjeri samu sebe kako je ona perfektan model ženstvenosti, kako upravo ona predstavlja onaj standard s kojim bi sve ostale žene trebalo uspoređivati; a onda će ona pokušati silom natjerati svoje kćerke da izgledaju i ponašaju se isto kao ona. One će teško izlaziti na kraj s kćerkama koje imaju duža ili kraća stopala od njihovih, veće ili manje grudi, drugačije zube ili ukoliko se njima više sviđaju neke druge boje.

Muškarci narcisi mogu također biti zaneseni svojim vlastitim izgledom, mada je kod njih češće nego kod žena da prebace težište na svoj ​​inteligenciju ili važnost svoje profesije, odnosno, posla kojeg obavljaju – nije bitno o kojem se poslu radi, ukoliko ga on radi, onda je to po svojoj definicije daleko važnije od bilo čega što bi vi uopće mogli raditi.

Narcisi koje sam poznavala također su imali čudne predodžbe o religiji, posebno u smislu vjerovanja kako su oni na neki način posebni božji ljubimci; Bog njih voli, tako su oni izuzeti od svakodnevnih pravila i obveza: Bog njih voli i želi biti upravo onakvi kakvi jesu, tako da oni mogu raditi sve ono što se njima sviđa – mada, naravno, taj narcisoidni Bog ima mnogo stroža pravila kada su u pitanju svi drugi, uključujući i vas, naravno.

Narcisi imaju malo smisla za humor. Oni ne razumiju viceve, pa čak ni najednostavnije zagonetke. Nemaju smisla za humor. Oni ni ne pričaju viceve, osim što ponekad imaju ispade sarkazma. To je zato što im nedostaje empatija, pa ne mogu razumijeti kontekst i afektivne riječi ili neku radnju, a vicevi, humor i komedija uvelike ovise o kontekstu i afektivnosti.

Oni su specijalisti u sarkazmu prema drugima, dok nisu u stanju da budu ironični. Ukoliko vam se nešto što oni kažu ili urade učini komično, to nije zbog njihovog smisla za šalu, nego ste vi pogrešno razumjeli nešto što su oni mislili sasvim ozbiljno. Oni u svom pokušavanju pretvaranja često prave parodiju tako da pri tome mogu izgledati smiješno mada je nenamijerno s njihove strane i oni su toga nesvjesni. Za vas bi bilo najbolje da im tada ne date na znanje da ispadaju smiješni. [Međutim, neki narcisi imaju tendenciju da se sprdaju na račun drugih ljudi, da ponavljaju viceve za koje su čuli od drugih da su smiješni, međutim, poznavanje stvari koje su ljudima smiješne nije isto što i imati smisla za humor.]

Narcisi imaju neobičan osjećaj za vrijeme. Oni kao da nisu svjesni da se stvari vremenom mijenjaju ili jednostavo uopće nisu svjesni da vrijeme prolazi. Godine mogu proći i da ne ostave na narcisu nekog većeg traga. Narcisi često izgledaju, ili misle da izgledaju, prilično mlađi nego što stvarno jesu; taj njihov mladoliki izgled je predmet njihovog ponosa, a neki od njih će to naglašavati držeći se još uvijek modnih trendova koji su bili aktualni kad su oni bili u svom zlatnom dobu.

Ponekad se čini da oni imaju vrlo selektivnu memoriju – s velikim rupama u njihovom sjećanju. Tu se radi o nekoj vrsti “točkaste memorije”, npr. oni će se sjećati malo čega iz njihovog djetinjstva, ali će imati iznenadne napade sjećanja na neke situacije u kojima su se zadesili prije 20 ili 30 godina, kad će se sjećati imena svih sudionika tog događaja, kako su oni bili obučeni, što je tko rekao, kakvu je grimasu tko prilikom toga napravio, kakve su vremenske prilike bile itd. Oni su obično ti koji su u tim događajima bili glavni junaci.

Narcisi nisu nimalo fleksibilni i autorativno se ponašaju. Oni žele uvijek biti neki autoriteti, a također se vole družiti s ljudima koje smatraju autoritetima. Često se fanatično pozivaju na mišljenje ljudi koje oni smatraju autoritetima, kao što su njihovi roditelji, učitelji, doktori, neke kolege itd.

Narcisi imaju čudne radne navike. Normalni ljudi rade zbog nekog određenog cilja ili ishoda, pa čak ako se samo radi o plaći. Normalni ljudi mjere stvari po tome koliko su potrošili (vremena, rada, energije) da bi ostvarili željene rezultate. Normalni ljudi ponekad požele da se odmore ili opuste, odnosno, dovoljno slobodnog vremena kako bi se mogli baviti stvarima koje ih zanimaju ili zabavljaju.

Narcisi također rade zbog određenog cilja, međutim, njihov cilj je drugačiji: oni žele moć, autoritet, laskanje … S obzirom da im nedostaje empatija, osjećaj za okolnosti koje vladaju u vezi s nekom situacijom, kao i afektivnost, narcisi ne mogu razumjeti kako ljudi ostvaruju slavu i visoke pozicije; oni misle da je to sve neosnovano, da je sve bazirano na tome koga poznaješ, tj. na vezama ili iz koje obitelji potječeš. Tako se oni vole kačiti za ljude koji već imaju ono što oni žele, dok u međuvremenu prave veliku predstavu od svog ‘mukotrpnog’ rada.

Narcisi mogu uložiti nevjerovatnu količinu vremena u nešto što daje vrlo slabe rezultate. To je uglavnom usljed njihovog nedostatka empatije, tako da ne mogu razumjeti zašto se neki poslovi više vrednuju od drugih, zašto mišljenje nekih ljudi ima veću težinu od mišljenja drugih ljudi. Njima je jasno da čovjek treba raditi, a ne biti lijen, tako se oni stalno mogu baviti nečim. Međutim, oni se ne mogu unositi u svoj ​​posao svim svojim srcem – kakav god bio rezultat njihovog posla, oni će uvijek očekivati ​​zahvalnost, laskanja i pohvale. Narcisi mjere vrijednost njihovog posla po vremenu kojeg su uložili u njega, a ne po rezultatima koje su postigli .

Narcisi smatraju da imaju pravo na sve što mogu da uzmu. Oni očekuju da imaju povlastice i da im se povlađuje a smatraju i da mogu eksploatiraju druge ljude. Neki narcisi troše velike pare na ekstravagantne stvari kako bi mogli impresionirati druge ljude, tako da u mnogim slučajevima dovode sebe do bankrota. Prema mom osobnom iskustvu, narcisi su škrti, sebični i štedljivi do eksentričnosti. S obzirom da nemaju svoj ​​individualni ukus što se oblačenja tiče, često će kupovati stvari koje nose oni koje oni smatraju autoritetima, kako bi ih mogli na neki način oponašati. Tim ljudima je obično vrlo bitno da nose odjeću i obuću poznatih proizvođača.

[...]

Vrlo je teško lijepo provesti neko vrijeme s narcisom bez nekih komplikacija. Oni mogu na mahove zapasti u neka euforična stanja u vezi stvari koje jedino oni mogu vidjeti dok često operiraju u modalitetu tipa: “mediokritet se trudi iz petnih žila da oponaša normalnu osobu”. Oni se ponekad znaju snužditi i ušutjeti, te ponašati pasivno – i to je najbolje što možete dobiti od njih.

Oni su nesposobni se ponašati prema drugima s ljubavlju, a nisu u stanju ni da se zadovoljavaju jednostavnim stvarima. Njima je potrebno tjelesno zadovoljstvo. Postoji samo jedan način da se zadovolji narcisa, a to je da ispunjavate sve njegove prohtjeve i hirove, i da se slažete s njegovim mišljenjima i stavovima u vezi s bilo čim. Postoji samo jedan način da se s narcisima bude u dobrim odnosima: držite se što dalje od njih. Oni znaju biti vrlo simpatični, čak šarmantni i zavodljivi.

(…)

Savjet: Hvatajte se zaklona i čuvajte glavu ukoliko narcis kojeg poznajete počne normalno da se ponaša, odnosno, ako počne ispoljava sumnju u vezi nekih svojih postupaka pa cak i prizna neku manju grešku koju je sam pocinio, kao npr. kako je on shvatio da se prema vama nije lijepo ponašao ili da vas je na neki način iskorištavao. Oni vas tada samo omekšavaju za nešto vrlo gadno, što imaju na umu. Ti ljudi su eksperti za ono: “Dođi malo bliže, tako da ti mogu opaliti šamar”. U mnogim slučajevima tražit će od vas da dokažete svoju ljubav prema njima ispunjavajući njihove prohtjeve, čineći im raznorazne usluge ili vadeći ih iz kojekakvih nevolja za koje su sami krivi, odnosno, čisteći smeće koje su ostavili za sobom.

Narcisi se obično bave vanjštinom (ili “ambalažom”) – a ne sadržajem ili suštinom

Narcisi izbjegavaju davati drugima informacije o sebi, tako da se mogu činiti tajanstvenim, rezerviranim ili ljubomornim kad je njihova privatnost u pitanju. Razlog za to je vjerojatno to što oni svoj ​​život ne smatraju interesantnim, pa im ne pada na pamet mogućnost da bi on mogao biti drugima interesantan, kao i to da se oni na neki način stide svog stvarnog života s obzirom da još uvijek nisu postali Zvijezda svemira. Oni smatraju da njihov posao, njihovi prijatelji i obitelj, njihova kuća i imovina nisu dovoljno dobri za njih jer oni zaslužuju mnogo bolje ili više.

Narcisi ne samo da nisu u stanju očitavati osjećanja i autonomiju, oni nisu u stanju primjetiti ni svoja vlastita osjećanja. Njihova osjećanja su nešto kao vrijeme, atmosferske prilike, božja volja. (…)

Narcisi su poznati po njihovom negativnom, pesimističnom, ciničnom ili sumornom stavu prema životu. Čini se da je sarkazam specijalnost narcisa a pakost da ne spominjemo. S obzirom da im nedostaju ljubav i zadovoljstvo, oni nemaju dobrog razloga da rade bilo što a misle da su i svi drugi isti kao i oni, samo što su oni ti koji su pošteni dok smo svi mi ostali hipokrite. Ne postoji ništa što je za njih stvarno dovoljno dobro da bi ih zadovoljilo, tako da se oni neprestano žale i kritiziraju – sve do točke verbalnih vrijeđanja i napada.

Narcisoidne osobe su impulsivne. Oni se otkrivaju ponašanjem koje se čini čudno glupim za ljude koji su na istoj razini inteligencije kao i oni. Nekako, oni ne mogu uzimati u obzir moguće konsekvence njihovih postupaka. Nije mi jasno da li oni stvarno očekuju da će im se oprostiti sve što im u nekom trenutku padne na pamet učiniti ili je ta njihova impulzivnost rezultat nedostatka kognicije koji potječe iz jednog statičkog psihičkog stanja koje je povezano i sa poremećenom percepcijom vremena.

Narcisi ne vole živjeti sami. Njihovo unutarnje bogatstvo je oskudno, statično i sterilno. Ništa interesantno ili atraktivno se ne može događati u njihovim srcima ili umovima, tako da ne vole ostajati nasamo sa samim sobom. Sve što oni imaju unutar sebe, to je jedna zamišljena slika perfekcije koju nikada neće biti u stanju ostvariti.

Na kraju, moramo napomenuti i to da između NPL-a i psihopatije postoji bitna razlika. Psihopati imaju tendenciju pribjegavati fizičkom nasilju kako bi došli do onoga što žele, dok narcisi rijetko kad počinjavaju kriminalna djela. S tim u vezi, neki danas smatraju narcisizam – “subkriminalnom psihopatijom”.
 
Documentarac o različitim razinama narcizma, od egomanijaka do sociopata i psihopatskih ekstrema. Ovo svatko mora pogledati. (Stisnite prijevod na dnu.)

 
(galaksija.com)

Petina ukupnog pučanstva Sjedinjenih Država uzima barem jedan psihofarmak, a mnogi i više njih

Psihofarmacima su pokrivene sve dobne skupine od preživahne djece do nemirnih staraca u gerijatrijskim ustanovama, a predominantno psihofarmake uzimaju osobe ženskog spola. Veći je broj smrti zbog predoziranja psihofarmacima nego ilegalnim drogama.

Psihofarmaci se u većoj mjeri uzimaju u razvijenim, nego u nerazvijenim zemljama, više u gradovima, nego po selima, više među osobama mlađe i srednje, nego starije životne dobi, više među osobama s više, nego s manje školskih godina.

Hrvati su postali ovisnici o lijekovima za smirenje?!

I u Hrvatskoj je potrošnja psihofarmaka vrtoglavo narasla u zadnjih 20 godina, no stopa mentalnih poremećaja i psihijatrijske invalidnosti nije se nimalo smanjila. Štoviše, ona je i dalje isto tako vrtoglavo rasla.

Ispada da smo psihijatrijski bolesniji što se više liječimo (i tu, nažalost, slijedimo trendove zapadnog zdravstva). Sigurno da su pojedini psihički poremećaji ranije bili neotkriveni i podijagnosticirani, ali njihova realna zastupljenost je daleko premala da bi opravdala eksponencijalni rast psihijatrijskih poremećaja.

Sa svih strana zasipaju nas studije pojavnosti koje agresivno traže i “prepoznaju” psihičke poremećaje među pučanstvom. Marketinški se kreira “senzibilizacija” javnosti za pojedini poremećaj, a tko ga “prepozna” u sebe ili u bližnjeg, “osviješteno” promovira potražnju za psihofarmakom koji ga “liječi”.

Proširenjem dijagnostičkih kategorija i sniženjem praga za one koji imaju “poremećaj” preko noći je u ravan psihijatrijskih poremećaja ušao značajan udio osoba, praktički više od četvrtine odraslog pučanstva postalo je psihijatrizirano. Prvi put u povijesti pod povećalo psihijatrijske struke podvode se osobe koje do jučer nisu bile predmet psihijatrijskog interesa.

Kako je počela cijela priča

A cijela priča se ozbiljno počinje pričati početkom osamdesetih godina u Sjedinjenim Državama, otkad se sustavno javnosti plasira koncept o “psihičkim poremećajima kao bolestima mozga”.

Krovno državno stručno tijelo, Američka psihijatrijska asocijacija (APA), vodeći kliničari i sveučilišni profesori psihijatrije angažirano i korumpirano konceptu daju stručni legitimitet. Farmaceutske tvrtke financirale su plasman koncepta, Federalni nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH) pruža mu podršku vlade Sjedinjenih država, a Nacionalna alijansa za mentalne bolesti (NAMD) osigurala mu je moralni autoritet.

I time je složena shema za planetarno osvajanje psihofarmacima prvo Sjedinjenih Država, a potom i za njihov izvoz, prvo u zemlje prvog, razvijenog zapada, pa u zemlje drugog, nerazvijenog zapada, a na koncu i u tehnološki nerazvijene zemlje Trećeg svijeta.

Nažalost, sada već to otvoreno možemo reći, nakon više od tri desetljeća medijskog bombardiranja pučanstva o neurobiokemijskoj zasnovanosti ljudskog životnog funkcioniranja napravljena je nepopravljiva šteta načinu ljudskog razumijevanja vlastitog psihičkog i životnog funkcioniranja. U tu neuroznanstvenu fikciju kao svojevrsnu “emancipiranu predrasudu” povjerovale su prvo društvene elite s više školskih godina, a potom su one počele prosvjetiteljski širiti predrasudu prema nižim društvenim slojevima.

Antidepresivi riješavaju probleme?

Umišljaj da pozitivističkim redukcionizmom biomedicinskog psihijatrijskog pristupa modelski možemo rješavati naše životne probleme medijska promidžba farmaceutskih tvrtki upucala je u svijest ljudi kao samorazumljivu činjenicu.

A ona je pak onda počela u značajnoj mjeri oblikovati naše samorazumijevanje: razumijevanje sebe i emocionalnih stanja u koja zapadamo. Agresivna promidžba psihofarmaka konceptualno zagovara primjenu antipsihotika, antidepresiva i stabilizatora raspoloženja kao “konačnog rješenja” za takorekući psihičke poremećaje u cjelini.

 No, kako onda da se sukladno eksponencijalnom porastu potrošnje psihofarmaka istodobno dogodio epidemijski porast psihijatrijskih poremećaja, eksponencijalni porast invalidnosti zbog psihičkih poremećaja, do mjere da je stopa psihičkih poremećaja i invalidnosti zbog psihičkih poremećaja veća nego ikada u povijesti.

Jer, primjerice, i prije pojave nove generacije antidepresiva, ondašnji psihijatri su dakako davali jednako učinkovite stare antidepresive, no bitno rjeđe, bitno manjem broju osoba i u bitno užem indikacijskom području. Zapravo, indikacija za primjenu antidepresiva bila je tek psihotična depresija i tada tek kao adjuvatni psihofarmak.

U prošlosti puno manje depresivnih poremećaja

Prije eksponencijalnog porasta potrošnje SSRI antidepresiva, dakle prije konca osamdesetih godina, stručna literatura smatrala je depresivne poremećaje daleko rjeđima nego što se to utvrđuje danas. Depresivne poremećaje držalo se rijetkim, epizodičnim, dakle jednokratnim poremećajima dobre prognoze, koji se spontano razgrađuju liječili ih mi ili ne. Psihijatri su držali da depresija prolazi temeljeno sama od sebe, a od ondašnjih antidepresiva očekivalo se da njeno trajanje dodatno skrate.

No, otkad se na tržištu pojavila cijela paleta novih SSRI antidepresiva, uočeni su posvema novi trendovi u pojavnosti depresivnih poremećaja. Pojavnost depresivnih poremećaja počela je vrtoglavo rasti, depresivni poremećaji odjednom su postali poremećaji koji se tendiraju opetovati i kronificirati. Navedeno je pogodovalo distribuciji antidepresiva, tako da je u Sjedinjenim Državama 2008. godine antidepresive uzimalo 4% žena i 10% muškaraca starijih od 14 godina.

A Centar za prevenciju i kontrolu bolesti Sjedinjenih Država u izvještaju iz 2011. g. bilježi rast upotrebe antidepresiva za 400% u zadnja dva desetljeća. Antidepresivi su time postali najčešće korištena skupina lijekova među građanima Sjedinjenih Država u dobi od 18. do 44. godine. U 2008. godini je 23% žena u dobi od 40 do 59 godina koristilo antidepresive.

Marketing i reklama “pilule sreće”

Budući da su marketinški pronicljivo promovirani kao “pilule sreće”, postojalo je predočekivanje da oni otklanjaju depresivna stanja poput alkohola ili psihostimulansnih droga. Nažalost, oni koji su ih uzimali ubrzo su bili razočarani izostankom bilo kakvog pozitivnog djelovanja.

Kao učinke SSRI antidepresiva osobe koje su ih uzimale navode: letargičnost, gubitak libida, emocionalnu poharanost, tupilo, no u značajnog broja osoba antidepresivi uopće nemaju nikakvog psihoaktivnog učinka. Ako im je do instant-sreće, to jest ako zaista žele uzeti “pilulu sreće”, onda su to prije amfetaminski psihostimulansi (droge tipa “ecstasy-speed”).

A antidepresivi kao lijekovi ne samo da ništa ne liječe nego ne djeluju ni psihotropno. Za stare, nepravično odbačene, tricikličke antidepresive, znali smo da djeluju barem po nuspojavama, a ovim modernima bi prije od “pilule sreće” pristajao naziv “sveta voda”, koja nit’ odmaže, nit’ pomaže. Sukladno istraživanjima antidepresivi u nešto većoj mjeri od placeba otklanjaju simptome depresije (iako se osobno kroz godine kliničkog rada ni u to nisam uvjerio), ali za razliku od placeba imaju svoje nuspojave. Postavke koje su godinama prodavale antidepresive: da oni djeluju preventivno, sprječavajući nove epizode depresije, pa čak i stopu samoubojstava u osoba koje ih uzimaju; pokazale su se pukim marketinškim trikom i definitivno neutemeljenima.

Eksponencijalni porast potrošnje antidepresiva koincidira i pogodovao je eksponencijalnom porastu depresivnih poremećaja i njihovom prognostičkom pogoršanju. Naime, ispalo je da u osoba liječenih SSRI antidepresivima kratkoročno poboljšanje rezultira dugoročnim pogoršanjem, kronifikacijom i pogoršanjem depresivnih epizoda. Osobe s depresivnim poremećajima imaju puno bolju prognozu i ishod po pitanju psihosocijalne rehabilitacije ako nisu liječene antidepresivima, nego ako su liječene i bolje ishode ako nisu, nego ako jesu psihijatrijski liječene. Ispada da što više liječenja depresije i antidepresiva, to više depresije.

Osobno, nisam kliničkog dojma da antidepresivi štete, ali niti da koriste. Izbjegavam ih propisivati gdjegod mogu, osim kad osoba u problemu baš na njima inzistira. Zato, ako patite od depresije, a niste potraživali psihijatrijsku pomoć i uzimali antidepresive, još imate sasvim solidne izglede da se depresija sama od sebe razgradi po tipu “kako došla, tako o’šla“. No, ako nam se obratite za pomoć, značajno vam se umanjuju izgledi da dođete k sebi.

S rastom standarda i porast psihotičnih poremećaja

Da li se u zemljama razvijenog zapada unatrag 20 godina dogodio i događa epidemijski porast psihotičnih poremećaja? Odnosno, banalnije rečeno, da li s rastom standarda raste i broj ozbiljno psihijatrijski poremećenih osoba?

Sudeći po porastu potrošnje antipsihotika, to je više nego nedvojbeno. Naime, istovrsni porast potrošnje, recimo, antiepileptika sugerirao bi epidemijski porast epileptičnih poremećaja među pučanstvom. No, bit će naprosto jednostavnije i istinitije da smo mi, kao psihijatri, počeli antipsihotike prepisivati uvijek i svuda, i gdje treba i gdje ne treba.

Stopa psihijatrijske invalidnosti u Sjedinjenim Državama je u 1955., dakle u godini koja je prethodila pojavi prve generacije antipsihotika i antidepresiva i koja zapravo bilježi prethodno stanje, iznosila 213 osoba na 100.000 stanovnika.

Do 1987., dakle do godine pojave druge generacije antipsihotika i antidepresiva, dakle opet godine koja mjeri prethodno stanje, stopa umirovljenja zbog psihijatrijskih poremećaja narasla je na 543 osobe na 100.000 stanovnika. Budući da je potom upotreba novih antipsihotika i antidepresiva eksponencijalno rasla, rasla je i stopa psihijatrijske invalidnosti i umirovljenja, te je ona 2007. godine u Sjedinjenim Državama iznosila 1315 osoba na 100.000 stanovnika.

Dakle, riječ je o ukupno šesterostrukom porastu otkako smo počeli osobe s psihičkim poremećajima liječiti antipsihoticima i antidepresivima. Naravno da je za taj porast moguće zaslužno sve i sva, ali ne možemo se oteti dojmu da je i psihijatrijska praksa nemilog propisivanja tih farmaka u značajnom dijelu sukriva za taj porast psihičkog i socijalnog oštećenja ljudstva zemalja razvijenog zapada.

Studija oporavka pacijenata razvijenih i nerazvijenih zemalja

Prvu ozbiljniju planetarnu longitudinalnu anterogradnu studiju usporedbe ishoda tretmana shizofrenih poremećaja između razvijenih i nerazvijenih zemalja provela je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), naslovljenu “Internacionalna pilot-studija shizofrenije”, unutar koje su praćeni ishodi bolesti 12.012 pacijenata kroz petogodišnje razdoblje u devet baš po svemu različitih zemalja svijeta.

Rezultati su začudo nedvojbeno pokazali da su shizofrenici iz nerazvijenih zemalja imali bitno bolji stupanj kako kliničkog tako i socijalno-psihološkog oporavka. Primjerice, dvije trećine bolesnika iz Indije i Nigerije bile su bez klinički zamjetnih znakova bolesti nakon petogodišnjeg praćenja. Tako da su brojni psihijatrijski epidemiolozi zaključili da je život i tretman u okviru psihijatrijskog zdravstvenog sustava država razvijenog zapada prognostički nepovoljan čimbenik za oboljele od shizofrenije.

Sljedeća slična studija Svjetske zdravstvene organizacije pod naslovom “Determinante ishoda ozbiljnih psihijatrijskih poremećaja”, provedena na nešto manje od 1400 pacijenata iz deset različitih zemalja svijeta, bila je dizajnirana kao kontrolna “follow up” studija ranije spomenute “Pilot-studije shizofrenije” Svjetske zdravstvene organizacije. Praćeni je ishod oporavka nakon dvije godine u bolesnika s prvom epizodom shizofrenog poremećaja koja je u 86% slučajeva bila kraća od godinu dana.

Nalazi studije bili su suglasni s onima iz prethodne: značajno bolju stopu oporavka imali su pacijenti iz manje razvijenih zemalja. Naime, 63,7% pacijenata iz nerazvijenih zemalja nakon dvije godine bilo je dobro oporavljeno u kompletnoj remisiji, dok je to stanje doseglo tek 36,9% pacijenta iz zemalja razvijenog zapada. Uz spomenuti nalaz istraživači su utvrdili i činjenicu da je tek 15,9% pacijenata iz nerazvijenih zemalja kontinuirano uzimalo antipsihotike, a taj je postotak u zemljama razvijenog zapada iznosio 61%.

Na kratke staze bolju prognozu akutnog psihotičnog poremećaja imaju osobe liječene antipsihoticima, no sukladno cijelom nizu anterogradnih longitudinalnih istraživanja ispada da dugoročno životno bolje prolaze osobe koje psihotični poremećaj nisu liječile višegodišnjim uzimanjem antipsihotika. Iste supstance koje kratkoročno pomažu i liječe psihu, dugoročno je pustoše i prazne.

A svakako da eksponencijalni porast potrošnje antipsihotika koji se dogodio posljednjih dvadesetak godina na sreću nije posljedica epidemijskog rasta psihotičnih poremećaja, ali nažalost jeste posljedica činjenice da se na tržištu pojavila ta nova generacija tzv. atipičnih antipsihotika.

Početkom devedesetih farmaceutske tvrtke na tržište izbacuju novu generaciju tzv. atipičnih antipsihotika, marketinški promoviranih u ciljnom djelovanju kao bitno učinkovitijih, a u profilu nuspojava manje štetnih lijekova. Trebalo je proći 20 godina da bi se trend rasta njihova propisivanja zaustavio, da bi se potrošila marketinška snaga upucana u njihovo brendiranje, da bi kao struka shvatili da su oni u odnosu na dotadašnje “konvencionalne” antipsihotike “atipični” samo po cijeni (koja je, dakako, veća).

Liječnici i stručnjaci kao narkodileri

I što sada, e pa ništa, opet izio vuk magare: uvaženi stručnjaci koji su promovirali blagodati tih lijekova i za to, dakako, bili nagrađeni pokrili su se ušima, bave se drugim stvarima i čekaju umirovljenje. A farmaceutske tvrtke u čijoj se režiji spomenuti proces planetarno događao sada šute i prave se blesave, pravdajući se retorikom uličnih narkodilera: da su antipsihotike proizvodili jer je za njima postojala stručna potražnja (kao da upravo oni tu potražnju nisu više nego pronicljivo marketinški kreirali).

Tu već koje desetljeće stručno uvriježenu predrasudu o doživotnom uzimanju antipsihotika u osoba s ozbiljnijim psihotičnim poremećajem nalazi skorašnjih istraživanja ne potvrđuju. Na sreću, recentna istraživanja pokazuju da većina osoba s psihotičnim poremećajem ne mora, značajan dio mora antipsihotike uzimati godinama, a tek mali dio njih ih mora uzimati doslovce doživotno.

Nažalost, opća uvriježenost te predrasude, koja se pretvorila u samorazumljivu psihijatrijsku mantru o doživotnom liječenju, imala je za posljedicu prognostičko pogoršanje ishoda psihotičnih poremećaja, dakle jatrogeno izazvano pogoršanje kvalitete života osoba s psihotičnim poremećajima.

Dakako da su do zaključaka sličnih ovima intuitivno dolazili i sami psihijatrijski pacijenti. Na kraju krajeva, budući da su svakodnevno uzimali psihofarmake, znali su iz prve ruke kako oni djeluju i što im rade. No, o tome nerado svjedoče jer su u inferiornoj poziciji ako odbiju suradnju s psihijatrijom kao agenturom socijalne kontrole, te mogu ostati bez svog rentnog interesa: bolovanja, invalidnosti, invalidnine, socijalne pomoći i sl.

Osobe s psihotičnim poremećajem imaju bolju prognozu i višu razinu psihosocijalne rehabilitacije ako ne uzimaju antipsihotike na duge staze. S druge strane, ne samo da dugotrajna upotreba neuroleptika izaziva atrofije mozga, već i druge tjelesne nuspojave poput kardiovaskularnih bolesti i dijabetesa, do porazne činjenice da osobe koje dulji niz godina uzimaju antipsihotike žive i do petnaestak godina kraće od ostatka pučanstva.

Zapravo, poprilično je razumljivo da dugoročno, višemjesečno, pa i višegodišnje bombardiranje mozga bilo kojim od psihoaktivnih lijekova izaziva nepopravljiva oštećenja mentalnog funkcioniranja, barem u dijela, ako ne i u većine osoba koje ih uzimaju.

Psihofarmaci, baš kao droge i alkohol, kada na pojavnoj razini olakšavaju i ugađaju mentalnom funkcioniranju, to zapravo čine na način da ga oštećuju. Psihofarmaci umanjuju emocionalnu patnju u pravilu na način da zatupljuju mentalno funkcioniranje u cjelini. Za sada nije otkrivena psihoaktivna supstanca koja bi popravljala ili još bolje poboljšavala funkcioniranje mozga. Dakako da je marketing psihofarmaka povremeno pričao svašta, to jest tvrdio da bi neke supstance mogle na neurone mozga djelovati “neuroprotektivno” ili, štoviše, “neuroplastično”, no to se ipak pokazalo kao puka tlapnja (no bitno je da su farmako-tvrtke prodale koji farmak više).
 
Psihiatrija: Recept za nasilje

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

Da psihofarmaci djeluju na način da “liječe” nije baš lako dokazati, ali neporecivo je da, budući da je riječ o psihoaktivnim supstancama, djeluju na način da jedno poremećeno psihičko funkcioniranje mijenjaju i prekrivaju drugim, umjetno izazvanim i poželjnijim.

Stanje “poremećaja” mijenja se za stanje “pod utjecajem”. I premnoge osobe izražavaju se pozitivno o ovom umjetno farmakom izazvanom stanju svijesti i preferiraju ga u odnosu na stanje njihove psihičke patnje. Kao droge i alkohol, i psihofarmaci djeluju različito između sebe i različito na različite ljude.

Tako antipsihotici zatupljuju, osiromašuju i usporavaju emotivni i misaoni život, što može biti blagotvorno u osoba pod utjecajem psihotičnih proživljavanja.

Anksiolitici i hipnotici izazivaju stanje opuštenosti i ugodne drijemljivosti, što umanjuje nemir i tjeskobu.

Dok antidpresivi zapravo nemaju bitnijeg psihoaktivnog učinka, izuzev placebo-učinka (ma što god marketing farmaceutskih kuća o tome tvrdio).

Prva dva desetljeća po otkriću psihofarmaka, koncept razumijevanja njihovog djelovanja i primjene bio je koncept psihoaktivne supstance, koja umjetno izaziva stanje koje potiskuje ili maskira ono neželjeno. Kao što se ne drži da analgetik liječi već tek suzbija bol, tako se nije držalo ni da psihofarmaci išta liječe već samo prekrivaju ili zamjenjuju neželjeno za željeno (ili barem manje neželjeno) psihičko stanje.

Tek se tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća zbiva konceptualno rebrandiranje službene percepcije psihotropnih lijekova, i to bez značajnije znanstveno-empirijske potvrde: one se od psihoaktivnih supstanci pretvaraju u lijekove za pojedine psihičke poremećaje.

Liječenje neurobiokemijskog unutarmoždanog defekta

Pronicljivi marketing farmaceutskih kuća uspio je krajnjim korisnicima prodati novi koncept uzimanja psihokativnih lijekova. Dotadašnji koncept uvjeravao ih je da psihoaktivni lijekovi samo simptomatski ublažuju njihove tegobe, dok je novi koncept nudio ne tek simptomatsko ublaženje nego i navodno liječenje neurobiokemijskog unutarmoždanog defekta. Tom promjenom marketinškog koncepta jedni te isti lijekovi prestaju biti psihoaktivne supstance i postaju psihofarmaci, tvari koje navodno nešto i “liječe”.

Strategije proizvođača psihofarmaka na različite načine su etapno doskakale činjenici brzog zasićenja tržišta svojim proizvodima. Svakako da bi prvo lijek plasirale bolesnima, a potom radili na prosvjetiteljskim javnozdravstvenim inicijativama “otkrivanja” “oboljelih” koji toga još nisu ni svjesni, a potom i proširenja dijagnostičkih kriterija za postojeće psihičke poremećaje, čime su došle do “novootkrivenih” tržišta za plasman lijeka.

 Jer marketing lijeka najbolje se vrši kroz marketing bolesti, ili izravnije kazano: lakše je prodati lijek ako je prethodno prodana bolest. A nema medicinske grane kojoj je lakše izmisliti novu bolest do psihijatrije. Ni to doduše nije baš tako lako kako se čini, ali je opet znatno lakše no u drugim medicinskim granama.

A nakon što su iscrpljena tržišta za “nove” i “proširene” postojeće bolesti, nezajažlljivi profitni interes farmaceutskih tvrtki marketinški je krenuo u uvjeravanje, to jest “javnozdravstvenu senzibilizaciju” pučanstva da lijek liječi ne samo bolest već i predznakove bolesti, to jest da onemogućuje da predznaci postanu znaci bolesti, čime se dodatno proširuje tržište za farmak.

Pohlepa farmaceutskih kompanija

No tko je gladan taj je uvijek i pregladan, pa je i nakon tog manevra valjalo širiti tržište, to jest potrebu za farmakom. U tu svrhu valjalo je odustati od prvotno potrebne, a sada već ograničavajuće postavke “jedan lijek-jedna bolest” u korist teze “jedan lijek-više bolesti”, u korist daljnjeg širenja indikacionog područja primjene lijeka.

Sjetimo se kako je samo nova generacija antidepresiva, koji nakon što su osvojili, ali i potrošili prethodno prenapuhano tržište depresivnih poremećaja, krenuli u osvajanje tržišta anksioznih poremećaja. Naime, od pedesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća anksioznost i njoj supripadna stanja napetosti, nervoze, nemira i stresa su po socijalnoj prodornosti bili najzastupljeniji oblici afektivne patnje.

Od devedesetih godina na ovamo zbiva se proces promidžbe depresije kao dominantnog oblika psihičke patnje zapadnog ljudstva radi kreiranja tržiša za nove antidepresive. U tom smislu se prethodno pobrojana izvorno anksiozna stanja pridružuju podtipovima kliničke slike depresivnih poremećaja. Osobe koje su se u sedamdesetih tužile na napetost i nervozu, iste su u devedesetima “prepoznali” kao pojavne znakove temeljno depresivnih poremećaja.

Devedesetih se također doslovce rebrandira manično-depresivna psihoza na način da se dekonstruira: po opsegu proširuje a po sadržaju ublažuje, i konstruira se današnji bipolarni spektar poremećaja, a sve kako bi se stvorilo i proširilo tržište za atipične anitpsihotike, SSRI antidepresive i stabilizatore raspoloženja.

No da bi iz depresivnog ušli u anksiozni spektar poremećaja, trebalo je prethodno stare psihofarmake rebrendirati za novu lepezu poremećaja. Stoga ih se preko noći prestalo nazivati antidepresivima, te oni odjednom postaju “inhibitori ponovne pohrane serotonina” i dobivaju novo indikaciono područje primjene i kod različitih anksioznih poremećaja.

Rebrendiranje

Kroz novo rekonceptualiziranje starih bolesti farmaceutske tvrtke nastoje stare psihofarmake rebrendirati za nove dijagnostičke indikacije. Od starog marketinškog koncepta “za jednu bolest jedan lijek” krenulo se prema konceptu “jedan lijek za više ili sve bolesti”. U tom smislu se neizravno priznaje da lijekovi za psihičke poremećaje nisu psihofarmaci u doslovnom smislu riječi, budući da ništa ne liječe, već prije psihotropne supstance.

Zato ih je i bilo moguće rebrendirati, jer svojim arteficijalno izazvanim stanjem prekrivaju postojeće a neželjeno inherentno psihičkom poremećaju. Danas se zapravo psihofarmaci propisuju za sva psihička stanja, svima kojima ta umjetno izazvana stanja pomažu, odnosno svima koji ih narkofilski doživljavaju pozitivnima.

U tom smislu i psihofarmake možemo smatrati legalnim drogama, koje psihijatri daju pacijentima kako bi im život bio lakši i ljepši. I ako im je od lijekova bolje, u tom smislu im je bolje.

Konzumenti lijekova kao ovisnici o drogama

E pa u tom smislu se u osoba s težim oblicima psihičkih poremećaja kondicioniranjem učvrstio uvjetni refleks između životnog stresa i potrebe da se rasterećenje dosegne kroz uzimanje psihofarmaka. Ta zloćudna formula: stres + psihofarmak = rasterećenje, na kraju dovodi do stanja kada se već samo stanje nesediranosti lijekovima doživljava kao stres.

Napose osobe, koje uspješno otklanjaju pojedine psihičke tegobe posežući za lijekovima, vrlo brzo o njima razvijaju ovisnost. Iz prve ruke doživljeno iskustvo farmako-sedacije, koje kao rukom odnosi podliježeću napetost, samo po sebi biva okidačem i pozitivnom potkrijepom daljnjem pregutavanju psihofarmacima.

A budući da je olakšanje koje lijekovi pružaju praktički momentalno, psihički poremećena osoba ni ne stigne se protiv tegoba boriti zrelijim mehanizmima obrane. I oni polako s vremenom kopne, a daljnje tabletiranje se učvršćuje kao jedino sredstvo borbe protiv izazova vanjske i unutrašnje stvarnosti.

Psihofarmaci na kraju osobi s psihičkim poremećajem postaju, kao i ovisnicima droga, jedino sredstvo za dosezanje narušene psihičke ravnoteže. Posezanje za farmacima postaje njihov kruti uvjetni refleks koji se automatski reaktivira u prisustvu svakog podražaja koji iole povisuje duševnu napetost.

Iz tog razloga psihofarmaci nikako nisu tek simptomatski ventil za opuštanje, zaborav ili bijeg od životnih problema, nego moćna psihoaktivna sredstva, s na duge staze jakim adiktivnim potencijalom (čega su, ne budimo naivni, farmaceutske tvrtke više nego svjesne).

Mozak se sam iscjeljuje

Ali ma koliko god to farmaceutskim tvrtkama ne odgovaralo, naši mozgovi ili starinski kazano naše duše imaju samoiscjeljujuće kapacitete, u koje moramo imati povjerenja i suzdržati se da ih preranom psihofarmakološkom intervencijom ne osujetimo.

No indoktrinacija struke biomedicinskim modelom i farmakološkim pristupom je tolika da situacija u kojoj je “ne davanje lijeka zapravo lijek izbora”, u psihijatrijskoj kliničkoj svakodnevici više nego rijetka. Makar bi s obzirom na narav tih lijekova trebala biti pravilom, ona je iznimka. Iz istog razloga, mi primjerice nemamo propisane indikacije kad je neliječenje zapravo svojevrsno liječenje izbora, ili pak kad je nefarmakološko liiječenje liječenje izbora.

Jer propagandi usprkos, psihofarmaci ne mogu biti neuroprotektivni. Sve psihoaktivne supstance štetne su svojim izravnim ciljnim djelovanjem i štetne su svojim neizravnim djelovanjem kroz nuspojave. Ne postoji supstanca koja bi bila vitaminski tonik i regenerator mozga, kako bolesnog tako i zdravog.

U farmako-marketingu nove psihofarmake se promicalo kroz analogiju s inzulinom kojim korigiramo manjkavo lučenje tijelu prirođenog inzulina. No mi inzulin ne dajemo napamet, na osnovu kliničke intuicije, već endokrinolog minuciozno nadoknađuje uvijek prethodno laboratorijski točno utvrđenu razinu manjka inzulina.

U osoba s psihičkim poremećajima, mi laboratorijskom dijagnostikom u punktatu likvora ne utvrđujemo manjak ili suvišak pojedinog neurotransmitera. Nego pretpostavno zaključujemo da budući su neka istraživanja pokazala da osobe s određenim oblikom psihičke patnje imaju disbalans pojedinog transmitera, da i osoba u koje zamijećujemo manje-više sličan grozd tegoba unutarmoždano pati od istog disbalansa.

No za razliku od upravo zato neprilične inzulinske metafore, mi taj manjak nismo dokazali ali ga pretpostavljamo i sugeriramo uzimanje psihofarmaka koji korigiraju taj navodni disbalans, ne znajući što on tu još zapravo radi. Štoviše, nalažemo da se taj farmak ima uzimati mjesecima ako ne i godinama. Ovdje se vidi koliko su staklene noge naše ekspertnosti, i koliko je naša struka zapravo svojevrsni “mumbo-jumbo” science. Nažalost, jedini neurobiokemijski disbalans koji se tu neopozivo desio je onaj koji smo mi jatrogeno liječenjem izazvali.

A što zapravo psihofarmaci čine većini nepoznatih neurotransmitera, neurona i interneurona, mi koji ih ljudima propisujemo nemamo blagog pojma. Mi ne znamo ni zašto oni djeluju kod jednih, a ne djeluju kod drugih osoba s istim poremećajem. Niti znamo zašto pojedini lijekovi stanovito razdoblje primjene djeluju, a potom više ne djeluju. Tako da je zaključno mnogo toga oko psihofarmaka podložno kritici, no jedno je neupitno: psihofarmaci dokazano djeluju na način da farmaceutskim tvrtkama pribavljaju enorman profit.

Zato kada se odlučimo preporučiti lijekove osobama koje nam se obraćaju za pomoć, stručno odgovorno je upozoriti ih da baš pouzdano i ne znamo što te supstance zapravo čine njihovim mozgovima, ali da im sigurno ne čine dobro. No da bi im one na kratke staze i u što manjim dozama mogle pomoći, te prekriti, potisnuti i tako “razriješiti” aktualno neželjeno psihoemotivno stanje.
 

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)