Da, da da! Slušajte ono što vam Vlada priča, što vam znanstvenici u službi korporacija pričaju, slučajte liječnike koji danas samo gledaju profit, oni vam žele najbolje! Naravno to nije istina, njihove priče trebamo kritički promatrati i uzeti sa rezervom

Donosimo vam tekst u kojem ćemo prikazati da je najveći neprijatelj danas modernom čovjeku koji kritički razmišlja i koji analizira društvo, zapravo ZNANSTVENIK! Pogledajmo što oni misle o građanima koji se ne želi cijepiti, koji znaju za chemtrailse, te su svjesni da HAARP postrojenja ne služe kao kuhalo za kavu:

Znanstvenici kažu da je prosječan građanin, od pojave interneta krajem 90-ih, naprosto zapljusnut “new age čudesima” na dnevnoj razini.

Hrvatska javnost zadnjih je godina izložena poplavi pseudoznanstvenih teorija o alternativnim oblicima liječenja te paranoji zbog navodne onečišćenosti hrane, zraka i vode, koje mediji nekritički šire i populariziraju, smatraju hrvatski znanstvenici.

Upravo medije, ali ponajprije gotovo svima dostupan internet, smatraju uzrokom niske razine društvene odgovornosti i znanstvene nepismenosti stanovništva, odbijanja cijepljenja i kemoterapije, kojima danas svjedočimo.

Na svim našim televizijama, u novinama i na internetu, pseudoznanstvenici nude našoj intuiciji uvjerljiva, ali znanstveno nedokazana i nedokaziva rješenja. Plaše nas trovanjima iz aviona, GMO hranom i zračenjem mobitela, a propagiraju liječenje homeopatijom i bioenergijom, metodama koje nisu zadovoljile nijedno ozbiljno znanstveno testiranje, tvrde fizičari s Instituta Ruđer Bošković Saša Ceci i Dario Hrupec, koji su kao popularizatori znanosti u razgovoru za Hinu pokušali “razotkriti pozadinu poplave alternativnih liječenja i teorija zavjere u Hrvatskoj”.

Neposredan povod za razgovor bio je slučaj smrti devetogodišnjeg dječaka u Rijeci, nakon što su roditelji odbili liječenje kemoterapijom.

Znanstvenici kažu da je prosječan građanin, od pojave interneta krajem 90-ih, naprosto zapljusnut “new age čudesima” na dnevnoj razini. Prodavači magle pritom računaju na “slabost našeg mozga” koji će puno prije povjerovati u osobna svjedočanstva, nego u znanstvene činjenice – da se npr. od cjepiva ne može dobiti gripu ili da se rak liječi kemoterapijom, a ne bioenergijom. U Hrvatskoj ne postoji dovoljna razina društvene odgovornosti da bi se ljudima trebalo prepuštati da sami odlučuju hoće li se liječiti konvencionalno ili alternativno, pogotovo kada je riječ o djeci i opasnim zaraznim bolestima, smatra Ceci.

Njegov kolega Hrupec uzroke vidi u tome što kroz obrazovni sustav ne potičemo dovoljno skepticizam i kritičko mišljenje, tako da ljudi lako nasjedaju na “svakakve budalaštine koje se objavljuju po medijima”.

Paranoja oko cijepljenja

Kao banalan primjer Ceci iznosi cijepljenje protiv gripe koje ljudi masovno odbijaju, uključujući i one najugroženije – starije od 65 godina. U pozadini su nerijetko teorije zavjere o trovanju cjepivom kako bi farmaceutska industrija imala tržište za svoje lijekove ili paranoja koju šire pojedinci tvrdeći da su upravo od cjepiva “dobili gripu ili reakciju kakvu u životu nisu imali”.

Nevjerojatno, ali ljudi će prije povjerovati takvom jednom osobnom svjedočenju nego svim znanstvenim dokazima, poput onih da se od cjepiva ne može dobiti ni gripu ni autizam, kažu znanstvenici. (ovdje bi bilo lijepo da su naveli izvor tih istraživanja, no znanstvenici ne žele objaviti ni kemijski sastav cjepiva, a kamoli provesti istraživanje o autizmu)

Aktualni otpor cijepljenju i djece i odraslih koji je u zadnje vrijeme poprimio ogromne razmjere, specifičan je, kažu, i po tome što se širi preko društvenih mreža, a ljudi ga često ne zastupaju iz osjećaja da se “u svetom ratu bore za pravu stvar”.

“To su entuzijasti koji su došli do zaključka da je cijepljenje opasno. Dio njih ozbiljno vjeruje u razne teorije zavjere, možda imaju najbolje namjere i želju da prosvijetle. Nije isključeno da su roditelje, koji su nedavno odbili kemoterapiju za teško bolesno dijete, pogrešno informirali ljudi koji su im htjeli pomoći”. Mediji bi trebali više prostora otvoriti za razotkrivanje takvih zabluda, umjesto da obmanjuju javnost znanstveno odbačenim bedastoćama, primjerice o tome kako “molekule vode nešto pamte”.

Placebo i nocebo

No, nisu svi alternativci dobronamjerni entuzijasti. Dapače, značajan dio njih vješto manipulira ljudima radi vlastitih, vrlo konkretnih, interesa.

Tako se, plasiranjem priča o štetnosti farmaceutskih proizvoda, neionizirajućeg elektromagnetskog zračenja ili glutena u hrani izaziva tzv. nocebo efekt. Čitatelj se počne osjećati loše samo zbog jakih sugestija plasiranih preko prikrivenih oglasa na društvenim mrežama ili forumima. Tamo se, naravno, nude i razni “alternativni” proizvodi ili tretmani s placebo efektom – kratkotrajnim poboljšanjem izazvanim sugestijama, tvrdnjama navodnih stručnjaka i tobožnjim osobnim svjedočanstvima.

Neke od takvih jednostavnih i brzih izliječenja nude homeopati i bioenergetičari za koje znanstvenici tvrde da su “obični prodavači magle”.

Hrupec tako homeopatiju povezuje s astrologijom, navodeći ih kao tipičan primjer pseudoznanosti.

“Astrolozi, homeopati i iscjelitelji ne propituju i ne testiraju svoje metode jer i bez toga ‘dobro žive od svog posla’. Znanstvene metode uvijek iznose statistiku o svojoj učinkovitosti, u homeopatiji i iscjeljivanju – statistika je nepoznata. Iznosi se uvijek konkretan primjer osobe kojoj se pomoglo, a koliko je onih kojima se nije pomoglo – to nitko ne zna”.

Na primjedbu da mnogi ljudi tvrde da im je bioenergija pomogla, Ceci navodi jedan od mogućih scenarija: “Neka osoba s pogrešnom dijagnozom ili prolaznim tegobama dođe kod bioenergetičara. Nakon prvog tretmana zbog placeba odmah osjeća poboljšanje. Nakon nekoliko tretmana tegobe nestanu (nestale bi ionako), a nove medicinske pretrage potvrđuju da bolesti više nema (jer je nije ni bilo). Koliko će takvih ljudi biti potpuno uvjereno da ih je bioenergija izliječila. I koliko će oni drugih ljudi uvjeriti tim svojim osobnim svjedočanstvom”, pita autor popularno-znanstvenog bloga Blesimetar i jedan od autora HRT-ove znanstvene emisije “Treći element”.

Da sam bioenergetičar, kaže Ceci, i da iskreno vjerujem da pomažem ljudima, otišao bih u neku medicinsku instituciju koja bi to znanstveno provjerila “slijepim pokusom”, što znači da bih bio zakriven zaslonom tako da pacijent ne vidi kada djelujem. “Tako funkcionira znanost. Napravljen je niz takvih pokusa i nikad nitko do sada preko zaslona nije uspio osjetiti bioenergiju – toplinu i peckanje, koju pacijenti navodno osjećaju tijekom tretmana”.

Strah od glutena

Među aktualnim paranojama mjesto je našlo i plašenje građana glutenskom i genetski modificiranom hranom, dok se za skupe novce prodaje bezglutenska hrana kao i ona “organski uzgojena”. Pritom se ignoriraju rezultati “slijepih pokusa” – ljudi koji nemaju celijakiju (preosjetljivost i alergiju na gluten) jednako reagiraju na hranu sa i bez glutena.

U pravoj histeriji oko navodnog trovanja nacije genetski modificiranom (GM) hranom zanemaruje se činjenica da su istraživanja i razvoj GM organizama toliko skup i zahtijevan postupak da do danas na svjetskom tržištu postoji tek šačica GM vrsta, među kojima je vrlo raširena proizvodnja GM pamuka i soje. GM uzgoj popularnu i jeftinu hranu može obogatiti vitaminima, a jedino loše što može sadržavati – neki su alergeni, kakve uostalom imaju i jagode, lješnjaci… No, GM rajčice, krumpira, paprike i patlidžana više nema nigdje u svijetu. Nemoguće ih je naći u trgovinama čak i u SAD-u, a kamoli u našim trgovinama.

“Desetljećima se mijenjalo gene i stvaralo hibride ozračivanjem usjeva radijacijom, čime su se stvarale nekontrolirane promjene DNK. Od toga se nije radio problem iako tamo nismo imali pojma koji će se sve geni izmijeniti. A sad kad se to radi kirurški precizno, pa je sve novo što nastane potpuno kontrolirano, odjednom je nastala potpuna panika. Meni je to neobjašnjivo”, kaže Ceci.

Teorija zavjere o chemtrailsima

U nizu apsurdnih teorija zavjere kojima se bombardira hrvatsku javnost preko društvenih mreža, posebno mjesto zauzima teorija o chemtrailsima, po kojoj nas tajne organizacije ili udružene svjetske vlade iz zrakoplova zaprašuju toksičnim tvarima kako bi nas lakše kontrolirale, izazvale bolesti i tako smanjile broj stanovnika.

Fizičari pak kažu da su tragovi na nebu nakon prolaska aviona samo kondenzirana vodena para, nastala na visinama iznad pet kilometara, s kojih je apsolutno nemoguće nešto kontrolirano ispustiti. “Na takvim visinama nemoguće je kontrolirati – gdje bi, kada i u kojim količinama na zemlji završio tako ispušteni agens. Ako nas baš netko želi trovati, zar ne bi bilo jednostavnije da otrov ispusti u vodovod”, pitaju znanstvenici.

“Chemtrailsi su jedna od najvećih budalaština u pseudoznanosti. Nevjerojatno je da postoje ljudi koji u to vjeruju, posebno političari, poput Mirele Holy, koja je 2010. u Saboru postavila zastupničko pitanje o chemtrailsima. To je čisto podilaženje ljudima i pokušaj da se preko ovakvih priča prikupi što veći broj simpatizera”, ističe Hrupec.

Pseudoznanstvena glupost

U konačnici znanstvenici smatraju da svi navedeni otpori cijepljenju i medicini, propagiranje alternative i plašenje raznim teorijama zavjere pokazuju urušavanje znanstvene pismenosti hrvatskog stanovništva, koje se, preko novih komunikacijskih tehnologija, sve više okreće pseudoznanosti.

Da bi se situacija promijenila, potrebni su nam, kažu, bolji nastavnici znanstvenih predmeta, ali i što neovisniji znanstvenici, kojima radno mjesto ili financiranje istraživanja ne ovisi o stranci na vlasti ili profitu neke privatne tvrtke. Takvi znanstvenici mogu onda jasno i javno reći kad je neka popularna teza ili proizvod pseudoznanstvena glupost koja u najboljem slučaju proizvodi placebo efekt.

Potrebni su i mediji, svjesni važnosti točnog informiranja, čak i kad je sitna dezinformacija ili čak potpuna laž javnosti puno zanimljivija i prihvatljivija. I, naravno, treba nam javnost koja će biti dovoljno kritična i tražiti od medija da postavljaju sva moguća pitanja i političarima i znanstvenicima i tvrtkama, ali i dovoljno educirana da prepozna točan odgovor kad ga dobije, i dovoljno društveno odgovorna da ga prihvati čak i onda kad joj nije baš po volji.

Može li se tako što realno postići? “Stvarno nemam pojma”, kaže Saša Ceci, “ali mislim da vrijedi raditi na tome”.
 
(jutarnji.hr/uredio:nsp)

U masovnim medijima sve se više eksponiraju potplaćeni znanstvenici kojima pomalo već na živce idu oni ljudi koji bi htjeli zdravo živjeti, ne cijepiti svoju djecu, disati čisti zrak i gledati čisto nebo bez chemtrails tragova. Ti isti proglašavaju ljude luđacima, laicima, kvaziznanstvenicima i teoretičarima zavjere. Ovo je jedan od primjera…

“Slušam ljude koji tvrde da ne žele cijepiti svoju djecu jer se boje da to ugrožava njihove živote. No, te iste ljude možete vidjeti kako šalju SMS poruke dok voze čime direktno ugrožavaju živote svoje djece koja sjede na stražnjem sjedištu automobila. Stoga se postavlja pitanje je li odluka o necijepjeljenju rezultat uvjerenja ili istinski racionalnog promišljanja što je zdravo, a što nije za dijete” – propituje dr. Marija Brajdić Vuković, sociologinja znanosti i tehnologije s Hrvatskih Studija u Zagrebu.

Sve brojniji pokret roditelja koji se protive cijepljenju svoje djece samo je jedan od pokazatelja širenja antiznanstvenog raspoloženja u Hrvatskoj. Među tim trendovima, koji su kod nas “uvezeni” sa Zapada, identificirali smo i histeriju protiv genetski modificiranih organizama (GMO), rastuće tržište različitih alternativnih terapija i pripravaka za liječenje raka, ali i ostalih bolesti, protivljenje istraživanju nafte i plina u Jadranu, ali i gradnji bilo kojeg energetskog postrojenja, uključujući termoelektrane i nuklearku, te širenje teorija zavjera poput one chemtrailsima, odnosno da se putem zrakoplova šire određene toksične tvari koje kod ljudi izazivaju različite bolesti.

Hrvati su na dobrom putu da krenu u rat protiv znanosti – smatra dr. Dario Hrupec, fizičar sa Instituta Ruđer Bošković i poznati popularizator znanosti u Hrvatskoj. Naglasio je kako se ozbiljan rat protiv znanosti već vodi u nekim američkim saveznim državama čemu je nedavno National Geographic posvetio priču s naslovnice. U širenju antiznanstvenog raspoloženja u Hrvatskoj naši sugovornici vide više razloga: od slabe znanstvene pismenosti našeg stanovništva, obrazovnog sustava koji favorizira puko memoriranje podataka do novih komunikacijskih tehnologija koje olakšavaju širenje psuedoznanosti.

Ključan je problem što s razvojem novih tehnologija na internetu možete doslovce naći potvrdu za sve u što sami vjerujete, a onda se pojavljuju i osobe koje na tome izrazito profitiraju. Stvori se histerija, kao na primjer u slučaju cijepljenja. I onda jedna osoba, koja je protivnik cijepljenja, postane moćnija nego 100 liječnika koji iznesu znanstvene argumente u prilog cijepljenja – rekla je dr. Brajdić Vuković.

Slično misli i Hrupec. – Bolja komunikacija, veća sloboda govora i porast građanskih inicijativa imaju i svoj nusproizvod – lakše širenje kontraznanja: pseudoznanosti, pseudopovijesti, nadrilječništva i teorija zavjera. Druga je stvar, puno ozbiljnija, porast utjecaja pseudoznanosti na društvo. A on je, rekao bih, izravno povezan s trajnim porastom kozervativizma u Hrvatskoj – istaknuo je Hrupec. On smatra kako bi se ozbiljan rat protiv znanosti u Hrvatskoj počeo kad bi protuznanstveno nastrojene skupine dobile utjecaj na školske programe i uspjele diskreditirati znanstvenu metodu i objektivnost. – Tada bi vjerojatno uslijedile zabrana podučavanja teorije evolucije, zabrana cijepljenja i mnoge druge stvari koje su u svojim antiutopijskim djelima opisali Orwell, Huxley, Bradbury, Zamjatin, Brešan i drugi – dodao je Hrupec.

Dr. Marija Brajdić Vuković, pak, smatra kako je kampanja protiv uvođenja Zdravstvenog odgoja u Hrvatskoj predstavljala neki oblik pravog rata protiv znanosti.

Protiv kurikuluma Zdravstvenog odgoja, koji su napravili znanstvenici i stručnjaci, pobunile su organizacije koje su iznosile vrijednosno utemeljene stavove. Slično je bilo i s Građanskim odgojem. Možemo primjetiti da se već polako kod nas sada u obrazovni sustav miješaju partikularne vrijednosti jedne religije i načina viđenja svijeta i pokušavaju promovirati kao univerzalne vrijednosti u općem u javnom obrazovanom sustavu. Znanost, koja bi trebala biti temelj obrazovanja u javnom obrazovnom sustavu tako polako gubi bitku na nekim područjima, i to je opasno – zaključila je dr. Brajdić Vuković.

Pokret protiv cijepljenja

Panika koja je stigla s 10 godina zakašnjenja

Taj pokret na Zapadu je u usponu od 1998. godine kada je medicinski časopis Lancet objavio studiju dr. Andrewa Wakefielda u kojoj se sugeriralo da kombinirano cjepivo MMR protiv ospica, zaušnjaka i rubeole može izazvati autizam i Chronovu bolest.

Iako su navodi iz studije pobijeni, a ona kasnije povučena iz Lanceta, nastala je panika koja je sa zakašnjenjem od desetak godina stigla i do naše zemlje. Roditelji koji ne žele cijepiti svoju djecu sve su brojniji u Hrvatskoj pa su necijepljena ili djelomično cijepljena djeca postala svakodnevica i u našim pedijatrijskim ambulantama. Tako je nedavno objavljeno istraživanje znanstvenika Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koje je obuhvatilo 833 ispitanika, pokazalo kako čak 57,9 posto hrvatskih roditelja i onih koji će to tek postati ne bi cijepilo svoju djecu nekim od trenutno obaveznih ili preporučenih cjepiva.

Smatram da porast nepovjerenja prema liječnicima i cjepivima ima tri glavna uzroka: nepovjerenje građana prema državnim institucijama, nerazumijevanje znanosti, znanstvenih metoda i nekritičko razmišljanje te nekvalitetno novinarstvo – rekla je imunologinja dr. Vanda Juranić Lisnić s Medicinskog fakulteta u Rijeci.

Naši građani imaju vrlo slabo povjerenje u državne institucije i posljedično i u struku. Nije ni čudo da je povjere nje toliko nisko uzevši u obzir da je gotovo svaka državna institucija u Hrvatskoj bila pogođena barem jednom aferom. Kako nakon toga vjerovati stručnjaku da je stručan ili državnoj instituciji da radi nešto zbog vaše koristi? – propituje dr. Juranić Lisnić. Naglasila je kako je, srećom, vakcinacija područje biomedicine koje je jako dobro i detaljno istraženo.

Za svaku pojedinu vakcinu može pronaći veliki broj znanstvenih radova i studija, koje bilo kojem građaninu, unatoč eventualnom nepovjerenju prema hrvatskim institucijama i hrvatskim stručnjacima, omogućavaju uvid u neovisne dokaze. A ti dokazi upućuju na to da je vakcinacija jedan od najvećih uspjeha moderne medicine i zaslužna za potpuno iskorjenjivanje nekih zaraznih bolesti – zaključila je dr. Vanda Juranić Lisnić.

HISTERIJA PROTIV GMO-a

Sustavno i dobro isplanirano plasiranje laži

Iako Hrvatska ima jedan od najrestriktivnijih zakona o genetski modificiranim organizmima u EU, histerija protiv GMO-a ne jenjava. Tako ankete javnog mnijenja pokazuju kako se gotovo 70 posto Hrvata protivi genetski modificiranim organizmima.

Hrvatska je javnost već više od dva desetljeća izložena sustavnom i dobro isplaniranom prikazivanju neistina, poluistina i iskrivljenih činjenica o tehnologijama rekombinantne DNA. Nekolicina nazovistručnjaka, faktički bez ikakvih stvarnih kompetencija u ovom području, nametnula se kroz medije javnosti kao čuvari naših starih vrijednosti, starih autohtonih sorti, čistog okoliša, zdravlja i boljitka opće populacije, demistifikatora zavjera multinacionalnih kompanija i nekakvih zloćudnih centara moći – komentirao je dr. Hrvoje Fulgosi.

Populistički su političari i neke nevladine udruge bez puno razmišljanja uskočili na ovaj vlak i lukavo povezali borbu protiv GMO-a s njihovom brigom za naciju i državu. Oni koji su pokušavali objektivno tumačiti tehnologiju obilježeni su gotovo kao protudržavni elementi, antikristi i plaćenici – rekao je Fulgosi.

Naglasio je kako je GMO postala kratica i sintagma za sve odvratno, bezukusno, patvoreno, otrovno, pogubno za okoliš, protunacionalno. No, znanstveni pravorijek o GMO je posve drukčiji od histerije u našoj javnosti.

Bez pretjerivanja mogu reći da su genetski modificirani organizmi i proizvodi koji sadrže njihove sastojke najtemeljitije provjeravani proizvodi koji se mogu naći na tržištu EU. Bezbrojna državna tijela, agencije, laboratoriji, veliki europski znanstveni projekti, neovisni stručnjaci, javnost, svakodnevno već godinama prate svako, i najmanje, odstupanje ili promjenu koja bi mogla pokazati, potvrditi ili predvidjeti trenutne, odgođene ili dugoročno štetne posljedice konzumiranja sastojaka koji potječu od GMO-a – istaknuo je Fulgosi.

TRŽIŠTE ČUDESNIH PRIPRAVAKA

Bez ikakve kontrole, često i štetno

Prema nekim podacima, oko 40 posto ljudi u RH koristi se nekim oblikom nekonvencionalne medicine, a oko 70 posto tih ljudi to čini jer im službena medicina nije pomogla u izlječenju njihovih fizičkih i duševnih bolesti. No, 30 posto ljudi to čini iz osobnog uvjerenja.

Nedavno sam od jedne svoje poznanice čula kako svako malo u medijima pročita da je pronađen novi lijek za rak, ali ništa nije pomoglo članovima njezine obitelji koji su, nažalost, umrli od raka i da ona više nema povjerenja u znanost – rekla je dr. Vanda Juranić Lisnić.

Razumijem zašto se stječe takav dojam – svako malo je naslov u novinama ‘taj i taj tim otkrio novi lijek koji će izliječiti tu i tu bolest’, a rijetko kada se naglasi da od otkrića potencijalnog lijeka ili terapijskog postupka do njegove primjene u klinici trebaju proći desetljeća mukotrpnog testiranja i rada. I da se na kraju može dogoditi da lijek koji je obećavao u eksperimentalnim životinjama nema željene rezultate u pacijentima kojima je namijenjen. Ili ima teške nuspojave – dodala je dr. Juranić Lisnić.

Naša sugovornica naglasila je kako se nasuprot tome mukotrpnom putu do novog lijeka nude pripravci alternativne medicine koji prolaze minimalna, a često i nikakva testiranja i kontrole. – A ti pripravci nude velika obećanja koja nemaju nikakvu podlogu u dokazima. Mnogi od njih su čak i štetni, ako ne po zdravlje, onda svakako po vaš novčanik. Nažalost, potpuno neregulirano se prodaju i mnoge od njih možete kupiti u ljekarnama čime im se samo daje dodatni legitimitet u očima građana – istaknula je dr. Juranić Lisnić. Tržište alternativne medicine u nas je posljednjih godina u snažnom porastu i na njemu se ne osjeća recesija. Prema nekim procjenama na tom se tržištu u Hrvatskoj godišnje obrne oko 300 milijuna. Kod mnogih alternativaca nema cjenika usluga, a one ovise o procjeni iscjeljitelja koji pokušavaju dokučiti kolika je debljina novčanika potencijalnog klijenta. Ipak, ponekad se u nekoliko seansi može “iscijediti” i do 20.000 kuna. Dr. VandaJuranić Lisnić građanima preporučava da budu oprezni te da se informiraju na novom portalu na hrvatskom jeziku Dokazi u medicini koji jednostavnim jezikom i na skraćeni način prezentira sva istraživanja o pojedinim pripravcima, a s posebnim naglaskom na alternativne pripravke.

Chemtrails

“Tajanstvene sile sustavno nas zaprašuju iz zraka”

Posljednjih godina u Hrvatskoj, mahom putem društvenih mreža, proširila se teorija zavjere o chemtralisima. Prema toj teoriji neke tajanstvene sile zla iz zrakoplova zaprašuju nas toksičnim tvarima, tzv. chemtrailsima, kako bi nas lakše kontrolirale, izazvale bolesti i tako smanjile broj stanovnika ili nam promijenile klimu. Ključni dokaz za tu teoriju kondenzacijski su tragovi koje zrakoplovi ostavljaju na različitim visinama, bilo na vedrom, bilo na poluoblačnom nebu. Zanimljivo je da teoriju zavjere o chemtrailsima podržavaju i dvije nove političke zvijezde, čelnica ORaH-a Mirela Holy i Živog zida Ivan Vilibor Sinčić.

Jedno je vjerovati u chemtrailse, a drugo je imati znanje o tome zašto nastaju kondenzacijski tragovi iza aviona. Kao što sama riječ govori, nastaju zbog kondenzacije zraka zasićenog vodenom parom, na isti način kao što nastaju i oblaci. Kako postoji mnoštvo vrsta i oblika oblaka, tako postoji mnoštvo oblika kondenzacijskih tragova, ovisno o stupnju zasićenosti vlagom, vjetrovima i slično – pojasnio je klimatolog dr. Ivica Vilibić.

Nadam se da neće uskoro osvanuti teorija zavjere kako kišni oblaci nastaju zaprašivanjem Zemljana od strane Romulanaca i Klingonaca kroz umjetno stvorene prostorno-vremenske crvotočine – našalio se Vilibić.

Raširenost teorija zavjere više govori o stupnju obrazovanja pojedinog društva nego o samoj zavjeri. Zavjera je uvijek bilo, no danas moderna sredstva komunikacije omogućavaju brz prijenos informacija, kako onih smislenih, tako i teorija zavjere, koje se lijepe na plodno tlo ako stanovništvo nije u prosjeku dovoljno educirano – zaključio je Vilibić.
 
(jutarnji.hr/uredio:nsp)

Psihički poremećaji su najčešći zdravstveni poremećaji. Svaka treća osoba ispunjava kriterije za barem jedan od brojnih psihičkih poremećaja. Nešto manje od polovice građana Sjedinjenih Američkih Država tijekom života pobolijeva od jednog ili više psihičkih poremećaja, bilo da je riječ o nikotinskoj ovisnosti ili shizofreniji.

Ispitivanje velikog uzorka odraslog pučanstva Sjedinjenih Američkih Država, koje je od 2001. do 2003. godine provodio njihov Nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH), pokazao je da začuđujuće visokih 46% ispitanika zadovoljava kriterije sukladno svjetski najpriznatijem i najpoznatijem Psihijatrijskom dijagnostičkom priručniku (DSM) Američke psihijatrijske asocijacije (APA), za pobolijevanje od barem jednog, a većina njih i od većeg broja psihičkih poremećaja.

Od toga 28,8% otpada na anksiozne poremećaje, 20,8% na poremećaje raspoloženja, 24,8% na poremećaje kontrole pulzija te 14,6% na različite ovisnosti. A prema izvještaju iz 2005. godine provedenom u 16 europskih država, proizlazi da je 27% Europljana odrasle životne dobi u posljednjih godinu dana patilo od nekog psihičkog poremećaja.

Navedeni postoci očito ukazuju na to da se nalazimo usred epidemije psihičkih poremećaja. No tek mali broj stručnjaka smatra da je epidemija psihijatrijskih poremećaja koja je desila unazad posljednja tri desetljeća u državama razvijenog Zapada zapravo posljedica odranije postojećih poremećaja, koji su eto uslijed nerazvijenosti struke ostali neprepoznati i poddijagnosticirani.

Praktički nitko od relevantnih stručnjaka ne drži da smo tako naglo, kao ljudstvo Zapada, poludjeli, postali depresivni i psihotični. Isto tako nitko relevantan ne drži da je riječ o pojavi nekog novog okolinskog agenta-virusa, koji bi mogao objasniti toliki, praktički epidemijski porast psihičkih poremećaja među pučanstvom zemalja razvijenog Zapada.

Kao najčešća objašnjenja ove psihijatrijske epidemije navode se tri procesa:

a) proces dijagnostičke hiperinflacije (sniženje dijagnostičkog praga pojedinih psihijatrijskih poremećaja)

b) proces dijagnostičkog ekspanzionizma (umnožavanje novih i “novootkrivenih” psihijatrijskih poremećaja)

c) psihijatrizacija normalnosti (uvlačenje sve većeg dijela pučanstva unutar zabrana psihičkih poremećaja).

Dio stručnjaka navodi kao još jedan dodatni uzročni čimbenik zaslužan za epidemiju psihijatrijskih poremećaja – a to je učinak psihofarmaka, koji dugoročno izazivaju pogoršanje poremećaja koje kratkoročno liječe. Uz brojne izravne dokaze te teze da je liječenje gore od bolesti, postoji i onaj neizravni: s epidemijskim rastom propisivanja psihofarmaka koincidira i epidemijski rast psihijatrijskih poremećaja.

Kroz dijagnostičku hiperinflaciju psihijatrijska struka počela je i naše svakodnevne životne reakcije i teža razdoblja sagledavati kao neprepoznate psihičke poremećaje, čime je počeo proces psihijatrizacije ljudi.

Činjenicu da između normalnog i psihopatološkog ne postoji jasna već zamagljena granica kontinuuma, psihijatrijska dijagnostika je zlorabila u korist patološkog, odnosno podvodeći sve veći broj osoba pod odredbu “potrebe za tretmanom“. Time je u žižu stručnog interesa ušao značajan broj nesretnih, no temeljno zdravih a svakako normalnih ljudi, koji naprosto teško žive.

S druge strane, to je istodobno podrazumijevalo da se resursima uvijek ograničeni sustav mentalnog zdravlja prestao u dotadašnjoj i dovoljnoj mjeri posvećivati onoj manjini ozbiljnije poremećenih osoba. To je pogodovalo trendu transformacije psihijatara u psihofarmakologe, jer dok su oni jučer još manjini ozbiljnije bolesnih osoba mogli pružiti sve, to jest cjelinu psihijatrijske zdravstvene skrbi, sada se predijagnosticiranjem i psihijatrizacijom društva proizvodi epidemiološki golema masa osoba koje sustav tretmana može pokriti tek djelomično, površno, što zapravo znači omasovljenjem propisivanja i uzimanja psihofarmaka.

Kao psihijatri preolako smo zaboravili da izvorna nakana naše struke nije bila da sve proglasimo psihički poremećenima, koliko da onoj manjini koja to doista jeste na učinkovit način pomognemo. A izgleda da smo podlegli, tako tipičnom stručnom umišljaju, da entitete kojima se bavimo uvelike prenaglašavamo: vidimo ih gdje ih i nema i u izraženosti koju nemaju.

Stručnjaci za pojedini segment stvarnosti nerijetko precjenjuju svoje ideje i skloni su vidjeti taj segment kako se prelama kroz cjelokupnu stvarnost. Tako da se stručnjacima za droge svi drogiraju, za alkohol svi piju, za depresiju su svi depresivni itd. Imaju li od toga kakvu korist ljudi koji su potpali pod odredbe ove novonastale dijagnostičke psihijatrizacije njihovih života, ili ih se time samo zbunjuje i ograničava njihova sloboda i spontanost?

Nikakvu korist nema ni sama psihijatrijska struka od pridavanja sebi na važnosti umjetnim pumpanjem dijagnoza, jer se onda bavi onima koji nisu u jakom smislu psihički poremećeni, a uvijek ograničeni resursi zaobilaze osobe koje istinski pate.

U tom smislu došlo je i do proširenja definicije zdravlja. Ono se sada ne definira kao odsutnost bolesti nego i odsutnost predznakova bolesti i/ili čimbenika rizika za razvoj pojedinih bolesti. Navedeno je imalo za posljedicu da se “mentalno zdravlje“ počelo definirati i odsutnošću predznakova psihičkih poremećaja, čime je nastavljen proces psihijatrizacije pučanstva. Naime, odjednom se unutar spektra psihijatrijskog djelovanja našao značajan udio općeg pučanstva.

Nakon objavljivanja posljednja tri izdanja našeg Dijagnostičkog priručnika sve je teže bilo ostati “normalan”, i “normalni“ ljudi su postali manjina unutar pučanstva.

Javnozdravstvene akcije počele su uvjeravati manje-više normalne a nesretne i smućene ljude da je njihova egzistencijalna patnja zapravo bolest. Psihijatri su za njih već spremili dijagnostičke kategorije novih, do jučer nepoznatih psihičkih poremećaja, a farmaceutske tvrtke su pak spremile lijekove koji te poremećaje učinkovito otklanjaju.

Suludo nakaznu tezu da su brojni psihički poremećaji izmišljeni unazad dvadesetak godina samo kako bi se stvorilo tržište za novije generacije psihofarmaka moglo bi se pred stručnom javnošću braniti dosta dugo, a tezu bi se, istina ne tako čvrsto, nažalost moglo argumentacijski i obraniti.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

U nešto manje od dva stoljeća dugoj povijesti psihijatrije, psihijatri još uvijek nisu uspjeli definirati i dogovoriti se što su to psihički poremećaji, na osnovi kojih kriterija to pouzdano možemo tvrditi, koji su to poremećaji i koliko ih ima, koliko psihijatri, mi koji se bavimo ljudima s tim poremećajima, njima doista možemo pomoći.

Psihijatri su liječnici, ali ne kao i svaki drugi. Dopala ih je struka koja nije bila ničemu i dopali su ih ljudi s kojima nisu znala što bi i kuda bi. Psihijatrija bi promišljala osobe s psihičkom patnjom unutar ovih i onih konceptualizacija, sukladno čemu bi im “pomagala” i “liječila” ih, a onda bi svakih tridesetak godina napuštala taj konceptualni okvir i gradila novi.

To su razlozi zbog kojih psihijatrija i dalje zadržava status pseudoznanosti. Ona se, istina, prema van prezentira kao znanost, ali njeni alati još uvijek nemaju dostatnu znanstvenu utemeljenost. Ali opet psihijatrija je pseudoznanost u najboljem smislu te riječi. U onom smislu u kojem su i mnoge današnje znanosti nastale od svojih pseudoznanstvenih predšasnica (kao kemija iz alkemije, astronomija iz astrologije i sl.).

Psihijatrija je “mlada”, “nezrela” i “slaba” medicinska znanost, koja si to baš i ne želi priznati. A kad joj se spomene da je pseudoznanost, to jest da je u predznanstvenoj fazi, psihijatrija to redovito očitava kako napad na sebe (što je bona fide dodatna potvrda njene nezrelosti).

Psihijatrija je danas gdje su ostale grane medicine bile prije više od stotinu godina: u fazi definiranja poremećaja kojima se bavi kroz sindrome znakova kojima pretpostavlja da se ovi javljaju, a nažalost nikako još ne po njihovim uzročnicima ili patofizološkim mehanizmima nastanka.

U usporedbi s ostalim granama medicine psihijatrija je znatno nerazvijenija. Kao struka, ona nastaje kasno, u devetnaestom stoljeću, a potom se razvija više nego sporo. Psihopatološki fenomeni koji su imenovani u devetnaestom, još uvijek u dvadeset i prvom stoljeću ne mogu se razvrstati u validne dijagnostičke kategorije bolesti, nego i dalje egzistiraju kao sindromi. Neuroznanosti za sada nisu uspjele iznaći ni jedan patognomički biomarker kojim bi se dokazalo da se osobe s poremećajem razlikuju od onih koje ga nemaju.

Psihijatrija je i dalje agent socijalne kontrole te mnoge sekvence ponašanja koja nisu stanja u užem smislu zdravstvene već socijalne ugroze represivno sankcionira postupcima mjera liječenja. Mi i dalje prisilno zadržavamo, prisilno liječimo, provodimo sudski izrečene mjere liječenja i mnogi naši pacijenti liječenjem izbjegavaju teže kaznene sankcije i zamjenjuju ih lakšima.

Mi, kao psihijatri, nismo baš omiljeni ni među pukom ni među strukom, ali smo nephodni i važni. Sukladno onoj narodnoj “tko je lud, ne budi mu drug”, više nas se boje nego cijene. Naše azilske uloge čuvanja i skrbi za duševno poremećene društvo se ne želi odreći dok bi bez naših savjetodavnih usluga i te kako moglo.

Psihijatrijska ekspertnost je i dan-danas slaba: prvo, dijagnoza psihičkih poremećaja postavlja se razgovorom i promatranjem, bez specifičnih dijagnostičkih testova; drugo, bolest mora biti u kasnoj fazi, to jest u razvijenom obliku, da bi se postavila njena dijagnoza; treće, prognoza ishoda psihičkih poremećaja je slaba i niska; četvrto, uzroci bolesti nisu poznati; peto, prevencija poremećaja je nerazvijena; i šesto, liječenje je tek na razini grubog otklanjanja simptoma, i to provedenog metodom pokušaja i pogreške.

A da s našom strukom nešto nije u redu upućuje i činjenica postojanja antipsihijatrije i kritičke psihijatrije dok recimo ne postoji antipedijatrija, antikirurgija niti kritička ginekologija. Nažalost, psihijatrija još uvijek nije uspjela konstruktivno odgovoriti na sve izazovne kontroverze koje joj je još ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća uputila antipsihijatrija. Ona ih je prije ignorirala i potisnula nego riješila.

Da se recimo dekretom preko noći ukine ovako koncipirana psihijatrijska zdravstvena zaštita, sigurno je da bi dijelu njenih korisnika dugoročno bilo gore, ali nažalost značajnom dijelu korisnika naših usluga bilo bi bolje. Da se isto tako recimo preko noći ukine kirurgija kao medicinska grana, većini korisnika kirurških zdravstvenih usluga bilo bi gore, maloj manjini bilo bi jednako, a praktički nikome baš bolje. Navedeno podosta govori o ekspertnosti i učinkovitosti jedne i druge struke.

U tom smislu nezrelo je očekivanje da psihijatrija može liječiti svoje poremećaje, u što nadam se da više nitko suvisao ne vjeruje (što ne znači da psihički poremećaji ne prolaze. Nažalost, ne zbog nas nego sami od sebe).

Ljude je naprosto teško, ako ne i nemoguće mijenjati.

Teško je mijenjati kako normalne tako i nenormalne ljude. Do psihijatrije je tek da poduči ljude kako živjeti uz i poremećaju usprkos ili u boljoj opciji da ubrza, olakša i stvori uvjete za samocijeljenje psihičkog poremećaja. Navedeno nije tako bijedno i malo kako se čini, niti je to baš tako lako kako se čini.

Pazite, meni je osobno duboko žao što me doslovce zapalo biti psihijatrom.

I ja sam, kao i ostali liječnici, marljivo učio, javljao se iz prve klupe, redao “petice”, i budalasto želio biti liječnik koji na znanstveni način pomaže ljudima u nevolji. Mi, psihijatri, prošli smo jednako zahtjevno školovanje kao i naše kolege iz drugih medicinskih struka, a opet naša sudbina je drukčija od njihove.

Naša struka je “mlada”, “slaba” i “meka”, naši pacijenti su manje vrijedni u odnosu na pacijente ostalih grana medicine, a mi smo manje vrijedni liječnici u odnosu na ostale liječnike. Osobno nisam kriv što me ovo dopalo: da prema ljudima s ozbiljnim problemima odgovorno nastupam iz tako slabe pozicije, iz pozicije psihijatrijske struke.

Zavidim kolegama iz drugih medicinskih struka, zavidim im jer su njihove struke “jake”, “tvrde”, znanstveno utemeljene, sukladno čemu su oni “pravi” doktori, a moja struka je neznanstvena i proizvoljna. Budući da sam štreber, dao sam si truda, pročitao sve što se pročitati dade, daleko iznad razine nas doktorčića: od Heraklita i Parmenida do Hegela i Heideggera, ali me mnogostrukost znanja nije podučila pameti.

Psihijatri poput mene, koji se kritički osvrću na psihijatriju, rade to stoga jer isuviše vole svoju struku i ljude za koje se brinu, baš kao i roditelji koji se kritički osvrću na svoju djecu. Zašto bi se osjećali krivima ako ukažemo da je nešto krivo? Zašto ne bi smjeli priznati da su gotovo dva stoljeća povijesti naše struke dominantno povijesti naših zabluda? I to još k tome ako kažemo da je po našu struku i ljude za koje skrbimo bilo sretnijih razdoblja od sadašnjeg?

Smatram da je psihijatrija do sada i previše agilno radila svoj posao, pa je vrijeme da malo i promisli: što je to zapravo radila, na čiji nagovor i po kojem automatizmu. Svjetan sam da je više nego teško nadviti se, bez većeg ostatka, nad cjelinu napora koji je naša struka ulagala u skrb nad osobama s psihičkom patnjom, ali to je nužno kad su nam rezultati tako slabi.

Gdjekad to može jedan, a gdjekad tim stučnjaka, jer struka se rasula od spiritualnosti do neurogenetike, i potrebna je izuzetna izobraženost i zrelost da bi se odredila kao cjelina, da bi se reklo što je pravo a što krivo, te kako i kuda dalje. S druge strane, ne vjerujem da bi unutar povijesne podjele karata itko drugi taj posao napravio bolje od psihijatrije i nas psihijatara. A opet, mi smo ga napravili loše.

A tzv. “povratak psihijatrije medicini”, bez obzira što sam i osobno zagriženi medicinar, bio je nazadak i za psihijatriju i za medicinu. Psihijatrija se naime nema što “vraćati medicini”: ona je dio medicine. Odnosno, moguća je pomoć ljudima u stanjima duševne patnje i po drugim i drugačijim obrascima, pa čak i učinkovitija pomoć, no onda to više nije psihijatrija.

No nisam ja glup i znam što se podrazumijeva pod temeljno dobronamjernom krilaticom “povratka psihijatrije medicini”, čemu na kraju krajeva i sam težim, ali ovo što je nedavno izvedeno nema veze ni s mozgom, ni sa znanstveno utemeljenom suvremenom medicinom.

Naime, medicini ne treba psihijatrija kao pseudoznanost niti je psihijatriji dugoročno od koristi igrati se medicine, gurati se gdje joj nije mjesto, praviti se da jest što nije ako za to nema dostatne znanstvene utemeljenosti, ponašati se kao dijete koje bez pokrića želi da ga se tretira kao odraslu osobu. Dakako da je teško izdržati faktično stanje da je psihijatrija nezrela i slaba struka, da ne može što ne može i nije što nije, ali to je jedni način da zaista budemo što bismo htjeli.

Jer jedino će tako psihijatrija prestati biti struka koja svakih trideset godina mijenja temeljnu paradigmu razumijevanja sebe i osoba kojima nastoji pomoći. A danas se to ponovno događa kroz nipodaštavanje rada naših prethodnika. To što su oni radili, tvrdi se, zastarjelo je i zasnovano na predrasudama. Istodobno, nadmeno se veliča sebe i suvremena “dostignuća” struke kao moderne (pseudo)znanosti koja nam daje konačne i prave odgovore.

Taj manevar je tipičan, već viđen i standardno pogrešan, i ne bi u njemu bilo većeg zla da se psihijatrija svodi samo na puko teoretiziranje o psihopatologiji. Ako se u tom slučaju pokoja teorijska postavka ispostavi krivom, bit će jednostavno s vremenom oborena i zamijenjena drugom. Ali nažalost, naše greške imaju praktične masovne i pogubne posljedice po ljude koji nam se obraćaju za pomoć. Psihijatrija naime već nešto više od sto i pedeset godina svojim naivnim konceptualizacijama muči ljude.

Stoga, s punom liječničkom odgovornošću savjetujem svima koji nam se kao psihijatrima kane obratiti da još jednom o tome razmisle. Jer mi psihijatri pacijentima rijetko pomažemo. Istina, ponekad im ne odmažemo, ali ponekad im i štetimo. Zato, kako stoje stvari, u našoj struci držim da baš i nije najpametnija ideja potražiti psihijatrijsku pomoć, osim ako baš nije riječ o težim oblicima psihološke patnje.
 

 
 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)