Hrvatska je plodno tlo za teorije zavjere svake vrste, ali najveća stvarna zavjera dolazi iz neoliberalane prirode političkog sustava i vješto se prikriva, slažu se hrvatski bioetičari.

Sve te zavjere, od “Komiteta 300″ do admirala Davora Domazeta Loše, znak su nezrelog društva u kojem je za sve kriv netko drugi, kao u religiji đavao, a zatvaramo oči pred pravim socijalnim, ekonomskim i drugim problemima kojih smo puni “ko pas buva”, kazao je profesor moralne teologije sa splitskog Katoličkog bogoslovnog fakulteta fra Luka Tomašević.

Profesor etike sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Ante Čović misli da je “ne teorija, nego praksa zavjere” dominantna u ustroju globalnih društava koje je nazvao totalitarni neoliberalizam. Njegova totalitarna priroda, rekao je, vidi se po težnji za ovladavanjem svim sferama života, ali se služi manipulacijama, skriva represiju i želi se prikazati kao “slatkasti” sustav.

On sam ne radi zlo, kao što ga ne radi ni demon u religiji, nego nas zavodi i lomi dok ga mi sami ne prihvatimo, kazao je Čović na skupu održanom u Malom Lošinju. Ako se služimo klasičnim modelima promatranja, tražeći fiksnog nositelja nasilja – đavla ili partijskog sekretara – to nećemo vidjeti, jer se danas radi o mreži nositelja, dodao je.

Pitamo se u čudu tko je razorio funkcije javne države? Ovdje pomoćnik ministra, tamo osoba za izdavaštvo… uvijek netko manje važan, ali uvijek moćan i arogantan, kazao je Čović.

Glavni akter ove “realistične teorije zavjere” je globalno vladajući sistem moći koji sačinjavaju tehnoznanost, ekonomija i politika, smatra docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Hrvoje Jurić. Pojašnjava da se zavjera krije u tome što stalno slušamo “opće dobro”, “opći prosperitet” ili “javni interes”, a događa nam se samo “zlo i naopako”.

Po njemu, tehnoznanost je neodgovorna znanost koja je podloga globalnim ekonomsko-političkim manipulacijama. Osim materijalne baze ona politici osigurava odgovarajući svjetonazor i ideologiju, te joj sasvim konkretno i kratkoročno asistira s različitim tzv. “stručnim mišljenjima”.

Neoliberalističku ekonomiju čine multinacionalne korporacije i mreža nadnacionalnih ekonomskih institucija poput MMF-a i Svjetske banke. Ono što se nekoć poduzimalo masovnom industrijalizacijom, danas se čini pretvaranjem pojedinaca i država u “dužničke robove”, kaže Jurić. Istaknuo je kako “birokratsko-partitokratsko-militarističku politiku” utjelovljuju “godzile” poput EU-a i SAD-a, u koje se uklapaju i “mala čudovišta”, među kojima su i države poput Hrvatske.

Prema Čoviću, jedan od prvenstvenih ciljeva “mreže” je ovladavanje ustanovama i procedurama za ostvarivanje opće volje na svim društvenim razinama, tako da se do nje ne dolazi kroz procedure nego je “mreža” nameće manipulacijama. “Primjerice, u sferi duhovnosti nameće diktat ispraznih ispravnosti U svakom slučaju, ona nastoji ubiti sva kritična djelovanja”, zaključio je Čović.

Fra Luka Tomašević kazao je kako “mreža” nameće vrijednosti bez vrijednosti i ideologiju novca, propagiranjem jednog strašnog ateizma, te nas svode na potrošače, na kruhoborce.

Profesor splitskog Ekonomskog fakulteta Petar Filipić predstavio je rezultate ekonomske analize hrvatskog sustava visokog školstva i istaknuo ključni paradoks: u Hrvatskoj koja izdvaja svega 0,84 posto bruto društvenog proizvoda za znanost, ima 11 studenata na jednog nastavnika po čemu je čak šesta u svijetu! No taj se novac nemilice troši izvan sustava izvrsnosti i znanstvenih istraživanja, uglavnom na plaće zaposlenika, od kojih je čak četiri tisuće ne-nastavnika, pa ga “izjeda korupcija na štetu javnih interesa”.

Filipović je upozorio kako Vlada i resorno ministarstvo, vodeći neoliberalnu politiku, znatno doprinose eroziji sustava znanosti i visokog školstva, te uništenju akademske tradicije temeljene na neovisnoj znanosti i zajedničkom duhu unutar sveučilišta.

Povika na hrvatsku znanost nastaje jer je nositeljica hrvatskog identiteta, ocijenio je Tomašević. Treba, smatra, izbrisati sjećanje i ubiti sve vrednote prošlosti, od Marka Marulića do komunizma. “Kad ste čuli da je Marulić u svoje vrijeme bio najpametniji čovjek u Europi, od koga su učili europski kraljevi? Nikada!”, poručio je Tomašević i dodao: “Danas je najveći neprijatelj komunizam, jer je on dorastao nešto povezati”.

Prava zavjera za Hrvoja Jurića vidljiva je na primjeru biotehnologije i genetički modificiranih organizama, koji se pravdaju rješenjem svjetske gladi, iako ona nastaje zbog nepravedne distribucije hrane na svjetskoj razini.

Umirovljeni profesor agronomije s Visokog gospodarskog učilišta u Križevcima Marijan Jošt naveo je primjer Argentine kao žrtve GMO-a, u kojoj su zasijane velike površine GMO sojom, čija rodnost s godinama vidno opada, a mnogi Argentinci su se suočili s ozbiljnim zdravstvenim problemima i zemljom zatrovanom herbicidima i pesticidima.

Sve to ne može nadoknaditi nikakav ekonomski uspjeh, jer profit ionako pripada multinacionalnim korporacijama, dok je uništeno mnogo malih farmera, zaključio je Jošt.

Jurić je kazao da je i Hrvatska izložena prijetnjama GMO-a, iako je 2001. trebao biti donesen Zakon o zabrani GMO-a. O tome je vladao konsenzus, ali nije nikada donesen. U tome je ključnu ulogu odigrala američka politika, što potvrđuju interni diplomatski izvještaji američke ambasade u Hrvatskoj, koji su postali javno dostupni zahvaljujući Wikileaksu, kazao je. Iz toga se vidi tko vodi politiku zavjere, zaključio je Jurić.

Dok se Jurić uzda u integrativnu i odgovornu znanost te snagu udruga, Tomašević najveće uporište vidi u crkvenom pokretu teologije oslobođenja, koji se pod utjecajem marksizma razvio u Južnoj Americi, a on u integralni humanizam kome pripada i papa Franjo.

Franjo je odgovor Crkve na ponašanje neoliberalizma u svijetu i ona je jedina institucija koja je do sada adekvatno odgovorila neoliberalizmu, ustvrdio je Tomašević.
 

 

 
(jutarnji.hr, youtube.com/uredio: nsp)

Clive Hamilton u knjizi Requiem for a Species: Why We Resist the Truth About Climate Change opisuje sumorno olakšanje koje slijedi nakon prihvaćanja činjenice da je “katastrofalna promjena klime praktički neizbježna”.

Ovo odustajanje od “lažne nade”, kaže on, podrazumijeva intelektualno i emocionalno znanje. Intelektualno znanje se može steći. Suočavanje s ovim drugim je teže, jer treba prihvatiti činjenicu da će naši bližnji, uključujući i našu djecu, kroz nekoliko desetljeća – ako ne i godina – skoro sigurno biti osuđeni na neizvjesnost, mizeriju i patnju.

Emocionalno prihvatiti predstojeću katastrofu, iskreno shvatiti da elita na vlasti neće racionalno odgovoriti na devastaciju ekosustava, podjednako je teško kao prihvatiti vlastitu smrtnost. Najveća egzistencijalna borba našeg vremena jeste da razumijemo ovu užasnu činjenicu – intelektualno i emocionalno – i da nastavimo pružati otpor silama koje nas uništavaju

Ljudski rod, pod vodstvom Europljana i Euro-Amerikanaca, već 500 godina divlja planetom, pustoši, pljačka, eksploatira i zagađuje Zemlju – pritom istrebljujući domorodce koji mu se nađu na putu. Ali igra je završena. Tehnološki i znanstveni napredak koji je industrijskim elitama omogućio život u neprevladanoj raskoši – kao i vojnu i ekonomsku premoć – sada radi protiv nas.

Manija za neprestanom ekonomskom ekspanzijom i eksploatacijom pretvorila se u prokletstvo, u smrtnu presudu. Ali čak i dok nam se ekonomski i ekološki sustav raspada, nakon najvrelije godine u naših 48 kontinentalnih država za 107 godina otkad se mjere temperature, mi nemamo ni emocionalne ni intelektualne kreativnosti da isključimo mašinu globalnog kapitalizma. Vezali smo se za paklenu mašinu koja grabi naprijed, kako pokazuje izvješće Nacionalne savjetodavne komisije za klimatske procjene i razvoj.

Kompleksne civilizacije imaju lošu naviku da se samounistavaju. Antropolozi kao što su Joseph Tainter u knjizi The Collapse of Complex Societies, Charles Redman u Human Impact on Ancient Environments i Ronald Wright u Kratkoj povijesti napretka opisuju poznate obrasce koji sustav dovode do sloma. Jedina razlika je u tome što ćemo ovoga puta povući za sobom čitavu planetu. Poslije ovog konačnog kolapsa, neće biti novih teritorija za eksploatiranje, novih civilizacija za osvajanje, ni novih naroda za porobljavanje. Duga borba između ljudskog roda i planete završit će se tako što će ostaci ljudskog roda naučiti bolnu lekciju o nesputanoj pohlepi i obožavanju samih sebe.

“Postoji poznati obazac po kome su civilizacije jedna za drugom dozlogrdile prirodi, neumjerenom eksploatacijom sredine, pretjeranim naseljavanjem i razmnožavanjem,” rekao mi je Wright u telefonskom razgovoru, javljajući se iz svoje kuće u Kanadi, “One se obično ruše ubrzo nakon što dostignu period najveće slave i prosperiteta.”

Ovaj obrazac vrijedi za mnoga društva, između ostalih Rimsko, starih Maja i Sumerana iz današnjeg južnog Iraka. Ima mnogo drugih primjera, uključujući i manje zajednice kao što je ona na Uskršnjem otoku. Upravo su one stvari koje jednom društvu kratkoročno omogućuju napredak, osobito novi vidovi eksploatacije okoliša poput irigacije, dugoročno dovode do katastrofe, uslijed nepredviđenih komplikacija.

Ovo u Kratkoj povijesti napretka nazivam “zamkom napretka”. Pokrenuli smo toliko složenu industrijsku mašineriju, utemeljenu na ekspanziji, da sada ne znamo kako da preživimo u oskudici i kako stabilizirati svoje zahtjeve od prirode. Nismo uspjeli stabilizirati broj ljudi. On se utrostručio tijekom mog života. A taj problem dodatno pogoršavaju rastuća razlika između bogatih i siromašnih i koncentracija bogatstva na vrhu, koja jamči da nikad neće biti dovoljno resursa za raspodjelu. Danas ima više ljudi koji žive u teškoj bijedi – oko dvije milijarde – nego što je početkom prošlog stoljeća bilo ukupno ljudi na svijetu. To nije napredak. “

“Ako odbijamo rješavamo probleme na uređen i racionalan način, prije ili kasnije će nas snaći neka velika katastrofa”, kaže on, “Ako budemo imali sreće, ona će biti dovoljno velika da nas prodrma, ali ne toliko velika da nas zbriše. To je najviše čemu se možemo nadati. Moramo nadići našu evolutivnu povijest. Mi smo lovci iz ledenog doba, samo obrijani i u odijelima. Ne ide nam razmišljanje na duge staze. Radije ćemo da se prežderem mesom mrtvih mamuta tako što ćemo cijelo krdo potjerati preko litice, nego što ćemo naučiti kako se čuva krdo, pa da i mi i naša djeca možemo se hranimo dok smo živi. Ovo je skok koji naša civilizacija mora izvesti. I nećemo uspjeti. “

Wright, koji u svom romanu A Scientific Romance prikazuje budući svijet razoren ljudskom glupošću, navodi “ukorijenjene političke i ekonomske interese” i nesposobnost ljudske imaginacije kao dvije najveće prepreke za radikalnu promjenu. Krivi smo svi mi koji trošimo fosilno gorivo, koji se izdržavamo kroz formalnu ekonomiju, kaže on.

Suvremena kapitalistička društva, tvrdi Wright u knjizi What Is America?: A Short History of the New World Order, nastala su tako što su europski osvajači opustošili urođeničke kulture na američkom kontinentu od 16. do 19. stoljeća, upotrebljavajući afričke robove kao radnu snagu koja je zamijenila urođenike. Više od 90 % posto urođeničkog stanovništva stradalo je od boginja i drugih epidemija koje ranije nisu imali. Španjolci nisu pokorili nijednu veliku zajednicu prije nego što je ona desetkovana boginjama; u prvom pokušaju, Asteci su ih potukli.

Da se Europa nije dokopala zlata Asteka i Inka, da nije okupirala zemlju i prenijela produktivne usjeve iz Novog svijeta na europske farme, razvoj industrijskig društva u Europi bio bi znatno sporiji. I Karl Marx i Adam Smith su ukazivali da je dotok bogatstva iz Sjeverne i Južne Amerike omogućio industrijsku revoluciju i pokretanje suvremenog kapitalizma. Iscrpljivanje Sjeverne i Južne Amerike, ističe Wright, označilo je početak orgije europske ekspanzije. Industrijska revolucija dala je Europljanima tehnološki napredno oružje, što je omogućilo daljnja osvajanja, pljačke i ekspanziju.

“Iskustvo relativno lakih 500 godina ekspanzije i kolonizacije, konstantnog preuzimanja novih teritorija, dovelo je do suvremenog kapitalističkog mita da je moguće se širiti beskonačno”, kaže Wright, “To je apsurdan mit. Živimo na ovoj planeti. Ne možemo odemo nigdje drugdje. Moramo svesti naše ekonomije i prohtjeve od prirode na prirodnu granicu, ali imali smo 500 godina kada su Europljani, Euro-Amerikanci i drugi kolonisti preplavili i zauzeli svijet.

Ovaj petstogodišnju razdoblje navodi nas da takvu situaciju smatramo ne samo lakom za održavanje, već i normalnom. Vjerujemo da će sve uvijek biti veće i bolje. Moramo shvatiti da je ovaj dugi period ekspanzije i prosperiteta bio anomalija. Rijetko kada se dešavao u povijesti, i nikad se više neće ponoviti. Moramo čitavu civilizaciju prilagoditi shvaćanju da živimo u ograničenom svijetu.

Ali mi to ne radimo, jer nosimo pretežak ideološki teret, previše mitoloških verzija namjerno iskrivljene povijesti i duboko usađeno uvjerenje da je bit suvremenosti u tome da imaš više. Antropolozi ovo zovu ideološka patologija, pogubno uvjerenje koje izaziva slom i nestanak društava. Ovakva društva nastavljaju se glupo ponašaju jer ne umiju da promjene način razmišljanja. Tu se mi danas nalazimo. “

Kako sunovrat bude postajao sve očigledniji, ako nam je povijest nekakva učiteljica, i mi ćemo poput nekadašnjih društava u nevolji potražiti utočište u “kriznim kultovima”, kako ih nazivaju antropolozi. Nemoć koju budemo osjećali u ekološkom i ekonomskom kaosu oslobodit dodatne kolektivne zablude, poput fundamentalističke vjere u boga ili bogove koji se vraćaju na Zemlju da nas izbave.

“Klonula društva često sebe obmanjuju da će obavljanjem nekih rituala sve grozne stvari nestati”, kaže Wright. “Brojni su primjeri toga kroz povijest. U prošlosti, ovi krizni kultovi uhvatili su korijena u narodima koje su došljaci kolonizirali, napadali ili ubijali, koji su izgubili kontrolu nad svojim životima. U tim ritualima oni vide mogućnost vraćanje izgubljenog svijeta, koji doživljavaju kao nekakav raj. Traže povratak na staro. Krizni kultovi proširili su se među američkim Indijancima u 19. stoljeću, kada su bizoni i Indijanci istrebljivani, prvo lovačkim puškama pa onda mitraljezima. Ljudi su počeli da vjeruju, kao u Plesu duhova, da će suvremeni svijet – bodljikava žica, željeznica, bijelci, mitraljezi – nestati samo ako oni budu radili prave stvari. “

“Svi mi imamo u osnovi istu psihološku aparaturu”, kaže Wright, “Zbog nje nam slabo ide dugoročno planiranje i ona nas tjera da se hvatamo za iracionale zablude kada smo suočeni s ozbiljnom prijetnjom. Pogledajte kako ekstremna desnica vjeruje da će se, ako se država skloni, vratiti izgubljeni raj pedesetih godina. Pogledajte kako dozvoljavamo da naftna i plinska eksploatacija divlja, kada znamo da je fosilna ekonomija samoubilačka za našu djecu i unuke. Rezultat se već osjeća. Kada na velikom dijelu planete budu propali usjevi, imaćemo masovnu glad i slom poretka. To nas čeka ako se ne izborimo sa klimatskim promjenama. “

“Ako ne uspijemo u ovom velikom eksperimentu, gdje su primati postali dovoljno inteligentni da vode računa o vlastitoj sudbini, priroda će slegnuti ramenima i reći da je bilo zabavno neko vrijeme dati primatima voditi laboratorij, ali da je to ipak bila loša zamisao”, kaže Wright.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(pescanik.net, youtube.com/uredio: nsp)

Slika Amerike izgleda ovako: debeli srednjovječni čovjek sa srčanim problemom šeta noću kroz ulice grada, jedući svoj Big Mac. Ima bojazan da netko može ga opljačka i ubije. Ali stvar koja će ga ubiti je ustvari taj hamburger u ruci.

Od kako se završio Hladni rat, Amerika je u potrazi za novim neprijateljem.

Mnogi u Americi imaju neliječeni mentalni poremećaj – nemilosrdnu potragu za neprijateljem. Političarima znače neprijatelji jer im pomažu u skretanju ekonomskih problema kod kuće. Obrambenoj industriji znače neprijatelji jer će im pomoći da dobiju plaću. Stručnjacima i njihovim publikacijama znače neprijatelji jer neprijatelji prodaju novine i magazine.

U vrijeme Drugog svjetskog rata, neprijatelji su bili Nijemci i Japanci. Čak i danas je nešto ostalo od te mržnje, da se čak svi ostali vrednuju i uspoređuju s njima. Zatim, tu su Sovjeti, koji su bili ovisno zlo. Nakon pada komunizma, Amerika je pokušala zamijeniti neprijatelje, ali je došla samo do malih zločinaca kao što su Manuel Noriega, Slobodan Milošević i “Baby Doc” Duvalier.

Kada se dogodio napad na Ameriku, poznat kao 9/11, političari su u svojim govorima samo zamijenili riječi. Umjesto Sovjeta, sada je stajalo teroristi. Usprkos ogromnim razlikama u “neprijateljima”, u opsegu i prijetnji, nastavili su sa zatrašivanjem naroda, kao u dobrim starim vremenima.

Kandidat desničarske stranke, Mitt Romney imenovao je Rusiju kao neprijatelja broj 1. On je, između ostalog, izjavio “da je Vladimir Putin realna prijetnja za stabilnost i mir u svijetu”. Ali, isti kanditat je upozoravao građane na Kinu, kao “prosperitetnu tiraniju”. Bavio se i Sjevernom Korejom kao jednom od “najvećih svjetskih glumaca”, a kasnije je nazvao Iran kao “neposrednu prijetnju” za svijet od raspada SSSR. Bila je tu i nacistička Njemačka, a još jedna od njegovih paranoja bila je, “džihad -” noćna mora stoljeća “.

Trebalo bi napomenuti da Romney nije sam, u izjavama. Također je republikanski predsjednički kandidat govorio s gotovo histeričnom tvrdnjom da je predsjednik Venezuele, Hugo Chavez, zajedno s Iranom i Latinskom Amerikom najveća prijetnja Americi.

Da budemo iskreni, i Obama je u predsjedničkoj kampanji govorio o Kubi i Venezueli kao neprijateljima broj jedan za Ameriku.

Naravno, postoje problemi s više kredibiliteta ovih tvrdnji.

Putin je možda anti-demokrat, problematičan, u skoro svakom smislu, ali njegova zemlja je sada školjka od onog što je bio SSSR. Rusija je trenutno u demografskoj krizi, i čak je kooperativna sa Amerikom po pitanju nuklearnog naoružanja i svođenja istog na kontraterorizam.

Kina se često ne slaže sa Amerikom, po mnogim pitanjima, ali su ovisni jedni od drugih što se tiče gospodarstva. Kina ima kratku povijest globalnog avanturizma, i mada je velika zemlja, s velikom privredom, također je vrlo fokusirana na svoje socijalne probleme.

Što se tiče islamskih fundametalista, oni spadaju u dvije kategorije. Prvi, koji su privatni akteri, stvarno opasni, ali mali, kao Al Qaeda. I drugi, državni akteri koji su opasniji, primjerice, Iran. Oni predstavljaju realne prijetnje i mogu gledati na Ameriku kao na neprijatelja. Ali ipak, sveukupno nisu dovoljno veliki da bi trebalo organizirati cijelu vanjsku politiku Amerike za “globalni rat protiv terorizma”.

Do sada se pokazalo da su jedine realne prijetnje po Ameriku – interne – kao Big Mac.

Ove prijetnje ne dolaze od strane terorista. Dolaze od političke opstrukcije, koje blokiraju potrebne gospodarske i političke reforme. Americi “dolazi prijetnja” od strane zadravstvenog sustava u zemlji, čiji je dug nekoliko puta veći od također ogromnog američkog deficita. To dovodi do rastuće nejednakosti u američkom društvu.

Ako Amerika prestane s traženjem vilenjaka ispod kreveta, možda će stvarno biti u stanju resetirati prioritete u svezi gospodarstva. Počet će investirati u stvari koje će ojačati zemlju, napraviti je prosperitetnom, i opet sigurnom, od infrastrukture, energetske sigurnosti i boljim školama.

Štoviše, Amerika može identificirati stvarne probleme, što se tiče vanjske politike, ali bi trebala da ih drži u perspektivi. Izbjegavanjem nepotrebnih konflikta će se napraviti mnogo više za svoju zamlju, nego što je radila u prošlosti.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs/uredio:NSP)