UPOZORIO: NATO POJAČAVA AGRESIVNU RETORIKU I AGRESIVNE UČINKE UZ GRANICE RUSIJE

Vladimir Putin se u Kremlju – povodom 22. lipnja, dana kada je Njemačka napala na SSSR – sreo s predstavnicima Ruskog vojno-povijesnog društva i izgovorio upozorenje: niti jedna zemlja ne smije živjeti u prošlosti jer je to štetno i opasno za budućnost nacije.

Učinio je to u ovom kontekstu: “Ni jedna zemlja i ni jedan narod ne smije živjeti u prošlosti i beskonačno se kupati u svom heroizmu. To je štetno i opasno za budućnost nacije. Ali, naprijed treba ići oslanjajući se – ne isključivo, ali u značajnoj mjeri – na fundament onoga što su stvorile prethodne generacije”.

Pritom je naglasio da je neophodno odgajati nove generacije “na najboljem što su prethodnih desetljeća i stoljeća stvorili naši prethodnici”. Pa podvukao:

“Samo u tom slučaju će se naši mladi osjećati sigurno u ovom svijetu koji se brzo mijenja i samo tako im možemo dati orijentire za razvoj”.

Dodao je da mladima mora biti predočavana strašna povijesna istina: da je Hitler pobijedio – ruski narod bi odbacio iza Urala i faktički osudio na izumiranje.

Posebno je ukazao da slabljenje nacionalnog identiteta dovodi do smanjenja brojnosti stanovništva i za primjer naveo Latviju:

“Zamislite: već je polovina stanovništva napustila zemlju. Za svaku zemlju je to – katastrofa. Da, suvremeni svijet se mijenja i granice se brišu, ali ne znam narod kome ne bi bio dragocjen njegov identitet jer njegovo gubljenje ima teške posljedice”.

Predsjednik RF je precizirao da je Latvija posljednjih godina ostala bez 40 posto stanovništva, dok se ono u Izraelu – koji čuva svoj identitet – zahvaljujući i tome povećava.

Putin je prethodno istupio pred Državnom Dumom koja završava mandat jer Rusiju najesen čekaju parlamentarni izbori. I, i taj nastup je počeo “od povijesti”:

“Prvo o današnjem tragičnom datumu: prije 75 godina je hitlerovska Njemačka vjerolomno prodrla na teritoriju Sovjetskog Saveza. Počeo je Veliki Domovinski rat. Do tog momenta su nacisti, kao što se zna, porobili već mnoge europske zemlje.

Sovjetski narod je na sebe primio snažan udar i neprijatelju je odgovorio jedinstvenim i moćnim otporom, do posljednjeg je branio Domovinu, a potom potpuno i definitivno razbio agresora u njegovom brlogu, održavši veliku Pobjedu.

Danas saginjemo glave pred tim herojskim pokoljenjem. Naši očevi i djedovi su po cijenu svojih života spasili Rusiju i cijelo čovječanstvo od “mrke kuge”. Mi ćemo zauvijek pamtiti njihovo žrtveno junaštvo i njihov podvig”.

Na Putinov prijedlog: svi poslanici su minutom šutnje odali počast poginulima u Velikom Domovinskom ratu.

U nastavku govora rekao je i ovo:

“Rat su započeli nacisti. Njihova ideologija mržnje, njihova slijepa vjera u vlastitu izuzetnost i nepogrešivost, zajedno s težnjom ka svjetskoj dominaciji – doveli su do najveće tragedije 20. stoljeća.”

Glavna pouka tog rata je poznata: mogao je biti izbjegnut. Za to je bilo potrebno na vrijeme i odlučno obuzdati raspojasane naciste i njihove pomagače, ali to toga nije došlo. Direktni prijedlozi Sovjetskog Saveza, naše zemlje, da se zajednički djeluje, da se organizira kolektivna obrana – slijedili su ili izravna odbijanja ili su se prijedlozi gubili u brbljanjima.

Rukovodstva nekih zapadnih zemalja su prednost dala politici obuzdavanja Sovjetskog Saveza jer su težila da ga dovedu u međunarodnu izolaciju. Međutim, realna, strašna i globalna opasnost dolazila je tada od nacizma. Tu opasnost su potcijenili i previdjeli, nisu željeli priznati da se u prosvećenoj Europi rađa i jača zločinački režim.

Svjetska zajednica tada nije pokazala budnost, volju i slogu, a to je bilo potrebno da se ne dozvoli rat i da se sačuvaju milijuni života. Kakva nam je još lekcija potrebna danas da bismo se – odbacivši stara ideološka raznoglasja i geopolitičke igre – objedinili radi borbe s međunarodnim terorizmom?

Rizik širenja te prijetnje povećava se pred našim očima. Zato je potrebno formirati suvremeni vanblokovski – jednak za sve države – sustav kolektivne sigurnosti. Rusija je otvorena za razmatranje tog najvažnijeg pitanja i više puta je izjavljivala da je spremna za dijalog.

Međutim, opet – kao što je bilo i uoči Drugog svjetskog rata – ne vidimo pozitivnu uzvratnu reakciju. Sasvim obrnuto: NATO pojačava svoju agresivnu retoriku i svoja agresivna djelovanja u blizini naših granica. Mi smo u tim uvjetima dužni posebnu pažnju poklanjati rješavanju zadataka povezanih s jačanjem obrambene sposobnosti naše zemlje “.

Putin se zahvalio Državnoj Dumi na “dubokom razumijevanju državnih interesa Rusije” i na “konsolidiranoj zakonodavnoj potpori svemu što je bilo povezano s jačanjem sigurnosti zemlje”.

Povijesnim je nazvao podršku Dume ulasku Krima i Sevastopolja u sastav Rusije, naglasivši da je u vrlo kratkom vremenu donijela preko 120 “krimskih zakona”.
 
(fakti.org)

Video na dnu ovog članka sadrži 4 različita isječka o svijesti koja će u potpunosti promijeniti način na koji gledate na naš svijet

Prvi video je preuzet iz igranog filma Charlieja Chaplina iz 1940. godine pod nazivom “Veliki diktator”, i to je katarza-monolog:

“Žao mi je, ali ja ne želim biti car. To nije moj posao. Ne želim vladati ili osvojiti bilo koga. Volio bih pomoći svima – ako je moguće – Židovu, poganinu – crncu – bijelcu. Svi mi želimo pomoći jedni drugima. Ljudi su takvi. Želimo živjeti od sreće drugih ljudi – a ne međusobnog jada. Mi ne želimo da mrzimo i preziremo jedni druge. U ovom svijetu ima mjesta za sve. A dobra zemlja je bogata i može pružiti život za svakoga. Način života može biti slobodan i lijep, ali smo izgubili put.

Pohlepa je otrovala ljudske duše, zabarikadirala svijet mržnjom, zakoračila u bijedi i krvoproliće. Razvili smo brzinu, ali smo se zatvorili u nju. Strojevi koji daju obilje, nas ostavljaju u oskudici. Naše znanje nas je napravilo ciničnima. Naša pamet, teškima i neljubaznima. Mi mislimo previše i osjećamo premalo. Više od strojeva trebamo čovječanstvo. Više od pameti trebamo dobrotu i blagost. Bez tih osobina, život će biti nasilan i sve će biti izgubljeno ….

Zrakoplov i radio su  nas približili jedni drugima. Sama priroda tih izuma vapi za dobrotom u ljudima – vapi za univerzalnim bratstvom – za jedinstvo svih nas. Čak i sada moj glas doseže do milijuna širom svijeta – milijuni očajnih muškaraca, žena i male djece – žrtave sustava koji muči i zatvara nevine ljude.

Za one koji me može čuti, ja kažem – ne očajavajte. Bijeda koja je sada na nama je samo u prolazu pohlepe – gorčina ljudi koji se boje ljudskog napretka. Mržnja među ljudima će proći, a diktatori umrijeti, a snaga ljudi će se vratiti ljudima. I tako dugo dok ljudi ne umiru, sloboda nikada neće propasti….”

Gledajući ovaj video sada, posebno u trenutnoj klimi koja okružuje naš svijet, pouka koju moramo nositi je pojam pronalaženja zajedništva ujedinjavanjem unatoč našim razlikama. Čvor koja nas veže je želja za ljubavlju, prihvaćanjem i slobodom.

Drugi isječak dolazi iz moje Večera sa Andreom (My Dinner with Andre), filmu iz 1981. Taj razgovor je još jedno samo-ispunjujuće proročansko umjetničko djelo. Ono izaziva pitanje što “sloboda” zapravo znači, i prisiljava nas da postavimo pitanje, da li smo zatvorenici, ili smo zapravo naši čuvari?

Treći isječak je iz filma Mreža (Network), iz 1976. godine film o izmišljenoj televizijskoj mreži. Središnji lik, Howard Beale, se “probudi” i shvati koliko su stvari postale zabrljane, a on “lud kao pakao, a ne može to više podnijeti.”

Završni isječak, koji je uzet iz emisije sa Dylan Ratigan-om iz 2003. godine u kojem se priča protiv korupcije središnjeg bankarskog sustava. On se, kao i Beale iz “Mreže”, čini da je imao svoje buđenje, te je odlučio zauzeti stav izražavajući svoje mišljenje o tome koliko je neetičko trenutno stečeno stanje stvari.

Kada pogledamo u prošlost, i razmišljati o našoj sadašnjosti, moramo analizirati naš trenutni individualni stav o prirodi naše stvarnosti, tako da možemo stvoriti bolju budućnost za opće dobro.

Prošlost nam daje tragove, sadašnjost nam daje jasnoću, a budućnost će uspjeti ako ćemo napredovati prema razini više svijesti s povjerenjem u naše uvjerenje i ljubavi u našim srcima.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)

Da bi se izbjeglo ponavljanje pogrešaka u budućnosti svjetske sile ne smiju zaboraviti lekcije iz prošlosti, rekao je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.

“Pokušaji velikih sila da falsificiraju povijest Drugog svjetskog rata vrijeđa mnoge narode i podriva osnovne svjetske temelje”, ocijenio je ruski ministar u članku “Lekcije iz povijesti i nove granice”, koji je objavila “Rosiskaja gazeta”.

Lavrov je rekao da sudbinu svijeta ne može definirati jedna država ili mala skupina zemalja jer to može dovesti do ponavljanja događaja kao što su bili rat na Balkanu, okupacija Iraka, kaos u Libiji i građanski rat u Ukrajini.

Prema njegovim riječima, Kina i Rusija, koje su pobjednice Drugog svjetskog rata i među onima koje su osnovale UN, a danas su članice Vijeća sigurnosti te organizacije, trebaju aktivno sudjeluju u formiranju multipolarnog svjetskog poretka.

Lavrov je istaknuo i da je rusko-kineska suradnja vrlo važna za održavanje regionalne i međunarodne stabilnosti.

“Rusija i Kina su odlučno protiv davanja prava nekim državama od strane jedne države, uključujući i uporabu sile, nametanja jednostranih sankcija, i primjenu prakse dvostrukih standarda”, napisao je Lavrov.

SAD su podržale i zbacivanje legitimnih vlada u nizu zemalja diljem svijeta, među kojima su Libija i Ukrajina.

Putin je najpopularniji političar na svijetu

Ruski predsjednik Vladimir Putin je najpopularniji političar na svijetu, što je posljedica neovisne politike zvanične Moskve i njenog držanja do svojih obećanja, izjavio je danas Sergej Lavrov.

“Vladimir Putin je najpopularniji lider na svijetu”.

To nisu tek proizvoljni zaključci, već rezultat anketa provedenih tijekom proteklih godina. Takav dojam se stječe i u komunikaciji sa svjetskom javnošću”, istaknuo je Lavrov na forumu mladih u Vladimirskoj oblasti u centralnoj Rusiji.

Velika popularnost Putina je rezultat poštovanja za nezavisnu politiku Rusije, a posebno toga što se službena Moskva drži principa “postigli smo sporazum i to znači da se on treba primjenjivati”, rekao je ruski ministar vanjskih poslova.
 
(srna,sputniknews.com/uredio:nsp)

“Kako razmišljaš, koliko se bojiš, koliko vjeruješ ili ne vjeruješ, koliko si spreman na borbu ili predaju, šta želiš zaboraviti i od čega se zaštititi” – sve se to negdje “zapiše” u umu i tijelu

Ovakvo objašnjenje bolesti i poremećaja možda vam može pomoći kako bi bolje razumjeli svoje tijelo, svoje misli i njihovu povezanost. Naravno da je svaki čovjek jedinka za sebe i ne može se sve generalizirati, ali ovo je uistinu zanimljivo stajalište…

Glavobolje – pojavljuju se kad kažnjavate sebe. Migrene imaju oni koji žele biti savršeni i sami stvaraju pritisak pod kojim žive. Ima tu i dosta potisnutog bijesa.

Sinusi – ukoliko vam prave problem, može biti da vas u životu iritira netko vama vrlo blizak. Možda ćete imati osjećaj da se taj okomio na vas.

Oči – problemi sa očima ukazuju da postoji nešto što o sebi, svojoj prošlosti ili budućnosti ne želite vidjeti. Poricanje i želja da “ne gledate’” to što se događa, uzrokuje probleme sa osjetilom vida.

Sluh – takvi problemi govore da postoji nešto što ne želite čuti. Bol u uhu kaže da je u vama bijes zbog nečega što ste čuli. (Jeste li primijetili da ponekad partner osobe koja mnogo priča ima problema sa sluhom?)

Kosa – kosa je snaga. Kada ste napeti i uplašeni, stvarate ‘čelične okove’ koji počinju u mišićima ramena i šire se prema vrhu glave, a ponekad i na područje oko očiju. Kosa raste na tom vrhu i ako postoji napetost koja duže traje, vlasište se skupi, kosa ne može disati i zato umire i opada. Nastaje ćelavost.

Glava – kada nešto nije u redu s glavom, to znači da osjećate da nešto nije u redu s vama. Glavu pokazujete svijetu i po njoj vas prepoznaju.

Vrat i grlo – vrat predstavlja vašu sposobnost da budete fleksibilni u razmišljanju, sagledavanje i druge strane – znači vidjeti gledište drugih ljudi. Kad imate problema sa vratom, znači da ste bili tvrdoglavi u procjenjivanju svoje situacije, uvjereni da je vaše stanovište jedino ispravno. Grlo predstavlja sposobnost da kažete što mislite, tražite što želite. Kada vas boli grlo, to uglavnom znači da mislite kako nemate pravo na takav stav. Ne zauzimate se za sebe i potisnuli ste bijes. Laringitis znači da ste toliko ljuti, da ne možete ni da govorite. Grlo je i stvaralački protok kroz tijelo. Ako je vaše stvaralaštvo ugušeno, moguće je da ćete imati problema s grlom. Isto tako, ako se pokušavate promijeniti ili ste usred promjene, primjetit ćete promjene u grlu.

Ruke – predstavljaju sposobnost da obuhvatite sva životna iskustva. Gornji dio je povezan sa sposobnostima, a donji s vještinama. Stare emocije čuvate u zglobovima, a laktovi predstavljaju fleksibilnost u mijenjanju pravca u životu. Svaki prst ima svoje značenje. Ako porežete kažiprst, u vama su bijes i strah povezani sa egom u trenutnoj situaciji. Palac predstavlja brigu, srednji prst seks i bijes, prstenjak zajedništvo i tugu, a mali prst ima veze s porodicom i pretvaranjem.

Leđa – ako imate problema s leđima, može značiti kako osjećate da vas okolina ne podržava dovoljno. Gornji dio leđa ima veze sa osjećajem manjka emocionalne podrške (muž, žena, šef,…). Srednji dio je povezan s osjećajem krivice – bojite se pogledati što je iza vas. Strah da nećete imati novca i da ćete živjeti u oskudici izraženi su bolovima u donjem dijelu leđa.

Pluća – predstavljaju sposobnost davanja i uzimanja u životu. Ako imate problema sa plućima, moguće je da se bojite uzeti to što vam treba ili možda osjećate da nemate pravo živjeti život kakav želite.

Grudi – su materinski princip. Ako imate problema s grudima, to obično znači da ste pretjerali s materinskim, zaštitničkim ili posesivnim stavom prema nekoj osobi, mjestu, stvari ili pak iskustvu.

Srce – predstavlja ljubav, a krv je radost. Srce pumpa radost kroz tijelo. Kada u životu sebi uskratite radost i ljubav, vaše se srce skupi, skvrči i postaje ‘hladno’. Rezultat je sporiji protok krvi i otvoren je put ka anemiji, angini pektoris ili infarktu. Ljudi koji su preživjeli srčani udar često se nikada nisu uistinu radovali životu.

Želudac – probavlja sve vaše nove ideje i iskustva. Boli vas želudac – što ili koga ne možete probaviti? Ili, koja to nova iskustva ne možete upiti? Uplašeni ste.

Noge – nose vas kroz život. Problemi s nogama često ukazuju da postoji strah od kretanja, da se ide naprijed ili oklijevanje da se krene u određenom pravcu. Kada nešto ne želite raditi, osjetit ćete probleme sa nogama.

Koljena – su fleksibilnost. Kao i leđa. Izražavaju i sposobnost prilagođavanja, ponos, ego, tvrdoglavost. Kada vas zabole koljena zapitajte se gdje ste to tako tvrdi, nepopustljivi i odbijate se prilagoditi.

Stopala – vezuju se za razumijevanje sebe i života oko sebe, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Koža – predstavlja vašu individualnost. Kada imate problema sa kožom, osjećate da ste na neki način ugroženi, da drugi vama vladaju.

Previše kilograma – predstavlja potrebu za zaštitom. Debeli ljudi traže zaštitu kako ne bi bili povrijeđeni, omalovaženi, kritizirani, prevareni. Imaju strah od života.

Bol – bilo koje vrste govori o osjećaju krivice. Krivica uvijek traži kažnjavanje, a kažnjavanje je bolno. Kronična bol je kroničan osjećaj krivice toliko duboko usađen da ga čovjek nije ni svjestan.
 
 
(aura.ba/uredio:nsp)

Ljudska civilizacija postoji 66 milijuna godina, preživjela je potop ali ona nekada nije bila poput ove, već sasvim drugačija

Michael Cremo, američki nezavisni istraživač u dokumentarcu snimljenom 1994, govori o tisućama profesionalno dokumentiranih slučajeva koja podržavaju teoriju da je današnja moderna civilizacija, zapravo stotinu milijuna godina stara, a da se znanstvena zajednica žestoko zalaže da zakopa istinu.

“Osobno, ja sam velika pristalica ove teorije. Ona je jedina koja ima smisla, nakon zbrajanja svih dokaza. Napredna ljudska vrsta postojala je na zemlji najmanje nekoliko stotina milijuna godina. Ona je prethodila dinosurusu, koegzistirala je s njima i na kraju ih je nadživjela.

Ljudska vrsta je vjerojatno jedva preživjela veliko izumiranje, ali dogodilo se da nekako jeste. Naši preci su možda koristili napredno znanje i tehnologiju da prežive, ili je to možda bila puka sreća ali ljudska vrsta nije izumrla prije skoro 66 milijuna godina.

Također, vjerujem da su ljudi bili vrlo tehnološki napredni prije više milijuna godina i ovo je točan razlog zašto ne nalazimo dokaze o drevnoj tehnologiji.

Kada kažemo “napredna drevna tehnologija”, mi instiktivno mislimo o ogromnim modernim gradovima, nalik našima i tehnološki naprednoj vrsti. Po mom mišljenju, u potrazi smo za nuklearnim elektranama, rafinerijama nafte, tvornicama za proizvodnju automobila, ali, uvjetno, to nije dobar pristup.

Ja čvrsto vjerujem da trenutno prolazimo kroz destruktivnu fazu i ako naša vrsta dovoljno poživi dugo, mi ćemo je preživjeti i kompletno ćemo promijeniti naše živote na bolje.

Većina stvari koju mi ​​danas činimo je pogrešna i negativnog polariteta. Uzmimo na primjer, naš moderan stan i poslovne zgrade. Ove gigantske vertikalne konstrukcije, gdje mnogi od nas žive i rade imaju vrlo negativni utjecaj na zdravlje.

Osim fizičkog, vidljivog tijela, ljudska bića imaju energetsko tijelo poznatije kao elektromagnetsko polje, bio polje ili energetsko polje, svejedno.

Energetsko i fizičko tijelo rade zajedno u savršenoj harmoniji sve dok jedno od to dvoje nije uznemireno od strane vanjskog faktora. U zdravom organizmu, protok energije kroz tijelo je jako i konstantano koja ulazi kroz krunsku čakru i zadržava se u korijenu čakre (niz noge ka zemlji).

Zato što su naši moderni stanovi i poslovni objekti vertikalni i izuzetno visoki, izgubili smo našu vezu sa Zemljom. Zapravo, postoje mišljenja da je veza s pozitivnom zemljinom energijom, iznad drugog kata potpuno izgubljena. Samo zamislite koliko nas živi ili radi iznad drugog kata.

Također zgrade su ojačane željezom i čelikom te se miješaju s našim energetskim tijelima u negativnom smislu, iskrivljuje naše bio polje i čini nas bolesnima.

Moramo uzeti u obzir činjenicu da te konstrukcije nisu napravljene da traju, ne kao drevne. Današnji neboderi zahtijevaju skupo periodično održavanje i životni vijek je relativno kratak. Ako ne bi održavali, neboderi bi se raspadali, uglavnom zbog hrđe u samo nekoliko desetljeća. Nasuprot tome, Velike piramide u Egiptu stare 10.000 godina i dalje stoje bez ikakvog održavanja.

Pa zašto nema znakova suvremene civilizacije, vrlo slične našoj? To je zbog toga što su naši preci evoluirali dalje od ove faze davno i reciklirali sve (npr. “Antigravitacijska” tehnologija bi se koristila ispravno i učinila bi beskorisnim većinu asfaltnih cesta i autocesta koje imamo danas – više od 11 milijuna milja da budemo precizniji) ili je bio potpuno različit evolutivan put i nisu gradili u početku.

Kao što sam ranije rekao, u potrazi za tragovima ljudi na planeti, mi tragamo za nuklearnim elektranama, rafinerijama nafte, tvornicama za proizvodnju automobila, autocestama, i to ne može biti ispravan pristup.

Zašto mi mislimo da je nestala civilizacija morala ići putem kojim mi idemo, a posebno, zašto mimislimo da je sve prije nas bilo primitivno i na niskom stupnju razvitka.

Mi sve u Univerzumu mjerimo po svojim mjerilima, mislimo da samo na Zemlji ima života i da smo mi jedini koji razmišljamo.

Pri tom mi čak ne znamo ni što je na tamnoj strani Mjeseca , a on je tu odmah pored nas.

Kako onda mi da znamo što je u drugim univerzumima, i na koji način se prelaze velike daljine?

Još jedan interesantan aspekt za razmišljanje je taj da Zemljina populacija možda nikada nije bila tako velika, u starim vremenima.

Populacija manja od milijardu pojedinaca, rasuti diljem planete, uzgajajući vlastitu hranu, živeći u savršenoj harmoniji s okolinom i koristeći samo biorazgradive materijale koji bi ostavili samo minimalni otisak na površini Zemlje.

I što ako se njihove glavne zgrade ne nalaze na površini Zemlje?

Razmislite o tome ….
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

“Još uvijek sve vidim prilično jasno, nisam zaboravio”, kaže Titos Patrikios. “Policija Atene je pucala na gomilu s krova parlamenta na trgu Sintagma. Mladi momci i djevojke ležali su u lokvama krvi, dok su ostali jurili niz stepenice u totalnom šoku i panici”.

“Onda sam skočio na fontanu nasred trga, koja je i dan-danas tamo i počeo vikati: “Drugovi, ne razilazite se! Pobjeda će biti naša! Ne idite. Mi ćemo pobijediti! “.

“Bio sam uvjeren da ćemo pobijediti”, kaže on danas. Međutim, tog dana nije bilo pobjede, a država koja se samo nekoliko tjedana ranije oslobodila od Hitlerovog Reicha je sada ubrzano tonula u krvav građanski rat. (analogija sa Jugoslavijom 1991.)

Patrikios (86), još uvijek se sjeća svake scene i svakog hica koji je ispaljen tog kobnog jutra 3. prosinca 1944. godine.

Prije točno 70 godina Britanci, koji su još uvijek ratovali s Njemačkom, su otvorili vatru na civile koji su prosvjedovali u potpori partizanima, s kojima su Britanci bili u savezu tri godine.

Gomila je nosila grčke, američke, britanske i sovjetske zastave i uzvikivala: “Živio Churchill, živio Roosevelt, živio Staljin”, odobravajući savez.

Dvadeset osam civila, uglavnom momaka i djevojaka, ubijeno je, dok je na stotine njih povrijeđeno. “Nitko nije očekivao krvoproliće”, rekao je Patrikios.

Britanska logika je bila brutalna i podmukla: premijer Winston Churchill je procijenio da je utjecaj komunističke partije u okviru pokreta koji je podržao kroz rat – Nacionalni liberalni front – porastao više nego što se nadao, dovoljno da propadne njegov plan da vrati grčkog kralja na vlast. Tako je njegova vojska poduprla Hitlerove pristaše.

Tog dana je bilo još ljudi, poput Patrikiosa, koji su ubrzo postali istaknuti članovi ljevice. Mikis Theodorakis, čuveni skladatelj i ikona moderne grčke povijesti premazao je grčku zastavu krvlju onih koji su pali. On je, kao i Patrikios, bio član omladinskog otpora i znao je da se njegova država promijenila. Uskoro su saveznički avioni napadali utočišta ljevičara, započevši Atensku bitku, u Grčkoj poznatu još i kao Dekemvriana, u kojoj su se Britanci i nacisti borili protiv partizana .

Tako je Grčka zapala u katastrofalni građanski rat

Ova izdaja je napravila vječitu provaliju između ljevice i desnice u Grčkoj.

Glavni povjesničar za ovaj period, Andre Gerolimatos navodi kako su ustanak iz 1944. godine i građanski rat koji je trajao od 1946. do 1949. utkani i u sadašnjost Grčke jer nikada nije došlo do pomirenja. “U Francuskoj ili Italiji, ako ste se borili protiv nacista, bili ste poštovani u društvu nakon rata, neovisno od ideologije. U Grčkoj su ljudi mučeni od strane onih koji su surađivali s nacistima po naređenju Britanaca. Taj zločin nikada nije procijenjen, a mnogo toga što se sada događa u Grčkoj posljedica je neraščišćene prošlosti”.

Prije rata, Grčkom vladala kraljevska diktatura čiji je simbol fašističke sjekire i krune predstavljao izvjesnu dihotomiju čim je rat počeo: diktator, general Joanis Metaksas trenirao je u Njemačkom carstvu za vojnog časnika, dok je grčki kralj George II – ujak princa Filipa, vojvoda od Edinburgha – bio privržen Velikoj Britaniji. Grčku ljevicu je u međuvremenu ojačao priljev ispolitizovanih pobunjenika i liberalnih intelektualaca iz Anadolije u Pireus i Atenu.

I diktator i kralj su bili vatreno antikomunistički nastrojeni, a Metaksas je zabranio komunističku partiju, KKE, mučeći njihove članove, sljedbenike i sve ostale koji nisu prihvaćali “nacionalnu ideologiju” u logorima i zatvorima, ili ih jednostavno proterivajući. Kada je rat počeo, Metaksas je odbio Mussolinijev ultimatum da se preda i zakleo se na odanost anglo-grčkog savezu. Grci su se hrabro borili i pobijedili Talijane, ali nisu odoljeli Wehrmachtu. Do kraja travnja 1941. godine, sile Osovine su izvele okupaciju države. Grci su se opirali, na početku spontano, a kasnije i u organiziranim skupinama.

Desničari i monarhisti se nisu uspijevali opirati i nisu bili veća prijetnja.

Britanski prirodni saveznici bili su EAM – savez ljevičarskih i agrarnih partija među kojima je KKE dominirala – i ELAS, njihova partizanska desna ruka.

Nema pretjerivanja u tvrdnjama da je okupacija bila užasna. U knjizi profesora Marka Macauera “Unutar Hitlerove Grčke” opisuje blokove koji su se miješali s ostalima na ulici tako da bi maskirani informeri mogli ukazati na sljedbenike ELAS-a Gestapou i Bataljonima sigurnosti – koji su uspostavljeni od strane kolaboracionističke vlasti kako bi pomagali nacistima.

Skidanje i silovanje žena je bio siguran način za osiguravanje “priznanja”. Tijela su visjela s drveća u javnosti, dok su ih Bataljuni sigurnosti čuvali da ih netko ne bi uklonio. Kao odgovor, ELAS su pokrenuli protunapad na Nijemce i njihove suradnike. Pokret partizana se rodio u Ateni, ali se nalazio u selima, tako da se Grčka progresivno oslobađala od sela.

Do jeseni 1944. godine, Grčka je bila devastirana okupacijom i glađu. Pola milijuna ljudi je umrlo (7% stanovništva). ELAS je, međutim, oslobodio na desetine sela i ostvarivao kontrolu nad dijelovima zemlje dok se službena država raspadala. Nakon povlačenja Nijemaca, ELAS je održao 50.000 naoružanih partizana izvan prijestolnice, složivši se u svibnju 1944. godine za dolazak britanske vojske i postavivši svoje ljude pod komandu generala-potpukovnika Ronald Scobiea.

Nijemci su 12. listopada evakuirali Atenu. Neki borci ELAS-a su se sve vrijeme nalazili u prijestolnici i slavili slobodu između oslobođenja od Nijemaca i dolaska Britanaca. Jedan od partizana je još uvijek živ, ima 92 godine i legenda je moderne Grčke.

Glezos je čovjek koji se 30. svibnja 1941. godine popeo na Akropolu s još jednim partizanom i skinuo zastavu sa svastikom koja je tamo visila mjesec dana. Njega je 1942. godine uhitio Gestapo, zbog čega je mučen i pritom je obolio od tuberkuloze. Uspio je pobjeći i ponovno je uhićen dva puta, drugi put od strane kolaboracionista. Prisjeća se da su ga osudili na smrt u svibnju 1944., prije nego što će Nijemci napustiti Atenu. Ipak, uspio je izbjeći smaknuće.

On je danas ikona grčke ljevice. “Englezi i danas smatraju da su oslobodili Grčku i spasili je od komunizma, ali u stvari nisu to nikad učinili. Grčku je oslobodio pokret otpora. “, Rekao je on.

Britanci su stigli 18. listopada, postavili privremenu vladu pod Georgios Papandreoum i počeli s pripremama da povrate kralja. “Pozdravili su ih kao saveznike. Nismo imali pojma da smo se u tom trenutku već odrekli svoje države i svojih prava “.

Zvanično razmišljanje Britanaca prikazano je u ratnim dokumentima. Postoji čak i tajni memorandum kojeg je Churchill poslao Rooseveltu i u kojem je napisao da se boji da će komunistički ekstremisti pokušati zauzeti grad kada Nijemci budu napuštali državu.

Međutim, ono što su borci za slobodu željeli, bila je država kojom vlada narod. U studenom, Britanci su počeli oslobađati kolaboracioniste i članove Bataljona sigurnosti u cilju sprječavanja širenja komunizma. Oni su točno znali što rade.

Tada se pojavio Dogovor o postocima, koji su sastavili Churchill i sovjetski komesar Josip Staljin na “Tolstoj konferenciji” u Moskvi 9. listopada 1944. godine. Jugoistočna Europa je po tom dogovoru podijeljena na “sfere utjecaja”, pri čemu je Staljin preuzeo Rumunjsku i Bugarsku, dok je Velika Britanija preuzela Grčku kako bi držala Ruse podalje od Mediterana. Sljedeći logičan potez bio bi uvrštavanje ELAS-a u grčku vojsku, ali Britanci i grčka vlast to nisu učinili jer je Churchill želio okršaj s KKE kako bi povratio kralja. Churchill je vjerovao da će se tako povratiti legitimnost i red.

Grčki komunisti su odlučili da neće preuzimati državu bar ne do kraja studenog, početka prosinca 1944. godine. KKE su željeli biti dio središnje vlasti. Da su htjeli revoluciju, doveli bi onih 50.000 ljudi.

“Regrutujući kolaboracioniste, Britanci su promijenili paradigmu, označavajući povratak starog reda. Churchill je želio konflikt “, kaže Gerolimatos.

Nedelja ujutru, 3. prosinca, bila je sunčana, dok su grčki republikaci, antimonarhisti, socijalisti i komunisti koračali ka trgu Syntagma. Policijski kordoni su im blokirali put, ali nekoliko tisuća se probilo. Kako su se približavali trgu, čovjek u uniformi je povikao: “Upucajte đubrad!”. Smrtonosna paljba sa zgrade parlamenta i britanskog stožera trajala je pola sata. Do podneva je do trga stigla druga skupina prosvjednika, dok se na trgu nije nalazilo 60.000 ljudi. Nakon nekoliko sati, britanski padobranci su raščistili trg.

Borba za Atenu je počela, a Churchill je dobio svoj rat.

Manolis Glezos je bio bolestan tog jutra, oborila ga je tuberkuloza, ali kad je čuo što se dogodilo odmah je ustao iz kreveta.

“Oni su radije koristili svoju vojsku kako bi se borili protiv nas nego protiv nacista”, rekao je on. “Bilo je teško pucati na njih, ipak su Britanci do nedavno bili naši saveznici, a sada su vodili rat protiv našeg naroda”.

Na vrhuncu borbe, kaže Glezos, Britanci su čak postavili i snajpere na Akropolu. “To čak ni Nijemci nisu radili. Pucali su na mete EAM, ali im nismo uzvraćali kako ne bismo oštetili spomenik “.

General pukovnik Skobi je 5. prosinca uveo vojni zakon i idućeg dana naložio bombardiranje radničke četvrti Metz.

Patrikios je vikao “Mi smo braća, nema nas što dijeliti, dođite s nama!” U nadi da će se Britanci povući, ali da ga Evangelos Goufas nije povukao dolje, metak usmjeren u njegovom pravcu bi ga ubio.

“Sada ću vam reći nešto što nikad nikome nisam rekao”, rekao je Manolis Glezos nestašno. On se 25. prosinca odlučio na nevjerojatnu ludost, postavivši više od tone dinamita ispod hotela Grand Bretanja, gdje je general-potpukovnik Skobi formirao stožer.

“Čekali smo detonaciju, čekali i čekali, eksplozije nije bilo. Onda sam saznao da je EAM otkrio da se Churchill nalazi u zgradi i da je napad obustavljen “.

Na tisuće ljudi je ubijeno tijekom Dekemvriane, 12.000 ljevičara je poslano u logore na Bliskom istoku. Primirje je potpisano 12. veljače, a onda je počelo poglavlje grčke povijesti poznato kao “Bijeli teror”.

Patrikios ne spada u ljude koji žele da prošlost utječe na sadašnjost, ali upravo se to dogodilo u Grčkoj. On je proveo godine u koncentracijskim logorima.

“Proveo sam šest mjeseci na Makronisosu, razbijajući kamenje, berući kupine i noseći pijesak. Jednom prilikom sam morao stajati 24 sata nakon što je otkriveno da su novine objavile pismo koje je opisalo zapanjujuće uvjete u logoru. Iako sam ja napisao to pismo i proslijedio ga svojoj majci, nikad nisam priznao da sam to uradio”.

Patrikios je čak imao i sreće. Na tisuće njih je pogubljeno, obično u javnosti. Njihove glave i tijela koja su visjela rutinski su prikazivana na javnim trgovima.

Ime čovjeka koji je zapovijedao “Britanskom policijskom misijom” u Grčkoj je malo poznato. Sir Charles Wickhama je Churchill postavio kako bi nadgledao grčke sigurnosne snage i regrutirao kolaboracioniste. Njemu se pripisuje uspostavljanje jednog od najzloglasnijih logora, Gijaros, u kojem su zatvorenici mučeni i ubijani.

Prije nego što je završio u Grčkoj, on se borio u Rusiji 1918. godine, a nakon Grčke je završio u Palestini 1948. godine.

Grčki akademici imaju različita mišljenja o tome na koji način je Wickham bio izravno odgovoran za uspostavu logora i mučenika. Panurgija smatra da je logor na Gijarosu osnovan na izravnu inicijativu Wickhama. Gerolimatos, pak, kaže da Grcima nisu bili potrebni Britanci za uspostavu logora.

Do rujna 1947. godine, kada su komunisti zabranjeni, 19.620 ljevičara nalazilo se u grčkim logorima i zatvorima, uz 12.000 na Makronisosu, a procjenjuje se da ih se još 39.948 nalazilo u britanskim logorima na Bliskom istoku.

Zatvorenicama su djeca oduzimana dok ne bi priznale da su “Bugarke” i “ku*ve”. Sustav pokajanja sa Makronisosa je imao za cilj stvoriti patriote koji bi služili domovini.

Manjine u zatvoru Kifisa su prebijali žicama i čarapama punjenim betonom. Na grudima dječaka su šivali njihova imena sa slavenskim dodacima na imena. Mnogi su bili i silovani.

Manolis Glezos, pak, ima svoju priču. On je napisao knjigu o okupaciji i predstavio reprodukciju posljednje poruke od svog brata Nikosa. Nikosa su ubili kolaboracionisti jedva mjesec dana prije nego što će Nijemci napustiti Grčku.

Nigdje drugdje u novooslobođenoj Europi nacistički simpatizeri nisu uspjeli toliko se probiti u strukturu države tako efektivno.

Oživljenje neofašizma u obliku današnje desničarske stranke Zlatna zora ima izravne veze s neuspjehom da se država pročisti od desničarskih ekstremista. Mnogi sljedbenici Zlatne zore su i potomci Bataljonista.

Glezosu je žao što ljudi koji su ubili njegovog brata nikada nisu kažnjeni, a da su isti ti ljudi sada na vlasti. Glezos je godinama stvarao knjižnicu u čast svog brata. “Priča o mom bratu je priča o Grčkoj”, kaže on.

“Ubijali smo”, priznao je Glezos, “ali cilj nije bio da se ubijaju civili”.

Grčki premijer Konstantinos Caldaris je u prosincu 1946. godine, suočen s mogućnošću povlačenja Britanaca, posjetio Washington da traži pomoć Amerikanaca. Kao odgovor, State Department je formulirao plan za vojnu intervenciju, koja je u ožujku 1947. godine postala osnova Trumanove doktrine – interveniranja protiv komunizma kad god se smatra prijetnjom.

Glezos se još uvijek naziva komunistom. Ali isto kao i Patrikios, koji nije vjerovao u staljinizam, vjerovao je da bi komunizam u Grčkoj bio katastrofa. On smatra da je Staljin glavni razlog pada Grčke, jer je predao državu Englezima.

Patrikios je tek kasnije shvatio što se zapravo dogodilo, kada Zapad nije intervenirao tijekom ustanka u Budimpešti. Shvatio je da Dekemvriana nije bila lokalni konflikt, već početak Hladnog rata koji je prvo počeo kao topli rat u Grčkoj.

“Cijela stvar se desila uzalud”, rekao je Gerolimatos. “Ništa od toga se ne bi desilo da Churchill nije htio povratiti kralja. Posljednja stvar koju su Grci željeli jest povratak monarhije koju su podržavali nacistički kolaboracionisti. Grčka i dan-danas nosi ozbiljne ožiljke zbog toga”.

“Iako je Grčka oslobođena, nacistički kolaboracionisti su dobili rat, zahvaljujući Britancima”, rekao je Glezos.

Ed William i Helena Smith (The Guardian)
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs, youtube.com/uredio:nsp)

Svo naše, takozvano, “znanje” zasnovano je isključivo na mogućnostima, i sposobnostima, intelektualnog razumijevanja

Ta vrsta znanja se stječe aktivnošću uma i biva pohranjena u memoriju, koja obuhvaća svjesna, podsvjesna i nesvjesna područja svijesti. Čak i kad nešto spoznamo putem “osjećaja” ili “osjećaja” – i te informacije je naš analitički um već “preradio” u skladu sa svojim prethodno stečenim dojmovima i na temelju toga donio svoj sud.

Na taj način nastaje stečeno, “nagomilano” znanje, koje je proizvod uskladištenih informacija, a koje je u potpunosti utemeljeno na informacijama iz prošlosti. Na temelju toga, i svo naše novostečeno znanje bazira se na nekom prethodno stečenom saznanju – ai svako od tih saznanja je samo proizvod aktivnosti našeg analitičkog uma.

Prema tome; mi UVIJEK “znamo”, i iskušavamo, samo PROŠLOST – dakle LAŽ i ILUZIJU – a nikada realnost sadašnjeg trenutka !!!

Da ovo ne bi zvučalo previše “apstraktno”, hajdemo razmotriti samo jednu “običnu” činjenicu iz našeg svakodnevnog življenja i uobičajenog percipiranja stvarnosti. – Naime, kada navečer dignemo glavu i uperimo pogled ka nebu posutom nebrojenim zvijezdama, nikada nam ni do “krajičkom mozga” ne dopire sušta činjenica da se “netko” s nama vrlo, vrlo poigrao, i poigrava, i da smo svi mi ustvari žrtve jedne veličanstvene kozmičke PRIJEVARE i to upravo fantastičnih razmjera! U čemu je zapravo stvar? Pa, evo ovako:

Svima nam je jasno da se, nama najbliža zvijezda poslije Sunca, “Alfa Centaur” (ili “Proxima Centauri”), u odnosu na našu planetu Zemlju, nalazi na udaljenosti od oko četiri svjetlosne godine.

Što znači da je zraku svjetlosti, koji “putuje” brzinom od oko 300.000 kilometara u svakoj sekundi, potrebno četiri godine (oko tisuću i pet stotina dana!) Kako bi prevalio razdaljinu od nje do nas. …

Sad: “Što se nas tiče koliko će tamo neki njen” zrak “putovati do nas; to nije naš problem ?! “- reći će mnogi od nas. Ali, nije baš tako; jer uopće nije svejedno da li imamo pojma što se s nama zbiva ili ne.

Naime, ako nam je jasno da princip čula vida funkcionira na taj način da neki “objekt” vizualno percipiramo tek onda kad se zraka svjetlosti, odbijen (u ovom slučaju odaslat) od njegove površine, vrati (odnosno dospije) u naše oko, i prenese nam “otisak slike” stanja tog objekta, koje je vladalo u tom trenutku kad je zrak započeo svoje putovanje ka našem oku, onda možemo, i moramo, osvijestiti činjenično stanje stvari da: gledajući teleskopom našu “Alfu Centaur”, mi ustvari promatramo “prošlost-na-dijelu “- odnosno njenu “sadašnjost” koja je bila na sceni prije ravno četiri, naše zemaljske, godine!?!

A to upravo znači da mi ovoga, i svakog drugog, trenutka promatramo DIREKTAN PRIJENOS nečega što se dogodilo prije ravno četiri godine! – Kakav veličanstveni paradoks … !!! Ali, to je, jednostavno – činjenica…

A sad, promislite činjenicu da je to nama najbliža zvijezda, osim naše matične, te da su nam sve ostale mnogo, mnogo udaljenije od nje – neke čak toliko da nam se sjaj pojedinih udaljenih galaksija prikazuje u vidu “svjetlucanja” kakve obične pojedinačne zvijezde.

To neizostavno znači da, vrlo vjerojatno, neke od tih zvijezda, odnosno samih galaksija, koje su udaljene milijunima, pa i milijardama, svjetlosnih godina, odavno (!) Više NE POSTOJE – iako im se mi ovoga trenutka divimo u predstavi “izravnog prijenosa” njihove veličanstvene egzistencije! …

Čak i naše Sunce, kad bi se ovog trenutka “ugasilo”, mi bismo ga vidjeli na nebu još narednih 8 minuta i 19 sekundi, koliko je svjetlosnom zraku potrebno da stigne od njega do nas.

Pa, sad slobodno recite ono što mislite: “Tko je ovdje lud !?”; jer takva reakcija je više nego očekivana.

Ali, istina je “samo malo” drugačija: nismo mi uopće ludi – mi smo samo “malo”, točnije “malo više”, zbunjeni! … To je pravo stanje stvari. – Iluzija se s nama otvoreno poigrava a mi joj, unatoč tome, slijepo i bespogovorno vjerujemo, ne dovodeći nikada ništa od toga u pitanje.

Zbog toga; kad već nismo ludi, a ne bismo ni željeli da se to dogodi, napustimo našu “zbunjenost”, i shvatimo nepobitnu činjenicu da: čak i gledajući nešto u našoj neposrednoj blizini, mi percipiramo IPAK, i samo, prošlost, jer iako u ovim, zemaljskim, “mikro-razmjerima” svjetlost ne mora putovati godinama do nas, već samo koji djelić sekunde, ipak ona do nas uvijek stiže s određenim ZAKAŠNJENJEM (“POMAKOM”) – što je, uistinu, sasvim dovoljno (!) da potpuno promašimo ISTINU i REALNOST aktualnog trenutka događaja, a da uhvatimo samo “prošlost-na-djelu”.

Odnosno, u prijevodu: mi vječito percipiramo isključivo svoju vlastitu PREDSTAVU (Dojam) dogadjaja (objekta promatranja) umjesto samog DOGAĐAJA!

Neophodno je da zaista shvatimo suštinu principa djelovanja ovog mehanizma “Perceptualnog Pomaka” da bismo bili u stanju shvatiti po kakvim zakonima je definirano naše bitisanje u ovom ego-univerzumu, odnosno u ovoj našoj iluzornoj “stvarnosti”. Tek tada ćemo na pravi i potpuni način osvijestiti što znači “svjesnost trenutka”, odnosno biti “ovdje i sada”, i kako, i zašto, nam istinsko znanje, odnosno percipiranje ISTINE, konstantno ostaje izvan dohvata.

Tada ćemo konačno i shvatiti kako i zašto su instrumenti uma nemoćni, i zapravo nesavršeni, da bi nam mogli dati uvid u Istinu. … Bit će nam jasno da nam oči i nisu date da vidimo već samo da “gledamo”, kao što i uši nemamo da čujemo već njima samo možemo “slušamo”; jer uistinu – ne gleda se očima, već Dušom, i ne sluša se ušima, već Dušom. Očima se istina ne može vidjeti, i ušima se ona ne može čuti, jer samo Duša ima sposobnost vida i sluha.

Oči i uši prenose samo “dojmove”, a ne – istinu!
 
(vestinet/uredio: nsp)

Traženje staloženostI od “života u trenutku” ili “živjeti sada” može biti vrlo teško, prema neuroznanstvenicima koji su locirali područje mozga zaduženog za korištenje prošlih odluka i ishoda, koji vode i upravljaju budućim ponašanjem.

Studija temeljena na istraživanju provedenom na Sveučilištu u Pittsburghu-u, a objavljena je u stručnom časopisu Neuron, i prva je takve vrste koja analizira signale vezane uz metakogniciju – osobnu sposobnost za praćenje i kontrolu spoznaje (pojam koji je pametno opisan kod istraživača kao “razmišljati o razmišljanju.”)

“Mozak mora pratiti odluke i ishode koje proizvede”, rekao je Marc Sommer, koji je napravio istraživanje za proučavanje na Sveučilištu u Pittsburghu, a sada je na fakultetu Sveučilišta Duke. “Vi trebate kontinuitet misli,” Sommer je nastavio. “Mi stalno imamo u vidu odluke dok se krećemo kroz život, razmišljajući o drugim stvarima. Mi pogađamo, i to je analogno radnoj memoriji, što upućuje prema prefrontalnom korteksu.”

Sommer je predvidio da neuronski korelacija metakognicije boravi u istim područjima mozga odgovornim za spoznaju, uključujući frontalni korteks – dio mozga povezan s izražavanjem osobnosti, odlučivanje i socijalnog ponašanja.

Istraživački tim je proučavao pojedinačne neurone in vivo u tri frontalna kortikalnih područja mozga: frontalno polje za oči (povezano s vizualnom pozornošću i pokretima očiju), dorzolateralni prefrontalni korteks (odgovoran za motorno planiranje, organizaciju i regulaciju), i dopunsko polje za oko (SEF) koje je uključeno u planiranje i kontrolu saccadic pokreta očiju – vrlo brzi pokreti oka koji omogućuju da kontinuirano prefokusiravamo na objekt.

Da biste saznali gdje se metakognicija događa u mozgu, subjekti izvršavaju zadatak vizualnog donošenja odluka koji uključuje slučajno bljeskanje svjetla i dominantno svjetlo na kartonskom kvadratu. Sudionici su zamoljeni da se sjete i odrede gdje se dominantna svjetlost pojavila, pogađajući da li su u pravu. Istraživači su otkrili da, dok je neuronska aktivnost povezana s odlukama i pretopstavkama u sva tri područja mozga, navodno metakognitivne aktivnosti koje povezane sa odlukama borave isključivo u SEF-u.

“SEF je složeno područje [mozga] povezan s motivacijskim aspektima ponašanja”, rekao je Sommer. “Ako mislimo da ćemo dobiti nešto dobro, neuronska aktivnost teži da bude visoko u SEF-u. Ljudi koji žele dobre stvari u životu, a da bi održali te dobre stvari, oni moraju usporediti ono što se događa sada sa odlukama u prošlosti. “

Sommer napominje da je definiranje takvih pojmova vezanih za metakogniciju, poput svijesti, bio je teško zadnjih nekoliko desetljeća. On vidi svoje istraživanje i budući rad vezane za istraživanje metakognicije kao jedan korak u sustavnom procesu rada prema boljem razumijevanju svijesti. Proučavajući metakogniciju, kaže on, on reducira veliki problem raščlanjujući “red misli” u jednostavnije komponente: proučavajući kako jedan spoznajni proces utječe na drugu.

“Zašto nisu naše misli neovisne jedni od drugih? Zašto ne bismo živjeti u ovom trenutku? Za zdrave osobe, nemoguće je živjeti u sadašnjem trenutku. Lijepa je stvar za reći u smislu “iskoristi dan” i uživaj u životu, ali naš unutarnji život i iskustva su puno bogatija od toga. “

Do sada, bolesnici s mentalnim poremećajima nisu testirani na tim zadacima, ali Sommer je zainteresiran vidjeti kako SEF i druga područja mozga mogu biti ometana kod tih poremećaja.

“Sa šizofrenijom i Alzheimerovom bolesti, postoji fraktura u misaonom procesu. Ona je stalno poremećen, a unatoč pokušaja zadržavanja misli, oni se mogu omesti vrlo lako”, rekao je Sommers. “Pacijenti s ovim poremećajima imaju problema sa podrškom sjećajući se posljednjih odluka koje bi ih vodile kasnije u svojem ponašanju, sugerirajući problem s metakognicijom.”

Sredstva za ovo istraživanje je predviđeno od strane Sveučilišta u Pittsburghu, zajedničkog Sveučilišta u Pittsburghu-Carnegie Mellon Sveučilišnog Centra za neuronske osnove spoznaje, Nacionalni institut za mentalno zdravlje, i Alfred P. Sloan Fondacija.
 
(preventdisease.com/uredio: nsp)

Vladimir Solovjov (1853-1900) je ruski bogoslov i najznačajniji ruski kršćanski filozof. Piše pod utjecajem starogrčke filozofije i gnosticizma. Ostavio snažan utjecaj u Rusiji i izvan nje, od Dostojevskog, Trubeckoj. Bulgakova, preko Berđajeva do Rudolfa Steinera i Aleksandra Bloka. Kao teolog nastupao je s vrlo kontroverznim i futurističkim idejama.

Ovo je dio prvog poglavlja knjige “Predavanja o bogočovečanstvu”. Solovjov piše o općem stanju moderne kulture, nedostatku apsolutnog načela i središta, socijalizmu i pozitivizmu, njihovom stvarnom i prividnom značaju, religiji kao jedinoj sferi apsolutnog.

(Prvo predavanje o Bogočovečanstvu)

Govorit o istinama pozitivne religije – o stvarima vrlo dalekim i tuđim modernoj svijesti i interesima suvremene civilizacije. Interesi suvremene civilizacije – to su oni interesi koji nisu postojali jučer, i kojih neće biti sutra. Stoga im je dopušteno pretpostaviti ono što je podjednako važno u svim vremenima.

Uostalom, neću polemisati sa onima koji se danas negativno odnose prema religioznom načelu, neću se sporiti s modernim protivnicima religije iz jednog jednostavnog razloga – oni su u pravu. Kažem da su oni koji danas odbacuju religiju u pravu zato što je današnje stanje religije takvo da ona sama izaziva odbacivanje, a uzrokuje ga zato što u stvarnosti nije ono što bi trebala biti.

Religija je, govoreći apstraktno, veza čovjeka i svijeta s apsolutnim načelom i središtem svega postojećeg. Ukoliko priznajemo postojanje takvog apsolutnog načela, obvezni smo da pomoću njega odredimo sve interese, sve sadržaje čovjekovog života i svijesti; od njega mora ovisiti i prema njemu mora se odnositi sve ono značajno u svemu što čovjek čini, saznaje i stvara. Ako dopustimo apsolutno središte, onda sve točke životnog kruga se moraju spojiti s njim jednakim zrakama.

Samo tada će se u čovjekovom životu i u njegovoj svijesti pojaviti jedinstvo, cjelovitost i sklad, samo će se tada sva njegova djela, sve njegove muke i patnje, kako u individualnom tako i u kolektivnom životu, od besciljnih i besmislenih pojava, preobraziti u razumne, iznutra nužne događaje. Apsolutno je izvan svake sumnje da takvo sveobuhvatno, centralno značenje mora pripadati religioznom načelu, ali je isto tako izvan svake sumnje i to da, za moderno, civilizirano čovječanstvo, pa čak i za one unutar njega koji priznaju religiozno načelo, religija nema ovakvo sveobuhvatno i centralno značenje.

Umjesto da bude sve u svemu, to se načelo uklanja u nekakav majušni i vrlo udaljeni kutak našeg unutašnjeg svijeta odakle, s vremena na vrijeme, izviruje kao jedan iz mnoštva naših interesa, koji inače konstantno odvlače našu pozornost.

Današnja religija je vrlo jadna stvar, religija kao vladajuće načelo, kao središte duhovnih težnji uopće i ne postoji, već umjesto nje postoji takozvana religioznost, kao osobno raspoloženje i opredjeljenje, kao osobni ukus: jedni ga imaju, a drugi ne, kao što jedni vole glazbu, a drugi – ne. Kod nas se uslijed odsustva apsolutnog središta pojavilo onoliko relativnih, privremenih centara života i svijesti, koliko imamo različitih potreba i interesa, ukusa i sklonosti, mnijenja i pogleda.

Vladimir Solovjov

Nepotrebno je zadržavati se na misaonom i moralnom razdoru i anarhiji, koji danas vladaju ne samo u društvu nego i u glavi i srcu svakog pojedinca – ta je stvar i suviše dobro poznata svakome tko je bilo kada pogledao u sebe ili oko sebe.

Taj razdor i ta anarhija su nesumnjivi, očigledne činjenice, ali je isto nesumnjiva i očigledna činjenica i to da se čovječanstvo ne može zadržati na njima, da ono traži povezujuće i objedinjujuće načelo. Vidimo da i moderna zapadna civilizacija, koja je odbacila religiozno načelo jer se ovo u svojoj faktičkoj formi pokazalo kao subjektivno i nemoćno, da i ta civilizacija isto tako teži da izvan religiozne sfere pronađe, za život i saznanje, nekakva povezujuća načela, da teži bilo čime zamijeniti odbačene bogove. Iako se, prema vladajućem uvjerenju, i kraj i početak čovjekovog postojanja svode na postojeću stvarnost, na dato prirodno biće, a sav naš život mora biti zatvoren “u uski krug ovozemaljskih utisaka”, ipak moderna civilizacija pokušava iu tom uskom krugu pronađe za čovječanstvo objedinjujuće i organizirajuće načelo.

Ta težnja da se čovječanstvo organizira izvan apsolutne religiozne sfere, da se učvrsti i uredi u sferi privremenih, ograničenih i prolaznih interesa, obilježava čitavu modernu civilizaciju.

Najdoslednije i najpotpunije, s najvećom mogućom sviješću, ta se težnja izražava u dva moderna učenja od kojih se jedno – socijalizam, odnosi prvenstveno na praktične interese društvenog života, a drugo-pozitivizam – ima u vidu teorijsku sferu znanstvenog znanja. Ni socijalizam, ni pozitivizam nemaju neki izravan stav prema religiji – bilo negativan, bilo pozitivan: oni jedino hoće zauzeti upražnjeno mjesto, koje je religija ostavila u životu iu svijesti modernog civiliziranog čovječanstva. S tog aspekta oni i moraju biti ocijenjeni.

Ja, kao prvo, neću negirati socijalizam. Njega obično opovrgavaju oni koji se plaše njegove istine. Ali, mi se držimo takvih načela za koja socijalizam nije opasan. Dakle, mi slobodno možemo govoriti o istini socijalizma. Prije svega, socijalizam se povijesni opravdava kao nužna posljedica, kao posljednja riječ zapadnog povijesnog razvoja. Francuskom revolucijom je jasno pokazan suštinski znak zapadne izvan-religiozne civilizacije, koja pokušava izgraditi zgradu sveobuhvatne kulture, a čovječanstvo organizirati na čisto svjetovnim principima.

Ona je za osnovu društvenog poretka proglasila prava čovjeka, umjesto ranije božanskog prava. Ta se prava svode na dva osnovna: slobodu i jednakost, koji se moraju izmiriti u bratstvu. Velika revolucija je proglasila slobodu, jednakost i bratstvo. Proglasila ih je, ali ih nije ostvarila: te su tri riječi tako i ostale – samo prazne riječi. Socijalizam je pokušaj da se doista ostvare ta tri principa. Revolucija je uspostavila građansku slobodu, ali uz postojanje faktičke društvene nejednakosti, oslobođenje od jedne vladajuće klase nije ništa drugo do podčinjavanje drugoj.

Vlast monarhije i feudalaca samo ustupa mjesto vlasti kapitala i buržoazije. Sama sloboda, ukoliko nema jednakosti, još ništa ne daje većini naroda. Zato je revolucija i proglasila jednakost. Ali u našem svijetu izgrađenom na borbi, na neograničenom sukobljavanju ličnosti, jednakost prava ništa ne znači bez jednakosti snaga. Princip jednakosti bio je ostvaren jedino za one koji su u danom povijesnom trenutku raspolagali silom.

Ali, povijesna sila prelazi iz ruke u ruku, i kao što se klasa imućnih (buržoazija) okoristila načelom jednakosti zarad svoje dobiti, jer je u određenom trenutku na strani te klase bila sila, upravo će isto tako i klasa siromašnih (proletarijat) prirodno težiti da princip jednakosti uporabi na svoju korist čim sila pređe u njene ruke.

Društvena organizacija mora biti zasnovana na pozitivnoj osnovi ma kakva ona bila. Ta osnova ima ili apsolutni, natprirodni i natčovječanske znak, ili pak pripada relativnoj, uvjetnoj sferi konkretne ljudske prirode: društvo se oslanja ili na volju Božju ili na ljudsku, narodnu volju. Ovoj dilemi se ne može prigovoriti tako što će se reći da društvenu organizaciju može određivati ​​sila državne vlasti, sila vlade i ministarstava, jer i sama ta državna vlast, sama vlada, mora se nešto oslanjati: ili na volju Božju, ili na ljudsku, narodnu volju.

Zapadna civilizacija je odbacila prvi član dileme: Francuska revolucija, koja je odlučno raskrstila s tradicionalnim principima, isto je tako odlučno uspostavila demokratski princip prema kojem se društveni poredak zasniva na volji naroda. Volja naroda nije, iz te perspektive, ništa drugo do volja svih sila koje čine narod. U stvari, Velika revolucija je započela s objavom da čovjek kao takav posjeduje apsolutna prava, da ih posjeduje po prirodi, na osnovi svojeg ljudskog dostojanstva; a budući da svim osobama regiji općeljudsko dostojanstvo, koje čini ishodište i osnovu svih ostalih prava, sve su osobe prema tome nužno ravnopravne.

Ako je volja narodne većine isključiva i jedina osnova svih prava i zakona i ako volja te većine, što je prirodno, postavi blagostanje većine kao svoj zadatak, onda se to blagostanje ispostavlja kao najviše pravo i zakon. A ako se jedna klasa, odnosno manjina naroda, koristi tim pravom u većoj mjeri nego većina, onda je to, s ove točke gledišta, zloupotreba i nepravda.

Takvo je danas stanje stvari. Revolucija, koja je u principu ustanovila demokraciju, u samoj stvari je proizvela jedino plutokratiju. Narod rukovodi sobom isključivo de jure, dok de facto vrhovna vlast pripada njegovom ništavnom dijelu – bogatoj buržoaziji, kapitalistima. A kako je plutokratija po prirodi dostupna svakome, to je ona carstvo slobodnog natjecanja ili konkurencije.

Međutim, ta sloboda i ravnopravnost nisu za većinu ništa drugo do apstraktna mogućnost. Postojanje nasljednog vlasništva i njegova koncentracija u rukama malog broja ljudi čini od buržoazije posebnu, privilegiranu klasu, a ogromnu većinu radnog naroda, koja je lišena svake vlasništva, uza svu njenu apstraktnu slobodu i ravnopravnost, u stvarnosti pretvara u porobljenu klasu proletera čija je jednakost – jednakost u bijedi, dok se sloboda vrlo često pokazuje kao sloboda da se umre od gladi.

Međutim, postojanje nepromjenjivog proletarijata, koje čini karakterističnu crtu moderne zapadne civilizacije, upravo je u njoj samoj lišeno svakog opravdanja. Jer, ako se stari poredak zasnivao na poznatim apsolutnim principima, onda se moderna plutokratija može oslanjati samo na snagu činjenica, na povijesne uvjete. Ali, ti se uvjeti mijenjaju; na povijesnim uvjetima je bilo zasnovano i drevno ropstvo što mu nije smetalo da iščezne. Ako se, uostalom, govori o pravičnosti, nije li onda pravedno da bogatstvo pripadne onima koji su ga proizveli, tj. radnicima?

Razumije se da je kapital, tj. rezultat prethodnog rada, isto tako neophodan za stvaranje bogatstva kao i sadašnji rad, ali nitko i nikada nije dokazao nužnost njihove isključive podjele, tj.. da jedni moraju biti samo kapitalisti, a drugi – samo radnici.

Na taj način se težnja socijalizma za ravnopravnošću u materijalnom bogatstvu, težnja da se to bogatstvo prenese iz ruku manjine u ruke narodne većine, u perspektivi ovih principa koje je promovirala Francuska revolucija i koji su položeni u temelje čitave moderne civilizacije, pokazuje kao potpuno prirodna i zakonita težnja.

Socijalizam se pojavljuje kao povijesni opravdana pojava kojoj na Zapadu, bez sumnje, pripada skora budućnost. Ali, socijalizam neće biti samo povijesna pojava, neće imati samo uvjetno, relativno opravdanje, on hoće biti najviša moralna sila, on gaji pretenzije na ostvarivanje apsolutne pravde u sferi društvenih odnosa.

Međutim, upravo ovdje socijalizam, na koban način, nužno upada u proturječnost sa samim sobom i njegova neodrživost postaje očigledna. On hoće ostvariti pravdu u društvu, pa dobro – ali, u čemu se sastoji ta pravda? U istoj onoj ravnomjernosti materijalnog bogatstva.

Moguća je jedna od dvije stvari: ili je materijalno bogatstvo samo po sebi cilj – au tom slučaju, budući da je težnja za materijalnim bogatstvom samo prirodna činjenica čovjeka kao prirodnog bića, postavljanje te težnje za princip ne može imati nikakav moralni značaj. Prilikom svog prvog nastupa socijalizam je objavio uspostavljanje prava na stvarima, materijom, proizvodima. Težnja za ostvarenje tih prava je vrlo prirodna, ali je ona samo jedna od čovjekovih prirodnih težnji, naravno, ne i najbolja: smisao apsolutne pravde ovdje, očito, ne može biti.

Objaviti uspostavljanje prava na stvarima kao moralni princip isto je kao i objaviti uspostavljanje prava egoizma, kako je to i učinio osnivač jedne od socijalno-religioznih sekti u Americi, koji je umjesto 10. Mojsijevih zapovijedi, postavio svojih dvanaest od kojih prva glasi: “Voli samog sebe”, – zahtjev potpuno opravdan, ali u svakom slučaju – izlišan. Ili ipak materijalno bogatstvo samo po sebi nije cilj socijalizma, već je njegov cilj pravednost u raspodjeli tog bogatstva.

Pravičnost je, u moralnom smislu, izvjesno ograničavanje vlastitih pretenzija u korist tuđih prava; pravičnost se tako pokazuje kao nekakvo požrtvovanje, samoodricanje, i što je više samoodricanja, što je više požrtvovanja, to je u moralnom smislu bolje. U tom slučaju je nemoguće, ako se postavimo na moralnu točku gledišta, da radnička klasa pridaje bilo kakvo moralno značenje zahtjevu za ravnomjernom raspodjelom materijalnog bogatstva, budući da se ovdje pravičnost za tu klasu pokazuje kao identična s njenom korišću, pa je taj zahtjev ispada sebičan i pohlepan, zbog čega ne može ni imati bilo kakav moralni značaj.

Čak i ako dopustimo da zahtjev za ekonomskom jednakošću, koji upućuje siromašna klasa, predstavlja samo traženje svoga, tj.. onoga što joj po pravu pripada, čak i u tom slučaju taj zahtjev ne može imati nikakav moralni značaj u pozitivnom smislu, jer uzeti svoje predstavlja samo pravo, a nikako zaslugu. Radnička klasa u svojim zahtjevima, ukoliko ih i priznamo za opravdane, očito stoji na pravnom, a ne na moralnom stanovištu.

Međutim, ako socijalizam u svojstvu samožive težnje siromašne klase ne može imati nikakvo moralno značenje i značaj, to mu, naravno, ne smeta da predstavi moralni lik kao zahtjev za društvenom pravdom, neovisno od onoga tko taj zahtjev postavlja. I zaista, kada ustaje protiv postojeće socijalne nepravde, socijalizam je u svakom slučaju u pravu, ali gdje je korijen te nepravde? Očito, on je u činjenici da se društveni poredak zasniva na egoizmu pojedinaca, egoizmu posebnih, otuđenih osoba, odakle i proizlazi njihovo natjecanje, njihova borba, neprijateljstvo i sve društveno zlo.

Ako je korijen društvene nepravde u egoizmu, onda se društvena pravda mora zasnivati ​​na suprotnom principu, tj.. na principu samoodricanja ili ljubavi.

Da bi se ostvarila pravda neophodno je da svaki pojedinac, koji je dio društva, postavi granicu vlastitom isključivom samopotvrđivanju, da se postavi na stanovište samoodricanja, da se odrekne vlastite posebne volje, da je žrtvuje. Ali, u čiju korist? Radi koga, s moralnog stajališta, treba žrtvovati svoju volju? Da li u korist drugih pojedinaca od kojih svaki stoji na poziciji egoizma i samopotvrđivanja? Ili u korist svih zajedno?

Ali, kao prvo, žrtvovati svoju volju, svoje samopotvrđivanje u korist svih je – nemoguće, jer svi, kao sveukupnost pojedinaca, ne predstavljaju i ne mogu predstavljati stvarni cilj čovjekove aktivnosti pošto nisu dati kao stvarni, realni predmet. To mogu biti samo neki, a ne svi.

Kao drugo, takvo samožrtvovanje ne bi bilo pravedno jer bi – negirajući u sebi egoizam – bilo nepravično učvršćivati ​​ga u drugom, podržavati tuđi egoizam. Dakle, ostvarenje pravde ili moralnog načela moguće je samo u odnosu prema onome što u samoj svojoj suštini jeste pravda.

Moralna granica egoizma određenog lica ne može biti egoizam drugih i njihova samopotvrđujuća volja, već samo ono što je samo po sebi, u svojoj prirodi, pravda. Volja svih drugih može biti za mene moralni zakon samo onda kada i ti drugi, u skladu s apsolutnim moralnim načelom, i sami ostvaruju pravdu. Dakle, ljubav i samopožrtvovanje u odnosu prema drugim ljudima mogući su samo onda kada se u njima ostvaruje apsolutno moralno načelo, koje je iznad ljudi i u odnosu prema kome svi podjednako predstavljaju nepravdu i svi se, isto tako, moraju odreći te nepravde.

U protivnom, ako se ne priznaje jedno takvo apsolutno moralno načelo, ako se svi drugi pojavljuju samo kao relativna, uvjetna bića koja predstavljaju određenu prirodnu moć, onda će podčinjavanje njima biti samo nasilje s njihove strane. Svaka vlast koja ne predstavlja apsolutno načelo pravde predstavlja nasilje, i podčinjavanje njoj može biti samo prinudno. Pritom je potpuno svejedno da li pojedinac, ili većina naroda, ili, čak, većina čovječanstva izražava pretenziju na takvu vlast, zato što količina sama po sebi ne daje nikakvo moralno pravo, a masa kao masa ne predstavlja nikakvu unutarnju prednost.

Dakle, podčinjavanje svakog svima moguće je, samo onda kada su svi ti drugi i sami podčinjeni apsolutnom moralnom načelu, u odnosu na koje su svi oni jednaki među sobom, kao što su sve konačne veličine jednake u odnosu na beskonačnost. Po prirodi ljudi nisu jednaki budući da ne posjeduju jednake moći, a uslijed nejednakosti moći oni nužno stupaju u odnose nasilničkog podčinjavanja jednih od strane drugih pa su, prema tome, ljudi po prirodi i neslobodni; najzad, ljudi su po prirodi tuđi i neprijateljski raspoloženi jedni prema drugima zbog čega, dakle, prirodno čovječanstvo nikako ne može biti – i nije – bratstvo. Ako, na taj način, ostvarenje pravde nije moguće na tlu postojećih prirodnih uvjeta, odnosno – u carstvu prirode, onda je ono moguće jedino u carstvu blagodeti, tj. na temelju apsolutnog ili božanskog moralnog načela.

Na taj način socijalizam, sa svojim zahtjevom za društvenom pravdom i nemogućnošću da je ostvari na ograničenim prirodnim osnovama, logički dovodi do priznanja neophodnosti apsolutnog načela u životu, tj.. do priznanja religije.

Religija je ponovno sjedinjavanje čovjeka i svijeta s apsolutnim i sveobuhvatnim načelom. To načelo, kao sveobuhvatno, ništa ne isključuje pa zato istinsko sedinjavanje s njim, istinska religija, ne može isključivati, niti gušiti, niti pak nasilnički podčinjavati sebi bilo koji element, bilo koju živu moć u čovjeku i njegovom svijetu.

Ponovno sjedinjavanje ili religija sastoji se u dovođenju svih elemenata ljudskog bića, svih posebnih načela i moći čovječanstva, u pravilan odnos prema apsolutnom, središnjem načelu, a kroz njega i u njemu, do njihovog pravilnog i skladnog međusobnog odnosa.

Kako apsolutno načelo po svojoj suštini ne dozvoljava isključivost i prisilu, – ponovno sjedinjavanje svih pojedinačnih strana života i individualnih moći sa sveobuhvatnim načelom i između sebe mora biti apsolutno slobodno; pritom, svako od tih načela moći u granicama svoje misije ili svoje ideje ima jednako pravo na postojanje i razvoj. Ali, budući da su sva ta načela i moći spojeni u jednu apsolutnu cjelinu prema kojoj se odnose kao različiti, ali jednako nužni elementi, oni međusobno predstavljaju i čine potpunu solidarnost i bratstvo.

Tako se, s te strane, religiozno načelo pojavljuje kao jedino istinsko ostvarenje slobode, jednakosti i bratstva.

Put ka spasenju, ka ostvarenju istinske jednakosti, istinske slobode i bratstva leži u samoodricanju. Ali prethodno je nužno samopotvrđivanje: onaj tko se hoće odreći svoje isključive volje, mora je prvo imati; da bi se posebna načela i sile slobodno sjedinile sa apsolutnim načelom, moraju se prethodno odvojiti od njega, moraju biti na svom, težiti ka isključivom gospodarenju u apsolutnom značaju, jer samo stvarno iskustvo, samo doživljena proturječnost, samo provjerena, temeljna neodrživost tog samopotvrđivanja, može dovesti do slobodnog odricanja od njega i do svjesne i slobodne težnje za sjedinjavanjem sa apsolutnim načelom.

Odavde se vidi veliki smisao negativnog zapadnog razvitka, vidi se velika misija zapadne civilizacije. Ona predstavlja potpuno i dosljedno otpadništvo čovjekovih prirodnih moći od božanskog načela, njihovo isključivo samopotvrđivanje i težnju da na samima sebi zasnuju zdanje svjetske kulture. Kroz neosnovanost i kobni neuspjeh te težnje pojavljuje se samoodricanje, a samoodricanje dovodi do slobodnog ponovnog sjedinjavanja s božanskim načelom.

Temeljni preokret i velika kriza u svijesti zapadnog čovječanstva već su započeli. Jasna manifestacija te krize jeste razvoj i uspjeh pesimističkih shvaćanja, prema kojima je postojeća stvarnost zlo, privid i patnja, a podrijetlo te stvarnosti, dakle i zla, privida i patnje – u samopotvrđujućoj volji, u volji za životom, što znači da je spas – u negiranju te volje, u samoodricanju.

Ovaj pesimistički pogled na svijet, ovo okretanje ka samoodricanju postoji zasad samo u teoriji, samo u filozofskom sustavu, ali ce može sa sigurnošću predvidjeti da će vrlo brzo – upravo kada na Zapadu socijalna revolucija pobijedi i pobijedivši, uvidi jalovost te pobjede, uvidi svoju vlastitu nesposobnost, nemogućnost da zasnuje skladan i pravilan društveni poredak, ostvariti pravdu na temeljima uvjetnog, prolaznog bića, kada se zapadno čovječanstvo uvjeri na dijelu, na osnovi same povijesne stvarnosti u to da je samopotvrđivanje volje, ma kako da se izražava, izvor zla i patnji – tada će pesimizam, okretanje ka samoodricanju preći iz teorije u život, a zapadno čovječanstvo će biti spremno prihvatiti religiozno načelo, pozitivno otkrovenje istinske religije.

Ali, prema zakonu podjele povijesnog rada, jedan te isti kulturni tip, jedni te isti narodi ne mogu ostvariti dvije svjetske ideje, ne mogu učiniti dva epohalna djela, i ako je zapadna civilizacija imala zadatak, tj.. povijesnu misiju ostvarivanja negativnog prijelaza od religiozne prošlosti ka religioznoj budućnosti, onda je drugoj povijesnoj sili suđeno da utemelji samu tu religioznu budućnost.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Da bismo došli do odgovora tko je bio najbogatiji čovjek ikada, pokušat ćemo računati i uspoređivati prihode iz prošlosti i iz sadašnjosti. To naravno nije lako jer ne postoji tečaj koji može pretvoriti rimski novac u dolare, primjerice.

Štoviše, kako uspoređujemo kupovnu moć? U dalekoj povijesti, usluge su bile relativno jeftine jer su bile niske plaće, a danas, u bogatim zemljama, vrlo skupe.

Da bi vam bilo malo jasnije, objasnit ćemo vam šta znači jednaka kupovna moć. Ako ponesemo u trgovinu određenu sumu novca, neka to bude X rimskih sestertiusa, i kupimo određenu vrstu roba i usluga, to isto bismo mogli učiniti ili kupiti za Y američkih dolara danas.

Ali promijenile su se i vrste usluga I naravno, roba. I zbog toga, smo ograničili paket na robu koja je postojala i tada, a i sada.

Dolazimo do toga, da je najrazumniji pristup uspoređivanja bogastva ljudi, u nekoliko povijesnih razdoblja, da ih smjestimo u isti povijesni konteks, izmjerimo njihove ekonomske moći, u pogledu njihove sposobnosti da kupe ljudski rad, u to vrijeme, i mjesto.

Adam Smith je napisao, prije više od 200 godina: “Osoba će biti bogata, odnosno siromašna po količini rada s kojom je u stanju da zapovijeda”

Najprikladnije mjesto za početak odgovora na ovo pitanje je drevni Rim.

Njihova ekonomija je bila uspješna, za to vrijeme vrlo moderna, i što je najvažnije, štampali su novac.

Postoje podaci da su u Rimu postojali ekstremno bogati individualci. Za naš pokušaj usporedbe, uzećemo tri osobe iz klasičnog rimskog doba.

Prvi je Marcus Crassus, koji je bio basnoslovno bogat trijumvir, i njegovo bogastvo je procijenjeno na oko 200 milijuna sestertiusa (rimski novac),  50.godina prije nove ere BC.

Drugi je Car Oktavijan August, čije je imperijalno kućanstvo zajedno s njegovim bogastvom procijenjeno na 250 milijuna sestertiusa, 14.godina prije nove ere BC.

I treći, ali ne manje važan je Marcus Antonius Palas. Smatra se da je njegovo enormno bogastvo procijenjeno na oko 300 milijuna sestertiusa, 52.godina prije nove ere BC.

Normalna kamatna stopa, za to vrijeme je bila 6 % posto. Iz tog razloga, taj period se zvao “zlatno rimsko doba”.

Prvo ćemo uzeti Crassusa za usporedbu. Sa 200 milijuna sestertiusa i prosječnu godišnju kamatnu stopu od 6 % posto, njegov godišnji prihod bi mogao biti procijenjen na 12 milijuna sestertiusa. Znači, Crassus-ov prihod je bio jednak godišnjim primanjima od oko 32.000 ljudi.

Dozvolite mi sada da napravim istu komparaciju u sadašnjosti. Uradit ćemo isto obrazloženje na tri američke ikone bogastva.

Andrew Carnegie je 1901. godine kupio tvornicu čelika, i njegov udio je bio 225 milijuna dolara. Primjenjujući istu kamatnu stopu iz rimskog doba, od 6 % posto, a koristeći američki bruto osobni dohodak po glavi stanovnika, dolazimo do zaključka da je Carnegiev prihod premašio Crassus-a. Dolazimo do zaključka da je Carnegie, sa svojim godišnjim prihodima mogao kupiti rad od 48.000 ljudi.

Drugi je, Rockefeller čije bogastvo je bilo na vrhuncu 1937.godine, i iznosilo je 1.4 milijardu dolara. Sa svojim godišnjim prihodima mogao je kupiti rad za 116 tisuća ljudi u Americi. Po ovim proračunima, Rockefeller je bio četiri puta bogatiji od Crassus-a, i više od duplo od Carnegie-a.

Kako Bill Gates prolazi u ovoj vrsti usporedbe? Bogastvo našeg trećeg čovjeka za usporedbu, koje je objavljeno 2005.godine, iznosilo je 50 milijardi dolara. Njegovi godišnji prihodi su 3 milijarde dolara, i sa njima može kupiti 75.000 radnika. Ovaj proračun ga stavlja na poziciju između Carnegie-a i Rockefeller-a, ali znatno iznad “siromašnog” Crasus-a.

Da li ste primijetili da u svim ovim kalkulacijama, njihovo bogastvo ostaje netaknuto. Oni jednostavno koriste svoj godišnji prihod ili prinos od svog bogastva za kupnju ljudskog rada.

Ali ova kalkulacija ostavlja otvoreno pitanje. Kako tretirati milijardere poput rusa Mihail Kodorovski i meksikanca Carlos Slim-a? Njihova bogastva, ako možemo tako da se izrazimo su “globalna” i “nacionalna”.

U vrijeme kada je bio najbogatiji čovjek u Rusiji, Kodorovski je bio procijenjen na 24 milijarde dolara. Bez dodirivanja niti jedne pare od svog bogastva i samo od jednog godišnjeg prihoda, mogao je kupiti vojsku od četvrt milijuna ljudi. Mihail je bio bogatiji, a potencijalno i moćniji od Rockefellera. Zamislite da je on pregovarao na “državnoj razini”, s Amerikom i Kinom, o izgradnji novog plinovoda i naftovoda. Jedan čovjek!

2009. godine, bogastvo Carlos Slim-a je procijenjeno na više od 53 milijarde dolara. Koristeći isti proračun, vidjet ćemo da Slim može kupiti 440 tisuća Meksikanaca. Na lokalnoj razini, Carlos Slim je najbogatiji od svih!

Možemo li sada reći tko je bio najbogatiji čovjek na svijetu?

Vjerojatno je bio Rockefeller. On je bio u stanju da komandira sa najvećim brojem radnih jedinica u tada najbogatijoj zemlji na svijetu.

Još jedna stvar, kada bogati odluče igrati političke igre u svojim zemljama, čak i ako su te zemlje siromašne, kao Rusija i Meksiko, tada njihova moć može prevladati čak i najmoćnijeg u sustavu globalno bogatih.

Najbogatiji ljudi u Americi u povijesti

 
 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio:nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata