Noam Chomsky, ugledni američki filozof, politički aktivist i profesor emeritus lingvistike na Massachusetts Institute of Technology,sastavio je listu deset najsnažnijih i najučinkovitijih strategija za kojim posežu mediji kako bi se uspostavila manipulacija nad populacijom.

Zahvaljujući medijskim rekvizitima i propagandi, stvarani su ili uništavani društveni pokreti, opravdavani su ratovi, kaljene su financijske krize, poticane su neke druge ideološke struje, pa čak i nastajane fenomena medija kao proizvođača stvarnosti u kolektivnoj psihi. Ali kako otkriti najčešće strategije za razumijevanje ovog psihosocijalnog alata u kojem, nedvojbeno i mi sudjelujemo?

Srećom Chomsky je dobio zadatak sintezirati i izložiti ovakvu praksu, od koje su neki načini više očitiji i sofisticiraniji, ali očito, svi su jednako učinkoviti i s određene točke gledišta, ponižavajući. Poticanje gluposti, promicanje osjećaja krivnje, promicanje rastrešenosti, ili stvaranje umjetnih problema i onda ih magično riješavati, samo su neke od tih taktika.

Na temelju rada jednog od najutjecajnijih svjetskih intelektualaca, američkog lingviste Noam Chomskog, donosimo vam popis od deset strategija manipulacije putem medija

1. STRATEGIJA DISTRAKCIJE

Pažnju javnosti preusmjeravati s važnih problema na nevažne. Ključni element društvene kontrole je strategija distrakcije ili ometanja koja će odvratiti pažnju javnosti od važnih pitanja i promjenama o kojima odlučuje politička i gospodarska elita, kroz tehniku poplava ili poplave kontinuiraih ometanja sa beznačajnim informacijama. Za strategija ometanja je također bitno da javnost zanimaju osnovna saznanja iz znanosti, ekonomije, psihologije, neurobiologije, i kibernetike.

“Držite pozornost javnosti daleko od stvarnih društvenih problema, okupirajte im misli pitanjima bez važnosti. Zadržati javnost zauzetom, zauzetom, zauzetom, tako da nema vremena za razmišljanje, vratite ih natrag na farmu među druge životinje.”

Izvod iz knjige “Tiha oružja za tihi rat”

2. STVORITI PROBLEME, PA PONUDITI RJEŠENJA

Treba stvoriti problem da bi dio javnosti reagirao na njega. Ova metoda se također naziva “problem-reakcija-rješenje.” Ova metoda stvara problem, “situaciju” koja izaziva neke reakcije u javnosti, tako da se ponudi glavna mjera za koju “vladari” žele da javnost prihvati, ali u normalnim bi se okolnostima tome protivili.

Na primjer: Mediji razviju priču kako je došlo do pojačavanja urbanog nasilja. Javnost se uplaši, te na kraju pristaje na uvođenje novih sigurnosnih mjera i politike na štetu građanske slobode. Ili također: stvoriti gospodarsku krizu, te prihvatiti recesije kao nužno zlo  i u konačnici smanjenje socijalnih prava i rastavljanje javnih službi.

3. POSTUPNA STRATEGIJA

Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu mjeru, uvoditi je postepeno, “na kapaljku”, mjesecima i godinama. Natjerati javnost da prihvati neprihvatljivo, treba primjeniti postupno stvaranje problema, na kapaljku, ako treba i godinu ili više. Na ovaj su način uvedeni novi radikalni društveno-ekonomski uvjeti (neoliberalizam) tijekom 1980-tih i 1990-tih: privatizacija, nesigurnosti, fleksibilnost, masovna nezaposlenost – jednostavno toliko promjena koje je bi izazvle revoluciju kada bi se uvele odjednom.

4. STRATEGIJA ODGAĐANJA

Pripremanje javnosti na nepopularne promjene je da se najavljuje mnogo ranije, unaprijed. Drugi način kako bi nepopularne odluke bile prihvačene jest da ih se nazove “bolnim i potrebnim” kako bi se zadobilo prihvačanje javnosti za buduće promjene štetne za pojedinca. Prema psihologiji lakše je prihvatiti buduću, nego trenutnu žrtvu. Prvo, jer se trud neće koristiti odmah. Drugo, jer javnost, mase, ima tendenciju očekivati da će se sve “sutra popraviti”, te da će se njihovo žrtvovanje vrlo vjerojatno izbjeći. To daje javnosti više vremena da se navikne na ideju promjene i da je u konačnici prihvati sa rezignacijom.

5. OBRATI SE JAVNOSTI KAO MALOM DJETETU

Javnost potiskuje svoju kritičku svijest i poruka ima snažnije djelovanje na ljude. Većina reklama usmjerenih na širu javnost koristi diskurs, argumente, likove, te posebno dječje intonacije, često u neposrednoj blizini slabosti, kao da su gledatelji vrlo mali ili mentalno oštećeni. Što više žele zabluditi gledatelje, to više primjenjuju infantilne tonove.

Zašto?

“Ako se obratite osobi kao da je u dobi od 12 godina ili manje, dakle, zbog sugestija, to će težiti, uz neku vjerojatnost, da će odgovor ili reakcija te osobe također biti lišena kritičkog osjećaja kao i u osobe od 12 godina ili mlađe.”

Izvod iz “Tiha oružja za tihi rat”

6. KORISTI EMOCIONALNU STRANU

Kritičku svijest zamjenjuju emotivni impulsi (bijes, strah, itd..). Iskorištavanje emocionalnog aspekta gledatelja je klasična tehnika koja će uzrokovati kratki spoj kod racionalne analize. Štoviše, korištenje emocionalnog registra omogućuje otvaranje vrata za podsvjesno nametanje ideje, želje, strahova, prisila, ili izazivanja reakcije…

7. DRŽATI JAVNOST U NEZNANJU I PROSJEČNOSTI

Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumijevanje manipulacije njihovim pristankom. Kvaliteta obrazovanja nižih društvenih slojeva treba biti što slabiji ili ispod prosjeka da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.

“Kvaliteta obrazovanja, s obzirom na niže društvene klase, treba, što je više moguće, biti osiromašena i osrednja, kako bi razlika u znanju između nižih i viših društvenih slojeva bila nepremostiva za niže slojeve društva.”

Izvod iz “Tiha oružja za tihi rat”

8. POTAKNUTI JAVNOST DA BUDE ZADOVOLJNA S PROSJEČNOSTI

Javnost treba poticati u prihvaćanju prosječnosti. Potrebno je uvjeriti ljude da je poželjno (in, u modi) biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazivati ​​otpor prema kulturi i nauci.

9. POJEDINAC TREBA KRIVITI SEBE

Napraviti da pojedinac vjeruje da je on jedini krivac za vlastitu nesreću, zbog neuspjeha svoje inteligencije, svoje sposobnosti, ili svojih nedovoljnih napora. Dakle, umjesto pobune protiv gospodarskog sustava, pojedinci ne djeluju jer su sami sebi krivi, što dovodi do depresivnih stanja kojem je jedina uloga da spriječi djelovanje pojedinca. A bez djelovanja, nema revolucije!

10. UPOZNATI POJEDINCA BOLJE NEGO ON POZNAJE SAMOG SEBE

Rastuća provalija između znanja javnosti i onih koji ga posjeduju i koriste. vladajuće elite.Tijekom posljednjih 50 godina, napredak u znanosti je doveo do ubrzanog rasta “rupa” u znanju  između javnosti i onih u vlasništvu vladajuće elite. Zahvaljujući primjenjenoj biologiji, neurobiologiji i psihologiji, “sustav” posjeduje napredno znanje o ljudskom biću, bilo fizički ili psihički. Sustav je u mogućnosti da bolje razumije prosječnu osoba nego što on pozna sam sebe. To znači da u većini slučajeva, sustav ima više kontrole i veliku moć nad pojedincima od samih pojedinaca.

Primjenite ovih 10 točaka na svoju državu, medije i vladu…
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(telegraf, portalsvijesti, youtube.com/uredio: nsp)