“Nedostaje mi puno. Voljela bih da su tu, ali kad ovdje nema života, naravno da idu tamo gdje je bolje”

Švedska državna televizija (SVT) objavila je prije nekoliko dana reportažu iz Iloka u kojoj se dramatično iseljavanje iz Hrvatske u posljednjih nekoliko godina stavlja u kontekst s problemom imigracije koji muči mnoge zemlje Europske unije, pa i samu Švedsku.

Reporter SVT-a razgovarao je s nekoliko starijih Iločana, a posebno je istaknuo činjenicu da Hrvatsku, za razliku od emigracije iz sredine 20. stoljeća, danas napuštaju mlade obitelji.

“Hrvatska je prije šest godina postala članica Europske unije i u međuvremenu je iskusila masovno iseljavanje u druge europske zemlje. Procjenjuje se da je Hrvatsku u tom razdoblju napustilo oko 500.000 ljudi.

Naš dopisnik Samir Abu Eid posjetio je jedan od gradova koji su najteže pogođeni iseljavanjem”, započinje SVT-ov prilog o hrvatskoj emigraciji.

“Mali grad Ilok u sjeveroistočnoj Hrvatskoj daleko je od prekrasne hrvatske obale. Ovdašnje su ulice prazne, mnoge su kuće napuštene i zatvorene”, govori se u prilogu. Kći Nade Bašić s obitelji se prije tri godine preselila u Njemačku.

“Nedostaje mi puno. Voljela bih da su tu, ali kad ovdje nema života, naravno da idu tamo gdje je bolje”, rekla je Nada novinaru SVT-a.

“Zabrinutost zbog iseljavanja”

Nakon što je Hrvatska prije šest godina primljena u Europsku uniju, većina stanovnika Iloka preselila se u druge europske zemlje. Ondje gdje ima više poslova i plaće su značajno veće. Gotovo pola milijuna Hrvata, procjenjuje se, napustilo je svoju domovinu, izvještava STV. Uoči izbora za Europski parlament jedno od važnijih pitanja su migracije i u mnogim zemljama postoji zabrinutost zbog imigracije. Međutim, u Hrvatskoj ponajprije vlada zabrinutost zbog iseljavanja.

“Svaki čovjek se osjeća tužno. Prvo, nema ljudi, čak ni u šetnji po ulicama”, kaže Nada Bašić, a njen sugrađanin, umirovljenik Daniel Sic dodaje: “Nema industrije, nema života, nema posla. Susjedi koji su živjeli ispred i iza moje kuće otišli su u Slovačku i Njemačku.”

“Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina mnogi su mladi muškarci tražili posao u inozemstvu. Sada, pak, odlaze cijele obitelji, što znači da su se škole ispraznile, a lokalne tvrtke teško pronalaze radnu snagu. U Iloku je ostalo gotovo isključivo starije stanovništvo.

Najgore mi je što sam sama. Muž mi je umro, djeca se razišla. Možete si misliti kako je to biti sam kao u šumi”, kaže umirovljenica Danica Opačak.

“Ne znam, ali mislim da se moji neće vratiti. Stanje je ovdje takvo da nema izgleda”, zaključila je jednominutni prilog na SVT-u Nada Bašić.

“Večeras me bilo sram što sam Hrvat”

Peter Petrović, Hrvat koji živi u Švedskoj, objavio je na svom Facebooku prilog tamošnje televizije.

U statusu je napisao kako ga je, nakon što je pogledao reportažu, bilo “sram što je Hrvat”.

“Napomenuli su da je ovo daleko od one lijepe obale koju turisti posjećuju. Dok Europa ima problema s doseljavanjem, Hrvatska ima problema s odseljavanjem”, dodao je.

(index.hr)

Riječ je o velikom dokumentu koje se zove “Izvješće o globalnoj konkurentnosti 2018.-2019.”, a koje objavljuje Svjetski gospodarski forum

Upravo je objavljena ljestvica globalne konkurentnosti za 2018. godinu, na kojoj se Hrvatska nalazi na 68. mjestu među 140 gospodarstava svijeta, s ocjenom od 60,1.

Analiza ima velik broj potkategorija, a u jednoj od njih, onoj o učinkovitosti javnog sektora, Hrvatska se nalazi na predzadnjem mjestu. Od Hrvatske je jedino gora Venezuela, zemlja koja se posljednjih godina bori s ogromnom gospodarskom krizom i siromaštvom.

Prema globalnom indeksu konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma, Hrvatska je pozicionirana kao najmanje konkurentna od svih članica Europske unije, a pokazalo se da smo u cijelom svijetu, po efikasnosti javne uprave, uspješniji samo od Venezuele.

Dakle, javna uprava služila bi vam bolje kao građaninu bilo koje druge od 140 analiziranih zemalja, neovisno radi li se o državi naše regije, Afrike, EU ili nekoj od siromašnih, prirodnim katastrofama opterećenih zemalja. Što Ministarstvo uprave čeka s provođenjem reforme?

“Ima li jasnijeg pokazatelja očajnog stanja u javnoj upravi od toga da je iza nas samo država u kojoj je 80 % stanovništva ispod granice siromaštva, u kojoj vlada korupcija, glad i kolaps zdravstvenog i mirovinskog sustava? Koliko je onda Hrvatska daleko od tog stanja kad nam je javna uprava najsličnija njihovoj?” – kaže Mostova Sonja Čikotić koja je prva komentirala ovakve podatke vezane za javni sektor.

“Javna uprava mora hitno prestati biti poligon za političko kadroviranje. Troškove javne uprave od 27,9 mlrd kuna potrebno je smanjiti bez odgode kroz optimizaciju poslova i nadležnosti te okrupnjavanje jedinica lokalne s ciljem kvalitetnog servisa građanima i poduzetnicima i prestanimo se sramotiti u svijetu ovakvim poraznim podacima. Apsurdno je da se ministar Kuščević za to vrijeme na društvenim mrežama hvali kako građanima, i to valjda samo onima iz svog kraja, pomaže kad mu se jave preko WhatsApp poruka. U svakoj bi državi, osim eto možda Venezuele, to bio skandal”, izjavila je Sonja Čikotić.

Svi susjedi su daleko bolji od nas

A u kakvom se društvu nalazi Hrvatska?

S 2,3 boda (od ukupno sedam), Hrvatska se smjestila ispred Venezuele. Javnim sektorom ne može se pohvaliti ni susjedna Italija, kao ni Grčka. One su zauzele 135. odnosno 134. mjesto.

Od susjeda, Bosna i Hercegovina je na 128. mjestu. Srbija je 98. Slovenija je 102.

Najefikasniji javni sektor, da i to spomenemo, ima Singapur. Na drugom mjestu su Ujedinjeni Arapski Emirati, a treća je Švicarska.

U top deset još su se smjestili Ruanda, SAD, Hong Kong, Novi Zeland, Finska, Katar i Luksemburg. Njemačka je 11., Nizozemska 12, a Norveška je na 13. mjestu.

(index.hr)

Hrvatska umire. Ove godine zatvara se šest škola, a u njih 117 nije upisan nijedan jedini novi učenik

Masovno iseljavanje pogotovo iz Slavonije traje već pet godina, a iz Hrvatske i dalje odlaze autobusi puni onih koji idu trbuhom za kruhom.

Otišli smo na zagrebački autobusni kolodvor gdje smo zatekli već standarni, ali i dalje tužan prizor – uplakane majke. Ovog smo ih puta sreli dvije, jedna je plakala za svojim 18-godišnjim sinom koji odlazi u Njemačku, a druga se pak opraštala od obitelji i vraćala u München gdje radi posljednjih osam mjeseci.

Ada iz Sesveta zajedno je s mlađim sinom došla ispratiti starijeg koji ima 18 godina i tek je završio srednju školu. Odlazi u München gdje ga čeka posao.

“Imamo obitelj u Njemačkoj i oni su sinu našli posao pa ide vidjeti, odraditi probni rok. Završio je srednju školu za automehaničara, a u Njemačkoj će raditi u autolimarskoj radionici. Odlazi jer ovdje nema posla, evo ja sam već godinama bez posla.

Ako se on snađe, vidjet ćemo pa možda svi odselimo, suprug još premišlja bi li ostao ovdje ili također otišao u Njemačku jer, gledajte, u Hrvatskoj sad nije bajno, a bit će još gore”, rekla nam je Ada.

“Pet obitelji s djecom je samo iz mog susjedstva odselilo iz Hrvatske”

A nakon što smo prišli drugoj gospođi i pitali je odlazi li i ona u Njemačku raditi, samo je briznula u plač.

“Oprostite, teško mi je”, ispričavala nam se što plače, pa nastavila: “Da, vraćam se iz posjeta svojoj obitelji. U Njemačku sam odselila u siječnju.”

Otkrila nam je da već osam mjeseci radi u jednom restoranu u Münchenu kao kuharica. U Osijeku je radila u trgovini, s plaćom koju je primala ona, suprug i dvoje djece jedva su preživljavali.

“Ovdje sam bila na minimalcu, imamo dvije srednjoškolke. Jedna je sad završila srednju, a mlađa sad kreće u drugi razred srednje škole. Ova starija sad polaže vozački pa razmišlja da i onda dođe živjeti i raditi u München.

Užasno mi je teško bez obitelji, no život u Njemačkoj mi je daleko bolji. Puno sam bolje plaćena i cijenjena. Šef mi se svaki dan zahvaljuje na odrađenom poslu kad završim smjenu, cijeni me kao zaposlenicu, svaki dan me pita kako sam. Tako nešto u Hrvatskoj od strane bivših poslodavaca nisam nikad doživjela.

U Hrvatsku bi se vratila samo da se u potpunosti promijeni situacija u zemlji i da od svog rada možemo normalno živjeti, a ne preživljavati. Evo, primjera radi, iz mog susjedstva u Osijeku je čak pet obitelji odselilo skupa s djecom u Njemačku. Ljudi odlaze, žele živjeti bolje”, ispričala nam je Ivana.

“Odselila sam zbog neimaštine”

Razgovarali smo i s Marijanom koja u Njemačkoj živi već četiri godine. Ova Zagrepčanka u Njemačku je, dodaje, odselila zbog neimaštine.

“U Zagrebu sam imala posao, ali suprug nije. Bili smo podstanari s malim djetetom i takva životna situacija nas je prisilila da odemo. U Njemačkoj nam je dobro, radimo, posao se odmah nađe i dobro je ako se navikneš, međutim tamo je potpuno drugačiji način života. Kod njih nema ispijanja kava. Oni ne znaju za taj običaj.

Istina je, dobro se zaradi jer tamo uvijek imaš mogućnost raditi više poslova i dodatno zaraditi. Plaćaju se velike sume jer, recimo, 1200 eura plaćamo stanarinu, onda si možete misliti kolike su plaće kad to bez problema platimo. Ali ono što me muči je što smo tamo uvijek građani drugog reda. Mi se planiramo vratiti u Hrvatsku kad nam dijete krene na fakultet”, rekla nam je Marijana.

“Ako uspijem u Njemačkoj, doći će i moj suprug”

Razgovarali smo i sa Zagrepčankom Vlatkom koja prvi put odlazi živjeti u Njemačku dok joj suprug još neko vrijeme ostaje u Zagrebu jer, kaže, sve ovisi o tome kako će se ona tamo snaći.

“Brat mi živi u Njemačkoj i on mi je našao posao u jednoj pekari na pripremi sendviča, a kasnije ću raditi u prodaji kad naučim bolje jezik. U Zagrebu sam radila u jednoj privatnoj voćarni, no cijelo ljeto sam prodavala lubenice od 9 ujutro do 20 sati i to za 200 kuna po danu. Nisam imala slobodne ni vikende ni blagdane.

Brat mi je sad pronašao posao pa ću vidjeti kako će biti, a onda ako uspijem, doći će i moj suprug”, rekla nam je Vlatka.

Srednjoškolci sretni životom u Njemačkoj: “Nikad se više ne bi vratili u Hrvatsku”

Na autobusnom smo zatekli i sestru i brata koji odlaze u Njemačku gdje žive posljednje tri godine s roditeljima.

“Bili smo na moru i sad se vraćamo u Njemačku. Super nam je tamo, u Zagrebu nam je mama dugi niz godina bila na burzi i samo je radila poslove na crno, dok je u Njemačkoj odmah dobila posao, tata isto. Iako nam fale prijatelji, nikad se više ne bi vratili u Hrvatsku živjeti”, rekla nam je Ana koja sad završava srednju medicinsku školu.

Po dolasku u Njemačku je prvo godinu dana učila jezik i onda nastavila školu. Priznali su joj, kaže, prva dva razreda medicinske koju je završila u Zagrebu. Marko je samo dodao da bi se on vratio u Hrvatsku samo da osvoji poveći iznos na lotu.

Životom u Njemačkoj su zadovoljni.

“Vršnjaci su nas super prihvatili u školi, a ima i dosta naših, ne samo iz Hrvatske, već i iz susjednih zemalja. Odlično nam je, sviđaju nam se i škola i općenito život tamo. Znamo i da nas po završetku škole tamo odmah čeka posao, odnosno da ćemo ga bez problema naći za razliku od Hrvatske”, rekla nam je još Ana koja je s bratom bila na moru pa su potom došli malo i u Zagreb u posjet prijateljima.

I dok smo razgovarali, vozač je pozivao putnike da uđu u autobuse, ne jedan, već nekoliko njih koji su stigli iz Vinkovaca, pa preko Zagreba nastavljaju put za München i Frankfurt, a svi su redom krcati.
 
(index.hr)

Povijest se ponavlja i ovog puta uz dopuštenje vlasti i ‘rimsko carstvo’ opet će pasti!

Talijanska povjesničarka Alessandro Barbero, profesorica srednjovjekovne povijesti na Sveučilištu u Piemonte Orientale, ukratko je objasnila kako je došlo do strelovitog pada Rimskog Carstva u emisiji „Ulisse”, emitiranoj od strane talijanskedržavne televizije RAI 3 8. listopada 2016.

„Dakle, zašto je Zapadno Rimsko Carstvo nestalo? Ono se srušilo jer više u jednom trenutku nije bilo sposobno nositi se masovnim imigracijama.

Rimsko carstvo počelo je prihvaćati imigrante kada je epidemija boginja zavladala i odnosila živote ljudi. Ljudi su tada mogli prijeći granicu uz dozvolu vlasti. Cijele plemena, cijeli narodi naselili su Italiju, Galiju kako bi osigurali sebi posao i vojsku za mladiće. To je učinjeno na temelju preciznih ugovora s carskom vlasti.

U određenom trenutku, protok imigranata bio je prevelik, a uprava, koja je odgovorna za stanje već je bila previše oštećena i političari koji su dali pristanak više nisu imali jasnu ideju.

Humanitarni hitni slučajevi imigracije, dolazak izbjeglica i ilegalna eksploatacija imigranata stvorila je eksplozivnu situaciju, koja je tada popustila neredima, ratovima, u propasti, ukratko, i u onome što mi zovemo barbarska invazija – i pad rimskog Carstva’ rekla je povjesničarka apelirajući na to da se – povijest ponavlja!

30. rujna 2016. godine, list Giornale objavio je:

„Rimsko carstvo je palo jer je imalo premalo rođenih i previše stranaca”.

Imigranti su brojčano preuzeli kontrolu u vojsci, uzdigli se na najviše vojne dužnosti i htjeli su preuzeti kontrolu nad svakim mjestom’.

Shvaćate li da je Europa trenutno pod ponovnom barbarskom okupacijom? Povijest se ponavlja i ovog puta uz dopuštenje vlasti i ‘rimsko carstvo’ opet će pasti!
 
(dnevno.hr)

Predstavnici kanadske istraživačke tvrtke “BCA Research” izašli su sa zabrinjavajućim predviđanjem – čovječanstvo odbrojava posljednja stoljeća

Vjerojatnost uništenja čovječanstva do 2290. iznosi 50 posto, a do 2710. godine iznosi 95 posto. Ljudi se mogu spasiti, najprije, kolonizacijom drugih planeta ili izgradnjom velikih orbitalnih stanica, citira “Globe end mail” izvješće kanadskih istraživača.

Autori istraživanja tvrde da se čovječanstvo približilo važnoj točki, koja se može nadvladati naglim povećanjem razine ljudskog intelekta uz pomoć genetske tehnologije.

Pritom, vjerojatnost skorog kraja svijeta također raste.

Prema mišljenju predstavnika “BCA Research”, šansa da do propasti čovječanstva dođe do 3.000 godine iznosi od 50 do 95 posto.

Vjerojatnost apokalipse je mnogo veća nego prije nekoliko stoljeća.

Kanađani smatraju da će se iz tog razloga najveći investitori prestati fokusirati na zgrtanje novca i početi ulagati u rizične projekte koji potencijalno mogu produljiti život našeg planeta.

Poznati fizičar Stephen Hawking je siguran da čovječanstvo može preživjeti ako počne kolonizirati druge planete. Znanstvenik smatra da će u narednih 100 godina ljudi naseliti Mjesec. Što će tamo saditi i jesti, svevišnji zna.
 
(sputniknews.com)

Bolivijski predsjednik Evo Morales upozorio je na konferenciji UN o klimi da odgovornost za klimatske promjene i probleme leži na “kapitalističkom sustavu”

Pritom je pozvao ostale zemlje da se “poduzmu hitne mjere za spašavanje Zemlje”.

Odmah u nastavku je rekao: “Izražavam duboku zabrinutost povodom dramatične situacije s mijenjanjem klime koje prijeti samom postojanju naše majke-Zemlje. Sve zemlje, a naročito kapitalističke – moraju prestati s uništavanjem našeg planeta”.

Morales se posebno okomio na kapitalizam kao sustav:

“Kapitalizam je uzdigao rušilačke sile u ime slobode tržišta i ljudskih prava. Taj sustav je doveo do ogromnog rasta potrošnje, što sada razara prirodu i ljudsko postojanje. Kapitalizam je tijekom dva posljednja stoljeća stvorio divljačku rušilačku formulu postojanja čovječanstva, pretvorivši sve u trgovinu u interesu izabranih”.

Predsjednik Bolivije rekao je svjetskom skupu svih glavnih kapitalističkih lidera:

“Priroda se pretvara u objekt eksploatacije. Egoizam i pretjerana potrošnja uništit svjetsku zajednicu ako se nastavimo kretati kapitalističkim putem. U tom slučaju ćemo biti osuđeni na propast i iščeznuće”.

Morales je jedan od vodećih kritičara kapitalizma u svijetu, a i zapadnog modela društva.
 

 
(fakti.org,youtube/uredio:nsp)

Brutalni kapitalizam je polako zakucao na vrata svih tvornica u Hrvatskoj! Nestaju polako sve tvornice koje su hranile hrvatske građane. Ljudi se 25 godina nakon socijalizma i u samostalnosti pitaju…. gdje to sve ide i zašto?

Školska godina je pred vratima i trgovine su naručile olovke, tuševe, flomastere, bojice. Narudžbe će se odraditi, a sljedeće godine, tko zna…

Nakon punih 78 godina, Tvornica olovaka Zagreb (TOZ) Penkala sutra će formalno otpustiti sve radnike. Neki od njih pokupit će svoje stvari i zadnji put proći kroz hodnik tvornice: pogledati pomalo tužni tvornički dućan, mahnuti portiru i izaći iz kruga Penkale. Bit će to za njih kraj jednog razdoblja, no za tvornicu možda još ima nade.

Radnike otpuštaju jer im to nalaže zakon, prema kojem mjesec dana nakon proglašenja stečaja mora otkazati sve ugovore o radu. No, situacija u slučaju nekad slavnog TOZ-a zasad ipak nije tako crna: dio radnika isti će dan dobiti nove ugovore i nastaviti s proizvodnjom do sredine rujna. Njih, pretpostavlja uprava, negdje oko 35. U narednih mjesec dana oni će imati pune ruke posla: školska godina je pred vratima i sve trgovine već su od njih naručile olovke, tuševe, flomastere, vodene bojice, pastele…

Narudžbe će se odraditi, a uprava se nada da bi ih moglo biti još. Sigurno je da će još ova generacija prvašića pisati zelenim TOZ-ovim olovkama: upitno je hoće li isto doživjeti mališani koji će iduće godine krenuti u osnovne škole.

Dio djetinjstva

Na području bivše Jugoslavije generacije su odrastale pišući njihovim olovkama, crtajući njihovim flomasterima i izrađujući predmete od njihova plastelina. Mnogima je znak ove tvornice dio djetinjstva i zato su s nevjericom dočekali vijest da će se proizvodnja zaustaviti.

No, poznavatelje situacije u toj nekoć velikoj i moćnoj tvornici proglašenje stečaja nimalo ne čudi: već godinama glomazni prostori traže ogromna sredstva samo za održavanje. Godinama su se radnici borili proizvodeći, a narudžbe su i dalje stizale. To, čini se, nije bilo dovoljno da TOZ izbjegne crnu statistiku: uprave nisu ulagale u održavanje prostora, nabavu nove opreme, što je na kraju dovelo do zatvaranja. Pisalo se i o kaznenim prijavama i raznim malverzacijama, zbog čega je tvornica stradala.

Ipak, nije sve crno – tvrdi bivši direktor Tihomir Lalić, koji sa stečajnim upraviteljem u narednih mjesec dana planira napraviti detaljnu analizu situacije. Plan je, kaže, vidjeti koji pogoni i dalje mogu nastaviti s proizvodnjom, pozvati neke od radnika da se vrate i opet pokrenuti proizvodnju olovaka, bojica, flomastera, tempera, vodenih bojica… TOZ je poznata tvrtka, mnogi su godinama radili s njihovim proizvodima, pa se vodstvo posrnule tvornice nada kako bi narudžbe iz zemlje i inozemstva ipak mogle nastaviti pristizati, unatoč crnim vijestima koje su iz pogona dolazile u posljednje vrijeme.

Rad u ovim glomaznim pogonima je neodrživ. Samo da se malo ugrije prostor treba nam sto tisuća kuna za plin mjesečno, pa sam ja prošlih godina odlučio ne grijati upravnu zgradu, nego samo proizvodne pogone. Nisam zato bio baš popularan, ali dobro, zaključio sam da mogu preživjeti manjak popularnosti. Priznajem da smo sada u zaista teškoj situaciji, no vjerujem u uspjeh. Ponosan sam na to što smo u stečaj otišli bez kune duga prema radnicima, po čemu smo jedina takva tvornica u zemlji. Radnicima ne dugujemo niti jednu jedinu lipu. Vjerujem da će se i dalje raditi, no u smanjenom opsegu – tvrdi bivši direktor Tihomir Lalić.

Atmosfera u krugu tvornice, koji se prostire na šest tisuća kvadrata, vrlo je turobna. U pogonu zatičemo svega desetak radnika. Prostorije su prazne – radi tek poneki stroj, koji izgleda vrlo staro. Radnici kažu kako i jesu stari – no, tvrde, svi su ispravni i na svima se još godinama može proizvoditi. Za strojevima uglavnom sjede žene.

Prijevremena mirovina

Sve one odmahuju glavom na pitanja o budućnosti – neke će ići u prijevremenu mirovinu. Druge se nadaju da će se proizvodnja uskoro opet pokrenuti, pa će u pogonu biti posla za njih. Treće još uvijek ne mogu vjerovati da će uskoro prestati raditi svoj posao i još nisu smislile što će ubuduće raditi. Sve one s nostalgijom se sjećaju razdoblja koje nazivaju zlatnim razdobljem tvornice – vremenom kada je pogon bio pun ljudi, plaće su bile dobre, išlo se na zimovanja, ljetovanja, izlete…

“U TOZ-u radim 26 godina. Sjećam se vremena kad sam tek došla: svaki kut tvornice bio je pun. Bilo je više od tisuću radnika, a koristili smo sve zgrade tvornice. Danas su one uglavnom iznajmljene. Počela sam raditi u pakeraju, a tijekom vremena bila sam u bojaoni, kontroli kvalitete… Prošla sam gotovo sve odjele u svom radnom vijeku i meni je je ovaj pogon više od tvornice. Možda me netko neće razumjeti, no meni je ova tvornica drugi dom, a tako je i mnogim drugim mojim kolegama. Na neki način, svi mi smo stvarali TOZ i svi mi i jesmo ova tvornica” – kaže Željka Martić, jedna od radnica koju zatječemo u pogonu.

Prisjeća se kako je nekoć sve izgledalo: ujutro bi se pogonima proveo prodavač s kolicima punima krafni i kavom, pa su se u prostorijama miješali mirisi boja, ljepila i kave. U kantini je uvijek bilo ljudi, a hranu su plaćali u protuvrijednosti današnje dvije kune. I drugi radnici s nostalgijom se sjećaju nekadašnje slavne tvornice, koja je imala bazen, kuglanu, košarkaški teren, rukometnu ekipu… Ljudi su bili zadovoljni: dobivali su 13. plaću, viškove, regrese, poklone za blagdane, odlazili su na izlete, a stariji radnici sjećaju se i jednog nezaboravnog odlaska u Mađarsku, u shopping. Smiju se tajanstveno i ne dijele s nama nikakve detalje – kažu, taj izlet će sigurno mnogi pamtiti, ali to ostaje tvornička tajna. Ne ispitujemo ih dalje, no svakako se čini da je taj provod bio nezaboravan.

Boležljivi vrtlar

Sjećaju se i simpatičnog i boležljivog starog vrtlara, koji je održavao zelene površine u pogonu. Svake je godine sve teže radio, no svoj je posao obavljao besprijekorno. Nakon njegova otkaza nitko se nije bavio zelenilom, pa je ono danas na nekim dijelovima zemljišta vrlo bujno.

Radnici kose kad stignu, kažu, a zelene površine jasno govore o tome da se o njima ne vodi računa. Dio iza stražnjeg djela tvornice zaista je prava mala džungla, jer ga nema tko održavati.

“Moja mama je radila u tvornici, a i ja sam se zaposlila ovdje. TOZ je uvijek bio obiteljska tvrtka: svi mi osjećali smo se kao domaći, a bili smo okruženi svojim članovima obitelji, prijateljima, susjedima. Naravno, bilo je to u vrijeme kada je bilo puno zaposlenih: sada, kada je broj nas u pogonima manji od 50, nema te atmosfere. Nije to više ono što je nekada bilo, no mislim da ni ne može biti. Vremena su se promijenila, tržište je drugačije. Penkala više nije ono što je bila, no slažemo se s time da se tvornica mora mijenjati, pa je možda vrijeme za nešto novo” – kaže Danijela Padavić, koja u tvornici radi 13 godina.

Otužna atmosfera

S radnicima sjedimo u pogonu gdje se proizvode olovke. Radno vrijeme je gotovo, raznobojne olovke su zapakirane u kutije. Atmosfera je otužna – priča se samo o prošlim vremenima.

Da unesemo malo veselja, pitamo radnike gdje je žirafa. Gromoglasno se smiju. Naime, prije godinu dana uprava TOZ-a najavila je da razmišlja o nabavi – žirafe. Odlučili su nabaviti egzotičnu životinju i onda posjetiteljima naplaćivati da je gledaju. Ideja im je pala na pamet zato što u zagrebačkom zoološkom te životinje nema, oni imaju dosta prostora u pogonu koji ne koriste, a ako bi svaki posjetitelj platio 10 kuna kako bi vidio žirafu, moglo bi se na tome dosta zaraditi. Naravno, ideja je propala i žirafa nikad nije došla u tvornicu, a radnici kažu kako su zapravo sretni zbog toga: pobogu, kažu nam, što bismo mi s tom životinjom?

“Gdje bi bila smještena? I što da prije posla svatko od nas skokne do nje i nahrani je? Dobar bi mi bio opis posla: srijedom hranim žirafu i izrađujem pastele, to bi mi bile sjajne preporuke” – smije se jedna radnica.

No, žirafa je jedino što radnike nasmijava, jer im budućnost nije svijetla. Uprava je prije gotovo sedam godina najavila da bi se na području današnje tvornice izgradilo stambeno-poslovno naselje, koje bi imalo 800 stanova, dječji vrtić, sportsku dvoranu s wellnessom i trgovine. U kompleksu bi niknuo toranj u obliku penkale s muzejom, koji bi bio podsjetnik na tvornicu olovaka i slavnog izumitelja. O kompleksu uprava sada ne govori ništa, spominju samo kako će dobro proučiti situaciju. Lalić kaže kako je jasno da se nekretnine preko noći ne mogu prodati, no da je prodaja nužna kako bi se tvornica ipak spasila.

Splet raznih okolnosti

Za propast slavne tvornice radnici ne okrivljuju nikoga konkretno – kažu, to je splet raznih okolnosti. Od loših odluka nekih uprava, preko nemara prilikom održavanja pogona, nedostatka vizionarstva do promjene načina rada. Više nema sirovina koje su nekoć koristili, kažu – primjerice, indonezijska lipa više nije dostupna na svjetskom tržištu, a od nje su nekad izrađivali svoje najkvalitetnije olovke.

No, bez obzira na to što su se sirovine promijenile, a njihovi strojevi su zaista stari, radnici kažu kako su svi oni zajednički gradili TOZ i željeli bi ga ponovno vratiti u stare, slavne dane. Odnosno, vratiti mu staru slavu u novim danima, pa da proizvodi iz njihove tvornice i dalje budu dio školske svakodnevice tisuće mališana.
 
(jutarnji.hr,youtube/uredio:nsp)

Nedavno je objavljeno istraživanje financirno dijelom od strane NASA-inog Goddard Space Flight Centra koje predviđa propast zapadne civilizacije u rimskom stilu, osim ako se resursi i bogatstvo ne podijele “pravednije”.

Istraživanje upozorava na nadolazeću “propast” u roku od nekoliko desetljeća, a pokušaji da se izbjegne taj pogled na društvo kao kontroverzan daje smisao povijesnim podacima koji ukazuju na to da se “proces uspona-i-kolapsa zapravo ponavlja puput ciklusa kroz povijest.”

Studija navodi su slučajevi ozbiljnih poremećaja civilizacije zbog “strmoglavog kolapsa – često traju stoljećima – i da je to sasvim uobičajeno.”

Kako je izvijestio The Guardian, rezultati projekta “neovisnog” istraživanjima se temelje novom interdisciplinarnom modelu poznatom kao “dinamika ljudi i prirode” ili tzv. projekt pod nazivom HANDY (“Human And Nature DYnamical”). Projekt je vođen primijenjenom matematikom profesora Safa Motesharrei-a u suradnji sa nacionalnom znanstvenom zakladom i nacionalnim centrom za sitezu socijalnog okoliša, i u suradnji s timom prirodnih i društvenih znanstvenika, izvijestio Guardian. Istraživanje je prihvaćeno i objavljivljeno u časopisu Ecological Economics.

Istraživači su otkrili da su, prema povijesnim zapisima, čak i najnaprednije složene civilizacije, osjetljive na kolaps, što je postavilo pitanja o tome kakva održiva moderna civilizacija može biti:

Pad Rimskog Carstva, a jednako tako napredno (ako ne i više) Hunsko, Maursko i Gupta Carstva, također kao i napredno Mezopotamijsko carstvo, sve svjedoče činjenicama da napredne, sofisticirane, složene i kreativne civilizacije mogu bi krhke i prolazne.

‘Akumulirani višak nije ravnomjerno raspoređen’

Proučavanjem dinamike ljudske prirode koja je uključena u posljednje slučajeve društvenog kolapsa, istraživači kažu da su identificirali najznačajnije čimbenike koji mogu pomoći objasniti pad civilizacija, i koje, kako se oni nadaju, će pomoći identificirati rizike od današnjeg kolapsa. Takvi čimbenici uključuju stanovništvo, klimu, vodu, poljoprivredu i energiju.

Ti čimbenici, piše Guardian, mogu dovesti do društvenog kolapsa kada kombiniraju dvije društvene značajke “rastezanje resursa zbog naprezanja ekološke opteretivosti” i “ekonomskog raslojavanja društva u elitu (bogataše) i siromašne mase (ili “obične”).” Te društvene pojave su odigrale “središnju ulogu u karakteru ili u procesu raspada”, u svim slučajevima kolapsa civilizacije u razdoblju “posljednjih 5000 godina”, zaključuju znanstvenici.

Trenutne visoke razine ekonomskog raslojavanja vezane za prekomjerno konzumiranje sredstava, navodi se u izvješću, zajedno sa “elitom” su temelji uglavnom u industrijaliziranim zemljama koje su odgovorne za oba fenomena.

“Akumulirani višak nije ravnomjerno raspoređen u svim segmentima društva, već je pod kontrolom elite. Masi stanovništva, dok proizvodi bogatstva, samo je dodijeljen mali dio tog bogatstva kojeg kontrolira elita, obično na ili iznad razine dnevnica”, stoji u izvješću.

Osim toga, studija osporava one koji tvrde da će tehnologija riješiti ove neravnoteže kroz učinkovitost:

Tehnološka promjena može povećati učinkovitost korištenja resursa, ali isto tako ima tendenciju povećanja potrošnje resursa po glavi i mjerilo ekstrakcije resursa, tako da se povećanje u potrošnji često mora nadoknaditi povećanjem efikasnosti korištenja resursa.

Priča o dva modela

U studiji se navodi da je povećana poljoprivredne i industrijske produktivnost tijekom protekla dva stoljeća proizašla iz “povećanje (a ne smanjenje) propusnost resursa” iako je bilo dramatičnih dobitaka u učinkovitosti u odnosu na isto vrijeme.

U modeliranju različitih scenarija, maremaričar Motesharrei i njegov tim je zaključio da u uvjetima koji “usko odražavaju stvarnost svijeta danas … nalazimo da je kolaps teško izbjeći.”

Prvi od ovih scenarija smatra da je civilizacija “održivi put kroz prilično dugo vremena, ali čak i koristeći optimalnu stopu osiromašenja i uzimajući početak s vrlo malim brojem Elite, Elita na kraju pojede previše, što rezultira glađu među pukom koji na kraju uzrokuje kolaps društva”, kaže se u studiji.

“Važno je napomenuti da je ova vrsta-L kolapsa uzrokovana glađu koja je nastala kroz nejednakost koja uzrokuje gubitak radnika, a ne raspadom prirode.”

U drugom slučaju, stopa iskorištavanja resursa je modelirana, što je dovelo do saznanja da je “veća  stopa iscrpljivanja resursa, pad mase se događa brže, sok je Elita još uvijek uspješna, i na kraju masa i puk doživljava kolaps u potpunosti, nakon čega je slijedi Elita.”

Povijest NASA-e

Wernher von Braun, njemački barun i znanstvenik koji je ranije sudjelovao u nacističkom raketnom programu, postao je jedan od osnivača agencija NASA. Dapače, u NASA-i je dobio visoku funkciju – postao je prvi direktor najvećeg NASA-inog svemirskog istraživačkog centra, smještenog pokraj grada Huntsvillea u Alabami.

Na današnji dan 1959. godine američki predsjednik Dwight D. Eisenhower odobrio je prijenos raketnih istraživačkih centara koji su do tada bili u sastavu američke vojske u posjed novoosnovane civilne agencije – NASA-e. Kao što je mnogim čitateljima već poznato, NASA je kratica za National Aeronautics and Space Administration (Nacionalna uprava za aeronautiku i svemir). Potez predsjednika Eisenhowera, kojim je razvoj raketne tehnologije prebačen iz vojne u civilnu sferu, još je zanimljiviji s obzirom da je taj predsjednik ranije bio jedan od vodećih američkih generala u Drugom svjetskom ratu (nosio je čak i čin “General of the Army”).

Wernher von Braun, njemački barun i znanstvenik koji je ranije sudjelovao u nacističkom raketnom programu, bio je nakon Drugog svjetskog rata u službi američke vojske. Budući da je na današnji dan raketni program na kojem je radio prebačen u civilnu sferu NASA-e, i Wernher von Braun postao je NASA-in zaposlenik. Dapače, u novom sustavu imao je visoku funkciju – postao je prvi direktor najvećeg NASA-inog svemirskog centra zvanog „Marshall Space Flight Center“ (MSFC). Ta važna institucija, smještena pokraj grada Huntsvillea u Alabami, vodila je razvoj poznatih raketa Saturn kojima su ljudi lansirani na Mjesec.
 

 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)