USKORO MOGU NESTATI SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE KAKVE SMO DO SADA POZNAVALI

Establišment Republikanske stranke je nedvosmisleno stavio do znanja, da neće imenotavati Donald Trumpa i da će ga preglasati na predstojećem partijskom kongresu, koji se održava ovog lipnja u Clevelandu. Trump je, zauzvrat, izjavio je da će u tom slučaju izvesti na ulice milijune svojih pristaša.

Objavljen je rat. Provociranje Trampa vodi se na svim kanalima i novinama, koji su pod kontrolom političke elite i oligarhije (to jest, praktično u svim američkim medijima). Na svakom javnom nastupu Trampa napadaju provokatori, te scene se pažljivo snimaju, a zatim prikazuju u svim večernjim vijestima.

Ova strategija donosi rezultate. Trump se lišava dijela neophodnih glasova. Ipak, njegova popularnost nastavlja rasti.

Ako Trump na preliminarnim izborima ne prikupi broj glasova potrebnih za automatsko nominiranje za predsjednika SAD (50% + 1 glas), onda će republikanski funkcioneri imati legitimnu priliku da ga zaustave na partijskom kongresu. Međutim, to će značiti ni manje ni više nego raskol Velike Stare Partije.

Ali, čak ni takva mogućnost neće spriječiti njen partijski establišment. Zaustavit Trampa po svaku cijenu!

Čime je Trump toliko mogao uplašiti republikansku elitu, i što je, u stvari, sama ta elita?

Donald Trump – milijarder, čovjek koji se obogatio u graditeljstvu, čovjek koji je, kako kažu u Americi, stvorio sam sebe. Ovo znači da je on neovisan od oligarhijske vrhuške Wall Streeta. On sam financira svoju predizbornu kampanju. I samim tim je – heretik.

Što je još strašnije, Trumpov predizborni program, ni s čim se ne slaže s karakteristikama i generalnom linijom američke politike.

Prije svega, Trump je – izolacionist.

“Mi se više nećemo baviti nacbildingom u inozemstvu. To je skup i ne funkcionira – kaže on. – NATO nas košta čitavo bogatstvo … Očito, mi ga sebi više ne možemo priuštiti “.

“Ukrajina – to je zemlja koja nas se tiče mnogo manje od ostalih … Zašto uvijek mi odgovaramo za sve uz rizik Trećeg svjetskog rata s Rusijom?”.

On poziva da se obustave “svi križarski ratovi za demokraciju”, naziva rat u Iraku «povijesnom greškom”, i optužuje Busha i Cheneya za pojavu Islamske države.

On odbija “zatvorenih očiju” podržavati Izrael: “Amerika, naravno, neće napustiti svog saveznika, ali će sudjelovati samo u svojstvu” neutralnog i poštenog posrednika u njegovim mirovnim pregovorima s Palestincima”.

Što se tiče Rusije, s Putinom je moguće razovarati i izgladiti stvari, kao što se to radilo za vrijeme Nixona i Brežnjeva, kaže Trump.

Samo ovo što smo neveli, dovoljno je da se Tramp proglasi čudovištem ljudske rase i monstrumom, poput Hitlera (partijsko rukovodstvo upravo tako i postupa).

Međutim, Trump se ne zaustavlja čak ni na ovom i udara na sveto. Prijeti da će provesti reviziju rada Sustava federalnih rezervi. I na kraju (što već jednostavno izlazi izvan svih okvira dobra i zla) – da će skinuti pečat tajnosti sa izvještaja komisije o 9/11, rasvetljavajući činjenice tragedije koje su godinama ostale zagonetne.

Dakle, objasnili smo čime je Trump uplašio elitu. Ali, čime je osvojio srca svojih birača?

Nije teško pogoditi, upravo time. Trump je fascinirao Ameriku svojom nestandardnošću, svojom slobodom da govori ono što misli da treba i na način kakav smatra potrebnim. Slobodom, koju mu daje njegov status i iskustvo.

Njemu riječi nikad ne nedostaje. I ne bavi se ceremonijama previše. Ponekad je naprosto grub. Ali, to funkcionira.

Amerika je umorna od beskrajne fine kazuistike, željna je jednostavne i sirove istine. Glasači vole gledati slobodnog, nesputanog čovjeka, koji se ne boji da stvari nazove pravim imenom.

I evo Trump obećava da će izgraditi zid duž granice s Meksikom, uvesti privremeni moratorij na imigraciju muslimana i društvo umorno od beskonačne političke korektnosti odmah glasa “za”.

Da, Trumpa birači su – može se reći, američki «vatnici» (ukrajinski pogrdan izraz za Ruse), i oni vole njegove, ne previše džentlmenske, viceve

“Ako Hillary ne može zadovoljiti svog muža, kaoko ona može zadovoljiti Ameriku?” – pita on na svom Twitteru (tvrdeći, doduše, da je ovo citat).

Da, on ponekad govori skandalozne stvari, omogućavajući zlonamjernim mass-medijima da ga proglase rasistom, fašistom, seksist i Hitlerom. Ali, sve ono što je sjajno funkcioniralo posljednjih 50 godina, počevši od hipi “kulturne revolucije”, izgleda je prestalo raditi.

Osam godina predsjednikovanja Afroamerikanca, čini se, sasvim je izliječilo američke bijele protestante od osjećaja inferiornosti pred gayevima, lezbijkama, transvestitima, hendikepiranima, crnačkim Zenme, ilegalnim migranata i Meksikancima.

Trumpovi glasači s radosnom zapanjenošću su u njemu prepoznali utjelovljenje američkog sna i sa tužnom nostalgijom – onu Ameriku, koju su izgubili. U dubini američke duše počeo je zanimljiv kemijski proces. Proces, koji može dovesti do eksplozije.

Ideolog tradicionalnih američkih konzervativaca Pat Buchanan definira situaciju na sljedeći način: “obični republikanci pobunili su se protiv vrha stranke”.

I, zaista, sve što se događa najviše podsjeća na pobunu. Revoluciju narodnih masa protiv partijskog establišmenta. Iako je ta revolucija prilično mirna. Ali, ona može buknuti, ukoliko stvari dođe do časa H?

Međutim, ako je sve jasno što se tiče fenomena Trumpove popularnosti, što se može reći o onima, koji mu se protive? Da li su to partijski dužnosnici? Establišment? VWall Street?

Da, upravo oni. Ali u pozadini ovih općih pojmova, jasno se vidi grupa lica, koja djeluju u prvom planu antitrumpovske kampanje i njegovi su najogorčeniji neprijatelji. To su oni, koji posljednjih 25 godina određuju ideologiju i vanjsku politiku Washingtona, to su oni, koji se nazivaju neokonzervativcima, neokonima.

Široj javnosti ova mala, ali tijesno povezana grupa intelektualaca postala je poznat nakon 11. rujna 2001. To su bili upravo oni ljudi, koji su u razdoblju vladavine Bush mlađeg uvukli Ameriku u avanturu Drugog iračkog rata.

Cijela Amerika pamti grandiozni skandal oko tzv. oružja za masovno uništenje i “nuklearnog programma”, koji je postao neposredni povod za rat. Kako se ispostavilo, neokonzervativne strukture (kao što je Uprava za specijalne planove Pentagona) pod okriljem zamjenika tajnika obrane Paul Wulfovica i potpredsjednika Dicka Cheneya svjesno su dezinformirale predsjednika i Kongres.

U to vrijeme cijelu ovu družinu u američkom tisku su zvali cabal (klika, banda). Državni tajnik Colin Powell (koga svi pamte uzbuđenog u UN s bočicom s bijelim prahom, simbolizirajući iračko oružje za masovno uništenje, i kojeg je ovaj skandal koštao funkcije) kasnije je Upravu za specijalne planove nazvao pentagonskim “Gestapom”, tvrdeći da je ona bila samostalan organ nedostupan vladinoj kontroli.

Međutim, unatoč tako očiglednoj diskreditaciji, neokonzervativci nisu nestali iz američke politike. Naprotiv, zarobljavajući vašingtonsku mašinu vlasti gustom mrežom utjecajnih odbora, “centara za razmišljanje” i nevladinih organizacija, oni su se danas pretvorili u pravu nadpartijsku vlast, koja stoji iza zvanične.

Kao primjer takvog utjecaja neokonzervativne strukture možemo navesti Nacionalni fond za demokraciju (National Endowment for Democracy), privatnu nevladinu organizaciju, financiranu pritom iz proračuna SAD, stvorenu u jeku Hladnog rata za podršku disidentskog pokreta.

Rukovoditelji NED-a nikada nisu sakrivali da je organizacija samo fasada za CIA-u. Za vrijeme svog postojanja, Fond je postao kum Moskvske Helsinške skupine Ljudmile Aleksej; financirao je Solidarnost u Poljskoj, Povelju 77 u Čehoslovačkoj, Otpor u Srbiji. A poslije raspada Sovjetskog Saveza bavio se organizacijom obojenih revolucija diljem svijeta.

Poznato je, na primjer, da je u vrijeme kijevskog Majdana u glavnom gradu Ukrajine, bilo najmanje 65 (!) NED-projekta za organizaciju, obuku i podršku “aktivistima”.

Nadgledali su ukrajinski Majdan pomoćnica državnog tajnika Victoria Nuland (supruga Roberta Kogana, jednog od osnivača PNAC (Project for the New American Century), neokonzervativnog centra za razmišljanje, koji piše strateške scenarije za američke ratove u posljednjih 20 godina), i John McCain (koji vodi jednu organizacją povezanu s NED).

Ovi očigledni primjeri daju predstavu o razini utjecaja ove političke skupine na američku vanjsku politiku. Možemo se složiti s Kevinom B. McDdonaldom, profesorom psihologije na Kalifornijskom sveučilištu, autorom izuzetne monografije “Kultura kritičara”, koji današnje neokonzervativci naziva “konstantnom američkom vladom”.

Da bismo razumjeli suštinu sukoba “konstantne američke vlade” sa Donald Trumpom, treba reći nekoliko riječi o povijesti ove ozloglašene institucije.
 
(fakti.org/uredio:NSP)